(Tekst “Poratna ukazanja u Kamenoj I.“)

(Tekst “Poratna ukazanja u Kamenoj II.“)

Osuđenici

Skupa s fra Honorijem osuđeni su bili braća Ivan i Jozo Puljić pok. Stjepana kao njegovi pomagači i širitelji vijesti među narodom o Gospinu ukazanju.[1] Oni su dobili uvjetnu osudu na tri godine. Ivan i Jozo Puljić su otac i stric nadbiskupa mons. Želimira.

No iste godine Ivan Puljić biva ponovno izveden na sud jer je nahranio četvoricu škripara i jer nije glasovao za komuniste.[2] „Nalog za privođenje i lišenje slobode” nosi nadnevak 15. prosinca 1947. god. Na saslušanju su mu rekli da znaju da nije glasovao za vlast jer kad je ubacio kuglicu u Kamenoj, čuli su jeku u Nevesinju. Naime postojale su samo dvije glasačke kutije i ona koja nije bila za partiju bila je tako napravljena da bi se čulo kad bi se ubacila kuglica. Pred kućom koja je bila glasačko mjesto, stajala je žena zadužena da čuje jeku i dojavljuje tko nije glasovao za komuniste. U Optužnici br. 732/47 Okružnoga javnog tužilaštva u Mostaru od 29. prosinca 1947. godine tereti se Ivana Puljića da se: „neutvrđenih dana u decembru 1946. godine na mjestu zvanom Rudina sastao (se) s četvoricom ustaških odmetnika kojima je dao hrane, a sem toga tri dana ih sakrivao u svojoj štali”. Po kratkom postupku protiv Ivana Okružni sud u Mostaru donosi presudu (br. K: 16/48) 26. siječnja 1948. Optuženik je osuđen „na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom od četiri godine” s obrazloženjem da je „krivično djelo počinio svjesno i da je društveno opasan u višoj mjeri”.[3] Ana Puljić, Ivanova supruga, nakon dvije godine odslužene kazne upućuje molbu (Referat br. K: 16/48) da joj se mužu kazna „oprosti ili djelomično skrati” jer se sama brine za četvero malodobne djece i osuđenikovu majku. „Uprava Kazneno-popravnog doma u Stocu odgovorila je (7. 5. 1949.) kako Ivan ‘svojim vladanjem i ponašanjem ne zadovoljava, politički se ističe kao idejni neprijatelj, te kako se primjećuje da kazna na imenovanog nije popravno djelovala’. Kažnjenik je iz Stoca prebačen u Zenicu te je neko vrijeme radio u logoru u Vogošći kraj Sarajeva. Nakon toga je premješten u Beograd.”[4] Svoju kaznu je odslužio do kraja sve četiri godine.

Obitelj Puljić se 1967. preselila iz Kamene u Požegu.

Odjeci

Nadbiskup Želimir sjeća se da su Terezija i majka hodočastili do Roškog Polja.[5] Radi se o udaljenosti od nekih devedeset kilometara za što treba barem dva dana u jednom pravcu, a jednako tako i za povratak. Vjerojatno se išlo u vrijeme ljeta kada se moglo prespavati na otvorenom. To je zahtjevan put za koji je trebalo imati jaku motivaciju, a u ovom slučaju to je bila vjera. Jedini razlog bila su tamošnja ukazanja koja su počela ranije i nastavila se još nekih godinu dana nakon ukazanja u Kamenoj. Najvjerojatnije je to bilo nakon zatvaranja župnika i oca, u proljeće ili ljeto 1948., kada je obitelji bilo najteže i kada im je bila posebno potrebna pomoć s neba.

Terezija se udala za Peru Anđelića iz Konjica, živjela je u Križevcima sa suprugom i imala četvero djece.[6] „Za života je radosno i postojano svjedočila vjeru, a u starosti strpljivo prihvaćala poteškoće i bolest.”[7] Bila je uravnotežena i resila ju je jaka vjera koja se iskazivala i u svakodnevnom pohađanju svete mise. [8] Preminula je 23. rujna 2021., u 84. godini života.

Od vidjelice Terezije dva su brata postali svećenici. Prvi je bio fra Ilija koji ističe: „Ja sam prvi svećenik iz ovog kraja koji sam pošao u sjemenište a slijedilo me je 14 Puljića”.[9] „Iz njegove uže obitelji, osim brata Želimira (nadbiskupa zadarskoga) to su Marko Puljić (Norval, Kanada), don Mihael Puljić u Engleskoj (fra Markov bratić) i fra Tomislav Puljić (daljnji rođak) u Hercegovini.”[10] Zvanja mogu zahvaliti krvi mučenika, svjedočkoj vjeri svojih roditelja kao i dobrim dijelom ukazanjima Gospe članu svoje obitelji.

Terezijin brat nadbiskup Želimir kaže da mu sestra o tome nije nikad pričala i da mu je žao što je nije pitao dok je bila živa. Informacije je dobio od rođaka Vida Puljića, stričevića, koji je djeci pripovijedao tim događajima živopisno i uzbudljivo.[11] Iako u obitelji Puljić ima puno fakultetskih obrazovanih osoba i više od deset svećenika, nitko se nije potrudio da ispita svjedoke, sabere i zapiše sjećanja kako bi se sačuvao spomen i pokuša razjasniti o kakvom se fenomenu radilo.

Nadbiskup Želimir Puljić a ni njegov brat fra Ilija nigdje do sada nisu javno spomenuli da je njihova sestra bila vidjelica i da je njihov župnik zbog toga završio na robiji i okončao svoj vijek kao mučenik. To nisu, koliko mi je poznato, učinili ni drugi članovi uže i šire obitelji. Koji je tome razlog? Postoji li i dalje strah o tome govoriti? Ili se možda radi o nelagodi govoriti o nadnaravnome jer se neki pojedinci, zatrovani racionalizmom, mogu s time rugati? Sigurno igra ulogu i činjenica da „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24) odnosno izvedeno „nitko nije prorok u svojoj domovini”. To vrijedi pogotovo kod nas koji smo tako dugo bili pod tuđinima pa i nesvjesno više cijenimo tuđe nego svoje, koje teško priznajemo a lako omalovažavamo. Na koncu, da bi se ozbiljno uzela ukazanja djeci, potrebno je usvojiti Isusov poziv da budemo kao djeca (Mt 18,3). To uključuje poniznost, jednostavnost, čistoću srca i otvorenost za nadnaravno. Odraslim ljudima, posebno ako su uglednici kao što je bio papa Lav XIII., lakše se vjeruje nego djeci. Ipak Bog se upravo ovim zadnjima češće obraća u viđenjima, kao što smo vidjeli u Lurdu i Fatimi, jer je nadnaravni zahvat kod njih očitiji, a razlučujuća vjera koja ga prizna zaslužnija.

Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: jozo.muzic@gmail.com.

[1] „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rataˮ.

[2] „Želimir Puljić – Božić moga djetinjstvaˮ, 14:50-18:14.

[3] I. Grbić, nav. dj.

[4] I. Grbić, nav. dj.

[5] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 14. svibnja 2025.

[6] F. Bertović, nav. dj.

[7] „Zadarska nadbiskupija objavila: Preminula sestra nadbiskupa Puljića, Terezija Anđelićˮ, ZNET, 24. rujna 2021., na: https://www.znet.hr/2021/09/24/zadarska-nadbiskupila-objavila-preminula-sestra-nadbiskupa-puljica-terezija-andelic/, (24. ožujka 2025.).

[8] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[9] F. Bertović, nav. dj.

[10] Ibidem.

[11] Vido Puljić je živio i umro u Požegi.

Objava Poratna ukazanja u Kamenoj (III.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Suđenje

Jedini slučaj za koji su se komunisti mogli uhvatiti bila je posjeta župnika umirućoj Tereziji koji ju je tada „opremio” odnosno ispovjedio, pričestio i dao joj bolesničko pomazanje. Ispovijed uključuje iznošenje grijeha pokornice te utješno obraćanje svećenika što su istražitelji iskoristili da odgovornost svale na župnika koji je jedini tada izravno pričao s vidjelicom. Na temelju činjenice da je Terezija zbog bolesti vrlo malo jela te da se više molila Bogu iskonstruirali su optužbu da ju je fra Honorije nagovarao da posti i moli kako bi joj se ukazala Gospa. Ništa drugo nisu imali, ali to im je bilo dovoljno.

Na suđenju u Mostaru zbog Terezijine šutnje partizanka je poletjela s nožem na nju i ona je tada, iz straha za svoj život, prvi put progovorila uzviknuvši: „Ajme meni!”[2] Nakon povratka kući u Kamenu, Gospa joj se ukazala još samo jednom i rekla da neće više imati viđenja jer je progovorila.[3] Ukazanja su sveukupno trajala nekih mjesec dana.[4]

Župnik mučenik

Fra Honorije Čilić pok. Nikole rođen je 24. siječnja 1910. u Međugorju i bio je župnik u Blagaju od listopada 1945. do ožujka 1947.[5] Tadašnje vlasti priječile su svećenicima redovito pastoralno djelovanje. Fra Kamilo Milas koji je bio župnik od 1965. do 1978. piše: „Ako je svećenik na selu u nekoj kući ispovjedio više bolesnika, to se proglašavalo skupom bez dopuštenja i kažnjavalo ga se do 5000 dinara, tada dosta velik novac. Tako je župnik u Međugorju platio 3000 dinara kazne zbog ispovijedi više starih i bolesnih osoba u jednoj kući. U bolnici je još strožije. Bolesnik ili rodbina morali su pismenim putem zatražiti dopuštenje od upravitelja bolnice da bi svećenik mogao obići bolesnika i podijeliti mu potrebne sakramente. Tek kasnije to je mogao dopustiti i osobni liječnik. Ja sam se u takvim slučajevima, u tijeku moga pastoralnog rada, pa i u Blagaju, snalazio svakako.”[6] „Na tom je području fra Honorije između 4. studenoga 1945. i 24. ožujka 1947. ispovjedio i pričestio 2.100 osoba.”[7] U svojstvu župnika je „24. ožujka 1947., u Kamenoj ispovjedio umiruću bolesnicu Tereziju Puljić Vlahić, koja je pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa”.[8]

Na sudu u Mostaru optužen je da je kao župnik u Blagaju maloljetnu Tereziju Puljić nagovorio da moli i posti kako bi imala ukazanje Gospe.[9] Nije mu pomoglo što se on ograđivao od događanja, već je 1. travnja 1947. bio zatvoren.[10] Već za nekoliko dana, 5. travnja 1947., osuđen je na tri godine robije i dvije godine gubitka građanskih prava.[11] „Tri godine proveo je u komunističkom zatvoru (veljača 1947. – veljača 1950.) u Mostaru, Sarajevu i Zenici.”[12] Pri izlasku iz zatvora bio je psihički potpuno skršen.[13] Načelnik Udbe Ćimić je u tome odigrao glavnu ulogu. „Osman Ćimić Ćima bio je 1945. godine pripadnik OZNA-e u Stocu. Suton ga naziva zapovjednikom voda za likvidaciju u mostarskoj Ćelovini te tvrdi da se likvidacijama ‘bavio’ od zauzimanja Mostara 14. veljače 1945. do strijeljanja posuških žrtava 12. prosinca 1947. U Posušje ga je 1947. godine doveo Teufik Selimović Buđoni, brat književnika Meše Selimovića, koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra za unutrašnje poslove BiH kamo je došao iz republičke OZNA-e u kojoj je bio jedan od čelnika.”[14] Uz likvidacije druga mu je specijalnost bilo uhićenja, istrage i zlostavljanja svećenika i časnih sestara.

U dopisu upućenom udruzi Dobri Pastir 4. siječnja 1950. godine stoji: „U Hercegovini se znade kakav je postupak imao Ćimić prema nedavno umrlom članu Udruženja fra Honoriju Čiliću. On ga je jer je valjda opazio da je slaba srca i prestrašen prisiljavao da preuzme na sebe strogu dužnost špijunaže te je pokojni Honorije po njegovu nalogu morao obilaziti okolne župnike i davati Ćimiću izvještaj. Kad ne bi bio izvještaj po volji Ćimi, onda bi strahovito vikao na njega i prijetio da će ga zatvoriti i opet osuditi tri godine. Nekoliko puta je pokojniku premetana kuća nekoliko dana prije njegove smrti. On je bio sav zbunjen i prestrašen. Sadašnji terenski oficir UDBA-e D. Bošković priznaje da bi pok. Honorije Čilić, čim bi ugledao oficira UDBA-e, postao abnormalan, zapravo sulud. Tako se jedanput kad je on bio kod njega, vrtio na stolici u krugu i nevezano govorio. Sve su to morale biti posljedice represalija, koje je činio Ćimić i tražio od čovjeka sukob sa savješću.”[15] Njegov subrat fra Kamilo Milas ga je posjetio tri dana prije smrti: „Iz razgovora sam razabrao da je psihički potpuno skršen. Tužio mi se kako često, pa i dan prije toga, dolazi načelnik UDBA-e iz Mostara Osman Ćimić i maltretira ga. Tražio je da mu kaže tko mu je rezao duhan što ga ima u kutiji i puši. U ono vrijeme bila je to velika optužba za mali prekršaj, jer je i to bilo zabranjeno. I za to je slijedila kazna zatvora i razne vrste kazna. Naravno da mu nije kazao. Nastojao sam malo ga osokoliti, ohrabriti da se toliko ne plaši, jer tako Ćimić postupa s drugim svećenicima, kao i s drugi intelektualcima koji se ne daju slomiti.”[16]

Svega nekoliko mjeseci nakon izlaska iz zatvora fra Honorije je 11. studenoga 1950. umro od infarkta na Pločama a pokopan je u Tepčićima gdje je tada bio župnik u dobi od samo 40. godina.[17] S pravom se može ustvrditi da je on mučenik ukazanja u Kamenoj. Ćimić nije nikad odgovarao za svoje zločine već je kao i toliki drugi nesmetano uživao sve blagodati komunizma i demokracije.

[1] Ibidem.

[2] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[3] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[4] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[5] K. Milas, nav. dj., 60; „Popis župnika župe Blagaj-Buna od osnutka (1891.) do danas”, Župa Presvetoga Trojstva Blagaj-Buna, na: https://www.zupablagajbuna.ba/dosadasnji-svecenici.html, (23. ožujka 2025.).

[6] K. Milas, nav. dj., 120-121.

[7] Andrija Nikić, „Patnje hercegovačkih franjevaca 1945.-1990.”, Stopama pobijenih, 2009./2, 21.

[8] K. Milas, nav. dj., 60.

[9] U optužbi se Gospa piše malim slovom. Usp: „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata (Drugi dio)”, Crkva na kamenu, 6. ožujka 2016., na: https://www.cnak.ba/kolumne/uciteljica-zivota/sudski-spisi-crkvenih-osoba-nakon-drugoga-svjetskog-rata-drugi-dio/, (23. ožujka 2025.).

[10] K. Milas, nav. dj., 60.

[11] „Sudski spisi crkvenih osoba nakon Drugoga svjetskog rata”.

[12] Robert Jolić, „Duhovna zvanja iz Međugorske župe (1)”, Glasnik mira, 2008./8, 36.

[13] Ibidem.

[14] Blanka Matković, „Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u istočnoj Hercegovini (I. dio)”, hrsvijet.net, 3. travnja 2013., b. 7, na: https://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/26930-blanka-matkovi-poslijeratni-komunistiki-zloini-i-grobita-u-istonoj-hercegovini-i-dio, (26. ožujka 2025.).

[15] Mate Tadić, „Lik i djelo političkoga uznika dr. fra Smiljana Zvonara”, Susreti, 2015./9, 172-173.

[16] K. Milas, nav. dj., 60.

[17] „O. fra Honorije Čilićˮ, Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, na: https://franjevci.info/nekrologij/o-fra-honorije-%C4%8Dili%C4%87, (24. ožujka 2025.); K. Milas, nav. dj., 60.

Objava Poratna ukazanja u Kamenoj (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Obitelj Puljić Vlahić

Prezime je Puljić a Vlahić je obiteljski nadimak koji potječe od pretka Vlahe koji je imao pet sinova. Najstariji sin Mato nastanio se u Luci kod Nevesinja i njegovih potomaka je tu do početka Drugoga svjetskog rata bilo petnaestak obitelji s osamdesetak žitelja, a nakon rata nije bilo više nikoga. Vlahin sin Martin odselio se u Dubrave. Tri Vlahina sina – Nikola, Filip i Vidoje Miško – ostali su u Kamenoj. Do Drugoga svjetskog rata njihovih potomaka je u Kamenoj bilo šest obitelji s oko devedeset žitelja. Vidoje Miško (ubijen od partizana 1944.) imao je šest sinova od kojih su dvojica (Stanko i Niko) nestala u Drugom svjetskom ratu a Martin i Nikola, skupa sa sinom jedincem Markom, bili su ubijeni od partizana 1944. Preostala su samo dvojica: Vido i Stjepan.[1]

„Ivan Puljić sin je Stjepana i Lucije, rođ. Jarak. Rođen je 1908. u Kamenoj, a 1934. vjenčao se s Anom Raguž s kojom je imao petero djece.”[2] Ana je imala izvrstan sluh i lijepo je pjevala a Ivan je bio vrstan svirač gusli i frule koji je znao narodne pjesme napamet.[3] Obitelj Puljić živjela je skupa u domaćinstvu s Ivanovim bratom Jozom koji je svaku večer predvodio molitvu, za Božić blagoslivljao kuću, štalu i njive te mirio ljude.[4] Imali su sveukupno dvanaest članova.

Ivan je kao civil, skupa s drugim muškarcima, u strahu od komunista, jer su u obitelji imali jednoga člana koji je bio u Hrvatskim oružanim snagama, pobjegao i završio u Austriji.[5] Njegov sin nadbiskup Želimir Puljić je u propovijedi na Bleiburgu 2003. godine spomenuo njegovo iskustvo.[6] „U toj koloni smrti bio je među ostalima i Ivan, koji je u svojoj bilježnici zapisao kako je preživio pokolj u Bleiburgu, izdržao muke i glad na Križnom putu te kako je dospio u Istočni logor u Mostaru. Ondje se svakoga jutra prozivalo skupinu zarobljenika koji su potom nestajali. Među logorašima se govorilo kako vjerojatno idu na rad u druga mjesta. A njih je zapravo noć gutala. Ivan je jednoga jutra u srpnju 1945. godine sa skupinom prozvanih zatvorenika imao biti likvidiran. Kad je njegov rođak Vido prepoznao vodnika, bivšega četnika, koji je prozivao zatvorenike toga jutra, upitao je kamo to vode njegova rođaka Ivana. A kad mu je ovaj drsko odgovorio: ‘Ta valjda on zna u kakvoj su ga vojsci zarobili’, Vido mu je odvratio da mu je poznato kakvu je kokardu on (vodnik) nosio prije nego što se preodjenuo u partizane. Tada je vodnik vratio Ivana i on je ostao živ.

Zanimljiv je detalj iz Ivanovih bilježaka kako su se ponašali ‘osloboditelji’ koji su preostale Hrvate oslobađali od svega što su imali, otimajući im stoku i imovinu i odvodeći ih na prisilne radove. Ivan se prisjeća kako je jednoga dana pošao s ocem u grad tražiti pravo glasa. Kad je to obrazložio jednomu oficiru kojega je otprije poznavao, čuo je ‘utješan’ odgovor: ‘Da ti tko glavu skine, nemaš pravo pitati pravo glasa!’ Ivan je tada shvatio u čemu se sastojalo to ‘oslobođenje’.”[7] Godine 2003. nadbiskup Želimir nije naveo prezime Ivana niti da se radi o njegovu ocu, nego je tek 2021. prigodom tiskanja iste propovijedi u jednoj bilješci, na nagovor svojih suradnika, otkrio o kome je riječ. Kako objasniti ovu šutnju koja traje kod tolikih Hrvata još sedamdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata te više od trideset godina nakon dolaska demokracije? Komunisti, prerušeni u demokrate i antifašiste, nastavljaju veličati svoje zločince pa tako Tito, diktator i masovni ubojica, i dalje ima svoje ulice i trgove. A žrtve i njihova djeca, svjesni svoje obespravljenosti, odustali su od traženja pravde te i danas gromoglasno šute ili se ustručavaju govoriti o svojim stradanjima podržavajući tako ispisivanje izokrenute povijesti koja dobro proglašava zlim a zlo dobrim.

Ivan i Ana Puljić imali su petero djece: Fabijana, Tereziju, Maricu, Iliju i Želimira.[8] Marica je umrla 1947., iste godine kada se rodio njezin brat Želimir (nadbiskup zadarski u miru), najstariji brat Fabijan je poginuo 1983. u prometnoj nesreći, brat Ilija (rođen 26. srpnja 1941.) bio je franjevac koji je preminuo u Chicagu 2024.[9]

Događanja

Za vrijeme rata od 1941. godine Terezija Puljić Vlahić (r. 1937.) bila je u Križevcima s drugom manjom djecom koja su tu bila sklonjena po obiteljima i ostala je tu do završetka rata.[10] Negdje početkom 1947. počela se širiti vijest o ukazanjima u Kamenoj (župa Blagaj – Buna) Tereziji koja je tada imala deset godina. Ona se nije hranila s drugim članovima obitelji, nije jela ili je sasvim malo jela i drukčije od drugih.[11] U proljeće 1947. teško se razboljela pa 24. ožujka župnik dolazi ispovjediti „umiruću bolesnicu”.[12]

U obiteljskoj kući Puljićevih partizani su 14. lipnja 1944. ubili Terezijina prastrica Martina, koji je bio u Ustaškoj vojnici, pradjeda Miška i rođaka Marka koji je bio sin jedinac.[13] Ukazanja su bila na mjestu njihova ubojstva i kada bi na tom mjestu Terezija stavila sličicu, ona bi ostala stajati uspravno. Fra Kamilo Milas pak prenosi kako je Terezija „pričala da joj se negdje u ogradama u Dubravi ukazala Gospa”.[14] Moguće je da su ukazanja bila na oba mjesta odnosno u kući na početku, kada je bilo malo ljudi, a kasnije, s porastom broja sudionika, izvan kuće.

Rođak Ante Puljić, sin Vide, rođen 1942. bio je njezin glasnogovornik. [15] Nije pričala ni s kim nego preko Ante, koji je tada imao pet godina, ili tek pokoju riječ preko brata Ilije koji je tada imao šest godina. Preko Ante bi obznanjivala samo što treba raditi, kada moliti, kada Gospa dolazi.[16] U vrijeme teških tadašnjih komunističkih progona vjere ovo je bilo vrlo korisno i mudro jer su na taj način svi stariji bili zaštićeni, a djeca nisu mogla krivično odgovarati.

Znalo se točno vrijeme molitve i Terezija bi cijelo vrijeme od početka do kraja ukazanja gledala gore.[17] Ovakav čvrsto upravljen pogled uvis, prema Gospi, koju samo vidjelica može vidjeti karakterističan je i za ukazanja na drugim mjestima. Razumljiv je jer se tako uspostavlja vizualni kontakt dvoje sugovornika, a ujedno je pokazatelj drugima što se događa. Majka Božja bi tražila često od okupljenih da se ide na brdo, na groblje ili na druga mjesta u procesiji moleći „preporuke”.[18] To su bile molitve na nakane koje su ljudi molili inače po kućama a koje je poslije zamijenila krunica. Radi se o čisto vjerskim sadržajima, ali svejedno vlast se toga bojala jer je smatrala da to može imati političku dimenziju koja ih može ugroziti.

Ante Puljić kaže da je Terezija „znala sve”.[19] Kao primjer navodi kako partizanske kape, takozvane „titovke”, nije voljela a otjerala je nekoliko mladića koji su ih nosili. Isti mladići su stoga došli drugi put kada je bilo vrijeme molitve, ali su prethodno sakrili kape u žito i onda ušli u kuću da se pridruže drugima u molitvi. No Terezija se tada skočila, izišla vani, pronašla kape, pobacala ih niz strminu i nakon toga je još bacala kamenje po njima.[20] Može se zaključiti da je u viđenjima dobivala uvide i saznanja koja su joj bila potrebna a redovitim putem nedostupna. Uz to Ante navodi da je Terezija „viđala sve naše mrtve”.[21] Što bi značilo da je u stanju zanosa mogla uspostaviti komunikaciju s dušama pokojnih iz svoje obitelji među kojima su vjerojatno posebno mjesto zauzimali ubijeni od partizana. Ne čudi stoga što je ona znala i pohodila mjesta gdje su stradali i bili pokopani.

Gospa je Tereziju naučila molitvu Očenaš na nepoznatom jeziku na kojem ju je molio Isus.[22] Ta je molitva bila zapisana onako kako se izgovara i kružila je unutar obitelji Puljić. Razvidno je da je u ukazanjima Terezija dobivala savjete, upute i pouke odnosno jednu vrstu duhovnoga vodstva. Zahvaljujući tome, iako maloljetna vidjelica, imala je izoštren moralni osjećaj za raspoznavanje dobra i zla. Tako ne bi dozvoljavala da joj dolaze žene koje su nosile imalo kratke suknje pa su se one stoga prije susreta s njom pokrivale i zamotavale.[23]

Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: jozo.muzic@gmail.com

[1] O rodu Puljića napisana je i knjiga: Ivica Puljić, Hrvatski rod Puljići, Crkva na kamenu, Mostar, 2025.

[2] Ines Grbić, „Predstavljanje knjige ‘Djeliteljima svetih tajni – prigodne propovijedi’ mons. dr. Želimira Puljića”, IKA, 18. lipnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/predstavljena-knjiga-djeliteljima-svetih-tajni-prigodne-propovijedi-mons-dr-zelimira-puljica/, (25. ožujka 2025.).

[3] „Želimir Puljić – Božić moga djetinjstva”, LaudatoTV, 28. prosinca 2022., 12:6-13:38, na:

https://www.youtube.com/watch?v=TFM6t8q02lo, (25. ožujka 2025.).

[4] Ibidem, 4:54-10:15.

[5] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.

[6] I. Grbić, nav. dj.; Želimir Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, u: Tomislav Markić (ur.), Bleiburg – poziv na dijalog i pomirenje. Zbirka biskupskih propovijedi iz Bleiburga 2003.-2020., Hrvatska biskupska konferencija – Glas Koncila, Zagreb, 2021., 34.

[7] Ž. Puljić, „Bleiburg – simbol stradanja Hrvata”, 34-35.

[8] Franjo Bertović, „Od Blagaja do Amerike: pastirski put fra Ilije Puljića”, Hrvatska matica iseljenika, 2. lipnja 2021., na: https://matis.hr/novosti/od-blagaja-do-amerike-pastirski-put-fra-ilije-puljica/, (24. ožujka 2025.).

[9] „Razgovor glavnog urednika Zadarskog lista s nadbiskupom Želimirom Puljićem”, IKA, 21. siječnja 2020., na: https://ika.hkm.hr/novosti/razgovor-glavnog-urednika-zadarskog-lista-s-nadbiskupom-zelimirom-puljicem/, (24. ožujka 2025.); „Preminuo fra Ilija Puljić”, Katolička Tiskovna Agencija, 18. veljače 2024., na: https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/preminuo-fra-ilija-puljic/118366, (24. ožujka 2025.).

[10] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025.

[11] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[12] Kamilo Milas, Od sjetve do žetve. Uspomenički zapisi, Ziral, Mostar – Zagreb, 2001., 60.

[13] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 13. svibnja 2025. Markova oca Nikolu, skupa s hodžom Fazlićem, partizani su ubili dalje od sela.

[14] K. Milas, nav. dj., 60.

[15] Kazivanje nadbiskupa Ž. Puljića J. Mužiću 26. ožujka 2025.

[16] Razgovor nadbiskupa Ž. Puljića s Antom Puljićem 11. svibnja 2025.

[17] Ibidem.

[18] Ibidem.

[19] Ibidem.

[20] Ibidem.

[21] Ibidem.

[22] Ibidem.

[23] Ibidem.

Objava Poratna ukazanja u Kamenoj (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.