Američki psiholog Abraham Maslow sredinom prošlog stoljeća osmislio je teoriju ljudskih potreba po kojoj se nakon zadovoljenja temeljnih egzistencijalnih osnova, poput krova nad glavom, hrane i obitelji, na vrhu duhovnih zahtjeva svakog ljudskog bića pojavljuje nagon za samoaktualizacijom – tzv. „iskustvo vrhunca”, a kojeg u čistom obliku proživljavaju samo rijetki pojedinci u ljudskoj povijesti poput Isusa Krista, Bude, Muhameda.

Nasuprot „iskustvu vrhunca” postoji i „iskustvo bezdana” – stanje kada se osoba suoči sa zastrašujućom traumom na koju reagira užasom, strahom i bespomoćnošću i koje u pravilu ostavlja duboke duševne ožiljke. Na prvi pogled ovakva tamna emotivna sila čini se isključivo kao nešto negativno – iskustvo kojeg se treba izbjegavati, bojati ili koje treba liječiti. Ali, kako kažu Jung i Frankl, u svakoj patnji nalazi se i sjeme neočekivanog dobra.

Jan Palach bio je češki domoljub koji se 1969. godine zapalio u znak prosvjeda ulaska ruskih tenkova u njegovu domovinu. Nema dvojbe da je taj smrtonosni čin za Palacha bio jako bolan i da je on posljednje trenutke svojeg života proveo u nezamislivoj tjelesnoj patnji, ali na duhovnoj razini on je „iskustvo bezdana” pretvorio u „iskustvo vrhunca” – svojoj patnji dao je smisao otpora ruskoj invaziji, te je svojim činom mnogim svojim sugrađanima dao hrabrost i duhovnu snagu da izdrže teška vremena komunističkog režima.

U medicini poznajemo takozvani „salutogeni učinak traume”, situaciju u kojoj žrtve teških traumatskih događaja po istima počinju razvijati svoju empatiju, nadrastaju svoja strašna iskustva, te ih čine katalizatorima svojeg daljnjeg osobnog i duhovnog razvoja. Povijest je prepuna primjera pjesnika, pisaca, slikara i drugih umjetnika koji su svoja najbolja djela iskovali u zagrljaju traume i patnje: pogledajmo samo stihove Sylvie Plath, Van Goghove slike ili „Tešku tamnu noć” Svetog Ivana od Križa. Kolektivna trauma poput rata može iznimno pozitivno djelovati i na razvoj društvene svijesti i međusobnog zajedništva, što su Hrvati jako dobro osjetili tijekom Domovinskog rata, ali su, nažalost, izgubili u poratnim desetljećima.

Veliki njemački filozof Friedrich Nietzche napisao je: „Kada gledaš u bezdan, bezdan gleda u tebe”. U svakome od nas, dragi čitatelji, leži snaga suočiti se s dubinom bezdana bez obzira koliko on bio dubok, ali samo ako u tom „tamnom pogledu” nađemo barem i zrnce smisla. 

Za mene osobno, moja vjera u Krista i njegov nauk predstavlja to simbolično zrnce koje mi je pomoglo da u zadnjih trideset godina nađem smisao i u najtežim trenucima svojeg života. Jer, kako kaže Oscar Chambers: „Izabrati patnju samu od sebe pogrešno je; izabrati volju Božju premda predstavlja patnju posve je druga stvar”.

Objava Kada bezdan gleda u tebe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.