U rujnu 2013. preuzeo je dužnost višega strukturnog inženjera u Aircraft Research Association (ARA) u Bedfordu, Ujedinjeno Kraljevstvo. Njegova zadaća je uključivala razvoj, uvođenje i verifikaciju inovativnih multifizičkih FEA, linearnih, nelinearnih metoda i simulacija, kao i poboljšanje generalne statičke i dinamičke analize naprezanja materijala na modelima u zračnom tunelu.

Godine 2015. vratio se u Airbus DS (bivši EADS Astrium) gdje je preuzeo ulogu mehaničkog arhitekta na programu Solar Orbiter kao i potporu drugim projektima u tijeku. Trenutno radi na ESA Earth Exploration FORUM misiji koja će dati bolji uvid u termički budžet radijacije Zemlje te kako je kontrolirati.

Zdenko Uvalić je ovlašteni inženjer i član Institute of Mechanical Engineers, IMechE u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Razvoj svemirskoga satelita

Možete li nam na početku pojasniti sami pojam svemirskoga satelita: povijest ideje i njezina ostvarenja?

U današnje vrijeme pojam satelita je usko povezan s istraživanjem svemira. Njegovo podrijetlo riječi može se povući iz latinske riječi satelles, što znači „onaj koji prati” ili „pratiti važnu osobu”. Obično se riječ „satelit” odnosi na neku napravu koja se lansira u svemir i kruži oko Zemlje ili nekoga drugog tijela u svemiru. Zemlja i Mjesec su primjeri prirodnih satelita. Oko 1610. god. njemački astronom Johannes Kepler prvi je koristio pojam satelit kako bi opisao Jupiterove mjesece. Znanstvenici kao što je Arthur C. Clarke posijali su ideju geostacionarnih satelita koji bi mogli komunicirati širom svijeta i emitirati radijske ili televizijske emisije.

Napokon, pedesetih godina prošloga stoljeća, prvi satelit će ući u orbitu, označavajući trenutak u kojem je znanstveni san postao stvarnost. Prvi umjetni satelit, nazvan Sputnik 1, lansiran je 4. listopada 1957. s kozmodroma Baikonur u Kazahstanu, koji je u to vrijeme bio dio Sovjetskoga Saveza. Godinu dana nakon lansiranja Sputnika, predsjednik SAD-a Dwight Eisenhower stvorio je Nacionalnu upravu za aeronautiku i svemir (NASA), formalno pokrećući „svemirsku utrku” između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskoga Saveza.

Natjecanje u tehnološkom razvoju dovelo je do slijetanja na Mjesec, svemirskoga šatla i Međunarodne svemirske stanice, koja i danas kruži oko Zemlje.

Koja je strateška važnost razvijanja i posjedovanja svemirskih satelita za pojedine države?

Ovdje je potrebno razmišljati o razvoju satelita u kontekstu razvoja svemirske industrije i tehnologije. Mnoge razvijene zemlje, zemlje u razvoju pa čak i neke nerazvijene države vide ekonomske, socijalne i znanstvene prednosti u razvoju svemirske tehnologije.

Svemirska tehnologija omogućuje znanstvenicima da istražuju i proučavaju nebeska tijela, što dovodi do boljega razumijevanja svemira i našega mjesta u njemu. Omogućava nam prikupljanje podataka i provođenje eksperimenata koji ne bi bili mogući na Zemlji. Ona stvara radna mjesta, potiče inovacije i potiče tehnološki napredak u drugim industrijama. Na primjer, ulaganja Europske svemirske agencije u svemirsku industriju rezultirala su da države članice Agencije generiraju tri puta više novca nego što ulazi u Agenciju.

Satelitska tehnologija omogućava komunikaciju i navigaciju na koju se svakodnevno oslanjamo. Također pomažu u prognozi vremena, upravljanju katastrofama i praćenju okoliša. Razvoj svemirske tehnologije i industrije direktno utječe na ekonomski razvoj država, obrazovanje visokokvalificiranih stručnjaka, promicanje obrazovanja i znanstvenoga istraživanja. Svemirske misije postaju nacionalni ponos i inspiracija. One povećavaju nacionalno samopouzdanje i nadahnjuju mlade ljude da nastave karijeru u znanosti i tehnologiji.

Uzbudljiva budućnost

Kako izgleda sadašnjost i budućnost svemirske tehnologije, kako satelitske tako i one druge: u kojem pravcu ili pravcima se razvija međunarodni svemirski program?

Otkako je 1957. lansiran prvi satelit, svemirska tehnologija se drastično razvila. Sateliti su nekada bili veličine autobusa, teški do 6 tona. Situacija se promijenila tijekom posljednjega desetljeća razvojem malih standardiziranih satelita i mogućnosti ponovnoga korištenja raketa. Komercijalna svemirska industrija: Privatne tvrtke kao što su SpaceX, Blue Origin i Virgin Galactic pokreću inovacije i smanjuju troškove pristupa svemiru, otvarajući nove mogućnosti za svemirski turizam i industriju.

Budućnost istraživanja svemira ispunjena je uzbudljivim mogućnostima i ambicioznim ciljevima. Program Artemis: NASA-in program Artemis ima za cilj vratiti ljude na Mjesec do 2026. godine, uspostaviti održivu prisutnost i služiti kao odskočna daska za misije na Mars. San o ljudskoj kolonizaciji Marsa postaje sve opipljiviji, s organizacijama poput SpaceX-a koje planiraju slati posade s posadom na Crveni planet. Potraga za egzoplanetima na kojima se može živjeti i pokušaj slanja robotskih svemirskih letjelica u susjedne zvjezdane sustave na čelu su znanstvenih istraživanja. Ideja o izvlačenju vrijednih resursa, kao što su rijetki metali i voda, s asteroida i Mjeseca postaje popularna, što bi moglo dovesti do revolucije u svemirskom sektoru.

Istraživanje svemira je prošlo dug put od ranoga promatranja zvijezda do složenih misija i međunarodne suradnje današnjice. Dok gledamo u budućnost, mogućnosti su neograničene, od uspostavljanja prisutnosti na Mjesecu i Marsu do avantura izvan našega solarnog sustava.

U hrvatskim se medijima govorilo i govori o projektu „hrvatskog satelita” u svemiru pa i o hrvatskom svemirskom programu pokrenutom od hrvatskih stručnjaka – među kojima se spominjalo i Vaše ime. Možete li nam što detaljnije reći o tom svemirskom programu?

U Hrvatskoj postoje, po mom saznanju, dvije udruge i jedna neprofitabilna ustanova koja okuplja stručnjake studente i svemirske entuzijaste. Svi oni zapravo imaju isti cilj; popularizacija svemirske tehnologije i obrazovanje mladih stručnjaka u svemirskoj tehnologiji. Sve ove organizacije imaju različite razine uspjeha, a razvoj je limitiran budžetom. Sve tri organizacije pokušavaju razviti i lansirati nanosatelit. Nanosatelit ili popularno nazvan CubeSat je mali satelit veličine 10 x 10 x 10 cm, težine oko 1 kg koji kruži u nisko-zemaljskoj orbiti na visini 350 – 700 km. Takvi sateliti obično ostaju u orbiti između 2 – 3 godine. Kako su takvi sateliti napravljeni od komercijalnih komponenti i u školskim laboratorijima od učenika i studenata, njihova pouzdanost je mnogo manja od „profesionalnih” velikih satelita. Međutim, znanje i vještine koji studenti i učenici stječu tijekom procesa konstruiranja su neprocjenjivi, čak i ako je lansiranje neuspješno.

Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji kohezivni nacionalni program razvoja svemirske tehnologije koji bi pokrenuo svemirsku industriju. Hrvatska vlada je potpisala sporazum o suradnji s Europskom svemirskom agencijom. Međutim, trenutno ne vidim opipljiv pomak u industriji ili edukaciji osim dobrovoljnoga rada stručnjaka i volontera.

Čovjek i svemir

Možete li nam nešto reći o putu kojim Vas je život doveo to toga da postanete stručnjak za svemirske satelite?

Jedno je sigurno, put nije bio planiran. Čini mi sa da je to bio put otvaranja – zatvaranja vrata. Kada god bi se jedna vrata zatvorila, druga veća i bolja bi se otvorila nudeći novi prolaz i izazov.

Moja osnovna škola nalazila se blizu jednog aerodroma kod Banje Luke. Vojni i sportski klipni avioni su često prelijetali školu u niskom letu pri slijetanju na aerodrom. Bio sam zapanjen tim letećim strojevima te sam u jednom trenutku i sam želio postati pilot. Pred završetak osnovne škole učlanio sam se u modelarski Raketni klub u Banjoj Luci. U srednjoj školi nisam bio naročito dobar učenik, školski dani bili su isprepleteni vragolijama i pubertetskim nestašlucima. Izgradio sam svojstvenu viziju da ako uložim manje napora u učenje, bit ću više popularan među vršnjacima. Dobar dio slobodnoga vremena proveo sam u klubu gdje smo pravili modele raketa, išli na ispaljivanje, održavali tečajeve, izložbe iz raketne tehnike te pohađali tečajeve više razine iz modelarske raketne tehnike. Okruženje u klubu je bilo daleko zanimljivije i izazovnije nego pasivna školska nastava. Neposredno poslije srednje škole odlazim na služenje vojnoga roka, zapošljavam se te moja svemirska misija dolazi do nagloga svršetka.

Nekoliko godina poslije počinje užasni rat i kao mnogi moji sugrađani moram otići iz rodnoga kraja. Put me odvede u Ujedinjeno Kraljevstvo. U Londonu sam studirao Aerosvemirsko inženjerstvo na Kingston University. Po završetku studija zapošljavam se u europskoj tvrtki Astrium koja je konstruirala i sastavljala satelite i svemirske letjelice. Tu je počela moja druga svemirska misija koja još uvijek traje.

Je li Vaše bavljenje svemirom i svemirskom tehnologijom tijekom vremena na neki način utjecalo na Vaše razumijevanje ljudskoga života i na Vaša vjerska uvjerenja?

Ljudi su stoljećima gledali u nebo u potrazi za znanjem i razumijevanjem kozmosa. Često se i sami pitamo: Je li život na Zemlji puka slučajnost ili sudbina? Postoji li dokaz o stvoriteljskom umu koji stoji iza stvaranja kozmosa ili je život na Zemlji rezultat kozmičke sreće bez Božjega sudjelovanja?

Zapanjeni smo koliko često ozbiljni mislioci i učenjaci traže od nas da izaberemo između Boga i znanosti. Kako kaže profesor matematike John Lennox, sa Sveučilišta Oxford, to je kao da moramo izabrati između Henryja Forda i inženjeringa kada objašnjavamo automobile.

Znanost pokazuje put prema Bogu. Vjera i znanost se ne bi trebali međusobno isključivati, naprotiv znanost i vjera se nadopunjuju. Vjera odgovara na pitanje zašto; dok znanost odgovara na pitanje kako. Jedan od najjačih dokaza o teoriji o stvaranju života na Zemlji dolazi iz astronomije i kozmologije, a to je takozvano fino podešavanje svemira. Ta ideja je postala popularna tijekom proteklih 50 do 100 godina kada je otkriveno da je naš planet očito vrlo posebno mjesto. Kada bismo bili dalje od našega Sunca, život ne bi bio moguć jer bi bilo prehladno. Da je Zemlja blizu sunca, ne bi bilo moguće živjeti jer nam je prevruće. Pokazalo se da su temeljne konstante prirode precizno podešene za stvaranje života u svemiru. Znanstvenici, bilo da su oni ateisti, kršćani ili ljudi različitih svjetonazora, slažu se da tu ima nešto za objasniti. Glavna struja znanosti ipak priznaje da je svemir fino podešen i postoji sve više dokaza da su u određenom smislu biološki organizmi fino podešeni, a uzrok tome je neka druga razina.

Kako izgleda budućnost odnosa čovjeka i svemira: postaje li svemir sve bitniji za daljnji razvoj i opstanak čovječanstva?

Satelitska tehnologija je jedan od najvažnijih svemirskih alata koji pomažu u suzbijanju krize klimatskih promjena. Ona poprima egzistencijalnu važnost za opstanak ljudske vrste. Satelitski podaci, komunikacije i njihove aplikacije pružaju visoku rezoluciju, globalno praćenje planeta u stvarnom vremenu. Znanstvenici koriste satelitske podatke, kako bi poboljšali prognoze porasta razine mora, globalne vremenske i klimatske promjene. Satelitske slike i klimatski podaci također podupiru sektore poput poljoprivrede.

Zamislite da ćemo jednoga dana izgraditi kolonije na Mjesecu i Marsu koje će replicirati i održavati sve životne elemente našega planeta. Dakle, trebat će nam tehnologije sposobne reciklirati osnovne resurse poput vode, hrane, zraka kako bismo stvorili obnovljiv i samoodrživ ekosustav za sadašnje i buduće svemirske misije. Međutim, neki ljudi se pitaju kako ulaganje u istraživanje svemira koristi trenutnim problemima na Zemlji? Iako korelacija možda nije očigledna, svemirski programi su nam dali GPS tehnologiju, točniju vremensku prognozu, hranu za bebe, ultravioletne filtere na sunčanim naočalama; to su samo neke inovacije svemirske tehnologije. Ali istraživanje svemira nije samo prilika da izazovemo sebe i izgradimo napredne tehnologije koje mogu pomoći u rješavanju zemaljskih problema, to je također prilika da naučimo o našoj kozmičkoj povijesti koja nam daje uvid u budućnost na Zemlji.

Objava Zdenko Uvalić: Svemirska tehnologija – put u budućnost Zemlje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Eksplozivni bljesak

U svom znanstvenom bestseleru Superinteligencija: putevi, opasnosti i strategije Nick Bostrom definira superinteligenciju kao „bilo kakvu inteligenciju koja u velikoj mjeri nadmašuje kognitivne učinke ljudi u skoro svim područjima od interesa”. Riječ je zapravo o informacijskom sustavu koji naglo povećava svoju inteligenciju u kratkom vremenu nadilazeći kognitivne sposobnosti prosječnoga ljudskog bića: ona u sebi objedinjuje brzinu, kvalitetu i sadržaj u mjeri koja će daleko nadmašiti čovjekove sposobnosti.

Međutim, iako se prema njoj teži i ubrzano „radi” na procesu njezina stvaranja, samo pitanje posljedica koje to može imati za čovjeka vrlo je složeno i prožeto neizvjesnostima – čak i ako ne uzmemo u obzir pitanje hoće li i kada do nje doći, u čemu se znanstvenici poprilično razilaze. Riječ je o procesu u čiji konačni rezultat znanstvenici nisu baš sigurni. Naime, pojava superinteligencije može dovesti do eksplozije inteligencije koja će čovjeka ostaviti daleko iza sebe. Ako to bude pod kontrolom neke grupe ljudi, oni mogu doći u situaciju da zavladaju svijetom za samo nekoliko godina. Ako ljudi ne uspiju kontrolirati eksploziju inteligencije, tj. ako dođe do njezina „bijega”, ona sama može zavladati svijetom još i brže. Prisutni osjećaj tjeskobe u znanstvenim krugovima Bostrom ovako sažima: „Kada si glup, pametnije je sigurnije; ali kada si pametan, pametnije je opasnije.”

Drugim riječima, mogući su različiti scenariji koje treba dobro promisliti prije nego što dođe do pojave superinteligencije: treba na vrijeme pripraviti put, odrediti genetski kod te inteligencije jer kasnije, nakon njezina buđenja, može biti prekasno. Riječ je procesu koji može izmaknuti kontroli: u tom se kontekstu vrlo znakovito i govori o eksploziji inteligencije. Naime, dok se i može govoriti o stvaranju umjetne inteligencije, u slučaju superinteligencije prije je riječ o iznenadnoj pojavi, tj. trenutku kad će se razviti autonomna umjetna inteligencija daleko moćnija od ljudske i koji se naziva tehnološka singularnost. Singularnost je u biti put bez povratka: trenutak u povijesti kad će bujica tehnološkoga razvitka biti toliko brza, toliko neodoljiva da će ljudski život biti nepovratno izmijenjen. Sam pak naziv singularnost vrlo je znakovit i asocira na singularnost o kojoj se govori u teoriji Velikoga praska: prvobitna točka beskonačnoga pritiska i gustoće koja je prethodila Velikom prasku – nakon kojega više ništa nije bilo isto.

Tu singularnu narav pojavnosti superinteligencije možemo si predočiti bolje ako imamo na umu da je ona konačni bljesak programa stvaranja umjetne inteligencije, tj. svršetak procesa njezina downloadiranja, hranjenja informacijama različitih vrsta. Superinteligencija je trenutno u procesu učenja, bivajući uglavnom programirana raznim informacijama. Cilj je, međutim, duboko učenje (deep learning), tj. da postane samostalna u procesu prikupljanja i obrade informacija što bi je onda trebalo učiniti „svjesnom”: u širim znanstvenim krugovima svijest se upravo definira kao sposobnost primanja i obrade informacija.

Kontrolirana detonacija?

Imajući u vidu egzistencijalni ulog problematike umjetne inteligencije i mogući egzistencijalni rizik koji sa sobom nosi za ljude, pitanje sigurnosti superinteligencije jedno je od gorućih u znanstvenim krugovima. Upozoravajući da se glede ovoga pitanja nalazimo u „gustišu strateške složenosti, okruženi gustom maglom neizvjesnosti” nošeni vizijom koja je „još uvijek relativno bezoblična i negativno određena”, Bostrom ističe: „Pred izgledima eksplozije inteligencije, mi ljudi smo kao mala djeca koja se igraju bombom. Toliko sila naše igračke odudara od nezrelosti našeg ponašanja. Superinteligencija je izazov za koji sada nismo spremni niti ćemo biti spremni u dogledno vrijeme… Ne možemo biti sigurni ni tako što ćemo pobjeći jer će udar eksplozije inteligencije sravniti čitava nebesa.” Stoga jedino ostaje nada da će čovjek „steći ne samo tehnološko umijeće izazivanja eksplozije inteligencije nego i višu razinu umijeća neophodnog za preživljavanje detonacije”.

U svjetlu ovoga za čovjekovu budućnost egzistencijalnoga problema pitanje cilja razvoja umjetne inteligencije postaje jednim od najtežih, najvažnijih i najhitnijih pitanja budućnosti. Nije samo riječ o tomu da se stvori opću umjetnu inteligenciju ljudske razine nego, što je još važnije, i prijateljski nastrojenu prema čovječanstvu – što nije nimalo jednostavno. Prema Maxu Tegmarku (Život 3.0) to znači „da se mi ljudi trebamo, kako bismo mudro odlučili što raditi u svezi s razvojem umjetne inteligencije, suočiti ne samo s tradicionalnim računarskim izazovima nego i s nekim od najtrajnijih pitanja u filozofiji… Da bismo programirali prijateljsku umjetnu inteligenciju, trebamo shvatiti smisao života. Što je ‘smisao’? Što je ‘život’? Što je krajnji etički imperativ? …Ako prepustimo kontrolu nekoj superinteligenciji prije nego što odgovorimo strogo na ta pitanja, odgovor do kojega će ona doći najvjerojatnije neće podrazumijevati i nas. Stoga je možda pravo vrijeme da se ponovno pokrenu klasične rasprave u filozofiji i etici, i to razgovor čini iznova hitno potrebnim”. Iako se tehnologija i umjetna inteligencija nude kao praktičan izlaz za čovječanstvo, oni za svoju sigurnost traže utemeljenje u filozofskim promišljanjima smisla čovjekova postojanja. Međutim vrijeme za ta promišljanja na pješčanom satu povijesti iz raznih razloga uvelike istječe. Dok Bostrom naglašava da filozofija ima određeni „rok” (deadline), Y. N. Harari (21 lekcija za 21. stoljeće) pak konkretnije upozorava: „Filozofiji, religiji i znanosti ponestaje vremena. Ljudi o smislu života raspravljaju tisućama godina. Ta se rasprava ne može voditi zauvijek. Nadolazeća ekološka kriza, rastuća prijetnja oružjem masovnog uništenja i uspon novih, razornih tehnologija neće to dopustiti. A što je najvažnije, umjetna inteligencija i biotehnologija daju čovječanstvu moć da preoblikuje i nanovo projektira život. Uskoro će netko morati odlučiti kako koristiti tu moć – na temelju neke implicitne ili eksplicitne priče o smislu života. Filozofi su vrlo strpljivi ljudi, inženjeri mnogo manje, dok su ulagači najnestrpljiviji od svih. Ako ne znate što učiniti s moći projektiranja života, tržišne vas sile neće čekati tisuću godina da vam sine neka ideja. Nevidljiva ruka tržišta prisilit će vas na odgovor naslijepo.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Superinteligencija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Androidi, kiborzi, himere

Fascinacija kiborzima potječe iz znanstvene fantastike, i mnogo smo puta gledali u raznim filmovima tehnološki unaprijeđene ljude, poput Robocopa iz 1987., s raznim maštovitim dodacima koji im popravljaju urođene osobine. No razni uređaji već su u mnogima od nas, od umjetnih pužnica i industrijskih leća do nadomjestaka kostiju od titana ili čak izrađenih po mjeri u 3D printerima. Organi se, dapače, već uzgajaju u laboratorijima, poput kože ili živaca, ili čak i srca u genetski modificiranim svinjama. Osim kiborga, dakle, možemo postati i androidi, umjetni ljudi, kao oni prikazani u filmu Blade Runner. Genetski inženjering je također moguć, a stvaranje čovjeka iz epruvete očekuje se otkad je moguća izvantjelesna oplodnja, gotovo pola stoljeća.

Za to smo se vrijeme navikli na proizvodnju ljudi koje se eufemistički naziva liječenje neplodnosti – u stvari se manipulira muškim i ženskim spolnim stanicama, a zameci se usađuju u iznajmljene maternice, pri čemu nastaje i višak ljudskih bića što se zamrzava. Samo u Zagrebu nema manje od 13 000 oplođenih jajnih stanica iz kojih bi se mogla razviti djeca, ali roditelji ih ne žele; iako ih klinika nije dužna čuvati, nitko ih se ne usudi baciti. Ta tehnologija omogućuje i stvaranje himera, bića nastalih spajanjem gena različitih vrsta, pa je i to jedan možebitan put od ljudskoga prema nečem novom.

Čovjek postaje medij

Tehnološki i biološki dodaci čovjeku, pa čak i potpuno nova bića koja bi još samo djelomično bila ljudska, naša su stvarnost, a zacijelo i budućnost – barem za bogate. Medicina je postigla najviše u imunizaciji i kirurgiji, no vidimo da i cijepljenje i operativni zahvati imaju granice, dok su pred starenjem nemoćni. Prevencija je samo još jedan aspekt medicine čija su ograničenja očita, tako da preostaje samo proizvodnja i ugradnja novih dijelova – barem za one koji si to mogu priuštiti. Postoji realna mogućnost da će bogati u budućnosti imati napredna biotehnološka tijela, koja će im omogućavati zdraviji i duži život, dok će sirotinja ostati zarobljena u onome što im je priroda dala.

No jedno je mjesto na kojem i najbjedniji mogu nadići svoja ljudska ograničenja, a to su virtualni prostori interneta. Uz minimalne troškove ondje se svatko može predstaviti kako želi, odatle toliko mnoštvo influencera i youtubera, nakon što je zamrla moda blogera. Objavljivanje na društvenim mrežama uvelike se odnosi na privatan sadržaj, što znači da ljudi sami sebe pretvaraju u vijest. Medijatizacija, u kojoj se čovjek pretvara u medijsku sliku, dosad je bila rezervirana samo za javne osobe poput političara ili celebrityja; ta je slika u načelu proizvoljna, stvorena pomoću više ili manje vještoga marketinga, relativno labavo, a možda i nikako povezana sa stvarnom osobom. No to iskustvo udvajanja, i izmišljanja sama sebe, sada može steći svatko, a toliko nam je postalo prirodno da mnogi bez oklijevanja i razmišljanja objavljuju svoje fotografije i poruke – sve više živeći život virtualno.

Idolatrija strojeva

Prebacivanje života iz stvarnoga u elektronički svijet omogućilo je i dosad neviđeno skupljanje podataka o svima nama. Svaki naš klik na internetu pohranjen je negdje i pomaže stvaranju našega online profila – sve što čitamo, gledamo i slušamo, sve bilježe hladni algoritmi, i zauzvrat nam nude ono što smo već obišli na webu. Potražimo li podatak o Alpama, iskočit će nam reklama za skijanje; pročitamo li koji esej, tražilica će nam nuditi još sličnih; u digitalnom svijetu stvara se kutak posebno za nas. To nam pomaže, ali nas i zarobljava, jer nas kompjutorske jednadžbe zatvaraju u mjehur različit od svih drugih mjehura. Sjedamo za tipkovnicu s iluzijom beskraja interneta, ali zapravo smo u kavezu koji je izradila nama nerazumljiva sila.

Umjetna inteligencija toliko uspješno predviđa naše ponašanje da nas poznaje bolje nego mi sami. Najprije se vjerovalo da samo čovjek može igrati šah, ali tada su kompjutori počeli pobjeđivati šahiste; potom se vjerovalo da samo ljudi mogu stvarati umjetnost, ali sada kompjutori već komponiraju i slikaju, pa čak dobivaju i nagrade za svoje umjetnine. Jesmo li se mi automatizirali ili su se strojevi humanizirali? Teško je reći, jer su povijest stroja i čovjeka isprepletene, kako je pokazao Lewis Mumford u svojoj velebnoj knjizi Mit o mašini – strojevi su od pamtivijeka fascinirali čovjeka, ali ne zato što su ljudi tražili pomoć za svakodnevni rad, nego zato što u nama duboko postoji sklonost mehaničkom, neodvojiva od naše prirode. Zbog te se fascinacije spremamo od gospodara strojeva pretvoriti u njihove sluge – ako se to već nije i dogodilo.

Svijet bez teorije

No ima još nešto. U stoljećima razvijanja znanosti, učenjaci su slijedili uvijek isti obrazac: skupljanje podataka, razvijanje hipoteze, testiranje teorija, pa ponovno skupljanje podataka. Test svakoga objašnjenja svijeta bilo je predviđanje događaja. Da su im ideje o svemiru točne, astronomi su provjeravali tako da predvide nebeska zbivanja; ne bi li uspjeli u tome – e, pa, natrag za proračune, a to je vrijedilo i za druge znanosti. Međutim, već se neko vrijeme primjećuje novi trend u znanosti, a to je da na temelju gomile podataka, onoga što se naziva big data, umjetna inteligencija radi sasvim točna predviđanja, od rasporeda molekula do ponašanja međuzvjezdanih oblaka. Ne čini to na temelju teorija, jer ih nema, nego na temelju statistike – mi danas, uz pomoć strojeva, možemo predvidjeti što će se dogoditi, ali nemamo pojma zašto; ulazimo u svijet bez teorije.

Na sličan način se do sada statistika koristila za predviđanje ljudskoga ponašanja u, recimo, osiguravajućim društvima – iako me ne poznaju ondje, dovoljno sam prosječan da se utopim u mnoštvu i budem ograničen unutar standardne devijacije. Ideja o tome da su ponašanja matematički izračunljiva dovela je do ideje da i ne postoji duh u ljudskom stroju, da smo samo suma utjecaja društva, nabor u tkivu društva.

Vječna sudbina

Zbog velike pouzdanosti statistike, pogotovo pojačane radom umjetne inteligencije, veoma su predvidljiva ljudska ponašanja, iz čega se izvodi da ne postoji osobna sloboda – da je čovjek zapravo stroj. Takav čovjek bez duše sad može i svoje tijelo mehanizirati, kupujući, u skladu s mogućnostima, uzgojene ili proizvedene dijelove tijela. Svoj život, sve siromašniji, može pretvarati u atraktivne i glamurozne objave koje gledaju drugi nestvarni ljudi na zaslonima mobitela.

A sada nam više ne treba ni spoznaja svijeta, spoznaja koja je moguća zato što je svijet stvorio Logos. Razumijevanje svijeta nam je važno jer ga je Bog stvorio za nas, i zahvaljujući znanju bolje ga upoznajemo. Sve je teže biti i ostati čovjek, ali vrijedi: samo čovjek ima vječnu sudbinu. Stroj nema dušu.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Udaljavanje od ljudskoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.