Kako hrabro!

O Charlieju sam se više počela zanimati, nažalost, tek nakon njegove smrti. Kada sam svoje iskustvo oduševljenja Charlievim utjecajem na mlade podijelila sa svojom djecom, koja su u tinejdžerskoj dobi, oni su rekli kako već znaju za njega i kako ga prate dugo. Kako divno iskorištene društvene mreže. Mreže bačene za „loviti” ljude za Boga. Kao Petar, ili u novije vrijeme, kao sv. Carlo Acutis. Čitajući knjigu majke sv. Karla sjećam se kako je na jednom mjestu napisala kako joj je Karlo rekao da će nakon njega doći mnogi mladi koji će svjedočiti za Isusa. Točno prepoznajem Charlieja Kirka u tim njezinim riječima. Kako hrabro. Izići ispred, „izložiti se” i stati uz Isusa, bez obzira na sve što slijedi nakon toga… pljuvanja, ponižavanja, udarci. Kako hrabro.

Mladi s kojima radim kao psihoterapeut navode kako se osjećaju sputani od straha što će obući, kako se ponašati ili što reći a da slučajno ne bude u odstupanju u odnosu na druge kako bi izbjegli neku moguću kritiku, negativan komentar ili slično. Potreba za „ugoditi” i „svidjeti seˮ drugima dominira. Često je toliko izražajna da ide i na štetu osobnoga razvoja te tako i na štetu duhovnoga razvoja. Sputavamo svoj duh, unutarnje poticanje o tome što bismo ili ne bismo trebali, a sve s ciljem da budemo prihvaćeni od drugih koje smo sami sebi zacrtali kao mjerilo osobne vrijednosti. Da budemo „odobreni” od onih drugih koje smo sebi stavili kao standard vrijednosti. Kako hrabro od Charlieja da je istupio i javno svjedočio o tome koga je sebi stavio kako standard. Isusa. Zašto smatram da je to jako hrabro? Jer vas i u našoj maloj državi Bosni i Hercegovini vrlo lako mogu snaći nevolje ukoliko istupite i javno izreknete svoje mišljenje o rodnoj ideologiji, o homoseksualnosti, o tome da ste stava kako ne podržavate promjenu spola kod mladih, o tome da ne podržavate abortus. Ma koliko netko smatra kako smo mi konzervativna država i kao i većina ljudi upravo misli kao su sve to neprihvatljive stvari, začudili biste se kada bi jedna javna osoba javno progovorila o tim temama. Kao da ih se bojimo dirati te ćemo vrlo lako pričati o klimatskim promjenama, zdravim stilovima života, ratu u Ukrajini, Gazi, no tko će progovoriti o hiperseksualizaciji djece kroz medije, o legalizaciji pobačaja? Naravno, jedno ne isključuje drugo. Sv. Carlo Acutis svjedočio je svoj bliski odnos s Isusom javno, a nekada to i nije bilo baš ugodno za njega. Kako hrabro! Tko će u Bosni i Hercegovini dati svoje svjedočanstvo za Isusove vrijednosti, javno? Kako goruće trebamo takvih svjedočanstava! Trebamo autentične ljude koji ne kalkuliraju sa življenjem svojih vrijednosti, bez obzira na moguće rizike kojima se izlažu. Gubitak prijatelja, „otpratit” će nas na društvenim mrežama, neće nas zvati više na seminare, kongrese, u televizijske i radijske emisije… I? Što smo time izgubili? Mogućnost da dobijemo aplauz jer ćemo govoriti stvari koje se od nas očekuju, a unutar sebe biti razdijeljeni između onoga što u dubini sebe osjećamo. I tako zarobljeni gušimo sve one talente koje osjećamo da nas iznutra tjeraju na promjenu, a neminovan slijed takvoga procesa je razvoj bolesti: depresija, anksioznost, panični napadaji ili još gore razvoj psihosomatike gdje će se sva ta unutarnja razdijeljenost manifestirati kroz neko od tjelesnih oboljenja.

Kako je hrabro biti autentičan. Biti ismijan. Biti odbačen. Biti marginaliziran. Kako je hrabro biti slobodan. Na dan kada je ubijen, 10. rujna, Charlie Kirk je nosio majicu na kojoj je pisalo sloboda. Koliko smo spremni uistinu boriti se za slobodu svoga duha, svojih misli? Koliko smo uopće svjesni toga čime smo se sve dali zarobiti? Zašto je sv. Franjo skinuo svu svoju odjeću sa sebe na trgu ispred biskupa i okupljenoga naroda i vratio ju ocu? Zbog slobode! Najtužnije je gledati ljude koji dolaze u redovima pod teretom zarobljenosti koje su sami sebi natovarili na ramena jer Isus nas je već oslobodio.

Budi svoj!

Dok radim sa svojim klijentima i slušam njihove životne priče, često mi pred oči dolazi slika osobe koja sjedi u zatvoreničkom odijelu na krevetu, tužna lica, izgubljena pogleda punoga beznađa i sve to u ćeliji sa širom otvorenim vratima. To je slika stanja psihe današnjega čovjeka. U glavi bitke vodi sa sobom, s drugima, sa sustavom, zarobljavajući se nizom očekivanja u koja smatra da se treba ukalupiti i koliko god da ispuni kriterija, nižu se novi i tako u nedogled i nikako doći do mira u duši. A, rješenje je tako jednostavno i očigledno. Budi svoj! Prepoznaj u sebi svoju misiju, prepoznaj u sebi ono za što je tebe Bog stvorio. Kaže meni jedan klijent: „Lako reć’, hajde napravi!” Test je dar. On će ti pomoći da vidiš gdje te Bog želi. Prijatelju, ako nisi dobar pjevač, vjeruj tu te Bog nije zamislio. No, ima ono nešto što ti ide dobro, e to je. Varka je u tome što ljudi misle kako svaki dan trebaju s poletom i oduševljenjem htjeti upravo nešto raditi pa bi onda tek mogli reći da su za to. Varka. Ni bračnoga druga kojega si sam sebi odabrao ne gledaš svaki dan s oduševljenjem. Moramo imati realna i prizemna očekivanja od sebe. Bit je u ustrajnosti. Strpljivost u svakodnevnici nam donosi najbolje rezultate. Unutar sebe se stalno trebamo odupirati težnji da „sagradimo sjenice na Taboru”. Moramo se odupirati ideji da živimo samo za „godišnji odmor” jer, život nam protječe u svakodnevnici samo „začinjen” nekim izletima ugoda i zabave. Svakodnevnica nam je najbolji test unutarnje posloženosti.

Može se!

Koliko je složeno biti autentičan i da nije nikada bez posljedica i osobno sam iskusila nakon što je udruga koju sam tada vodila, na natječaju između ostalih, dobila jedan projekt rada s mladima. Bili smo pozvani na sastanak gdje su nas donatori kratko upoznali s ciljevima projekta. Sve je uistinu bilo jako pozitivno i ohrabrujuće za mlade od edukacija o nenasilnoj komunikaciji do volontiranja u zajednici. No, kada je krenulo predstavljanje priručnika po kojem ćemo voditi radionice s mladima, već na prvim stranicama je kao cilj postavljeno pojašnjavanje mladima u školama kako je rod fluidan te kako ih se treba poticati da preispitaju svoju „rodnu” i „seksualnu” pripadnost. Sama zatečena istim, te znajući kako je to u suprotnosti sa svim znanstvenim spoznajama moje struke koja izričito nalaže jasnoću vezano za spolnu identifikaciju mladima koji prolaze kroz prirodno stanje krize identiteta, postavila sam nekoliko dilema vezano za provedbu navedenoga projekta. Donatori iz BiH su rekli kako će mi se o dilemama očitovati na mail nakon što se konzultiraju s donatorima iz jedne UN-ove organizacije. Naravno, što mi je nekako bilo i za očekivati, mail koji sam uskoro dobila bio je zahvala na sudjelovanju uz eliminiranje iz projekta jer „stavovi koje sam pokazala na sastanku nisu u skladu sa stavovima koje UN donator zastupa”. Budući da je u ovom slučaju riječ bila o nevladinoj udruzi a moje radno mjesto je u drugoj organizaciji, pitam se bi li u slučaju javnoga dovođenja u pitanje ovakvih ili sličnih stavova i u državnim institucijama dobili otkaz. Nisam sigurna da ne bi. Jer, kao što moji klijenti život potroše na udovoljavanje drugima, odstupajući od sebe, da bi bili „prihvaćeni” i „odobreni”, isto tako i institucije i države, da bi bile „prihvaćene” i „odobrene” nerijetko odstupaju od sebe i svoje autentičnosti, svojih temeljnih vrijednosti. Još kad je u pitanju novčana nagrada za to, ludost ide do besmisla. Tako se normalno proglašava „nenormalnim”, i nenormalno „normalnim” i to bez ikakvih posebnih znanstvenih istraživanja, dokaza, argumenata. Dovoljno je da se grupa samoprozvanih stručnjaka, kao što je bilo riječ s nevladinom udrugom Američka psihijatrijska udruga, okupi i jednostavnim „glasanjem” odluči da se, od dana kad su oni podigli ruke za to, homoseksualnost izbaci iz dijagnostičkoga priručnika psihijatrijskih poremećaja i proglasi normalnim, prihvatljivim stanjem na koje treba djecu poticati. Apsurdnost vremena u kojem mi živimo. No, budući da je povijest učiteljica života, sve to je u povijesti već puno puta viđeno. Kako ljudi sporo uče, vrte se ukrug. Kako je hrabro izići iz toga kruga i dati javno i autentično svjedočanstvo. Charlie Kirk je, na svim svojim gostovanjima i obraćanjima, mlade uvijek usmjeravao na Isusa, ne na sebe. Kako kaže i sv. Carlo Acutis: „Non io, ma Dio” – „Ne ja, nego Bog”.

Primjere iz današnjega vremena imamo, hrabri budimo, može se autentično živjeti svoje zdrave moralne vrijednosti. Primjer sv. Franje stoljećima pali plamen u srcima mladih, tu su sveci našega vremena da nas ohrabre da autentično živimo svaki dan svjedočeći vrijednosti koje nosimo u svom mentalnom sustavu. Samo hrabro, može se!

Objava Sloboda traži hrabrost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vrlo često među savjetima duhovnih osoba nalazi se i onaj o donošenju odluka. Iz svake molitve, duhovnih vježbi i duhovne obnove morala bi proizići odluka. Odluka kojoj prethodi proces razlučivanja spada među nosive odrednice duhovnoga života. No, odluci prethodi dug i hrabar put. Odluka, kako nas uči sveti Vinko Paulski, pretpostavlja unutrašnju šutnju koja pogoduje molitvi i sjedinjenju s Bogom, molitvu za oproštenje grijeha, zahvalu i prikazanje Bogu čime se u nama učvršćuje Božja vrhovnička vlast, pretpostavlja vrijeme razmatranja i to s neposrednom pripremom, zahtijeva također napor staviti se u Božju prisutnost te, konačno, da sve to prođe kroz naše afektivno područje i tek se onda prelazi na donošenje odluke.

Odluka u duhovnom životu, a još više u društvu ili zajednici koja je organizirana ili traži dobru organizaciju, treba uvijek biti usmjerena praktičnosti. Ona mora biti konkretna i neposredna. U donošenju odluka mudar će čovjek predvidjeti prepreke koje će trebati nadići. Zato odluke ne mogu i ne smiju biti nepromišljene. Kod donošenja odluka mora se zadržati na potankostima. Nakon ovako opisanoga procesa, kako ga je zacrtao sveti Vinko, netko bi mogao pomisliti da je potreban gotovo cijeli život za donošenje jedne odluke. No, varamo se ako mislimo tako, jer s vremenom čitav ovaj proces donošenja odluka postane prirodan, da ne kažem djeluje po nekoj vrsti dobroga i poželjnoga duhovnog automatizma.

Upravo je iz ovoga vidljivo da su veliki upravitelji, graditelji i obnovitelji u povijesti Crkve i redovničkih zajednica bili duboko duhovni ljudi koji se nisu bojali donositi odluke na gore opisan način. To je ključno, kako smo rekli, u duhovnome životu pojedinca, ali još više zajednice. Ako postoji neki problem koji zahtijeva rješenje, treba ga unijeti u ovaj proces koji je opisao sv. Vinko. Vrlo je kancerogeno, umjesto donošenja odluke, postaviti se prema problemu na način: pusti nek’ traje, sve dok traje dobro je…

Više je nego očito da bolujemo od manjka odluka po principu koji je preporučio sv. Vinko. Imajući na umu njegove poticaje, bilo bi dobro – ako želimo doživjeti svojevrsno pročišćenje – ispitati se što bi rekao Svetac na manjak odluka koje bi trebalo donijeti po principu koji je opisao? Možemo li reći da naše društvo i naše zajednice pate i urušavaju se upravo zbog nedostatka odluka i zbog pogrešnih odluka, osobito kod duhovnih ljudi? Smijemo li zaključiti da je manjak praktičnih i dobrih odluka posljedica utrnulosti duhovnoga života? Možemo li reći da je nedostatak odluka ili da su loše odluke posljedica posvemašnjega zanemarivanja ovoga procesa koji je opisao sv. Vinko? Možda je tomu ipak tako jer je taj proces kontaminiran velikom bukom zbog koje nema mjesta unutrašnjoj šutnji i sjedinjenju s Bogom, manjkom svijesti o vlastitoj grešnosti, manjkom zahvale Bogu, nedostatkom meditacije i kontemplacije, utrnulošću svijesti o Božjoj prisutnosti; možda sve ono o čemu odlučujemo ne dodiruje naše afektivno područje, pa su nam zbog toga odluke koje donosimo hladne, samosvrhovite, teorijske, teško provedive u praksu. Možda, ako ih donosimo, donosimo ih samo da se zna da postoje, ne mareći za njihovu praktičnu primjenu, jer smo i sami svjesni da nisu prošli kroz sito i rešeto procesa koji preporučuje Svetac. Možda, u konačnici, donosimo duhovne odluke prema svjetovnim, korporativnim, političkim i drugim načelima, ne razlikujući se tako od nevladinih organizacija, etičkih klubova i različitih udruženja. Možda su baš zbog toga i one odluke koje donesemo ili bolje reći, nametnemo, posve neplodne i više nam donose štete i nemira nego napretka i mira. Možda manjak odluka otkriva manjak kompetencija koje se pretpostavljaju za onoga tko ih donosi. Nepošteno je lamentirati zbog loše prakse, a u isto vrijeme izbjegavati donošenje odluka kojima bi se tu praksu moglo promijeniti.

Naše društvo i naše zajednice boluju više od nedonesenih odluka na dobrim i provjerenim temeljima, nego od onih koje su donesene. Manjak dobrih odluka koje su usmjerene praktičnosti ili zanemarivanje donošenja ikakvih odluka otkriva da oni koji bi ih trebali donositi preferiraju čekanje, odlaganje, produljenje, razvlačenje. Nedonošenje odluka izraz je nezainteresiranosti za one radi kojih se odluke donose. Takva je nebriga plod u nekim slučajevima njihove vlastite duhovne, afektivne i moralne nemoći, a u drugim slučajevima plod opijene moći koja bukti ispod plašta poniznosti, ali je prestala mariti za duhovno i vječno. Manjak odluka također je izričaj manjka hrabrosti, a hrabrost bivovanja, što uključuje i donošenje odluka, prema nekim je teolozima, drugo ime za vjeru.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Pusti nek’ traje… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.