Sv. Anto je svojim životom i radom brzo stekao glas čovjeka Providnosti, osobitog Božjeg ljubimca, apostola trinaestog stoljeća i pomoćnika u nevoljama. Njegovo štovanje širilo se ponajviše po katoličkim zemljama Sredozemlja. Pio XII. ga je 1947, na temelju 77 sačuvanih propovijedi, proglasio crk­venim naučiteljem.

Od početaka svoga djelovanja u Bosni i Hercegovini franjevci su prihvatili i širili svečevo štovanje. O tome nam svjedoče malobrojni sačuvani podaci. Tako je 1740. Filip Lastrić za sutješku crk­vu u Veneciji nabavio oltar s kipom sv. Ante koji je u ono vrijeme iz Splita trebalo prenijeti na konju.

Suvremenom štovanju pridonijeli su kalendari i časopisi a osobito molitvenik Biserje sv. Ante koji je u prošlom stoljeću doživio 36 izdanja. Zato ne čudi da su mu danas u Bosni i Hercegovini posvećene 23 župne crk­ve i nekoliko podružnica. A gotovo da nema crk­ve bez svečeva oltara ili barem slike sa škrabicom za Kruh sv. Ante iz čije se milostinje pomažu siromašni, bolesni i napušteni ljudi.

Spomenuto govori kako je za oltare i drugi crk­veni namještaj bio potreban svečev kip, slika ili litografija. Njih su u naše krajeve donosili iz inozemstva. Na slikama je sv. Anto najčeš­će predstavljen s djetetom Isusom u naručju, s ljiljanom ili s Biblijom.

Kad se Bosna i Hercegovina oslobodila osmanske vlasti (1878), počele su se u njoj ubrzanije graditi crk­ve, a u katoličkim zemljama nabavljati crk­veni inventar uglavnom iz specijaliziranih tirolskih radionica.

Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće na Plehanu je sagrađena za to dosta velika crk­va (40 x 18 m) s dva zvonika. Bila je to trobrodna bazilika s dva niza stupova, polukružnom apsidom i korom. God. 1902. franjevci su iz Rima naručili novi križni put slikara Benedetta Giovea.

Ipak najveći likovni zahvat bilo je zidno oslikavanje crk­ve koje su 1909. izveli slikari Marko Antonini i njegov sin Otto. Tada je najveći dio crk­venih zidova i stropa bio ukrašen geometrijskom i cvjetnom ornamentikom te s dvadesetak figuralnih kompozicija s franjevačkim svecima. Da osuvremene i crk­veni namještaj, plehanski franjevci su 1936/37. naručili četiri sporedna oltara (Gospin, Srca Isusova, sv. Ante i sv. Ivana Krstitelja) u tirolskoj izvedbi. Taj tipski rad bio je obilježen lokalnim folklornim dekoracijama i ukrašenim plohama od obojena drva i gipsa.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća crk­va je umjetnički obnovljena. Učinjeni su brojni likovni zahvati koji su dobrim dijelom prezentirani u monografiji Plehan (1987) a ovdje ćemo izdvojiti oltar Sv. Ante. Budući da su sporedni oltari bili vremenom nagriženi, franjevci su odlučili naručiti nove. Izrada lika sv. Ante povjerena je 1979. slikaru Zlatku Keseru, koji je na freski (200 x 150 cm) u svojim maštovitim prizorima, u kojima prožimalo figurativno i apstraktno sa slobodno obojenim poljima i znakovljem, pokušao predstaviti cijeli svečev život. Kolikogod je freska likovno i porukom nudila bogato rješenje, nekim je franjevcima bila teško prihvatljiva. Stoga je odlučeno da oltarsku sliku u mozaiku od prirodnog kamena uradi Đuro Seder, što je on i učinio 1985. na temu Sveti Anto propovijeda (250 x 200 cm).

Međutim, sav taj veliki i vrijedni trud plehanskih franjevaca uništen je u ratu u ljeto 1992. godine. Tada su srpske postrojbe, zrakoplovima, tenkovima, topovima i minobacačima, prognale nesrpsko stanovništvo, uništile sve sakralne objekte, čak i groblja, opljačkale njihove posjede, porušila kuće, gospodarske zgrade. Nakon rata uspostavili su, zahvaljujući međunarodnoj zajednici, svoj entitetski teritorij. A sada, i dalje obilježavajući svoj zamišljeni teren, po visovima i uz važne prometnice grade svetosavske hramove. U svemu se vladaju kao da se ništa nije ni dogodilo, kao da za to ne bi trebalo odgovarati niti nadoknaditi štete.

I uz nepovoljne političke i gospodarske prilike, malobrojni plehanski Hrvati su se vratili u svoj kraj u svome kraju te obnavljaju svoje kuće. Sjećajući se ranijih likovnih i kulturnih pothvata, možemo se nadati da će i u novoj, još nedovršenoj plehanskoj crk­vi, krš­ćanskom svjetioniku na plehanskoj gori, novi umjetnički lik sv. Ante Padovanskog dobiti svoje dostojno mjesto.

(Andrija ZIRDUM)

Objava Sveti Anto na Plehanu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prigodnoj homiliji fra Anto je naglasio važnost toga projekta povezivanja dvaju samostana onaj u Slavonskom Bodu, koji su gradili bosanski franjevci i samostan na Plehanu, naglasivši kako je upravo karizma sv. Franje otvorenost jednih drugima, te bratska povezanosti i zajedništvo.

„Radujemo se blagdanu sv. Franje Asiškog koji nas uči kako živjeti bratsku ljubav, kako zajedno moliti, graditi. Ove je godine 800. godina od Rana sv. Franje, a taj nas događaj uvijek poučava što znači služiti i biti ponizan kakav je bio sv. Franjo koji je Evanđelje Isusa Krista doslovno živio u svome životu i na svome tijelu primio njegove svete rane. Shvatio je Isusove riječi iz današnjeg evanđelja da smo kao kršćani pozvani služiti Bogu i ljudima u poniznosti i ljubavi. Sv Franjo slušao je i slijedio Krista u potpunosti. On je nama franjevcima primjer da i mi takvi trebamo biti. Spajajući ove dva samostana vi ste sudionici ovoga maratona apostoli mira i dobra. Vi ovdje donosite svjetlo, poticaj ste našim povratnicima da ustraju u širenju mira i dobra na ovim prostorima. Ljubav koju svojim trudom pokazujete nama je iznimno dragocjena. To što vi činite velika je milost i čast. Neka vam Gospodin dadne snage da u tome ustrajete i dalje“, poručio je uz ostalo u homiliji gvardijan fra Anto.

Druženje su poslije mise nastavili uz zajednički ručak u prostorijama privremenog samostana. U znak zahvale na sudjelovanju, u prigodnom programu sudionicima se obratio predsjednik Trkačkog kluba BraCe Anto Ravlić te svakome uručio zahvalnice i medalje. On je zahvalio i sponzorima koji su potpomogli taj projekt: Savezu sportske rekreacije Sport za sve – Slavonski Brod, Termu ekspert Slavonski  Brod, i Župi Plehan.

Zahvalu je na kraju uputio i osobno gvardijanu fra Anti što podržava i pomaže njihov projekt. Istaknuvši  važnost toga projekta gvardijan fra Anto zahvalio je Udruzi za rekreativno cestovno i planinsko trčanje i hodanje Trkačkom klubu BraCe iz Slavonskog Broda i Biciklističkom klubu Marsonia iz Slavonskog Broda što su zajedno s franjevačkim samostanom na Plehanu organizirali tu petu po redu međudržavnu biciklijadu, povezujući tako dva samostana, onaj iz Slavonskog Broda s plehanskim samostanom. Logistička podrška i toga im je puta bio Mijo Jerković, povratnik i suradnik u plehanskom samostanu.

B. Lukačević  (Mijo Jerković)

Objava Maratonci iz Slavonskog Brodu na Plehanu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kao sin Bosanske Posavine kanonik Zubak svoju je homiliju započeo znakovitom pjesmom svećenika Izidora Poljaka – “Domu” i prigodnom molitvom Duhu Svetomu, koju je napisao sv. Augustin. Ustvrdivši, kako se, sve što je zlo u tom kraju učinilo, može pobijediti samo dobrotom, pojasnio je kako je Gospodin svojom milošću učinio da je Plehan uskrsnuo.

“Ovom svetom misom dajemo slavu Gospodinu za sve njegove neizbrojive, neizbrisive, neizmjerljive i neuništive milosti koje je ovdje dijelio po sakramentima i molitvama. Ono što je zlo ovdje učinilo može se pobijediti samo dobrotom. Imamo naše zagovornike, naše roditelje, svećenike… Za toliko nebesko bogatstvo pozvani smo Bogu reći hvala”, rekao je propovjednik.

Naglasivši kako nam je Bog sve dao iz ljubavi na kraju je poručio: ” Samo Bog može stvoriti nešto lijepo kao što je Plehan i sve ono što imamo, ali ti možeš dati važnost tom stvorenom. Samo Bog može darovati život ali ti ga možeš poštovati. Samo Bog dariva zdravlje, ali ti se možeš o njemu brinuti i liječiti se. Samo Bog može darovati vjeru, ali ti moraš dati svoje svjedočanstvo. Samo Bog može usaditi nadu, ali ti možeš darovati povjerenje svome bratu. Samo Bog može činiti nemoguće, ali ti možeš činiti moguće. Samo Bog je sam sebi dovoljan, ali On ipak računa na sve nas”.

Kako je želja župnika Tomasa da Plehan ponovo postane vjersko kulturno središte toga kraja poslije mise kanonik Zubak u prostorijama je privremenog samostana otvorio izložbu autora Ive Jelušića  “Novi život staroga hrasta” na kojoj je predstavljeno 45 eksponata – replika prastarih djela kostolačke kulture, posuđa pronađenog na lokalitetu Vis kod Dervente izrađena u abonosu, fosiliziranog drva hrasta lužnjaka poznatog kao crni hrast-dub, čija se starost procjenjuje na više od 5000 godina. O nastanku i vrijednosti te jedinstvene putujuće izložbe i vrijednosti lokaliteta Vis kod Dervente – naselju kasnog brončanog doba govorio je autor Jelušić. U znak sjećanja samostanu je darovao jednu od svojih replika-zdjela, koju će koristiti kao liturgijsko posuđe. Misno slavlje kao i program otvorenja izložbe pjevanjem su animirale Iva Bilušić i Katarina Čančar.

Velebnu franjevačku crkvu Sv. Marka na Plehanu srpska je vojska, nakon što je zauzela te prostore, 2. srpnja 1992., u popodnevnim satima, s dvije tone eksploziva minirala. Prilikom miniranja stradao je i franjevački samostan, a u narednim danima u potpunosti su razoreni i devastirani ostaci samostana i svih popratnih zgrada, kao i sve kuće katoličkog puka, koji je pred ratnim strahotama morao u izbjeglištvo. Nakon povratka franjevaca na Plehan, svake godine 2. srpnja, misnim slavljem spominju se te velike tragedije, za koju još nitko nije odgovarao, mole da Gospodin iscijeli sve rane koji je puk toga kraja doživio i još doživljava. Kolika je stradanja doživjela župa Plehan najbolje govori podatak da je u plehanskoj župi prije rata živjelo 8 120 Hrvata katolika, a danas ih je tu 90-ak, uglavnom starijih i nemoćnih.

Objava Dan sjećanja na Plehan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.