Hijerarhijsko uređenje Crkve

Tumačeći članak „vjerujem u svetu Crkvu Katoličku” Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Kristovi vjernici, krštenjem pritjelovljeni Kristu, učinjeni Božjim narodom i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio svojoj Crkvi da ga ispuni u svijetu” (KKC 871). Iako su svi vjernici jednaki, ipak imaju različite službe: „Krist je podijelio apostolima i njihovim nasljednicima službu da u njegovo ime i njegovom vlašću uče, posvećuju i upravljaju.” (KKC 873). Posebnost ove apostolske službe ima za cilj povezati s Kristom, jedinim Spasiteljem. „Onaj koji je od Gospodina poslan govori i djeluje ne po svojoj vlasti, nego na temelju Kristove vlasti; ne kao član zajednice, nego joj govori u ime Kristovo. Nitko sam sebi ne može predati milost, ona treba biti dana i ponuđena. To pretpostavlja od Krista ovlaštene i osposobljene službenike milosti. Oni od njega primaju poslanje i pravo („svetu vlast”) da djeluju u osobi Krista Glave (in persona Christi Capitis). Tu službu (…) crkvena predaja naziva ‘sakramentom’.” (KKC 875).

Dakle, crkveni službenici nisu „vlasnici milosti” nego sluge Riječi i Otajstava. Budući da je Isus ustanovio Dvanaestoricu kao zajednicu (zbor), lako se uviđa zborni značaj svake crkvene službe. „Svaki biskup vrši svoju službu unutar biskupskog zbora, u zajedništvu s Rimskim biskupom, nasljednikom sv. Petra i glavom zbora; a svećenici svoju službu vrše unutar biskupijskog prezbiterija (svećenstva), pod upravom svoga biskupa.” (KKC 877). To ne dokida osobni značaj službe, koji se prepoznaje u osobnom pozivu, ali i u osobnom djelovanju „u Kristovoj osobi”, što je u Crkvi izraženo sakramentalnom formom, na primjer: „Ja te krstim…”, „Ja te odrješujem…”. Službenici Crkve, obilježeni i posvećeni sakramentom svetog reda, imaju trostruku zadaću: poučavanja, posvećivanja i upravljanja.

Služba poučavanja, naviještanjem Evanđelja i vršenjem učiteljske službe, štiti Crkvu od zastranjenja i jamči ispovijedanje prave vjere.„Da bi ispunili tu zadaću, Krist je pastire obdario karizmom nezabludivosti u pitanjima vjere i morala.” (KKC 890). To se posebno odnosi na biskupski zbor zajedno s papom na sveopćem saboru (koncilu), te na Rimskog biskupa kao glave biskupskog zbora, koji „ima nezabludivost snagom svoje službe kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika koji svoju braću utvrđuje u vjeri, definitivno proglašuje nauk vjere i morala” (KKC 891).

Služba posvećivanja ostvaruje se prije svega u slavljenju euharistije, koja je središte života Crkve. „Biskup i prezbiteri posvećuju Crkvu svojom molitvom i radom, službom riječi i sakramentima. Posvećuju je svojim primjerom, ‘ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada’ (1 Pt 5,3). I tako zajedno s povjerenim stadom postižu vječni život” (KKC 897).

Služba upravljanja odnosi se na uređenje Crkve, na temelju ovlasti koju je Krist udijelio apostolima, a čiji su nasljednici biskupi: „Biskupi, kao Kristovi zamjenici i poslanici, upravljaju posebnim, njima povjerenim Crkvama savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlašću, koju treba da vrše na izgradnju zajednice, u duhu Učiteljeva služenja.” (KKC 894). Ta je vlast vlastita, redovita i neposredna pa, iako je u vršenju podvrgnuta vrhovnoj crkvenoj vlasti, „biskupe ne treba smatrati zamjenicima pape, čija vlast, redovita i neposredna u svoj Crkvi, ne dokida nego naprotiv potvrđuje i štiti njihovu. Ova se mora vršiti u zajedništvu s cijelom Crkvom pod papinim vodstvom” (KKC 895). Primjer vršenja te vlasti je Krist, Dobri Pastir.

Ministerijalno (službeničko) svećeništvo

Što je zapravo Krist htio kad je poslao apostole da naviještaju, krste, svjedoče djelima ljubavi, predvode novi narod Božji, opraštaju grijehe i vrše euharistijski spomen? I kakvu posebnu ulogu u tom poslanju imaju Dvanaestorica, apostoli i njihovi nasljednici? Zanimljivo je da Novi zavjet za službenike Crkve ne koristi naziv svećenik (grč. hiereus), osim za Isusa u Poslanici Hebrejima, koja ga naziva jedinim Velikim svećenikom Novoga Saveza, koji je prinio jedincatu žrtvu za oproštenje grijeha, a koja je polučila svoj konačni učinak: otvorila je onima koji se Kristu pridruže pristup u vječni život, koji tako postaju dionici njegova otajstva te sami mogu posredovati za braću. U tom smislu ih je Krist učinio„kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu” (Otk 1,6). „Cjelokupna je zajednica vjernika, kao takva, svećenička. (…) Dok se opće svećeništvo vjernika ostvaruje kroz razvijanje krsne milosti, život vjere, nade i ljubavi, život po Duhu, ministerijalno je svećeništvo u službi općega svećeništva, i u vezi je s razvijanjem krsne milosti svih kršćana. Ono je jedno od sredstava kojima Krist nastavlja izgrađivati i voditi svoju Crkvu. To je razlog da se ono prenosi posebnim sakramentom.” (KKC 1546-1547). Službeničko svećeništvo je pak osobiti način služenja Kristu, ljudima i crkvenoj zajednici. Kristu se služi upravljajući Bogu molitve i prinoseći euharistijsku žrtvu, ljudima kroz ljubav i naviještanje radosne vijesti spasenja, a zajednici Crkve zastupajući u njoj Krista – glavu Crkve.

Katolička Crkva službeničko (ministerijalno) svećeništvo promatra prije svega pod vidom posredništva između Boga i ljudi, kroz udio u Kristovu posredništvu, koje je moguće kroz pridruženje Kristovoj osobi i uključenjem u djelo spasenja. Vjerom i krštenjem to se daruje svim vjernicima, koji u svijetu riječju i djelima upućuju ljude Kristu. Ipak, u Crkvi su od početka izabrani službenici sa zadaćom da vrše poslanje koje je Krist povjerio Crkvi, što posebno uključuje predvođenje euharistije, vršenje vlasti opraštanja grijeha i upravljanje narodom Božjim.

Stupnjevi sakramenta

Već nam Novi Zavjet govori o tri stupnja crkvene službe: biskup (nadglednik, episcopos), prezbiter (starješina, presbiteros) i đakon (poslužitelj, diakonos). Prva dva stupnja su označeni kao svećenički, dok je đakonat njima na pomoć i služenje. Tako izraz svećenik (sacerdos) označava biskupe i prezbitere, a ne i đakone.

Biskup u Crkvi nastavlja službu Dvanaestorice, apostola i onih na koje su oni prenijeli apostolsku službu, te su tako u slijedu „apostolskog nasljedstva”.Biskupskim ređenjem prima se punina sakramenta reda – tj. vrhunac (potpunost) svete službe u Crkvi, te „sakramentalni biljeg”. Biskup na vidljiv način vrši poslanje Krista Učitelja, Pastira i Svećenika, odnosno djeluje „u njegovo ime”, postaje članom biskupskog zbora (kolegija), preuzima brigu za partikularnu Crkvu i ima udjela u brizi za sve Crkve, predsjeda euharistiji – Crkvi okupljenoj oko oltara – u kojoj vidljivo predstavlja Krista, Dobrog Pastira i Glavu Crkve!Za zakonito ređenje traži se pristanak Rimskog biskupa, kao vidljive veze zajedništva Crkve i jamstva slobode (usp. LG 20-27; KKC 1555-1561).

Prezbiter je „suradnik biskupa”. Prema Novom zavjetu Krist je posvetio i poslao apostole, a njihovi nasljednici (biskupi) zakonito su povjerili, u različitom stupnju, dio svoje službe, različitim osobama u Crkvi: na nižem stupnju su prezbiteri, uspostavljeni da bi bili suradnici biskupskog reda, kako bi se pravilno izvršavalo apostolsko poslanje povjereno od Krista (usp. LG 28). To znači da su apostoli u prvoj Crkvi izabrali prezbitere (starješine) i povjerili im udio u svojoj službi. Tako su prezbiteri i danas bili u potpunoj ovisnosti od nasljednika apostola, biskupa. To je izraženo i u obećanju poštovanja i poslušnosti biskupu kao ocu, u činu prezbiterskog ređenja. Oni zajedno s biskupom tvore jedan „prezbiterij mjesne Crkve”. Oni se „kao pravi svećenici Novoga saveza” posvećuju na sliku Krista, vrhovnog i vječnog svećenika, te mogu predvoditi euharistijsko bogoslužje, posvećivati i voditi Božji narod. Te službe vrše snagom sakramenta reda, koja se u zajednici „aktualizira” po biskupovom poslanju (mandatu – jurisdikciji) (KKC 1562-1568).

Đakon je na nižem stupnju hijerarhije te se redi „ne za svećeništvo nego za služenje”, prima sakramentalni biljeg kao suobličenje Kristu – đakonu (poslužitelju) svih vjernika i svih ljudi. Poslanje đakona je pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju svetih otajstava (posebno dijeljenje euharistije), u navještaju Riječi, u blagoslovima (prisustvovati ženidbi, voditi sprovod), te u vršenju djela kršćanske ljubavi (usp. LG 29).Đakon bi tako po službi trebao voditi dio pastoralnih aktivnosti, te socijalnu i karitativnu skrb Crkve za potrebne (KKC 1569-1571). Katolička Crkva je u novije vrijeme obnovila trajni đakonat koji se podjeljuje oženjenim muževima, dok je on u Istočnim Crkvama bio uvijek prisutan.

Sakramentalno ređenje

Novi zavjet svjedoči da se apostolska služba predaje „polaganjem ruku i molitvom” (1 Tim 4,14; 2 Tim 1,6). Polaganje ruku označava posvećenje za služenje u zajednici vjernika, prema Velikosvećeničkoj molitvi u kojoj Isus moli Oca za svoje poslanike (apostole): „Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe, da i oni budu posvećeni u istini” (Iv 17,17-19). Iz Novoga zavjeta možemo zaključiti da je Krist htio Crkvu kao vidljivu zajednicu vjernika i djelotvorni znak svoje prisutnosti (opći sakrament spasenja), te u njoj „posvećene službenike” koji imaju višestruko poslanje naviještanja, posvećivanja i vodstva. Apostolska Crkva je taj nalog izvršila tako što je oblikovala Crkvu kao hijerarhijski uređenu zajednicu.

Obred ređenja ima povijesni razvoj, od apostolskog polaganja ruku preko pomazanja uljem do „predaje instrumenata”, dok su molitve posvećenja (forma) usmjerene službi i posebno euharistiji. Obnovu je u rimskom obredu započeo papa Pio XII. apostolskom konstitucijom Sacramentum ordinis (1947.) a dovršio Pavao VI. apostolskom konstitucijom Pontificalis Romani (1968.). Obredi ređenja uređeni su prema odredbama Drugog vatikanskog koncila (SC 76) već 1968. godine. Obnovljeno izdanje Rimskog pontifikala De Ordinatione Episcopi, presbyterorum et diaconorum, odobrio je Ivan Pavao II. 1989. godine.

Budući da su službe važne za život mjesne Crkve, obred ređenja predviđa da se obavi uz sudjelovanje što je moguće većeg broja vjernika, po mogućnosti nedjeljom i u katedrali, na najsvečaniji način unutar euharistijskoga slavlja. Uz biskupa zareditelja predviđa se i sudjelovanje ostalih biskupa (posebno kod biskupskog ređenja) te prezbitera i ostalih crkvenih službenika. Prije ređenja je predstavljanje ređenika zajednici (pretpostavlja se onoj kojoj bi trebao služiti) te prihvaćanje njegova izbora za službu. Sam ređenik treba prihvatiti ne samo izbor nego i sve uvjete koje Crkva postavlja za vršenje pojedine službe, a koji se odnose na vjeru i vjernost, te životni status ređenika (beženstvo za prezbitersku i biskupsku službu).

Sva tri ređenja, biskupsko, prezbitersko i đakonsko u bitnom imaju isti oblik. To je biskupovo polaganje ruku na glavu ređenika uz posvetnu molitvu, kojom se zaziva dar Duha Svetoga i milosti potrebne za određenu službu. Prema apostolskoj konstituciji Pontificalis Romani, „u ređenju đakona materija je biskupovo polaganje ruku koje se obavlja u šutnji nad svakim pojedinim ređenikom prije posvetne molitve…; u ređenju prezbitera materija je također biskupovo polaganje ruku koje se obavlja u šutnji nad svakim pojedinim ređenikom prije posvetne molitve…; materija ređenja biskupa jest polaganje ruku na glavu izabranika koje u šutnji obavljaju biskupi posvetitelji, ili barem glavni posvetitelj, prije posvetne forme” (Rimski pontifikal, str. 23). Kod biskupskog ređenja na ređenika polažu ruke i svi prisutni biskupi, a kod prezbiterskog i đakonskog ređenja i svi prisutni prezbiteri, ali to je samo znak zajedništva biskupskoga odnosno perzbiterskog zbora.

Uz ovu bitnu sakramentalnu gestu povezane su i druge, a svaka ima simboličko značenje. Pomazanje krizmom označava posvećenje, odnosno suobličenje Kristu darom Duha Svetoga, te upućuje na opečaćenje Duhom Svetim, odnosno sakramentalni biljeg (karakter) ređenja, koje je stoga trajno i neponovljivo. Ostali znakovi upućuju na službu: za đakona je pružanje knjige evanđelja znak naviještanja; za prezbitera instrumenti euharistijske službe – plitica i kalež su znak djelovanja in persona Christi capitis, dok za biskupa knjiga evanđelja je znak službe naviještanja, mitra posvećivanja, a prsten i štap su znak vjernosti i vodstva Crkve. Uz to ide i liturgijska odjeća koja se tiče određene službe (usp. KKC 1574).

Učinci sakramentalnog ređenja

Svaki sakrament je Kristov čin u Crkvi koji djeluje ne samo ex opere operantis (na temelju dispozicije primatelja, po vjeri), nego i ex opere operato (po samom činu, jer je Kristovo djelo). Svakim se sakramentom potvrđuje ili nadograđuje temeljni odnos između osobe i Krista po otajstvu Crkve, što ga nazivamo sakramentalnim karakterom, biljegom pripadnosti Bogu po Kristu u Crkvi.

Sakramentalni biljeg treba razumjeti kao recipročni odnos – Čovjek se povjerava Bogu i prihvaća njegov poziv, a Bog ga osposobljuje da taj poziv izvrši. U sakramentu reda izabranik se odaziva Kristu da nastavi njegovo poslanje u svijetu, a Krist ga osposobljava za djelovanje u trostrukoj službi: navještanja, posvećivanja i vodstva. Budući da je Kristov dar neopoziv, i karakter sakramenta reda je jedincat i neizbrisiv. Drugačije rečeno, tko je valjano zaređen, ne prestaje biti pridružen Kristu, čak ni kad mu je zabranjeno vršiti službu. Uz to ni nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje po njemu na korist i na spasenje vjernika.

Budući da su sakramenti krštenja, potvrde i svetog reda sakramenti posvećenja i poslanja, može se reći da svaki sljedeći pretpostavlja prethodni, to jest da potvrda pretpostavlja krštenje, a sveti red krštenje i potvrdu. To omogućava izvršavanje poslanja na novoj razini, od općeg svećeništva u krštenju do „vrhunca i punine svećeništva” u biskupskoj službi. Na sličan način treba razumjeti i stupnjeve unutar sakramenta svetog reda – što sugerira liturgijska tradicija koja zahtijeva primanje sakramenta reda počevši od đakonata (KKC 1581-1584).

Sakramentalnu milost svetog reda valja razumjeti kao Božju pomoć u izvršavanju poslanja, i to u onim vidovima koji su označeni samim stupnjem za koji se redi. Krist veli: „Sin čovječji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mk 10,45). „Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik” (KKC 1585).

Biskupovo služenje je pastirska briga za Crkvu, naviještanjem, posvećivanjem, vodstvom, primjerom i djelotvornom ljubavlju, sve do dara vlastitog života po Kristovu primjeru. „Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (…) da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovjećujući se u euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce” (KKC 1586).

Kod prezbitera je naglasak na posvećenju za dostojno vršenje bogoslužja, posebno euharistije, za autentično naviještanje kraljevstva Božjega, „da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga reda.” (KKC 1587)

Kod đakona se govori o milosti služenju narodu Božjem, u zajednici s biskupom i prezbiterima. Đakoni, „ojačani sakramentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenštvom u službi liturgije” (KKC 1588).

Sakrament svetoga redapretpostavlja volju i nastojanje da ređenik živi u skladu s pozivom i poslanjem, odnosno da surađuje s Božjom milošću koju je primio. Samo tada sakramentalna milost može donijeti plod u životu i djelovanju službenika Crkve i služitelja Kristova, te rasti i obilovati na korist Crkve.

Primatelj i podjelitelj svetog reda

Tko može primiti sakrament svetog reda i pod kojim uvjetima? To je tema koja se u novije vrijeme ponovo raspravlja s više strana. Katekizam Katoličke Crkve iznosi nauk Katoličke Crkve, koji glasi: „Sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac. Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće. Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Božjega poziva za sveti red, mora svoju želju ponizno podložiti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament može biti primljen samo kao nezaslužen dar. Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat „radi kraljevstva nebeskoga” (usp. Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i onome što se na nj odnosi, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućeg svijeta. U Istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni.

Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti.” (KKC 1577-1580)

Zakonik kanonskoga prava (1983.) u kanonima 1024-1052 precizno propisuje tko može biti ređen, što se traži od ređenika, koji su preduvjeti za ređenje, koje su moguće nepravilnosti i smetnje, te nužne isprave i način provjere. Ređenik mora biti slobodan (bez prisile); kanonski prikladan (duševno i tjelesno zdrav); imati kanonski određenu dob; da po sudu poglavara ispovijeda cjelovitu vjeru; da je prikladnih vrlina (moral i kreposti); da uživa dobar glas; da je prošao potrebni odgoj; da je završio potrebni studij (obrazovanje); te da je primio sakramente, odnosno prethodna ređenja. Što se tiče životnoga stanja u Katoličkoj Crkvi đakoni, prezbiteri i biskupi se obvezuju na celibat (beženstvo) radi kraljevstva nebeskoga; da se nepodijeljena srca posvete Bogu i službi Crkve. To je znak služenja i eshatološkog ostvarenja kraljevstva Božjega. Koji se rede za trajne đakone mogu biti i oženjeni, uz pristanak žene. Razlog izbora muškaraca za svećenike je što je Isus izabrao muškarce u zbor Dvanaestorice, a isto su činili i apostoli kod izbora svojih nasljednika. Zbor biskupa uprisutnjuje zbor apostola (Dvanaestorice), a Crkva se smatra vezanim tim Gospodinovim izborom. Stoga nije moguće ređenje žena (Ivan Pavao II, Mulieris dignitatem, br. 26-27; Kongregacija za nauk vjere, Deklaracija Inter insigniores, 1977.).

O djelitelju sakramenta reda veli se: „Budući da je sakrament Reda sakrament apostolske službe, dužnost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi ‘duhovni dar’, ‘mladice iz apostolskog sjemena’. Biskupi valjano zaređeni, tj. oni koji su u nizu apostolskog naslijeđa, valjano podjeljuju tri stupnja sakramenta reda” (KKC 1575-1576).

Zakonik kanonskoga prava (kann. 1012-1023) propisuje da je za biskupsko ređenje potreban apostolski nalog (apostolska bula) te prisutnost barem dvojice biskupa posvetitelja (osim u posebnim slučajevima). Prezbitersko ređenje podjeljuje vlastiti biskup (biskupije u kojoj je ređenik kao đakon inkardiniran) ili onaj biskup koji ima dopuštenje (otpusno pismo vlastitog ordinarija, upućeno konkretnom biskupu), dok se bez apostolske dozvole ne može rediti pripadnike drugog obreda od obreda zareditelja. Za đakonsko ređenje nalaže se da zareditelj bude biskup biskupije u koju se inkardinira ili one u kojoj ima prebivalište (kan. 1016).

***

Konačno, ključ za razumijevanje sakramenta svetog reda je u Kristovu pozivu na osobno sebedarje, kako bi se ostvarilo zajedništvo između Boga i ljudi. U tome je svećenikova veličina i zadaća, težina i odgovornost. Identitet svećenika kao posrednika najjasnije se očituje u slavlju otajstva euharistije. Poput euharistije u kojoj se uprisutnjuje Krist na stvaran, osoban i bitan način, i po čemu ona postaje njegova prisutnost među nama i svećenik je, veli Ivan Pavao II., euharistija na dvije noge; on je u sebi samom admirabile commercium; on je također u sebi mysterion – spasenjsko Božje otajstvo u povijesti (Dar i otajstvo, 76). Ili, kako veli Direktorij za službu i život prezbitera: „Ministerijsko svećeništvo ima razloge svoga opstanka u perspektivi životnog i djelatnog jedinstva s Kristom. Ono čini prepoznatljivim vlastito djelovanje Krista Glave i svjedoči da se Krist nije udaljio od svoje Crkve, nego je i dalje oživljuje svojim vječnim svećeništvom” (br. 1).

Objava Sedam svetih sakramenata: Svećenički red pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pa ipak, o toj središnjoj istini kršćanske vjere nije lako govoriti. Kad želimo naviještati radosnu vijest uskrsnuća, nedostaju nam riječi. Pojmovi kojima se služimo utemeljeni su na predodžbama te zapravo ne mogu u potpunosti izraziti stvarnost uskrsnuća. Riječi poput „uskrsnuće”, „nebo”, „vječni život”, „vječno blaženstvo” odnose se na onu razinu postojanja u koju vjerujemo, o kojoj razmišljamo i govorimo posve svjesni kako su to tek oskudni izričaji stvarnosti koju „oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, a koju pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9).

Ipak, valja nam se potruditi. Teologija nastoji pronaći prikladan način da izrazi sadržaj te istine vjere, a Joseph Ratzinger u svojemu poznatom Uvodu u kršćanstvo predlaže da se za kršćanski govor o uskrsnuću poslužimo idejom ljubavi. Naime, u ljubavi se očituje paradoks: Ona je put cjelovitoga ostvarenja ljudske osobe, kroz sebedarje. Bog koji se u Isusu Kristu nama daruje jest ljubav. Sveti Ivan to smije ustvrditi (usp. 1 Iv 4,16) jer „ljubav zahtijeva beskonačnost, neuništivost (…) Ljubav jest jača od smrti. To je suština uskrsnuća.” (str. 277). Kad se vrijednost ljubavi stavlja iznad svake druge vrijednosti, pa i samoga života, darujući se, ona prerasta smrt. To bi, prema teologu Pierreu T. de Chardinu, trebao biti „posljednji stupanj evolucije”, na kojemu je u ljubavi ostvaren cilj i smisao života. Isus je, veli Novi zavjet, „ljubio do kraja” (Iv 13,1) i svojim predanjem pokazao da je ljubav jača od smrti, što je Otac potvrdio uskrsnućem, otajstvom objave novoga života koji nadilazi ograničenja prostora i vremena, te u vječni beskraj širi obzorja ljudske povijesti.

„Događaj” Isusova uskrsnuća

Prema Novom zavjetu nitko nije „vidio” uskrsnuće, nego nam Pismo svjedoči višestruko iskustvo susreta s Uskrslim, što je temelj prvotnoga navještaja da Bog „uskrisi Sina svoga od mrtvih” (1 Sol 1,10). O tome sveti Pavao piše Korinćanima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.” (1 Kor 15,3-8).

Sva četiri evanđelja donose izvještaje o susretu s Uskrslim. Pa iako među njima postoje nemala neslaganja i razlike, posve je razvidno da se odnose na isti događaj koji kulminira susretima s istom onom osobom koju su poznavali i slijedili za života. Uvid u te izvještaje pokazuje mučno stanje učenika nakon Isusove smrti te radost i preobrazbu nakon susreta s njim. Iskustvo susreta s Uskrslim različito je od bilo kojega drugoga susreta s čovjekom. Kad uzmemo u ruke i pročitamo evanđeoska izvješća o susretu učenika s uskrslim Gospodinom, imamo osjećaj da su ti opisi nedostatni, pa i paradoksalni: Uskrsli je opipljiv i neopipljiv, spoznatljiv i nespoznatljiv – te ga može vidjeti i spoznati onaj kome je on to dao, kao što se lijepo vidi iz susreta s učenicima na putu u Emaus (usp. Lk 24,13-35), gdje se otkriva još jedna razina susreta s Uskrslim: u riječi Pisma i u lomljenju kruha (euharistiji). Tako se uviđa kako je za prepoznavanje Uskrsloga potrebna otvorenost srca, otvorene oči vjere. To se osobito očituje u slučaju „nevjernoga” učenika Tome, koji u očitovanom Isusu prepoznaje više nego što ljudsko oko može vidjeti i ruka dotaknuti: „Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28).

Sva povijesna nijekanja uskrsnuća, od onoga prvoga što su ga pokušali nametnuti židovski starješine (usp. Mt 28,11-15) pa do raznih teorija i konačno tvrdnje da Isusovo uskrsnuće ne treba uzimati doslovno, nego u smislu da „njegova stvar” i dalje živi u zajednici njegovih učenika, zapravo posve promašuju srž evanđeoske poruke i posvjedočenja, a ta je: „Bijaše mrtav a sada živi.” Ili, kako veli sveti Pavao: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih.” (1 Kor 15,20). Uostalom, navještaj Kristova uskrsnuća itekako je dobro prošao „Gamalijelov test” koji glasi: „Ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li pak od Boga, nećete ga moći uništiti.” (Dj 5,38-39). Prazni grob, koji je učenicima Petru i Ivanu (usp. Iv 20,2-8), kao i ženama (usp. Lk 24,5-6) bio prvi korak k spoznaji uskrsnuća, Crkva nije uzimala kao nepobitan dokaz toga događaja, nego potvrdu da se „Isus nije naprosto vratio zemaljskom životu, kao što je to bio slučaj s Lazarom.” (KKC 640).

Svi evanđeoski izvještaji koji govore o ukazanjima Uskrsloga (usp. Mt 28; Mk 16; Lk 24; Iv 20–21) potvrđuju da je identitet Raspetoga i Uskrsloga potvrđen osjetilima. Apostoli i učenici koji su doživjeli susret s Uskrslim postat će, kao „svjedoci Kristova uskrsnuća” (Dj 1,22), temelj za vjeru Crkve poslije apostolskoga vremena. Na njihovo svjedočanstvo oslanja se vjera koja Raspetoga i Uskrsloga priznaje Spasiteljem te u njegovu događaju vidi najdublji smisao i ispunjenje Božjih obećanja. Naslov Kyrios (Gospodin) koji se pridaje uskrslom Kristu očita je ispovijest vjere, vidljiva u uskliku: „Dođi, Gospodine Isuse!” (Otk 22,20).

Preobrazba i proslava

Kršćanska vjera u uskrsnuće Isusovo od mrtvih nerazdvojiva je od otajstva utjelovljenja, od vjere u Božju osobnu prisutnost u ljudskoj povijesti u Isusu Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku te u dioništvo ljudske naravi na novom životu. Katekizam Katoličke Crkve veli da je „nemoguće tumačiti uskrsnuće Kristovo izvan fizičkoga reda i ne priznati ga kao povijesnu činjenicu.” (KKC, br. 643). Pa i ako uskrsnuće Isusovo smještamo među povijesne događaje, to nije povratak ovozemaljskomu životu. Uskrsli nadilazi ograničenja prostora i vremena, dapače on vlada prostorom i vremenom, može se pokazati kada, gdje i u obličju u kojemu hoće. To upućuje da je Isusovo čovještvo uskrsnućem izmijenjeno, ispunjeno božanskom moću, što je označenom pojmom „proslave”. Stoga s pravom sveti Pavao može reći za Uskrsloga da je „nebeski čovjek” (usp. 1 Kor 15, 48-49).

Isusovo uskrsnuće od mrtvih i preobrazba, veli znameniti teolog Karl Rahner, kao proslava njegova čovještva upućuju na temeljne kategorije kršćanske antropologije, a to su duh i osoba: „Usprkos svojoj prividnoj nemoći duh i osoba su stvarniji od svake tvari i svekolike fizikalne energije.” (Teološki spisi, 467). Uskrsnuće treba stoga prvenstveno shvaćati i tumačiti kao događaj duha i osobe, odnosno zahvat Duha Božjega na razini postojanja osobe koja po tom zahvatu sada živi novim, potpunijim i cjelovitijim životom, u konačnici nepropadljivim životom božanske milosti.

Ne bismo smjeli smetnuti s uma dvostruki spasenjski vidik Kristova pashalnoga otajstva: oslobođenje od spona grijeha otkupiteljskom smrću na križu te otvaranje pristupa u život vječni konačnim ostvarenjem božanskoga sinovstva na koje smo pozvani kao djeca Božja i braća Kristova. Konačno, sam uskrsli Krist je „počelo našega uskrsnuća, već sada po opravdanju naše duše, a jednom i po oživljenju našega tijela” (KKC 658).

Prijelomnica povijesti

Otačko teološko načelo, da je „otkupljeno ono što je preuzeto”, znači da je ono što je Bog stvorio, a Krist u svojemu čovještvu preuzeo te svojom mukom, smrću i uskrsnućem posvetio, određeno za konačno ostvarenje – kako nam vjera svjedoči – u punini zajedništva Božje ljubavi. Na tu stvarnost smjera sv. Pavao kad veli da je „domovina naša na nebesima” (Fil 3,20). A kako je Sin Božji postavši čovjekom preuzeo ovu materijalnu stvarnost našega svijeta, možemo slobodno reći kako Isusovo uskrsnuće ne mijenja samo ljudsku povijest nego se tiče sveukupne stvarnosti. Dakako, uskrsnuće „time što nadvisuje i nadilazi povijest, ostaje u srcu otajstva vjere” (KKC, br. 647).

Uskrsnućem „nastaje nebo”. A gdje je „nebo” u kojemu je Uskrsli? Za gnostike ono je „gornji kat” ovoga svijeta. Često ga se zamišlja kao „prazan prostor” u koji ulazi proslavljeni Krist koji onda k sebi prima one koji su preminuli u stanju Božje milosti. Nebo, kršćanski shvaćeno, nije neki prostor i vrijeme u smislu u kojemu smo ga iskusili ovdje na zemlji, nego je to konačno zajedništvo (jedinstvo) s Bogom. Nebo je za Isusa „biti kod Oca” (usp. Iv 20,17). Tako se može reći da nebo nastaje Kristovim uskrsnućem, budući da je njegovom proslavom (uskrsnućem i uzašašćem) naše čovještvo u potpunosti sjedinjeno s Bogom na konačan, eshatološki način. S pravom piše Alfred Schneider: „Nebo je Isus Krist u osobi. Možemo čak kazati: nebo je njegovo Duhom Svetim prožeto tijelo (…) Čitava je stvarnost po proslavljenom Kristu, svomu prethodniku, već dospjela do Boga i nalazi se u nebu. U Kristu nebo ulazi u vrijeme, a vrijeme dotiče vječnost” (Eshatologija, 170).

Isus je, veli Novi zavjet, „ljubio do kraja” (Iv 13,1) i svojim predanjem pokazao da je ljubav jača od smrti, što je Otac potvrdio uskrsnućem, otajstvom objave novoga života koji nadilazi ograničenja prostora i vremena, te u vječni beskraj širi obzorja ljudske povijesti

Vječnost o kojoj vjera govori, tumači Joseph Ratzinger, nije nešto što je „prije” ili „pored vremena”, nego „obuhvaća vrijeme u svojoj jedinstvenoj sadašnjosti (…) kao ono danas koje je istovremeno svim vremenima, te stoga može djelovati unutar svakog vremena” (Uvod u kršćanstvo, 293). U Isusu Kristu Bog je zahvatio u vrijeme, u našu povijest te je Krist kao čovjek „vrata”, odnosno „posrednik” između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2,5). Po toj svojoj proslavi On je i naš suvremenik, pa mu se možemo u svakom trenutku našega života obratiti kao Prisutnome.

U nadi smo spašeni

Vjera u uskrsnuće ne temelji se na ljudskom umovanju, nego je to zapravo vjera u Božju stvarateljsku moć (usp. Mk 12,24), koja je potvrđena Isusovim riječima i njegovim događajem te posvjedočena iskustvom susreta s Uskrslim koje nam je preneseno u spisima Novoga zavjeta. Tu je vjeru u uskrsnuće sveti Pavao izložio služeći se koji put i apokaliptičkim slikama svojega vremena, a njegov tekst iz 1 Kor 15,35-57 sažima vjeru Crkve o uskrsnuću, koju teolog Ladislav Nemeth iznosi u desetak tvrdnji (usp. Eshatologija, 102-104):

• Vjera u uskrsnuće Isusa Krista utemeljena je u vjeri u Boga koji podržava život a ne uništava ga.
• Vjera u uskrsnuće Isusa Krista temelj je i jamstvo čovjekova uskrsnuća.
• Uskrsnuće mrtvih je opći i sveobuhvatan događaj koji se odnosi na ljude svih vremena.
• Uskrsnuće dotiče cijeloga čovjeka u njegovoj tjelesno-duhovnoj strukturi.
• Svemogući Bog može, primjerice, iz maloga sjemena proizvesti novi život i to u izobilju.
• Uskrsnućem će osoba biti dovedena do neslućene razine svoga postojanja.
• Čovjekovo potpuno otkupljenje, njegovo novo stvaranje u uskrsnuću posve je drukčije od stvaranja na početku vremena.
• Uskrsnuće nije samo produžetak ili nastavak zemaljskoga života.
• Vjera u uskrsnuće za kršćane relativizira značenje smrti.
• U susretu s Isusom Kristom uskrsnuće i život vječni se susreću već sada.

Polog kršćanske vjere govori o uskrsnuću čitavoga čovjeka te o uskrsnuću mrtvih, duše i tijela. Možemo promišljati o stanju ljudske osobe u „međurazdoblju”, ali treba biti svjestan koliko su naše kategorije vremena i prostora ograničene da izraze onostranu stvarnost u svoj njezinoj punini. U govoru o konačnom uskrsnuću i Kristovu ponovnom dolasku (parusia) treba biti veoma pažljiv jer se radi o stvarnosti čija nam narav izmiče, ali s druge strane Božja Riječ nam daje dovoljno potvrde za vjeru u ispunjenje Kristova obećanja danom surazapetom u posljednjem času njegova života: „Danas ćeš biti sa mnom u raju.” (Lk 23,43).

Vjera u uskrsnuće jest vjera u naš budući život, u kojemu će također mnogo toga trebati promijeniti, očistiti od sebičnosti, kako bismo konačno „umrli zlu i grijehu” te potpuno živjeli Bogu. To ne znači utapanje u neku nedefiniranu neizrecivost, nego osobno zajedništvo s Bogom kao i od Boga stvorenom stvarnošću, proslavljenom snagom njegove vječne ljubavi.

Pobjeda ljubavi

Za vrijeme Pavlove propovijedi na areopagu u Ateni, u Djelima apostolskim opisana je reakcija ondašnjih slušatelja: „Kad čuše ‘uskrsnuće od mrtvih’ jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: ‘Još ćemo te o tome slušati!’” (Dj 17,32). Čini se da je slično i danas, kad vjernici uskrsnuće smatraju „samorazumljivom” istinom vjere, dok se drugi s tom istinom izruguju. Nužno je pak da vjernici tu istinu vjere duboko promišljaju, kako bi otajstvo vjere mogli autentično posvjedočiti u današnjemu svijetu.

Uskrsnuće je konačna pobjeda Božje ljubavi nad smrću, čime je svakom čovjeku otvorena budućnost koja je u Kristu već započela

Uskrsnuće je konačna pobjeda Božje ljubavi nad smrću, čime je svakom čovjeku otvorena budućnost koja je u Kristu već započela. Stoga se, veli Ratzinger, „nada pojedinca u besmrtnost i mogućnost čovječanstva usmjerena na vječnost, međusobno prožimaju te postaju jedno u Kristu, koji je ‘središte’ i ‘svršetak’ povijesti” (Uvod u kršćanstvo, 291).

Ako smo mi ljudi neusporedivo više sposobni rušiti (razgrađivati) nego izgrađivati, Bog je beskrajno moćniji u izgradnji onoga što ljudi uništavaju grijehom i zlom – a to je život. To pak ne briše našu odgovornost pred Bogom i njegovim stvorenjima, prije svega pred čovjekom. A ta će se odgovornost konačno prosijati u „sudu živih i mrtvih” – što je pak usko povezano s uskrsnućem.

I na kraju ovoga razmišljanja o uskrsnuću, smijemo i mi u vjeri klicati sa svetim Pavlom: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? (…) Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.” (Rim 8,35.38-39).

———-

JEDAN GROB         

Jednom je bio grob.
Posve nov grob, isklesan u stijeni.
Usred vrta, obrađenog, zasađenog maslinama.
Grob u koji još nitko nije bio položen,
sve do onoga dana kad tu, iznad vrta,
na Golgoti, razapeše Pravednika.
Onoga što ga prijatelj izdade za 30 srebrnjaka,
Onoga što ga uhvatiše dok se molio,
Onoga što ga jedan od njegovih zataji,
Onoga što ga bez krivnje osudiše,
Onoga za kojega sudac reče da je nevin,
a oni kojima je dobro činio,
koje je ozdravljao i od zla oslobađao,
oni, kao narod, demokratski izvikaše:
Raspni ga! Raspni!

I tako, oko podne, u petak, 7. travnja,
godine 30., za vladavine cara Tiberija
i upravitelja Judeje Poncija Pilata,
za velikih svećenika Ane i Kajife,
za tetrarha Heroda Antipe i brata mu Filipa,
u Jeruzalemu, na Golgoti,
razapeše Onoga, koji za sebe reče:
Ja sam Put, Istina i Život.

Razapeše ga između dva razbojnika.
A on jednome od njih,
onomu koji mu se s molbom obrati
u zadnjem trenu života svoga, reče:
Danas ćeš biti sa mnom u raju.
Onoga koji s molitvom za svoje mučitelje,
oko tri popodne, pred svima nazočnima,
dok su se tresla nebesa i zemlja,
predade Ocu svoj duh.

Eto, toga Pravednika,
u to kasno popodne
nakon što ga skinuše s križa
i položiše u krilo Majci,
nakon što ga Marija iz Magdale,
Saloma i Marija Kleofina,
pomazaše smirnom i alojem,
što im ga dobavi Nikodem,
onaj što je k njemu kriomice dolazio noću,
i nakon što ga umotaše u mrtvački pokrov,
koji je sa sobom donio Josip Arimatejac,
kad se, isprosivši mrtvo tijelo,
vraćao od upravitelja Poncija Pilata,
da, upravo njega položiše u taj novi grob,
u vrtu, u grob isklesan u živoj stijeni,
u grob u koji nitko ne bijaše položen.
I na grobni ulaz navališe kamen.

***

Ali, začudo, taj je novi grob,
samo kratko, posve kratko
doista bio grob.
Jedva se začeo treći dan,
kad anđeo pristupi i kamen odvali,
svjetlost nebeska sinu,
a život se pokrenu s onu stranu smrti.

I rekoše anđeli zbunjenim ženama:
Što tražite živoga među mrtvima!
Nije ovdje! Uskrsnu!
Na to one poletješe njegovima,
još zbunjenijima, da im donesu
najveću vijest od postanka svijeta.

I dok su Petar i Ivan trčali
da se sami osvjedoče o praznome grobu,
dok mu je Magdalena grlila noge
u vrtu, ne mogavši od radosti doći do riječi,
tek šapćući, Rabbuni – Učitelju moj,
dok su dvojica s njim hodila put Emausa
a srce im gorjelo u grudima slušajući ga,
i prepoznajući ga u lomljenju kruha,
dok se Toma zaklinjao da neće vjerovati,
ako mu svoje prste ne stavi u rane,
i dok su Dvanaestorica bili zbunjeni
i prestrašeni misleći da vide duha,
dogodilo se ono što je obećano,
tamo od postanka svijeta:
da smrti više biti neće!

***

Zato i ti, prijatelju, čuj i poslušaj,
u ovoj noći pobjede života,
riječ Raspetoga i Uskrsloga:

Prijatelju, još jučer si me gledao
izmrcvarena i ubijena na križu.
I poljubio si me tu, pred svima.
A ja sam taj poljubac shvatio
kao želju i poziv da k tebi dođem.
Stoga sam slobodan da te zamolim:

Ja nemam groba, ali ti imaš srce.
Umotaj me u plahtu svoje ljubavi,
pomaži me mirisom svojih molitava,
obuci me u dostojanstvo svojega čovještva,
pokrij me svojom plemenitošću,
stavi me u svoje srce
i pokaži me onima koje voliš!

Ne boj se lijepo okopati taj vrt
u koji me polažeš,
ne boj se osvijetliti ga riječju Istine:
Ni jedan koji živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti zauvijek!

Osokoli dobre žene da se ne boje,
svakoga dana nanovo,
pristupiti s nadom i molitvama.
Bez obzira koliko će trebati koraka,
bez obzira na sve probdjevene noći,
i bez obzira na sve laži o meni,
kojih ćeš se sa svih strana naslušati,
ti ustraj u vjeri i nadi!

Prijatelju, ja nemam groba!
Imam samo tvoje srce!
Vjeruj mi, ako ga ispuniš ljubavlju
bit će posve dostatno
da samo pričekaš anđele života
pa kad im začuješ glas – kad te pozovu,
ti hrabro ukloni teški kamen boli.
Vjeruj mi, čudom ćeš se čuditi,
dok budeš očima duše gledao
kako to iz smrtnog mraka,
novi život sviće.

A zatim ćemo,
vjeruj mi, zaista vjeruj mi,
zagrljeni kao najbolji, vječiti prijatelji,
u radosti spasenja, zajedno sjesti
za stol u domu Očevu, na nebesima.

I blagovat ćemo od one radosti,
što je pripravljena onima koji ljube,
Boga, bližnjega i samoga sebe,
onako, kako sam vas ja ljubio.

Zato se ne boj, prijatelju,
pokloniti mi svoje srce,
da u tom vrtu posijem sjeme
koje će donijeti stostruki plod
za život vječni.

Amen.

Objava Ljubav jest jača od smrti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Znamo, nije pravo pitanje što tražite, nego: Koga tražite?
Koga ti, Marijo iz Magdale, ovdje zorom tražiš?
Onoga koji je u presudnom trenutku postao tvoj Život!
Koga ti, Ivana, ženo Herodova upravitelja Huze, tražiš?
Onoga kojemu si povjerovala i pomagala svojim dobrima?
Koga ti, Marijo Jakovljeva, rodice Marijina, tražiš?
Sina svoje rodice Marije i učitelja svojega sina Jakova?
Koga ne samo vi, nego i svi koji su mu povjerovali,
i svi oni koji su u ovu noć pohrlili prema grobu, koga traže?
Onoga koga je ljudska zloća, izdaja i laž nepravedno osudila,
izrugala, izmučila i na kraju groznom smrću umorila?

Eto, dotrčali ste da nađete mrtvoga! A mi vam velimo:
Pogledajte vrata groba! Pogledajte kamen odgurnut u stranu,
pogledajte platno složeno i povoje smotane na uzglavlju.
Mi vam nosimo – najveću novost čitave ljudske povijesti!
Nije ovdje! Uskrsnu! Sjetite se što vam je govorio,
još dok ste skupa s njim hodali Galilejskim stazama:
Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika,
da bude raspet i treći dan da uskrsne!
Sve vam se to čini kao tlapnja? Ne vjerujete?
Zar tako lako zaboravljate njegove riječi?

Zato, baš zato dođite ovamo, bliže! Pogledajte mrtvački pokrov,
platno u koje bijaše Isus umotan, i povoje na uzglavlju!
Zar vas ovi Isusovi povoji ne podsjećaju i na one,
u koje je bio umotan prije trideset i tri godine
kad ga je Marija porodila usred noći u Betlehemskoj spilji?
Nisu li to povoji u koje je milosrdni Samaritanac umotao ranjenoga?
Nisu li to i povoji koje je Isus odmotao s tijela ozdravljenog gubavca,
i koje je skinuo s prijatelja Lazara, nakon njegova izlaska iz groba?

Ali, zar to nisu i vaši vlastiti povoji?
Zar to nije prvo platno u koje ste bili povijeni, čim ste rođeni?
Zar to nisu povoji kojima su povijane tolike vaše rane,
ne bi li zacijelile, jednako kao i sve vaše boli i tuge?
Zar to nisu povoji bolesti, starosti i nemoći, baš oni povoji
kojih se toliko bojite, od kojih zapravo strahujete,
bojeći se da ne biste pali u tuđe ruke.

Da, ovi povoji, smotani na uzglavlju Isusova groba,
to su povoji Isusovi, ali i vaši, od početka do kraja života,
svih koraka i svih posrtaja, od rođenja do same smrti.
Ovoga su časa, ovoga su jutra odloženi i ostavljeni.
S njima je odložena svaka muka, patnja, bol i svaka tuga.
Ostavljeni su kao što je ove zore ostavljena i sama smrt,
koja neka vas više ne plaši i ne straši, jer jse samo korak u život.

Zato, uzmite ove povoje! Ponesite ih Isusovim učenicima,
pokažite im ih i posvjedočite: S njegovim, Isusovim uskrsnućem
uskrsnuo je i naš život. A svi povoji našega života,
u koje su bile umotane naše rane, tuge, boli i stradanja,
svi povoji naše ljudske smrti – nisu ni za što drugo,
nego da ih jednoga svetoga dana, u osvit nove zore
Uskrsli Gospodin smota i položi na stranu
– za svjedočanstvo: smrt nema posljednju riječ!

Uskrsnuli naš Gospodine, Raspeti Isuse Kriste,
o slavlju tvoje pobjede nad smrću, usrdno te molimo:
skini sa nas povoje svih naših jada i nevolja, strahova i tuga,
i obasjaj nas svjetlom svojega života u radosti i milosti.

Iz povoja naše smrtnosti obuci nas u svjetlost svojega života,
da jednoga dana možemo doći k tebi, Gospodinu našem
i Spasitelju Isusu Kristu, kojemu neka je u jedinstvu Oca
i sili Duha Svetoga svaka čast i slava, sada i vazda
i po sve vijeke vjekova. Amen.

Objava Povoji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.