Među sedam kontinenata Europa se izdvaja kao svojevrsno socijalno i političko središte svijeta. No, pored činjenice da je njezina povijest poprilično ispunjena podjelama i ratovima, da je kolijevka dva svjetska rata i domaćica glavnih svjetskih kolonijalnih matica, Europa je bila i ostala središte gospodarstva, napretka i kulture. Samim time ona je bila i još je uvijek faktor svjetske (ne)stabilnosti.

Svoj dan Europa obilježava 9. svibnja. Ovaj datum označava godišnjicu povijesne Schumanove deklaracije koja je unijela jedan sasvim novi oblik političke suradnje u Europi u kojoj bi bio nezamisliv rat među europskim državama. Schumanov prijedlog smatra se začetnikom današnje Europske unije. Obilježavanje Dana Europe bio nam je glavni povod da odaberemo temu Europske unije za svibanjski broj revije. Naši suradnici su u svojim sjajnim prilozima analizirali različite kontekste u kojima se Europa nalazila i nalazi danas.

Koliko god se govori o europskom miru i jedinstvu inzistirajući na nadnacionalnim, nadspolnim i nadreligijskim načelima i zakonima, oni i dalje ostaju nedostižan san koji ne može istinski zaživjeti jer se gradi na gospodarskoj i političkoj uvezanosti zemalja članica EU-a. No, ni gospodarstvo ni politika ne mogu biti faktori stabilnosti i trajnije održivosti. Jer, pored Velike Britanije koja je već napustila EU i neke druge članice sve glasnije spominju ovu mogućnost.

Osnovni razlog što se EU pomalo raspada jest taj što se danas potpuno odmaknula od svoga kršćanskog identiteta, a to znači da se odrekla svoga temelja i izvora. Da bi bila uključiva, EU se odrekla svoje duše i to sve kako bi obukla neki novi bezlični odnosno virtualni identitet. Ako je išta uključivo na ovom svijetu, onda je to kršćanstvo s Kristovim svevremenskim i sveprostornim porukama ljubavi, milosrđa, opraštanja, solidarnosti, poštovanja, pravičnosti, jedinstva, mira itd. No, lijepa je vijest da u EU-u ipak postoje države koje se ne odriču svoga kršćanskog, moralnog, etičkog i nacionalnog naslijeđa zbog nekoliko novčića. Njihovi lideri i građani znaju da im ništa ne bi koristili, ne samo ti novčići nego čak i kad bi sav svijet zadobili ako bi pritom izgubili sebe i svoju dušu (Usp. Mt 16,26).

Objava Bez svog pravog identiteta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od 2010. do 2015. godine bio je pročelnik katedre za medijsku kulturu Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Danas, u zvanju docenta, na istoj visokoškolskoj ustanovi drži predavanja iz područja etike, religije, kulture i teorije medija. Granična pitanja filozofije, teologije, religije, kulture, medija i sociologije predstavljaju uže područje njegova znanstvenog interesa.

Osim fakultetskih obveza, Šola je djelatan i kao prevoditelj te kao novinar i publicist osječkoga dnevnika Glas Slavonije i Večernjega lista. Povremeno piše komentare za tjednik Globus i dnevnik Novi listi. Vanjski je suradnik HRT-a u emisiji Otvoreno i drugim posebnim emisijama vezanim uz religijske sadržaje i društvene fenomene. Djelatan je i kao prevoditelj. Bio je suradnik revije Svjetlo riječi od 2014. do 2016. godine, pišući retke kolumne Oltar i tribina.

Pravo na život i slobodu

U novije vrijeme termin „ljudska prava” je najrastezljiviji pojam. Očigledna je hiperprodukcija dokumenata i konvencija o ljudskim pravima. Stvaraju li zaista bolju sliku ljudskih prava i sloboda ili samo o njima govore?

Ljudi ne razlikuju ljudska prava od, recimo socijalnih, građanskih, političkih i drugih prava, koja, istinabog, svoj ontološki izvor imaju u ljudskim pravima. Ljudska prava su samo dva, pravo na život i pravo na slobodu. Neplaćeni godišnji odmor, ili trinaesta plaća, besplatno zdravstvo, promjena spola ili brak za sve…, nisu ljudska prava, već stvar društvene konvencije. S političkim ili socijalnim pravima čovjek se ne rađa, ali s ljudskima da. I za razliku od socijalnih i inih, ljudska prava, pravo na život i slobodu, država ne daje čovjeku, ona ih samo priznaje ili ne priznaje. Ako ih ne priznaje, onda se radi o zločinu protiv ljudske osobe, jer ljudska osoba prethodi državi i ne može nijedna vlast određivati tko smije živjeti, a tko ne, tko smije biti slobodan, a tko ne, osim kada se radi o osobama opasnim po društvo, kriminalcima.

Tamo gdje nestane ideja Boga i naravnoga poretka utemeljena u stvaranju nastaje i manipulacija ljudskim pravima. Nije stoga čudno da američka Deklaracija o nezavisnosti iz 1776. godine kaže kako (ljudska) prava, život i sloboda, „proizlaze od Stvoritelja” i stoga su neotuđiva. Paradoksalno, ljudska prava mogu biti ljudska samo ako ontološki nisu ljudska, tj. ako nadilaze čovjeka, pa ih čovjek ili država ne može davati niti uskraćivati. Na zapadu se ljudska prava rađaju unutar kršćanstva, u Salamanskoj školi (Salamanca u Španjolskoj), u kontekstu pitanja Indijanaca u novootkrivenim svjetovima, utemeljena na ideji Boga i naravnoga poretka. U tom smislu, smrt Boga i naravnoga poretka jest i smrt ljudskih prava. Onda ona postaju pitanje moći i manipulacija. U tom smislu, živimo u najmračnijem razdoblju zapada u povijesti, u najperverznijoj epohi gdje, kada se ubije transcendencija, u ime slobode se guše slobode (politička korektnost), a u ime života se ubija život, u smislu da se najslabijima, od majčine utrobe pa nadalje oduzima život, poradi „slobode izbora” ili „kvalitete života” (starci, invalidi…) te svima koji nisu „korisni” (eutanazija, eugenetika, prenatalna dijagnostika…).

Romano Guardini u tom smislu, gledajući sumrak metafizike, sumrak ideje Boga (namjerno pišem „ideje”), rekao je proročki da će jedino pitanje kojim se danas valja baviti jest odnos prema moći. Gomilanje internacionalnih  dokumenata o raznim vrstama prava je inflacija istine o čovjeku koji, ako u njemu nema ništa više od čovjeka, dovodi do hiperprodukcije moći delimitirane bilo kojim kriterijem osim vlastite volje. Ako samo čovjek odlučuje o čovjeku, onda je to loše za čovjeka. Tako se i (ljudska) prava ne daju, već samo priznaju. Mi o ljudskim pravima tako govorimo kao o nekakvoj baštini novovjekovlja, iluminizma, a previđamo da je u jeku iluminizma Mirabeau u govoru pred Nacionalnom skupštinom u Parizu 17. kolovoza 1789. predložio biblijski Dekalog kao preambulu deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Naime, Dekalog je prva „deklaracija” ljudskih prava u povijesti proizišao iz vjere pisana u negativnoj formi (NE ubij, NE ukradi, NE…). Dekalog nije, kao ni ljudska prava, etnička niti tribalna ploča vrednota, već univerzalni (!) moralni fundament u kojem su prava definirana na način dužnosti. Jer, kako veli Simona Weil, da biste nekome pripisali pravo, netko mora prethodno preuzeti dužnost. Ova dijalektika, prava koja kao uvjet mogućnosti imaju preuzimanje dužnosti, danas je nestala.

Prava se danas temelje na načelu individualne želje. Ako ja nešto želim (narcistička kultura), država mi to mora osigurati, bez obzira na razum i naravni poredak. Želim abortus, OK; želim biti muško iako sam žensko OK; želim kao istospolni par dijete, OK; želim… i sve to umotano u (ljudska) prava, a zapravo se radi o zloporabi moći i legaliziranju posvemašnjega patološkog narcisizma u kojem tavori naša zapadna kultura. Ne zagovaram nikakvu restauraciju, niti nostalgiju za nekakvim izgubljenim rajem, samo se bojim da je proces infantilizacije kulture i zloporabe moći… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba  

Objava Ivica Šola: Ljudska prava nisu ljudska pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nažalost, prometne nezgode sa smrtnim ishodom nisu rijetke u ovoj državi s najlošijom i time najopasnijom prometnom infrastrukturom i to „od Vardara pa do Triglava”. Prema podacima BIHAMK-a prošle godine su se na našim cestama dogodile 36 672 prometne nezgode od kojih je 7494 s poginulim i povrijeđenim osobama, a 29 178 s materijalnom štetom. Smrtno je stradalo 277 osoba dok su 10 403 osobe teže ili lakše povrijeđene. U odnosu na 2017. godinu smanjen je broj prometnih nezgoda (2,54 %), dok je istovremeno povećan broj nezgoda sa smrtnim ishodom ili tjelesnim ozljedama (5,03 %). Tako smo se našli pri vrhu ljestvice po smrtnosti u prometu sa 72 poginula na milijun stanovnika, dok je taj prosjek u EU-u 49 poginulih na milijun stanovnika. Kao glavni uzrok nezgoda navode se nepropisna i neprilagođena brzina te vožnja pod utjecajem alkohola i drugih opojnih sredstava, nepoštivanje prometne signalizacije itd.

To svakako jesu razlozi prometnih nezgoda, ali se uvijek prešuti i zataška katastrofalna slika cjelokupne prometne infrastrukture u BiH. Naši preopterećeni magistralni, regionalni, lokalni i gradski putevi imaju gotovo apokaliptički izgled i mogli bi konkurirati na bilo kojem natječaju za bilo koju adrenalinsku vožnju: nepostojeće pune i isprekidane linije, rupe, šahtovi, opasni zavoji, neosvijetljeni tuneli koji tijekom cijele godine prokišnjavaju, oštećena ili nepostojeća zaštitna ograda na opasnim strminama, odroni na cestama, društveno-kulturni život stanovništva uz ceste itd. S prvim kapima kiše naše ceste postaju opasna klizališta, a za vrijeme obilnijih padalina pretvaraju se u jezerca i potočiće koji veselo žubore već poprilično dubokim usjeklinama na škrtom i starom sloju asfalta. Čak nam je i novoizgrađeni komadić autoputa već odavno prešao brojku od pedeset u nijansama sive boje.

Sve je ovo poznato i već je puno toga rečeno, ali što vrijedi kad to odgovorni ne čuju ili čuju, a ne znaju obavljati svoj posao koji se ne sastoji samo od unaprjeđivanja sigurnosti na cestama nego jednako tako sigurnosti i kvaliteti samih cesta. Jedine promjene koje se već godinama događaju na našim prometnicama represivne su naravi: povećava se broj policijskih patrola i prometnih kamera koje su se pokazale vrlo unosnima, pa se ne štedi kad su u pitanju ove skupe spravice: pokretne, statične i, čini mi se već u skoroj budućnosti, satelitske koje će pokriti 100 % bh. puteva i budno naplaćivati svako prekoračenje brzine. Što se tiče policijskih patrola na cestama, mislim da smo u tome nadmašili cijelu regiju i tako stvorili sliku Cop Landa bilo kojem strancu koji je riskira posjetiti osobnim automobilom. Da nije tragično, bilo bi smiješno.

Još uvijek nikad nitko od odgovornih nije izrazio mogućnost ostavke nakon teških prometnih nezgoda koje se dogode na opasnim mjestima na kojima nema potrebnih zaštitnih elemenata i pristojne signalizacije na što uvijek ukazuju kompetentni prometni stručnjaci. Međutim, oni uglavnom dobiju riječ tek nakon što se dogode teške prometne nezgode nakon kojih potonu u zaborav boreći se za egzistenciju poslovima izvan svoje struke, jer su njihova mjesta već odavno popunjena politički i stranački prikladnim kadrom i to u sljedećih dvadeset godina. Zato nam ostaje samo nada kako će se nešto promijeniti što se tiče kvalitete i sigurnosti naših prometnica. Do tada imamo dvije mogućnosti: ili se voziti najvišom brzinom od 40 km/h ili nabaviti skupe automobile s profesionalnim vozačem i rotacijom. Jedino su tada naše prometnice poprilično sigurne.

Objava Cestovna apokalipsa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.