Prazan grob i ukazanja Uskrsloga

Već je u Starom zavjetu jasno izraženo uvjerenje da je Bog gospodar života i smrti (1 Sam 2,6), te da je isti Bog koji stvara i koji uskrišava (2 Mak 7,9.11.22), čim je jasno izražena Božja svemoć. On je onaj koji će uskrsnuti tijela i oživjeti one koji su pali u prah (Iz 26,1). Novi zavjet pokazuje Isusa svjesnoga da otajstvo uskrsnuća mora započeti s njim jer mu je Otac dao gospodstvo nad životom i smrću, kako to Isus pokazuje svojim silnim djelima. Sam je Isus najavio svoje uskrsnuće (Mk 8,31) što nisu odmah razumjela ni Dvanaestorica, zbog čega su ih Isusova smrt i ukop bacili u očaj. Međutim, ni Novi zavjet ni tradicija nisu nikada pretendirali da bi netko vidio uskrsnuće. Zbog toga ga nijedno kanonsko evanđelje ne pokušava ni opisati. Uskrsnuće, naime, nadilazi samu osjetnu potvrdu jer nema osobnoga zapažanja svjedoka samoga događaja. Nije moguće u prirodno-znanstvenom smislu dokazati činjenicu uskrsnuća, ali je moguće dokazati vjerodostojnost tvrdnji o događaju Isusove smrti i uskrsnuća. Iako izmiče sudu povijesti, uskrsnuće je povijesni događaj jer se ostvarilo u određenom trenutku ljudske povijesti i na određenom prostoru. Vrijeme i mjesto Isusova uskrsnuća tvore temelj toga događaja. Uskrsnuće potvrđuje svoju vezu s poviješću i u Isusovim ukazanjima jer Uskrsli ulazi u ljudsku povijest.

Budući da nitko nije vidio sam događaj uskrsnuća, stvarnost uskrsnuća ovisi o dvama pokazateljima: praznom grobu i ukazanjima Uskrsloga. S obzirom na prazan grob vrijedi spomenuti da tu činjenicu nikada nisu nijekali ni Židovi koji su pokušavali osporiti Isusove sljedbenike u njihovoj vjeri u uskrsnuće. No, prazan grob, na uskrsno jutro, sam po sebi ne vodi vjeri, kako je razvidno iz primjera Marije Magdalene koja dolaskom na grob najprije pomišlja da je tijelo ukradeno (Iv 20,2). Tek ukazanja Uskrsloga skidaju dvoznačnost s praznoga groba. Svoja ukazanja Uskrsli, dakako, pridržava samo svjedocima što ih je sam izabrao (Dj 10,41). On se pokazuje apostolima i nekim drugim učenicima, a ne svijetu (Iv 14,22), jer se svijet zatvorio prema vjeri. Samo oni koji vjeruju mogu prepoznati povijesne znakove (prazan, grob, ukazanja, Isusovo tijelo gdje se vidi mjesto čavala, blagovanje Uskrsloga) kao znakove uskrsnuća. To su znakovi posebne sigurnosti, baš kao što je i vjera posebna vrsta sigurnosti. Upravo nam događaji oko Uskrsloga pokazuju da se ukazanjima ne može pristupiti na način neutralnoga promatrača, kako navodi W. Kasper, nego je u njima na djelu potpuna zahvaćenost i obuzetost Isusom; u njima se zbiva buđenje vjere.

Važno je imati na umu da se uskrsnuće od mrtvih ne odnosi se samo na duhovno nadilaženje materijalne stvarnosti, nego na uvođenje u preobraženi život čitavog čovjekova bića, podrazumijevajući i njegovo tijelo, kako ispovijedamo u Credu. Tjelesnost uskrsnuća pokazuje da se radi o tome da je Gospodin preobražen, tj. da živi drukčijim životom koji pripada novoj sili Duha koji proizlazi iz božanskoga i uvijek se vraća u božansko. Isusovo uskrsnuće pokazuje da je Duh prožeo čitav život, pa i tijelo. Zato R. Guardini ističe da Duhom ispunjen život čini upravo puninu tjelesnosti u tolikoj mjeri da bi čovjek najradije kazao da je tek ono tijelo posve savršeno koje je posve uronilo u duh.

Neodvojivost Isusove smrti i uskrsnuća

Pored toga što je Isusovo uskrsnuće događaj i otajstvo neodvojivo od vjere, ono je neodvojivo i od Isusove smrti na križu. Naime, naspram staroj apologetici koja je u Kristovu uskrsnuću pokušavala pronaći dokaz Kristova božanstva, a događaju Kristova križa pripisivala vrijednost spasenja, pri čemu je uskrsnuće dolazilo samo kao sretan završetak drame, danas se u teologiji Kristovu uskrsnuću i njegovoj smrti pripisuje neodvojiva važnost otkupljenja. Drugim riječima, Isusovo uskrsnuće od mrtvih moramo motriti u kontekstu pashalnoga otajstva koje neodvojivo uključuje Isusovu smrt i uskrsnuće. Time Isus daje objavi puninu i dovršenje (usp. DV 4). Isusova smrt i njegovo uskrsnuće zajedno imaju spasenjsku vrijednost. Oni pripadaju Božjem spasenjskom planu. Isusova bi smrt ostala neshvaćena i ne bi bila spasenjski događaj bez njegova uskrsnuća. Smrt se događa s obzirom na uskrsnuće. Sever Antiohijski to jasno kaže: „Krist je prihvatio i podnio muku sa svrhom da omogući uskrsnuće, neumrlost i neraspadljivost […] Kako bi bilo moguće doći do uskrsnuća bez njegove prethodne smrti?” U uskrsnuću se, dakle, nalazi cilj smrti, čime se potvrđuje da Isusova smrt i uskrsnuće u svojoj povezanosti pribavljaju spasenje.

Uskrsnuće – dogođena budućnost

Vrlo često se mučimo s pitanjem što je uskrsnuće, što označava ovaj pojam, što mislimo pod njim i koji je njegov sadržaj te kako shvatiti stvarnost uskrsnuća. Obično odmah pomislimo da je uskrsnuće od mrtvih povratak u život. No, uskrsnuće nije, kako navodi J. Ratzinger, tek ponovno vraćanje tijela prema načinu ovoga svijeta. Drukčije rečeno, uskrsnuće nije tek običan povratak u život kakvih je bilo mnogo u Isusovo vrijeme, kao u primjeru Lazara, Jairove kćeri, sina udovice iz Naina, a i prije Isusova vremena (1 Kr 17,17-23; 2 Kr 4,33). Uskrsnuće je više od toga. Isusovo uskrsnuće je vrhunski Božji zahvat u ljudsku egzistenciju u koju Bog redovito i trajno zahvaća. Ono je ljudskom jeziku neopisivo iskustvo.

Na tragu nekih teoloških promišljanja (J. Moltmann) možemo još izravnije ukratko ocrtati – koliko je moguće konkretnije – što mislimo pod ovim pojmom koji tako često upotrebljavamo. Izričaj uskrsnuće je, zapravo, interpretacija i zaključak u kojima se polazeći od iskustva i viđenja dolazi do događaja (uskrsnuća) o kojemu se nema iskustva i kojega se nije vidjelo. Učenici su doživjeli iskustvo Božje blizine u Isusu i to su željeli prenijeti dalje. Pojmom uskrsnuće zapravo se želi izraziti činjenicu da čovjek sada živi, ali ne onako kako živimo ovozemaljskim životom; želi se reći da je Bog prihvatio/uslišio onoga koji je bio pogubljen te da on sada pripada budućnosti. Izrazom uskrsnuće ne želi se označiti povratak u prijašnji život, nego se njime izriče novost života koji kvalitativno mijenja život predodređen za umiranje. Uskrsnuće je legitimna nada. Ono označava Isusov eshatološki proboj. S obzirom na budućnost, uskrsnuće predstavlja anticipaciju promjene svijeta koja se s uskrsnućem počela događati.

Konkretno, kad jedni drugima čestitamo Uskrs – naš najveći blagdan (evo zašto je i najveći) – mi zapravo izražavamo legitimnu nadu, koja se već počela ostvarivati, da ćemo živjeti i da smo već započeli živjeti novim, preobraženim životom, posve drukčijim od ovoga propadljivoga i smrtnoga (zato se i hranimo hranom besmrtnosti) te da pripadamo budućnosti koja se s Isusom već dogodila, da već sada, logikom anticipacije, pripadamo drukčijem svijetu u kojemu možemo anticipirati Božju prisutnost u Raspetome te pozivamo jedni druge na vjeru koja nadilazi svijet i na ljubav koja prožima ovaj svijet. Nijedan transhumanistički projekt ne može pribaviti budućnost koja se s Isusom već dogodila, niti može ponuditi kvalitetu života koju Isus ostvaruje svojim uskrsnućem. Naspram transhumanističkom projektu, vjera u uskrsnuće svjedoči da smo već postali takoreći „superhumanizirana” bića, jer smo Kristovim uskrsnućem već postali nova stvorenja.

Sadašnjost uskrsnuća

Za Isusove učenike Uskrs nije predstavljao prošli događaj, nego naprotiv, budući događaj koji u povijesnoj stvarnosti utemeljuje i podržava univerzalnu nadu koja mijenja svijet i koja je nužno vezana uz rizik vjere, kako navodi J. Moltmann. Kršćanska vjera u uskrsnuće pokazuje se kao otvorenost iznenadnoj novosti budućnosti. U tom smislu Uskrs nas, usred postojeće stvarnosti, otvara novoj stvarnosti u kojoj se može gledati onoga koji je osvijetljen svjetlom nove stvarnosti, a to je samo raspeti Isus. U Kristovu uskrsnuću možemo dodirnuti stvarnu anticipaciju budućnosti. Krist se preobrazio prije nas u kraljevstvo slobode koju i mi živimo, ali još uvijek u ovom smrtnom tijelu. On je prvina usnulih i darovatelj života. Isusovo uskrsnuće koje nas predusreće ogleda se i postaje konkretno u njegovoj solidarnosti za druge koju je pokazao na križu. Budućnost koja nas predusreće u Isusovu uskrsnuću usmjerena je zemlji i zemaljskim stvarnostima kroz proegzistenciju Raspetoga. Tako Isusovo uskrsnuće objavljuje značenje njegova križa za budućnost i obrnuto, njegov križ objavljuje značenje koje budućnost ima za sadašnjost.

Između vjere da je Krist uskrsnuo (prošlost) i da ćemo mi uskrsnuti (budućnost), ne smijemo sadašnjost ostaviti siromašnom uskrsnućem. Isusovo: „Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 11,25) odnosi se na sadašnjost. Ja sam, sada i ovdje, za tebe uskrsnuće i život. Ono što će biti u potpunosti u budućnosti počinje ovdje i sada. Sadašnjost i budućnost uskrsnuća idu zajedno.

Oslanjajući se na Ef 2,5-6, gdje se kaže kako nas Bog oživi zajedno s Kristom te nas zajedno s njime uskrisi i posadi na nebesima u Isusu Kristu, Ratzinger tumači kršćaninovo uskrsnuće i uzašašće na nebo kao već dogođeno. Jednostavno rečeno, poveznica s Isusom već sada jest uskrsnuće (Iv 11,25). Tamo gdje je zajedništvo s Isusom, granica smrti prekoračena je sada i ovdje. Hrana besmrtnosti podupire činjenicu da uskrsnuće nije neki daleki apokaliptički događaj, nego događaj ovdje i sada. Kad god čovjek uđe u Kristovo Ja, kako veli Ratzinger, već je ušao u prostor konačnoga života.

Sadašnjost uskrsnuća, kao budućega već dogođenoga događaja, treba prožeti konkretnu i aktualnu stvarnost označenu ratovima, katastrofama, izrabljivanjima, oduzimanjem temeljnih ljudskih prava. To je ono što danas treba uskrsnuti i gdje se vjera u Uskrsloga mora pokazati jačom od svake sile, Vrhovništva, Vlasti i upravljača ovoga mračnoga svijeta, jača od svih zlih duhova po nebesima. U tom smislu, Isusovo uskrsnuće nije prošli, nego budući događaj koji je već ostvaren i koji se vjerom kršćana živi u konkretnoj situaciji nužnoj preobrazbe iz rata u mir, iz katastrofe u harmoniju, iz izrabljivanja u dostojanstvo, iz oduzimanja temeljnih ljudskih prava u poštivanje istih.

Onaj koji gubi, pobjeđuje

Na koncu, uzimajući kao neodvojive događaj Isusove smrti i uskrsnuća možemo odgovoriti na postavljena pitanja s početka. Isusova smrt i uskrsnuće predstavljaju odgovor na krik napuštenosti i na sva teodicejska pitanja. U Isusovoj patnji sam Bog kuša smrt. Bog gubi kako bi čovjek zaradio, kako veli K. Barth. U Raspetome Bog odlaže moć i vlast te se ponižava sve do smrti. U Raspetome apstraktna Božja besmrtnost postaje „Božja smrt” u Kristu; apstraktna Božja svemoć, u Kristu postaje konkretna Božja patnja. Bog se, dakle, više ne nalazi pred problemima ljudske patnje, nego je uključen u njih. Bog se dao uvući u igru, u kojoj dobiva onaj koji gubi. Križ Uskrsloga objavljuje tko je Bog i gdje se Bog nalazi. Bog više nije problem pred pitanjima čovjekove patnje, nego se odgovor nalazi u samome problemu. Zbog toga na uskrsnuće trebamo gledati kao na budućnost koja je već započela i koja nam je, iako u našem smrtnom tijelu, nadohvat.

Objava Uskrsnuće – istinska budućnost koja se već dogodila pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Onima koji traže od mene oprost ili neku vrstu oprosta rado kažem da sam im oprostio i prije nego što su počinili ono zbog čega traže oprost. Zaista je tako jer me na to ne tjera tek njihovo traženje oprosta, nego se sjetim Isusa koji je oprostio Petru i prije nego što je Petar uopće znao zbog čega će mu morati biti oprošteno. To je lice i naličje kršćanskoga oprosta i kršćanskoga stava: oprostiti i prije nego se dogodi jer samo tako možemo nasljedovati Krista. Ovakav oprost znači ne vezati i ne tovariti na leđa teret neoprosta ni sebi ni drugima. Unaprijed oprostiti znači moći mirno ići kroz život prema svojoj Golgoti strpljivo noseći svoj križ. Na tom putu bilo bi preteško ponijeti na svojim leđima neopraštanje. Ono bi nam usporilo put prema vrhu Golgote s koje se jasnije vidi slabost ljudi kojima treba oprostiti, kao i naša slabost. Zbog toga kršćani opraštaju anticipacijski jer i sami znaju da im je mnogo oprošteno, upravo anticipacijski. I prije nego smo stvoreni, Bog nam je kao članovima ljudskoga roda mnogo oprostio. Njegova otkupiteljska žrtva ima učinak na one prije i one poslije te žrtve.

Anticipacijski oprost čuva relacije koje se na površini čine ili su možda i stvarno porušene. On ih negdje u dubini čuva živima, pa i onda kada netko od nas ne zatraži oproštenje. Ako unaprijed opraštamo, tada relacije koje nas vežu s drugima ostaju u svojoj najdubljoj biti nepokidane. Mislim da je to ključno. To je ono što nas usred svađa, nerazumijevanja, nevolja i međusobnoga udaljavanja ipak, negdje na dnu srca, čuva kršćanima. Bez obzira na naša suprotstavljena mišljenja, pa i na uvrede koje podnosimo, anticipacijskim oprostom možemo ostati to što jesmo – kršćani.

Oprostiti, dakako, ne znači postati nerazuman i nerazborit. Drugim riječima, (anticipacijski) oprostiti ne znači pod svaku cijenu pristati na igre i odnose prema pravilima onih kojima opraštamo. Oprost se ne artikulira na taj način. Oprostiti ne znači dati se uvući u njihovo kolo niti dopustiti manipulirati sobom. Opraštanje ne znači ići na ruku nečijim često umišljenim stavovima i očekivanjima. Oprostiti nekome ne znači biti dionikom njegove slike svijeta. Oprostiti ne znači pretvoriti se u lutku kojom upravlja onaj kome se oprostilo i tako postati njegovom žrtvom. Može se oprostiti, a da relacije, barem na površini, nikada ne postanu plastično vidljive, iako su poželjne, a često, zbog drugih razloga i potrebne. Takav oprost je moguć jer relacije koje nastaju uslijed oprosta ne moraju nužno biti podebljane, nego mogu ostati jednostavno u istini ako su obje strane u istini. Te relacije nas onda nadilaze jer kršćanski se oprašta anticipirajući. No takav oprost nas ne prisiljava na nužno svakodnevno slaganje s nečijim stavovima iza kojih se krije utvrđivanje u „njegovoj” istini iza koje se često kriju sitniji ili krupniji osobni interesi.

U nekim slučajevima oprostiti je bolje bez uspostavljanja prividnih površnih relacija jer se tako čuva i sebe i onoga kome se oprostilo. U slučaju oprosta radi oprosta kojim se uspostavljaju tek prividne relacije, može doći samo do eskalacije odnosa te kreiranja puno nepodnošljivijih situacija od onih prijašnjih. Možda je bolje živjeti kao da se nije oprostilo, a u stvari se oprostilo (anticipacijski), nego kao da se oprostilo, a u biti se nije istinski oprostilo. Da, iako ni ovaj prvi oprost nije savršen, barem je bliži istini. Za oprost jednih prema drugima nisu nužne površne, kurtoazne relacije, jer istinske opraštajuće relacije koje se ne vide tek golim okom postoje samo u istini koja nas nadilazi. Zbog toga tko je god u istini on oprašta i njemu se oprašta, živi u oproštenju. Bog uvijek oprašta čisto i taj oprost nije moguće drukčije ni prihvatiti jer je Bog sama čistoća i svetost. On je oprost. Kod nas ljudi, čija je narav grešna i čija je sloboda prevrtljiva, oprost ima više nijansi prije nego nas dovode do opraštanja kako sam Bog oprašta. To je trnovit put koji nam otkriva oprost u svoj njegovoj zahtjevnosti.

Vjerujem u težinu, a ne u banalnost i površnost oprosta. Želim da oprost drugih i drugima prođe kroz svu svoju težinu jer je jedino takav oprost istinski. Ako oprost nije prošao kroz muku i bol opraštanja pitanje je koliko uopće vrijedi i traje takav oprost. Ako opraštanje nije anticipacijsko jer upravo ono nosi u sebi stav bezuvjetnosti, tada će mi se, zbog moje naravi, morati stalno opraštati, a to čovjeka jako umara.

Objava Oprostiti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Grijeh prvih ljudi sastojao se u paradoksalnom odbacivanju Boga. Paradoksalnost se sastoji u njihovoj želji da sami postanu kao Bog kojega upravo odbacuju. Takav samodostatni stav prema Bogu može se izreći na način da su prvi ljudi željeli biti neovisni o Bogu. Držali su da ih Bog sputava i da je najbolje osloboditi se te sputanosti i to na način, po mogućnosti, da postanu kao Bog, tako da više ni u čemu, pa ni u onim najtemeljnijim odlukama i izborima ne ovise o njemu, nego da u svemu budu kao Bog. Time bi se dokinula, mislili su, Božja hegemonija nad njima. Postali bi neovisni o Bogu. Otvorile bi im se oči pa bi sve znali i ne bi imali potrebe za Bogom. No, baš kad su im se otvorile oči, spoznali su bolnu istinu o sebi – da su goli, tj. da su nezaštićeni, te da sada svatko ima vlast nad njima, da više nisu ovisni samo o Bogu, nego i o drugima, Bogu i njima protivnim silama. Došli su do bolne istine da sada ovise o svemu i svakome, a najviše o sebi i svojoj prevrtljivoj, ranjenoj, krhkoj naravi. Vjerojatno su se, možemo zamišljati, odmah poželjeli vrati u stanje apsolutne ovisnosti o Bogu. Oni su kao nitko od nas iskusili što znači biti zaista ovisan o Bogu i koliko je neovisnost o Bogu bolna, tragična (Kajin i Abel) i mukotrpna (usp. Post 3,15). Raskid s tom ovisnošću, što je u temelju istočnoga grijeha, doveo je do njegovih posljedica koje danas svi podnosimo.

Dakako da je najveća posljedica takva raskida smrt. No u niz posljedica izazvanih željom za neovisnošću o Bogu pojavila se čovjekova „kopernikanska” potreba da sve bude ovisno o njemu: i priroda i društvo. Eto, kamo vodi želja za neovisnošću o Bogu. Čovjek je biće velikoga paradoksa, a ponekad i velikih kontradikcija. Najprije odbacuje Boga jer ne želi ovisiti o njemu, a želi biti kao Bog, a potom kada je svojom slobodnom voljom prestao ovisiti o Bogu (ukoliko je to uopće moguće u apsolutnom smislu), u svojoj edenskoj samodostatnosti želi da svi drugi ovise o njemu.

Ovisiti o Bogu donosi spas. To nije nikakva novost. Neovisnost o Bogu je teški grijeh jer se tom neovisnošću čovjek stavlja na mjesto Boga. Taj je neovisni čovjek tijekom svoje povijesti toliko narastao u svojoj ovozemaljskoj moći da sada želi da mu svi robuju, da svi drugi budu ovisni o njemu. Ne radi se tek o Übermenschu, nego je to skrivena tendencija položena u svakom krhkom Adamovu sinu, koja se u svakom času može aktivirati, pa čak i u onom koji stanovitom ovisnošću želi nekakvo dobro drugima. No, to dobro provodi na način ovisnosti, odnosno tako da druge učini ovisnima o sebi i svojoj moći. Dovoljno je u tom smislu pogledati samo oko sebe, ne predaleko. Dovoljno je vidjeti kako je strukturiran hipermoderni svijet. U njemu je sve načinjeno na temelju mehanizma ovisnosti, na temelju toga da što veći broj ljudi ovisi o što manjem broju pojedinaca koji vladaju svijetom upravo zahvaljujući mehanizmu ovisnosti. Oni žele na perfidan način sve podčiniti sebi, sve uglaviti u sebi. Zbog toga kontinuirano kreiraju i strukturiraju svijet koji će funkcionirati na temelju raznih vrsta ovisnosti. Najmanje ovdje mislimo na ovisnost o drogi, alkoholu i kocki. Mislimo na rekreiranje čovjekove naravi kao one kojoj bi vlastito bilo ovisiti o sebi sličnima, ali da se pri tome ni u jednom scenariju ne dogodi da te kreacije postanu neovisne. Mislimo na suptilne oblike ropstva i podčinjavanja koji nisu posebnost samo nekih bogatih i moćnih, nego u nju često padaju oni koji bi trebali služiti, a koji su svoje služenje shvatili kao moć podčinjavanja drugih i vezivanja uza se, čineći ih ovisnima o sebi, često i u ime samoga Boga. Da, nažalost postoje oni, pa i među duhovnim ljudima, kojima je prva i najveća želja pokazati drugima da su ovisni o njima. Njima, do mjere iritacije, najviše smetaju, neovisni ljudi; još konkretnije, oni koji ni u čemu ne ovise o njima, a svaki ih dan moraju gledati.

Od ovakvih zaista trebamo biti neovisni. Takva neovisnost je spas. Ona je spas najprije za njih same. Takvom svojom neovisnošću ipak im pokušavamo ostaviti male pukotine kako bi uvidjeli svoje bijede, zablude i svoju prolaznost, te svoju moć počeli shvaćati ne kao silu, nego kao služenje. Zaista, pokazati im u lice da smo neovisni o njima može biti izrazito ljekovito za njih same, za njihov spas. Ovakva vrsta neovisnosti je spas i za nas, jer učiniti se ovisnim o maničnim osobama koje trenutno imaju neku vlast može nas koštati ne samo tjelesnoga nego još više duhovnoga zdravlja. U ovakvim okolnostima neovisnost postaje lijek za zdraviji duhovni život. Hvatati se u kolo s onima koji nam žele pokazati da smo ovisni o njima i da bez njih ne možemo ništa učiniti ni postići bio bi znak pristajanja na dijabolički odnos. Prema Gospodinu trebamo pokazati apsolutnu ovisnost, a prema onima koji ne žele biti ovisni o Gospodinu, a htjeli bi da svi drugi ovise o njima, treba pokazati jasnu i nedvosmislenu neovisnost. Ta Gospodinovi smo.

Objava Neovisnost kao grijeh i kao spas pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Motreći geopolitička zbivanja u svijetu i svako malo održane demokratske izbore razložno je zapitati se o legitimitetu državnih upravitelja. Kojom vlašću čine to što čine? Odakle im vlast? Gledajući ovozemaljske gospodare ljudskih života koji iz demokratskoga izabranja crpe svoj legitimitet na temelju kojega upravljaju globalnim procesima, moramo se zapitati o snazi toga legitimiteta. Koliko mora biti snažan legitimitet nekoga demokratski izabranoga predstavnika da može donositi tako velike odluke za svoj narod i cijeli svijet? Zar je moguće da netko s takvim, relativno ograničenim legitimitetom – u demokratskim društvima taj legitimitet nije nikada potvrđen apsolutnom većinom onih koji su izišli na izbore, ne brojeći pri tome one koji su si, iz različitih razloga, uskratili to pravo – može u ime nekoga donositi tako sudbonosne odluke, mijenjati smjerove politike i gospodarstva, te tijekove povijesti i ljudskih života? To nas dovodi do pitanja koliko je uopće snažan legitimitet predstavnika vlasti u igri zvanoj demokracija na koju pristajemo?

Je li moguće da su demokratski izabrani predstavnici naroda više uvjereni u svoj legitimitet te da u njega polažu više prava nego duhovne osobe, a posebno starješine i nadglednici? Gledajući demokratski izabrane predstavnike, pa i u onim najrazvijenijim demokracijama, a pogotovo u balkanskoj demokraciji, imamo dojam da je na djelu apoteoza demokratski izabranih predstavnika. Tako se ponašaju. Kao bogovi. Kad promatramo njihovu svijest o legitimitetu te načine upravljanja, dojma smo da nas vraćaju mitskom poimanju svijeta u kojemu si vladari pripisuju božanske prerogative.

U biti nije me previše briga za današnje političare, osobito one koji se prave bogovima. Više me zabrinjava manjak svijesti o legitimitetu duhovnih vođa. Pogledajmo Isusa koji se ne libi pokazati svoj legitimitet i to ne tako da raspravlja o njemu odakle mu i zašto, nego ga jednostavno primjenjuje u praksi kada je to potrebno. Ostvaruje ga u svakodnevnici. To čini do te mjere da zbunjuje civilne i religijske vlasti svoga vremena. Kod Isusa je ključna svijest o vlastitom legitimitetu. On zna tko je, odakle dolazi, koje je njegovo poslanje i koja je svrha njegova utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća. Isusov legitimitet nije partijski, demokratski, parcijalan, ni relativno većinski. On je apsolutan. Njegov legitimitet jednostavno nije od ovoga svijeta. Zbog toga Isus snagom toga legitimiteta nema straha pred vlastima, ne libi se aktualizirati ga. Snagom toga legitimiteta može činiti sve novim. Svoje poslanje je primio od Oca. Zadivljujuće je kako Isus čuva svoj legitimitet. On ga ne svodi na mjeru Pilatova legitimiteta niti na razinu legitimiteta slijepih vođa koji su – i to je strašno – zloupotrijebili svoj legitimitet. U toj zloupotrebi iščezla je svijest o njemu. Da, ostala je deklarativna svijest, ali su zaboravili na to kome duguju svoj legitimitet. To neprepoznavanje dovodi u pitanje mogu li oni stvarno biti legitimne vođe naroda. Na svijest o legitimitetu glavara svećeničkih i pismoznanaca nakupila se, očito je, ogromna prašina.

Isusov legitimitet nije lako nositi. Zbog njega je morao pretrpjeti mnoštvo sukoba, pa na koncu i smrt. No, opet s druge strane, zahvaljujući svijesti o svome legitimitetu učinio je toliko dobra. Njegov je legitimitet oplođen. Apostoli su itekako bili svjesni legitimiteta koji je na njih prešao s Isusa. Njihov je legitimitet isto tako morao proći kroz mnoge nevolje. No, probio se. Vrijedilo je. Njihovi nasljednici nose isti legitimitet. Oni namjesto Boga stoje na čelu stada (LG 20). Svijest o legitimitetu je ključna jer iz nje proizlazi djelovanje, odlučivanje, upravljanje i vođenje, vezivanje i odrješenje. Je li moguće da danas veću svijest o svome legitimitetu imaju političke nego crkvene vođe? Kako se dogodilo da je ovozemaljski legitimitet utišao onaj apsolutni koji imaju naše duhovne vođe? Kakva se prašina nakupila na legitimitetu onih koji namjesto Boga stoje na čelu stada, pa imaju legitimitet, ali kao da ga nemaju? Tko se okoristio tim njihovim legitimitetom o kojemu su izgubili svijest? Postaje li apoteoza svjetskih političara uvjerljivija od tisućljetnoga vjerovanja da je legitimitet nadglednika u Crkvi božanskoga podrijetla? Ako nema svijesti o njemu, onda je uzaludan i sam legitimitet. Postaje mjed što ječi i cimbal što zveči. Tada se, u toj kakofoniji, sinovi ovoga svijeta, koji su lukaviji od sinova svjetlosti, služe slabošću svijesti onih kod kojih bi ona trebala biti snažno izražena. Posljedica je gušenje duhovnoga legitimiteta i apoteoza legitimiteta dobivenoga tek od demosa.

Objava Legitimitet pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Lošija i opasnija verzija od onih koji žive u prošlosti samo su oni koji žive u kondicionalu. Dok romantičari prošloga i budućega izgledaju pomalo komično ovi izgledaju tragikomično. Život u kondicionalu uglavnom odaje dojam sumorna života. Ljudi koji tako žive ne bježe samo od dosadnoga sada nego su oni sami u sebi dosadni, pa im je i ovo sada dosadno, misleći kako je manje dosadno živjeti u kondicionalu. Oni su najčešće nezadovoljni sa svojim sada, ma kakvo god ono bilo. Čak kad bi sada sadržavalo uvjete iz kondicionala, oni ga ne bi prihvatili jer uvijek žele ono kad bi bilo, kako bi bilo, kad bude, ako bi bilo itd. Život u kondicionalu tako prerasta u karakternu osobinu. Osobe koje žive u kondicionalu najčešće osjećaju poteškoće nositi se s ovim sada. Njihov bijeg u kad bi i ako bi je izričaj njihova skrivenoga razočaranja povezanoga s letargijom. Svojim bijegom u druge uvjete i mogućnosti otkrivaju u sebi svojevrsnu lijenost, pa i duhovnu lijenost, jer dok maštaju kako bi oni nešto samo kad bi bili, samo kad bi mogli, samo kad bi imali, samo ako bi htjeli, u isto vrijeme bježe od odgovornosti za ovo sada u kojemu zapravo jedino stvarno mogu nešto biti, imati, htjeti i činiti.

Život u kondicionalu opasan je za duševno zdravlje jer se osoba vrti u začaranom krugu, a da to i ne primjećuje. Kako rekosmo, kad bi se sada ostvarili uvjeti iz kondicionala oni bi opet željeli živjeti u kondicionalu jer su to nedosljedni ljudi i kukavice koji dok zagovaraju kondicional u isto vrijeme mijenjaju ploču kad vide da se uvjeti iz kondicionala počinju ostvarivati. Oni ne žive u kondicionalu zato što ga vole, nego zato što žele pobjeći od ovoga sada i ovdje. Žitelji kondicionala nisu ni optimisti, ni pesimisti, a ponajmanje realisti. Oni su u realnom životu posebna vrsta tragikomičara koji svoju tragediju žive duboko u sebi. U očitovanju te tragedije ponekad postaju komični upravo zato što žive u svijetu koji za njih ne postoji. U njemu im je sve dopušteno, ali samo u kondicionalu. Jednostavno rečeno, život u kondicionalu je vječni petarpanovski život. Kao što Petar Pan ne želi odrasti tako se ni žitelji kondicionala ne žele suočiti sa stvarnim uvjetima života.

Prava opasnost života u kondicionalu krije se u tome što takav život otvara ogroman prostor manipulacije i laži. Živeći u kondicionalu čovjek se lako može prikazati onakvim kakav nije. Može pokazati da mu je stalo do onoga do čega mu u biti nije stalo. Živeći u kondicionalu čovjek zapravo skriva svoju pravu osobnost te ne dopušta sebi biti ono što jest, nego svoje neostvarenosti pokušava prekriti životom u kondicionalu, u nekim, za njega, ovdje i sada, nepostojećim uvjetima i prilikama života.

Antipod životu u kondicionalu je život u imperativu. Kršćanski poziv je poziv na život u imperativu jer je kršćanstvo radikalan poziv. Ne može se slijediti Isusa u kondicionalu. Isus to izričito odbacuje: „nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9,62). Isus traži da se bezuvjetno oslonimo na njega, bez ali i ako, kad bi i ako bude. Bezuvjetno i bezinteresno se ne nalazi u kondicionalu. Ono pripada Isusovu imperativnom zahtjevu. Isusov poziv ne prihvaća čak ni odlaganje imperativa. Njegov imperativ započinje odmah i sada, čak i bez obavljanja svete dužnosti, kakva je npr. bila dužnost pokopati oca (usp. Lk 9,59-60). Isus ne voli premišljanje, prenemaganje i kalkuliranje. Život s Isusom je život u imperativnom sada. Drukčije i nije moguće jer nas na to potiče intenzitet susreta s njim i njegovim sada.

Onaj tko još nije živo susreo Isusa, taj živi i sve čini u kondicionalu. Za one pak koji su susreli Isusa ne postoji život u kondicionalu. Život u kondicionalu protivan je Isusovu načinu života, a time i životu njegovih sljedbenika. Život u imperativu je život Isusovih učenika. To su oni silnici koji grabe kraljevstvo Božje (usp. Mt 11,12). Takve Isus hoće. Život u imperativu nije za mlakonje. Čini se da bismo život u kondicionalu mogli poistovjetiti s mlakošću. Oni koji žive u kondicionalu niti su vrući niti su hladni. Jasno je da se takav način života Isusu najviše gadi. Isus traži gorljivost koju nije moguće postići živeći u kondicionalu. Život u kondicionalu samo nas udaljava od Boga. Zbog toga je prvi korak u procesu obraćenja koji kršćani moraju napraviti obraćenje iz kondicionala u imperativ.

Objava Život u kondicionalu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Šutnja ili tišina je bitan preduvjet svake riječi. R(r)iječi prethodi T(t)išina. Da bi se riječ mogla čuti i roditi, potrebna joj je tišina. Božjoj vječnoj Riječi prethodi vječna Božja tišina iz koje ova proizlazi: „Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja, kao žestok ratnik u sredinu zemlje, propasti predane. Kao oštar mač nosila je tvoju neopozivu zapovijed” (Mudr 18,14-15). Tragom ove teo-logike možemo reći da danas mnoge riječi, pa i Božje riječi, padaju na neplodno tlo, zasigurno zbog činjenice da Riječi/riječima ne prethodi šutnja, da nisu pripremljene šutnjom niti su prihvaćene u svetoj šutnji. Već su odavno riječi postale tek riječi (riječi, riječi i samo riječi), prazni zvukovi, bez značenja. Šutnja je postala obescijenjena. Ljudima današnjice šutnja je postala dosadna; čak i iritantna. Smatraju je beskorisnom i gubljenjem dragocjenoga vremena, pa ju se zbog toga i miče iz dijaloga i monologa. Ni u jednom obliku ona više nije dobrodošla. Šutnja je posve dokinuta, ne prakticira ju se, niti joj se pridaje zaslužena pažnja. No, ona je preduvjet. Ona je, ne samo u Božjoj nego i u najjednostavnijoj komunikaciji, uvjet mogućnosti rađanja i slušanja R(r)iječi.

Izgleda da je progon šutnje kao i samoće posljedica egzistencijalnoga straha. Ljudi se boje, jer se tada nalaze oči u oči, ne samo s Otajstvom koje ih beskrajno nadilazi nego se moraju konfrontirati sami sa sobom, sa skrivenim predjelima svoje duše u kojoj se, u konačnici, boje susreta sa zvjerinjakom u sebi. Današnji se čovjek boji tišine koja prožima cijelo biće. U šutnji, suprotno svim očekivanjima, čovjek vodi najveće borbe sa samim sobom, kao svojim najvećim neprijateljem. Šutnja nije nimalo lagodan i bezbrižan prostor. Naprotiv, ona je privilegirani prostor borbe, prostor suočavanja sa samim sobom; prostor prihvaćanja pobjeda i poraza; prostor susreta s onim predjelima vlastite duše s kojima se najradije nikada ne bismo susreli. Kod ljudi kojima su žamor i vreva kruh svagdanji, šutnja izaziva nelagodu i strah. Slično je i kod onih koji su naviknuli na aktivizam. Takvi obolijevaju ako nisu u pokretu i ako nisu na nekom projektu. Šutnja koja je privilegirano mjesto susreta s Bogom i sa samim sobom, očito nekima predstavlja neugodu zbog čega nas uopće ne čudi što neki neprestano bježe od nje. Radije brbljaju, pa što bilo, i tako si stvaraju privid zadovoljstva, uspjeha i samoostvarenja.

No, kako rekosmo, u liturgiji, pa i u čitavom duhovnom životu, a pogotovo u teologiji šutnja ne nailazi na dobrodošlicu. Ponekad se čini kako su zapravo liturgija, duhovnost i teologija sami oduzeli prostor šutnje Božjoj riječi. Šutnja nam više nije dragi gost. Mjesto šutnje zauzeli su neki drugi surogati šutnje koji se artikuliraju kroz teški individualizam, povlačenje u sebe, posvećenost tehničkim uređajima. Međutim u takvoj se izoliranosti ne može čuti glas Riječi. On nužno traži šutnju kao aktivni prostor susreta kako bi se iz susreta Riječi i šutnje, Riječ moglo interiorizirati i tako dalje prenositi.

Talijanski teolog Bruno Forte označava iskonsku šutnju kao Ne-Riječ. Ona je izvor bez izvora, počelo bez počela, početak svega što postoji u besplatnosti Božjega stvaranja. Riječ je posrednica šutnje, ona upućuje na šutnju, na duboke predjele iz kojih proizlazi vječna Božja Riječ. Iskonska šutnja izriče sebe preko Riječi, a sve to radi našega spasenja. Zbog toga samo onaj tko sluša iskonsku Šutnju može istinski prihvatiti i Riječ. B. Forte sjajno poentira kad kaže da je poslušan Riječi, Isusu Kristu, samo onaj tko meditirajući je prekapa po njoj kako bi pristupio putovima Tišine ili Šutnje.

Koliko je važna šutnja za naš cjelokupni duhovni život možemo najbolje shvatiti uspoređujući je s glazbenom kompozicijom. Kad bismo iz jedne glazbene kompozicije odstranili sve pauze, ona bi ostala siromašno i nedovršeno djelo čije bi nedostatke mogao uočiti čak i netko tko se ne bavi glazbom. Snaga Božje šutnje čini da jasnije i dinamičnije u nama odzvanja snaga Božje riječi. Kreiranje prostora šutnje i to one najdublje je preduvjet da nas Riječ Božja koja proizlazi iz vječne Tišine dovede do Tišine-odredišta, a to je Duh Sveti koji opet u svojoj snazi omogućuje da Riječ bude.

Objava Tišina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kršćanska je nada uvijek vezana uz obećanja. Mi se nadamo jer nam je netko nešto obećao. No, kršćanska nada nije nada u ispunjenje tek ovozemaljskih obećanja. Time bismo nadu sveli na horizontalnu razinu. Kako se kršćanska nada ne bi pretvorila u lažnu nadu, odnosno u puki optimizam, potrebno ju je uvijek pročišćavati, kako su to činili proroci. Oni osuđuju varljivu nadu koja se ne temelji na Božjim obećanjima, nego u oslonjenosti na vlastitu moć i savezništva s drugim narodima, što redovito ima za posljedicu idolopoklonstvo i formalistički kult. Upravo ovakva oslonjenost na sebe i svoja postignuća otkriva da su optimisti najčešće agnostici i megalomani, uvjereni u vlastitu veličinu, te skloni veličanju vlastitoga lika i djela. Što je to nego idolopoklonstvo? Dakako da i od svojih suradnika te labilnih ljudi traže da ih se poštuje kao takve, pretvarajući ih u miljenike svoga djela i lika kojemu se ovi nekritički dive.

Naspram optimizmu čiji su zarobljenici agnostici i megalomani, temeljna odlika nade je poniznost. Ona nas uči nadanju. Samo ponizan čovjek može biti ustrajan u nadi da će Božja milost do kraja izvesti svoje djelo u nama te da će se ispuniti Božja obećanja. Nema nade bez istinske poniznosti. Jedino ponizan čovjek može biti čovjek nade. Nada bez poniznosti pretvara se u puki optimizam. Ponizan čovjek zna da se stvari ne kreću u dobrome smjeru na temelju vlastitih proračuna, postignuća i osobnoga vodstva, nego na temelju posvemašnjega poniznog predanja svoga života u Božje ruke te na temelju ponizne vjere u Božja obećanja. U tom poniznom predanju nada prolazi kroz iskušenja i trpljenja, ali se upravo u njima jača. Upravo zbog ovoga nada ostaje živa i onda kad se ovosvjetski optimizam ruši. Ona ostaje živom ne samo u evoluciji povijesti nego i onda kada povijest doživljava svoju involuciju. Kršćanska nada je subverzivna nada, prevratnička, jer prevrće ovosvjetske kriterije koji, kako se to misli, pouzdano određuju što je dobar život te što predstavlja uspjeh i radost u životu. Srž subverzivne kršćanske nade pronalazimo u Isusovim riječima da će posljednji biti prvi (Mt 19,30), da će neznatni biti uzvišeni, a gladni napunjeni dobrima (Lk 1,46-55). Upravo nam ovi evanđeoski primjeri pokazuju da kršćanska nada nije isto što i optimizam.

Drugim riječima, specifičnost kršćanske nade ne upućuje na bilo kakvu perspektivu glede budućnosti, makar ta perspektiva bila krajnje razumski osnovana. Smisao i narav kršćanske nade određuje se prema Isusovoj smrti i uskrsnuću, a ne prema napretku temeljenom na vlastitim postignućima i proračunima. Kršćanska nada nalazi samo u Kristu svoj temelj i svoje odrediše. Ona se ne iscrpljuje u ispunjenu ovozemaljskih obećanja, nego se radi o boljoj nadi od one u ispunjenje ovozemaljskih obećanja. Kršćanska nada je velika nada, kako je to pokazao papa Benedikt XVI., koja nadilazi male nade od kojih ljudi žive i koje se ispunjaju u tijeku ovozemaljskoga života. Kršćanska nada je nada u vječni život. Ta velika nada je nada da život neće završiti u ispraznosti. U tome se krije snaga, moć i sila kršćanske nade.

Upravo kršćanskom nadom, a ne optimizmom, izražavamo uvjerenje da će budućnost imati pozitivan ishod i da se sadašnji trenutak zbog toga lakše živi. Nasuprot optimizmu koji se temelji na čovjekovim postignućima kojima obećava bolji život i time neku vrstu samootkupljenja i samospasenja, prva i velika kršćaninova nada, koja jedina opstaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog koji nas je do kraja ljubio i predao za nas. Optimizmom se možda može doseći bolji svijet, ali taj bolji svijet ne može ispuniti naša najdublja nadanja. Taj bolji svijet nije vječni svijet. Kršćani samo u Kristu mogu pronaći bolju nadu, veliku nadu koja nas nosi dalje od ispunjenja ovozemaljskih obećanja.

Objava Optimizam – nada agnostika i megalomana pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ugroženost nade

Smanjeno zanimanje za spasenje doveo je do gubitka nade, te bijega u očaj s jedne strane, a u preuzetnost s druge strane. Manjak nade u osobno spasenje pojavio se kao posljedica manjka nade u spasenje svih. Zbog toga sve više maha uzimaju očaj, tjeskoba i depresija. Ispražnjeno mjesto nade uzalud nastoje popuniti stanoviti konzultanti za smisao, osobni treneri za psihu, self-help publicistika i razni drugi gurui.

Veliki švicarski teolog Hans Urs von Balthasar podario nam je lijepa promišljanja o nadi za sve koja ovdje želimo osvježiti u prigodi godine Redovnoga jubileja. Ona stoje kao snažan bastion protiv svakoga oblika jeftinoga populističkog liječenja od očaja koji susrećemo kod bezbožnika i preuzetnosti na koju nailazimo kod fanatičnih vjernika.

Buđenje kršćanske nade

Sveto pismo i značajan dio crkvene tradicije donosi tvrdnje o našem životu poslije smrti. No, te tvrdnje, budući da su paradoksalne, teško je, kako navodi von Balthasar, sintetizirati te izvući, za sve smislen i siguran, zaključak. Naime, s jedne strane u Pismu čitamo o strahotama koje će nas pogoditi nakon ovozemaljskoga života, o osudama koje će doći na grešnike (Mt 5,22), o propasti (Mt 11,21), o plaču i škrgutu zubima (Mt 8,12) i slično. Možda se svi ovi i slični opisi naše egzistencije nakon smrti najbolje sintetiziraju u Matejevu evanđelju (25,31-46) koje govori o dijeljenju ovaca od jaraca, odnosno o onima koji će na konačnom sudu završiti lijevo i desno.

No, s druge strane, u Pismu susrećemo suprotstavljena mišljenja ovim spomenutim. Naime, Pismo je puno tvrdnji u kojima uviđamo Božju univerzalnu/opću spasenjsku volju: Bog hoće da se spase svi ljudi (2 Tim 2,14); Isus nije došao osuditi svijet nego da se svijet spasi po njemu (Iv 12,47); Isus dolazi kao svjetlo svijeta i kao svjetlo apsolutne ljubavi (Iv 13,1); Božja milost je spasiteljica svih, a ne samo nekih ljudi (Tit 2,11). Bog ne želi da itko propadne nego da svi prispiju obraćenju (2 Pt 3,9). Bog je sve zatvorio u neposlušnost kako bi se svima smilovao (Rim 11,32). Bog je pomirio sa sobom sve stvari na nebu i na zemlji (Kol 1,20); u Božjem naumu spasenja je sve uglaviti u Kristu (Ef 1,10).

Mogli bismo nizati slične biblijske tekstove i osloniti se na tekstove iz tradicije, kako to čini von Balthasar, ali bismo teško došli do sigurne sinteze. S obzirom na prvu vrstu svetopisamskih tvrdnji, švicarski teolog smatra da Matejevo evanđelje ne donosi reportažni izvještaj o našem životu nakon smrti (Mt 25), nego nam, na način na koji to možemo razumjeti i u mjeri u kojoj to možemo shvatiti (prispodobama), želi probuditi nadu, pouzdanje u Boga, te nas opomenuti da postoji stvarna mogućnost gubitka spasenja. Apokaliptične slike trebale bi u nama probuditi sveti strah te nas, u pogledu našega spasenja, pozvati na odgovornost praćenu našom slobodom. No, krajnji ishod konačnoga suda mi ne možemo anticipirati, ne možemo ga znati. To nitko ne zna, čak ni Crkva koja nikada nikoga nije smjestila u stanje koje zamišljamo kao pakao.

Dužnost kršćanske nade

Prema von Balthasaru postoje dvije mogućnosti odgovora na pitanje: hoće li oni koji sada niječu Boga i suprotstavljaju mu se to činiti i na konačan način? Prvi mogući odgovor je: da. Drugi mogući odgovor, koji bira ovaj veliki švicarski teolog je: ne znam, ali držim da se mogu nadati na temelju činjenice da Isus nije došao osuditi, nego spasiti svijet (Iv 12,47). Biblijske tvrdnje o Božjoj volji za spasenjem svih koje smo gore spomenuli daju nam za pravo nadati se (ne znati!) spasenju svih.

Drugim riječima, dužnost je kršćanske nade vjerovati da svjetlo Božje ljubavi i dobrote može na kraju osvijetliti svaki ljudski mrak i nadvladati svako suprotstavljanje. Dužnost je kršćanske nade pouzdavati se u biblijsku istinu da je Bog veći od našega srca, iz kojega izlaze sva zla, i da znade sve (1 Iv 3,20). Da, znade i ono što mi ne znamo i ne možemo, a to je kako nadvladati svoje suprotstavljanje Bogu.

Birajući svoj program nade za sve, von Balthasar se s spravom pita hoće li sve novozavjetne prijetnje Boga koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom – kao npr. ona u Mt 5,26; 18,34 gdje se kaže da ćemo biti bačeni u zatvor dok ne platimo posljednjega novčića – biti provedene u djelo ovako kako zvuče u ovim prijetećim novozavjetnim tekstovima? Time švicarski teolog ne želi reći da niz prijetnji koje susrećemo u Novom zavjetu umanjuje njihov doseg, nego samo da takve prijetnje ne mogu poništiti tvrdnje o Božjoj sveopćoj spasenjskoj volji. Upravo takve tvrdnje daju nam za pravo nadati se spasenju svih ljudi. Božja sveopća spasenjska volja ne poništava postojanje pakla, ali ni Pismo ni učiteljstvo ne govore o njegovoj nastanjenosti. Drugim riječima, Božja sveopća spasenjska volja ne dopušta nam vidjeti pakao nastanjen drugima, našom braćom i sestrama. To je korak koji otvara vrata nadi (ne znanju!) u njihov spas, te se u tu nadu inkorporira i nada u naše osobno spasenje.

Von Balthasar pomalo ironično naglašava da ne želi proturječiti kršćanima koji nisu sretni zbog nade u spas svih, nego žele biti sigurni u to da je pakao pun. No, kao suprotnost tome, s pravom pita: što nas priječi da se smijemo nadati (ne znati!) da će se Božje spasenjsko djelo prema čitavom stvorenju sretno završiti? Ne možemo imati sigurnost, ali je nada po ovom pitanju utemeljena. U tom smislu, poznato je da je Crkva kanonizirala tolike svece, ali nikada nije izrekla sud o osudi ijednoga konkretnog čovjeka. Čak ni o Judi koji je najbliži onomu što zamišljamo paklom.

Mi kršćanske nade

Pitanje je nukaju li nas zastrašujuće i apokaliptične novozavjetne slike, kako mi to najčešće tumačimo, držati da samo netko drugi, a ne ja, pada u pakao? Onaj tko smatra da su drugi u paklu, taj ne može ljubiti bez rezerve. Nada samo za sebe, za vlastito spasenje predstavlja nepodnošljiv egoizam i oholost, dok nada za sve otkriva poniznoga i molitveno usmjerenoga vjernika. Budući da se ljubav svemu nada (1 Kor 13,7), vjera u neograničenu Božju ljubav i njegovu milost, zbog njegova otkupiteljskoga djela, opravdava nadu u opće spasenje, iako ostaje mogućnost vječne osude.

Drugim riječima, nada je uvijek zajedničarska, tj. nada najprije za tebe, potom za nas, i tek na koncu za mene. Nema nade za sebe bez nade za druge. Kršćanska nada uvijek se izražava u prvom licu množine. Individualističko poimanje nade donosi njezino stanjeno razumijevanje. Takva nada nije kršćanska nada. Nada u samo moje osobno spasenje ne pripada posve kršćanskom pogledu na nadu. Nada se prije svega odnosi na velika Božja djela koja se tiču čitavoga stvorenja, kako navodi von Balthasar, citirajući kardinala J. Daniéloua. Nada se zanima za čitavo čovječanstvo. Mi iščekujemo spasenje svijeta. Objekt nade je spasenje svih ljudi i samo ukoliko i ja činim dio tih ljudi ona se tiče i mene. Ovo su na izvrstan način pokazali neki sveci među kojima sveta Mala Terezija koja se u svojoj solidarnosti s grešnicima nadala u njihov spas, molitvom, trpljenjem i žrtvom. Time je praktično utjelovila i pokazala da je jedina ispravna forma nade mi-forma.

Nada u spasenje svih temelji se na Kristovu otkupiteljskom djelu. Ona, dakle, nije proglas o praznom paklu ili proglas o otkupljenju svih (apokatastaza), nego samo izričaj da nemamo nikakvu mogućnost znati za ishod koji donosi konačni sud. Nadom za sve želi se samo pokazati veličina Kristova otkupiteljskoga djela i Božje ljubavi prema svakom stvorenju. Von Balthasar ne uvjerava nikoga da će svi ljudi biti spašeni, to ne možemo znati, ali se smijemo nadati. Ta nada ima svoj opravdani temelj u snazi pashalnoga otajstva u, kako on to kaže, Božjem poduhvaćanju pakla u koji Krist unosi dobrotu, ljubav i milosrđe. Time pakao prestaje biti stanje beskonačne bogonapuštenosti.

Za razliku od nade koja nije nikada individualna, nego komunionalna, pakao se uvijek misli na individualan i osoban način. Potrebno je, kako to kaže Ignacije Loyolski, kušati sa svim osjetilima vatre, plač i škrgut zubi. Drugim riječima, pakao je stvarnost koja se tiče mene osobno, a ne drugih. I to ne hipotetski, nego s punim pravom, jer jedini siguran grešnik kojega poznajem… sam, zapravo, ja. Ako objektiviziramo pakao, tada počinjemo misliti i brojiti koliki su u njemu i tko mu izmiče. Tada se sve mijenja: pakao više nije moj pakao, nego ono što sljeduje druge. Tako se pravi pakao po vlastitome ukusu u koji smještamo one koje ne bismo htjeli susresti ni u raju. Na koncu, važan von Balthasarov argument u prilog nadi za sve je činjenica da je Božja univerzalna spasenjska volja razlog zašto Crkva moli i obavlja „prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude” (1 Tim 2,1). Crkva to ne bi mogla činiti kad ne bi imala barem nadu da njezine molitve imaju smisao i da mogu biti uslišane. Liturgija Crkve, kao i naše osobne molitve za pokojne, više nego dovoljno svjedoči o razložnosti nade za sve.

Objava Nada za sve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako li se malo toga istinski novoga događa u našim životima samo zbog toga što ne ispiremo mreže, što bježimo od svakodnevnice i prebiranja po mrežama svoga života. Dakako, bez Gospodina koji poziva i po čijoj se riječi te mreže pune, ništa se ne događa. Ali nije zanemarivo ni naše ispiranje mreža svoga života, naš, naizgled, beznačajan doprinos, naša sloboda, naša „radna dokolica”. Možda nam je teško ispirati svoje mreže jer se bojimo suočiti sa sobom, jer nećemo imati snage i hrabrosti priznati da smo uzaludno zabacivali mreže svu noć, a možda i cijeloga svoga života. Možda nam je lakše zabacivati naše prljave mreže i to uvijek na istu stranu ne nadajući se ničemu, nego ispirati ih i zabaciti na drugu. Nužno je isprati mreže svoga života, ako se ne želimo vrtjeti u krug i ako ne želimo uzalud zabacivati, truditi se i mučiti te cijeli život rezignirano govoriti: svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo. Odnekud se mora početi.

Ispirući svoje mreže, čut ćemo i moći poslušati Gospodinov glas koji govori: izvezite na pučinu, otisnete se od obale i bacite mreže za lov. Mreže moraju biti spremne. Tako jednostavno? Da, tako jednostavno! Jer, Gospodin to kaže, a njegova riječ čini ono što govori. Toliko puta smo zabacivali i ništa! Da, ali sada Gospodin traži da zabacimo. Čujemo li ga? Gospodin traži da se odvojimo od obale, od svoje navike i ustaljene prakse. Toliko puta smo izvezli na pučinu? Da, ali koliko je to puta bilo bez Gospodina? Sada Gospodin traži da izvezemo na tu istu pučinu, na otvoreno more gdje vreba opasnost. Gospodin utišava oluje. On je Gospodar neba i zemlje. Njegovoj se riječi pokoravaju i nebo i zemlja. Zato, ako Gospodin to traži onda treba ići na otvoreno more, na pučinu i to samo zato što on tako traži.

Potrebno je isprati mreže jer bez toga ispiranja nećemo moći ostaviti sve i poći za Isusom. Na početku učeništva stoji ispiranje mreža, preispitivanje i razlučivanje. Ne može se ići dalje, na drugu stranu, na pučinu, na otvoreno more bez ispranih mreža. Možda i može, ali je uzaludno. Ispiranje mreža je nezaobilazna priprema kako bi se moglo sve ostaviti i poći za Isusom, da bi se moglo zabaciti mreže i početi loviti. Kamo god krenemo nosimo svoje mreže sa sobom, ali ih možemo napuniti samo ako ih isperemo. Ne možemo ih promijeniti, ali ih možemo dobro isprati. Kako je potrebno da nam netko kaže: bacite mreže za lov. Ta snaga riječi drugoga mijenja u nama raspoloženje, oslobađa snagu u nama i pretvara nas od običnih ribara u Isusove ribare. Tako je jednostavno: potrebno je samo isprati i baciti mreže. Ne tako daleko. Ne treba ići tko zna kamo. Moguće je ostati na istom mjestu. Samo ne smijemo zaboraviti da postoji i druga strana. Ne mora se zabacivati uvijek na istu stranu.

Poziv na radikalan zaokret, na istinsko učeništvo, koji moramo svakodnevno obnavljati, događa se u svakodnevnim, običnim, životnim uvjetima i djelatnostima. To je locus ili mjesto zaokreta: naš svakodnevni život. Šimun i njegovi prijatelji nam to svjedoče: po tko zna koji put love na istome mjestu i tko zna koliko dugo, ali ključni zaokret se nije dogodio negdje drugdje nego u sivoj svakodnevnici života; na istom jezeru, u istoj lađi, s istim ljudima, samo što je sada i Gospodin bio tu. Za ispiranje mreža nije nužno ići nekamo daleko, ne postoji neko spektakularno mjesto. Ne postoje čisti, idealni, nebeski uvjeti u kojima ćemo ispirati mreže i preobraziti se od ribara svega i svačega u ribare duša. On će nas učiniti ribarima duša i tada ćemo osjetiti kako ljubav ulazi u naša srca. S Gospodinom se sve događa ovdje i sada; na ovom jezeru, u ovoj lađi, s ovim ljudima. Njegovom riječju ovdje i sada postaje eshatološko ovdje i sada. U drami naše svakodnevnice ostvaruje se ispiranje naših mreža. Tu se događa preobrazba straha od toga da smo grešni u sveti strah koji će biti naše oruđe u lovu na duše.

Objava Ispiranje mreža pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Međutim, na taj se način niječe čovjekovu slobodnu volju, a sudbina djeluje kao neka vrsta prisile. Takvo shvaćanje sudbine potiče čovjeka da ništa ne čini i ne djeluje u svojim životnim situacijama, nego da poput nekoga bića koje se nalazi u stanju polunirvane mirno gleda i ponavlja: sudbina je tako htjela, od nje se ne može pobjeći, tako je zapisano u zvijezdama, to je sudbina i slično. Ovakvo shvaćanje sudbine vodi čovjeka apatiji i mirenju s nečim s čime se ne treba pomiriti na taj način, te nezainteresiranosti za vlastite životne događaje. Radi se o nekoj vrsti antropološkoga deizma, ako se može tako reći. Riječ je o tome da čovjek ne bi trebao zahvaćati u svijet i situacije koje je najčešće sam proizveo jer su one plod sudbine. Najradikalnije rečeno, ovakvo shvaćanje sudbine smjera tome da kad npr. vidimo nekoga kako se utapa, mi ostanemo sjediti na mjestu i bezbrižno kažemo: ah, to je sudbina, tako mu je zapisano i pustimo ga da se utopi, umjesto da učinimo sve i spriječimo takvu „sudbinu”. Ovakvo shvaćanje sudbine izvire iz praznovjerja i vodi praznovjerju. Kršćanin ne smije imati ništa s ovakvim poimanjem sudbine niti njome opravdavati zbivanja u svijetu i vlastitom životu. Onaj tko se ovako predaje sudbini, pokazuje manjak vjere.

No, s druge strane, više puta ćemo naići u teološkim tekstovima na promišljanja o sudbini čovjeka ili pak o sudbini kršćanstva i Crkve. Budući da oni govore iz kršćanske teološke perspektive tada je njihovo razumijevanje sudbine kršćansko i teološko, a ne astrološko i praznovjerno. Dapače, na više mjesta u Svetom pismu, pronalazimo riječ „sudbina”, kao npr. u Psalmu 16,5 gdje čitamo: „Ti u ruci držiš moju sudbinu”. No, kako shvatiti takav govor o sudbini?

Naime, kad govorimo o sudbini čitajući Sveto pismo i teološka djela ne podrazumijevamo pod tim sudbinu kao nešto zapisano u zvijezdama. Ne mislimo na sudbinu kao na puki usud niti na pojave i događaje koji su apsolutno neovisni od ljudskih života i koji kao takvi upravljaju ljudskim životima, zbog čega bi čovjek trebao ostati pasivan te se prepustiti rezignaciji i očaju ili možda utjehi sudbine uvjeravajući se pri tome kako nam je sve već određeno i kako se ništa ne može promijeniti. Kršćanin, međutim, shvaća sudbinu kao činjenicu da Bog suvereno upravlja zbivanjima nad kojima čovjek nema nikakve moći, kako je to lijepo pojasnio B. Havel u jednome svome članku. No, sama ta zbivanja nisu prepoznata kao pojave ili subjekti koji samostalno postoje i djeluju neovisno o Božjoj volji, a kamoli da upravljaju ljudskim životima i određuju im ishode, kako bi htjeli astrolozi i bezvjerci.

Drugim riječima, kršćansko vjerovanje u sudbinu je vjerovanje da je je Bog Gospodar neba i zemlje, da je on sve stvorio i svime upravlja, da je on svemu rasporedio vrijeme te svemu daje dovršenje i ispunjenje. Pri tome ne dokida čovjekovu slobodu, poštujući je do te mjere da čovjek u svojoj slobodi može reći „ne” Bogu i njegovu upravljanju nad zbivanjima nad kojima samo Bog ima moć.

Kad kršćanin u najtežim trenutcima svoga života kaže: sve je onako kako treba biti, tada to ne znači da se on miri s onim što je, kako misle bezvjerci, zapisano u zvijezdama i što se ne može promijeniti. Vjernik time izriče svoje duboko i mirno uvjerenje kako Bog u svojoj providonosnoj svemoći suvereno upravlja nad zbivanjima nad kojima čovjek nema nikakvu moć. Moći reći: sve je onako kako treba biti, osobito u onim trenucima koji su nam teški i koje najradije ne bismo poželjeli ni sebi ni drugome, vrhunski je izričaj priznanja Božjega gospodstva, povjerenja u njegovu providnost, u njegovo vodstvo. To je čin duboke poniznosti te prihvaćanja vlastite ograničenosti i nemoći pred Božjom neograničenošću i svemoći. Time vjernik postaje radikalno svjestan: ja sam čovjek, a Ti si Bog; ja sam stvoren, a Ti nestvoren; ja mogu sve, ali ništa bez Tebe. Govoriti o sudbini kao nekoj vrsti slučaja, praznovjerja, zagonetne sile i položaja zvijezda koje tumače astrolozi nije spojivo s kršćanskim vjerovanjem. Kršćansko vjerovanje u sudbinu podrazumijeva prihvaćanje Božje svemoći, prihvaćanje Boga kao onoga koji ravna zbivanjima nad kojima čovjek nema moći, pa i nad samom smrću. Zato obraćati se Gospodinu riječima: „Ti u ruci držiš moju sudbinu” jednako je ispovijedanju vjere da Gospodin u ruci drži naš život, da je on tvorac našega života, da njemu pripada tijek naše povijesti, da on ravna zbivanjima kojima mi nismo sposobni ravnati na način da nas dovedu u točku Omega. Pri tome Bog ne dira sveti dar slobode koji nam je neopozivo darovao.

Objava Ti u ruci držiš moju sudbinu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.