Don Gobbi je više puta boravio u Hrvatskoj gdje je od Majke Božje primio razne poruke koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo u kakvom se stanju nalazimo i što se od nas očekuje.

Kraljica mira

Dana 19. lipnja 1982. godine, Gospa se u Splitu obraća svima koji su se odazvali njezinu pozivu i kaže da je od njih sastavila „svoju četu” s kojom ulazi „u zaključne trenutke bitke”.[2] Ovim se svima daje na znanje da se nalazimo u prijelomnim vremenima. Hrvati nisu posebno spomenuti, ali su uključeni po odazivu kao dionici Gospine čete.

U drugoj poruci danoj u Zagrebu 14. studenoga 1984. Gospa prvi put izrijekom spominje hrvatski narod. Odaje nam priznanje zbog onoga što smo pretrpjeli i očituje svoju blizinu: „U zemlji ste gdje moji sinovi trpe i nose teret nebrojenih patnja; u ovoj zemlji kojoj toliko prijeti moj i vaš Protivnik, ali koju Ja toliko ljubim i štitim.”[3] Ukazuje da je naša domovina posebno teško poprište borbe dobra i zla, odnosno da se nalazimo na prvoj liniji bojišnice gdje smo izloženi velikim patnjama i prijetnjama Sotone. No u isto vrijeme nismo prepušteni sami sebi, već je Gospa na našoj strani i pruža nam posebnu zaštitu i ljubav.

Potom kaže: „Ja sam Kraljica mira. Nikada kao danas čovječanstvo nije bilo ugroženije opasnošću rata i neizmjernog razaranja. Gledajte na mene kao na Onu koja ima od Boga zadatak da donese mir svijetu. Zato vas pozivam da molite za mir s jednom trajnom, pouzdanom i uvijek sa mnom obavljanom molitvom. Osobito molite svetu krunicu. Tako ćete moći postići od Gospodina veliku milost promjene srdaca da bi se svi otvorili osjećajima ljubavi i dobrote. Tako će mir ući u srce ljudi, a zatim se proširiti u obitelji, narode i u čitav svijet.”[4] Majka Božja se predstavlja pod istim imenom kao i u ukazanjima u Međugorju – Kraljica mira – i upozorava na prijetnju svjetskoga rata koji se može otkloniti molitvom, posebno krunice, u zajedništvu s njom.

U nastavku iste poruke stoji: „Da bih vam dala siguran znak svoje majčinske nazočnosti i da bih vam pružila radost i ohrabrenje usred tolikih vaših boli, Ja sam sama izabrala ovu zemlju da se ukažem na nov, dulji i izvanredniji način.”[5] Marija objašnjava da je izabrala hrvatsku zemlju za svoja ukazanja, jedinstvena po dužini trajanja i načinu odvijanja. Razlog je što je vidjela velike patnje hrvatskoga naroda, koje su tada bile uzrokovane bezbožnom ideologijom komunizma i velikosrpskom vladavinom, i hoće mu dati „siguran znak” da ga ona nije napustila, već majčinski stoji uz njega kao što je svojedobno stajala pod križem svoga Sina bodreći ga tako da ne klone duhom i donoseći mu radost. Ukazanja u Međugorju su dakle znak Marijine ljubavi darovan Hrvatima. Ova poruka je izričita potvrda ukazanja u Međugorju kako po imenu Gospinu tako i po opisu načina tamošnjega ukazanja. No ovo je ujedno i priznanje Hrvatima što su, unatoč svim protivštinama, ostali vjerni Kristu. Do svjetskoga rata, hvala Bogu, nije došlo i to možemo zahvaliti onima koji su se odazvali Gospinu pozivu na molitvu. No nakon ni deset godina dogodio se rat u tadašnjoj Jugoslaviji u kojem su upravo Hrvati bili najveće žrtve. Možda je to Bog dopustio jer je znao da mi imamo još dovoljno vjere da to možemo iznijeti za razliku od zapadne Europe koja to ne bi mogla. Marija je uz to mogla te naše patnje prikazati svome Sinu kao zadovoljštinu za grijehe čovječanstva kako bi tako spriječila svjetski rat.

Majka domovine

U trećoj poruci danoj u Zagrebu 27. listopada 1988. godine Gospa kaže: „Kolike milosti izviru iz mog Bezgrješnog Srca za vas, za cijeli moj Pokret, za vašu domovinu koja prolazi časove patnje i tegobe i toliko treba pomoć svoje nebeske Majke.”[6] Marija nam ukazuje da zna kroz koje muke prolazimo i koliko nam je potrebna njezina majčinska pomoć i zato nam otkriva da primamo od nje velike milosti. Kako je tada postojala sam Jugoslavija, moglo bi se zaključiti da Gospa misli na nju ali ona bi tada govorila o državi, što bi bilo jednoznačno, a ne o „vašoj domovini” što je sintagma koju koristi u Zagrebu, prijestolnici tadašnje Republike Hrvatske i upućuje je Hrvatima katolicima koji svojom domovinom smatraju jedino Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

I nastavlja sa snažnom porukom: „Ja sam Majka i Kraljica vaše domovine.”[7] Ovdje se Marija sama naziva Majkom „vaše domovine”, odnosno budući da se prvenstveno obraća Hrvatima, to znači hrvatske domovine. Tako otkriva da nije samo Majka svakoga od nas ponaosob ili zajedno nego da njezino majčinstvo pokriva cijelu našu zemlju. Izgleda neobično da se Gospino majčinstvo može definirati i teritorijalno, no kada razmotrimo da je jedan od osnovnih odrednica nacije zemlja koju nastanjuje dotični narod, onda postaje shvatljivo da Marija u svojoj skrbi za nas, svoju djecu, svoje majčinstvo proteže i na našu domovinu bez koje ne bismo postojali kao narod. Štoviše, kako u Bogu nema slučaja nego svakome narodu udjeljuje i određenu zemlju za obitavanje tako je i Hrvatima dana baš ova zemlja u kojoj žive vjekovima. U tome nas je mogla kod svoga Sina zagovarati i za nas posredovati upravo Majka Božja, a svijest i zahvalnost za to je vjerojatno i razlog zašto je bitni dio našega nacionalnog identiteta upravo marijanska pobožnost.

Kraljica Hrvatske

Marija se u ovoj poruci ujedno naziva i Kraljicom hrvatske domovine. To ne isključuje uvriježeni naslov pod kojim je častimo kao Kraljicu Hrvata nego ga dapače i osnažuje ukazujući da ona vlada ne samo nad svojim vjernicima nego i našom zemljom.[8] To je povlastica koju vjerojatno možemo zahvaliti našim precima koji su upravo vojujući pod njezinim stijegom svoju domovinu, uz velike žrtve i stradavanja, obranili. Ujedno su tako, svojom krvlju i junaštvom, stoljećima štitili kršćanstvo od najezde islama i komunističkoga bezboštva zasluženo stekavši naslov predziđe kršćanstva. Po svome uznesenju na nebo, Marija je postala kraljica i neba i zemlje jer je Majka vječnoga kralja Isusa Krista. Katolička Crkva slavi blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice 22. kolovoza priznajući je tako moćnom zagovornicom kod Boga. Aleksa Benigar tumači: „Marijino kraljevsko dostojanstvo ima isti temelj i iste oznake Kristova božanskoga kraljevskoga dostojanstva. Ona ovisi o njemu i iz njega ima svoj opstanak, jer je u Božjem predodređenju s njime združena.”[9] Hrvati su je tako tijekom svoje burne povijesti zvali „fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvatske). No ujedno su je častili i kao kraljicu svoje zemlje. Godine 1944., u teškim danima Drugoga svjetskoga rata, fra Ante Jadrijević bilježi: „I hrvatski narod proživljava strašne dane, možda gore nego ikoji drugi narod. Svugdje se lije krv, a popaljene kuće i uništeni domovi opažaju se svaki dan sve više. Zato ako itko, mi trebamo poslušati glas svoje Majke i zaštitnice koji nam Ona upravlja iz Fatime. Ta mi smo Marijino kraljevstvo, a ona je naša Majka, kako ju je nazvao zadnji kralj hrvatske krvi Nikola Iločki: Majka kraljevstva, Mater regni.”[10] Neki narodi su Mariju i službeno proglasili kraljicom svoje domovine. Kraljicom Poljske proglašena je već 1656., a na traženje poljskih biskupa od 1923. ustanovljen je i blagdan Marije Kraljice Poljske.[11]

[1] Oscar Cantoni, „Apertura del processo per la causa di beatificazione e canonizzazione del Servo di Dio Sac. STEFANO GOBBI”, Diocesi di Como, 1. svibnja 2024., na: https://www.diocesidicomo.it/wd-document/apertura-del-processo-per-la-causa-di-beatificazione-e-canonizzazione-del-servo-di-dio-sac-stefano-gobbi/, (22. prosinca 2025.).

[2] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, Svećenički marijanski pokret, Zagreb, 1998., 252-253.

[3] Ibidem, 314.

[4] Ibidem, 314.

[5] Ibidem, 314.

[6] Ibidem, 435-436. Hrvatski prijevod koristi izraz zemlja koji je pogrešan jer u talijanskom izvorniku stoji „patria” što znači domovina. (Ai Sacerdoti figli prediletti della Madonna, Movimento Sacerdotale Mariano, Milano, 2007.²⁶, 365).

[7] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, 436.

[8] Detaljnije o Gospi kraljici Hrvata vidi: Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čuda, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare, Split, 2020., 260-264.

[9] Aleksa Benigar, Mudrost križa (Staurosofia). Franjevačke duhovne vježbe, Brat Franjo, Zagreb, 1994., 227.

[10] Ante Jadrijević, „Predgovor”, u: Ljudevit-Marija Grignon de Montfort, Prava pobožnost prema Majci Božjoj, Naklada Svetišta Majke Božje Lurdske, Zagreb, 1944., 4.

[11] Vidi detaljnije: Josip Mužić, Gospin vitez Ivan Pavao II. Hrvatima brat, Zaklada Vigilare, Zagreb, 2021., 81-84.

Objava „Plava knjiga” o Hrvatima (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Masovno okupljanje naroda nije moglo proći nezapaženo od vlasti koja se osjetila ugroženo i počela poduzimati protumjere. Fra B. Vidović piše: „To se je ukazanje, kako govore, ponavljalo. Čim je taj glas pukao, počeo je svijet dolaziti na groblje. Hiljade i hiljade dolaze svaki dan i svake noći i župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača. Ali se je vlast umiješala, uhapsili su djevojku i djecu. Govore da su djevojku i tukli, ali držala se je sjajno i govorila: dalje mene tucite i ubijte, ja ću govoriti, što sam vidjela i čula. Svijet jednako dolazi.”[1]

Progoni

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je, unatoč primljenim batinama, pružila odlučan otpor spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Nakon toga represija se okrenula protiv naroda. „Organi vlasti su te skupove zabranjivali i razgonili, pojedince pozivali na saslušavanja i zatvarali.”[2] Dočekivali su hodočasnike i nisu im dali prolaziti.[3] Grupu iz Prologa su istukli pendrecima a druge su pritvorili.[4] Ljude su zatvarali i u kapelu.[5] Ljudi su stoga odlazili noću i po mraku do mjesta ukazanja da ih ne vide komunisti.[6] Kad bi milicija došla, ljudi bi se dali u bijeg preko grobova, a one koje bi uhvatili tukli bi bez poštede. No Bog je znao davati čudesnu zaštitu žrtvama i svjedočanstvo prisutnima. Janju su komunisti tukli na groblju, ali ona je govorila da je ništa ne boli.[7] Ovo iskustvo su imali i neki drugi vjernici. „Mara Lauš nadimak Lovac zvala se Čavaruša išla na groblje Džalto, zloglasni komunjara iz Livna, je udario kundakom a ona ništa nije osjetila.”[8] Ovakvi udarci posebno kundakom puške mogu nanijeti teške ozljede i nemoguće je da ne izazovu veliku bol. Iz ovakvih slučajeva i progonitelji su mogli zaključiti da se radi o nadnaravnim fenomenima i postaviti se drukčije. Nažalost nemamo saznanja da se itko od njih pokajao i obratio. Štoviše, bilo je i onih koji su izgleda tada tragično skončali. Janjin stričević Ilija (Ile) Franjičević, od majke Mande Pelivan i oca Ivana, također je imao viđenje i umro od posljedica prebijanja milicije koja je danima rastjerivala narod.[9]

Cijelo to vrijeme Janju nisu ostavljali na miru, bila je prva na udaru, puno je propatila ali je primala i posebne milosti koje su često bile vidljive i drugima. Janju su odvodili u Livno u zatvor nekoliko puta, ali njoj je „sjalo u zatvoru”.[10] Jednom zgodom nakon tri dana pritvora, vidjevši svjetlo u zatvoru, pustili su je samu u noći. Noć je bila mračna, ali se ukazala zvijezda koja je išla pred Janjom do Bile gdje je prenoćila kod ujaka.[11] Sutradan je sretno stigla kući. Jednom kad su je uhitili i, kako nije bilo automobila, pješice privodili na ispitivanje, njoj se otvorio grm u koji je ušla, a pratitelji je nikako nisu mogli naći i otad su je ostavili na miru.[12]

Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim. Bojali su se vjernika svjesni da njihova vlast ne počiva na podršci naroda nego na nasilju i zločinima.

Fra B. Vidović piše 1946.: „Svrhom godine zastalo posve i svijet ne ide toliko u Ćosanlije. Bit će da više nema ukazanja.”[13] Razumljivo je da su uslijed progona, a onda i zbog dolaska zime jenjali dolasci hodočasnika, no to ne znači da su prestala ukazanja. Godine 1946. i 1947., ljudi su se okupljali masovno, a nakon toga nisu. Što bi moglo značiti da su to vrijeme ukazanja bila redovita, a nakon toga više nisu ili su se, zbog represije, događala potajno u privatnosti. Svakako zadnje vijesti o ukazanju imamo 1952. godine,[14] a vjerojatno su te iste ili najviše sljedeće godine potpuno prestala. Sveukupno imamo nekih sedam godina koliko su trajala ukazanja.

Različite prosudbe

Fra Franjo Vrdoljak (1912. – 1995.) je za vrijeme ukazanja bio župnik (od 29. VI. 1945. do 4. V. 1947.).[15] Njegov stav je bio vrlo važan kako za narod tako i za vlast. Svjestan toga on se, po vlastitim riječima, „nije miješao u čitavu stvar”.[16] Fra Bonifacije Vidović kaže: „Župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača.”[17] Samostanski kroničar kaže „sva je sreća” da nije, jer je očito prepadnut i zabrinut zbog progona kojemu su u protivnom mogli biti izloženi franjevci. Župnik u svojoj kronici nikoga ne okrivljuje nizašto, dapače uopće ne spominje ni Janju ni ikoga drugog od vidioca i tako ih štiti. Uz to što je još važnije on, iako je najpozvaniji da govori o onome što se zbiva u njegovoj župi, ne donosi nikakav, a posebno ne negativan, sud o događanjima. Za očekivati je da je župnik pazio što zapisuje svjestan da se sve može iskoristiti protiv njega. Stoga je mogao ili prešutjeti ukazanja ili zabilježiti ih tako da to nikome ne naškodi. U ovom drugom slučaju za koji se on odlučio, prednost je što tako ostaje svjedočanstvo za poslije. U prilog ovoga zaključka stoji i što ista kronika donosi: „Jedne korizmene nedjelje 1947. organi vlasti rastjerali su posjetioce sa ćosanskoga groblja. Iza toga je došao jedan organ vlasti s tri vojnika da premetne župski stan. U prisutnosti Ive Brale zvonara, jer župnika nije bilo kod kuće, premetnuo je kuću i našao kroniku, istrgao iz nje nekoliko listova s napomenom da se tu nalaze neke stvari koje terete fratre. Tako je objašnjen nestanak ona četiri lista kronike iz 1947 godine.”[18] Iz Kronike samostana na Gorici saznajemo da je zvonar bio uzet za svjedoka, a da je predstavnik vlasti bio Tomislav Džalto.[19] Prvotni razlog dolaska vlasti bilo je tjeranje hodočasnika s mjesta ukazanja. Premetačinu župnoga stana napravili su tek naknadno i u njoj je ključan bio pronalazak župne kronike, koja je očito i bila predmet potrage, iz koje su istrgnute četiri stranice kao dokazni materijal protiv župnika.

[1] Ibidem, 411.

[2] Liber memorabilium župe Čuklić, 55. Usp. također: Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[3] Kazivanje J. Vlahovića.

[4] Kazivanje A. Kurbaša.

[5] Kazivanje A. Franjičević.

[6] Anđelku Benzon je tako majka nosila noću na leđima do groblja i ona se sjeća svjetla plave boje slična moru (Kazivanje A. Benzon).

[7] Kazivanje Marije Milanović, r. Franjičević 1952., J. Mužiću 5. travnja 2025.

[8] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 4. travnja 2025.

[9] Kazivanje A. Benzon. U drugom izvoru navodi se prirodni izvor smrti. „Ile Franjičević rođen 1933. umro je sa 17 godina. Sestra je pričala da ga je groznica uhvatila na groblju, Ile: ‘Mama, probudi me u 4 ujutro’, vidio Gospu.” (Kazivanje J. Franjičević).

[10] Kazivanje A. Kurbaša. Samostanski ljetopisac donosi da su „dapače Janju neko vrijeme držali i u pritvoru” (Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421).

[11] Kazivanje J. Franjičević; Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 4. travnja 2025.

[12] Kazivanje A. Benzon.

[13] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[14] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[15] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 88.

[16] Liber memorabilium župe Čuklić, 55.

[17] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[18] Liber memorabilium župe Čuklić, 56.

[19] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (III.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dok se u mislima vraćam u Bjelorusiju, u pamet mi dođoše riječi: Ex oriente lux, ex occidente luxus, varijacija jedne stare klasične izreke koja znači da s Istoka dolazi svjetlost, a sa Zapada raskoš. Bio sam ugodno iznenađen kada sam prvi i jedini put kročio na tlo ove krasne zemlje. Zadivila me čvrsta vjera bjeloruskoga naroda i njihova odlučnost ne dopustiti olako da ih preplavi bujica zapadnih vrijednosti. Uživao sam ulazeći u njihove crkve i promatrajući pobožne žene prirodnih i lijepih crta lica kako s maramom na glavi i djecom u naručju pale svijeće ispred ikonâ Bogorodice i preporučuju svoje obitelji Onoj koja ih je tijekom stoljeća majčinski pratila kroz strašne nevolje i ulijevala novu snagu za život.

Posebno me veselilo što sam imao priliku posjetiti nacionalno marijansko svetište Budslau (na bjeloruskom Будслаў), koje se nalazi sjeverno od glavnoga grada Minska. Zahvaljujući svome zemljaku iz rodnoga grada Vareša, koji je u to vrijeme radio u Minsku, dobio sam i prijevoz do svetišta. Bog neka mu uzvrati stostruko! Danas je Budslau tek malo selo, ali s veoma bogatom poviješću. Naime, godine 1504. litavski veliki knez i poljski kralj Aleksandar Jagelović darovao je zemljište franjevcima opservantima, po samostanu sv. Bernardina u Krakowu poznatijima i kao Bernardinci. Ondje će od skromnih početaka s vremenom nastati nadaleko poznato Gospino svetište. Prva franjevačka braća bila su iz Vilniusa.

Glas o ovom mjestu nadaleko se proširio 1588. Naime te godine zbio se sljedeći događaj. U zimsko vrijeme jedan se franjevac, nakon nadgledanja samostanskoga posjeda, u noćnim satima vraćao kući. Noć je bila mračna, a ledeni vjetar mu je šibao lice dok je u daljini slušao zavijanje vukova. Drhteći od hladnoće i straha i ne znajući više gdje se nalazi, preporučio se Bogu i zavapio za pomoć. U jednom trenutku primijetio je kako kroz drveće sja nešto poput vatre. Silno se obradovao i krenuo u tom smjeru. Izišavši na čistinu, veoma se iznenadio kada se našao pred skromnom samostanskom kapelicom. Iznad nje u žarkom svjetlu lebdio je lik Majke Božje, posve identičan liku s poznate ikone koja se nalazila na glavnom oltaru jedne crkve u njegovu rodnom Vilniusu. Zadivljen onim što je vidio, potrčao je i brzo probudio ostalu braću te su svi mogli vidjeti isti prizor. Svi su kleknuli i molili se dok konačno svjetlost i lik Majke Božje nisu nestali ispred njihovih očiju. Isti događaj ponovit će se još nekoliko puta idućih dana. Redovnici su zaključili da je Djevica Marija na poseban način zaželjela da ju se časti na ovom mjestu. O svemu su obavijestili svoje poglavare u Vilniusu. Nakon što su sva braća pod prisegom izjavili da su govorili istinu, spomenuta ikona iz crkve u Vilniusu prenesena je u Budslau, gdje se već stoljećima časti na poseban način.

Odmah godinu nakon ovoga čudesnog događaja izgrađena je prostranija drvena kapela za brojne hodočasnike koji su pristizali u milosno mjesto i u koju je smještena ikona Djevice Marije. Budući da je broj vjernika neprestano rastao, franjevci su odlučili graditi zidanu crkvu. Tako je uz pomoć dvojice ktitorâ plemićkoga podrijetla i drugih dobročinitelja, u kasnom renesansnom stilu, u obliku križa izgrađena jedna od najljepših crkava u tom dijelu Europe, u kojem je Gospa pronašla svoj novi dom. Ikona Djevice Marije je malih dimenzija, u srebrenom okviru, s krunom koja je ukrašena dragim kamenjem. Oko ikone nalaze se cvjetni ornamenti i ljudski likovi, a na četiri strane je tekst iz Matejeva evanđelja: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju”(Mt 11,5).

Navedeni tekst nije bez razloga ispisan pokraj Gospine ikone. Brojna čudesa i ozdravljenja događala su po ovoj čudotvornoj ikoni. Čuvar ovoga svetišta po imenu Eleutherius samo je u prvoj polovici 17. stoljeća zabilježio četrdeset i dva čudesna ozdravljenja od različitih bolesti i nesreća po zagovoru Gospe Budslavske kojima je sam bio svjedok. Navest ću samo neka. Petogodišnji dječak Jozafat Tiškevič oslijepio je na oba oka i cijelu godinu ništa nije vidio. Kada su ga žalosni roditelji 1617. doveli u svetište, progledao je čim je prekoračio prag crkve. Ostao je u samostanu kao živi svjedok čuda i poslije je postao poznati svećenik karmelićanin i prior samostanâ u Vilniusu i Varšavi. Polonija Jagalska bila je hroma, ležeći godinama nepokretna na postelji. Kada je izgubila svaku nadu da će ozdraviti, u snu joj se 1634. ukazala Blažena Djevica Marija riječima: „Zašto ne dođeš do moje ikone u Budslau? Tamo ćeš ozdraviti.ˮNakon buđenja, čim je dala obećanje da će hodočastiti u Budslau, istoga trenutka je ozdravila. Godine 1638. jedna sluškinja imenom Barbara Džiaginianka teško se razboljela. Nakon što je primila svetu pričest odmah je umrla, ne stigavši konzumirati tijelo Kristovo. Tek idući dan svećenik je primijetio posvećenu hostiju i, smatrajući ženu mrtvom, neraspadnutu hostiju izvadio iz njezinih usta. Njezina gospodarica je zamolila svećenike da mole za nju, a i sama je molila pred čudotvornom Gospinom ikonom moleći povratak života za svoju sluškinju. Četvrtoga dana, poput nekoć Lazara kojega je Isus uskrisio od mrtvih, sluškinja koja je bila na mrtvačkom odru iznenada je oživjela i podigla se kao da se ništa nije dogodilo. Godine 1992. crkvi je dodijeljen naziv Male bazilike, a 1998. čudotvorna ikona okrunjena je papinskom krunom. Godišnja proslava u čast Gospe Budslauske koja se održava 2. srpnja okuplja velik broj vjernika i zbog bogatih i raskošnih svečanosti upisana je 2018. na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva

Objava Majka Božja Budslavska: Brižna Majka bjeloruskoga naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Trinaestu godinu za redom, pred svetkovinu uznesenja Blažene Djevice Marije, nekoliko tisuća vjernika hodočastilo je od samostanske i župne crkve na Raščici cijeli krug preko Matića, Kostrča, Ugljare, Donje Mahale i Tolise do franjevačkoga samostana. Sve je započelo blagoslovom hodočasnika u crkvi u 18 sati i zajedničkom molitvom Gospi za obitelj. Ovogodišnji Gospini pratitelji bili su članovi mjesnoga bratstva franjevačke mladeži.

Šestosatni hod bio je ispunjen molitvom, pjesmom i radosnim prijemom župljana. U svih pet sela svečano je dočekan Gospin kip ispred mjesnih crkava i kapela. Posebno je bilo vidjeti kako mladi i stari zajedno Boga slave ujedinjeni u molitvi i zahvali Majci za sve milosti. Napose se molilo za dar vjere, svetu Katoličku Crkvu, posavski kraj, ljude i zemlju da budu blagoslovljeni Gospinom prisutnošću i blizinom; za svetost i blagoslov ognjišta; za milost oprosta i pomirenje zavađenih; za očuvanje ljudskoga života od začeća do smrti; za stare i bolesne, osobito usamljene i zaboravljene; za mlade i djecu da se obrate i povjeruju Kristu i za sve one koji su hodeći molili Gospin zagovor, pomoć i snagu.

Nakon prijeđenih nešto više od osamnaest kilometara slavljena je sveta misa ponoćka pod zvjezdanim nebom ispod crkvenih zvonika. Pokornički hod bio je uvod u svečano misno slavlje koje je predvodio fra Zvonko Benković, inicijator, pokretač i voditelj ovoga hodočašća, uz koncelebraciju desetak svećenika.

(fra Mario Jurić)

Objava Trinaesto zavjetno hodočašće s Gospom selima župe Tolisa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poput visibabe ispod teškoga zimskog snijega diže se glas bosanskoga vjernika s pjesmom o Gospi, Mariji Majci Crkve. Vapaj je to bosanskoga sina Majci koja razumije i sluša jade svoga sina. Popijevka Majci izrasta iz jednostavne duše bosanskoga čovjeka i postaje najjači, najbogatiji i najomiljeniji iskaz kršćanske ljubavi prema Mariji. Marijine popijevke u pučkom repertoaru, uz euharistijske i općenito Gospodnje crkvene popijevke, svakako su najbrojnije pjesme posvećene Majci Mariji.

U kantualu U slavu Bogu poznatoga glazbenika, dugogodišnjega profesora crkvene glazbe na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, maestra Franje Matejevskog, postoji 41 popijevka na čast Blažene Djevice Marije i deset Lauretanskih litanija, koje su se u ono vrijeme u crkvi često pjevale. U cijeloj Bosni proširene su marijanske, izvorno bosanske pučke popijevke. Najznačajnije od njih su: O preslavna Božja Mati, O Marijo, o Marijo, bolne duše likarijo i Faljen Isus, Marijo. One se nazivaju i antifonama jer s obzirom na formu, mjesto izvođenja u liturgiji podsjećaju na antifone.

Svaka narodna melodija uopće pa tako i crkvena pučka popijevka, ima oblik pučkoga verza i strofe. Veoma je draga srcu puka. Prikladna je i moćna oduševiti i ujediniti puk u pobožnom pjevanju jer je lako pamtljiva, a ritmička faktura je jednostavna. Puk je lako pamti dok melodija kao da sama izvire iz srca čovjeka. Pored mnogih blagodati koje donosi napaćenom čovjeku na tvrdoj bosanskoj zemlji, ona ima onu glavnu a to je: prenijeti nauk o Mariji na jednostavan i razumljiv način priprostom čovjeku. Budući da se radi o „Tri marijanske antifone” izvorno bosanske, kako to navodi fra Slavko Topić, može se kazati kako je druga antifona O Marijo, o Marijo, bolne duše likarijo bliska melodiji Zdravo tijelo Isusovo osim u napjevu iz Vidoša kod Livna. Napjev u Vidošima protkan je melodijskim elementima drugih napjeva. Najljepši i najautentičniji melos može se čuti u Kraljevoj Sutjesci kada cijela crkva zapjeva ovu pučku popijevku. Postoji jedna zanimljivost koja se tiče ovih antifona, a to je da do danas nije utvrđeno tko su autori omiljenih bosanskih marijanskih antifona: O preslavna Božja Mati – O Marijo, o Marijo, bolne duše likarijo – Faljen Isus, Marijo. S obzirom na njihovu geografsku proširenost u Bosni, izgleda da bi središte njihova nastanka i širenja mogao biti franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci. Kao da se autor krije iza melodije, stihova i ritma da bi pokazao kako je to popijevka rođena u narodu i stvorena za narod. Pjeva se ona u Kraljevoj Sutjesci, Varešu, Borovici, Drijenči, Vidošima kod Livna, Carevu Polju kod Jajca. Fra Slavko Topić nas je zadužio da prenosimo ove blagodati na buduće generacije. Pjevajući ove popijevke duša i srce ispunjaju se radošću i milinom.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Marijin triptih pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ono što je Francuzima Lourdes to je Nijemcima – a osobito Bavarcima – Altötting, poznato marijansko svetište. Počeci ovoga znamenitog mjesta, kao i uvijek kada su u pitanju zahvati neba, povezani su s čudesnim događajima iz davne 1489. godine. U središtu Altöttinga nalazila se kapelica s crnim Gospinim likom. Prvo čudo dogodilo se ovako: trogodišnji dječak pao je u rječicu Mörnbach i utopio se. Pronađen je pola sata kasnije. Shrvana bolju, majka je beživotno tijelo dječaka odnijela u Marijinu kapelicu, položila ga na oltar i usrdno molila za svoje dijete. Nakon molitve život se vratio u dječakovo tijelo. Oživljeni dječak kasnije će postati svećenik. Glas o čudesnom događaju strelovito se proširio krajem pa su ubrzo s raznih strana počeli pristizati brojni hodočasnici. Iste godine Djevica Marija učinila je i drugo čudo: jedan seljak u okolici Altöttinga spremao se nakon sjetve na konjskim kolima prije nevremena prevesti zob do svoga imanja. Svoga šestogodišnjeg sinčića posadio je na konja. U jednom trenutku je sijevnulo, a preplašeni konj, jurnuvši naprijed, zbacio je dječaka ravno pod natovarena kola koja su posve prignječila nesretno dijete. Po ljudski gledano nije bilo nikakva izgleda da će dijete živo dočekati jutra. Istoga dana dječakova obitelj učinila je zavjet pred Gospinim likom zatraživši Marijinu pomoć i zagovor. Sljedećega dana dječak je posve zdrav stao na noge kao da se ništa nije dogodilo.

Središnje mjesto molitve i pobožnosti je milosna kapelica u kojoj se nalazi čudotvorni Gospin lik. O čudesnoj pomoći Djevice Marije vjernicima svjedoče na vanjskim zidovima kapelice bezbrojni zavjetni darovi, zahvalne pločice, ostavljene štake i slike koje opisuje na koji način je Marija pomagala onima koji su joj se utekli u raznim nedaćama. Među posebnim stvarima u milosnoj kapeli svetišta, što ga ujedno čini i jedinstvenim u svijetu, veliki je broj umjetnički urešenih urni u kojima se nalaze srca brojnih bavarskih velikaša kraljevskoga i plemićkoga roda te crkvenih velikodostojnika. Od ukupno 27 urni 14 ih je smješteno ispod kamenoga poda kapelice, a 13 ih se nalazi po zidovima oko središnjega oltara iznad kojega je čudotvorni Marijin lik. Dirljive su riječi iz oporuke Johanna von Tillya, generala Katoličke lige, čiji posmrtni ostaci počivaju u Altöttingu. On je naredio da njegovo srce nakon smrti ne bude na uzvišenom mjestu blizu Gospe, nego ispod kamenoga poda kako bi svi koji ulaze u kapelicu mogli gaziti po njemu. Potresno je također da se ispod Gospina kipa nalazi povelja bavarskoga izbornog kneza Maksimilijana I., potpisana vlastitom krvlju, kojom obećava vjernost i predanje bavarskoga naroda Djevici Mariji.

Gospino svetište u Altöttingu stoljećima su opsluživali franjevci kapucini. Među najznačajnijim je sv. Konrad od Parzhama, časni brat koji je stupanj svetosti postigao radeći na porti kapucinskoga samostana. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. 1934. Godine 2006. novoizabrani papa Benedikt XVI. darovao je svetištu svoj nadbiskupski prsten iz Münchena. Taj prsten danas je dio žezla u Marijinoj ruci.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Gospa od Altöttinga (Njemačka): Povratak Mariji – najsigurniji Sinodalni put pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.