Izrasla iz feudalnih međuodnosa vladara i Crkve, politička je teologija razvila jednu cijelu ideologiju, koja se nije ograničavala samo na ovozemaljski život vladara. Povjesničar Ernst Kantorowitz sintezu vladarske ideologije podržane od srednjovjekovne Crkve u političkom, društvenom i teološkom kontekstu naziva Kraljeva dva tijela. Jedno je živo koje je postojano, vladarsko, bogomdano i Crkvom patronirano, a ono drugo, mrtvo, predstavlja kontinuitet vladara, stalnost i vječnost dinastije.

Odnos vladara i Crkve u srednjem vijeku

Ovo drugo, stalno vladarsko tijelo predstavlja upravo utjelovljenje ove političke teologije srednjovjekovne ideologije vlasti i njezine održivosti u feudalnim odnosima. Ta dva tijela su spoj ovozemaljskoga – vladarskoga i duhovnoga – nebeskoga. Da bi se ono drugo kraljevo tijelo učinilo besmrtnim, građene su veličanstvene grobnice, mauzoleji i pokopne crkve u kojima su počivala tijela srednjovjekovnih vladara. Takva arhitektura imala je za cilj ovjekovječiti dinastiju i očuvati uspomenu na vladara. Istina, takve građevine podizane su i ranije, u antičkim civilizacijama, ali u srednjem vijeku su zadobile novu dimenziju vladarske ideologije, pretočenu u utemeljenost vlasti. Kršćanski interpretirana smrt sjajno se uklapala u političku teologiju vladara, koja je bila ništa drugo nego kristocentrična. Primjerice radi, na zlatom i draguljima ukrašenom kovčegu Karla Velikog u Aachenu stoji vladarev lik, okružen papom i biskupom, iznad kojega je lik Krista, u patronskoj ulozi Pantokratora koji dariva vlast. To je jedan od najzornijih primjera ne samo međusobnoga odnosa vladara i Crkve u srednjem vijeku nego upravo te političke teologije na kojoj su počivala dva kraljeva tijela. Kralj je kralj i kada je mrtav, samo se kruna prenosi na nasljednika. Kontinuitet je naglašen, očit i sveprisutan!

Na prostoru od Baltika do Sredozemlja još je bezbroj primjera kraljeva dva tijela. Ni srednjovjekovna Bosna nije bila nikakav robinzonski slučaj, koji je isključen iz europskoga trenda, pa ni iz sepulkralne umjetnosti. Rekonstrukcija nadgrobne ploče kralja Tvrtka II., koja prikazuje dva anđela kako pridržavaju krunu iznad kraljevog tijela, predstavlja eksplicitan primjer kraljeva dva tijela. Nadalje, arheološka iskopavanja na području srednjovjekovnih Mila, današnjega sela Arnautovići nadomak Visokog, otkrila su pokopnu crkvu bosanskih vladara koja je ujedno bila i krunidbena. Primjer krunidbene i pokopne crkve u jednoj građevini naglašava ne samo važan politički centar nego i konkretno ostvarivanje dva kraljeva tijela. Takvi primjeri, gdje je jedna crkva istovremeno i krunidbena i pokopna, zabilježeni su na europskom kontinentu još samo u Palermu i Westminsterskoj opatiji. Samom ceremonijom krunidbe na takvom mjestu, gdje počivaju njegovi predšasnici, kralj je zadobivao i legitimitet i legalitet svoje kraljevske vlasti, a politička teologija kraljevskim pomazanjem od strane Crkve bila je u potpunosti zaokružena. U tom svjetlu treba razumjeti i Tvrtkovu odluku 1377. godine da se upravo tu, u Milima, kruni za prvoga kralja Bosne.

Važnost lokaliteta Mili

Prvi nagovještaji značaja lokaliteta Mili ostvareni su 1909. godine arheološkim iskopavanjima pod vodstvom Karla Patscha, ondašnjega kustosa Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Patsch je poduzeo još jednu kampanju i sljedeće, 1910. godine i otkrio monumentalnu crkvenu zgradu iz vremena srednjovjekovnih bosanskih vladara. No čak ni tada se nije dala potrebita važnost ovom arheološkom nalazu. Razlog tomu je ponovno bila politička ideologija. Naime, Austro-Ugarskoj nije bilo u interesu da se razvija svijest o bosanskohercegovačkoj posebnosti, a još manje o povijesnoj državnosti. Sve je na misteriozan način zataškano, a zabilješke istraživačkoga rada zabačene su u depo Zemaljskoga muzeja, izmiješane s antikom u potpuno pogrešnom odjelu. Tek 1961. godine zahvaljujući sretnoj okolnosti ove zabilješke dospjele su u ruke Pavi Anđeliću. Sasvim slučajno je pronađen i Patschov plan otkopanih ruševina u Arnautovićima i zahvaljujući dr. Mariću i Basleru, ustanovljena je identičnost plana s ruševinama. Sluteći važnost ovoga zaboravljenog materijala, Anđelić je pokrenuo akciju revizionoga iskopavanja u Arnautovićima već 1967. godine, da bi se u kampanjama 1976. – 78. opravdale slutnje o važnosti lokaliteta, te naišlo na senzacionalno otkriće.

Tijekom iskopavanja ponovno je otkopana crkva za koju je utvrđeno da se radi o pokopnoj crkvi bosanskih vladara, o čemu se nije ni slutilo 1909. godine. Utvrđeno je postojanje crkve tijekom dužega razdoblja. Zapravo na istom prostoru smjenjivale su se tri crkvene građevine. Arhitektura romaničke crkve odiše jednostavnošću gradnje. Kasnije građevine također ne odaju stremljenja građevini složenijega tipa.

Starija i mlađa gotička crkva, koje se smjenjuju jedna za drugom, imaju dosta sličnosti. Starija crkva imala je svodove, kao i romanička, s tim da je bila viša, pa se očito radi o mješavini dva stila. Mlađa ili velika gotička crkva zapremala je površinu obje ranije građevine. Pored sličnosti s ranijom crkvom, velika crkva je imala i dodatne elemente: prostraniju lađu i sakristiju na sjevernoj strani.

Brojni pronađeni fragmenti arhitekture crkve u Milima, od kojih valja spomenuti dio nadgrobnoga spomenika s predstavom Golgote, predstavljaju bogat arheološki nalaz pomoću kojega možemo izvesti predstavu krunidbene kapele bosanskih vladara. Ova za državu reprezentativna građevina u svojoj unutrašnjosti bila je ukrašena freskama, o čemu govore ostaci zidnih slikarija. Rekonstrukcija izgleda crkve na temelju otkopanih nalaza odaje jednu doista reprezentativnu građevinu i po izgledu i po konturama. To ne treba ni čuditi ako se zna da je ovdje zaživljavalo i jedno i drugo Kraljevo tijelo.

Objava Dva kraljeva tijela – politička teologija kao kontinuitet kraljevske vlasti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz kraljicu Katarinu neizostavno se vežu tragedija, tuga, kraj jedne epohe, te pridjevi patnice, prognanice ili izbjeglice, žalosne kraljice, supruge i majke. I sve to ima smisla i utemeljenosti kada čovjek sagleda njezin život i žrtvu.

Podrijetlo i rođenje

Podrijetlo Katarine vezano je za dvije velikaške obitelji. S očeve strane to su moćne Kosače, koje su upravljale južnim dijelovima Bosanskoga Kraljevstva, a s majčine strane bili su to Balšići, gospodari Zete. O godini Katarinina rođenja nema sasvim pouzdanih podataka. Na temelju natpisa na kraljičinoj nadgrobnoj ploči u crkvi Aracoeli u Rimu, na kojoj piše da je Katarina živjela 54 godine, većina povjesničara uzima 1424. kao godinu njezina rođenja. Za mjesto Katarinina rođenja navode se utvrde i gradovi kojima je vladao Kosača. Tako se u prvom redu spominje grad Sokol, nedaleko od današnje Foče, te Blagaj povrh izvora Bune. Ista je stvar i o mjestu boravka Katarine u njezinim prvim godinama života. Zasigurno da je velikaška obitelj nerijetko pratila Stjepana Kosaču, za njegovih posjeta dalmatinskih komuna. Katarina je tako veoma rano mogla upoznati i Dubrovnik i druga mjesta na Jadranu, stjecati prva saznanja o ponašanju i ophođenju u visokom društvu toga vremena, razvijati ukus za odijevanje, učiti jezike i sve ono što je dolikovalo jednoj mladoj plemkinji.

Brak kao balans političkih snaga

Srednjovjekovna je praksa bila da se savezi, mirovni ugovori i drugi sporazumi nerijetko zaključuju bračnim spajanjem vladarskih obitelji. Kao takvi, dinastički brakovi predstavljali bi najsigurniji kamen u savezničkoj građevini. Brak između Katarine i bosanskoga kralja Tomaša trebao je osigurati mir između kralja Bosne i njegova velikaša Stjepana Vukčića. Vjenčanje je održano krajem svibnja 1446. na dvoru u Milodražu. Povijesni podaci kazuju da je kraljevsko vjenčanje obavljeno po „katoličkom običaju”. Povodom ovoga događaja nije se slavilo samo u Bosni već i u njezinu okruženju. Dubrovčani su se posebice pripravljali za dolazak na vjenčanje. Otpremljena su dva poslanstva Republike svetoga Vlaha: jedno da prati mladu i Stjepana Vukčića sa sviračima na kraljev dvor, a drugo da dođe na samo vjenčanje s bogatim darovima svadbenicima.

Brak je doskora i donio željene rezultate na političkom planu. Mir sa Stjepanom Kosačom, sada svojim puncem, donio je kralju uz političku stabilnost zemlje i nagli porast osobnoga ugleda. Bosna u kratkom razdoblju izglađuje odnose s Ugarskom, Srpskom Despotovinom pa i sa samim sultanom, a bosanski kralj se u špekulacijama na ugarskom dvoru spominje i kao budući ugarski kralj. Katarina je, u surovom diplomatskom svijetu, predstavljala objekt ostvarivanja interesa drugih. Postoji pitanje je li mlada Katarina uopće i vidjela svoga budućega muža prije samoga vjenčanja! O ljubavi se sigurno razmišljalo kao o nečemu što dolazi s vremenom. Dinastički brakovi toga vremena bili su nešto sasvim drugo od zajedništva i ljubavi.

Katarina kao bosanska kraljica

Iz braka Tomaša i Katarine rođeno je dvoje djece, sin Sigismund i kći Katarina. O Katarininu boravku na bosanskom kraljevskom dvoru nema iznimnih podataka. Oni se uglavnom svode na narodna predanja, legende i priče o dobroj kraljici. Ta predaja danas je naročito živa u sutješkom kraju (Kraljeva Sutjeska), ali i u drugim krajevima središnje Bosne. Pučka tradicija o kraljici Katarini ispunjena je pričom o njezinoj dobroti, vjeri i brizi za potrebite. Katarina bi, prema tim predajama, često napuštala kraljevski dvor i pohodila narod u Sutjesci, gdje bi Sutješčanke učila raznim kućanskim radovima, prije svega lijepom vezenju. O tome govori i spomen-ploča na ulazu u olovsko svetište. Teško da se takva osoba kraljevskoga dostojanstva može zamisliti kao distancirana vladarica na svome tronu u kraljevskoj palači. Bila je to kraljica koja je rado zalazila među svoj narod, pomagala mu i naučavala ga.

Duhovno-vjerski profil Katarine

Govoriti o kraljici Katarini bez spomena njezina duhovnoga života, predstavljalo bi nepotpunu sliku ovoga svijetloga lika bosanskohercegovačke povijesti. Svaki vjerski svjetonazor, do tada poznat u Europi, bio je u određenom razdoblju sastavni dio Katarinina života. Obrascem abrahamske paradigme, Katarinin duhovni život bio je protkan, izravno pravoslavljem, vjerom bosanskom, katolicizmom i posredno islamom. Brigu za kraljičin duhovni život preuzeli su bosanski franjevci. O tomu svjedoči podatak iz 1447. po kojem papa Eugen IV. dopušta bosanskoj kraljici da iz reda svetoga Franje koji pastorizira u njezinoj zemlji može uzeti dvojicu svećenika za svoje duhovnike. I graditeljska aktivnost kraljice Katarine zorno svjedoči o njezinoj duhovnosti. Bosanska je kraljica sa svojim mužem podigla u Bosni više katoličkih crkava. Kralj je u Vranduku podigao crkvu, koja je posvećena njegovu svetom imenjaku, apostolu Tomi, a za koju je od pape 1457. godine dobio posebne povlastice. Ista se crkva kod drugih pisaca navodi kao crkva svetoga prvomučenika Stjepana. Kraljica podiže crkvu Presvetoga Trojstva u Kupresu, u selu Vrile, današnjem istoimenom selu. Za tu crkvu papa Nikola V. svojom bulom od 18. lipnja 1447. udjeljuje posebne oproste svima koji budu „hodočastili crkvi Presvetog Trojstva u Vrilima ničije biskupije u Bosanskom Kraljevstvu… koju je počela graditi u svojoj pobožnosti kraljica Bosne Katarina…”. Ova zavjetna crkva bosanske kraljice izgrađena je na temeljima stare rimske bazilike srušene od Avara. Već sljedeće godine po gradnji svoje zadužbine u Vrilima, Katarina podiže još jednu crkvu, i to u Jajcu, posvećenu svetoj Katarini, za koju se vežu oproštajnice pape Pija II. Kraljevski par podigao je još jednu crkvu, onu u Grebenu, posvećenu Gospi, koja se u papinoj buli navodi kao „svete Marije od Virbena”.

Svoju pobožnost Katarina je produbila pristupajući svjetovnom redu svetoga Franje. Nije poznata godina kada je bosanska kraljica pristupila franjevačkom Trećem redu, ali je to svakako bilo po propasti Bosanskoga Kraljevstva i njezina progonstva u Rimu. Fra Marijan iz Firenze, pisac Kronike Reda Manje braće (Fasciculus chronicorum Ordinis Fratrum Minorum), prvi spominje kraljicu Katarinu kao članicu franjevačkoga Trećeg reda. Iz spomenute Kronike firentinskoga franjevca, bosanska je trećoredica u franjevačkom martirologiju, knjizi mučenika, ubrojena u red blaženih. U spomenutoj knjizi na 144. strani piše:

U Rimu blažene Katarine udovice, bosanske
kraljice, koja obukavši trećoredsko odijelo,
odlikovala se strpljivošću, čistoćom
i poniznošću na zadivljujući način.

Tragedija kao životni put

Kraljica Katarina je rano ostala udovicom. Muževljevom smrću otpočinje Katarinina životna tragedija. Na bosansko prijestolje zasjeo je Tomašev sin iz prvoga braka, Stjepan Tomašević, koji je Katarinu prihvatio kao kraljicu majku. Nadolazeća osmanska opasnost zahtijevala je živu diplomatsku aktivnost mladoga kralja. No, političke zavrzlame, isprazna obećanja i površno vojno organiziranje, ostavilo je Bosnu usamljenu. Bosna koja je trebala postati bedem kršćanstva nije dobila potrebitu pomoć za obranu od Osmanlija. U proljeće 1463. osmanski sultan Mehmed II. Fatih, poveo je pohod na Bosnu. Za kratko vrijeme pao je prijestolni grad Bobovac, a sam posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, pogubljen je u Jajcu. Katarina se, za osmanske provale u Bosnu, zatekla u Kozogradu povrh Fojnice, gdje je posljednje vrijeme boravila. Iz Kozograda se bosanska kraljica, sklanjajući se pred osmanskom vojnom navalom, uputila u očevu zemlju, odakle je pješke došla do Stona. Utočište je nakratko našla u Dubrovniku. Tu je stiže i stravično saznanje da su joj djeca dopala u osmanske ruke i da ništa ne zna o njihovoj sudbini. Iz Dubrovnika Katarina otplovljava put Rima kako bi na svaki mogući način potaknula oslobađanje Bosne, njezina naroda i djece.

Godine tuge i nade

Teški jaram osobne tragedije koju je preživjela i preživljavala, Katarina je strpljivo nosila. Kraljevski dostojanstveno i kršćanski strpljivo! Koliko li samo uzdaha, suza i vapaja je poteklo iz shrvane majke i kraljice! Koliko molitvi je odjekivalo u tišini kraljičine duše, koliko vapijućih trenutaka na koljenima pred Bogom u sjaju rimskih crkava ili tami kraljevskih odaja! Ipak, i takva shrvana duša nalazila je mjesta u sebi i za tragediju drugih. Katarina se u vječnome gradu posvetila karitativnoj djelatnosti, brinući se za siromahe i bolesne. Kraljica je pomagala hrvatski hospicij i bratovštinu svetoga Jeronima, koji su u Rimu osnovani 1453. godine. Bosanska je kraljica preko Društva Blažene Djevice Marije, koje se brinulo za bolnicu svetog Alberta u Rimu, pomagala i ovu zdravstvenu ustanovu. Uz sve to, Katarina je sa svojim dvorkinjama ustanovila malo društvo pobožnih žena, te su se zajedno brinule za bolesne i siromahe, prihvatile se asketskoga načina života, molitvom, kontemplacijom i pokorom.

Ucviljena kraljica i majka svakako nije sjedila prekriženih ruku. Na sve je strane tražila pomoć i pokušavala nešto učiniti za svoje porobljeno Kraljevstvo. Prioritet joj je bio oslobađanje djece, koja su bila u osmanskom ropstvu.

Oporuka, smrt i pokop

Nakon petnaest godina traženja pomoći, uzdanja i vjere da će osloboditi svoju domovinu i djecu, ova žena više nije mogla nositi taj ogroman teret na duši. U duševnoj boli zahvatila ju je i fizička bolest. Pet dana pred svoju smrt kraljica je izrazila želju da se sastavi njezin testament. Katarina je u svojoj oporuci Bosansko Kraljevstvo ostavila Svetoj stolici i papi, u slučaju ako se Bosna oslobodi, a djeca joj se ne vrate u okrilje kršćanstva. Kraljica Katarina umrla je 25. listopada 1478. godine u Rimu u 54. godini života. Svu svoju bol, tugu, patnju i nadu ova je žena odnijela sa sobom u grob. Franjevci su za vječno počivalište bosanskoj kraljici odredili najprezentativnije mjesto u crkvi, na ulazu u svetište (apsidu). Izražavajući tako ne samo poštovanje već i duboku zahvalnost i odličje za svet i pobožan život ove žene.

Na nadgrobnoj ploči nalazio se kraljičin lik u naravnoj veličini (178 cm). Kraljica je na ploči prikazana u habitu s plaštem i knjigom u rukama. S obje strane kraljičine glave nalaze se grbovi. Na donjem dijelu grobne ploče nalazio se natpis na domaćem pismu koji je zamijenjen prilikom renesansne adaptacije crkve Aracoeli. Od tada mu se izgubio trag. Novi natpis, zajedno s cijelom grobnom pločom, postavljen je na stup s lijeve strane svetišta, gledano prema svetištu.

Živa uspomena kraljice Katarine

Uspomena na posljednju bosansku kraljicu i danas je veoma živa diljem Bosne i Hercegovine, posebno u njezinu središnjem dijelu. Ta se uspomena ne manifestira samo kroz navedeno pučko predanje i priče, nego kroz doista živo baštinjenje kraljičina lika u narodu. Možda su u tome najistrajnije i najvjernije sutješke žene, potomke onih žena koje je dobra kraljica učila vesti i donijela im bolju, zgodniju preslicu. Sutješčanke, naime, i danas nose crne marame u znak žalosti za svojom kraljicom i sudioništva u njezinoj tugi. „Katarinke”, kako su nazvane ove marame, u koje se ruše žene katolkinje kakanjskoga kraja, postale su sastavni dio narodne nošnje toga kraja. Kao takve one su postale dio svakodnevnice pa samim time i stalne prisutnosti kraljice u srcima njezina puka.

Danas, 600 godina od onoga prvog plača, na vjetrolominama razmišljanja o našoj povijesti, nalazi se lik Katarine Kosača Kotromanić, trajno pozivajući i opominjući na neprolazne vrijednosti vjere i ljubavi prema obitelji, narodu i domovini. Čak i po previsokoj cijeni osobne životne tragedije, ali opet tako pun dostojanstva, ovaj svijetli lik naše prošlosti izvanvremenski nas podsjeća na jednako tako izvanvremenske vrijednosti. Tako ova priča o jednoj kraljici, i šest stoljeća poslije, ostaje neispričana, stalno aktualna, jer se baštini na neprolaznim vrednotama. Ostaje neispričana zbog djelotvorne vjere i ljubavi prema potrebitima, prema svojoj obitelji, narodu i domovini. Ostaje neispričana zbog nepovratka kraljice u njezinu Bosnu, zbog njezina groba i dalje udaljenoga od njezina „tri dobra”.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi.
Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kraljica Katarina: Šest stoljeća neispričane priče pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stoje dva brda
i pate dok se bude
jer jedan drugom
nije htio biti dol.
A rijeka Života
ne putuje nijednom od njih
tek klancem što ga prave
a za njom ostaje bol.
(Poniznost košta, Marko-Antonio Brkić)

Tu smo negdje zapeli, evo već predugo, čak i za povijest! Trpi sve: zemlja, društvo, narodi, obrazovanje, kultura, povijest. Sve je podložno iskrivljivanju, reviziji i prilagođavanju potrebama i interesima trenutka i politike. Najzorniji svjedok toj tezi jest crkva svete Marije u Jajcu, biser srednjovjekovne arhitekture stare bosanske države. Crkva je to, koja bijaše podignuta u nekadašnjem kraljevskom gradu Jajcu, gdje rado obitavahu kraljevi i kraljice ove zemlje, a o čemu danas svjedoče brojni spomenici srednjovjekovne provenijencije, kako ga mnogi nazivaju, kontinentalnoga Dubrovnika. Nema sumnje da spomenuta crkva, po svojim dimenzijama i ljepoti, posebice zvoniku, u kojem su nakon pada Srpske Despotovine bile pohranjene moći svetoga Luke, koje kraljica Mara spasi iz Smedereva i donese u kraljevsko Jajce, predstavlja biser u dijademi srednjovjekovlja u gradu na Plivi. I umjesto da se dičimo i slavimo da je i danas u kakvom-takvom stanju očuvana i da je Osmanlije po zauzeću grada nisu srušile nego kasnije prenamijenile u džamiju, crkva je već dugi niz godina jezgro raspora. Baš u duhu Wildeove izjave da ništa nije nemoguće, taj materijalni primjer kontinuiranoga trajanja umjesto simbola zajedničke prošlosti postaje simbolom razdora. Ako je tada pretvaranje crkve u džamiju bilo simbolom trijumfa i obilježavanja dominacije, danas bi bar suvremenom, obrazovanom i otvorenome čovjeku jedan ovakav spomenik trebao biti simbolom međureligijstva, susreta s drugim i okosnice zajedničke prošlosti. Zar bi današnje nepostojanje nekadašnje džamije a onda crkve u Đakovu, nekadašnje crkve a onda džamije u Bihaću i nekadašnje crkve a onda nekadašnje džamije u Jajcu, bilo bolje?! Zar bi bilo bolje da su srušene, da se tako pokazao trijumf, ili da su očuvane kao Božje kuće?

Stožer naše povijesti

Ništa kod nas nije nemoguće, osim spremnosti da sagledamo širi povijesni okvir i da povučemo jasnu distinkciju onoga doba i našega vremena. Zar i u 21. stoljeću da se poput brda trvemo i nadmudrujemo tko je veći i stariji, da dominiramo dok Rijeka što se Životom zove prolazi baš poput Plive i Vrbasa? Crkva svete Marije sa zvonikom svetoga Luke ili džamija Sulejmana II., zovite je kako god hoćete, jedan je od stožera naše povijesti, golemo kulturno i povijesno blago. Tu se naš posljednji kralj Stjepan Tomašević okrunio za kralja Bosne. Naglasak na naš, kralj Bosne! Tu je ispisivana povijest zajedničke nam domovine. Samo još da shvatimo da je ta povijest i moja, ona i prije i poslije 1463.! Da je taj kralj i moj, da je ta crkva ili džamija i moja. E to kad shvatimo, i promjena će biti moguća. Do tada, držat ćemo i sebe ali i taj simbol naše prošlosti taocima trenutka vremena. A ona Rijeka će protjecati i odlaziti.

Multiperspektivnost – put ka razumijevanju

Iz studijskih dana sjećam se profesora iz osmanistike koji nam je pikanterijama i zanimljivim detaljima znao približiti tretirano razdoblje koje smo izučavali iz višestoljetne povijesti osmanske države. Jedna od zanimljivosti koja mi je ostala urezana u sjećanje jest i ona o prepisci pape i sultana, gdje je prvi poručio osmanskom sultanu da je kršćanska vojska toliko brojna da kada bi se nebesa sručila na zemlju, pala bi prvo na njihova koplja. Iz Stambola je hitro stigao odgovor da će sultanov konj još ove jeseni zob i raž jesti s rimskih oltara! Koliko god ovakva korespondencija bila uvredljiva, i gotovo blasfemična, radilo se o čistoj propagandi, nadmetanju i odmjeravanju snaga. Danas bi to suvremenim rječnikom nazvali medijskim ratom ili čak metodama specijalnoga ratovanja. Zar smo do danas ostali na razini komunikacije i nekoliko stoljeća staroga nadmetanja?! Dičimo li se time? Navedena propagandna djelatnost pape i sultana može se sagledati samo i jedino u povijesnom kontekstu, kako bi bila iole razumljiva i prijemčiva. U svakom drugom kontekstu, ne daj Bože suvremenom paralelizmu, bila bi kriva.

U sebi moramo razvijati tu multiperspektivnost, koja nije slabost, nije znak poraza pred drugim i drukčijim, nego iskorak prema razumijevanju, upoznavanju i uvažavanju drugoga i drukčijega. A gdje je toga više potrebno nego na onim geografskim širinama i dužinama koje su od iskona bili susretišta različitosti. Napose, moramo voljeti svoju zemlju, moramo poštovati i doživljavati njezinu prošlost svojom, ne fragmentarno, po ideološkom, vjerskom ili bilo kojem drugom nahođenju. Crkva u Jajcu je pokazatelj kako volimo ovu zemlju. Sve dok budemo podizali spomen-obilježja osvajačima i napadačima na Bosnu, a zanemarivali višestoljetne svjedoke našega postojanja i u dnevnim političkim i nacionalističkim trvenjima prepuštali ih zapuštenosti i propadanju, nećemo voljeti ovu zemlju, a ni sebe. To je gorka istina.

Tekst je objavljen u knjizi Kalendar sv. Ante 2023. Kliknite ovdje i nabavite svoj primjerak koji će vas svojim sadržajem pratiti tijekom cijele godine.

Objava Okosnica domoljublja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Lik kraljice Katarine Kotromanić

I upravo u jeku titanskoga hrvanja na online obrazovnim platformama, stiže upit da nešto napišem o kraljici Katarini. Da, i krenuše odmah kao iz vrtloga misli bujice pitanja: Koliko li se samo riječi izustilo i napisalo o kraljici Katarini? Koliko li stranica ostade ispisano o ovoj bosanskoj kraljici? Koliko li tek proteče Trstionice od njezina posljednjega susreta s Katarinom, one hitre vode koja zapljuskuje korijene banskoga i kraljevskoga dvora u njezinoj Sutisci. One jednako neukrotive rijeke kao što je bio Katarinin duh. Koliko li tek Bukovice prohuči podno bobovačkoga dvora, podsjećajući na Katarinina iskradanja iz kraljevskih odaja i druženja s jutarnjim maglama? Ili koliko osmijeha sutjeških žena preraste u višestoljetne tuge, obavijene marama-katarinkama? Napose, koliko li mirnoga i ponositoga Tibera promili rimskom kotlinom, baš tako blagoga i mirnoga da ne probudi usnulu kraljicu? Koliko se stuba izbroji uz Capitolinski brijeg prema drevnoj crkvi Aracoeli koja u svojim njedrima obgrli tijelo kraljice bosanske? Nedovoljno! Nedovoljno da izmjeri Katarininu ljubav prema Bosni, njezinoj domovini, i njezinu puku. Nedostatno da se približi broju izrečenih molitava, onih na usnama i onih duboko u kraljičinu srcu, opet za ovu zemlju, za njezin narod. Nemjerljivo s tugom i boli koju kraljica osjeti gubitkom muža, djece, domovine i ljubljenoga puka.

I nižu se tako pitanja, kao stoljeća koja poput neumoljivoga dželata produbljuju jaz između prošlosti i sadašnjosti, sjećanja i zaborava. Je li dobro samo pisati o ovoj uzoritoj ženi, prisjećati se o prigodnim obljetnicama njezina svjetloga lika naše prošlosti, otkrivati njezine spomenike, nazivati po njoj ulice i trgove? Jest, dobro je. Dobro je ovakav uzor čuvati od zaborava, otrgnuti od tek povijesnoga sjećanja i oživjeti u suvremenom životu na svaki način. Ali je li i to dovoljno? Dovoljno bi bilo onda kad kraljicu Katarinu ne bismo zgurali tek u jedan mjesec, u jedan dan sjećanja, i to gle čuda baš u listopadu kada priroda polako zamire kao što je umrla ovozemljska Katarina! Dovoljno će biti onda kada shvatimo kako je ovaj lik kraljice Katarine paradigma Bosne i njezine povijesti! Kada u svakodnevnom životu budemo nasljedovatelji one ljubavi prema obitelji, kućnome pragu i domovini kakvu je imala Katarina! Kada budemo prepoznavali vanvremensku bol, ali i veličinu žene i majke. Kada budemo bar izbliza ljubili ovu grudu kako je Katarina ljubljaše i čini se ljubi i iz groba! Dovoljno će biti onda kada budemo na svoj način učili i privređivali ovoj zemlji kako je to Katarina umjela i činila, poučavajući žene lijepom vezu. Dovoljno će biti kada se u svojim životnim nedaćama prisjetimo u kakvoj životnoj tragediji je bila ova žena, kako nije posustajala, nego u svojoj tugi hrabrila i molila. Kada budemo svoju vjeru gradili i podizali opet i iznova u svojim srcima i dušama, baš kao što je Katarina podizala crkve u svojoj Bosni. Kada bar dio Katarinine usrdnosti ugradimo u svoje molitve, kada ne budemo olako odustajali, gubili nadu, zaboravljali svoje korijene. Eto, u takvu se Katarinu trebamo zagledati, u takvom liku nalaziti uzor požrtvovanosti i sebedarja. Je li to moguće? Jest, ali onda kada izađemo iz čahure suvremene otuđenosti, egocentrizma koji očekuje sve servirano i ponuđeno odmah i sad. Kada počnemo vjerovati, a ne zazirati od čovjeka, kada počnemo istinski ljubiti ovu zemlju. Jest, moguće je, jer imamo primjer!

Izvanvremenske vrednote

Ne napisah ništa o njezinu životu! Duboko vjerujem da ne postoji stanovnik ove zemlje koji ne zna tko je bila Katarina Kotromanić. Vjerujem da svi poznaju tužnu priču kraljice Katarine. U toj priči poput sekvenci, poput povijesnoga flasha sijevaju slike o njezinim bezbrižnim igrama podno Blagaja i Sokola, o njezinim putovanjima po dalmatinskim komunama, učenju jezika, lijepoga ponašanja… o njezinim zamišljanjima budućega supruga, bosanskoga kralja, o lutanjima po bobovačkim šumama, o učenju sutjeških žena lijepom vezu. O majčinskoj radosti nad princezom i princom, toplini obiteljskoga doma. O bremenu svake izgovorene teške riječi i prijekoga kraljeva pogleda u vremenu sukoba između njezina muža i oca. Onoga bremena koje poput zakletih čuvara nijemo čuvaju samo bobovačke ruine. I na kraju, one neutažive boli otrgnuća od svoje djece, domovine i naroda. To je ta metafora spomenute požrtvovanosti, sebedarja i domoljublja, ali i zrcalo tužne sudbine zalaska srednjovjekovnoga Bosanskog kraljevstva. Godine, mjesta, događaji se i zaborave, ali istinske vrednosti utjelovljene u liku kraljice Katarine ne mogu i ne smiju biti anakronizmi. Te vrednote su izvanvremenske, a sama Katarina Kotromanić paradigma bosanske žene, majke, učiteljice i domoljuba. Vjerujem da bar toliko učimo i znamo o sebi i svojoj prošlosti, bez obzira na to je li to poučavanje online ili ne.

Objava Vječita paradigma Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.