Sakralna arhitektura

Sakralna arhitektura, prema riječima pape Franje, mora nastojati ponovno otkriti simbolički jezik i biti ga sposobna protumačiti. Gubitak sposobnosti shvaćanja simboličke vrijednosti tijela i svakoga stvorenja čini simbolički jezik liturgije gotovo nedostupnim suvremenom mentalitetu, istaknuo je Papa, citirajući svoje apostolsko pismo Desiderio desideravi iz 2022., koje je bilo posvećeno liturgijskoj formaciji Božjega Naroda: „Ipak, ne može biti govora o odricanju od takvog jezika. Ne može se odreći jer je to način na koji je Sveto Trojstvo odlučilo doći do nas kroz tijelo Riječi. Riječ je prije o vraćanju sposobnosti korištenja i razumijevanja simbola liturgije.”

            Prema ovom tumačenju Pape umjetničko i arhitektonsko stvaralaštvo također se mora nadahnjivati iz liturgijskoga života Crkve i djelovanja Duha Svetoga, a ne samo iz ljudskih preferencija. Liturgija i umjetnost koja okružuje liturgijski prostor moraju biti oslobođeni subjektivizama i invazije kulturnih elemenata.

            Osvrnuvši se na Papino objašnjenje crkve kao objekta, jasno je da sakralna zgrada prati ponajviše liturgiju vremena u kojem se nalazi, te tako promatrajući preobrazbu i napredak liturgije tijekom stoljeća pratimo i uzročno-posljedičnu promjenu arhitekture samoga objekta katoličke crkve na koju pored ovoga čimbenika, kao druga osnovica, ponajviše utječe promjena arhitektonskoga stila razdoblja u kojem se gradi sami objekt. Točnije Crkva nikada nije imala svoj poseban umjetnički stil, ali – prema prirodi te uvjetima naroda i potrebe raznih obreda – priznavala je umjetničke oblike svakoga doba, stvarajući tako, tijekom stoljeća, umjetničko blago koje je potrebno njegovati.

            Nakon tumačenja crkve kao šatora, potrebno je znati da je ova simbolička povijest sakralne arhitekture bogata raznim tumačenjima, te tako prikazuje više različitih asocijacija imaginarno simboličkih ideja crkve.

Crkva kao arka ili čamac

Crkva kao arka ili čamac je mjesto koje je Bog izabrao kao sinonim za spasenje i milost. Ovomu svjedoče mnogi ulomci Svete riječi:

Načini sebi kovčeg od drveta gofera, i načini pregratke u kovčegu; i zatopi ga smolom iznutra i spolja. (Post 6,14)

Pusti dosta svjetlosti u kovčeg; i krov mu svedi ozgo od lakta; i udari vrata kovčegu sa strane; i načini ga na tri boja: donji, drugi i treći. (Post 6,16)

            Na što tjera na razmišljanje riječ hram? Krenuvši od povijesti naroda Izraela u Jeruzalemu se nalaziše Salomonov hram kao mjesto susreta s Bogom; unutar tamošnjega hrama bio je Kovčeg saveza, znak Božje prisutnosti među ljudima; a u Kovčegu su bile Ploče Zakona, mana i Aronov štap: podsjetnik da je Bog oduvijek bio u povijesti svoga naroda, pratio je put, vodio njegove korake. Ulaskom u hram Božji današnji kršćanin se podsjeća ove priče, prisjeća se svoje povijesti u kojoj Krist hoda s njim, ljubi ga i blagoslivlja.

Crkva kao šator

Prema asocijaciji crkve kao šatora, crkva je privremeni element koji čini sklonište i može se montirati na bilo koje mjesto.

I začujem jak glas s prijestolja: ‘Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.’ (Otk 21,3).

Oni će u tebi razapeti šatore svoje i podignut će u tebi stanove svoje. Oni će jesti plodove tvoje i piti mlijeko tvoje’ (Ez 25,4).

Priroda Crkve proizlazi iz Djela apostolskih, koja nisu uporište, već šator koji može proširiti svoj prostor tako da svi mogu ući i da svima daje pristup.

Crkva kao pećina

Crkva kao pećina ista je ona slika koja potječe iz narodne tradicije, koja je identificira kao mjesto gdje je Isus rođen. Ova asocijacija ima dvostruku simboliku:

– posebno mjesto susreta s Bogom posebice s obzirom na pustinjaštvo

– metaforički prikaz litica, Boga koji je u psalmima tvrđava i stijena.

Crkva kao zaštitni plašt

Asocijacija koja se odnosi na crkvu kao zaštitni plašt postoji od trinaestoga stoljeća u marijanskom štovanju pema kojem Marija nudi utočište onima koji traže zaštitu. A nadalje i u samoj arhitekturi oblik građevine preuzima funkciju zaštitne ovojnice.

Umjetnost i Crkva

Nakon bogatstva navedene simbolike koja se razvila tijekom povijesti Crkve, danas dolazimo do raskida s tradicijom koja se ogleda u radikalno modernim sakralnim objektima. U modernoj arhitekturi crkava postajemo svjedoci gubitka jasne čitljivosti arhitektonske simbolike, točnije tradicionalni oblici se interpretiraju, reduciraju i postaju apstraktni. Uz takvu arhitekturu potrebno je razmisliti treba li premostiti i/ili smanjiti udaljenost koju impozantne konstrukcije odvajaju od božanske beskonačnosti?

            Konačno, umjetnost i Crkva vjekovima su nerazdvojne saveznice, te iste moraju i ostati.

Mnogi crkveni oci bave se ovim savezništvom. Pa se tako, 7. svibnja 1964., prije 45 godina u prostorijama Sikstinske kapele Vatikana, na zatvaranju Drugoga vatikanskog koncila, ostvario povijesni događaj, koji je sam papa Pavao VI. jarko priželjkivao s nakanom da ponovno učvrsti prijateljstvo između Crkve i umjetnosti. I danas još, pod svodom Sikstinske kapele, odjekuju riječi koje je tada izgovorio:

            Trebamo vas. Naša služba treba vašu suradnju. Kao što znate, naša služba je da propovijedamo svijet duha, nevidljivoga, neizrecivoga, odnosno svijet Boga, da ga činimo bliskim, razumljivim i privlačnim. A vi ste upravo u tomu savršeni učitelji. To je vaša zadaća, vaše poslanje. Vašom umjetnošću vi zahvaćate svijet duha i njegova bogatstva, oblačite ga u riječ, boje, oblike te ga tako činite pristupačnim.

            Pavao VI. je toliko cijenio umjetnike da je izrekao vrlo smione rečenice:

Ako bismo ostali bez vaše pomoći, naša služba bi se pretvorila u zamuckivanje, postala bi nesigurna. Morala bi tada posebno potruditi da postane i sama umjetnička, odnosno da postane proročka. Da bi se služba mogla uzdići na razinu lirskoga izričaja one intuitivne ljepote, imala bi potrebu za poistovjećivanje svećeništva s umjetnošću.

            Tom prigodom Pavao VI. imao je nakanu ponovno uspostaviti prijateljstvo Crkve i umjetnosti:

            Danas kao i jučer Crkva vas treba i obraća vam se. Našim glasom vam govori: ne daj da se slomi tako plodan savez! Ne odbijajte svoj talent staviti u službu božanske istine! Ne zatvaraj svoj duh na dah Duha Svetoga!

(Dolores Janko)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Sakralni prostor: Crkva kao šator Božji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od 2020. godine djeluje kao planer i projektant u projektantskom birou naziva M-P-V s težištem istraživanja i projektiranja na tematici sakralnih objekata. Od 2023. godine članica je građevinske komisije Vrhbosanske nadbiskupije u svrhu odobrenja i realizacija projekata gradnje, rušenja, obnove i uređenja crkava i kapelica iste nadbiskupije. 

Što točno podrazumijeva pojam „sakralna arhitektura” i kako je nastalo Vaše zanimanje za tu granu arhitekture?

Da bih objasnila što je sakralna arhitektura, prvotno ću reći što je crkveni prostor. Možemo reći da je svako mjesto konkretna manifestacija ljudskoga življenja i ljudski identitet ovisi o svojoj pripadnosti ovom mjestu kao njegovu stanovniku. Tako i crkva da bi postala mjesto, mora biti značajna za zajednicu. U Riječi koja se čuje u živoj liturgiji ovaj prostor postaje mjesto. Pa tako sama izgradnja zgrade kršćanskoga bogoslužja simbolično reproducira stvaranje svijeta, kozmički osjećaj, a ulazak u crkvu postaje čin pun značenja koji ukazuje na to da smo dio Kristova tijela, točnije da smo mi sami Crkva.

Prije svega, crkva je mjesto sastanka koje traži horizontalne i vertikalne odnose kako bi se stvorilo živo iskustvo Crkve, vjere. Način gradnje jedan je od aspekata artikulacije kako se zgrada odmara, podiže i prima svjetlost koja je njen temeljni element.

Kršćanski život se rađa i dostiže puninu u proslavi. Župnik, povjerenik, kipar, arhitekt i svi ostali koji sudjeluju u stvaranju ovoga prostora, kako potvrđuje jedan od vodećih stručnjaka za sakralnu umjetnost Crispino Valenziano, moraju liturgijski oblik uzeti kao apsolutnu referencu i biti u skladu s ritualnošću slavlja. Valenziano kaže da zgrada namijenjena božanskom štovanju, sagrađena poštujući samo norme liturgije, ne bi bila crkva. Citiranje norme liturgijskih knjiga ne gradi Crkvu isto kao što samo puko citiranje evanđelja ne čini vjeru, nedostaje ono istinsko a to je otvoriti srce k Božjem. Dodala bih da jednako tako zgrada sagrađena poštujući samo zakone moje struke ne bi bila crkva. Kultna zgrada izgrađena samo za taj program bila bi kazalište i u jednom i drugom slučaju. Mislim da je ovo najbolji odgovor na pitanje zašto sam izabrala baš ovu granu arhitekture koja isprepliće upravo zakone liturgije i struke.

Razvoj sakralne arhitekture

Kako se sakralna arhitektura razvijala tijekom vremena?

Može se slobodno reći da su se liturgijski prostor i umjetnost zajedno razvijali tijekom vremena. Ne postoji točan crkveni stil, naša Crkva je tijekom stoljeća pratila znakove vremena, stilske pravce koji su se razvijali, nastajali i mijenjali i tako svaki put sakralni objekt kao odraz jednoga vremena i tadašnjega umjetničkog i arhitektonskog izražavanja. S druge strane, arhitektura i ostale umjetnosti uvijek su pratile liturgijske zakone u Crkvi i prilagođavale se liturgiji vremena u kojem se stvaralo, jer se naravno i liturgija naše vjere razvijala i mijenjala i ne možemo reći da mi danas slavimo liturgiju na isti način na koji su ju primjerice prvi kršćani slavili.

Postoje li neke zakonitosti koje se trebaju poštovati pri kreiranju ovakve vrste objekata?

Jedna jedina zakonitost koja se poštuje pri kreiranju ovakve vrste objekata je liturgija koja je početak i kraj crkvene arhitekture. Od početka, kada su kršćani izlazili iz svojih domova i počeli slaviti na većim, prvotno javnim mjestima (primjerice prijašnjim tržnicama), shvatili su da je euharistija ta koja mijenja prostor, a ne suprotno, točnije liturgija je načelo preobrazbe svijeta.

Kako komentirate današnju, modernu arhitekturu u crkvama?

Nakon ulaska u modernu eru Crkva kao odgovor organizira liturgijsku reformu Drugim vatikanskim koncilom koji je zaključen 1965. godine. Velike promjene koje su uslijedile nakon ovoga koncila u konačnici vjernike aktivno uključuju u sudjelovanje na svetoj misi, više nismo samo promatrači, nego uistinu postajemo aktivan i neizostavan faktor misnoga slavlja.

Aktivno sudjelovanje vjernika mora dovesti i do promjena u kreiranju crkvenoga prostora, pa time ova reforma nalaže da se ne odvaja sklop prezbiterija (točnije uzvišenoga dijela gdje se nalazi oltar i svećeništvo) od samoga naroda, kao što imamo primjere raznih prepreka u vidu ograde ili velike udaljenosti između vjerništva i svećeništva. Tako liturgijska građevina danas, više od 50 godina nakon koncila, prolazi kroz bolno kolebanje između primitivnih arhaizama ili futurizama, a sami vjernici ostaju zbunjeni novim i modernim sakralnim objektima koji se izgrađuju. To je ono što bih dala kao odgovor mnogim vjernicima kao objašnjene zašto se u crkvi danas osjećaju kao u neobičnom okruženju, a nekolicina kaže da se okolina sudara s odlomkom koji se čita u liturgiji.

Euharistija – čuvarica Božje prisutnosti

Kojem elementu sakralnoga prostora biste posvetili najveću pažnju u kreiranju ovakvoga objekta i zašto?

Apsolutno svaki element sakralnoga prostora krije svoju simboliku i čini neizostavan dio liturgijskoga procesa. Ukoliko bih morala izdvojiti bilo koji od elemenata, iskoristila bih priliku da kažem nešto o odnosu oltara i svetohraništa. U prvim tisućljećima čuvanje euharistije postoji u svrhu čuvanja hostije za bolesne. U najstarijem dijelu liturgije nije postojala tradicija držanja euharistije, točnije hostije u blizini oltara; i ovdje se shvaća smisao čuvanja iste. Uvijek se hostija čuvala za bolesne koji se pričešćuju u svojim domovima. Bilo je prikladno da ovu hostiju pretvorenu u svetoj misi u trenutku zajedništva donose đakoni, ministranti ili izvanredni službenici, kako bi se nemoćni i bolesni ujedinili s Crkvom koja slavi. Element koji postoji prije svetohraništa je oltar, naime, prvi kršćani su slavili euharistiju u svojim domovima koristeći pomični stol koji su čuvali đakoni postavivši ga pred svećenika. Radilo se o malom stolu s tri nosača, točnije tronošcu, koji je bio uobičajen u rimskim kućama i ovaj element je kamen temeljac crkvenoga prostora i danas. Nadalje, već od 12. stoljeća, u gotičkom razdoblju polako se počinje mijenjati stav prema čuvanju Tijela Kristova. Zapravo, jedno od velikih pitanja koje se postavlja je „Je li hostija simbol ili ne?”. Dok se Crkva okuplja postavlja se pitanje „Je li kruh koji jedemo i vino koje pijemo nešto istinsko?”. I tako započinje razdoblje u kojem se razjašnjava kršćanska vjera. Dakle, u prvim tisućljećima čuvanje euharistije postoji u svrhu čuvanja hostije za bolesne, ali sad se čuva Božja prisutnost. Svetohranište tako počinje zauzimati prvo mjesto u crkvi, počinje se obraćati pažnja na činjenicu da ovaj kruh nije samo kruh već i Tijelo Kristovo. I tako malo-pomalo svetohranište postaje čvrsto mjesto, mjesto za koje bi se moglo reći da je središnje, ukrašeno svakojakim ukrasima. Točnije, dolazi se do situacije u kojoj središnja točka više nije oltar nego svetohranište.

Konačno, nakon liturgijske reforme, Drugi vatikanski koncil želi pronaći ravnotežu, posebno se osvrnuvši na temu čuvanja Tijela Kristova. Znamo da je prva svrha čuvanja hostije bila za sve one koji ne mogu sudjelovati u slavlju, ali bilo bi pogrešno odbaciti i svu srednjovjekovnu pobožnost. Stoga Crkva nakon Drugoga vatikanskog koncila pokušava uspostaviti upravo ravnotežu u kojoj je jasno da je središnja točka slavlje, a time i oltar. Jer ako nema oltara, nema slavlja – a ako nema slavlja, nema ni svetohraništa.

Kako vidite budućnost sakralne arhitekture tj. u kojem smjeru bi se mogla razvijati?

Umjetnost uistinu treba stvarati u skladu s onim što se događa u liturgiji, kao da je ona produženje ili snimanje programskoga produžetka ovoga preobražavajućeg načela, jer vjernici shvaćaju da liturgija nije samo trenutak života nego njegov vrhunac. No istina je da se naša liturgija tijekom vremena promijenila i da crkva danas traži nove načine dizajniranja ovoga prostora u skladu s današnjim procesima u samom slavlju nakon Drugoga vatikanskog koncila. Nemoguće je replicirati crkvu primjerice iz baroknoga razdoblja i staviti ju u službu današnje liturgije, jer se naime sami objekti iz toga razdoblja prilagođavaju današnjim potrebama. Zato je danas potrebno dizajnirati nove sakralne prostore koji izražavaju jek našega vremena i prilagođavaju se liturgijskim procesima po kojima danas vjernici slave svete mise. Baš kao što će se u budućnosti ovi objekti prilagođavati nekim novim vremenima.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Dolores Janko: Sakralna arhitektura pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Francesco Petrarca, poznati talijanski učenjak i pjesnik iz 14. stoljeća, odigrao je značajnu ulogu u oblikovanju ove negativne percepcije srednjeg vijeka, a pitanje je li mu to bila namjera ili ne. Kako piše Medievalists.net a prenosi Aleteia, reći da netko živi u „mračnom vremenu” ili u „vremenu svjetla” je „laka metafora kojom se objašnjava da živite u dobrim ili lošim vremenima.” Petrarca je upotrijebio tu metaforu, uspoređujući klasičnu i kasnu antiku sa svojim vremenom, „i otkrio da nije baš zadovoljan današnjom situacijom.” U jednom od svojih djela piše: „Moja je sudbina živjeti među raznolikim i zbunjujućim olujama. Ali za vas koji ćete možda, kao što se nadam i želim, poživjeti dugo nakon mene, doći će bolje doba. Ovaj san zaborava neće trajati zauvijek. Kada se tama rasprši, naši potomci mogu ponovo doći u prijašnjem čistom sjaju.”

Jasno je da je Petrarcino razumijevanje vlastitog vremena bilo pod dubokim utjecajem njegovog divljenja prema dostignućima stare Grčke i Rima; stoga je svoje vrijeme i doba vidio kao razdoblje propadanja i neznanja, nepovoljno ga uspoređujući s intelektualnim dostignućima klasičnog svijeta.

Međutim, bitno je priznati da je ovaj pomalo negativan prikaz srednjeg vijeka u velikoj mjeri bio pretjerivanje. Renesansni mislioci bili su skloni idealiziranju antičke prošlosti, videći je kao zlatno doba mudrosti i kulturne profinjenosti, što nije nužno bio slučaj. Nasuprot tome, oni su na srednji vijek gledali kao na razdoblje intelektualne stagnacije, vjerskog dogmatizma i društvene zaostalosti, zatvarajući oči pred (evidentnom) činjenicom da renesansa nije nastala niotkuda.

Pristranost prema srednjem vijeku može se pripisati nekoliko čimbenika. Na primjer, renesansni mislioci imali su ograničen pristup književnim i povijesnim izvorima srednjeg vijeka, što je pridonijelo nedostatku razumijevanja i uvažavanja postignuća tih 10 stoljeća. Također, renesansa je bila obilježena željom za distanciranjem od prethodnog doba, a diskreditacija srednjeg vijeka služila je u svrhu isticanja navodne kulturne i intelektualne superiornosti kasnog 15. i 16. stoljeća. Ali većinom su vjerski sukobi i napetosti između Katoličke crkve i novonastalih protestantskih pokreta tijekom renesanse potaknuli kritiku srednjeg vijeka.

Međutim, zbog povijesne točnosti, važno je osporiti ovu pristranu percepciju srednjeg vijeka. Iako je istina da je to doba imalo dosta nevolja, bilo je to i vrijeme velikih intelektualnih, umjetničkih i kulturnih postignuća. Srednji vijek svjedočio je usponu sveučilišta, očuvanju i prijenosu klasičnih tekstova, napretku u arhitekturi i inženjerstvu te procvatu gotičke umjetnosti. Zapravo, da nije bilo mukotrpnog rada srednjovjekovnih pisara i prepisivača, znanstvenici renesanse jedva da bi poznavali rimske ili grčke mislioce.

Objava Zašto se srednji vijek naziva „mračno doba”? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.