Bernard je rođen 1090. godine u plemićkoj i pobožnoj obitelji blizu Dijona u Francuskoj. Bio je jako inteligentan i pobožan. U dobi od 22 godine ušao je u samostan Citeaux (Sitȏ) i postao redovnik cistercit, zajedno s trideset svojih rođaka i prijatelja koje je potaknuo da mu se pridruže. Cisterciti su, naime, kao i trapisti, reformirana grana benediktinaca. Zanimljivo je spomenuti da je njegov otac proglašen „slugom Božjim”, a njegova majka i petorica braće „blaženima”.

U dobi od 25 godina Bernard je osnovao novi samostan u Clairvauxu, jedan od četiri samostana „potomka” po uzoru na samostan u Citeauxu. Plodnost Bernardova sveta života, marljiva rada i molitve praćene čudesima, vidi se u velikom broju redovnika i novih samostana „potomaka” koji su nastali od samostana u Clairvauxu. Kada je umro 1153. u dobi od 63 godine, bilo je osnovano 70 novih samostana, a i 24 redovničke zajednice pridružile su se Clairvauxu.

Bernard je stekao dobru klasičnu izobrazbu pa se smatra, uz Augustina, jednim od najvećih poznavatelja kršćanske latinske književnosti. U dobi od 35 godina počeo je pisati neka od najutjecajnijih djela kršćanske duhovnosti u povijesti Crkve. Njegovi spisi, kao i Augustinovi, puni su biblijskih referenci (podataka). To znači da je izuzetno dobro poznavao Riječ Božju, da je živio po njoj i da ju je uspješno prenosio drugima kroz svoje spise i propovijedi. On nam otkriva velike dubine Svetoga pisma, kojih možda nikada nismo ni bili svjesni čitajući Bibliju.

Bernardovo glavno djelo duhovnoga bogoslovlja jest komentar biblijske knjige Pjesme nad pjesmama. Prije svoje smrti uspio je dovršiti 86 propovijedi (komentara) O Pjesmi nad pjesmama tijekom 18 godina. Iako je uspio obraditi samo trećinu Pjesme nad pjesmama, ipak ovo njegovo djelo sadrži duboke i dragocjene uvide o duhovnom putu prema svetosti. Nije imao dovoljno vremena za sebe i pisanje jer je morao voditi svoj samostan i osnovati mnoge nove samostane te raditi za opću Crkvu. Pape su ga angažirale da radi na mnogim projektima za dobro Crkve. Jedan od njegovih učenika redovnika postao je papa. Mnogo je putovao i pisao brojna pisma u kojima daje duhovne savjete običnim ljudima te crkvenim i državnim vođama. Zbog svih tih plodova mnogi ga smatraju prorokom dvanaestoga stoljeća. Bio je naučitelj Crkve, osnivač mnogih samostana, obnovitelj vjerskoga života, savjetnik papa, marljivi propovjednik, mirotvorac između mnogih zavađenih velikaša i moćnika, branitelj Crkve. Bio je veliki ljubitelj i štovatelj Majke Božje, mistik, učitelj duhovnoga života, dobar poznavatelj i učitelj Svetoga pisma, veliki teolog, autor mističnih spisa i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve. Naime, po molitvi sv. Bernarda, Bog je učinio bezbroj čudesa na poznatim ličnostima, često pred velikim mnoštvom. Dovoljno je reći da je samo u području kraj jezera Constance učinio mnogo čudesa, od kojih su 53 dokumentirana. Ukratko, sveti Bernard je jedan od najutjecajniji duhovnika ne samo svoga vremena nego i cijele povijesti Crkve.

Objava Put prosvjetljenja – Sv. Bernard iz Clairvauxa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo mogli napredovati u duhovnome životu, moramo imati istinsko znanje o sebi i Bogu. Pomanjkanje samospoznaje i spoznaje Boga jest glavna prepreka na putu svetosti. Istinsko poznavanje samoga sebe uključuje dvoje: spoznaju velikoga dostojanstva i ljepote ljudske duše u njezinu uzvišenom cilju, ali i duboko shvaćanje rana i tame koje joj zadaje grijeh. Terezija Avilska uspoređuje čistu dušu s lijepim, blistavim, kristalnim dvorcem u kojem stanuje Bog. Ako duša sagriješi, onda taj dvorac postaje mračan i ružan. U Bibliji imamo mnogo primjera kako grijeh zamračuje i prlja dušu. Dovoljno je navesti Pavla i Jakova koji govore kako tjelesne požude prljaju dušu (usp. Gal 5,16-21, te Jak 4,1-4). Ivan od Križa također kaže da duša ima neprocjenjivo dostojanstvo kada u njoj stanjuje Bog. I Bernard veli da Božji dom nije u svemiru, u zvijezdama, nego u ljudskoj duši, gdje „Krist prebiva po vjeri” (usp. Ef 3,17). On nastavlja da mi, koji smo stvoreni na sliku Božju, možemo pristupati Bogu i postati sveti.

Ipak, samospoznaja – ako nije povezana sa spoznajom Boga – ne može nas dovesti do svetosti. Ako uviđamo rugobu i sebičnost duše koja je uprljana grijehom, a istovremeno ne vidimo Božju dobrotu i milosrđe, onda nas to može dovesti do duboke „depresije”, do skrupuloznosti ili očaja. Stoga moramo biti svjesni i svoje grešnosti i Božjega milosrđa koje je dostupno svima koji se kaju. Istinska samospoznaja i spoznaja Boga dovode do poniznosti. Bez poniznosti nema napretka u duhovnome životu. O tome nas upozoravaju svi sveci.

Katarina Sijenska također inzistira na povezivanju samospoznaje i spoznaje Boga. Otac nebeski nas upozorava, kaže Katarina, kako će đavao iskoristiti našu samospoznaju i svijest o grešnosti kako bi nas naveo na očaj i odustajanje od puta ako se odmah ne okrenemo Kristu i snazi njegove krvi i milosrđa. Tako je jednom đavao pokušao namamiti Katarinu na očaj. Uvjeravao ju je da je cijeli njezin život bio obmana i da je ona vršila svoju a ne Božju volju. Ona je odgovorila napasniku kako će prvo priznati svome Stvoritelju sve svoje grijehe, a zatim će se osloboditi tih grijeha kupajući se u Krvi raspetoga Krista, te onda ući u radost svoga Stvoritelja. Na te riječi đavao je pobjegao. Poslije ju je pokušao namamiti na oholost. Nastojao ju je uvjeriti da je, otkad je postigla sjedinjenje s Bogom, toliko savršena i Bogu mila da više ne mora činiti pokoru niti ispovijedati grijehe. Ona je ušutkala i otjerala đavla navodeći primjer Ivana Krstitelja. Ako je Ivan, iako svet od majčine utrobe, činio tolike pokore, koliko li više mora činiti ona koja je bila velika grešnica.

Katarina i ostali mistici poručuju i nama danas da poniznost, prepuštanja Božjem milosrđu i pouzdanja u Kristovu Krv mogu ukloniti ovu veliku prepreku napredovanja na putu svetosti – pomanjkanje dvostrukoga znanja: samospoznaja i spoznaja Boga. Spoznaju o svojoj grešnosti stječemo spoznajom o Božjoj svetosti, a spoznaju o svome dostojanstvu stječemo spoznajom o Božjem milosrđu. Zato, u svojoj poniznosti podižimo oči i srce prema milosrdnom Ocu na nebesima, pa ćemo lakše prihvaćati sebe i svoje bližnje dok putujemo u Očev zagrljaj.

Objava Put prosvjetljenja – određena stabilnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Odupirimo se i malim i velikim napastima. Napasti kao što su sumnja, srdžba, ljubomora, zavist, koketiranje, površnost, taština, pohlepa, lukavost i zle misli napadaju sve duše, pa i pobožne.

Nemojmo „raspravljati” s napašću, nego učinimo neki krepostan čin suprotan toj napasti. Tako i „pobožna duša” kada se suoči s napašću ne smije se prepirati s napasnikom, nego se treba obratiti svome zaručniku Isusu i ponovno mu izraziti svoju vjernost i odanost u dobru i zlu.

Iznesimo napast na svjetlo dana svome duhovniku ili iskusnom i iskrenom prijatelju. Pravi lijek protiv svih napasti, velikih i malih, jest sveta ispovijed, u kojoj otvaramo svoje srce i dušu.

Jednostavno govorimo NE napastima! Ako nas napasti budu mučile i progonile i poslije ispovijedi i molitve, ne preostaje nam drugo nego da i mi pokažemo tvrdoglavost i upornost govoreći ne i ne. Kao što djevojka, koja uporno odbija udvarače, neće stupiti u brak, tako ni duša ne može biti povrijeđena grijehom dokle god govori ne, bez obzira na to kolike napasti bile.

Kad smo pod udarom velike napasti, nabolje je potrčati pod Križ Kristov i zatražiti pomoć od Raspete Ljubavi. Zloduh se najviše bolji golgotskoga Križa jer je na Golgoti poražen. Kada zloduh shvati da nas njegove napasti potiču da se još više molimo i klanjamo Raspetome Spasitelju, odmah će prestati s tim napastima.

Zazivajmo ime Isus. Dobro je zazivati ime Isus u svim poteškoćama života, a tako i u napastima. Ime Isus silno je. Ime Isus moćno je. Ono ozdravlja od tjelesnih i duševnih bolesti. Ono iscjeljuje od emocionalnih rana. Ono oslobađa od zloga i njegovih okova. Kao što je Bog govorio starozavjetnim Židovima, tako i Isus nama danas govori: „Zazovi me u dan tjeskobe, oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti” (Ps 51,15).

Objava Put čišćenja – kako pobijediti napasti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čekanje čisti dušu. Mala Terezija je iz osobnoga iskustva shvatila kako naporno čekanje može očistiti dušu od samovolje, oholosti i nestrpljivosti. Ona je, naime, morala čekati tri mjeseca da uđe u samostan, a poslije i da položi redovničke zavjete. Ta dva duga čekanja pomogla su joj da spozna i da se očisti od svojih skrivenih mana – od „nestrpljivosti, razmaženosti i kukavičluka”. Odricanje od svoje volje i prihvaćanje Božje volje pomaže nam da napredujemo na putu svetosti, putu nesebičnosti i ljubavi.

Svakodnevno samoodricanje. Živeći u samostanu, Mala Terezija je napredovala u odricanju od svoje samovolje i samoljublja u malim izazovima svakodnevnoga života. Odricanje od tjelesnih i emocionalnih potreba jačalo je njezinu volju. Kaže da joj je bila najteža lekcija poniznosti da se ne opravdava kad su je sestre optuživale za ono što nije učinila. I mi svaki dan imamo prigodu da se postom, pokorom, odricanjem u kući, u školi i na poslu vježbamo u poniznosti.

Ne propuštajmo nijednu priliku. Što je Terezija više napredovala u svetosti, što se više približavala svome Zaručniku, sve je više uviđala i svoje slabosti i nesavršenosti. Shvatila je da ono što danas izgleda „zrelost”, sutra će izgledati nesavršenost. Ipak taj točni uvid nije ju obeshrabrio. Ona je to gledala kao priliku da se obogati Božjim milosrđem i ljubavlju. To je bio znak da Gospodin želi ući dublje u njezinu dušu i donijeti veće milosti. I mi možemo rasti u krepostima i kroz svoje uspjehe i kroz svoje padove. Važno je koristiti svaku priliku za rast.

Ljubiti bližnje Božjom ljubavlju. Terezija je naučila još jednu lekciju. Shvatila je da nas Isus ne samo poziva na ljubav prema Bogu i bližnjemu nego nam istovremeno i daje pomoć za to. Naime, Isus ulijeva u nas svoju vlastitu ljubav, koja nam pomaže da ljubimo onako kako on ljubi. A kako Isus ljubi? On ljubi bezuvjetno, do kraja, do smrti na križu. Dakle, bez križa i milosti nema svetosti. Križ, žrtva, odricanje pomažu nam da očistimo dušu od grijeha sebeljublja da bismo je mogli ispuniti milošću Božje ljubavi. Moramo prvo postati ponizni, maleni kao djeca, ovisni o Ocu da bismo mogli ući u Božje kraljevstvo ljubavi i svetosti. Mala Terezija je zaista bila malena, ponizna i čista, pa je, svladavši sve kušnje i napasti, ušla u raj. Obećala je da će nakon smrti slati s neba mirisne ruže onima koji idu „malim putem svetosti”. Samo oni koji su krenuli na put svetosti shvaćaju da su ove Isusove riječi ključ napretka na duhovnome putovanju: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). Isuse blaga i ponizna srca, učini naša srca po srcu svome!

Objava Put čišćenja – „mali put” Male Terezije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjo je rođen 21. kolovoza 1567. u bogatoj plemićkoj obitelji u Francuskoj kao prvo od 13 djece. Odgojen je u vjeri pa je s 12 godina osjetio snažan duhovni poziv. Prošao je odlično obrazovanje u isusovačkom kolegiju u Parizu. Tečno je govorio francuski i latinski i svladao „plemenitaške vještine” u jahanju, mačevanju i plesu. Zatim je studirao pravo i teologiju u Padovi i postigao doktorat s 24 godine. Nakon toga dobio je plemićki naslov i ponuđeno mu je mjesto senatora u vijeću grada Chambereya. Otac mu je pronašao i djevojku za ženidbu. Franjo je oboje odbio i priznao ocu da želi biti svećenik. Otac se složio s tim. Nakon ređenja dobio je zadatak da ponovno uspostavi katoličke župe u području grada Ženeve, gdje su vladali kalvini (protestanti). Tada je i katolički ženevski biskup bio protjeran u grad Annecy, 40 km južno od Ženeve. Franjo, kao plemenit, inteligentan, pobožan i hrabar svećenik, uspješno je obavio svoj zadatak – obratio je većinu stanovništva na katoličku vjeru i uspostavio mnoge katoličke župe. Držao se ovoga principa u teološkim raspravama: pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima ali se čvrsto držao katoličke vjere. U tome je, pored ostaloga, bio preteča ekumenskoga duha Drugoga vatikanskog sabora. Zbog toga je dobio nadimak „svetac džentlmen”. U početku je naišao na veliki otpor pa je često bježao da spasi živu glavu. Uspio je uvjeriti Calvinova nasljednika u Ženevi i neke pastore da ga uključe u javne teološke rasprave. Neumorno je dijelio pisma i pamflete o katoličkoj vjeri na javnim mjestima i po kućama. Kao izvrstan teolog i plemenit čovjek pridobio je srca mnogih ljudi u Ženevi i okolici.

U međuvremenu papa Klement VIII. pozvao ga je u Rim da sudjeluje u nekim teološkim raspravama. U tome je bio toliko uspješan da ga je papa imenovao pomoćnim ženevskim biskupom. Nakon smrti svoga prethodnika postaje biskup Ženeve. Za vrijeme jednoga posjeta Parizu upoznao se sa spisima i duhovnošću sv. Terezije Avilske. Obavio je i nekoliko puta duhovne vježbe sv. Ignacija Lojolskoga, što ga je utvrdilo u uvjerenju da su svi vjernici pozvani na svetost. Kao biskup, zahtijevao je da kandidati za svećenike budu dobro odgojeni i obrazovani. Sam je zaredio 900 svećenika za vrijeme svoje biskupske službe od 22 godine. Stalno je poticao svoje svećenike da sebi izaberu za suradnike pobožne laike, koje će voditi i pratiti na putu duhovnoga rasta. Sam je bio duhovnik mladoj pobožnoj udovici Ivani Franciski de Chantal s kojom je utemeljio novu redovničku zajednicu – Sestre Pohoda Marijina 1610.

Franjo je 1609. objavio knjigu Uvod u pobožni život (Filotea), koja je od tada doživjela više od tisuću izdanja. Kasnije piše i Raspravu o Božjoj ljubavi (Teotim), u kojoj obrađuje napredne etape duhovnoga putovanja. Njegova treća knjiga o duhovnom životu jest Otvorite svoje srce.

Iscrpljen neumornim radom i raznim zdravstvenim problemima, Franjo umire u Lyonu 28. prosinca 1622. od moždanoga udara u dobi od 55 godina. Svetim je proglašen 1665., a naučiteljem Crkve 1877. godine. Zaštitnik je odgojitelja, novinara, književnika, gluhih osoba. Završimo ovaj kratki prikaz njegovim savjetom. „Naše riječi trebaju izlaziti više iz srca, nego iz usta. Što god mi rekli, srce govori srcu, dok jezik govori ušima.”

Objava Put čišćenja – život sv. Franje Saleškoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poput psalmista, i Terezija vidi u prirodi Božju ljepotu, veličinu i slavu. Stvoreni svijet vodi nas do Stvoritelja. Idući na šetnje i hodočašća u djetinjstvu, divila se tragovima Božje ljepote u poljima punih cvijeća, u visokim alpskim vrhuncima i dubokome moru. Ljepota i raznolikost stvorenja stvarali su u njezinu srcu čežnju za Stvoriteljem. Još veću čežnju za nebom dobila je preko iskustva ljubavi i miline u međuljudskim odnosima u svojoj obitelji i kod prijatelja.

Do svoje pete godine Terezija je kao najmlađe dijete okružena velikom ljubavlju i nježnošću svoje obitelji, posebno majke. Nakon traumatične majčine smrti za nju se brinu sestre i otac. Sestre, posebno Paulina, pružile su joj i majčinsku i sestrinsku ljubav i odgoj. S ocem je također imala blizak i dubok odnos. On je bio njezin „kralj”, a ona njegova mala „princeza”. Iskustvo ljubavi zemaljskoga oca pomoglo joj je da se potpuno preda Ocu nebeskom. Zdrav kršćanski odgoj i primjeri članova obitelji sačuvali su je da se ne veže za zemaljske prolazne stvari – užitak, bogatstvo i slavu. Zdravi međuljudski odnosi pomogli su joj da brže dođe do cilja svoga duhovnog putovanja. Ponekad je doživjela i bol zbog odsutnosti dragih osoba u važnim događajima. Bog je to dopuštao radi njezina dobra. Tako, na dan polaganja redovničkih zavjeta osjećala se kao siroče jer su joj tri najvažnije osobe bile odsutne: biskup, duhovnik i otac. Tada je, poput sv. Franje Asiškoga, podigla oči prema nebu i rekla puna vjere: „Oče naš, koji jesi na nebesima”. I druga slična iskustva otvorila su joj oči da uvidi istinitost biblijske poruke da je bolje osloniti se na Boga nego na čovjeka. Nenavezanost na stvari i osobe preduvjet je pravoga i iskrenoga odnosa prema Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Svjesna je da će ti međuljudski odnosi doživjeti svoju puninu u nebu.

Poput svoje duhovne učiteljice Terezije Velike, i ona je sav svoj duhovni nauk sažela u poticaj da budemo dobri prijatelji s Isusom. Molitveni život i vjerske pouke u obitelji dali su Tereziji zdrave temelje za duhovni rast u svetosti. Uz župni vjeronauk, ona je primala vjerske pouke od članova obitelji i duhovnih knjiga koje je rado čitala. Liturgijski duh je prožimao sve članove obitelji. Svi su se redovito pripremali za sv. misu, a posebno za slavlje prve ispovijedi i pričesti, te krizme. Primjer njezina oca, koji je, pored ostaloga, gajio duboku pobožnost Euharistijskom Isusu, utjecao je na Tereziju i njezine sestre da se potpuno posvete Isusu kao redovnice. Božja milost je i izravno djelovala na Tereziju. Isus joj je iscijelio rane iz djetinjstva i pozvao je da se potpuno posveti Njemu, prinoseći molitve i žrtve za spasenje duša. Naime, na Badnjak, kad je imala četrnaest godina, za vrijeme obiteljskoga slavlja, otac je rekao da je to posljednji put da se drže ovoga obiteljskog običaja. Tada su joj isplivale potisnute rane od gubitka majke i odlaska sestara u samostan. Deset godina je potiskivala te rane i bol. Sada se morala s njima suočiti. Povukla se u svoju sobu na katu i plakala u boli i očaju. Tada je Isus čudesno iscijelio sve njezine rane, dao joj „milost potpunoga obraćenja”, te snagu i hrabrost da „iziđe iz djetinjstva”. Tada je sišla na obiteljsko slavlje kao nova, zrela osoba, spremna posvetiti svoj život Bogu i bližnjemu.

Objava Poruka sv. Male Terezije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako upoznajemo Očevu ljubav? Boga ljubimo kad vršimo njegove zapovijedi, odnosno kad spoznamo i vršimo njegovu volju. Samo nam Duh Sveti može otkriti Očevu volju (usp. Ef 1,9). Stoga je važno da stalno osluškujemo poticaje Duha kako bismo spoznali Božju volju. Uz ovaj subjektivni kriterij spoznaje Božje volje, trebamo se držati i objektivnoga kriterija (preko Pisma i Učiteljstva). Duh Sveti zapravo oblikuje svaki vid našega odnosa prema Ocu, naše bogoštovlje i bogoljublje. Ako naša poslušnost Ocu postaje poslušnost u Duhu, onda to vrijedi i za patnju, klanjanje, meditaciju i molitvu. Stoga sve trebamo činiti „u Duhu i Istini”.

Zanimljivo je da se u molitvi Očenaš ne spominje Duh Sveti. Od sedam prošnji ni jedna se ne odnosi na Duha. Toga su bili svjesni i crkveni oci, pa su neki umjesto Dođi kraljevstvo tvoje ubacivali molbu Neka tvoj Duh dođe na nas i očisti nas! Čini mi se da Isus nije spomenuo Duha zato što Duh nije objekt molitve, nije stvar za koju molimo Oca nebeskoga. Zapravo, Duh Sveti je subjekt molitve, on u nama započinje moliti Gospodnju molitvu. Duh u nama govori i kliče Abba, Oče. Bez poticaja Duha ne možemo Boga zvati Ocem. Na početku Himna Duh Sveti je predstavljen kao božanstvo – istovremeno strašan i privlačan, snažan i nježan. Isti Duh nam pomaže da u Očenašu spoznamo otajstvo Očeva božanstva. I Otac je istovremeno blizak (imanentan) i uzvišen (transcendentan), milosrdan i pravedan. Prve dvije riječi Gospodnje molitve, Oče naš,pomažu nam da doživimo Boga kao bliskoga oca, kao nježnoga tatu, kojemu se možemo slobodno obratiti kao sinovi i kćeri. Ali sljedeće riječi koji jesi na nebesima govore nam da je taj Tata isto tako i svemogući, uzvišeni, sveti Bog, koji je veći od nas kao što je Nebo veće od zemlje, koji nas štiti od svakoga zla. Dakle, Otac, ali svemogući. Svemogući, ali Otac. To je kršćanski pojam Boga – „očinski” Bog. On nije „sladunjavi i popustljivi tatica”, nego istovremeno i „naš otac i gospodar neba i zemlje”.

To je Duh Sveti dao osjetiti i samom Isusu kad ga je poticao da naglas moli i kliče: „Zahvaljujem ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje…” (Lk 10,21). Isus iz Nazareta doživljava Gospodara neba i zemlje kao svoga Oca, odnosno njegov nježni Otac je uzvišeni Gospodar neba i zemlje. I nas je poučio da se Bogu obraćamo kao našem Ocu, nebeskom Ocu. Nadahnut Duhom Svetim, Isus je kao naša glava započeo moliti Očenaš, a mi kao njegovi učenici, kao udovi Crkve, nastavljamo tu molitvu vjekovima, kroz vremena i prostore, do svršetka svijeta. Mnogi su kršćanski mistici, moleći Očenaš, padali u duboki zanos jer su iskusili otajstvo Očeve blizine i veličine. U Očenašu je sadržana sva spoznaja o našem Ocu – njegova ljubav i svetost. U Himnu i molimo Duha da nam pomogne spoznati Boga kako nam ga je Sin objavio. Duh potiče u nama čežnju za Ocem, za izvorom i uvirom našega života, čežnju da vidimo Očevo prelijepo i uzvišeno lice. Duh Sveti je poput „stepenica kojima se penjemo do Oca” (sv. Irenej).

Dođi, Duše Ljubavi! Uvedi nas u otajstvo Očeve Ljubavi. Pomozi nam da spoznamo veličinu i uzvišenost našega Oca koji je na nebesima. Pomozi nam da osjetimo ljubav i blizinu našega Oca koji nam se u Sinu približio i zagrlio nas Isusovim probodenim rukama. Hvala ti, Duše, jer si Svjetlo koje nam omogućava da vidimo Očevu uzvišenost i svetost. Hvala ti, Duše, što si Ljubav koja nas privlači i vodi do Očeva milosrdnoga Srca – do Izvora i Uvira našega života. Pomozi nam da vjerujemo u Očevu ljubav na „taborima i golgotama” našega života. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nam daje spoznati Očevu ljubav pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako Biblija i crkveni Oci predstavljaju Duha Svetoga kao svjetlo? Za razliku od ostalih naravnih simbola – kao što su vjetar, voda, oganj i ulje – Biblija ne povezuje izravno „svjetlo” s Duhom. Naprotiv, Pismo često povezuje Boga i „svjetlo”, do tvrdnje da je Bog svjetlo (usp. 1 Iv 1,5). Ipak, Duh je svjetlo u prenesenom smislu, kao izvor istine i princip spoznaje. Zapravo, Paraklit, „Duh istine”, uvodi vjernike u svu istinu (usp. Iv 16,13). Duh stalno posvećuje i prosvjetljuje svoju Crkvu, počevši od prve Pedesetnice. Stoga Oci često govore o Duhu kao o svjetlu koje prosvjetljuje, o „snazi posvećenja i rasvjetljenja” (sv. Atanazije). Istočna će teologija razviti velike teme o Duhu kao svjetlu, dok će zapadna teologija, pod utjecajem Augustina, temu svjetla uglavnom povezivati sa Sinom, a temu ljubavi s Duhom.

Kakvo svjetlo Duh pali u našoj pameti? Teologija razlikuje nekoliko tipova svjetla i rasvjetljenja: naravno svjetlo (ljudski razum), svjetlo vjere i milosti i svjetlo slave (u vječnom životu). Duh pali u nama svjetlo vjere i milosti da spoznamo i prihvatimo stvari koje su iznad razuma. Duh je razliven u nas „da nam dade spoznati sve što nam je Bog darovao” (usp. 1 Kor 2,12). Ova vrsta spoznaje nije samo razumska, nego je to divljenje sa zahvalnošću, uživanje i posjedovanje. Jednostavno, ovdje se radi o daru spoznaje i mudrosti. Duh nam pomaže da poniremo u „tajne Božje”, a posebno u tajnu Isusa, koji za sebe reče da je „svjetlo svijeta” (usp. Iv 8,12). Duh nam, nadalje, otkriva i našu sudbinu (usp. Ef 1,17-18). Na koncu, Duh nam najviše donosi prosvjetljenja kada čitamo Bibliju. On nastavlja zadaću Uskrsloga koji je „otvarao učenicima pamet da razumiju Pisma” (usp. Lk 24,45). Bez Duha, koji je autor Pisma, ne možemo razumjeti Riječ Božju. Crkva nas potiče da Pismo „treba čitati i tumačiti istim Duhom u kojem je napisano” (Dei Verbum, 12). Samo Duh čini Riječ Božju „živom i djelotvornom” (usp. Heb 4,12) i otkriva njezine tajne „malenima” (usp. Mt 11,25). Međutim, da bismo mogli razumjeti „duhovni smisao” Pisma, moramo se prvo „očistiti”. Pavao kaže da „naravan čovjek” (doslovno: životinjski) ne prima ono što je od Duha, to je njemu ludost (usp. 1 Kor 2,14). Ljudi koji dopuštaju da ih vode tjelesni nagoni i strasti ne mogu razumjeti Riječ Božju. Bludnost i nečistoća srca zamračuju svjetlo Duha. Samo oni koji su „čista srca” mogu „gledati Boga” (usp. Mt 5,8). Zato, ako želimo da nam Duh rasvijetli pamet – kako bismo spoznali istinu o Bogu, o Kristu, o Pismu i svojoj sudbini – moramo se boriti za čistoću srca. Što više budemo uzdizali svoj pogled od materije i tijela na Uskrslo Tijelo Gospodinovo, lakše ćemo održavati čistoću srca. Put čistoće je put „od ljepote k Ljepoti” (Ivan Klimaks). Naša pamet je poput mlina: ono što stavimo prvo u njega, to se melje cijeli dan (Ivan Kasijan). Zato na početku dana stavljajmo u svoj um zrna dobrih (Božjih) misli i riječi, da ne bi đavao ubacivao svoj kukolj.

Dođi, Duše Sveti! Očisti naše misli od svake nečistoće. Ispuni naše pameti svojim svjetlom da možemo lakše ponirati u Božje dubine, da možemo jasnije čuti i slijediti Krista, da možemo bolje razumjeti Pisma, da možemo biti svjesniji svoga kršćanskog dostojanstva i poslanja. Dođi, Duše Svjetla, uvodi nas u punu i cjelovitu istinu evanđelja. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nas vodi k punoj istini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.