Početna stranica » Bosanski krstjani nisu bili heretici

Bosanski krstjani nisu bili heretici

613 pregleda

U Zenici, na Bilinom Polju, prije nešto više od osam stotina godina potpisana je svečana izjava kojom starješine bosanskih krstjana obećavaju popravljanje discipline i učvršćivanje veze s centrom Katoličke crkve: za obećanje da će se odreći nekakva heretičnoga nauka nisu imali potrebe, jer u toj zajednici nije bilo ništa heretičnoga

Ona zajednica koja se kasnije naziva Crkva bosanska, a koju su neopravdano etiketirali oznakom patareni te još neopravdanije danas dominantnim imenom bogumili – ta zajednica je započela svoj samostalni život u biti zbog dvaju elemenata:

  1. Zanemarivanje područja Bosne od strane uobičajene crkvene uprave i to ne samo zato što bi ovo područje bilo daleko i nepristupačno, nego prvenstveno zato što je bilo podložno političkim smicalicama madžarske krune koja je ometala postavljanje biskupa ili ga je odvodila na svoj teritorij (u Đakovo) da bi bio podložan kaločkoj nadbiskupiji, tj. pod paskom ugarskoga dvora.
  1. Zanemarivanje uobičajene crkvene discipline i načina života među redovnicima koji su ostali na području Bosne, a bili su najvjerojatnije benediktinci ili bazilijanci (i jedni i drugi nisu bili latinaši, nego glagoljaši, tj. i liturgiju i druge spise vodili su na ondašnjem narodnom jeziku  -takvi su bili ti redovnici i po Dalmaciji).

Upravo ti redovnici koji sebe nazivaju krstjani i krstjanice (jer imaju tzv. dvogube samostane, tj. i muške i ženske) osnovica su i temelj kasnije Crkve bosanske. Oni su preuzeli i biskupsku službu i vremenom prekinuli veze s ostalim kršćanstvom. Kad se kaže bosanski krstjani, onda se prvenstveno mislilo na redovničko-crkvenu strukturu (strojnike) a tek potom na tzv. mrsne ljudje, tj. obični puk koji nije bio obvezatan na redovničke postove.

Termini

Postoje dva bitno različita termina čije značenje mnogi miješaju. To su: hereza i shizma. Hereza je krivo naučavanje jedne vjere. Heretici su, dakle, oni koji dodaju ili oduzimaju nešto na utvrđeni nauk vjere uz koji je zajednica dotad pristajala, i time upadaju u krivovjerje.

Shizma je podjela zajednice zbog disciplinskih stvari. Kad se iz cjeline izdvaja jedna grupa koja više ne priznaje poglavarstvo zajednice nego sebi sama stvara upravu, to je shizma (podjela). Shizmatici nisu, dakle, krivovjerci nego odijeljena braća, kako se to danas kaže u kršćanstvu.

S katoličkoga gledišta npr. Pravoslavna crkva je samo odijeljena, dakle shizmatička a ne heretička zajednica, jer nema ni u čemu drugačiji nauk vjere. No, mnoge manje protestantske zajednice ne samo što su shizmatičke nego i heretičke, jer su bitno promijenile nauk vjere kakav je bio ustaljen u zajednici. (Usput rečeno: termin šizma i heretik danas se uopće ne koriste, jer su kroz povijest poprimile pejorativno značenje kojim se druge unaprijed osuđuje i gura još dalje od sebe, a danas je vrijeme molitve za međusobno zbližavanje).

Bosanski krstjani, po svemu sudeći, nisu bili heretici (krivovjerni) nego shizmatici (odijeljeni). Prema tome, nisu naučavali nikakav nauk koji bi se bitno razlikovao od nauka ostalih kršćanskih zajednica, ali su ih – razumljivo – onodobne druge zajednice napadale jer nisu priznavali njihov crkveni autoritet. Čim su tako postali neprijatelji, nije teško bilo očekivati da će im se pripisati još štošta. No, te optužbe moraju se uzimati s rezervom, jer su doista optužbe. Primjera radi: danas nitko neće udbaške dosjee smatrati autentičnim svjedočanstvom o nekome pa povjerovati kako je netko koga je UDBA proglasila neprijateljem naroda doista to i bio. Cijelo vrijeme trajanja spora s bosanskim krstjanima ugarska politička struktura bila je itekako zainteresirana da ovu skupinu što više ocrni kako bi opravdala svoju vojnu intervenciju s čvrstom nakanom da se bosanske župe (u političkom nazivlju srednjovjekovne Bosne ne postoje županije nego župe!) podlože direktnoj upravi ugarske krune. Potencirana propaganda o hereticima olakšavala je poduzimanje invazije: neutralizirala je eventualni otpor u to vrijeme najutjecajnije političke sile u Europi – papinskoga dvora.

Iz oporuke Gosta Radina moguće je vidjeti kako on kao visoki strojnik zajednice bosanskih krstjana iskazuje vjeru koja je uobičajeno kršćanska. To je bilo u 15. stoljeću. Dva stoljeća ranije, 8. travnja 1203. na Bilinom Polju (u današnjoj Zenici) potpisali su strojnici (dužnosnici) bosanskih krstjana Dragiša, Ljubin, Brageta, Pribislav, Ljuben, Radoš i Valdoš  (sve sama uobičajena slavenska narodna imena!) pred papinskim poslanikom Ivanom de Casamarisom Izjavu kojom odgovaraju na optužbe kojima se prigovara ovoj zajednici. Svjedoci su bili ban bosanski Kulin i biskup i arhiđakon dubrovački Marin. To je prvi sačuvani spis o bosanskim kršćanima koji su oni svojom rukom potpisali. Takvih je dokumenata veoma malo: uglavnom se o bosanskim krstjanima govori na temelju onoga što su drugi negdje o njima nešto napisali – a ti drugi često nisu bili dobronamjerni. Iz ovoga se dokumenta vidi za što su ustvari ti ljudi bili optuživani. A kad se to pogleda, nije teško uočiti da su optužbe išle isključivo na račun zanemarivanja discipline u svakodnevnom životu a niti jedna jedina nije se odnosila na naučavanje nekoga krivovjerstva.

Sadržaj Izjave

  1. U Izjavi se strojnici najprije odriču raskola za koji su, kako se kaže, bili ozloglašeni, tj. netko je pustio zao glas da oni čine nešto što ne čine. Oni sada potvrđuju da su pripadali jedinstvu Crve i da će i ubuduće Papu priznavati općim poglavarom crkvene zajednice.
  2. Zatim obećavaju da će imati bogomolje, u kojim će se braća sastajati da po noći mole jutarnje, a po danu dnevnice. Iz ovoga bi se dalo iščitati da su zanemarivali zajedničku molitvu i sada obećaju da će to činiti kako se to traži od redovnika. Po svoj prilici već tada su počeli zanemarivati i zajednički život te su umjesto po samostanima (hižama), stanovali po vlasteoskim dvorovima ili vlastitim kućama.
  3. U trećoj točki obećaju: u svim našim crkvama imat ćemo oltare i križeve. To je jednostavno svjedočanstvo da su im crkve bile zapuštene i da se rijetko što u njima događalo (takve otprilike ponegdje izgledaju i do dana današnjega neke pravoslavne crkve, pred kojima se npr. ljeti ne može vidjeti da je itko ulazio na vrata, jer trava nimalo nije zgažena). Riječ je o nemarnosti, jer su se redovnici bavili diplomatskim, posredničkim i drugim svjetovnim poslovima a vjerske obrede su zanemarivali.
  4. U četvrtoj točki se obvezuju da će na svojim sastancima čitati Bibliju. To je opća redovnička obveza, koju su također čini se bili zanemarili.
  5. U petoj točki se obvezuju da će u svojim kućama imati svećenike koji će barem nedjeljom i svetkovinama držati mise, ispovijedati i pokore naređivati. Za ispravno shvaćanje ove informacije potrebno je znati da redovnici nisu nužno i svećenici. U katolika su danas većina redovnika svećenici, dok u pravoslavnih vjerojatno nisu. No sve više nisu ni kod katolika na Zapadu. Postoje npr. neki redovnici koji su sveučilišni profesori ili vrše neke druge službe, a nisu svećenici. Pravilo Reda benediktinaca ne daje nikakve privilegije svećenicima pred običnim redovnicima koji nisu svećenici. U gore navedenoj obvezi sadržano je obećanje da će se svaka redovnička kuća potruditi da ima barem po jednoga svećenika-redovnika, jer bez njega ne mogu slaviti sv. euharistiju.
  6. U daljoj točki se obvezuju da će uz bogomolje imati groblja, gdje će se pokapati braća ili oni koji bi im došli pa kod njih umrli. Očito je da su se i oni pokapali kako je tada bilo u Bosni običaj – na svome imanju na zemlji svojoj, na plemenitoj. Ovdje se sada  naglašava obveza samostanskih grobalja.
  7. U sedmoj točki redovnici se obvezuju da će se najmanje sedam puta godišnje pričešćivati i to: na Božić, Uskrs, Duhove, Sv. Petra i Pavla, Uznesenje i Rođenje Djevice Marije (Velika i Mala Gospa) i na Svisvete. Obaveza pričešćivanja bila je u ranija vremena drugačija nego danas. U svakom slučaju bila je rijetka tako da je Tridentinski sabor zapovjedio da se katolik mora barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Ovi redovnici se obvezuju da će to raditi češće od običnih vjernika. No, iz ovoga se dobro vidi koje blagdane oni štuju: to su tipični katoličko-pravoslavni blagdani te nema govora o tome da odbacuju štovanje svetaca.
  8. U osmoj točki se obvezuju obdržavati  od crkve određene postove i one koje su naši stariji mudro odredili. Dakle, živeći izvan samostana, zanemarili su uobičajene redovničke postove ili ih nisu strogo obdržavali kako to naređuje redovničko pravilo. Prema tome, uobičajena priča o tome kako su bosanski krstjani stalno postili te nisu jeli mesa ne može se baš tako lako nasaditi na ovakvo činjenično stanje.
  9. U devetoj točki redovnici se obvezuju na uređivanje odnosa prema ženskim samostanima i primanju oženjenih ljudi u svoje redove. Tu je, očito, vladala zbrka. U katoličkoj Europi, kao i na Istoku, bila je dugo živa tradicija tzv. dvogubih, odnosno muško-ženskih samostana. Bila su to ustvari dva samostana jedan uz drugi a muški samostan je počesto služio kao zaštita ženskome samostanu. No vremenom je to – i zbog zloupotreba – dokinuto. Primanje oženjenih ljudi u samostane, međutim, nikada do danas nije dokinuto, no crkveni zakon strogo uređuje kada i kako netko tko je oženjen ili udat može zamrznuti svoj brak i stupiti u samostan. Ovdje je, očito, riječ bila o tome da nije bilo čvrsta zakona o tim stvarima ili se zakona nije dosljedno pridržavalo.
  10. Konačno, u desetoj točki oni se obvezuju da će slaviti “blagdane svetih, koje su sveti oci ustanovili“. Iz ovoga bi se, površno gledajući, dalo zaključiti da bosanski krstjani nisu slavili blagdane svetaca te se odsada obvezuju da će to činiti. No, riječ je ipak o prihvaćanju obveze da će i u svoju crkvenu sredinu uvoditi one nove blagdane svetih koje odredi službena uprava Katoličke crkve. Iz kasnijih dokumenata je vidljivo da su se bosanski krstjani ovoga obećanja pridržavali te su uvodili štovanje blagdana koji su službeno u Katoličkoj crkvi proglašeni mnogo vremena poslije potpisivanja ove izjave na Bilinome polju.

Sadržaj Povelje potpisane na Bilinome polju nezaobilazno je značajan dokument koji današnju (uglavnom bošnjačko-muslimansku) ideološku propagandu o tome kako bosanski krstjani nisu imali gotovo nikakve veze s kršćanstvom a kamoli s Katoličkom crkvom dovodi u ćor-sokak. Ona dokumentirano svjedoči da su bosanski krstjani u 13. stoljeću bili katolici sa zanemarenom crkvenom disciplinom. Oporuka gosta Radina, pisana dva stoljeća kasnije na času nestanka Crkve bosanske dodaje tome svjedočanstvu potvrdu da su ti isti krstjani vjerom i dalje ostali kršćanima, ali su se upravno odvojili od Katoličke crkve, koja ih je – zbog pretjeranog služenja političkim interesima ondašnjih okolnih vladara – najprije zanemarila a onda i odbacila. Zato što biskup koga je imenovao Papa nije htio stolovati u Bosni, oni su sebi sami počeli izabirati biskupe. To im je, čini se, na početku bio glavni grijeh a kasnije i glavni razlog u ustrajvanju pri odijeljenosti (shizmi) i samostalnosti (autokefalnosti)  i put u sve veće i veće zanemarivanje crkvene, liturgijske i vjerske discipline. Ali i na početku i na kraju oni su ostali kršćanima, kako su – uostalom – sami sebe uporno do kraja nazivali.

IZJAVA NA BILINOME POLJU
(prijevod na suvremeni hrvatski jezik)

U ime vječnoga Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskoga roda, godine od njegova utjelovljenja 1203., šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inocenta III. Mi, priori onih ljudi, koji smo se do sada na poseban način nazivali povlasticom kršćanskog imena na području Bosne, izabrani kao predstavnici svih, u ime sviju koji pripadaju bratstvu naše zajednice, u prisutnosti gospodina Ivana Casamarisa, kapelana vrhovnog svećenika i od Rimske crkve u Bosnu zbog toga poslanog, u prisutnosti gospodina bana Kulina, gospodara Bosne, obećajemo pred Bogom i njegovim svetima da ćemo ostati vjerni naredbama i zapovijedima svete Rimske crkve u životu i vladanju našem kao i da ćemo slušati i živjeti prema njezinim naredbama. Jamčimo u ime sviju koji pripadaju našoj zajednici i iz naših su mjesta, sa svim imanjima i stvarima, da nećemo nikada ubuduće slijediti opačinu krivovjerstva. U prvom redu odričemo se raskola, zbog kojega smo ozloglašeni, i priznajemo Rimsku crkvu, našu majku, glavom svega crkvenog jedinstva; (obećajemo) da ćemo u svim našim mjestima, gdje se nalaze zajednice braće, imati bogomolje u kojima ćemo se kao braća zajednički sastajati da javno pjevamo noćne, jutarnje i dnevne časove. U svim ćemo crkvama imati oltare i križeve; knjige, kako Novog tako i Starog zavjeta, čitat ćemo kako to čini Rimska crkva. U svakom našem mjestu imat ćemo svećenike, koji moraju barem u nedjelje i na blagdane, prema crkvenim odredbama, čitati mise, slušati ispovijedi i davati pokore.

Pored bogomolja imat ćemo groblja, u kojima će se pokapati braća i došljaci ako ondje slučajno umru. Najmanje sedam puta na godinu primat ćemo iz ruku svećenika Tijelo Gospodnje, a to znači: na Božić, Uskrs, Duhove, Blagdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, na njezino rođenje i na spomen Svih Svetih, koji se slavi prvi studenoga.

Od Crkve određene postove obdržavat ćemo i čuvati ono što su naši stari mudro odredili. Žene, koje budu pripadale našoj družbi, bit će odijeljene od muškaraca kako u spavaonicama tako i u blagovaonicama, a nitko od braće neće sam sa samom razgovarati, otkuda bi mogla proizaći zla sumnja. Niti ćemo unaprijed primati nekoga ili neku udatu, osim ako se uzajamnim sporazumom, obećavši uzdržljivost, oboje zajednički obrate.

Slavit ćemo svetačke blagdane određene od Svetih Otaca i nikoga, za kojega bismo sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac, nećemo primiti da s nama stanuje. I kako smo odijeljeni od ostalih svjetovnjaka životom i vladanjem, tako ćemo se također razlikovati odjećom, koja će biti zatvorena, neobojana (ne šarena), izmjerena do gležanja. Od sada se nećemo nazivati kršćanima, kao do sada, nego braćom, da ne bismo, sebi pripisujući to ime, drugim kršćanima nanosili nepravdu. Kad umre učitelj, od sada za vazda, priori s vijećem braće, bojeći se Boga, izabrat će starješinu kojega treba potvrditi rimski prvosvećenik. I ako Rimska crkva bude htjela nešto dodati ili ublažiti, vjerno ćemo prihvatiti i obdržavati. Da ovo ima snagu za vazda, dokazujemo našim potpisom.

Dano kod rijeke Bosne, na mjestu koje se zove Bilino polje, 8. travnja (1203.).

Potpisujemo: Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin, Marin arhiđakon dubrovački.