O knjizi su govorili autor pogovora knjige fra Mirko Filipović, župnik župe sv. Franje Asiškog u Žeravcu u Bosanskoj Posavini, i dugogodišnji novinar i kulturni djelatnik u Derventi, sada u mirovini Fadil Pelesić.

Kao predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak (HKD) Derventa, koje je izdalo tu knjigu, fra Mirko je prenio pozdrave autora Ilije Zirduma, bivšeg predsjednika HKD i voditelja obnove napretkova doma u Derventi, koji iz zdravstvenih razloga nije mogao biti na predstavljanju. Govoreći o bogatstvu koje knjiga donosi fra Mirko je pojasnio kako je tiskana na kvalitetnom kunsdruck papiru zbog 1329 vrijednih fotografija koje je sam autor zabilježio.

„Knjiga ima 364 stranice i opremljena je međunarodnim knjižnim oznakama u izdanju Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Tiskana je u 400 primjeraka u formatu 240×240, ima tvrde korice plastificirane mat folijom. Autor je, nakon predgovora, u prvom poglavlju dao kratki preglede povijesti derventske općine s osnovnim lokacijskim podacima, potom podacima o općinskim naseljima kojih ima 56 seoskih i jedno gradsko naselje, od čega su – prema popisu stanovništva iz 1991. – njih 29 bila većinski naseljena Hrvatima, a u još 11 naselja Hrvati su činili značajan broj, ali ispod 50% stanovnika. U uvodnom dijelu kratko je obrađen derventski kraj kroz povijest i kretanje broja i vrste stanovništva od 16. stoljeća do danas.

U drugom poglavlju, glavnom dijelu knjige, pojedinačno je obrađeno 29 većinskih hrvatskih sela. U tabelarnom pregledu je popis stanovništva od austrougarskog razdoblja do danas, popisi hrvatskih i drugih katoličkih prezimena prema izvorima iz župnih ureda kojima sela pripadaju, i još poneki podaci do kojih se dalo doći. Priča o svakom selu završava nizom fotografija sadašnjeg aktualnog stanja, koje je autor zabilježio obilaskom područja, čiji su dijelovi često nepristupačni.

U trećem poglavlju autor obrađuje 11 naselja s manjinskim brojem hrvatskog stanovništva, s posebnom pažnjom posvećenom općinskom gradskom naselju. Posebno su zanimljivi jer donose podatke o imenima, povijesti, demografskim obilježjima, zdravstvu, kulturi i vjerskim građevinama.

Knjiga završava pogovorom, osnovnim podacima o autoru i popisom korištene literature te zahvalom onima koji su autoru pomogli da obiđe sva ta naselja te onima koji su novčanim darovima poduprli izdanje ove knjige. Na predzadnjoj stranici donesen je pregled fotografija u ratu porušenih župnih crkava derventskog dekanata, od kojih su većina do danas obnovljene“, rekao je o knjizi fra Mirko.

Novinar Pelesić je ustvrdio kako bi, kako što bi Biblija trebala biti u svakoj katoličkoj kući, i ta knjiga trebala biti u svakoj kući Hrvata derventskog kraja napose jer je, kako je istaknuo, svjedok jednoga vremena napose budućim generacijama.

U ime franjevaca iz Slavonskog Broda pohvalu autoru i franjevcima Bosne Srebrene uputio je na kraju i fra Domagoj Šimunović, svećenik u brodskom franjevačkom samostanu.

Uz zahvalu nazočnima na predstavljanju fra Mirko je posebno zahvalio Posavljacima: Marici Manot i mladima Eni Mrkalj, Antoniu Kataviću i Šimi Joziću koji su za tu prigodu odjenuli narodnu nošnju, ustvrdivši da i tako pokazuju da čuvaju i njeguju tradiciju svog derventskog kraja.

Svi koji žele tu vrijednu knjigu mogu je nabaviti preko župe sv. Franje Asiškog u Žeravcu. (Mob župnika fra Mirka je 00387 61172512)

Objava Predstavljena knjiga “Hrvatska naselja Derventske općine” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Početak suradnje

Rat je bio svježe završio i mi smo se s gimnazijom i sjemeništem vratili iz izbjeglištva u svoju kuću u Visokom. I Svjetlo riječi je u doba rata moralo izmjestiti svoje sjedište iz opkoljenoga Sarajeva te tako sačuvati mogućnost da nastavi izlaziti i u doba najintenzivnijih ratnih tegoba. Fra Marijan Karaula i fra Ladislav Fišić sišli su najprije k nama u Bašku Vodu i ondje sklapali novi broj, tiskali ga u Slobodnoj Dalmaciji u Splitu i onda bi fra Marijan natovario puno auto novina i krenuo za Bosnu. Kako je smio, što je sve proživljavao na tim putovanjima, to samo on zna. Ubrzo se redakcija ugnijezdila u Livnu, ondje uredila prostorije i neku ekipicu koja je pomagala u administrativnim i tehničkim poslovima, a glavni urednik je nastavio i odatle, poput nekada davno fra Matije Divkovića, uzjahivati svoga konjića (sada neko polovno auto) i nositi tiskanu riječ svojima u srcu Bosne. Novine su, naravno, osim u Bosnu sve to vrijeme poštom putovale doslovce diljem svijeta, jer je sve više naših ljudi naseljavalo u znane i neznane zemlje gotovo na svakom kontinentu.

U to doba sam, uza sve druge poslove, počeo intenzivnije surađivati u Svjetlu riječi, nastojeći pripomoći urednicima u nevolji. Na fra Marijanov nagovor počeo sam pisati uvodne komentare, najprije nepotpisane – jer je to tada bio uhodani običaj, a onda s potpisom budući da su ponekad izazivali i odobravanje ali i znatan otpor kod onih koji se s njima nisu slagali pa se moralo znati tko to piše. To je bio razlog da me se nakon završetka rata dva umorna urednika dovežu i uporno počnu nagovarati da im se pridružim u redakciji. Trebalo ju je, naime, sada prenositi ponovno u Sarajevo i organizirati rad ispočetka u novim uvjetima. Konačno je na njihovu stranu stao i provincijal pokojni fra Petar Anđelović i ja sam iz Visokog prešao u Sarajevo, gdje su se već bili vratili fra Ladislav i fra Marijan. Ja sam trebao funkcionirati kao glavni urednik, Marijan kao ravnatelj institucije a Ladislav, već dobro pritisnut bolešću, iscrpljivao je svoje snage redigirajući i lektorirajući tekstove. Provincija je kupila jednu obiteljsku kuću u Splitskoj ulici na Grbavici u kojoj smo u prizemlju dobili prostor za redakciju, a na katu je bila američka humanitarna organizacija. Prostor su sačinjavale tri sobe osrednje veličine, hodnik i mokri čvor, bez ikakvoga namještaja. Iz Livna smo mogli prenijeti samo kartoteku, a sve drugo smo morali namaknuti uz ne baš veliku financijsku podršku.

Revija za novi milenij

Tiskanje novina nastavljeno je u Splitu i ja sam, kao i Marijan prije toga, nakon sakupljenoga materijala za novi broj putovao do Splita i ondje u Slobodnoj Dalmaciji čekao da se novine poslože, otiskaju i da dio njih povezem sa sobom. Primijetio sam da se naše novine slažu na starinski način, za pultom crtanjem ravnalima pozicije članaka i vijesti, a oni svoje novine rade u novoj redakciji gdje se sve oblikuje na računalima. Pitao sam jedne prilike jednoga od grafičkih inženjera ima li mogućnosti da mi isto tako na računalu oblikujemo novi broj i donesemo ga na CD-u na tiskanje. Rekao je da može, naravno, ali da moramo naći nekoga tko zna raditi grafiku na računalu, jer za to postoje posebni programi. Putovao sam natrag u Sarajevo razmišljajući kako da dođemo do takva znalca. Sjetim se da poznajemo novinarku sarajevskoga Oslobođenja Angelinu Šimić i da bi se nju moglo pitati. Kaže mi ona da poznaje jednoga mlađeg čovjeka koji je obučavao njihove dečke u redakciji i upitat će ga, ali (kaže mi u povjerenju!) ima jedan mali problem. – Koji? – On ti – kaže – ima frizuru s repićem: hoće li smetati? – Ma daj, Angelina, nama treba grafičar, nek’ nosi frizuru kakvu hoće! I njega je Anđela nakon pitanja bi li mogao raditi jedne novine i njegova pristanka upozorila: – Ali oni su fratri! I on je rekao da ga zanima samo posao, a tko je tko nije mu važno. I tako je u našu priču ušao čovjek kakva bi se poželjeti moglo: nenadmašiv radnik, stručnjak, uporan, odan, prijatelj – Branko Ilić. On nam je oblikovao novi broj, njegov prijatelj Srđan Đukić naslovnu stranicu, mi smo CD potom odnijeli do tiskare i to je to. Poslije smo CD znali poslati autobusom, a onda je došla internetska mreža, koja je ispočetka bila poprilično tanka te je počesto pucala tako da se jedan broj znao slati po čitavu noć, ali sve je pomalo išlo naprijed. Dobili smo potom i novi prostor u Splitskoj ulici i postali ozbiljna redakcija.

Iz Slobodne Dalmacije prešli smo s tiskanjem novina u Osijek jer su oni imali mogućnost tiskanja i u boji. Počeli smo oblikovati naslovnu, odnosno ovojne i središnje stranice u boji. Sad je ljepše izgledalo, ali moglo je još ljepše. Rodila se ideja da prijeđemo u potpunosti na revijalni oblik u boji, ali hoćemo li ga moći kvalitetno oblikovati i gdje tiskati?! Branko kaže da, premda je mnogo zahtjevnije, on i Srđan to mogu oblikovati, ali nije lako naći pravu tiskaru. I bit će znatno, znatno skuplje. Čujemo potom da bi u Sarajevu to mogla raditi tiskara u Tvornici duhana jer tiska reklamne materijale i ambalažu u boji i dobro izgledaju. U dugim noćnim razgovorima odlučimo, konačno, da ćemo s novinskim oblikom završiti koncem 1999. a prvi revijalni oblik tiskati za jubilarnu novu 2000. godinu. Početak je novoga stoljeća pa neka i Svjetlo riječi na nov način zasvijetli. No, uvijek je mnogo lakše odlučiti nego ostvariti.

Tiskara u Tvornici duhana doista je prilično kvalitetno tiskala, ali problem je bio što nije bila prilagođena tiskanju novina pa su se listovi morali ručno slagati. Nekad smo i mi morali ići u tiskaru pomagati, a bilo je doista poskupo. Tiskali smo u njoj osam brojeva, a onda je fra Marijan (poznat inače po sklapanju poznanstava i prijateljstava sa širokim krugom ljudi koji nešto rade i znače) preko svojih veza saznao za tiskaru Radin u Svetoj Nedjelji kod Zagreba koja ima najidealnije uvjete za tiskanje revija i čini to za cijelu Hrvatsku pa i za inozemstvo. Sklopio je s njima ugovor i mi smo pripremljen novi broj na CD-u vozili autom, slali autobusom, kasnije putem interneta, a tiskara bi to hitro otiskala, spakirala, dovezla nam u Sarajevo – i bila jeftinija nego tiskara u Sarajevu.

Revija je zahtijevala kvalitetne fotografije, a u ono doba pravili su ih samo profesionalci do kojih je teško bilo doći ili su usluge preko agencija za nas bile preskupe. Ali kad nam je fra Zdravko Kujundžija nekim svojim umijećem uspio osigurati besplatan pristup američkoj katoličkoj agenciji s tisućama najkvalitetnijih fotografija, laknulo nam je. Cilj nam je bio približiti se normama i kvaliteti suvremenoga novinskog zanata, jer je poruka koju želimo u svojim novinama prenositi to zaslužila. Zato smo se uglédali u svjetske renomirane katoličke revije i od njih učili. Uveli smo princip ograničene veličine teksta, jer revija nije knjiga i živimo u vremenu kada ljudi sve manje imaju volje za čitanje i kratkih kamoli dugih tekstova (jedan mi se kasniji urednik Svjetla riječi požalio da on ne zna tako kratko pisati, ali morao je jer je rubrika za koju je pisao bila ograničena na određen broj slova – znakova, i poslije mu je polazilo za rukom). Pazili smo na vizualni dojam posloženoga teksta na stranici, poštujući ravnotežu između praznine i teksta jer smo željeli biti dosljedni ljepoti u svim njezinim oblicima i načinima. Tragali smo za raznovrsnošću tekstova jer smo željeli biti pristupačni različitim slojevima čitatelja, ali na kvalitetan način. Glavnu boljku religijskih medija da pretjerano teologiziraju, filozofiraju, dižu na visoku znanstvenu razinu ili da se izražavaju internim crkvenim metajezikom pokušavali smo izbjeći zadržavajući u određenoj mjeri i takvu vrstu tekstova. Čuvali smo suvremene uzuse odnosa izdavača i redakcije po kojima novine nisu službeni glasnik svoga izdavača (to mora biti neka druga tiskovina koja izlazi istodobno), nego informativni medij za čitatelje koji je slobodan u izražavanju stavova i nepristran u prosudbama aktualnoga trenutka. I tako: deverali smo (kako se u Bosni kaže) kako smo znali i umjeli, uspijevali i promašivali, u stresovima posla gubili zdravlje, ponajviše onaj tko je morao brinuti za financije, a to je bio fra Marijan kao ravnatelj sad već pravoga izdavačkog poduzeća. Kako je uspijevao, to najbolje on zna. A uspijevao je toliko da su zlobni jezici znali govoriti da nas financira sam Soroš. Prava pak istina je da nas je financirala naša franjevačka karizma, jer smo mi ipak, po želji svetoga Franje, običan prosjački Red. I dan danas najviše od onoga što uradimo i izgradimo isprosimo od nečije dobrote. Takvi smo, što se može!

Objava Sjećanje na vrijeme uređivanja Svjetla riječi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Gdje se ti, zapravo, nalaziš?

U Ruandi. To je zemlja centralne Afrike, a zovu je svi Zemlja tisuću brežuljaka. Mislim da ih ima barem dvije tisuće. U toj zemlji ne možeš nikad, idući pješice ili autom, ići po ravnom. Uvijek se ili uspinješ ili silaziš. Ja bih je nazvao prije Zemlja našeg života – padova i uspona.

Je li to velika ili mala zemlja?

Površina joj je 25000 km². To bi bila naša Bosna bez Hercegovine, samo Bosna dolje do Konjica i Rame. I na tom području živi blizu šest milijuna ljudi. Sad zamisli: strpati stanovništvo cijele Bosne i Hercegovine u samu Bosnu i dodati još pola Hrvatske, istjerati iz svih gradova svaku obitelj i svakoj obitelji dati jednu kućicu, komad zemlje i desetero-petnaestero djece. To bi bila Ruanda gledano izvanjski.

Po obitelji ne dođe više od dunum i pol-dva zemlje i to je osnovni izvor prihoda. Zemlja je toliko iscjepkana a što ima žetve ima u ono osam mjeseci kišne sezone, ujesen. U tome kišnom periodu naberu 2-3 berbe graha i onda od toga žive. I sve što imaju u kući jest jedna košara graha. To je sva rezerva. Ukrade li ti netko tu košaru graha, sve ti je ukrao.

To je bila belgijska kolonija?

To je bio privatni posjed belgijskog kralja. Onda je negdje 1920-ih godina Belgija bila oštro kritizirana što kralj ima takav veliki posjed. Da bi izbjegao kritikama, on je Ruandu ponudio belgijskom parlamentu na poklon. Samo s dva glasa prevagnulo je u parlamentu da prihvate poklon i tako je Ruanda postala belgijska kolonija. Inače, da se to nije dogodilo, ona bi se već osamostalila 1920-ih godina.

Razgovarati s jednim bijelcem i biti prijatelj s bijelcem to je velika stvar. To je ravno bogatstvu, jer je bijelac bogat. Čim imaš bijelu kožu, ti si bogat, ti nužno moraš imati novaca. Jedanput sam im govorio da ima i bjelaca siromaha. „Ma nema!“ „Ima“, rekoh. Našao sam u nekim novinama sliku jednog prosjaka. Kažem: „Vidite!“ Kažu: „I to tebi siromah, a šešir ima?“

Ali, što je samostalnost? Da imaš svoju zastavu. Mislim da je jedino to što su stekli samostalnošću. Imali su svog predsjednika, svoga čovjeka, svoje papire, svoje pečate, a stvarnost je ostala ista, pa u dosta toga i gora, jer se više Belgijanci nisu toliko brinuli za Ruandu koliko prije.

Ima li kakve industrije, kakvog prirodnog bogatstva?

Industrije nema skoro ništa. Ima jedna tvornica duhana i jedna tvornica piva na granici između Zaira i Ruande. Čini mi se da ima i tvornica sapuna, Sumpor Ruanda se zove, ali sve se sirovine uvoze. Rudnik ima jedan, skoro ništa. Rijeku imaju Njabarongo, za koju vele neki stručnjaci da je to izvor Nila. Ali, zemljište nije takvo da bi se moglo napraviti neku centralu.

Pa ima li uopće struje?

Struje imaju prefekture. To bi bilo u rangu možda naših općina, dakle čaršija. Uglavnom je to sve na generatore, na naftu. Uglavnom svaka misija ima generator, ali to košta. U nas toga nema. Mi smo imali jedno vrijeme fenjere. Prije petnaestak dana dobili smo sunčane kolektore koji pune akumulator od auta i uvečer od tog akumulatora imaš struju od 12 volti.

Koliko, kažeš, milijuna stanovnika ima Ruanda?

Blizu 6 milijuna. Podijeljeni su u tri plemena. Hutu ili Aba Hutu je najveće pleme. Njih je preko 85%.  Ima zatim 10% plemena Tutsi i nekoliko procenata plemena Batka. Hutu se tradicionalno bave zemljoradnjom. Tutsi su imali krave, a krava je znak bogatstva. Njihova je bila vlada i oni su bili kao od Boga dani da vladaju: nitko drugi na vlasti nije nikad bio osim njih. A Batka, oni su kao naši Cigani, dosta odbačeni u društvu, samo sluge. Prave zemljane posude i prodaju ih ostalima.

U kojem plemenu je vaša misija?

Ta tri plemena žive pomiješana. U jednom selu imaš sva tri plemena. Različit je omjer, postotak, ali svugdje ih ima sva tri.

Kako se razaznaju tko je tko?

Oni se između se svi znaju po imenima, po licu, po izgledu, po rastu. Neke generalne odlike su da su Tutsi vrlo visoki s izduženim licem i zubima nešto izbačenim vani. Hutu, što obrađuju zemlju, su prosječne visine, okrugle glave, a Batka imaju uglavnom posebnu facu i nisu povjerljivi, bježe od tebe. No, ako kod jednog stekneš povjerenje, onda lete za tobom, ne možeš ih se otresti. Onaj tko s njima kontaktira, društvu je smiješan. Pitaju ga svi: „Šta će ti to?“

Nisu po plemenskoj pripadnosti možda podijeljeni i religiozno?

Nisu. Različita religiozna pripadnost ne igra nikakvu ulogu. Katolika je skoro polovica, desetak posto protestanata i jedan postotak muslimana. Tako u svojim ekipama kad si zajedno s mledeži imaš muslimana, protestanata, katolika, no katolika najviše.

Kako i što radiš s njima?

U Ruandi je preko 50% svijeta ispod osamnaest godina. Jasno da ima posla. Kako sam počeo!? Jednostavno smo se počeli viđati s vremena na vrijeme. Izjutra bih izišao u selo… Čak su malo bježali, malo se ustručavali, jer Ruanđanin je izuzetno gostoprimljiv, nešto kao Bosanac, ali tek onda kad te upozna. Ako si stranac, onda nema nikakva povjerenja u tebe.

Ja njima kažem: „Daj, dođite malo da igramo nogomet!“ Hoće svi nogomet, to je jako, jako privlačno. Donio sam im lopte i počeli smo s nogometom. Onda sam uveo misu za mladež četvrtkom. Najprije jutarnju pa onda večernju. I dođe ih lijepo na misu, a poslije toga igramo malo nogomet, onda razgovaramo. Svaki put im dovedem ponekog da im nešto priča, ponekad ja, ali u glavnom netko dođe sa strane da obradi ovu ili onu temu. Gledao sam uvijek da to budu Ruanđani njihovi, ili svećenici ili netko drugi.

Mislim da u mentalitetu još nije prihvaćen novac kao sredstvo kojim se nadoknađuje ili plaća rad. Novac je za njih papir koji bjelci imaju i nisu ljudi ako taj papir ne daju. Kao što imaš komad kruha ili zdjelu graha, tako imaš jedan takav papir koji i meni i tebi može koristiti, zašto ga ne bi dao? Tako oni poimaju novac. I onda nije čudo što te u Kigaliju znaju zaustaviti ljudi koji i nisu tako siromašni: „Daj novaca!“ „Što će ti novci?“ „Ti imaš novaca!“ Takav je način razmišljanja. Sasvim drugi odnos prema

Onda sam im govorio kako bi bilo zgodno, kad smo se već tako povezali u toj igri, da to ne bude igra zbog igre, nego da ima nekakav cilj svoj. Rekao sam im: „Nemate igrališta, a htjeli biste igrati. Hajmo napraviti igralište!“ Onda su oni s motikama tri mjeseca dolazili svaki dan popodne sat i pol, dvije ekipe i ja s njima.  Otkopavali smo s jedne strane u jednoj uvali i izravnavali teren. Tako smo stotine kubika prebacili i poravnali i sad imaju pravo igralište.

Gdje grade kuće? Na obradivom zemljištu?

Kuća nije velika, ona ne zauzme puno prostora. Uvijek je u sredini imanja ili negdje, ne gleda se gdje je. A šta je kuća – 3 x 4m ili tako. Sastoji se u najviše slučajeva od jedne ili dvije sobe. I u kuću se nikad ne ulazi, jer bi se oskvrnulo ognjište. Kad dođeš, ima prostor u koji te prima netko ili je to u dvorištu ili ako je u kući, to je jedna posebna soba daleko više gostinjska nego u nas, više do tog drže.

Kako bi se ustvari moglo pomoći tim ljudima? Ima li smisla samo to da živiš s njima pa da umreš s njima?

Ima. Ima velikog smisla tko to može. Ja sam mislio da nema smisla prije nego sam otišao. Što se u meni izmijenilo, u mojoj glavi o poimanju pastoralnog rada dolje? Ono što sam zamišljao da nikad neću raditi, to sad radim. I obratno, ono što sam mislio da ću sto posto raditi, neke stvari od toga uopće ne radim.

Nisam nikad sanjao da ću ja uzeti motiku pa ići na kopanje s mojim susjedima. Ne zato što nemaš za što kupiti, nego da ljudima pokažem da sam zajedno s njima. A to zajedništvo sa svima njima znači vrlo mnogo. Možda ono što je kod naših starih ujaka bilo kad su bili u selu i sa selom, kroz selo prolazili, potucali se od sela do sela.

Dolje je njihov kler uglavnom dosta izoliran od svijeta, socijalno je otišao naprijed, tako da se praktično zatvori u misiju i to je sve. Nedjeljni susret s ljudima je skoro jedini kontakt. U jednoj takvoj sredini gdje ljudi imaju još puno poganskih crta, gdje bi trebali vidjeti da je zajedništvo vrednota, pokazivati to zajedništvo, živjeti ga i svjedočiti, mislim da je to potrebno.

Jer ti možeš dobiti pedeset paketa robe i kad to dadneš, postaneš netko tko ima robu i koji daje. To je medvjeđa usluga. Još ti više ne samo zavide nego ovako će biti: zamrzit će te onog dana kad više ne budeš imao paketa, odnosno kad za nekoliko godina dođe netko drugi tko neće, ne može ili nema načina do dobije te pakete – on će biti crn, a ti si svetac zato što si im to davao. I onda na kraju izađe na to da propovijedamo sebe a ne Evanđelje. Mi smo željeli malo da se Evanđelje proširi, a ono drugo, kako se kaže, nadodat će se.

Nostalgija za Bosnom. Čime to nadoknađuješ?

Ne nadoknađujem ničim jer nema nostalgije. Nema nostalgije u onom smislu da se čovjek osjeća ružno zato što je otišao. Ponekad se naravno prisjetim. Najprije se prisjećam – što li sad rade? Dok radim jedan posao, prisjećam se – a koji posao rade tamo oni koje sam ostavio.

(2015.)

Objava Zagubljeni razgovor s fra Vjekom Ćurićem: Ruanda – zemlja moga života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

1. Zanemarivanje područja Bosne od strane uobičajene crkvene uprave i to ne samo zato što bi ovo područje bilo daleko i nepristupačno, nego prvenstveno zato što je bilo podložno političkim smicalicama madžarske krune koja je ometala postavljanje biskupa ili ga je odvodila na svoj teritorij (u Đakovo) da bi bio podložan kaločkoj nadbiskupiji, tj. pod paskom ugarskoga dvora.

2. Zanemarivanje uobičajene crkvene discipline i načina života među redovnicima koji su ostali na području Bosne, a bili su najvjerojatnije benediktinci ili bazilijanci (i jedni i drugi nisu bili latinaši, nego glagoljaši, tj. i liturgiju i druge spise vodili su na ondašnjem narodnom jeziku  -takvi su bili ti redovnici i po Dalmaciji).

Upravo ti redovnici koji sebe nazivaju krstjani i krstjanice (jer imaju tzv. dvogube samostane, tj. i muške i ženske) osnovica su i temelj kasnije Crkve bosanske. Oni su preuzeli i biskupsku službu i vremenom prekinuli veze s ostalim kršćanstvom. Kad se kaže bosanski krstjani, onda se prvenstveno mislilo na redovničko-crkvenu strukturu (strojnike) a tek potom na tzv. mrsne ljudje, tj. obični puk koji nije bio obvezatan na redovničke postove.

Termini

Postoje dva bitno različita termina čije značenje mnogi miješaju. To su: hereza i shizma. Hereza je krivo naučavanje jedne vjere. Heretici su, dakle, oni koji dodaju ili oduzimaju nešto na utvrđeni nauk vjere uz koji je zajednica dotad pristajala, i time upadaju u krivovjerje.

Shizma je podjela zajednice zbog disciplinskih stvari. Kad se iz cjeline izdvaja jedna grupa koja više ne priznaje poglavarstvo zajednice nego sebi sama stvara upravu, to je shizma (podjela). Shizmatici nisu, dakle, krivovjerci nego odijeljena braća, kako se to danas kaže u kršćanstvu.

S katoličkoga gledišta npr. Pravoslavna crkva je samo odijeljena, dakle shizmatička a ne heretička zajednica, jer nema ni u čemu drugačiji nauk vjere. No, mnoge manje protestantske zajednice ne samo što su shizmatičke nego i heretičke, jer su bitno promijenile nauk vjere kakav je bio ustaljen u zajednici. (Usput rečeno: termin šizma i heretik danas se uopće ne koriste, jer su kroz povijest poprimile pejorativno značenje kojim se druge unaprijed osuđuje i gura još dalje od sebe, a danas je vrijeme molitve za međusobno zbližavanje).

Bosanski krstjani, po svemu sudeći, nisu bili heretici (krivovjerni) nego shizmatici (odijeljeni). Prema tome, nisu naučavali nikakav nauk koji bi se bitno razlikovao od nauka ostalih kršćanskih zajednica, ali su ih – razumljivo – onodobne druge zajednice napadale jer nisu priznavali njihov crkveni autoritet. Čim su tako postali neprijatelji, nije teško bilo očekivati da će im se pripisati još štošta. No, te optužbe moraju se uzimati s rezervom, jer su doista optužbe. Primjera radi: danas nitko neće udbaške dosjee smatrati autentičnim svjedočanstvom o nekome pa povjerovati kako je netko koga je UDBA proglasila neprijateljem naroda doista to i bio. Cijelo vrijeme trajanja spora s bosanskim krstjanima ugarska politička struktura bila je itekako zainteresirana da ovu skupinu što više ocrni kako bi opravdala svoju vojnu intervenciju s čvrstom nakanom da se bosanske župe (u političkom nazivlju srednjovjekovne Bosne ne postoje županije nego župe!) podlože direktnoj upravi ugarske krune. Potencirana propaganda o hereticima olakšavala je poduzimanje invazije: neutralizirala je eventualni otpor u to vrijeme najutjecajnije političke sile u Europi – papinskoga dvora.

Iz oporuke Gosta Radina moguće je vidjeti kako on kao visoki strojnik zajednice bosanskih krstjana iskazuje vjeru koja je uobičajeno kršćanska. To je bilo u 15. stoljeću. Dva stoljeća ranije, 8. travnja 1203. na Bilinom Polju (u današnjoj Zenici) potpisali su strojnici (dužnosnici) bosanskih krstjana Dragiša, Ljubin, Brageta, Pribislav, Ljuben, Radoš i Valdoš  (sve sama uobičajena slavenska narodna imena!) pred papinskim poslanikom Ivanom de Casamarisom Izjavu kojom odgovaraju na optužbe kojima se prigovara ovoj zajednici. Svjedoci su bili ban bosanski Kulin i biskup i arhiđakon dubrovački Marin. To je prvi sačuvani spis o bosanskim kršćanima koji su oni svojom rukom potpisali. Takvih je dokumenata veoma malo: uglavnom se o bosanskim krstjanima govori na temelju onoga što su drugi negdje o njima nešto napisali – a ti drugi često nisu bili dobronamjerni. Iz ovoga se dokumenta vidi za što su ustvari ti ljudi bili optuživani. A kad se to pogleda, nije teško uočiti da su optužbe išle isključivo na račun zanemarivanja discipline u svakodnevnom životu a niti jedna jedina nije se odnosila na naučavanje nekoga krivovjerstva.

Sadržaj Izjave

1. U Izjavi se strojnici najprije odriču raskola za koji su, kako se kaže, bili ozloglašeni, tj. netko je pustio zao glas da oni čine nešto što ne čine. Oni sada potvrđuju da su pripadali jedinstvu Crve i da će i ubuduće Papu priznavati općim poglavarom crkvene zajednice.
2. Zatim obećavaju da će imati bogomolje, u kojim će se braća sastajati da po noći mole jutarnje, a po danu dnevnice. Iz ovoga bi se dalo iščitati da su zanemarivali zajedničku molitvu i sada obećaju da će to činiti kako se to traži od redovnika. Po svoj prilici već tada su počeli zanemarivati i zajednički život te su umjesto po samostanima (hižama), stanovali po vlasteoskim dvorovima ili vlastitim kućama.
3. U trećoj točki obećaju: u svim našim crkvama imat ćemo oltare i križeve. To je jednostavno svjedočanstvo da su im crkve bile zapuštene i da se rijetko što u njima događalo (takve otprilike ponegdje izgledaju i do dana današnjega neke pravoslavne crkve, pred kojima se npr. ljeti ne može vidjeti da je itko ulazio na vrata, jer trava nimalo nije zgažena). Riječ je o nemarnosti, jer su se redovnici bavili diplomatskim, posredničkim i drugim svjetovnim poslovima a vjerske obrede su zanemarivali.
4. U četvrtoj točki se obvezuju da će na svojim sastancima čitati Bibliju. To je opća redovnička obveza, koju su također čini se bili zanemarili.
5. U petoj točki se obvezuju da će u svojim kućama imati svećenike koji će barem nedjeljom i svetkovinama držati mise, ispovijedati i pokore naređivati. Za ispravno shvaćanje ove informacije potrebno je znati da redovnici nisu nužno i svećenici. U katolika su danas većina redovnika svećenici, dok u pravoslavnih vjerojatno nisu. No sve više nisu ni kod katolika na Zapadu. Postoje npr. neki redovnici koji su sveučilišni profesori ili vrše neke druge službe, a nisu svećenici. Pravilo Reda benediktinaca ne daje nikakve privilegije svećenicima pred običnim redovnicima koji nisu svećenici. U gore navedenoj obvezi sadržano je obećanje da će se svaka redovnička kuća potruditi da ima barem po jednoga svećenika-redovnika, jer bez njega ne mogu slaviti sv. euharistiju.
6. U daljoj točki se obvezuju da će uz bogomolje imati groblja, gdje će se pokapati braća ili oni koji bi im došli pa kod njih umrli. Očito je da su se i oni pokapali kako je tada bilo u Bosni običaj – na svome imanju na zemlji svojoj, na plemenitoj. Ovdje se sada  naglašava obveza samostanskih grobalja.
7. U sedmoj točki redovnici se obvezuju da će se najmanje sedam puta godišnje pričešćivati i to: na Božić, Uskrs, Duhove, Sv. Petra i Pavla, Uznesenje i Rođenje Djevice Marije (Velika i Mala Gospa) i na Svisvete. Obaveza pričešćivanja bila je u ranija vremena drugačija nego danas. U svakom slučaju bila je rijetka tako da je Tridentinski sabor zapovjedio da se katolik mora barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Ovi redovnici se obvezuju da će to raditi češće od običnih vjernika. No, iz ovoga se dobro vidi koje blagdane oni štuju: to su tipični katoličko-pravoslavni blagdani te nema govora o tome da odbacuju štovanje svetaca.
8. U osmoj točki se obvezuju obdržavati  od crkve određene postove i one koje su naši stariji mudro odredili. Dakle, živeći izvan samostana, zanemarili su uobičajene redovničke postove ili ih nisu strogo obdržavali kako to naređuje redovničko pravilo. Prema tome, uobičajena priča o tome kako su bosanski krstjani stalno postili te nisu jeli mesa ne može se baš tako lako nasaditi na ovakvo činjenično stanje.
9. U devetoj točki redovnici se obvezuju na uređivanje odnosa prema ženskim samostanima i primanju oženjenih ljudi u svoje redove. Tu je, očito, vladala zbrka. U katoličkoj Europi, kao i na Istoku, bila je dugo živa tradicija tzv. dvogubih, odnosno muško-ženskih samostana. Bila su to ustvari dva samostana jedan uz drugi a muški samostan je počesto služio kao zaštita ženskome samostanu. No vremenom je to – i zbog zloupotreba – dokinuto. Primanje oženjenih ljudi u samostane, međutim, nikada do danas nije dokinuto, no crkveni zakon strogo uređuje kada i kako netko tko je oženjen ili udat može zamrznuti svoj brak i stupiti u samostan. Ovdje je, očito, riječ bila o tome da nije bilo čvrsta zakona o tim stvarima ili se zakona nije dosljedno pridržavalo.
10. Konačno, u desetoj točki oni se obvezuju da će slaviti “blagdane svetih, koje su sveti oci ustanovili“. Iz ovoga bi se, površno gledajući, dalo zaključiti da bosanski krstjani nisu slavili blagdane svetaca te se odsada obvezuju da će to činiti. No, riječ je ipak o prihvaćanju obveze da će i u svoju crkvenu sredinu uvoditi one nove blagdane svetih koje odredi službena uprava Katoličke crkve. Iz kasnijih dokumenata je vidljivo da su se bosanski krstjani ovoga obećanja pridržavali te su uvodili štovanje blagdana koji su službeno u Katoličkoj crkvi proglašeni mnogo vremena poslije potpisivanja ove izjave na Bilinome polju.

Sadržaj Povelje potpisane na Bilinome polju nezaobilazno je značajan dokument koji današnju (uglavnom bošnjačko-muslimansku) ideološku propagandu o tome kako bosanski krstjani nisu imali gotovo nikakve veze s kršćanstvom a kamoli s Katoličkom crkvom dovodi u ćor-sokak. Ona dokumentirano svjedoči da su bosanski krstjani u 13. stoljeću bili katolici sa zanemarenom crkvenom disciplinom. Oporuka gosta Radina, pisana dva stoljeća kasnije na času nestanka Crkve bosanske dodaje tome svjedočanstvu potvrdu da su ti isti krstjani vjerom i dalje ostali kršćanima, ali su se upravno odvojili od Katoličke crkve, koja ih je – zbog pretjeranog služenja političkim interesima ondašnjih okolnih vladara – najprije zanemarila a onda i odbacila. Zato što biskup koga je imenovao Papa nije htio stolovati u Bosni, oni su sebi sami počeli izabirati biskupe. To im je, čini se, na početku bio glavni grijeh a kasnije i glavni razlog u ustrajvanju pri odijeljenosti (shizmi) i samostalnosti (autokefalnosti)  i put u sve veće i veće zanemarivanje crkvene, liturgijske i vjerske discipline. Ali i na početku i na kraju oni su ostali kršćanima, kako su – uostalom – sami sebe uporno do kraja nazivali.

IZJAVA NA BILINOME POLJU
(prijevod na suvremeni hrvatski jezik)

U ime vječnoga Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskoga roda, godine od njegova utjelovljenja 1203., šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inocenta III. Mi, priori onih ljudi, koji smo se do sada na poseban način nazivali povlasticom kršćanskog imena na području Bosne, izabrani kao predstavnici svih, u ime sviju koji pripadaju bratstvu naše zajednice, u prisutnosti gospodina Ivana Casamarisa, kapelana vrhovnog svećenika i od Rimske crkve u Bosnu zbog toga poslanog, u prisutnosti gospodina bana Kulina, gospodara Bosne, obećajemo pred Bogom i njegovim svetima da ćemo ostati vjerni naredbama i zapovijedima svete Rimske crkve u životu i vladanju našem kao i da ćemo slušati i živjeti prema njezinim naredbama. Jamčimo u ime sviju koji pripadaju našoj zajednici i iz naših su mjesta, sa svim imanjima i stvarima, da nećemo nikada ubuduće slijediti opačinu krivovjerstva. U prvom redu odričemo se raskola, zbog kojega smo ozloglašeni, i priznajemo Rimsku crkvu, našu majku, glavom svega crkvenog jedinstva; (obećajemo) da ćemo u svim našim mjestima, gdje se nalaze zajednice braće, imati bogomolje u kojima ćemo se kao braća zajednički sastajati da javno pjevamo noćne, jutarnje i dnevne časove. U svim ćemo crkvama imati oltare i križeve; knjige, kako Novog tako i Starog zavjeta, čitat ćemo kako to čini Rimska crkva. U svakom našem mjestu imat ćemo svećenike, koji moraju barem u nedjelje i na blagdane, prema crkvenim odredbama, čitati mise, slušati ispovijedi i davati pokore.

Pored bogomolja imat ćemo groblja, u kojima će se pokapati braća i došljaci ako ondje slučajno umru. Najmanje sedam puta na godinu primat ćemo iz ruku svećenika Tijelo Gospodnje, a to znači: na Božić, Uskrs, Duhove, Blagdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, na njezino rođenje i na spomen Svih Svetih, koji se slavi prvi studenoga.

Od Crkve određene postove obdržavat ćemo i čuvati ono što su naši stari mudro odredili. Žene, koje budu pripadale našoj družbi, bit će odijeljene od muškaraca kako u spavaonicama tako i u blagovaonicama, a nitko od braće neće sam sa samom razgovarati, otkuda bi mogla proizaći zla sumnja. Niti ćemo unaprijed primati nekoga ili neku udatu, osim ako se uzajamnim sporazumom, obećavši uzdržljivost, oboje zajednički obrate.

Slavit ćemo svetačke blagdane određene od Svetih Otaca i nikoga, za kojega bismo sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac, nećemo primiti da s nama stanuje. I kako smo odijeljeni od ostalih svjetovnjaka životom i vladanjem, tako ćemo se također razlikovati odjećom, koja će biti zatvorena, neobojana (ne šarena), izmjerena do gležanja. Od sada se nećemo nazivati kršćanima, kao do sada, nego braćom, da ne bismo, sebi pripisujući to ime, drugim kršćanima nanosili nepravdu. Kad umre učitelj, od sada za vazda, priori s vijećem braće, bojeći se Boga, izabrat će starješinu kojega treba potvrditi rimski prvosvećenik. I ako Rimska crkva bude htjela nešto dodati ili ublažiti, vjerno ćemo prihvatiti i obdržavati. Da ovo ima snagu za vazda, dokazujemo našim potpisom.

Dano kod rijeke Bosne, na mjestu koje se zove Bilino polje, 8. travnja (1203.).

Potpisujemo: Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin, Marin arhiđakon dubrovački.

Objava Bosanski krstjani nisu bili heretici pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.