Nažalost, ovo uvjerenje je u ekstremnim slučajevima dovelo do porasta eutanazije, jer mnogi stariji ljudi sebe vide kao teret obitelji ili društvu i žele „ukloniti teret” od svojih voljenih.

Ono što treba jasno reći jest da je ta ideja potpuno pogrešna i da bake i djedovi nikada ne smiju biti gledani kao teret – nego kao dar koji treba čuvati.

Dragocjen resurs

U novije vrijeme, svaki je papa govorio protiv takvog načina razmišljanja, uključujući papu Benedikta XVI., koji je o tome govorio u jednom obraćanju 2008. godine:

„Danas je gospodarska i društvena evolucija donijela duboke promjene u život obitelji. Stariji, uključujući mnoge bake i djedove, nalaze se u svojevrsnoj ‘parkirnoj zoni’: neki shvaćaju da su teret obitelji i radije žive sami ili u domovima za umirovljenike, sa svim posljedicama koje takve odluke nose.”

On objašnjava: „Uvijek je potrebno snažno reagirati na ono što dehumanizira društvo” i da „ako su bake i djedovi, kako se često kaže, dragocjen resurs, potrebno je donijeti dosljedne odluke koje će omogućiti da se njihova vrijednost bolje prepozna.”

Papa Benedikt XVI. ukazao je na primjere djedova i baka u Bibliji, ističući njihovu važnost i za današnji svijet:

„Razmišljanje o bakama i djedovima, o njihovom svjedočanstvu ljubavi i vjernosti životu, podsjeća nas na biblijske likove Abrahama i Saru, Elizabetu i Zahariju, Joakima i Anu, kao i na starce Šimuna i Anu, pa čak i Nikodema: svi nas podsjećaju da u svakoj dobi Gospodin traži od svakoga da doprinese svojim talentima.”

Prije svega, iz kršćanske perspektive bake i djedovi nikada nisu teret i trebaju se gledati kao bitan dio obitelji i društva.

Svi učimo iz mudrosti starijih, a briga o bakama i djedovima daje nam priliku prakticirati tjelesna djela milosrđa.

Osim toga, kada bake i djedovi trpe zbog starosti, oni mogu svoje patnje prikazati u zajedništvu s Isusom, za spasenje svoje obitelji.

Ništa nije izgubljeno i bake i djedovi moraju ostati vitalan dio našega svijeta.

Objava Bake i djedovi nisu teret pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.

Za moju pripovjedačicu to je bilo odviše.

– Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.

Pogledao sam ju i rekao:

– Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!

Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj:

– Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi…

U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.

Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.

Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, prevaren je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar.

Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Božja poruka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iz doba dokazivanja prelazimo u doba davanja: manje energije, ali i manje rasipanja. Više ne razmišljamo o onome što nam u životu nedostaje. Napokon smo usredotočeni na ono što radimo, na sadašnjost.

Jeste li bili inženjer, učitelj, kuhar ili poljoprivrednik? Sada ste društveni aktivist, vrtlar, biciklist, suprug i/ili djed. To sve ste već bili, ali u sporednoj ulozi. A ono što je bilo sporedno postalo je glavno. Vaš život se više ne svodi na profesiju: ​​on postaje zbroj Vaših strasti.

Vrijeme je da budemo zahvalni za ovaj paradoks: jedinstveni postajete onog trenutka kada spadate u kategoriju oldtajmera. „Stari” je definicija Vas u društvu, ali niste stari sve dok imate energije u sebi. Kako možete dobro iskoristiti posljednji dah mladosti? Razmišljajući o ovome: da je starost najotvorenija dob od svih, dob obraćenja srca.

Francuski političar Jacques Attali govorio je da radije piše knjige nego što se kandidira na izborima. Razlog je bio taj što je budućnost političara da jednog dana postane bivši – onaj koji će otići s te pozicije – dok je budućnost pisca da postane pisac. Attalijevo razmišljanje je duboko jer pokazuje da u našim životima dolazi trenutak kada više nije pitanje činjenja, već postojanja. Za neke ovaj trenutak dolazi vrlo rano; za druge uopće ne dolazi. Ali ovaj trenutak kada biće konačno nalazi svoje mjesto je Božji blagoslov. Nikada nije kasno proživjeti ga svim srcem.

(Izvor: Aleteia)

Objava Zašto je starost blagoslov pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.