Misa nakon uvoda započinje svatovcem: Ponajprvo ime Isusovo. Ponajprvo, prije svakoga puta i svake riječi, zaziva se ime Isusovo. Ime Isusovo nije samo molitva, ono je početak svakoga dobra. Njime su naši stari započinjali dan, prelazili prag kuće, sijali žito i podizali djecu. Kada se izgovori Ponajprvo ime Isusovo, otvara se prostor tišine i poštovanja. To je podsjetnik da bez duhovnoga temelja nema ni istinskoga trajanja. Nakon uvodnoga svatovca: Ponajprvo ime Isusovo, prirodno se nastavlja bećarac: življi, razigraniji i otvoreniji dio cjeline. Upravo u spoju ta dva glazbena izraza nastaje pokušaj stvaranja jedne posebne, gotovo univerzalne melodije koja nosi duh Bosne, ali i razumljiv osjećaj svakom čovjeku, bez obzira na to odakle dolazio. Svatovac u sebi nosi svečanost, duhovnost i dostojanstvo. On je poziv na zajedništvo, na blagoslov i na početak puta. Njegov ton dolazi iz dubine narodne tradicije, iz molitve i obiteljskoga okupljanja. Nasuprot njemu, bećarac donosi slobodu duha, osmijeh, ritam života i vedrinu običnoga čovjeka. U njemu se čuje pjesma sokaka, njive, svadbe i večernjega sijela. Jedan priziva mir i svetost, a drugi pokret, radost i životnu snagu.

Posebnu zanimljivost u okviru mise Bosanski pamtivijek nosi Gospodine, smiluj se koji svoje korijene pronalazi u staroj narodnoj pjesmi: Oj, ti Frano grebenaru, skuj mi grebene. Upravo taj spoj pučkoga i duhovnog predstavlja srž cijeloga projekta: pretvaranje narodnoga glasa u univerzalni molitveni ton. Izvorna pjesma Oj, ti Frano grebenaru pripada starom narodnom melosu Bosne i Hercegovine. U njezinu ritmu osjeća se jednostavan život naroda, zvuk rada, razgovora i svakodnevnice. Ona nosi toplinu starinskoga pjevanja koje nije nastajalo u dvoranama i školama, nego među ljudima, uz ognjište, na sijelima i svadbama. Takve pjesme bile su dio kolektivnoga pamćenja i prenosile su se usmeno generacijama. Kada je iz toga motiva nastalo Gospodine, smiluj se, dogodila se zanimljiva preobrazba: narodna melodijska osnova dobila je duhovnu dimenziju. Zadržana je prepoznatljiva emotivna linija izvornoga napjeva, ali je njezin smisao uzdignut prema molitvi. Tako pjesma više ne govori samo čovjeku nego postaje obraćanje Bogu.

Slava je napravljena od melodije: Igra kolo na vrh Kočarine. Melodija koja je nekada pratila kolo sada uzdiže riječi slavljenja i zahvalnosti. Time je sačuvana prepoznatljiva toplina izvornoga napjeva, ali je njegov smisao proširen prema nečemu svetijem i univerzalnijem. Svet je napravljen od melodije Puta križa. Jaganjče je napravljen ponovno prema svatovcu. U misi je prisutan i pripjevni psalam: Ti si naš Bog, mi smo narod tvoj.

Ova misa nas svakodnevno povezuje s korijenima i podsjeća da narod bez sjećanja postaje poput stabla bez korijena. Bosna je tijekom vjekova bila raskršće naroda, jezika i običaja, ali je uvijek nosila posebnu toplinu duše. U njezinim selima još odzvanjaju stare pjesme, u kamenim stećcima spava povijest, a u molitvama starica tinja svjetlost koja ne gasne. Posebno mjesto u toj misiji zauzima čovjek, obični čovjek Bosne: radnik, domaćin, majka, fratar, učitelj i dijete. U našem slučaju bosanski fratar, naš fra Ivo. Njegov Bosanski pamtivijek sabire te rasute niti prošlosti i želi ih utkati u novo vrijeme. U vrijeme koje dolazi, kada će uskoro ponovno biti izvedena na obroncima Vlašića, na zlatnoj misi fra Ive Markovića. Ta zapisana glazbena priča još živi u narodnom pamćenju i zato ima smisla. Ova misa nosi odgovornost da sačuva ono što je često bilo prešućeno: male živote koji su stvarali veliku povijest.

Misa Bosanski pamtivijek zato nije samo kulturni projekt nego i duhovni hod tijekom vremena, potraga za korijenima koji vode prema budućnosti. Jer narod koji pamti svoje svetinje, svoje pretke, fratre i svoje ime, nikada ne nestaje.

Objava Biser gučogoranskog kraja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dekret je pročitao kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Mladen Kalfić tijekom misnog slavlja u spomenutoj crkvi u povodu susreta svećenika Gučogorskog arhiđakonata. „Ova jubilarna godina namijenjena je posebno članovima svih franjevačkih obitelji, kao i svima koji se pridržavaju Pravila sv. Franje ili se nadahnjuju njegovom duhovnošću, te svim vjernicima koji posjete u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoslužno mjesto posvećeno sv. Franji u bilo kojem dijelu svijeta. U skladu s tim, u dogovoru s mnogopoštovanim provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem, ovime odlučujem da franjevačka samostanska crkva sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori bude posebna jubilarna crkva za sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Ovu odluku donosim također u spomen na 170. obljetnicu početka gradnje samostanske crkve u Gučoj Gori u kojoj ćemo, ako Bog da, kao nadbiskupijska zajednica na blagdan sv. Franje, u nedjelju 4. listopada 2026., slaviti svečanu svetu misu“, navedeno je u proglasu uz zaključak: „U ovoj Godini sv. Franje molimo da bi svaki član franjevačkih obitelji, svaki svećenik i vjernik kršćanin na području Vrhbosanske nadbiskupije, po primjeru Sveca iz Asiza, i sam postao uzor svetosti života i postojan svjedok mira.“

Guča Gora naselje je smješteno na obroncima Vlašića, 9 km sjeveroistočno od Travnika. Franjevci su tu samostan podigli još u 14. stoljeću, ali je on dolaskom Osmanlija srušen. Sadašnja crkva i samostan građeni su od 1856. do 1857. i do sada su više puta obnavljani. U veljači 1945. partizani su zapalili obje zgrade, a sličnu sudbinu doživjeli su i u posljednjem ratu kada su crkva i samostan devastirani te demolirani. Samostan je u lipnju 1993. okupirala Armija BiH i od njega napravila zapovjedno mjesto za ratne operacije 1993.-1994. U sjećanju žitelja Lašvanske doline ostale su slike demoliranja crkve kojega su napravili pripadnici odreda El-mudžahid.

Danas župa broji oko 600 vjernika.

Objava Crkva u Gučoj Gori proglašena jubilarnom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovaj samostan u svom vlasništvu posjeduje izuzetno bogatu etnološku kolekciju kao i manje opsežnu arheološku kolekciju, obje otkupljene od gospodina Marinka Slipca iz mjesta Rankovići u Novom Travniku. Kolekcije su nastale prikupljanjem i otkupom predmeta od strane drugih kolekcionara i zaljubljenika u prošlost. Arheološku zbirku u najvećem opsegu čine predmeti s neolitskoga lokaliteta Nebo u mjestu Brajkovići i antičkoga nalazišta u Mošunju.

Prateći kronologiju i vodeći se najvažnijim temama kao što je način življenja i običaji sahranjivanja ljudi i zajednica od pretpovijesti do kraja srednjega vijeka, osmišljena je i izložbena arheološka stalna postavka. Od skoro 300 predmeta kao posebnu povijesnu, umjetničku i arheološku vrijednost predstavlja kamena skulptura i epigrafski spomenici s lokaliteta Mošunj, Oblačak, Rankovići i Kalvarija. Cjeloviti i očuvani su dijelovi skulpture s kasnoantičke bazilike u Mošunju koji čini jedan impost s reljefno izvedenim križem jednakih krakova(crux immissa)kao i kamena ploča s precizno urezanim rozetama s jednakih šest krakova na bočnoj strani i plitko isklesanim kvadratnim udubljenjem, a što bi moglo biti dio oltarne ploče (mensa).

Darovnica kralja Sigismunda

Arheološki postav obogaćen je digitaliziranom verzijom darovnice ugarskoga kralja Sigismunda iz 1425. godine. Ova darovnica za Guču Goru predstavlja prvorazredni izvor o imenu mjesta Guča Gora, s obzirom na to da se u istoj spominje skoro identičnim imenom onome pod kojim ovo mjesto znamo danas. U originalnu darovnice navedeno je ime Vuka, sina Miloša Držića iz Gučje Gore u Lašvi (Gudchyagora de Laswa). Darovnica je izdana u Budimu„u srijedu neposredno prije blagdana Rođenja slavne Djevice, u godini Gospodnjoj tisuću četiri stotine dvadeset i petoj, kraljevanja našega u Ugarskoj…”.Darovnica je ustupljena od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), a pripada Zbirci latinskih isprava u Arhivu. Kako se u rujnu ove godine navršava točno 600 godina od izdavanja ove darovnice, predstavljanje digitalne verzije unutar muzejske postavke tek je mali podsjetnik na višestoljetno postojanje imena ovoga mjesta kao i njegove važnosti unutar srednjovjekovne bosanske države.

Nadgrobni spomenik Petra Kušetića

Vrlo značajan segment arheološke postavke predstavlja replika nadgrobnoga spomenika posvećenoga Petru Kušetiću, a koju su izradili konzervatori Zemaljskoga muzeja BiH uz pomoć ustupljenoga originalnog spomenika koji se čuva u Zavičajnom muzeju u Travniku. Na brežuljku udaljenom oko 100 metara od samostana u Gučoj Gori, na lokaciji Klisa, do 50-ih godina 20. st. nalazio se spomenik koji je na gornjem dijelu zaobljen i polukružnim izrescima ukrašen sa strane. Na stražnjem dijelu unutar vijenca (kruga) motiv je ljiljana, a iznad svega, polumjesec s rogovima, okrenutim prema dolje, dok je na prednjoj strani ukras u obliku motiva latinskoga križa s natpisom:

Ace лежи ПетарЬ Кушетиѣи овога братЬ Матија стариноь Л ….. на свој баштини

(Ase leži Petar Kušetić i ovoga brat Matija, starinom L….. Na svoji baštini.)

Slova su visoka, ali uska i plitko su urezana. Pisana su ne baš vještom rukom. Pisar koristi tanki poluglas i ligaturu JA. Po obliku slova i na osnovi ornamentike koja pokazuje još svježu uspomenu na ornamentiku stećaka, ovaj spomenik najvjerojatnije da se može datirati u kraj 15. stoljeća. Tome ide u prilog sam natpis u kojem stoji da pokojnik leži na „svojoj baštini”. Po ugledu na ovaj spomenik nastali su u 18. stoljeću slični spomenici u selu Dobretićima, vjerojatno pod utjecajem biskupa Marka Dobretića (1715. – 1784.) koji ih je podizao svojoj rodbini s latinskim natpisima.

Numizmatička kolekcija

Dio arheološke postavke čine raznovrsni primjerci papirnoga i kovanoga novca, koji je skupljačkim aktivnostima franjevaca i brojnim donacijama jedna od rijetkih zbirki koja je tijekom desetljeća očuvana u ovom samostanu. Numizmatička kolekcija sadrži kovani novac iz antičkoga, srednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja te primjerke papirnoga novca iz 19. i 20. stoljeća. Među kovanim novcem najstariji primjerci su: Efez, Ionija, Mala Azija / Ephesos, Ionia, Asia Minor 295. – 280. pr. Kr. / BC, Ptolomej II., Egipat; Ptolemy II, Egypt, 295. – 280. pr. Kr. / BC, Pergamon, Mizija; Pergamon, Mysia, 2. st. pr. Kr. / BC. Od papirnoga novca među najstarijima izdvajaju se dva primjerka iz kasnoga razdoblja Osmanskoga Carstva kuruşe Murata V. i Abdulhamida II. iz 1876. godine. Izdvojeni primjerci za stalni numizmatički postav uklapaju se u monetarnu strukturu optjecaja novca na bosanskohercegovačkom području od antičkoga do kraja novovjekovnoga doba.

Etnološka zbirka

Etnološka zbirka samostana u Gučoj Gori vrijedi za najopsežniju i najcjelovitiju zbirku u kojoj se baštine predmeti materijalne i duhovne kulture gučegorskoga kraja. Postav je koncipiran od devet cjelina kroz koje je interpretiran svakodnevni život, vjerski i zabavni segment, učenje i zabava najmlađih članova zajednice, te običaji i vjerovanja ljudi od sredine 19. do kraja 20. stoljeća. Prateći svakodnevni život i način življenja katoličkoga stanovništva Lašvanske doline u etnografskoj postavci kao imperativ kroz muzeološko-umjetnički karakter osmišljena je tema privrede i ambijent življenja. Uzgoj raznih kultura, sjetva, stočarstvo za čovjeka prošloga stoljeća simboliziralo je samo jedno – opstanak. Shvaćajući i pokušavajući da razumijemo važnost, danas već zaboravljenoga načina života i prioriteta tadašnjih ljudi, pažljivo osmišljenim muzejskim ambijentom i postavkom, udahnut je novi život eksponatima i pričama koje smo silno željeli otrgnuti od zaborava. Važno mjesto dano je temi tetoviranja katolika i katolkinja lašvanskoga kraja, a koje važe za jedne od najljepše izvedenih tetovaža ovoga tipa. Dio postava čini i interaktivni dio: memori igre i zaboravljene dječje igre kroz koje se stvara posebna veza s posjetiteljima, naročito onim najmlađima. Razumijevajući važnost duhovne nematerijalne kulturne baštine prostor je obogaćen pjesmama i napjevima iz Guče Gore što svima, koji su vezani za ovaj kraj, budi radost i uspomene.

Gučegorke likaruše

Treći postav ovoga muzeja čini sakralna izložba s pažljivo uređenim segmentom posvećenim gučegorskim likarušama. Važnu ulogu u pružanju medicinske pomoći u zajednici imali su svećenici, posebice franjevci, franjevački samostani, hospitali i ljekarne. U stalnoj muzejskoj postavci nalaze se tri likaruše od kojih je najstarija s kraja 18. stoljeća (1790. g.). Na nekima od njih poznata su nam imena početnika i liječnika koju su ih sastavili, dok su druge anonimne. Sadrže brojne ljekarske recepte i savjete, kao i recepte za različite pripravke u domaćinstvu. Važnost i vrijednost likaruša posebno se ističe u etnografskom smislu kao dio etnomedicine i etnofarmacije. Predstavljaju prvorazredni pisani izvor podataka o pučkoj medicini i liječenju kao i jedinstven izvor za proučavanje jezika, običaja, vjerovanja i narodne predaje.

Sakralna i umjetnička zbirka

Sakralnu zbirku čine različiti liturgijski predmeti, misno ruho, matične knjige kao vrijedni povijesni izvori, te umjetnička djela. Eksponati navedenih cjelina ove zbirke bili su u upotrebi tijekom 19. i 20. stoljeća. Najveći broj predmeta potječe iz vremena prije stradanja crkve i samostana 1945. godine, te danas ono što je očuvano u tom nemilom događaju predstavlja posebnu vrijednost ne samo u umjetničkom smislu već sa sobom nose posebnu sentimentalnu vrijednost. Glavni cilj svete (crkvene) umjetnosti je da na najbolji način doprinese ukrasu kuće Božje kroz koju se njeguje vjera i pobožnost onih koji se skupljaju u crkvi, kako bi prisustvovali službi Božjoj i da mole milost nebesku. Posebno vrijedi istaknuti umjetničku sliku s kraja 19. stoljeća, nepoznatog autora tirolske škole pod nazivom „Sv. Franjo sa sv. Ljudevitom i sv. Elizabetom” koja je preživjela tijekom stradanja samostana u Drugom svjetskom ratu, kao i misnicu koja je pripadala biskupu fra Marijanu Šunjiću.

Umjetnička zbirka ovoga samostana je tijekom svih godina i desetljeća stradanja i obnove preživljavala, ponekad u znatnoj mjeri šireći broj i spektar u raznovrsnosti umjetničkih djela, a ponekad stagnirajući i čekajući bolja vremena. Danas stalni postav umjetničke zbirke čini 71 djelo počevši od manje skupine nepoznatoga podrijetla nastalih u stilu neobaroka i neoklasicizma s prikazima Svete Obitelji, Madone i svetaca kao i dvije italo-kritske ikone, preko djela Gabrijela Jurkića, Behaudina Selimanovića do suvremenih umjetnika kao što su djela Ivana Meštrovića, Cate Dujšin, Zlatka Kesera, Ivana Picelja i dr.

Kao vječiti spomen i mali trag u ovom muzejskom prostoru posjetitelju je na samom ulazu predočena povijest ovoga samostana i ljudi koji su ga učinili ovakvim kakvim ga danas poznajemo. Uz osjećaj odgovornosti i vječne zahvale prema tim ljudima i vremenima osmišljen je postav dokumentarno-povijesnoga karaktera „Jači od nevolja”.

Obnova franjevačkoga muzeja u Gučoj Gori trajala je dvije i pol godine koje su bile ispunjene radom na konzervaciji, inventarizaciji i enterijerskom uređenju i osmišljavanju stalnih postavki, a kolektiv Zemaljskoga muzeja BiH koji je sudjelovao u obnovi želi izraziti duboku zahvalnost na tome što smo imali priliku biti na strani onih koji su gradili, čuvali i podijelili ovo naslijeđe sa zajednicama kojima pripada.

Objava Franjevački muzej Guča Gora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Misno slavlje predvodio je vikar Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro uz koncelebraciju 20-ak svećenika, među kojima je bio travnički dekan preč. Josip Lebo te župnik i gvardijan fra Davor Petrović koji je na početku pozdravio braću svećenike i nazočni puk, među kojim posebice predstavnike kulturnog, društvenog i političkog života te predstavnike medija.

Uvodeći u misno slavlje predvoditelj sv. mise podsjetio je na život Sv. Franje iz Asiza koji „već osam stoljeća svijetli neumanjenom jasnoćom života te je do danas ostao nenametljiva inspiracija ljudima mnogih nacija, vjera, jezika i kultura“.

U prigodnoj homiliji fra Janko je progovorio o sličnosti života Sv. Franje s čovjekom današnjice te kako je on postao omiljeni svetac unatoč stoljećima koja ih dijele. „Franjo je bio jedan od rijetkih koji je više volio djela od riječi. Volio je više vlastitim primjerom pokazati nego kritizirati. Franjo je postao takav tek kad je širom otvorio vrata svoga života Bogu i tako postao novi, Božji čovjek. On tako više nije bio karikatura koju pohlepa, taština i grijeh načine od svakoga čovjeka, nego je bio Božji original. Bio je pun Božje ljubavi koju je dijelio. Nije izbjegavao ni gubavca, nego ga je evanđeoskom ljubavi zagrlio i poljubio, a taj čin je njega izliječio te su mu se otvorila potpuna nova obzorja Božje ljubavi i prisutnosti u kojoj nitko i ništa više nije beznačajno jer svi ljudi, životinje i priroda u sebi nose pečat Stvoritelja. No za to je trebalo mnogo vremena i bolnih promjena“, ispripovjedio je fra Janko pojašnjavajući kako je Franjo u mladosti mislio kako je svetost za neke posebne ljude te „uzimao sve što je život nudio“. „Mlad, zdrav i bogat želio je samo zabavu. Bio je uvjeren da se sve može kupiti. Kao sin trgovca brzo je shvatio da nekome i nečemu moraš služiti, te se odlučio za službu novcu, slavi i časti. Da to najbrže ostvari odlazi u rat. Njegova strana u ratu gubi i on biva zatvoren. Tada mu se život potpuno mijenja. No, Bog piše pravo i po krivim crtama. Na tim ruševinama mladenačkih snova Franjo se prvi put susreće sa samim sobom. U njemu počinju bolno izranjati temeljna životna pitanja – tko sam, što sam, odakle sam i kamo idem. Gdje ću dospjeti ako ovako nastavim? Prvi korak do odgovora na ova pitanja jest da ih sebi jednom postavimo, najiskrenije što možemo“, potaknuo je propovjednik.

Nadalje je posvijestio kako i vjernici danas, prema primjeru Sv. Franje kojije u tišini duha spoznao Boga, mogu spoznati što je vrijedno, a što ne. „Tada će vam život postati pjesma, radost i veselje, bez obzira što sa sobom nosio“, kazao je, uz ostalo, fra Janko potaknuvši na kraju neka Sv. Franjo bude poticaj kako bi u ovom i ovakvom vremenu bili i ostali nepokolebljivi znakovi Božje ljubavi, praštanja, radosti i Božjeg mira.

Na kraju sv. mise gvardijan fra Davor zahvalio je nazočnima koji su se okupili u velikom broju, a posebice onima koji su pomogli u pripremi proslave patrona.

Misno slavlje pjevanjem je animirao župni zbor pod vodstvom Alojza Čakarića.

Uslijedio je koncert izvorne folklorne skupine Sloga Guča Gora, koja ove godine proslavlja stoljeće postojanja.

Vrijedi spomenuti kako su se vjernici Guče Gore za proslavu patrona pripravljali trodnevnicama, a poslije uočnice upriličeno je pjevanje Obreda preminuća Sv. Franje.

Inače, gučogorska župa danas broji oko 500 duša, s time što veliki broj ljudi koji su otišli iz svoga rodnog kraja, još uvijek aktivno sudjeluju u njezinu životu. Uz ostalo, u okviru samostanskoga kompleksa urađen je novi muzej koji je svečano otvoren 12. srpnja 2025., a crkva koja je izgrađena 1856.-’57. trenutačno se obnavlja.

Objava Proslavljen patron samostana i župe u Gučoj Gori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U 18:00 slavljena je misa koju je predslavio fra Franjo Radman, područni duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda (OFS-a) Bosne Srebrene uz koncelebraciju desetak svećenika.

U propovijedi je fra Franjo istaknuo važnost i odvažnost franjevačkog života po uzoru na serafskog oca Franju. Kao što je Franjo shvatio da “popraviti crkvu” znači ustvari promijeniti sebe, svoje srce, početi od sebe i tako mijenjati svijet, tako se i mi trebamo usuditi u današnjem svijetu mijenjati sebe da bi ovaj svijet bio bolji.

Nakon propovijedi, uslijedio je Obred zavjetovanja koji je predvodio područni ministar OFS-a Bosne Srebrene brat Zlatko Špoljarević, a ume Crkve potvrdio duhovni asistent fra Franjo Radman, područni duhovni asistent OFS-a. Bilo je 24 zavjetovanika iz mjesnih bratstava Guča Gora, Vitez, Novi Travnik i Nova Bila.

Dvoje je dalo prve zavjete, troje obnovilo zavjete na godinu dana, a njih 19 dalo trajne zavjete. Nakon obreda, svi zavjetovanici su potpisali svoje dane zavjete i primili prigodne darove.

Na završetku misnog slavlja, uz čestitke trećoredcima, prisutne je pozdravio fra Davor Petrović, gvardijan samostana Guča Gora i pozvao na druženje uz zakusku u samostanskim prostorijama. Zahvalio je fra Peri Vrepcu za njegov dosadašnji uloženi trud i rad sa trećoredcima Lašvanske doline, područnom duhovnom asistentu OFS-a fra Franji Radmanu i novoizabranom područnom ministru OFS-a Zlatku Špoljareviću. 

Samostan Guča Gora ima posebno značenje za sve nas iz ovoga kraja i volimo doći u Guču Goru. Bogu smo zahvalni za još jedan divan susret s braćom i sestrama kao i za naše fratre koji nas okupljaju najprije oko Krista, a onda i uz lik i djelo našega sv. Franje.

Neka nas sve pred Kristom zagovara naš sv. Franjo da i mi jednoga dana postignemo puninu evanđeoskog života.

Mir i dobro!

Gordana Ljubos, OFS Busovača

Objava Slavlje zavjeta Franjevačkog svjetovnog reda u Gučoj Gori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Predstava obrađuje temu trostrukog stradanja i obnove gučogorskog samostana kroz povijest i obuhvaća razdoblje od 1400. godine do danas, a rađena je po tekstu fra Velimira Valjana.

Ova dokumentarno-koreografsko-poetska predstava, kako je HK Travnik opisuje, rijedak je primjer ambijentalne predstave koja se izvodi upravo na lokaciji o čijoj povijesti i govori. Time se stoljećima neraskidiva veza samostana i katoličkog naroda Lašvanske doline potvrđuje i danas i omogućuje da poruka „od nevolja jači” odjekuje daleko u budućnost.

„Ova predstava gradi mostove između prošlosti i budućnosti. Ona nije samo spomen na ono što je bilo, nego i svjetionik onoga što treba biti. Jer, ako su naši preci mogli graditi, voljeti i vjerovati dok je sve oko njih gorjelo, i mi danas možemo graditi mir, čuvati vjeru i širiti ljubav.” – o predstavi je rekao redatelj Anto Bilić.

Riječi fra Velimira Valjana, kojima je u svom dramskom tekstu dao zadatak da budu čuvarica istine, ovom predstavom oživljavaju pred novim generacijama i postaju produženi trag tinte franjevačkih kroničara koji su kroz povijest vjerno zapisivali sve usude fratara i naroda kojem su služili. Time je sama predstava nastavak misije zajedničkog očuvanja sjećanja i istine o stoljećima obilježenim brojnim nedaćama, ali hranjenih vjerom i dobrotom koje fratri puku propovijedaju i danas.

Predivan ambijent samostana, uz glazbu Miroslava Matoševića, scenografiju Mateja Baškarada, kostime Lidije Bilić, tonsko i svjetlosno majstorstvo Domagoja Stojaka i glumačku izvedbu mnogobrojnog ansambla, garant su da će ova predstava, kao emotivno svjedočanstvo i vizualni spektakl, dugo ostati u sjećanju svih onih koji su je pogledali.

Objava U Gučoj Gori izvedena predstava „Od nevolja jači” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kulturni dio manifestacije otvorio je organizator manifestacije i ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, gospodin Mijo Marić, koji je uputio ohrabrujuće riječi Hrvatima u BiH, naglasio je važnost očuvanja kulturne baštine i identiteta Hrvata u BiH te podsjetio na važnost organiziranja manifestacija poput ove. Na programu je bio prisutan i Provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić.

Programa je bio obilježen bogatstvom glazbenih i folklornih nastupa kroz koje su vidljivi običaji i napjevi Hrvata Lašvanske doline. Posebnu pažnju izazvao je nastup domaćina, Izvorne folklorne grupe “Sloga” iz Guče Gore, koja se nakon nekoliko godina pauze vratila na pozornicu. Njihov povratak ove godine ima i dodatnu simboliku jer obilježavaju 100. obljetnicu svoga djelovanja, što je s ponosom istaknuto tijekom programa.

Uz domaćine, publici su se predstavile i članice vokalnog sastava “Lašvanske dive”, koje su svojim nastupom otvorile kulturni dio manifestacije. Nakon njih, nastupilo je i Izvorno folklorno društvo iz Paklareva, zatim Pjevački sastav “Krčevljani”, a program je zaključilo Kulturno društvo “Hrvatska žena” iz Viteza, koje je također predstavilo dio svog bogatog repertoara.

Na samom kraju gvardijan je sve prisutne podsjetio na tvorca ove incijative pokojnog fra Stipu Karajicu koji je godinama srčano organizirao ovu menifestaciju, zatim je zahvalio posjetiteljima, Hrvatskoj matici iseljenika i sve prisutne pozvao u trijem samostana gdje su izvođena kola iz Guče Gore i Paklareva.

Manifestacija je protekla u ozračju dostojanstva, radosti i zajedništva, s jasnom porukom o važnosti njegovanja kulturne baštine, međusobnog poštovanja i pružanja nade hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini.

Objava Manifestacija “Vratimo nadu zavičaju” u Gučoj Gori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fratri Lašvanske doline borili su se s brojnim uništavanjima i razaranjima tijekom povijesti. Nakon što je krajem 15. stoljeća izgorio stari lašvanski samostan u Docu, fratri su se povukli u Guču Goru. Skoro stotinu godina živjeli su u maloj redovničkoj kući koja se nalazila na mjestu nešto niže od današnjega samostana. Godine 1856. položen je kamen temeljac za crkvu, 1857. za samostan, a oba je blagoslovio biskup fra Marijan Šunjić. Uz biskupa Marijana, veliku ulogu u gradnji gučogorskoga samostana imao je fra Jako Baltić. Izvođač radova na izgradnji samostana i crkve bio je Ante Ciciliani iz Trogira, a kasnije je taj posao preuzeo majstor s Bukovice, Matija Lovrinović. Vjernici toga vremena istinski su se radovali izgradnji crkve i samostana, stoga su župe davale besplatnu radnu snagu koja se potom sama organizirala za pomoć u izgradnji.

Prema dekretu od 30. svibnja 1859. samostan postoji i u pravnom smislu, s fra Jakom Baltićem na mjestu gvardijana. Kratko vrijeme samostan je bio biskupska rezidencija a crkva katedrala, gdje je rezidirao fra Sebastijan Franković, biskup sionski i apostolski vikar u Bosni (1861.).

U međuvremenu su se i crkva i samostan nekoliko puta obnavljali. Sam samostan služio je u više svrha od toga razdoblja pa do Drugoga svjetskog rata: u navratima je tamo bilo smješteno franjevačko dječačko sjemenište, potom bogoslovija i novicijat, dok je u dva navrata ovdje bila smještena i pučka škola.

Ratna stradanja

Krajem Drugoga svjetskog rata, 1945. godine selo Guča Gora našlo se u središtu bojišnice. Nakon što se mala grupa njima protivničke vojske zatvorila u samostan, partizani su zbog odbijanja vojnika da se predaju smatrali opravdanim činom zapaliti crkvu i samostan, što se i dogodilo 21. veljače. Da je ovo bio ideološki motiviran čin potkrepljuje činjenica da je osim razaranja samostana i crkve spaljen i uništen knjižnični i muzejski fond. Najveći gubitak ovoga stradanja samostana bio je nestanak kulturnoga blaga: izgorjelo je sve što je u samostanu bilo vrijedno – pečat staroga travničko-lašvanskog samostana, arhiv i knjižnica, (bogata) ostavština fra Marijana Šunjića, umjetnička djela koja su krasila samostan i crkvu, oltari i orgulje te Životopis biskupa fra Marijana Šunjića autora fra Marka Baraća. Ono što je sačuvano su župne matice, a među njima i matica krštenih pisana bosančicom iz 1766., Godišnjak fra Jake Baltića iz 19. st. te fra Jakine Čestite osobe, paramenta biskupa Šunjića i Povjestnica Samostana Gučanskoga autora fra Ante Kneževića (koja sadrži i životopis fra Marijana Šunjića). Fra Ivo (Fabijan) Marković se te iste, 1945. godine dao u obnovu crkve za koju se veže zanimljiva priča. Naime, za obnovu krova bilo je potrebno dobaviti dasku iz pilane u Turbetu, udaljene 18 kilometara, a nije se imalo čime. Župljani nisu oklijevali, nego je njih 170, većinom žena, 1. listopada pješice otišlo i vratilo se s trenicom na ramenu, što će zasigurno ostati upamćeno kao djelo ljubavi prema ovom samostanu, njihovoj jedinoj duhovnoj potpori u to vrijeme. Nakon fra Ive Markovića, svaki sljedeći gvardijan dao je svoj doprinos i uložio veliki trud u obnovu ili umjetničko uređenje samostana i crkve, što se zadržalo do danas. Danas se s pravom može reći da gučogorska crkva ima zapaženo mjesto u suvremenoj sakralnoj umjetnosti Bosne Srebrene.

I u posljednjem ratu, samostan je pretrpio teška stradanja. Osmoga dana mjeseca lipnja 1993. hrvatska sela koje je do tada čuvalo Hrvatsko vijeće obrane zaposjela je Sedma muslimanska brigada Armije BiH. Fratri su zajedno s narodom izbjegli, a ono puka što je ostalo je prognano ili likvidirano. Pripadnici Armije su se u samostanu zadržali više od godinu dana, sve do 11. srpnja 1994. kada su ga vratili fratrima. Samostan je od Armije preuzeo fra Franjo Križanac koji je zatekao potpuno devastiranu crkvu i samostan. Prva pučka misa slavljena je 2. listopada 1994., ali u dvorištu jednoga župljanina jer se još nije moglo sigurno doći u Guču Goru, dok je patron župe s 1500 vjernika na misi proslavljen 4. listopada.

Prva se obitelj iz progonstva vratila 12. siječnja 1998. godine, a do kraja godine župa je u Gučoj Gori, Krpeljićima i Maljinama zabilježila broj od 38 povratnika. Iako je ukupno bilo 1000 povratnika u Guču Goru, danas župa broji 456 župljana jer je većina mladih otišla vani, a oni koji su ostali žive u gradovima Lašvanske doline. „Cijela Lašvanska dolina je kao jedan veliki grad, ljudi su međusobno jako povezani i znaju da pripadaju Gučoj Gori jer je tu sačuvana sva njihova povijest”, kazuje fra Davor.

Ono što je nakon posljednjega rata ostalo su uništena djela u crkvi, opljačkana knjižnica, oštećen kip sv. Franje u klaustru samostana. Zbog ratne prijetnje još 1992. većina arhivske građe, s jednim dijelom kulturno-umjetničke baštine, prenesena je u Proložac kod Imotskog. To se pokazalo kao dobar potez budući da su i matice ostale sačuvane a i nešto kulturnoga blaga koje pokazuje bogatstvo ovoga kraja i samoga samostana. Tako su još jednom sačuvani i Baltićevi Godišnjak i Čestite osobe, kao i Ljekaruša i Povjestnica Samostana Gučanskoga fra Ante Kneževića. Ono što ipak jest nanijelo veliku štetu kulturnoj baštini ovoga kraja jest činjenica da je opljačkan kompletan fond knjižnice.

Kulturna baština Guče Gore

Uz povijest samostanske knjižnice vezana su dva velika događaja: požar crkve i samostana 1945. i otuđivanje kompletnoga knjižnog fonda tijekom rata 1991. – 1995. Biskup fra Marijan Šunjić je u Beču pred svoju smrt sastavio oporuku prema kojoj Gučoj Gori ostavlja svoju bogatu knjižnicu, sve posuđe i biskupski ornat. Ali skoro sve to nestalo je u požaru 1945. Nakon požara fratri su obnavljali knjižnicu duplikatima iz drugih samostana, potom darovnicama i kupovinom prema mogućnostima. Prema tome, knjižni fond je do 1992. narastao do 9000 knjižnih jedinica. Padom Guče Gore u ruke Armije BiH 1993. godine knjižnica je ponovno nestala: fratri su se u samostan vratili u srpnju 1994. i zatekli prazne prostorije knjižnice, s tek nešto knjiga koje nisu bile od kulturnoga značaja. Saznalo se da su knjige odvezene u neku školu u Karaulu kod Turbeta. Dana 13. ožujka 2000. određena količina knjiga je vraćena, ali pokazalo se da ih je puno oštećenih. One najvrjednije su nažalost nestale bestraga. Ipak, gvardijani koji su dolazili u godinama nakon rata nisu čekali. Uz vraćene knjige, s ponekim donacijama i kupovinom knjiga knjižnica je narasla do 17 000 naslova.

Muzejski postav samostana u Gučoj Gori sastoji se od tri tematske cjeline: sakralne, arheološko-povijesne i etnografske. Sakralni odjel je uglavnom iz crkve i samostana prije požara 1945., dok izlošci druga dva odjela potječu s travničko-lašvanskoga prostora. S više požara tijekom povijesti, a posebno s požarom 1945. izgorjelo je skoro sve sakralnoga blaga što je samostan imao. Ono što je sačuvano najvećim je dijelom iz ostavštine pojedinih fratara. U sakralnom dijelu izložene su i vrijedne pisane ostavštine fratara.

Samostan posjeduje i veliku zbirku umjetnina, a prije skoro 10 godina napravljen je odabir vrijednoga od manje vrijednoga i 130 slika je postavljeno u pinakoteku koja se nalazi u istočnom dijelu samostana. U pinakoteci je zastupljeno više od 35 umjetničkih imena.

Prostor gučogorske crkve uređen tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća prema projektu Srebrenke Sekulić-Gvozdanović djeluje skladno i sabire se u svetište u kojemu dominira velika fresko-slika Krist Svevladar Zlatka Kesera (1977., 400 x 1000 cm). U ratu je netko od pripadnika Armije BiH zelenom i smeđom bojom prelio središnji dio slike, i to su, pored kipa sv. Franje, najvidljivija oštećenja iz posljednjega rata. Budući da je slika rađena na svježem malteru, boja se u taj malter i upila i nemoguće je skinuti je bez obijanja samoga maltera i još većega oštećenja slike, zbog čega je velika vjerojatnost da se slika i neće obnavljati, tvrdi gvardijan, jer je jedino rješenje da se uradi potpuno nova slika.

U crkvi su u ratu bile oštećene još neke slike, a ono što je specifično je da je kod svake oštećeno bilo lice prikazanih likova, kao što je slučaj s freskom Gospa žalosna i mozaikom Isus ozdravlja slijepca, umjetnika Ive Dulčića. Priča o kipu sv. Franje (Ivan Križanac, 1985.) već je poznata: mecima izrešetani glava i vrat, polomljeni prsti na rukama sv. Franje te otkinuta glava ptice na ruci sv. Franje. Sve to odaje kakvu poruku su pripadnici Armije BiH htjeli ostaviti povratničkom katoličkom puku i fratrima.

Guča Gora danas

Nakon povratka 1994. započela je obnova samostana i crkve u etapama, koja traje i dandanas. I crkva i samostan služe svojoj svrsi. Zadnjih godina stari dio samostana u kojem su smješteni pinakoteka i muzej (pri čemu su muzejski primjerci u procesu restauracije), kao i stambeni dio samostana u potpunosti su obnovljeni. Nakon obnove samostana prelazi se na obnovu vanjskoga dijela crkve kako bi se sama unutrašnjost zaštitila od daljnjega oštećenja. Osim toga, obnavljat će se i dio samostana koji se nalazi uz crkvu, a u koji je smještena i knjižnica. Prema projektu koji je već spreman, prva faza obnove uključit će krov, fasadu i prozore, nakon čega slijedi unutrašnja obnova crkve i knjižnice. Krov je ruševan i prokišnjava, a zidovi su, osim ratom uništeni, dotrajali i zahtijevaju hitnu obnovu. Isto je s korom koji se nalazi iznad ulaza u crkvu. Što se tiče umjetničkoga uređenja crkve, sva djela su obnovljena osim onoga Krist Svevladar koji nije moguće obnoviti. Sama prva faza obnove koštat će oko 400 000 KM, kazuje fra Davor. Kako je u pitanju velik i financijski zahtjevan projekt, samostan u suradnji s narodom i okolnim župama prikuplja potrebna sredstva.

Osim projekta obnove crkve, u pripremi je projekt obnove interijera muzeja. Prije ljeta ove godine s radom su počeli restauratori Zemaljskoga muzeja BiH čiji je zadatak restaurirati predmete koji će biti izloženi u muzeju. Samo restauriranje započelo je kako bi se primjerci očuvali, a to je dalje potaknulo samostansko bratstvo da radi i na kompletnom unutarnjem preuređenju muzeja.

Graditeljska cjelina samostana u Gučoj Gori je nacionalnim spomenikom proglašena 26. listopada 2022. godine, a samo selo Guča Gora u čijem se središtu nalazi ovo velebno izdanje je 14. prosinca iste godine Vlada SAD-a preko svoje organizacije USAID proglasila jednim od 14 najljepših sela Bosne i Hercegovine. I ovo priznanje je selu došlo zahvaljujući franjevačkom samostanu u stilu arhitekture 19. st. i činjenicom da je u svoje vrijeme njegov čest gost bio književnik Ivo Andrić.

O proglašenju samostana nacionalnim spomenikom BiH gvardijan je kazao: „Raduje nas činjenica da je samostan konačno uvršten na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Isto tako, nadamo se da će sve razine vlasti prepoznati njegovu vrijednost i pomoći daljnju obnovu, kao i radove koje planiramo u godinama koje dolaze. Unatoč svim stradanjima, moramo se okrenuti budućnosti i onome što je lijepo i pozitivno za sve ljude koji ovdje žive.” Ratom i vremenom dotrajao samostan sada je došao do toga da ima lijepo uređen smještajni dio gdje je moguće ugostiti hodočasnike, uskoro će biti u rad pušten i muzej, a zbog blizine Travnika Guča Gora će postati dijelom turističke rute, u kojem će moći uživati kako lokalno stanovništvo tako i svi oni koji žele obići ovaj kulturni i vjerski spomenik Lašvanske doline.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kulturni i vjerski spomenik Lašvanske doline pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz zvuk povećeg zarđalog zvona, skinutog ispod roga stare šindaruše, uslijedio bi vrisak i poskočica uz takt udaraca o stari probušeni lonac, da bi kao nagrada za taj trud poveća torba bila teža za obično jednu litru rakije, komad bijele slanine, višalicu mesa i bocu dobra vina, posebno kod naših ujaka, gdje u širini samostana bude i najveselije. Kod vođe te neobične družine nakupi se i nešto novaca. Na kraju dobro obavljenog posla, odnosno zabave, sjedne se i popije, nareže i prezalogaji, podijeli zarađeno pa krene pjesma i šala sve do ponoći jer poslije nije red, a niti vrijeme za takvo što: nastaje korizma.

Sutra je post: „Narednih dana mogli bi ste malo pripaziti na svoje ponašanje!” Tim riječima roditelji bi nas podsjetili na nadolazeće vrijeme uoči neke sada već daleke čiste srijede dok smo sjedili pored tople peći. Majka bi držala u jednoj ruci preslicu, a u drugoj vreteno sa nabodenom manjom jabukom koje je spretno okretala i na njega namotavala bijelo predivo od vune koju je njoj i ocu redovito svake godine pred zimu donosio susjed Zijaf iz Krpeljića. Otac bi nas djecu samo preko naočala pogledao i bez riječi nastavio presti namotanu vunu oko ruke, okrećući laganim trzajem drveni vitlac. Mi smo znali da je na pragu neko posebno vrijeme, a poslije očeva pogleda sve nam je bilo jasno.

Sam post meni nikada nije teško padao, jer je majka i od ničega znala napraviti nešto, a priprema jela za taj dan unosila je neku dodatnu pažnju i skromnost. Iako se tu obično radilo o nekom priprostom obroku, bez mesa i masti, očekivali bismo ga toga dana svi s nekom većom pobožnošću i drugačijim odnosom prema hrani. Nama su nakon objeda rijetko ostajali veći komadi kruha, a i sitne mrvice su završavale na posebnom mjestu. Bacati se nije imalo što, a nije ni smjelo. Korizmeno vrijeme smo osjećali, kao da smo ga udisali u zraku, kako pojedinačno tako i obiteljski.

Iako to vrijeme pada kada se već poprilično toga iz kućnih zaliha potrošilo, jer duga zima uzima svoje, a proljeće i nešto iz vrta još se ne naslućuje, ipak je na našem stolu uvijek bilo kruha. (Mada sam u to vrijeme s nevjericom slušao opominjuće riječi roditelja da je bilo dana kada ni njega nije bilo dovoljno… Zamisli, nije bilo kruha?) U to sam se i sam uvjerio, mnogo kasnije, kada više nisam bio dijete, ali nažalost sada zajedno s njima dijeleći posljednje zalihe nečije rezervne hrane koja je dolazila kao pomoć za nas prognanike u vrijeme zadnjih sukoba.

Miris uspomene

Kao djetetu, osim riječi ili pojma koji se odnosio na kruh, meni je vino imalo posebno značenje. Do kruha sam mogao uvijek doći, a miris vina vraća me i danas u vrijeme dok sam ministrirao ujaku, fra Anti Strukaru, na jutarnjoj misi na malom desnom, Gospinom oltaru. Nalijevajući u kalež to meni tada tajanstveno piće miješajući sa vodom i slušajući njegovu molitvu na neobičnom latinskom jeziku, nosio sam miris vina sa sobom i udisao ga s ruku na putu prema svom zaseoku Uščipku, sve do stare Podovkine kuće gdje smo bili podstanari. Ruke su mi mirisale od bijelih vezenih, platnenih i natopljenih ubrusa koje sam slagao poslije svećenikova brisanja kaleža nakon pričesti. Nisam ih prao kako bi miris trajao što duže tijekom dana i osjećao istom jačinom. Nakon toliko godina taj miris mogu prepoznati i sada, a kruh i vino, ne znam zašto, uvijek podsjećaju na dane posta, na korizmu, i izgovaram ih uvijek s nekim posebnim štovanjem, a sjetim se rado i fra Ante koji je svojim usporenim korakom i otežanim disanjem klizio po pločicama crkvenog poda i sigurno stigao do vječnog mira na prvom brdu ispod lipa, na Gorici.

Ozbiljan pogled preko naočala našega oca značio je da od svakog petka do Uskrsa treba ići u crkvu na put križa i tu nije bilo izgovora osim teške bolesti. Nije to bila prijetnja, niti prisila, nego više usmjerenje k nečemu, znak da si netko, da nekome pripadaš i nečemu služiš. Sada sam svjestan važnosti pitanja roditelja, kada se nedjeljom navečer okupimo za stolom: „Po kojem je svecu bilo današnje Evanđelje?” Po izrazu i boji našega lica, mogli su odmah prepoznati gdje smo bili u vrijeme nedjeljne mise: na prepunim stepenicama, (skalinama kako smo ih mi zvali) ispred velikog oltara, ili na Bokulji mome tada drugom domu, igrajući na dva gola neku samo nama tako važnu utakmicu.

U svakom slučaju petkom je to izgledalo interesantnije i mnogo prisnije jer je nazočio manji broj vjernika, a nama djeci moram priznati je odgovaralo i što je trajalo dosta kraće. S većom pozornosti smo se kretali od postaje do postaje slušajući tekst koji je čitao svećenik, gledajući u sadržaje uramljenih slika puta križa na zidu, s motivima nadljudske muke jednog čovjeka ostavljenog od svih uz pjevanje puka:

O žalosna Majko sveta
Rane Sina tvog propeta
Nek nam budu u srcu.

Danas su tu veliki reljefi u bakru poznatog i priznatog umjetnika na kojima se naziru radnje vezane za svaku postaju, a meni se pri svakom sudjelovanju na misi u bilo kojoj crkvi vraćaju u misli stare slike križnog puta gučogorskog samostana i nikako ih ne mogu izbrisati iz sjećanja, jer su urasle i ne mijenjaju se od prvog dana kada sam ih ugledao i bio svjestan što znače.

Da su upravo one slike tijesno vezane za patnju i muku, da se nisu rastajale od ljudskih nedaća, potvrdili su pogledi u njih od ranjenih, bolesnih i umirućih u crkvi-bolnici u Novoj Biloj, gdje sam navraćao tokom zadnjih sukoba. Bile su tu premještene ili poklonjene ranije i gledajući u njih ranjenici su dobivali tako potrebitu snagu i nadu u jednoj prostranoj prostoriji punoj tužnih i ružnih prizora što su bili svakodnevnica tih dana.

Moj svaki dolazak i odlazak, susret i rastanak s bolesnim ili ranjenim, bio je i osobni posjet s nečim davno viđenim, poznatim i dragim samo sada u drugačijim okolnostima. Te slike sada su zapravo bile prisutne na pravome mjestu i njihov sadržaj je imao pravi smisao, a ljudi koji su ležali na drvenim klupama bili su obični, stvarni sudionici jedne neopisive patnje i predstavljali su originalnu sliku kao rezultat ljudskog ludila, tu sada među nama u stvarnoj muci, a tako daleko od Golgote.

Druga vremena

Tijekom vremena mijenjale su se mnoge generacije naših ujaka, koji su se smjenjivali u ulozi gvardijana ili njihovih pomoćnika, vikara. Sigurno je to jedan poveći spisak svećenika kojima je samostan u Gučoj Gori bio dom. Nekima toliko drag, gdje su i ostavili vidan trag, a drugima samo usputna stanica za neko drugo odredište u koje su odlazili i bili ubrzo zaboravljeni. Dolazili su i odlazili, a put križa sa svojim posebnim pjevanjem i glasom, koji je izlazio iz usta Frane Selaka, krupna i naočita čovjeka u seljačkom odijelu, sa šalom oko vrata, trajao je toliko dugo da sam mislio da taj čovjek nikada neće i ne može umrijeti. Penjao se godinama uz donje i gornje Paraće do crkve i sa svojom pojavom i bojom glasa iz modrih staračkih usana, prekrivenim uvijenim, rijetkim brkovima, davao posebnu atmosferu, nešto bez čega nije moglo proći i odvijati se korizmeno vrijeme, a posebno put križa petkom u Gučoj Gori. S otrcanim koricama Biserja svetog Ante, u krupnim težačkim rukama, pomjerao se s noge na nogu ostavljajući iza sebe miris čiste seljačke košulje, miris sijena i svježa mlijeka, jer je prije svakog odlaska u crkvu trebalo prvo namiriti krave i par ovaca koje bi se u to doba godine obično zatekle u štali.

Godine se nakupile, stasala mladost se razišla i otišla drugim putem i za drugačijim načinom života. A stariji su morali dalje i od nečega živjeti.

Mi, tadašnja djeca, odrastali smo pored njega i sličnih njemu upijajući dobro i loše, ne sluteći da će tako brzo proteći vrijeme i da ćemo sami ostarjeti, sjećati se svega toga tko zna gdje i ispod kojih slika puta križa, a sve kao da je to bilo jučer. Ja se toga po tko zna koji puta sjetih u ovo vrijeme korizme, zatvorim oči i ugledam poznata lica u drvenim klupama kojih odavno više nema, slušam njihove poznate glasove koji se razliježu našom gučogorskom crkvom kao nada za dane koji će uskoro doći i navijestiti uskrsnuće:

Kada umrem ja, Isuse
Nek’ mi Majke tvoje suze
Dušu rajem obdare.

(Ivo Pjanić)

Objava Korizma u Gučoj Gori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U svojoj propovijedi, fra Damir je prisutne potaknuo na težnju unutarnje promjene samih sebe kako bi doprinijeli Crkvi čiji su dio, po uzoru na svetog Franju: „Po sakramentu krštenja, ja sam se utjelovio u tu Crkvu, postao sam, kako kaže sv. Pavao, dio ili ud te Crkve. I sveti Franjo je znao da može učiniti nešto i pomišlja ‘mogu sebe popraviti, da ja budem bolji dio Crkve’. I kada je to učinio u svom životu, već za života, a pogotovo nakon smrti, obnovio je tolike crkvene zajednice, toliko ljudi krenulo je za njim, a on je obnovio sićušni dio Crkve, obnovio je samoga sebe. Zato je poruka svetoga Franje, braćo i sestre, prije nego što izrečeš riječi optužbe prema bilo kome u Crkvi, upitaj se ‘Jesam li ja svet? Jesam li ja Crkve dostojan? Ranjavam li ja svojim životom to mistično Tijelo Kristovo?’”

Na kraju svete mise upriličeno je druženje, a vjernici su se za proslavu sv. Franje pripremali misama trodnevnicama.

Patron župe proslavljen je i u Rumbocima, Šikari, na Dobrinji u Sarajevu, te brojnim drugim župama koje za svog zaštitnika slave sv. Franju Asiškog.

Objava Proslava sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.