Tri stupnja hoda ljubavi

Ljubav započinje u osjećaju, ali ne završava u njemu. Na svom putu prema zrelosti ona mora prijeći iz sfere nagona i emocije u prostor slobodne odluke i duhovne odgovornosti. U mladosti često mislimo da je dovoljno „osjećati”; da je ljubav toplina srca i privlačnost koja nas pokreće, da se mjeri razinom ugode i zadovoljstva. No s vremenom se pokaže da ljubav koja se ne preobrazi u odluku ne može preživjeti ni prve oluje života. Kršćansko iskustvo nas uči da ljubav sazrijeva kao čovjek: polako, kroz borbe i kroz rast, kroz svjetlo i tamu, u vjernosti svakodnevnom darivanju.

U tom hodu ljubav prolazi tri stupnja: osjećaj, odluku i milost. Ta tri koraka ne poništavaju jedan drugoga, nego se nadograđuju – kao tri razine pokreta ljudskoga srca. Ljubav raste kada je vođena umom oblikovanim umskim krepostima i kada se učvrsti u volji. To je put na kojem se pročišćava i postaje duhovna, a kao takva sposobna dosegnuti svoju svrhu i puninu u predanju Bogu.

Prvi stupanj ili korak jest ljubav osjećaja. Svatko od nas poznaje onu prvu iskru ljubavi, koju tako lako rasplamsa ljepota koja nas privuče, pogled koji nas dotakne, prisutnost koja u nama pobudi radost. Riječ je o ljubavi na razini osjećaja, ljubavi koja nas zahvaća u dubinu osjetilnosti i osjećajnosti. Može biti nevina i čista, i često je obilježena određenom spontanošću. Ona je dar stvaranja, poput materijalnoga odraza ljepote i životnosti koje nas nadilaze. Njezina sposobnost da bude privučena lijepim i dobrim, njezina sposobnost da omekša ljudsko srce i učini ga sposobnim za primanje, čini je u tom smislu bližom božanskoj ljubavi, koja je privučena Dobrom, nego voljnoj ljubavi vođenoj isključivo razumom.

Ali osjećajna ljubav, ako ostane sama, brzo izgubi snagu. Osjećaji su poput vjetra: pokreću jedra, ali ne određuju smjer. Oni su početak, ali ne i cilj. Bez razuma i volje, osjećaj lako postane imanje, želja da drugoga posjedujem, a ne da mu pripadam. Zato je potrebno da ljubav osjećaja bude pročišćena i usmjerena. Da bi postala osobna, u skladu s ljudskom naravi, mora se otvoriti istini o drugome i njegovu istinskom dobru, a ne samo vlastitom užitku. Tu započinje odgoj srca ili askeza ljubavi – proces kojim osjećaj prerasta u sposobnost darivanja i sebedarja. Ne radi se tu o potiskivanju osjećanja, nego o tome da ih se nauči stavljati u službu istinskoj ljubavi. Ta ljubav se ne protivi osjećajima, nego ispravlja njihovu sklonost ka zlu i vodi ih k punini, gdje se više ne traži posjedovanje, nego zajedništvo.

Drugi stupanj ili korak jest ljubav odluke. Ona je čin volje – volje slobodne da se daruje. Više je ne rađa dojam, nego izbor, odluka. U njoj čovjek otkriva da ljubiti znači htjeti dobro drugome, pa čak i onda kada osjećaji utihnu ili kada nas navode na mržnju i osvetu. „Hoću voljeti” – te dvije riječi čine granicu između nezrelosti i zrelosti.

Danas se rijetko govori o volji. A i kada se govori, najčešće je to u iskrivljenom značenju ili s negativnim stavom. Prema tradicionalnom katoličkom nauku, volja nije puka sposobnost djelovanja, nego duhovna težnja prema dobru koje razum spoznaje. Ona je, zajedno s našim umom, duhovna moć naše besmrtne duše. Kad volimo voljom, ljubav postaje osobni slobodni čin. To je trenutak kad ljubav dobiva moralnu i duhovnu dimenziju: ona postaje izbor dobra, a ne odgovor ili reakcija na privlačnost.

Zato ljubav volje ne isključuje osjećaje, nego ih usklađuje s istinom. Tada srce i razum djeluju zajedno: srce daje toplinu, razum pokazuje smjer, a volja čini da ljubav postane postojana. Tko voli voljom, uči ostati i kad osjećaji izblijede, jer zna da ljubav nije raspoloženje nego vjernost.

To je trenutak ljudskoga sazrijevanja osobe, u tom pojavku i rastu osobne ljubavi – ljubavi koja prepoznaje drugoga kao neponovljivu osobu, vrijednu po sebi, i želi njezino dobro bez traženja vlastite koristi. To je trenutak kad „ja” i „ti” postaju „mi”, ali bez gubitka slobode. U toj dinamici ljubav počinje nalikovati na prijateljstvo: slobodnom daru koji želi i gradi zajedničko dobro.

Treći stupanj ili korak jest božanska ljubav. To je duhovna ljubav u kojoj božanska milost preobražava ljudskost. Ona nadilazi čovjeka jer izvire iz Boga. Ova duhovna ljubav nije tek snažnija ljudska odluka, nego sudjelovanje u Božjoj ljubavi. Sveti Pavao piše: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rim 5,5).

To znači da istinska ljubav nije samo ono što činimo mi nego ono što Bog čini u nama. Božja milost nije puki dodatak našim ljudskim naporima niti tek pomoć ondje gdje naša volja slabi, nego snaga koja zahvaća cjelokupnu ljudskost – duh, dušu i tijelo. Tada ljubav prestaje biti samo ljudski napor i postaje dar Duha Svetoga. Ona nas uči da istinski ljubiti znači sudjelovati u samom Božjem načinu postojanja: biti dar.

Zato duhovna ljubav ne gleda više samo lice drugoga, nego u njemu prepoznaje Stvoriteljev trag. U njoj ljubav i vjernost postaju jedno, jer Duh Sveti čini da čovjek ostane u onome što ljubi. Kad ljubimo u Bogu, ljubav postaje poput molitve: ne traži da bude shvaćena, nego da se daruje. To je ljubav koja ne prestaje jer je ukorijenjena u Onome koji je vječan.

Ljubav sazrijeva u predanju

Put od osjećaja do odluke, a zatim do milosti, put je rasta u slobodi. Na početku ljubav prima; na kraju se daruje. Na početku traži da bude voljena, a na kraju postaje sposobna ljubiti i onda kada ne prima odgovor. U tom sazrijevanju ljubav sve više nalikuje na Krista: ona ne čeka povoljne uvjete, nego se daruje do kraja (usp. Iv 13,1).

Takva je ljubav najčišći izraz slobode. Ona se ne boji obveze jer zna da je svaka vjernost plod slobodnoga „da”. I zato ona više ne govori mnogo o sebi, nego šuti i djeluje: u svakodnevnoj službi, u postojanosti malenih gesta, u tihoj prisutnosti. Tada ljubav postaje djelotvorna istina, djelo koje ostaje za život vječni (usp. Iv 6,27).

Put predanja kao put rasta u ljubavi izrazito je osoban. Ne postoje dva identična sveca, jer Bog voli raznolikost: svatko od nas odražava nešto od njegove ljepote i dobrote, ne iscrpljujući je nikada potpuno. Ipak, postoje određene zakonitosti duhovnoga rasta koje su svima zajedničke, jer dijelimo istu palu ljudsku narav i isti poziv na vjernu ljubav. Te su zakonitosti opisali velikani katoličke duhovnosti sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa, pokazujući kako se ljubav čisti, produbljuje i učvršćuje u vjernosti kroz kušnje. Isus ih je sažeto izrekao riječima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24) – jer samo ljubav koja ostaje, i kad boli, postaje istinski slobodna i zrela.

Objava Ljubav i vjernost II.: Od osjećaja do odluke – rađanje duhovne ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.