U taj su mozaik utkani, među ostalim, kasnosrednjovjekovni stećci – čudesni kameni nadgrobnici različitih oblika: ploča, sanduk, sljemenjak, stup i križ. Nastajali su od 13. do 16. stoljeća – danas su zajedničko nasljeđe narodā BiH. Evidentirano ih je 69 356, od toga u BiH 59 593, u Hrvatskoj 4447, u Crnoj Gori 3049 i u Srbiji 2267 (prema novijim dopunama 4118 primjeraka). Stećaka s ukrasnim reljefima dokumentirano je 4638 primjeraka. Među različitim oblicima utvrđene su 12 884 ploče, 37 955 sanduka, 5606 sljemenjaka, 2550 stupova, 305 križeva te 293 amorfna nadgrobnika. Nastali su unutar triju kršćanskih konfesija: Katoličke Crkve, Pravoslavne Crkve i Crkve bosanske. Stavljeni su na popis svjetske baštine UNESCO-a. Mnoštvo ih je s vremenom prepušteno propadanju u prirodi, a i „ljudska destrukcija je njihov broj, najblaže rečeno, prepolovila” (Dubravko Lovrenović, Stećci, Sarajevo 2009).

Paradoksalno je da osmanska (turska) vlast tijekom četiristo godina žiteljima Bosne i Huma nije probudila interes za stećke niti je radila na njihovu očuvanju. Prepustila ih je zaboravu. U život ih je međutim vratila austrougarska vlast ukazavši na njihovo kulturno-povijesno značenje. Već je 1899. Zemaljski muzej u Sarajevu raspolagao s pouzdanim brojem od 59 500 stećaka. Naime akcijom Zemaljske vlade 1897. i 1898. stećci su popisani preko katastarskih ureda i utvrđena područja njihova rasprostiranja. Njih je Kosta Hörmann, ravnatelj Zemaljskoga muzeja, prezentirao na Ruskom arheološkom kongresu u Kijevu (1899) nakon čega se europska javnost počela zanimati za ovdašnje kulturno nasljeđe.

Interkofesionalnost stećaka

O podrijetlu stećaka prisutna su različita mišljenja među kojima je i teorija o bogumilskim korijenima. Tu je tezu plasirao Arthur Evans, mladi engleski novinar, kasnije poznati arheolog, koji je 1875, u vrijeme ustanka protiv Osmanlija prošao našim krajevima. Vidjevši velike kamene nadgrobnike, zaključio je da su oni bogumilski. Ta je teza dugo vremena u historiografiji bila prihvaćena, a podupro ju je i hrvatski historičar Franjo Rački (1828–1894) svojim raspravama o bogumilstvu, te napose Janos von Asbóth, službenik u ranoj austrougarskoj administraciji, koji je propagirao „Evansovo mišljenje” kao „neupitnu istinu” i kreirao „bogumilsku” povijest u političke svrhe!

Evansova teza je gotovo cijelo stoljeće utjecala na razumijevanje svijeta stećaka, tako da se o nju spotaknuo i jedan Miroslav Krleža. Teza o njihovu bogumilskom karakteru uvezana je s tezom o navodnom bogumilskom podrijetlu Muslimana / Bošnjaka, što bi značilo da bi Muslimani / Bošnjaci imali „nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, ‘pridošlice’”, piše Marian Wenzel, britansko-američka povjesničarka umjetnosti („Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa”, u: Erasmvs, 15/1996, 67). Od sredine 20. stoljeća većina je znanstvenika odbacila tezu o bogumilstvu stećaka i mit o postojanju bogumila kao povijesnu krivotvorinu. Na tom su tragu istraživači, počevši od Koste Hörmanna i Vladislava Skarića – Alojz Benac, Šefik Bešlagić, Marko Vego, Sima Ćirković, Nedim Filipović, Marian Wenzel, Nada Miletić, John Fine, Dubravko Lovrenović, Miroslav Palameta, Ema Mazrak, Pejo Ćošković, Emir Filipović, Dženan Dautović…

Svojim temeljitim analizama D. Lovrenović je došao do čvrstoga zaključka o interkonfesionalnosti stećaka (Stećci, 2009). Takvoga je stava i povjesničar Dženan Dautović: „Danas je moderna historijska nauka pozitivno zaključila da su stećke, kao način obilježavanja grobnih mjesta, koristile sve tri konfesije kršćanske vjere u srednjovjekovnoj Bosni…” („Crkva bosanska i stećci”, u: Historijska misao, 6 (2020) Tuzla, 2021, 12).

Prema uvidu arheologa i povjesničara Pave Anđelića, križ je najčešći vjerski simbol na ukrasnoj skupini stećaka. Marian Wenzel došla je do broja od 638 stećaka na kojima je križ glavni ili sporedni ukras. Šefik Bešlagić, vrsni poznavatelj stećaka, među pojedinačnim ukrasnim motivima s nekih 700 primjeraka na prvo mjesto stavlja križ. Uz križ se javljaju i drugi kršćanski motivi, čime se bavio Miroslav Palameta, ponajviše na nekropoli Radimlja.

Bogumilski mit u službi nacionalne ideologije

Mit o bogumilima oživljen je početkom ratnih 90-ih godina prošloga stoljeća kod dijela bošnjačkih intelektualaca. U bogumilskom kontekstu nastala je i teorija o srednjovjekovnom univerzitetu u Bosni, koju promiče univerzitetski profesor dr. Enver Imamović, ali bez povijesno-znanstvenoga uporišta. Ništa drugo doli lijepa želja! U ozračju takvih želja su i tvrdnje teologa dr. Rešida Hafizovića da su današnji Bošnjaci „potomci onih Bošnjaka koji su u šesnaestom stoljeću na Balkanu razvili takvu prosvjetiteljsku kulturu na kakvu je ostatak Europe još stoljećima morao čekati”, a kao „kulturno odjeljenje” Carstva diktirali su „najviše znanstvene, kulturne i civilizacijske standarde ostatku Otomanskog imperija, ali i ostatku Europe” (portal Radiosarajevo.ba, 15. 10. 2022).

U svom feljtonu „Bosna i inkvizicija” (Oslobođenje, 25. travnja do 5. svibnja 2009), Enver Imamović Bosnu drži za „najheretičniju zemlju srednjovjekovne Evrope”, a inkvizicija je bila aktivna kao „u malo kojoj evropskoj zemlji” jer se „ispovijedala vjera bogumilska”, a to je „Bosnu stajalo more krvi” budući da je „najveći broj križarskih pohoda koje je Evropa organizirala u tu svrhu polazio u Bosnu”, a usto u „satiranju bogumilstva” istaknuli su se „dominikanci i franjevci”, te „njezini najbliži susjedi Srbi i Hrvati”. Autor nijednu od navedenih tvrdnji ne dokazuje. Kakva vjera bogumilska, kakvo more krvi, kakvo satiranje od najbližih susjeda? Velike tvrdnje, nikakva uporišta! Nasuprot shvaćanju o vjerski motiviranim križarskim vojnama protiv Bosne, „utvrđena je ideološka a ne vjerska pozadina ratova vođenih prvenstveno iz Ugarske protiv Bosne” (Nada Klaić, Dubravko Lovrenović). Crkva bosanska pak nije ni bogumilska ni heretična, nego šizmatična (odvojena od Katoličke Crkve) s pravovjernim kršćanskim naukom. Tako ni franjevci ni dominikanci nisu bili „satirači” fantomskoga „bogumilstva”, nego misionari kojima je bio cilj pripadnike Crkve bosanske, krstjane i krstjanice, privesti zajedništvu s Katoličkom Crkvom!

Bogumilskoj fantazmi svoj obol dala je i JP BH Pošta izdanjem četiriju markica na temu Bogumili (2005), a na jednoj od njih je prikazan „Pataren na lomači”. Tako se i ta ustanova uključila u bogumilski teatar. Umjesto izmišljenoga patarena ne bi li bilo daleko smislenije da su izdali markicu o Sultanovu smaknuću zadnjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu (1463)? Mogli su time pokazati malo bosanskoga patriotizma!

Na udaru i franjevci

Kao prvoborac, na braniku „bogumilskih” stećaka, slovi dr. Ibrahim Pašić, raniji univerzitetski profesor u Mostaru. On je u sarajevskom Oslobođenju (20. i 29. travnja 2009, str. 11) objavio dva priloga: „Perom i dlijetom protiv stećaka” i „Vjerujem mještanima Vrbljana”, podmećući uglednom arheologu i povjesničaru dr. Pavlu Anđeliću (1920–1985), da je, istražujući nekropolu u Vrbljanima kod Konjica „1956-57. godine […] prema narodnom predanju koje je još svježe”(!), isklesao latinski križ na jednom stećku. Nadalje veli da je „prema informacijama mještana” Vrbljana „jednoga dana čiji je datum danas nepoznat […] seoskim putićem koji prolazi kroz nekropolu” na konju jahao rođeni Vrbljanin i čuo zvuk klesanja kamena. Zaputio se u tom pravcu i „zatekao Pavu Anđelića kako na jednom stećku kleše križ”. Nikakvih Pašićevih dokaza na vidiku osim vjere u polustoljetno „svježe” predanje Vrbljana!

Pašić je objavio knjigu Od stećka do nišana u BiH (Sarajevo 2017). Referirajući se na nju, tjedni bošnjački list Stav donio je prilog pod naslovom Kako su franjevci uništavali stećke (12. 5. 2024). U njemu stoji da su franjevci imali odbojan stav prema stećku, „heretičkom nadgrobnom spomeniku, nepoznatom u katoličkoj crkvi”. Oni su, kao misionari, obraćenim „hereticima” iznad grobova „podizali katoličke krstače”. Nikakvih dokaza, čista zona fantastike! Zatim nastavlja: „Uporedo sa prevjeravanjem, u Bosni su podignute brojne franjevačke crkve, a za njihovu gradnju, gdje god je to bilo moguće, kao najobičniji građevinski materijal, iskorišteni su stećci. Ugrađivani su u crkvene zidove, podove i prateće crkvene objekte, uz franjevačko posvećenje i blagoslov.” Optužbe bez ikakva pokrića! Nije navedena niti jedna franjevačka crkva za potvrdu rečenog niti neki trag crkve, nakon što su ih Turci većinu porušili! Pouzdan je ovo put od heretičke bogumilizacije do bošnjakizacije stećaka! Udar na iskonski duh Bosne i Hercegovine.

Fra Jako Baltić (1813–1887) u svom ljetopisu Godišnjak (objavljen 1991, 2003) piše da je kraj gučogorskog samostana, u mjestu Klisa, bilo dvadesetak stećaka koje fra Augustin Dembić „rad svoje nesmotrenosti, poruši”. Baltić je kritičan prema tom činu. Ibrahim Pašić se u svojoj knjizi referira na taj Baltićev zapis, ali zaobilazi ono što mu ne odgovara. Naime, prisjećajući se velikoga broja stećaka iz svoga ranijeg životnog razdoblja, fra J. Baltić veli: „mlogo je više bilo ogromnih kamena (stećaka, narod zove) po grobljim. Sad takvih jedva tretina ima. Turci su ih mlogo isikli i na džamie oli mostove odnili.” Zatim navodi: „Ima veliko groblje starinsko, kod sela Faslići niže Jezeraca, šumom poraslo. Ovde ima množina stećaka odveć velikih na kojima različiti grbovi su liepo urezani a najviše pol miseca sa zvizdom. Ovo groblje sada je većom stranom porušeno; odnili turci izrazbiavši na svoje džamie.” (Godišnjak, 274–276). Dodajmo tomu i primjer „ugradnje 19 stećaka u sofe (trijem) i dvorišnu ogradu džamije u Ostrošcu na rijeci Neretvi” (D. Lovrenović, Stećci, 27). Ne zaboravimo, tijekom gotovo 400 godina turskoga vladanja franjevcima je bilo zabranjeno graditi crkve. A džamije su se gradile!

Pašić je istražio da su franjevci premještali stećke: onaj Vignja Miloševića (iz 1404) premješten je u župnu kuću u Kočerinu, jedan u samostan na Humcu (Ljubuški), te po jedan kod crkava u Ričici (Imotski) i u Turbetu. Nema spomena da je 21 stećak prenesen u vrt Zemaljskoga muzeja, među kojima je i jedan s Humca, te onaj najpoznatiji iz Donje Zgošće. Nadodaje da su dvojica fratara stećke stavili na grobove svojih majki (Lovreć u Dalmaciji /1795/, Dubočac u Posavini /1684/), a jedan je stećak na fratarskom grobu (Doljani /1893/). Tako Pašić i njegovi glasnogovornici iz lista Stav!

Nasuprot pokušajima difamacije franjevaca u duhovno-kulturnoj sferi, činjenica je da je djelovanje franjevaca ugrađeno u same temelje kulture Bosne i Hercegovine. Evo taksativno nekoliko odabranih podataka o njihovu pionirskom djelovanju u kulturi: fra Matija Divković objavio je prvu knjigu na narodnom jeziku (1611), a u svezi s tim književni kritičar i esejist Midhat Begić, s pravom kaže da je „fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke tako i moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine” (Zbornik radova o Matiji Divkoviću, 1982, 20); nadalje, fra Filip Lastrić je začetnik znanstvene historiografije (18. st.), fra Mato Nikolić prvi diplomirani liječnik u BiH (1807), fra Ilija Starčević utemeljitelj prve pučke škole (1823), fra Ivan F. Jukić pokretač prvoga časopisa u BiH (1850), konačno franjevci su utemeljitelji prvoga muzeja u BiH u samostanu na Humcu / Ljubuški (1884). Stoga jeftina diskreditacija bh. franjevaca uzaludna je priča i ona više govori o onima koji je montiraju!

Ovaj tekst je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Ovdje se možete pretplatiti na reviju.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Stećci, Crkva bosanska i franjevci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bosna Srebrena i njezini franjevci

Više od dvije godine bosansko-francuska spisateljica, orijentalistkinja i prevoditeljica, Jasna Šamić, koja dulje vrijeme živi u Parizu, u sarajevskom Oslobođenju objavljuje dijelove „iz knjige u nastajanju” pod naslovom Pariz moje mladosti. Ispisuje vrlo raznovrsne „tekstove o gradovima i licima”, ali i o temi Crkve bosanske, koju smatra bogumilskom, gdje kontekstualizira i pojavu franjevaca.

Čvrsto inzistira na prisutnosti heretičke sekte bogumila, a potvrdu nalazi već u samom dolasku franjevaca: „Jedno pitanje se javlja samo od sebe: zašto u Bosnu dolaze franjevci ako ne s papinim zadatkom da istrijebe ‘bosansku jeres’? Franjevci postaju ubrzo potom nosioci autentičnoga bosanstva. Danas su podijeljeni između onih koji su proustaške ideologije (ispunjeni nacionalnim osjećanjima uvezenim i nametnutim iz susjedstva, počev od 19. v. pa nadalje) i nazivaju sebe hrvatskim bosanskim franjevcima (kakva divna sintagma!), i onih koji su probosanski orijentisani.” (Oslobođenje, 23 – 24. 4. 2022).

Bosanski franjevci su uvijek sebe nazivali bosanskim tijekom svoje povijesti i Bosna im je bila na prvom mjestu. Tako i danas. Fra Filip Lastrić u 18. st. pod vlašću Turaka piše u svojoj knjizi Pregled starina (Epitome vetustatum) o Bosni i njezinim ljepotama i naziva je kraljevstvom. Tako o Bosni govore i mnogi drugi franjevci pod četiristoljetnom turskom vlašću (1463 – 1878). I to samo oni – i nitko drugi! Ne govore o Bosanskom pašaluku ili slično! Oni su čuvali ideju Bosne – nazivajući je kraljevstvom i nadali se slobodi! Da se danas nazivaju „hrvatskim bosanskim franjevcima” čista je izmišljotina. U Bosni Srebrenoj tako nitko ne govori. Iako ta „divna sintagma” sadržajno i nije netočna, jer su franjevci po nacionalnosti Hrvati uz manji broj Albanaca s Kosova. Bosnu dakako smatraju svojom domovinom! Uostalom, Bosna Srebrena je jedina institucija koja je nadživjela pad Bosanskoga Kraljevstva, propast Osmanskoga Carstva i druge potonje režime. I trajno se nazivala Bosna Srebrena. Gruba i sirova podjela franjevaca na proustaške i probosanske valjda se nije čula od vremena najcrnje faze komunističkoga režima, prvoga desetljeća nakon II. svjetskoga rata. Kako autorica pariških zapisa to uopće ne dokazuje, bespredmetno je opširnije se na to osvrtati jer se u biti radi o povijesnom krivotvorenju i opasnom političkom etiketiranju.

Katolička crkva i bogumili u srednjovjekovnoj Bosni

Nepravda se čini prema Turcima kada se govori o njihovoj ulozi „i njihovom slavnom rušenju katoličkih crkava”, smatra autorica pariških zapisa! Ne treba se držati, kaže, „istorijskih djela, i zvučnih imena nego samo dokumenata, izvora iz tog doba”. Turci su, piše, zatekli „glavnu religiju” Crkvu bosansku čije pripadnike „mnogi naučnici s pravom nazivaju bogumilima”, i narod koji „se zvao Bošnjaci”, a bilo je „i nešto pripadnika drugih vjera, naročito katolika”. Brojčanu premoć „bogumila” autorica dokazuje tvrdnjom da su „u 15. vijeku postojale samo dvije katoličke crkve i jedna pravoslavna”! Pritom se poziva na „historijski dokument” koji je pronašla u jednoj biblioteci u Istanbulu! To je dokaz, kaže, „za one koji misle da su Turci porušili na desetine crkvi” (Oslobođenje, 21. 7. 2020).

Osvajanjem Bosne (1463) Turci su ustvari zatekli narod koji se zvao Bošnjani, a ne Bošnjaci, i tek nevelik broj pripadnika Crkve bosanske, jer su bili izloženi teškom progonu kralja Tomaša (1459). Bez temelja je tvrdnja o tobože samo dvjema katoličkim crkvama (i jednoj pravoslavnoj). Činjenice su međutim neumoljive. U srednjovjekovnoj Bosni bilo je više od trideset franjevačkih samostana s crkvama. Vidljivi su ostaci tih crkava u Visokom, Srebrenici, Sutjesci, Olovu, Jajcu, Podmilačju, Bihaću…! Štoviše, fra Andrija Zirdum u jednom je svom radu registrirao 444 crkvišta u srednjovjekovnoj Bosni (Bosna franciscana, 15/2001, 161 – 219). Toliko o „dvjema” katoličkim crkvama.

Autorica pariških zapisa, što smo već spomenuli, tvrdo zastupa postojanje bogumila u Bosni. Rijetko se kad „nađe stvarno pošten istoričar, koji će prići istorijskim činjenicama iz ljubavi prema istini…”, smatra ona. K tomu, naglašava da, nasuprot mnogim autorima kao što su Nedim Filipović, Adem Handžić, Branislav Đurđev i Dubravko Lovrenović, „profesorica Herta Kuna, izučavajući stare bosanske tekstove, nije dovodila u sumnju postojanje bogumilstva u Bosni”. Herta Kuna, k tomu, „dokazuje i to da se bosanski kralj Tvrtko ne kruniše na grobu Svetog Save, nego u Milima”, kod Visokog (1377). Tamo je bio franjevački samostan s krunidbenom i grobnom crkvom sv. Nikole, što autorica ni usputno ne spominje. Može li se „Herta Kuna, Jevrejka, optužiti za bošnjački unitarizam” za što se navodno „optužuju svi oni koji tvrde da su u Bosni postojali bogumili?” – pita se autorica? Zaista je neumjesno povezivanje aktualne partijske ideologije bošnjačkoga političkog unitarizma s istraživanjem Crkve bosanske! U nedostatku argumenata, čudna selidba u sferu politike! Herta Kuna (Požega, 1922 – Zagreb, 2009) bila je filologinja i povjesničarka srednjovjekovne bosanskohercegovačke i franjevačke književnosti. Doktorirala je 1962. o jeziku fra Filipa Lastrića (1700 – 1783) i predavala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U svom djelu „Srednjovjekovna bosanska književnost” (2008) nigdje ne spominje bogumile. Isključivo govori o Crkvi bosanskoj i njezinim pripadnicima koji su sebe nazivali krstjani i krstjanice Crkve bosanske. Herta Kuna također ne dokazuje da je Tvrtko okrunjen u Milima, jer to nije predmet njezina zanimanja. To je dokazao Đuro Basler, a ona je sasvim korektno preuzela taj podatak.

Autorica, nadalje, piše da je „bila zapanjena” kad joj je „Nela Rubić, nekadašnja nastavnica na Filozofskom fakultetu, rekla da će u svom doktoratu pokazati kako nije bilo bogumila, da je to bilo čisto hrišćanstvo, tj. katoličanstvo, ‘pa da će ONI vidjeti svoje’. Prvo što treba reći jeste da ova profesorica nije bila istoričar. Potom, njeno ‘obećanje’ je pratio osmijeh kao znak podsmijeha i mržnje. Drugim riječima, to je bila prijetnja i znak osvete koja će uslijediti doktoratom. Najava revanšizma. A ne naučne istine! Zašto i kome revanšizam? (…)”

Osmijeh je ovdje pročitan „kao znak podsmjeha i mržnje”, a najava doktorata kao „prijetnja i znak osvete”, „najava revanšizma”, „osveta Izetbegovićima? … Esdeaovcima?” (Oslobođenje, 23 – 24. 4. 2022). Začudno je kako se iz osmijeha i još nedovršenoga doktorata mogla iščitati tolika opasnost! Neobične izvedenice! Neodoljivo to podsjeća – da se vratimo malo u franjevačku prošlost – na fra Ivana Franu Jukića (1818 – 1857) i njegov komentar otpora protiv najave osnivanja književnoga društva: „Nas nekoliko rodoljubah od deset godinah nastojalo je zavesti jedno čitateljno družtvo koje bi oko književnog i umnog napredovanja bosanskog puka brinulo se.” Međutim: „Jedni su u tom družtvu već zapadnu propagandu – talianske karbonare opazili u svom dubokom mozgu, drugi su vidieli, kako je Rus s Kozacima Zec i Vranicu obsieo, a ostali su Engleza doveli, ovi je, prosiekavši kanal kroz Vlašić, blokirao Travnik – i to rad našeg ubogog družtva!” (Bosanski prijatelj, I, 1850). Nela Rubić (1953 – 2014), po rođenju iz Duvna, bavila se temama iz starije bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti. Točno je da ona „nije bila istoričar”, ali to nije bila ni Herta Kuna!

Autorica je o „dualizmu u Bosni” naišla „na nebrojeno referenci” stranih autora: Francuza, Talijana, Grka, Amerikanaca, ali „vrlo malo Bosanaca”. O sadržaju bogumilskoga vjerovanja: „Bogumili odbacuju Stari zavjet i proučavaju samo jevanđelja, posebno Jovanovo, odbacuju, poput katara, Crkvu jer je smatraju da ona pripada Đavolu, optužujući je da je korumpirana. Bogumili odbijaju sakramente, a na molitve gledaju prvenstveno kao na ličnu aktivnost” (Oslobođenje, 30. 4–1–2. 5. 2022). To jest nauk nekih dalekih bogumila, ali nije nauk krstjana i krstjanica Crkve bosanske! Autorica, nadalje, sugerira da bi „većini muslimana više odgovaralo da bude ‘bogumil’” nego kršćanin „po porijeklu” (Oslobođenje, 7 – 8. 5. 2022). Istini za volju, takve želje ne mogu mijenjati povijesne činjenice.

Crkva bosanska

Što se tiče stvarnoga karaktera Crkve bosanske, znamo da su je njezini suvremeni protivnici optuživali za dualističku herezu. Dio povjesničara od druge polovice 19. pa do sredine 20. st. prihvatio je te politički poticane optužbe kao valjana povijesna svjedočanstva te su, umjesto da je nazivaju njezinim stvarnim imenom Crkva bosanska, nju pod imenom bogumila i patarena (B. Petranović, F. Rački) stavljali u kontekst srednjovjekovnih sekti karakterističnih po radikalnom dualizmu. Dualisti su svoj bunt protiv društva i nositelja vlasti temeljili na demoniziranju ovoga svijeta. U kršćanstvu kao, uostalom, i u svim religijama, prisutan je blagi oblik dualizma u tumačenju dobra i zla. Oni koji ističu radikalni dualizam Crkve bosanske pozivaju se na latinske izvore i glagoljske fragmentarne zapise u kojima krstjane njihovi protivnici optužuju za heretičko naučavanje.

Drugi povjesničari vide Crkvu bosansku u kontekstu pravovjerja, a to temelje na domaćim izvorima, prije svega na bosanskim poveljama i na oporuci gosta Radina Butkovića iz 1466. godine, visokoga uglednika u hijerarhiji Crkve bosanske i vrsnoga diplomata u službi hercega Stjepana Vukčića Kosače. Ti dokumenti su posve u okviru pravovjernoga kršćanskog nauka. Povjesničari koji se oslanjaju na te dokumente, Crkvu bosansku ne gledaju kao heretičku sektu nego kao raskolničku (šizmatičku) Crkvu, pravovjernoga teološkog nauka.

Povijesni izvori nastali unutar Crkve bosanske, kao što su iluminirane knjige za bogoslužje, svjedoče da su bosanski krstjani, nasuprot bogumilima i zapadnim neomanihejcima, štovali svetačke moći i priznavali sve istine vjere sadržane u Apostolskom vjerovanju, izuzevši članak „Vjerujem u svetu Crkvu katoličku”, a to znači: tri Božanske osobe, jednoga Boga, Majčinstvo Majke Božje, istočni grijeh i osobne grijehe, posebni sud odmah nakon smrti, strašni sud na koncu svijeta, oproštenje grijeha, Kristovo uskrsnuće, milost Božju. Bosanski krstjani su prakticirali post, štovali svece i kršćanske blagdane (Blagovijest, Božić, Uskrs, Uzašašće, Dan Djevice Marije, sv. Petra i Pavla, sv. Mihovila Arkanđela, sv. Stjepana i Svi sveti, a knjige Starog i Novog zavjeta smatrali Svetim pismom.

Iluminirani kodeksi Crkve bosanske – Evanđelje Divoša Tihoradića, Mostarsko ili Manojlovo evanđelje, Evanđelje tepčije Batala, Kopitarovo evanđelje, Vrutačko četveroevanđelje, Hvalov zbornik, Srećkovićevo evanđelje, Mletački zbornik i Radosavljev zbornik – uvjerljivo pokazuju postojanje crkvene umjetnosti unutar ove raskolničke Crkve, za razliku od dualističkih sekti. Te su knjige uglavnom liturgijskoga sadržaja i sve su nastale unutar Crkve bosanske. Iluminacije su visoke umjetničke kvalitete, a neke se mogu porediti s ponajboljim europskim ostvarenjima te vrste.

Vjerodostojnost latinskih izvora korištenih za tezu o dualizmu Crkve bosanske dovedena je u pitanje zbog toga što se njihove tvrdnje nikako ne mogu uskladiti s domaćim bosanskim izvorima koji upućuju na drukčiju sliku teologije bosanskih krstjana. Iz toga razloga bosanski se krstjani mogu smatrati raskolnicima (šizmaticima) a ne hereticima, pogotovo ne bogumilima jer se tim imenom nikada nisu zvali. Naziv bogumili može se isključivo gledati kao historijski falsifikat.

Crkvena inkvizicija za razliku od heretičkih sekti (husiti, valdenzi, bugarski bogumili…), nikada se nije bavila bosanskim krstjanima niti ih je papa ikada službeno zabranio. Crkvu bosansku uništio je kralj Stjepan Tomaš 1459. godine. Ni Baselski koncil (1431 – 1437) nije se bavio Crkvom bosanskom, koji je tražio eliminaciju heretičkih pokreta, što neizravno govori da Crkva bosanska nije bila dualistička. Crkva bosanska se odvojila od službene Crkve, drukčijim shvaćanjem Crkve, tj. drukčijom ekleziologijom, a ne drukčijim razumijevanjem Krista i Trojstva. Ona je imala visoko mjesto u vrhu vlasti srednjovjekovne Bosne i snažno utjecala na njezino funkcioniranje, kao što su to imale Katolička i Pravoslavna Crkva u srednjovjekovnom društvu.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Franjevci, bosanski krstjani i bogumili pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.