Knjiga čežnje

Kako su kritičari primijetili, Knjiga čežnje djelo je pjesnika u godinama, odnosno pjesnika čiji život sve više postaje vraćanje na proživljeno i vrednovanje istoga. Tako zbirku odlikuje raspoloženje zasićenosti i cinizma. Stvarnost koju Cohen doživljava složena je, u sebi kontradiktorna, no ipak jasna i postojana. U svom izričaju Cohen je direktan i ne boji se sablazni ili vulgarnosti. To objašnjava i mješovitu strukturu zbirke koja sadrži 167 različitih tekstova koji uključuju pjesme u vezanom stihu, pjesme u slobodnom stihu, kao i niz proznih fragmenata. Tekstovi su popraćeni najrazličitijim crtežima i karikaturama eksplicitnoga i opscenog sadržaja. Ukratko, radi se o nestabilnoj lirskoj smjesi u kojoj usprkos kaotičnosti strukture otkrivamo biserje vrhunske poezije. Kvalitetu spomenutih biserja potvrđuje činjenica što je značajan dio zbirke uglazbljen na čak pet njegovih albuma. Knjiga čežnje stoga nije tek fusnota u Cohenovu stvaralaštvu, nego predstavlja svojevrsno sazrijevanje njegova promišljanja.

Cohen je pjesnik napetih i neugodnih zamršenosti. Njegove ljubavne pjesme poput Alexandra Leaving ili A Thousand Kisses Deep tematiziraju ljubavni odnos obilježen nejasnim i nedorečenim nagnućima koji su unutar sebe kontradiktorni. Promišljajući o životu i apsolutnom kao što čini u pjesmama The Faith i Never mind, Cohen otkriva ideale kojima stremi, ali i sumnje koje ga sputavaju prema njima. Cohen svojim stihovima utjelovljuje sve nedoumice i tjeskobe (post)moderne pokazujući dezorijentiranost suvremenoga čovjeka koji je ostao bez tla pod nogama i neba prema kojem može svoj pogled uprijeti.

Činilo se boljim putom

U velikoj većini tekstova ove zbirke prepoznajemo pjesnika koji je pun sebe, koji u svojoj bahatosti divinizira banalna i opscena promišljanja. Međutim, između tih i takvih tekstova trepere trezveni zapisi koji jednostavno, ali precizno i prodorno opisuje krizu našega vremena, naših vrijednosti i naših uvjerenja. Iz ove zbirke volio bih izdvojiti pjesmu It Seemed a Better Way:

Činilo se kao bolji put

Činilo se kao bolji put

Kad tek sam mu čuo glas

No sad je zbilja prekasno

Da okrene se i drugi obraz

Zvučalo je kao istina

I činilo se kao bolji put

Morao bi biti sirovina

Da izabereš krotak puk

Ali pitam se što ono bi

I što li je značilo, jer isprva

se naizgled ticao ljubavi

Da bi se zatim smrti dotakao

Al bolje da jezik primirim

I naučim gdje mi se djenuti

Kupu krvi da podignem

I probam za milost moliti[1]

Ovu pjesmu možemo promatrati kao poetiku Cohenove kasne, ali i najzrelije faze. Kako napomenusmo, ovdje prepoznajemo starijega pjesnika koji se zasitio za života i koji se više ne može zadovoljiti istrošenim obrascima promišljanja. Kako će Cohen pjevati na albumu You Want it Darker, suvremenom čovjeku valja proći kroz bol koja je življa i stvarnija od svakoga nas; kroz bol toliko jaku da je uništila svaki naš metanarativ i poništila svaku vjeru. Svatko je od nas svjedok kako je suvremeni čovjek rezultat složenih procesa rastakanja tijekom kojega je izgubio svaku sigurnost. Ostavljen sam sebi, on ipak mora ići dalje, svjestan da postoji ipak nešto čemu teži i prema čemu mora ići. Ova pjesma postaje tim još zanimljivija. Doista, Cohen može jedino zbunjeno promatrati naslijeđe iz kojega je potekao, no ne može ga odbaciti. Ono je nejasno, zbunjujuće, naizgled sasvim neprimjenjivo na naše okolnosti, međutim Cohen ne nalazi drugoga izlaska. Doista, valja bježati od zdravo za gotovo shvaćenih načina promišljanja, no ne može se izmaći od otajstava o kojima su ta promišljanja pokušala govoriti. Uistinu, suvremeni čovjek ne može pobjeći od svih „kupa krvi” koje mora ispiti želi li otkriti put vlastitoga otkupljenja i ostvarenja.

Doista, Cohenova zbirka je i nakon dvadeset godina i dalje svježa. Dapače, kao da je pretpostavila duhovni i moralni kaos koji će u naše doba uslijediti. Ako čitatelj ne bude u mogućnosti doći do zbirke, svakako će ono najvrjednije iz zbirke moći čuti na albumima Ten New Songs, Dear Heather, Popular Problems, You Want It Darker i Thanks for the Dance. Zbirka Knjiga čežnje proizlazi iz raspoloženja (post)moderne koje je obilježeno osmišljavanjem svijeta kojega je obuzeo besmisao i besciljnost. Usprkos zasićenosti i okorjelosti, Cohen i dalje uočava otajstva od kojih je čovjek otuđen te mu ih iznova otkriva na svjež i provokativan način, ostavljajući iza sebe iznimnu liriku čije nam istinsko vrednovanje tek predstoji.

[1]Leonard Cohen, Knjiga čežnje, V.B.Z., Biblioteka Posebna izdanja, Zagreb, 2007., str. 196., s engleskoga preveo: Damir Šodan (Original pročitati u: Leonard Cohen, Book of Longing, Penguin Books, London, 2007., str. 190.)

Objava O Cohenovoj “Knjizi čežnje” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što bajka jest, a što nije

Raspravljajući o naravi bajke, Tolkien je odmah odbacio sve one površne elemente koje mi držimo ključnima. Tako prema Tolkienu bajku ne čini sama prisutnost čudnovatih bića s čudnovatim moćima u čudnovatim mjestima. Drugim riječima, maštovito nizanje neobičnosti kao takvo ne predstavlja srž bajke. Zato on u bajke ne ubraja pustolovne priče, znanstvenu fantastiku ili priče utemeljene na halucinaciji ili snovima. Druga stvar od koje Tolkien zazire jest poimanje da je bajka isključivo za djecu. Kako on argumentira, povezanost djece i bajki slučajnost je našega specifičnog društvenog razvoja, te je pogrešno razvodnjavati originale koji su nam ostali. Tolkien to čak smatra podcjenjivanjem djeteta kojem je na kraju krajeva konačni cilj odrasti, te u duhu toga zaključuje kako je bajka vrijedna ako se može čitati i u zreloj dobi.

Nakon što se u svom eseju pozabavio onim što nije bajka, počinje se hrvati s onim što definira bajku. Namjerno kažem da se počeo hrvati jer, kako i Tolkien sam priznaje, bajke zauzimaju prostor koji je teško izraziti. One u svom najboljem izdanju izražavaju snagu i mogućnosti jezika, koji nije tek mehanistički alat komunikacije, nego sposobnost koja stvara sekundarni svijet Vilinja. Prema Tolkienu, pisati bajke znači baviti se sustvarateljstvom jer uzimajući materiju iz primarnoga svijeta, mi maštom i umijećem stvaramo novi svijet bajki u koji ulazimo. Taj svijet ne karakterizira mogućnost njegova postojanja, nego naša želja da taj svijet postoji. To je svijet koji u svojoj čudnovatosti sadrži nešto što ipak duboko progovara našoj ljudskoj naravi. Ovo su sve koncepti koji se ne mogu artikulirati, koliko se mogu doživjeti pri čitanju bajki, no mislim da će nam postati jasniji kada pogledamo Tolkienove razloge za čitanje bajki.

Zašto čitati bajke?

Prva stvar koju Tolkien primjećuje je da ono pročišćava naš pogled na stvarnost. Suvremeni čovjek stvarnost oko sebe uzima zdravo za gotovo i uopće je ne primjećuje. Iskustvo čitanja bajki vraća nam iskonski nevini pogled na stvarnost oko nas. Tolkienovim riječima: Fantazija nastaje od primarnog svijeta, ali dobar zanatlija voli svoje materijale, te ima znanje i osjećaj za glinu, kamen ili drvo koje samo umijeće može dati. Kovanjem Grama otkrilo se hladno željezo; stvaranjem Pegaza oplemenili su se konji, u stablima sunca i mjeseca korijen i stabljika, cvijet i plod pojavljuju se u svoj svojoj slavi.[1]

Ne gledamo li onda drukčije šumicu u blizini kad se sjetimo začarane Šume Striborove? Ne gledamo li drukčije na vatru kad se sjetimo Vjestove svete vatre koja je mučila zlog Bjesomara. Stvarnost biva otkupljena i oplemenjena, i to je točka koju još jasnije poentira engleski pisac Gilbert Keith Chesterton. U svom remek-djelu Pravovjerje (poglavlje Etika Vilinja), Chesterton ukazuje kako bajke upućuju na začudnost postojanja općenito. On ide korak dalje i ustvrđuje sljedeće: Objasnio sam kako su me bajke dovele do dva uvjerenja: prvo, da je svijet divlje i zapanjujuće mjesto, koje je moglo biti puno drukčije, no koji je i dalje divan; drugo da čovjek pred ovom čudnovatom divljinom i divotom treba biti skroman i podložiti se i najčudnijim ograničenjima ove čudnovate ljubaznosti.[2]

Chesterton na svoj dovitljiv način uspijeva ukazati na sposobnost bajke da povrati ontološku zadivljenost čitatelju, a da stvarnosti, Šimićevski rečeno, povrati djevičanstvo prvih dana. On u ovom poglavlju kritizira moderni um koji deterministički i materijalistički pristupa stvarnosti i ne ostavlja prostor kontempliranju i iskrenom divljenju stvarnosti. Kako Chesterton kaže, postojanje je čudesna i nevjerojatna činjenica koje poniznošću i zahvalnošću postajemo svjesni. Poput Tolkiena, on zamjera suvremenoj kulturi što je bajke učinila „djetinjom stvari”. Paradoksalnim obratom, Chesterton ukazuje kako je djetinji duh upravo taj koji treba njegovati u promatranju bajki i stvarnosti. Djetinji duh neopterećen je porocima kao duh odraslih, te je u svojoj srži vitalan i radostan. Prema Chestertonu, takva je i narav našega božanskog Oca: Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nikada nije zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo sagriješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas.[3]

Vratimo se Tolkienu. Prema njemu, druga svrha bajki je bijeg, konkretnije bijeg od iskrivljene stvarnosti koju nam moderni svijet nameće. Sukladno prethodnom osvježavanju i otkupljenju stvarnosti, on drži kako je potrebno posvijestiti temeljnu narav stvarnosti. Modernitet njegova vremena, a pogotovo (post)modernitet našega vremena, osim što je iskrivio prirodu i okolinu u kojoj obitavamo, iskrivio je našu percepciju istih. Bajke nas podsjećaju na temeljne istine postojanja, čak i najfantastičnijim elementima. Primjerice, mi se možemo smijati mladiću koji je očitu guju doveo u svoju kuću i umalo je razorio, no zar nismo doživjeli toliko ovakvih priča u našoj okolini? Ili kada pogledamo zaboravnost Vjestovih unuka i kako su iskrivili dobivenu viziju, nismo li se i mi mogli prepoznati u njima i njihovim greškama?

Sretan kraj

Posljednja velika dobrobit bajki je njihov sretni kraj, utjeha koju Tolkien naziva eukatastrofa. Kako sam Tolkien kaže: To je iznenadna i čudesna milost na čije ponavljanje ne treba računati. Ne poriče postojanje diskatastrofe, tuge i neuspjeha: mogućnost toga je nužna za radost oslobođenja; priječi (unatoč svim očekivanjima, ako hoćete) krajnji poraz i praktički predstavlja evanđelje, dajući prolazni trag radosti, radosti izvan ovoga svijeta, koja je potresna kao žalost.[4]

Sretni kraj u bajkama dakle nije trivijalno podilaženje čitatelju, nego delikatna potvrda krajnje ljudske nade za konačnim otkupljenjem. Kraj u bajci, ako je dobro izveden, potvrđuje mogućnost da dobro pobijedi zlo, da patnja u svijetu uistinu ima svoj konac i da će se svaka suza otrti i svaka bol nadoknaditi. Zato Tolkien pri zaključku svoga eseja, evanđelje naziva konačnom eukatastrofom. U životu Isusa Krista mit i povijest postaju jedno, i sva nadanja bajki u njemu dobivaju konačno ispunjenje. Zato nemojmo trivijalizirati sretne krajeve jer uistinu nose nezamislivu težinu.

Volio bih čitatelja zamoliti da ne uzima ovdje izneseno kao konačne definicije, jer bajke su puno više od onoga što je ovdje izrečeno. One su preuske za širinu bajki te su tek poticaji da ih sami iz ruke uzmete i na svjež način ih pročitate. One nose otajstvenu kvalitetu koja se ne da prispodobiti. Otvorimo li je s djetinjim pouzdanjem, i svijet oko nas bit će plemenitiji i značajniji. Uzmite i vidite sami! Vjerujem da se nećete razočarati!

[1] John Ronald Reuel Tolkien, „On Fairy Stories”, u: Christopher Tolkien (ur.), The Monsters and the Critics and Other Essays,George Allen – Unwin, London, 1983., str. 147.

[2] Gilbert Keith Chesterton, Orthodoxy, John Lane Company, London, 1908., str. 103

[3] G. K. Chesterton, Orthodoxy, str. 107.

[4] J. R. R. Tolkien, „On Fairy Storiesˮ, str. 153.

Objava Ljekovitost bajki pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kranjčevićeva poetika

Pod ovim svjetlom postaje zanimljivo promatrati poetiku velikoga pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. On je svojom erudicijom, pjesničkom eklektičnošću i prije svega modernim senzibilitetom uveo hrvatsku, ali i širu južnoslavensku književnost u modernizam, stvarajući pjesnička djela koja su postala paradigma hrvatskoga književnog kanona. U svojim najznačajnijim pjesmama Kranjčević poseže za jasnim kršćanskim, napose biblijskim motivima i aluzijama, reinterpretirajući ih po načelu modernističkoga senzibiliteta koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počeo puštati svoje korijene. Tako primjerice biblijski Mojsije u Kranjčevićevoj redakciji postaje genij naroda koji je raspet između ideala i slobode koje želi za svoj narod i nemogućnosti ostvarenja toga puta zbog iskvarenosti i nevoljkosti naroda. Čitajući ovu pjesmu, kao i razne druge, mi promatramo čovjeka koji je u srži vjernik. Ne možemo ga čitati kao konfesionalnoga vjernika, pogotovo jer je u mnogočemu (gledajući eklezijalno i dogmatski) bio heterodoksan, no imao je istinsko duhovno nagnuće.

Tankoćutnost je bitna Kranjčevićeva pjesnička odlika, i ona se ogleda u njegovoj osjetljivosti na sva bitna društvena i duhovna pitanja druge polovice 19. stoljeća, koja između ostaloga uključuju pitanje radništva, dostojanstva čovjeka, njegove sve veće otuđenosti u svijetu mehanizacije, kao i krajnje svrhovitosti čovjeka u svijetu koji je primarno obilježen patnjom i nepravdom. U tom smislu Kranjčević kao pisac nije bio „buntovnik bez razloga”, vrednujući i boreći se u svojim tekstovima za ljudski duh koji čeka svoje oslobođenje. S druge strane, valja imati na umu kako je Kranjčević sam bio dijete 19. stoljeća, kojega Dostojevski (znakovit Kranjčevićev suvremenik) definira kao dijete nevjere i sumnje. Usprkos vlastitom idealizmu, stalna skepsa nagriza svako uvjerenje do kojega drži. Nada i ushit u Kranjčevića stalno su isprepleteni bolovima i pesimizmom, što je rezultiralo njegovim unutarnjim raspećem koje pjesnik do kraja života nije mogao u potpunosti razriješiti. Iako su Kranjčevićevi krajnji eshatoni i telosi stajali pod upitnikom, razvidna nam je njegova dijagnoza svijeta, kao i ono što u svijetu želi postići.

Krist među ljudima

Eli! Eli! lamâ azâvtani?! primjer je Kranjčevićeve pjesničke dijagnostike. On uzima Golgotu i čin Kristove muke i smrti te od njih stvara vlastitu sudnicu povijesti. Kristova žrtva predstavlja standard po kojem se vrednuje čovječanstvo, i po njemu Kranjčević zaključuje sljedeće:

Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,

I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji!

Povijest se prošetala i iznova se šeta u sramotničkoj halji nepravde, sukoba i patnje, nijema na golgotsku žrtvu koja postaje uzaludna. Isusov krik i vapaj za Ocem nebeskim u ovoj pjesmi postaje krik čovječanstva lišenoga dostojanstva:

A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže,

Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,

I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani?!

Kranjčević se ovdje odmiče od kozmičke i eshatološke dimenzije Kristove muke, i smješta je u kontekst društvene i povijesne pravde, odnosno osjećaja nepravde koja u nebo vapi. Taj sentiment uvodi nas u pjesmu Resurrectio u kojoj Kranjčević Krista opet smješta u konkretni društveno-povijesni kontekst, odnosno u ovom slučaju kontekst Francuske revolucije. Kranjčević je svakako bio poklonik duha kojega je velika Revolucija iznjedrila, odnosno poklonik nepokolebljivoga ljudskog duha koji je proizišao iz nje, no on nije imao nikakve iluzije o burnim i krvavim previranjima koja su obilježila Revoluciju. Usred toga napetog meteža on dovodi Krista koji silazi s križa među revolucionare predvodeći ključni juriš:

– „Za Francusku!” neko viknu – njemu oko suzom sinu,

Vidi mu se, i on negdje imao je domovinu!

– „Na osvetu!” viknu drugi – opet mu se oko svijeti,

Vidi mu se: trpio je, al ne umije da se sveti!

Već ustaje čvrstom stopom, barikada sva se trese,

Na gomilu glavom ma’nu i naprijed podiže se.

Pa koracim velikima na krvave grede gazi,

Za njim rulja poderana po utrtoj srne stazi.

Usred užarene rulje Isus se pojavljuje kao začudna pojava, koja na trenutak tromi teški bijes revolucionara. On se nakratko pojavljuje, ukazuje na put, i zatim nestaje, i ono što je zanimljivo – skoro nitko ga nije prepoznao. Prepoznaše ga samo smrtno pogođeni koji su ovo imali reći o njemu:

Iz neznana da je došo i u neznan da se vinu,

Ko meteor, što na časak rasvijetli pomrčinu.

Gledahu mu sjajnim tragom, izdisahu lako, ti’o:

Hrist je ovo s križa sašo, sad je evo u nas bio!

Kranjčević u ovoj pjesmi uzima središnji događaj povijesti Spasenja i pretvara ga u proročki navještaj za čovječanstvo koje je Francuskom revolucijom ušlo u modernu. Posred krvi i rana ljudskoga napora, pojavljuje se Krist kao jedan od njih, spreman da ih povede naprijed za jednakost i za bratstvo i slobodu! I ovdje je Krist udaljen od svoga potpunog eshatološkog i kozmološkog konteksta, ali i takav ne gubi na svojoj snazi i uvjerljivosti.

Doista, pogrešno bi bilo u Kranjčevićevo djelo učitavati ono što mi smatramo uobičajenom duhovnošću. Za života je bio deklarirani antiklerikalac, a u njegovim pjesmama često iščitavamo Krista koji je više u suglasju s najčišćim idealima Francuske revolucije nego idealima biblijski shvaćenoga evanđelja. Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da u Kranjčevića nema duhovnosti. Dapače, ona revolucionarnoj trokrilatici daje stvarni smisao, a njegove reinterpretacije temeljnoga kršćanskog mitosa zapravo afirmiraju njegov značaj, čak i kada skreće na pitanjima ortodoksije. Sažetak Kranjčevićeva uvjerenja možemo iščitati u posljednjem katrenu pjesme Hristova slika:

I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smješka;

Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana

Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,

Sve od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.

Kranjčević je duboko nadahnut Kristovim otajstvom, i ogorčen je na institucionalni stav Crkve koja to otajstvo sakriva. Ogorčenje proizlazi iz općega stanja Crkve u 19. stoljeću. Svjesna da gubi društveni utjecaj te da je sama u opasnosti, ona se na institucionalnoj razini povezala s državnim strukturama kako bi osigurala goli opstanak. Uslijed državne manipulacije i pritiska Crkva se na svim svojim razinama začahurila i pretvorila u administraciju koja je zaboravila svoje poslanje. Kranjčević se nije mogao zadovoljiti s Kristom koji birokratski zahtijeva poštivanje dogmi, nego tek s Kristom koji će sići među ljude i izdići ih iz bijede u kojoj se nalaze.

Kranjčević i dalje odiše svježinom, i osim što imamo priliku oplemeniti um i dušu njegovim djelima, njegove pjesme nam mogu poslužiti kao svojevrsni ispit savjesti. On do u srž pogađa i artikulira temeljne boljke našega ljudskog stanja, i možda se nećemo (u potpunosti) slagati s njegovim konačnim rješenjima, ali će nam svakako pomoći da pročistimo vlastitu duhovnost i uputiti nas na Krista koji s nama u patnji bdije i koji nas od te patnje oslobađa.

Objava Kranjčevićev “Krist osloboditelj” – patnik i osloboditelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Eliotovo poimanje tradicije

Ovo promišljanje možemo analogno primijeniti objašnjavajući pjesničke tehnike engleskoga velikana Thomasa Stearnsa Eliota. On je bio učen i oštrouman pjesnik koji je ingeniozno gradio svoja djela na temelju svojih književnih prethodnika. U njegovim stihovima prepoznajemo Dantea, Shakespearea, Baudelairea, Miltona, i razne druge poznate i manje poznate velikane zapadnoga književnog kanona. Eliotova iscrpna intertekstualnost nije bila tek pompa, niti su njegova djela tek naslagani kolaž svega i svačega.

Njegov pristup prije svega utemeljen je na svijesti o tome kako prave originalnosti ne može biti bez oslonca na tradiciju u kojoj je pjesnik pozvan djelovati, odnosno one koji su došli i djelovali prije njega. Za Eliota ta tradicija nije bila nepromjenjiv relikvijar, nego nešto što pjesnik uz veliki napor mora usvojiti, i o tom govori u svom znamenitom eseju Tradicija i individualni talent.[1] Kako u eseju pojašnjava, pjesnik mora imati povijesnu svijest o svojim prethodnicima te mora imati u vidu nit koja ih povezuje ako želi rasti u kvaliteti. Biti pjesnik prema Eliotu znači stalno žrtvovati sebe, i odricati se osobnosti u poeziji. Pjesnik je u najidealnijem smislu medij posredstvom kojega se umjetničko djelo ostvaruje, odnosno katalizator pomoću kojega se različita čuvstva i iskustva stapaju u jednu cjelinu čija snaga je imanentna.

Konačnu i potpunu valjanost njegovih teza (pa čak i na primjeru njegove vlastite poezije kako ćemo vidjeti poslije) možemo propitivati, ali nedvojbeno je da su one bile načela po kojima je stvarao. Veliki glasovi prošlosti u Eliotovoj su poeziji doživjeli rekontekstualizaciju. U njima je Eliot iznašao svoj glas kojim je progovarao o svijetu koji je nakon Prvoga svjetskog rata doživio svoj krah. Desetljeće nakon rata obilježeno je atmosferom dezorijentiranosti, strepnje i civilizacijskoga zamora. Njegovi stihovi su pronicljivo dijagnosticirali epohu u kojoj je živio.

Među pjesmama te faze njegova stvaralaštva ističu se poeme Pusta zemlja i Šuplji ljudi. Prva poema vrhunsko je modernističko djelo koje kroz niz fragmentiranih, naizgled nepovezanih slika i aluzija progovara o suvremenom svijetu koji je postao ruševina prožeta očajem i besmislom. Druga poema tematizira isti problem, no na osobnijoj ravni. Kako je kritičarka Kuniko Hasegawa primijetila,[2] Eliot u Pustoj zemlji zauzima položaj izuzetoga promatrača. On nadilazi situaciju dekadencije i bescilja. U Šupljim ljudima Eliot se uključuje u sudbinu puste zemlje, ponire u njezin očaj i postaje dio plača i škrguta zubi, dio svijeta koji ne skončava praskom, nego cviljenjem.

Put spasenja

Poslije ovih poema slijedi dramatičan zaokret u Eliotovoj poetici, ali i njegovu životu. Nekoć unitarni puritanac koji je učenošću hranio svoj ego, 1927. godine postaje anglokatolik. Uslijedila je korjenita rekoncepcija pri kojoj je Eliot otkrio lijek za suvremeni očaj i besmisao. Dramu njegova obraćenja pratimo u pjesmama poput Put mudraca i Pjesma Simeonu, ali svoj vrhunac doseže u poemi Pepelnica koja ocrtava put Eliotova pokajanja i iskupljenja. Ova šestodijelna poema je u svojoj strukturi danteovska jer predstavlja duhovno napredovanje koje svojom moralnom i duhovnom snagom posreduje blažene djeve, nalik na originalnu Beatrice. Potpuni smisao i konkretna značenja motiva nam izmiču, poglavito jer su (po Eliotovu priznanju) preosobne naravi, što je svakako ironično pogledamo li njegove ranije izrečene stavove.

Usprkos tome nazire se smisao cjeline. Prvi dio predstavlja jasno pokajničko pepeljanje iza kojega slijedi zagovor kod čiste djeve pred kojom rasute kosti počinju svijetliti (nedvojbena aluzija na Ez 37). Zatim treći dio donosi prikaz duhovnoga napretka u vidu napornoga uspinjanja koji je aluzija na uspinjanje u Danteovu Čistilištu. Onda nam u četvrtom dijelu Eliot donosi viziju šetnje s djevom u kojoj se događa otkupljenje svijeta, a poslije nje promišljanje o Riječi protiv koje smo se kao ljudi ogriješili. Eliot u ovom dijelu ingeniozno stapa prolog Ivanova Evanđelja s Jahvinim prijekorima što ih čitamo u proroku Miheju. Puče moj, što učinih tebi refren je kojim Eliot propituje naš odnos s Riječju koja nas iznova poziva, a od koje iznova bježimo i protiv koje iznova griješimo. Posljednji dio poeme sličan je prvom, no puno optimističniji. Raskajana duša nada se otkupljenju, i usrdnom molbom traži ostvarenje svoje najdublje čežnje.

U kršćanskom životu, Pepelnica predstavlja radikalno novi početak. Pepeljanje toga dana podsjeća nas na našu ništavnost i traži žurnost u našem pokajanju. Eliot taj blagdan uzima kao okosnicu svoje drame obraćenja. Ponorom u sebe Eliot započinje svoj uspon, i u kontemplaciji otkriva put spasenja. Njegova kontemplacija nadahnuta je biblijskim motivima i obrascima koje prepoznajemo u molitvama i našem duhovno-liturgijskom životu. Tako prepoznajemo Zdravomariju, Dušu Kristovu, Lauretanske litanije, kao i već spomenute biblijske ulomke. Dakle, u poemi prepoznajemo sve ono što svakodnevno izgovaramo, ali na jedan nov način. Ovo su prije svega proživljene riječi. Drugi dio Zdravomarije koji je nama postao formalizam, Eliot doživljava u dubini duše. On razumije sve implikacije ove prošnje, odnosno slabost i grešnost koje u njemu kao čovjeku pretpostavlja. On s jasnom sviješću moli Ne dopusti da se odijelim od tebe, jer razumije opasnost krajnje otuđenosti od Gospodina. Promišljanje o suhim kostima i Riječi dobiva na snazi ne zbog svoje retoričnosti, nego zbog Eliotova iskustva božanske blagosti i ljudske jalovosti. Kakva li je naša molitva u odnosu na Eliotovu?

Naučene riječi

Oslanjanjem na tradiciju i ono što je naučio, Eliot je uspio pronaći svoj pjesnički glas i spjevati nove klasike našega kanona. Njegovo djelo je prije svega potvrda važnosti tradicije i onoga što nam se prenosi. Ono nas prije svega ukorjenjuje u prostor i vrijeme te nas podsjeća da nismo osamljeni pojedinci, nego smo dio nečega većeg; nečega što nas neminovno nadilazi, ali po čemu se ostvaruje punina našega identiteta. Očenaš i druge naučene molitve uvijek će biti sadržajnije od bilo koje „naše” molitve, ali po njima ćemo sebe sve potpunije izražavati.

Kad dočekamo našu ovogodišnju Pepelnicu, ugledajmo se na onu Eliotovu. Prihvatimo ponizni pepeo kajanja i predajmo se kontemplaciji. Dopustimo da nas prožme ono naučeno što primamo zdravo za gotovo i neka rasvijetli ono o čemu promišljamo i ono za čim čeznemo. Ugledajmo se na Eliota koji kroz Ezekielove suhe kosti progovara o vlastitoj jalovosti i nadi njezina izlječenja. Neka stare naučene riječi pouče i nadahnu naša srca da napokon progovore svojim vlastitim jezikom.

[1] Originalno objavljen u dva dijela u časopisu The Egoist 1919. godine (rujansko i prosinačko izdanje).

[2] Kuniko Hasegawa, „A Turning Point in T. S. Eliot’s Poetry. A Study on Ash Wednesday”, u: Essays and Studies in British and American Literature, Vol.7 No.1, 1959., str. 22-23.Puče moj, što učinih tebi refren je kojim Eliot propituje naš odnos s Riječju koja nas iznova poziva, a od koje iznova bježimo i protiv koje iznova griješimo

Objava “Naučene molitve” i Eliotova “Pepelnica” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kriza čitanja

Tko ozbiljno čita, tko se ozbiljno hrani literaturom svake vrste, jasno zna da dobrobiti čitanja ne leže isključivo u aktivnosti, nego prije svega u kvaliteti lektire. Čitanje je prije svega intelektualna i duhovna aktivnost, usudio bih se reći intelektualna i duhovna probava. Ono što u um primamo našim intelektualnim i duhovnim promišljanjem jednako utječe na naše zdravlje kao i jelo i pilo što ga unosimo u naše tijelo. Danas općenito vlada zazor prema ozbiljnijim znanstvenim monografijama, književnim klasicima i smišljenim esejima i izvještajima, i među piscima i među čitateljstvom. Ponajprije uslijed naše zabrinjavajuće ovisnosti o ekranima gubimo sposobnost koncentracije i apstraktnoga razmišljanja. Naviknuti na stalne udare dopamina i na (pre)lako probavljiv sadržaj, zakržljavamo intelektualno i duhovno. A apsurd je u tome što živimo u povijesnom trenutku koji je obilježen stopom pismenosti bez presedana. Mogućnost da čitamo i pišemo, koju danas uzimamo zdravo za gotovo, bila je čak ne tako davno stvar ili privilegiranih staleža ili onih koji su po naravi svoje službe morali biti pismeni. Postizanje opće pismenosti tek je nedavna pojava, i osim društveno-političkom nužnosti, ono je bilo gonjeno željom za cjelovitim čovjekovim razvojem. To je ideal modernističkoga humanizma koji je vjerovao u trajni i nezadrživi ljudski napredak. Nažalost, to je ideal koji u našim danima jenjava i blijedi. Ne valja biti pretjerano uzbunjen ovim procesima, pogotovo kad se uzme u obzir da je ova stopa pismenosti zapravo povijesna anomalija. Ono što nas treba uznemiriti je činjenica da s padom stope čitanja, odnosno kvalitete čitanja, kopni ljudski intelekt i ljudski duh.

U najosnovnijem smislu čitanje potiče rad našeg mozga, time i naš intelekt. Ježim se na ovu rečenicu, ne zbog njezine netočnosti (točna je), nego zbog banalnosti koju uz sebe veže. Ono što nas nuka na čitanje nisu zdravstvene ili društvene pogodnosti. Ne, već prije svega užitak koji iz njega proizlazi. Naravno, i taj pojam užitka navukao je na sebe banalne konotacije. Taj složeni fenomen ugode, zadovoljstva i ispunjenosti sveden je na brzu konzumaciju i stimulaciju. Promišljanje o tekstu ne ide dalje od njegova kostura, a sam tekst vrednuje se po emotivnoj stimulaciji koju je proizveo. Najveća žrtva ovakva razvoja stvari upravo je književnost uz koju se aktivnost čitanja najviše veže.

Upravo je ona najviše pogođena ovakvim razvojem situacije jer se njezina smislenost i važnost gube uslijed zahtjeva za stimulacijom i koristi. Čitanje bilo kojega književnog djela, bilo pjesme, novele i romana, bilo drame, epa i eseja, iziskuje vrijeme i napor. A neupućenima je u većini takvo što odbojno. Ta novi vokabular može se steći i u najnovijem priručniku iz popularne psihologije. Kritičko mišljenje može se razviti čitanjem kolumni ili eseja, naravno kraćih i probavljivijih od knjižurine! Na kraju krajeva, zašto se patiti s „nerazumljivim” autorima poput Tolstoja, kada postoje moderni romani koji pišu o istome, ali zanimljivije!? Čak su jeftiniji i pristupačniji!

Neka su ovo karikature, ali vjerujem da smo se susretali s ovom vrstom argumentacije koja je samo pokazatelj duhovne zakržljalosti – koju smo sebi dopustili. Nažalost, nužnost i ljepota književnosti ne mogu se prevesti u jasne grafove ili krute brojeve. To je predmet jedne druge stvarnosti koju naš zeitgeist iznova pokušava negirati. Čovjeku se negira njegova transcendentna narav, njegova konkretna težnja za onim što nadilazi okvir čistoga u se, na se i poda se. To negiranje je suptilno jer svjesni smo da ne možemo živjeti tako da svodimo život na hladno-racionalne jednadžbe. Ne mogu se poreći duboki porivi poput ljubavi, vjere, radosti, odnosa itd. Ne mogu se poreći, no ipak se daju vrlo lako razvodniti i pretvoriti u trivijalne karikature. Naša promišljanja i nagnuća time postaju površnija, a mi sami postajemo manje svjesni sebe, svodeći svoje cijelo biće na niz banalnih impulsa i floskula po kojima živimo. Stvoreni smo za nešto puno veće od toga.

Živi jezik, živi čovjek

Teško je brojnima ovo pojmiti, ali književnost predstavlja živ jezik. Književnost kao takva dokaz je da riječi imaju svoje nijanse i svoju težinu te da svaki njihov sklop izrađa novo značenje i tako otkriva dublju stvarnost koje dotad nismo bili svjesni. Književnost u tom kontekstu prestaje biti tek područje ezoterije; postaje načelo po kojem se naš svakodnevni jezik oblikuje. Književnost nam nanovo pokazuje da svaka riječ ima sadržaj. Verbalizirati nešto znači nečemu dati dostojanstvo postojanja. Ako mislite da je ovo prazno mistificiranje, sjetite se trenutka kada ste s mukama opisivali neki predmet koji ste tražili, a niste ga znali imenovati. Osvrnite se i na naše svakodnevno prepričavanje i opisivanje u kojima vrtimo pet – šest istih pridjeva. Naša osjetila otupjela su na jezik i zato smo zaboravili da se radi o nečemu živom i konkretnom. Tim zaboravom zakinuli smo si poimanje i doživljaj stvarnosti. Postali poput slijepca kojem tko pokušava dočarati boje.

Je li to onda bezizlazno stanje? Naše stanje da se zaliječiti, ali to ne podrazumijeva lako rješenje. Čitanje je ključno, no ne ono čitanje koje za cilj ima tek akumulaciju informacija ili puku stimulaciju. Pravo čitanje podrazumijeva interakciju, dijalog u kojem su sugovornici čitatelj i tekst ispred njega. To traži stav poniznosti, strpljivosti i spremnosti za napor. Želimo li ponovno naučiti čitati, prelijetanje ili površnost više nisu opcija. Prave blagodati čitanja (književnosti) ne daju se ukalupiti u statistike ili očite užitke. One se ne daju prevesti. Doživjeti ih znači doživjeti svojevrsnu epifaniju. Kako je Kafka nekoć pisao svome prijatelju, knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama. Riječi nisu tek neživi nosači informacija. Itekako su djelotvorne, i zato čitanje može postati čin oslobađanja i preobrazbe, što svjedoči prije svega o našim duhovnim i intelektualnim kapacitetima, a zatim i o svijetu koji ipak nije samo nakupina materije. Na osnovi toga kapaciteta cvjetali su gradovi i države. Cijele civilizacije bile su podignute upravo na tim principima. Tko je i dalje sumnjičav, neka na svojoj koži iskuša ove tvrdnje. Vjerujem da će se ugodno iznenaditi!

Objava Kako (opet) naučiti čitati? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.