Koliko je dosad iz dostupnih povijesnih izvora poznato, ovaj je kraj tijekom svoje duge i na trenutke burne povijesti dao Katoličkoj Crkvi brojne svećenike, redovnike i redovnice, njih barem oko 350. Fra Miro Vrgoč u svojoj knjizi Leksikon franjevaca Bosne Srebrene iz livanjskog kraja navodi čak 205 samo franjevaca provincije Bosne Srebrene.

Među mnoštvom tih redovničkih i svećeničkih osoba koje su pripadale ili još uvijek pripadaju različitim redovničkim provincijama i biskupijama u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj nekoliko je provincijala i provincijalki, provincijskih vikara, dva biskupa, četrdesetak profesora i odgojitelja, više spisatelja, urednika listova, društvenih i kulturnih djelatnika te uopće vrlo uglednih, poštovanih i priznatih osoba…

Nije pretjerano kazati kako bismo fra Alojzija Ištuka mogli svrstati u skupinu onih najuglednijih. Među našim suvremenicima duhovnoga staleža bio je zasigurno bez premca! Takav status zaslužio je on svojim ljudskim i redovničkim autoritetom te činjenicom da je u svojoj zajednici, bosanskoj franjevačkoj provinciji, dugi niz godina svjesno i savjesno obnašao nekoliko vrlo važnih i odgovornih službi.

Rođen u brojnoj obitelji

Neveliko selo Žirović u župi Ljubunčić kod Livna nije po mnogočemu osobito poznato. Najpoznatije je dosad bilo po tome što je u njemu 1800. rođen a 1875. mučenički ubijen fra Lovro Karaula. No, nećemo zacijelo pogriješiti ako ustvrdimo kako sadašnji žitelji ovoga sela mogu biti ponosni i isticati kao osobitu vrijednost da je u njemu rođen i fra Alojzije Ištuk.

Rođen je 24. travnja 1926. u obitelji koja se među drugim žirovićkim Ištucima razlikuje po nadimku Džaja pa su i njega mnogi nerijetko zvali Marko Džajin. Ime Marko dali su mu na krštenju roditelji Juro i Janja rođ. Gelo. Svakako je zanimljivo da je istom rodu pripadao i onaj Juro Ištuk, jedan od nekoliko čobana koji su u Žirovićkom lugu, iz prikrajka, promatrali kako se odvijalo ubojstvo fra Lovre Karaule; upravo se Juro „prikučio u neposrednu blizinu za jedan grm, odakle je mogao sve vidjeti i čutiˮ te je potom javio u selo što se zapravo u lugu dogodilo.

Marko je rođen i odrastao u brojnoj obitelji. Njegovi su roditelji, naime, osim njega, imali još šestero djece, tri sina i tri kćeri. Volio je svoj rodni Žirović i često se u njega (s)vraćao. A dolazio je jer je kao malo tko bio privržen svojoj mnogobrojnoj obitelji. Volio je podjednako sve njezine članove, i one bližnje i one malo dalje, kao što su i članovi obitelji voljeli i poštovali njega, smatrali se počašćenim što je njihov. S mnogima je bio u stalnoj usmenoj ili pisanoj vezi. Jer, koliko je mogao, kao čovjek, fratar i svećenik, svima je rado pomagao svojim savjetom i svima bio silna moralna potpora kako u radosnim tako i u onim teškim životnim situacijama. Za sve njih bio je on naš fra Alojzije!

Primjeran učenik i student

Mlađahni je Marko osnove pismenosti stekao u susjednom Ljubunčiću, gdje je od 1934. do 1938. svršio četverogodišnju osnovnu školu. U ovoj se školi 1942. smjestila neka crnogorska brigada čiji su partizani oko škole razbacali i uništili sve ono što su našli u učionici a učenicima i učiteljima je služilo za odvijanje nastave. Na primjer, školski pribor, predratne dnevnike rada, popise učenika s ubilježenim njihovim ocjenama itd. To je razlog da u arhivu ove škole nije bilo moguće provjeriti i zabilježiti bilo kakvu pojedinost koja je važna za fra Alojzijevo školovanje u njoj; recimo, tko ga je učio, koje je ocjene dobivao u prva četiri razreda svoga školovanja itd. Tek jedna pronađena svjedodžba, koju je potpisao upravitelj škole Ivan Badrov, kaže da je 4. razred završio s vrlo dobrim uspjehom.

Stoga je to više vrijedno svjedočenje koje je o Marku dao Božo Papić, zvani Boško, iz Lusnića, koji je tih godina bio njegov školski kolega i o njemu je kazao: „Marko je bio izrazito miran i odličan učenik. Uzoran u svom ponašanju. Iako nismo generacija, on je tri godine stariji od mene, išli smo zajedno u razred jer su svi učenici od 1. do 4. razreda tada išli zajedno. Učitelj mu je dao zadatak da nam iz fučije metalnim lončićem dijeli vodu.”

Nakon svršetka osnovne škole odlučio je Marko biti franjevac i svećenik te je otišao u Franjevačko sjemenište u Visokom. Njegovu „odlasku u fratre” radovali su se i drugi članovi obitelji. Posebice se to odnosi na njegova djeda Tomu koji se svakodnevno tako glasno molio za unukovu ustrajnost na tom putu da se često čulo i do susjedove kuće. A molio je otprilike ovako: „Prigovorit ćemo 3 Očenaša, 3 Zdravomarije i 3 Slavaocu za našega Marka da mu dade Isusova majka da dobro sluša i uči te postane Božji misnik.”

U Visokom je 1. rujna 1938. upisan u 1. razred gimnazije i tu potom završio šest razreda. Dva zadnja razreda gimnazije s maturom polagao je privatno nekoliko godina poslije u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu.

Na ovom mjestu svakako vrijedi zabilježiti kako su ga, kao devetnaestogodišnjaka i sjemeništarca, 11. veljače 1945. uhitili partizani u rodnom selu gdje se skrivao nešto više od mjesec dana. A razlog skrivanja bili su njegova želja da nastavi školovanje i strah od mobilizacije, odnosno upućivanja na ratište. Što se s njim događalo nakon uhićenja – kamo su ga, vezana kao najvećega zločinca, odveli, kako su ga ispitivali i mučili te što su tražili da prizna, kako su ga tukli u zatvoru i na kraju pustili – sam je fra Alojzije, istom pedesetak godina kasnije, vrlo detaljno zabilježio na papir. Tekst je, s naslovom Dječak u partizanskom zatvoru, objavljen u Kalendaru svetog Ante za 2001. godinu.

Godinu dana obveznoga redovničkog novicijata započeo je 23. srpnja 1947. u Kraljevoj Sutjesci i tada je uzeo redovničko ime fra Alojzije. U novicijat ga je primio i obukao u fratarski habit tadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Vitomir Jeličić. Zajedno s fra Alojzijem obuklo se još 17 njegovih kolega. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1951. u Sarajevu u ruke još jednoga velikog bosanskog franjevca, tadašnjega provincijala fra Josipa Markušića.

Završivši srednju školu daljnje je školovanje nastavio u Sarajevu, gdje je 21. rujna 1948. upisan na Franjevačku teologiju. U cjelini bio je redovito među najboljim studentima, a u svom tečaju najčešće najbolji. Kao ilustraciju spomenimo samo da je u školskoj godini 1951./52. bio među tri najbolja studenta na Teologiji; osim njega odlični studenti bili su još fra Leonardo Oreč i fra Karlo Selak. Ili: Od ukupno 85 ispita koliko ih je polagao za vrijeme studija na Teologiji čak pedeset je položio s odličnom ocjenom, s desetkom!

U svom redovitom izvješću Upravi bosanske franjevačke provincije o vladanju klerika-bogoslova za njega je gvardijan u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, gdje je bila Teologija, fra Vlado Karlović napisao: „Radnik u svakom pogledu. Potpuno odan. Ako ima godina, ima i dovoljno ozbiljnosti, premda mu uvijek ne uspije savladati se u potrebnoj mjeri. Veoma dobar i za život u zajednici bit će veoma koristan.”

Za svećenika ga je zaredio vrhbosanski nadbiskup dr. Marko Alaupović u crkvi sv. Ante na Bistriku 20. travnja 1952. Mladu misu proslavio je 4. svibnja iste godine u Ljubunčiću.

Fra Alojzije je jedan od 25 bosanskih franjevaca koji su studirali u Beogradu. Ni na tamošnjem Filozofskom fakultetu nije bilo moguće pronaći puno podataka o fra Alojzijevu studiranju u glavnom gradu Srbije. Jedino je u Matičnoj knjizi diplomiranih studenata zabilježeno da je na ovaj fakultet upisan školske godine 1953./1954. na Grupi za istoriju te da je diplomirao 25. lipnja 1958. s prosječnom ocjenom 8,3.

U provincijskim službama

Kada je završio studij u Beogradu, namjestila je Uprava Provincije fra Alojzija u Visoko gdje je potom dugi niz godina obnašao službu profesora povijesti i odgojitelja sjemeništaraca. Stoga i nije djelovao u župnom pastoralu u klasičnom smislu, kao župnik ili župni vikar (kapelan). No, vrlo rado je odlazio na ispomoć u župe kad god bi ga neki od župnika zamolio da dođe, ne samo u livanjski kraj nego i u druge župe svoje franjevačke zajednice i izvan nje.

Profesor i odgojitelj. Na službu drugoga prefekta imenovan je na izvanrednom definitorijalnom kongresu Bosne Srebrene održanom 16. rujna 1959. u Sarajevu i tu je službu obnašao punih sedamnaest godina, od 1959. do 1976. godine. Čitavo to vrijeme dijelio je on svoj život s đacima. Blagim i jednostavnim riječima, poput roditelja, učio ih moliti te poučavao u čestitosti, jednostavnosti, mudrosti, redu i marljivosti. Redovito ih je vodio na šetnju put Banjera, Jezera, Visočice i stadiona Velepromet. K tomu, dijelio im je potrebni školski pribor. Hercegovački franjevac fra Vendelin Karačić se toga prisjeća ovako: Mi smo u njegovu sobu, gdje nas je prijazno dočekivao, dolazili pojedinačno s popisom stvarčica koje nam trebaju. Razloga za uskratu i nije bivalo, osim što su pojedinci znali prekomjerno trošiti pastu za zube ili su uzimali koji žilet više pa bi ih fra Alojzije upozorio na umjerenost, ili bi s gojencem, uz neku zgodnu šalu, podijelio radost izbijanja prvih brčića.

Kao prefekt, fra Alojzije je iza sebe ostavio mnoge osobe koje su danas ponosne da im je upravo on bio odgojitelj. Pomalo to može nekoga i iznenaditi budući da on i nije bio baš blage naravi i da je đacima tada, iz njihove mladenačke perspektive, izgledao vrlo strog. No, ono što se i danas rado među njima prepričava jest da je svoju službu obnašao vrlo odgovorno i pravedno te da je za svakoga ipak imao lijepu riječ i očinski savjet.

Profesorom u Gimnaziji u Visokom imenovan je fra Alojzije na zasjedanju Uprave Provincije u kolovozu 1958. Te prve godine njegova profesorskoga djelovanja u Gimnaziji bilo je ukupno 115 đaka u pet odjeljenja od V. do VIII. razreda (u VIII. razredu bila su dva odjeljenja). Ukupno je bilo 12 profesora franjevaca i dva honorarna civilna nastavnika (za fiskulturu i predvojničku obuku). Fra Alojzije je, predajući u svim tim razredima i odjeljenjima povijest, imao ukupno 15 sati nastave tjedno. Poslije je predavao i predmet Državnog uređenja SFRJ i vjeronauk te tjedno imao i do 20 sati predavanja pa čak i 23 sata.

Svoj predmet je predavao s puno takta i mudrosti a da pri tome ne dovede pod udar državnih vlasti rad Gimnazije. „Kada bi mi”, piše bivši sjemeništarac Slavko Jeličić, „mladenački neiskusni reagirali na neke nelogičnosti ili na neke dijelove iz novije povijesti koji su očito bili pisani za dnevnopolitičku upotrebu, da nas previše ne opterećuje znao bi reći: Ah, to tako sada piše”.

A fra Stjepan Pavić, također profesor u Gimnaziji u Visokom, svjedoči kako bi se fra Alojzije „usprotivio ako bi ga tko i u šali nazvao povjesničarom. Ja sam samo nastavnik povijesti, govorio bi”.

Član Uprave (definitor). Na provincijskom kapitulu bosanske franjevačke provincije održanom u Sarajevu od 7. do 14. svibnja 1973. izabran je za provincijala fra Šimo Šimić, dugogodišnji odgojitelj pitomaca u sjemeništu i profesor latinskoga i grčkoga jezika. Fra Šimo je potom, na trogodišnji mandat, izabrao članove uprave među kojima je bio i fra Alojzije.

Iako neku franjevačku provinciju vodi i redovitom vlašću njom upravlja provincijalni ministar (provincijal), a svoju vlast on može vršiti posve samostalno, uloga člana Uprave (definitora), rekli bismo tako, nije samo formalna i „ukrasne naraviˮ. Jer, provincijal se vrlo često savjetuje s članovima provincijske Uprave, a za neka pitanja je i dužan tražiti njihovo mišljenje, tako da odluke Uprave najčešće nisu samo provincijalove nego zajedničke, a i odgovornost za njih je zajednička.

Fra Šimo je službu poglavara bosanske franjevačke provincije obnašao tek malo više od pet mjeseci jer je, zbog zdravstvenih razloga, dao ostavku; naslijedio ga je fra Stjepan Vrgoč. Osim ovoga nesvakidašnjeg slučaja s provincijalom, ovo je trogodište (1973. – 1976.) u životu Bosne Srebrene obilježilo još nekoliko događaja. Spomenimo samo kako su postojali i određeni problemi na relaciji Provincija – Vrhbosanski ordinarijat. Nije ih bilo previše, ali su za rad i život ove franjevačke zajednice bili vrlo važni (osnivanje novih župa, /ne/ređenje bogoslova za svećenike, izostanak suradnje na planu upravljanja i pastoralnoga rada u župama itd…).

Služba provincijala Bosne Srebrene. No, ove ukratko opisane tri godine sa svojim poslovima i problemima u kojima je sudjelovao kao član Uprave bile su, rekli bismo, samo uvod te svojevrsna priprava i dobrodošlo iskustvo za puno važniju i odgovorniju provincijsku službu koja je uskoro očekivala fra Alojzija. Naime, na Provincijskom kapitulu održanom u samostanu na Bistriku u Sarajevu 13. svibnja 1976. on je izabran za provincijala Bosne Srebrene i potom šest godina na svojim ramenima za opće dobro svoje zajednice nosio teški križ poglavara. Tako je postao 153. provincijal bosanske franjevačke provincije u njezinoj više od sedam stoljeća dugoj povijesti.

Istodobno kad je fra Alojzije izabran za provincijala fra Anđelko Barun je bio izabran za jednoga od šest članova provincijske Uprave te je tijekom tri godine bio njegov najbliži suradnik. O tom vremenu njihova zajedničkoga upravljanja Provincijom je, kao gvardijan goričkoga samostana, u svom oproštajnom govoru na fra Alojzijevu pokopu kazao: Vrijeme od šest godina fra Alojzijeva provincijalstva spada među teža razdoblja kroz koja je naša Provincija prolazila tijekom svoje povijesti. Fra Alojzije je trebao braniti Provinciju od napadaja iznutra i izvana. Provincija u sebi na dvije ideološke struje podijeljena morala se suprotstavljati nepravednim optužbama mjesnog ordinarija, Generalne kurije i njezinih izaslanika, rimskih kongregacija i komunističkih vlasti. Samo fra Alojzijeva dobrota, strpljivost i razboritost uz svestranu Božju pomoć uspjela je ranjenu Provinciju sačuvati i zaliječiti. Koliko je fra Alojzije tada proveo neprospavanih noći, koliko je sati proveo u molitvi klečeći pred Presvetim i s kakvom osjećajnom ljubavlju je pristupao svakom subratu, to najbolje znamo mi njegovi najbliži suradnici u tim mučnim godinama njegova provincijalstva.

Sam fra Alojzije je više puta znao priznati da mu je, osim onoga vremena koje je proveo u komunističkom zatvoru i bio raznoliko mučen, drugo najteže razdoblje u životu bilo vrijeme provincijalstva. Zašto je to bilo tako fra Mijo Džolan je prigodom fra Alojzijeva ukopa ovako objasnio: U tom periodu se za našu Crkvu dogodio jedan dalekosežno štetan sukob oko uspostave župe Haljinići usred župe Kraljeva Sutjeska, doživljen kao sukob formalnog prava i kršćanske pravednosti. Fra Alojzije nikad nije mogao razumjeti niti prihvatiti kao konačno stanje u Crkvi one odnose, koji bi doveli do toga da formalno pravo istisne kršćansku pravednost i koji su mogli dovesti do ekskomunikacije pok. fra Šime Šimića, jer ga je poznavao kao čovjeka koji svim bićem diše za Crkvu, kao i kažnjavanje druge braće, osobito odbijanje ređenja završenih franjevačkih teologa

Gvardijan franjevačkoga samostana u Visokom. Nakon službe provincijala, fra Alojzije je devet godina, kao gvardijan, vodio franjevačku zajednicu u visočkom samostanu (1982. – 1991.). Fra Vitomir Silić svjedoči kako ju je „mudro i zdušno vodio. Nije bio škrt ali ni rasipan”.

U svim projektima, kojih nije bilo malo i na pastoralnom i na građevinskom području, sudjelovao je i gvardijan fra Alojzije te osobno nemalo pridonio u njihovim ostvarenjima. Fra Alojzijevo upravljanje visočkom franjevačkom kućom i uopće sudjelovanje u životu cijele Provincije već spomenuti fra Stjepan Pavić ovako sažimlje: Da je fra Alojzije u samostanu bio kod kuće, pokazuje – osim službe zajednici – njegovo zanimanje za sve što se u zajednici događalo. Sudjelovao je na svim kapitulima na rogožinama, na sastancima profesora i odgojitelja, na simpozijima, priredbama i predavanjima. Rado je posjećivao subraću za imendane, zanimao se za bolesne fratre i pohodio ih u bolnici i samostanu, a na sprovode je išao uvijek kad je bio na nogama. U svemu tome bio je, rekao bih, jedan od najrevnijih u cijeloj Provinciji.

S molitvom u smrt

Među brojnim visočkim profesorima i odgojiteljima fra Alojzije je jedan od onih malobrojnih koji su i umrli na svom radnom mjestu, doslovce i metaforički na nogama, radeći i moleći. Za njega bismo, u andrićevskom smislu, s punim pravom mogli reći da je visočku franjevačku gimnaziju volio kao dušu svoju i da nijedan posao, ako se ticao nje, nije odbijao i nije mu bio težak. U ovom svjetlu može se promatrati i njegov spreman odziv provincijalu fra Miji Džolanu da i dalje, u svojoj 75. godini, nastavi đacima predavati povijest iako je bio već odavno poslan u mirovinu; pristao je ostati u Visokom jer su to od njega zahtijevale potrebe Gimnazije i Provincije.

Iako je bio u već poodmaklim životnim godinama fra Alojzije je, smijemo tako kazati, neočekivano umro 5. prosinca 2004. u Visokom. Tek što su fratri, prema svom redovničkom dnevnom redu, ušli u samostansku crkvu i u 17,45 započeli moliti večernju molitvu, njegovo je srce zauvijek prestalo kucati.

Umro je u 78. godini života, 56. redovništva i 52. svećeništva. Pokopan je na groblju sv. Mihovila na Gorici u Livnu 7. prosinca.

Završna riječ

Nadam se da ću podijeliti mišljenje s onima koji su više ili manje poznavali fra Alojzija ako na kraju ovoga teksta ustvrdim kako je on bio doista nesvakidašnji i velik čovjek! Svoju ću tvrdnju, uz sve što sam dosad kazao, potkrijepiti i jednom njegovom osobinom, izvučenom iz vlastitoga iskustva, koja se ne susreće kod običnih ljudi nego tek kod onih velikih. Bio je, naime, čovjek koji se neskriveno radovao uspjelu nastupu i najmlađega đaka te svakoga svog subrata, mlađega i starijega, podložnika i poglavara… Za razliku od većine nas, fra Alojzije nije štedio na pohvali drugoga. Nije se bojao da će on biti manji ako drugi bude veći. I po tome pripada jednom svijetu kojega, nažalost, više nema, ili ga sve manje ima.

(Kalendar sv. Ante 2026)

Objava Fra Alojzije Ištuk: Nesvakidašnji veliki čovjek i fratar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pitomi prijevoj Goleši u selu Pire, župa Novi Šeher, s kojega puca pogled prema Žepču i s druge strane prema Usori i Posavini, dugo je u povijesti bio mjesto predaha, okrepe i molitve za brojne putnike, trgovce, istraživače i svećenike koji su svojim poslom išli iz Bosne prema Posavini i obratno. U prošlim su stoljećima katolici na ovom mjestu dočekivali fratre iz Kreševa i Fojnice koji su od ranoga proljeća do kasne jeseni obilazili vjernike po Bosni i s njima slavili svete mise pod vedrim nebom ili u sjeni velikih hrastova jer nije bilo crkava i kapela.

Samo mjesto Goleši okruženo je katoličkim selima u kojima se čuva uspomena na grob koji posjećuju mladom nedjeljom brojni vjernici i čine zavjete za svoje potrebe. S generacije na generaciju prenosi se svjedočenje o grobu u kojemu su tajno sahranjene katoličke mučenice iz turskoga vremena.

Mjesta molitve i sjećanja

Širom Bosne posijani su brojni grobovi poznatih i nepoznatih osoba, koje su umrle na dugim putovanjima, ubijenih od razbojnika, nasilnika ili poginulih vojnika. Takve su pokojnike pobožni katolici našli i sahranili na mjestu smrti i obilježili znakom križa. Nije to bilo samo izvršavanje tjelesnih djela milosrđa: „Gladna nahraniti, žedna napojiti, putnika primiti… pokojnike sahraniti i za njih se Bogu moliti”, važnije je u tome čitati povijesne okolnosti koje su tražile mudrost sačuvati sjećanje, prenositi istinu s generacije na generacije i o njoj ne govoriti glasno dok su progonitelji i nasilnici na vlasti.

Sve donedavno šutnja o zločinima iz turskoga vremena, do strašnih zločina Drugoga svjetskog rata i poraća bila je svojevrsna mudrost preživljavanja, a skrivana se istina tiho prenosila odraslim članovima obitelji ili povjerljivim prijateljima. Pred djecom se o tome nije govorilo. Isto je pravilo vrijedilo i za grob mučenica na Golešima.

Lijepi prirodni prijevoj Goleši zrači smirujućom energijom dodira neba i zemlje. Tu je bio grob ograđen tarabama kao mali cvijetnjak koji vjernici obilaze u molitvi sa svojim zavjetima i zahvalama. Utabana zemlja, natopljena molitvom vjernika opijajućim mirom zrači i grije molitelje. Uz osobne zavjete i molitve, tu su roditelji dovodili djecu i bolesnike koji su bolovali od padavice ili teških glavobolja, od kojih se tu ozdravljalo, o čemu i danas ima više osobnih svjedočanstava.

Što čuva mali cvijetnjak?

Dio tajne groba na Golešima otkrio je Anto Marinović „Meša”, vlasnik njive na kojoj se grob nalazi i koji je dozvolio da se na njegovoj zemlji izgradi kapela i uredi grob. U razgovoru 1995. prije gradnje nove kapele i uređenja groba u obliku velikoga kamenog sarkofaga s križem, Anto je svjedočio kako je taj dio zemlje pri šumi obrađivan i prilikom jednoga oranja pored cvjetnjaka njegov je otac izorao prst s lijepim ženskim prstenom. Uhvatio ga je strah i vratio je prst s prstenom u cvijetnjak u kojemu je bio križ i zasađene bijele ruže. Taj pronalazak potvrdio je ono što se dugo prenosilo šapatom s generacije na generaciju, kako su tu sahranjene tri djevojke koje su na Veliki petak išle uvečer po vodu na obližnji izvor, te večernju molitvu kod križa na hrastu. Tu su ih sačekali turski vojnici, pokušali obeščastiti i kada su to one hrabro odbile, mučene su tu i ubijene. Na tom su mjestu i sahranjene. Njihov grob i mučeništvo nije zaboravljeno, nego se časti sve do danas kao grob mučenica.

Nova kapela znak uslišanja ratnoga zavjeta

Na mjesto stradanja djevojaka na Golešima uvijek je bio vidljiv neki kršćanski znak koji je govorio o posebnosti ovoga mjesta. Kako je bilo zabranjeno na takvim mjestima graditi veće spomenike tijekom dugih desetljeća, tek je 1975. župnik fra Gabrijel Tomić zagradio zvonik s malom poluotvorenom kapelom-brvnarom. Od tada se tu slavi i sveta misa svake mlade nedjelje.

U povijest Goleša upisan je i poseban noviji događaj. Za vrijeme oslobodilačke ratne operacije „Oluja” u ljeto 1995. u kojoj je sudjelovala i žepačka 111. xp brigada nedaleko od Jajca, zarobljen je vojnik Anto Ćuro, otac šestero djece koji je išao na izvor po vodu. Odveden je u Banju Luku i s njim je preko njihove televizije obavljen javni prisilni razgovor koji su vidjeli Pirani i njegova obitelj. Znali su prije što se dogodilo. Obradovala ih je vijest da je živ, ali i uhvatio strah za njegov život. Tada je počela molitva obitelji i rodbine za njegovo oslobođenje u kapeli na Golešima. Jedne je večeri na molitvu došao i župnik fra Drago. Padala je kiša, ljudi su se tiskali u kapeli i oko nje mokri i na koljenima. Molili su glasno i s vjerom. Poslije molitve svi su se zavjetovali i dalje moliti i na tom mjestu sagraditi doličnu kapelu Kraljici mira u zahvalu. Nedugo iza našega zavjeta događa se čudo, zarobljeni vojnik, odveden je u Doboj gdje je razmijenjen te živ i iscrpljen vraćen obitelji.

U znak zahvalnosti za uslišane molitve i zavjet, počele su pripreme za gradnju kapele. Na blagdan sv. Franje položen je kamen temeljac, a već sljedeće godine 21. srpnja na Golešima je zablistala lijepa velika kapela i uređen grob, izgrađena uz velike žrtve, ljubav i odricanja vjernika sela Pire i cijele šeherske župe. Blagoslov kapele proslavljen je uz veliki broj vjernika i domaćih svećenika.

(Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Grob na Golešima – sačuvano sjećanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sinagoge i prvi kršćani

Kršćanstvo se ispočetka širi preko sinagoga, ali ubrzo dolazi do razlaza. Kao što je Isus bio izbačen iz sinagoge u Nazaretu i nakon toga su ga njegovi mještani pokušali ubiti tako i njegovi sljedbenici bivaju izopćeni iz sinagoga koje postaju glavna žarišta borbe protiv širenja radosne vijesti. Zbog toga u Novom zavjetu sinagoga prvenstveno označava progoniteljicu prvih kršćana. Isus je to predvidio i unaprijed upozorio farizeje: „Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj? Zato evo ja šaljem vama proroke i mudrace i pismoznance. Jedne ćete od njih ubiti i raspeti, druge bičevati po svojim sinagogama i progoniti od grada do grada da tako na vas dođe sva pravedna krv, prolivena na zemlji od krvi Abela pravednoga pa do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ubiste između Hrama i žrtvenika. Zaista, kažem vam, sve će to doći na ovaj naraštaj!” (Mt 23,33-36). Kazna za zlostavljanje i ubijanje Kristovih vjernika, s kojima se Isus poistovjećuje kada pita još neobraćenoga Savla zašto ga progoni, jest „osuda paklena” odnosno vječna propast za farizeje koji za to snose glavnu odgovornost.

Na istom tragu Isus govori o „Sinagogi sotoninoj” na dva mjesta u knjizi Otkrivenja. Crkvi u Smirni Isus piše: „Znam tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat! – i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga sotonina” (Otk 2,9). Crkvi u Filadelfiji Isus poručuje: „Evo, dovest ću neke iz sinagoge sotonine – koji sebe zovu Židovi, a nisu, nego lažu – evo, prisilit ću ih da dođu da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim” (Otk 3,9). Grčki izraz sinagoga doslovno znači skup ili zbor i ovdje označava Židove koji progone kršćane. Tako provode đavolju volju i time postaju njegova sinagoga (zbor) što objašnjava zašto im Isus niječe njihov židovski identitet odnosno pripadnost izabranom narodu. Odbacivanje Krista dovodi do promjene vjere.

Crkve i posljednji kršćani

Sinagoga se spominje i u sklopu eshatološke besjede. Isus govoreći svojim učenicima o posljednjim vremenima, upozorava: „No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.” (Lk 21,12-13). Obrazac se ponavlja pa se isto ono što se događalo kod prvoga Kristova dolaska ponavlja i pred njegov drugi dolazak. Ne radi se samo o tome da će kršćani biti progonjeni kao i njihov Učitelj jer to vrijedi za sva vremena niti se radi o tvrdokornosti Židova u odbacivanju Krista, nego se tu krije, po svemu sudeći, i jedno dodatno, iznenađujuće i zbunjujuće, značenje.

Prvi kršćani nisu imali crkve kao mjesta bogoslužja, nego su postojale samo sinagoge pa shodno tome Isus spominje samo ove zadnje. Sinagoge danas nemaju u svijetu značaj koji su imale u Izraelu u Kristovo vrijeme kada su one bile ne samo mjesta molitve, poučavanja već i mjesto društvenoga okupljanja gdje su se rješavali važni poslovi unutar zajednice što je uključivalo i ulogu lokalnoga suda, gdje su starješine rješavale sporove prema židovskom zakonu. Isusovo upozorenje dano kršćanima da će biti predavani u sinagoge odnosi se upravo na ove funkcije kojih danas sinagoga nema, ali mjesne Crkve imaju jer raspolažu vlastitim crkvenim sudom. Uz to Isus govori o globalnom stanju što opet odgovara crkvama koje su rasprostranjene po cijelom svijetu za razliku od sinagoga kojih je neusporedivo manje jer kršćana ima oko 2,4 milijarde, a Židova svega 15 milijuna. Stoga sve ukazuje da sinagoge koje spominje Isus opisujući posljednja vremena označavaju crkve. U prilog tome ide i spomen kraljeva kojih, kako već sada vidimo, neće biti u posljednja vremena ili će biti posve beznačajni kao u Engleskoj. Stoga ovdje kraljevi označavaju svjetske političke moćnike. Jezik toga vremena se koristi da bi se opisalo buduće stanje.

„Predavati vas” označava uhićenje i privođenje pod oružanom pratnjom. Crkve nemaju svoju vojsku ili policiju pa je očito da se misli na korištenje građanskih snaga reda slično kao i u slučaju procesa protiv Isusa kada su rimski vojnici bili upotrijebljeni od strane glavara svećeničkih. „Tamnice”, odnosno zatvori navode se skupa sa sinagogama. Crkve nemaju kako znamo svoje zatvore pa će se koristiti oni građanski. Ovo opisuje spregu koja će tada postojati između vjerskih i državnih vlasti. Danas se javno zastupa odvojenost države od Crkve, ali kad državi to ne odgovora, kao pred izbore, onda rado koristi Crkvu. Dakle, u posljednja vremena državna i njoj podčinjena crkvena vlast bit će jedinstveni u provođenju novoga svjetskog poretka i nove nadreligije pa će stoga zajednički suzbijati neistomišljenike. Najave toga vidimo u primjeru kineske Crkve koja je stavljena u službu komunističkoga širenja bezboštva i njemačke Crkve koja „demokratskim” putem, ali ništa manje učinkovito, razara kršćanstvo.

Sinagoge u Isusovo vrijeme, budući da su Židovi bili pod rimskom okupacijom, nisu bile izvršitelji kazne nego donositelji prosudbe i presude. Slično možemo očekivati u posljednja vremena da će takva uloga biti dodijeljena crkvenim vlastima na području vjere i bogoslužja. Zoran primjer imamo u vrijeme korone kad su crkvene vlasti naložile zatvaranje crkava po naputku državnih vlasti. A ako netko ne bi poslušao, umiješala bi se policija. No kao što vidimo u slučaju suđenja Isusu židovske vjerske vlasti već kod uhićenja koriste prema njemu silu. Zato evanđelisti Matej i Marko dodaju da će kršćani u posljednjim vremenima u sinagogama biti tučeni i bičevani.[1] To se može shvatiti doslovno u crkvama, ali prvenstveno može značiti i da će one biti za to odgovorne.

Obrati

Sve u svemu pravi paradoks koji se ponavlja. Vjerske strukture judaizma ustanovljene od Boga radi očuvanja prave vjere kod prvoga Isusova dolaska odbacile su Krista i progonile kršćane. Jednako tako će kod drugoga Isusova dolaska i crkvene strukture koje je Krist ustanovio za širenje vjere i spašavanje duša iznevjeriti svoje poslanje, odbaciti svoga utemeljitelja i postati progonitelji kršćana. Sve će to Gospodin dopustiti radi svjedočenja. Očito se tu misli na navještaj Isusa, jedinoga Spasitelja, koji će tada biti zaboravljen, prodan i izdan a njegov nauk krivotvoren. Svjedočenje preostalih vjernih kršćana, udova Crkve koju vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18), potrebno je pred zabludjelim građanskim ali i crkvenim vlastima, pred javnošću, te pred svima koji služe „Ocu laži” da se pokaju i obrate. Dakle to je čin milosrđa i ljubavi Božje prema njegovim neprijateljima i izdajicama.

[1] Mt 10,17-18, Mk 13,9.

Objava Sinagoge i crkve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Asiz nije grad koji očarava bogatstvom. Nema potrebu pokazivati raskoš niti čovjeka zadiviti zlatom. Njegova je ljepota tiša i dublja. Upravo je takav jer je Franjo, svetac koji je mogao izabrati sasvim drugačiji život, odlučio krenuti putem siromaštva, jednostavnosti i potpunoga predanja Bogu. Franjo je tražio način kako zemaljsku prašinu pretvoriti u put prema nebu. I možda je upravo u tome njegova veličina. Nije pokušavao pobjeći od svijeta, nego ga je želio mijenjati vlastitim životom. Zato nas nije iznenadila njegova želja da braća nikada ne napuste Porcijunkulu. U toj maloj crkvi kao da je ostavio srce svoga poslanja.

Put nas je, uz Asiz i Porcijunkulu, vodio i kroz druga važna franjevačka mjesta: Padovu, svetište sv. Damjana, Baziliku sv. Franje, Carceri i La Vernu. Svako od tih mjesta nosi poseban mir i svoju priču. Posebno su nas se dojmili Franjin grob i La Verna, mjesto gdje je Franjo primio stigme. Zanimljivo je bilo promatrati kako je jedan sasvim jednostavan čovjek, otvorena srca prema Bogu, mijenjao i do danas mijenja živote mnogih. Što smo dulje koračali njegovim tragom, to je bivalo jasnije da veličina nema mnogo veze s onim što svijet naziva uspjehom.

Razmatrali smo i priču o gubavcu te prepoznavali koliko svatko od nas u sebi nosi skrivenih slabosti, rana i strahova. Franjo je nadvladao vlastiti strah onoga trenutka kada je zagrlio gubavca — i upravo se tada u njemu dogodio preokret. Ono što mu je prije bilo gorko postalo mu je slatko. Njegova jednostavnost i siromaštvo nisu bili neimaština, nego sloboda srca.

No možda upravo osobni doživljaji najbolje govore o tome što su ove duhovne vježbe i hodočašće značili onima koji su ih proživjeli. Iza zajedničkoga puta, molitve, kateheza, druženja i obilaska franjevačkih mjesta ostale su osobne spoznaje koje će svaki sudionik ponijeti sa sobom.

Jedna sudionica svoje je iskustvo opisala ovako:

“Sa sigurnošću mogu reći da je ovo putovanje doista ispunilo geslo kojim je nazvano: da mi mladi bolje upoznamo svetoga, malenoga, ali velikoga i kreposnoga Franju te da kroz razna razmatranja zavirimo u svoju nutrinu i tako bolje upoznamo i spoznamo sebe. Zanimljivo je bilo promatrati kako je jedan maleni čovjek, otvorena srca i duha prema Bogu, mijenjao i dan-danas mijenja živote mnogih ljudi. Posebno me se dojmila priča kako je sv. Franjo pred svima skinuo bogato ruho svoga oca. Bio je gol pred svima, a tada ga je biskup zagrlio svojim ruhom. Tu sam prepoznala kako nas Bog odijeva najljepšim ruhom kada skinemo ono staro, ovo zemaljsko ruho. Svidio mi se duh zajedništva, bratske ljubavi i povezanosti koji smo živjeli tijekom ovih šest dana. Ti dani bili su moj blagoslov i ljubav. Završit ću ovaj kratki osvrt riječima svetoga Pavla koje su mi bile na srcu na kraju puta: Radujte se u Gospodinu svagda! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka bude poznata svim ljudima. Gospodin je blizu! (Fil 4,4-5).”

Druga je sudionica posebno istaknula osobni susret s Franjom i Klarom te zahvalnost za iskustvo koje je, kako kaže, nadmašilo njezina očekivanja:

“Početkom godine poželjela sam da do kraja godine posjetim Franjin i Klarin Asiz. Od svih organiziranih hodočašća posebno me privuklo ovo za mlade jer je uključivalo i duhovne vježbe, a ne samo hodočašće. Bilo mi je to potpuno novo duhovno i emotivno iskustvo. Hodajući ulicama kojima je nekada koračao sveti Franjo i moleći se u crkvama i drugim mjestima koja je ostavio u naslijeđe svome Redu, posebno pred Franjinim i Klarinim grobom, osjetila sam veliku Božju milost i zahvalnost. Zahvalna sam Bogu na ovom iskustvu, ali i našim animatorima, fratrima i časnim sestrama koji su do detalja osmislili svaki dio duhovnih vježbi i hodočašća te nam, vjerujem, uspjeli približiti franjevaštvo. Kako je i samo geslo hodočašća bilo ‘Otkrij Franju, upoznaj sebe’, mogu reći da se u mom slučaju to doista i ostvarilo.”

Kada smo se 26. rujna vratili svojim domovima, svakodnevica je bila ista, ali naš pogled na nju više nije bio posve isti. Asiz na kraju nije bio samo odredište na karti. Bio je to dragocjen susret s Franjom, sa samim sobom i s Bogom.

Na kraju se vratilo jedno pitanje: kako je moguće da se Bog toliko proslavio kroz jednoga Siromaška? Možda je odgovor upravo u tome što Franjo nikada nije pokušavao postati velik. Tražio je samo Smisao. A pronašao ga je onda kada je odlučio živjeti jednostavno, ljubiti potpuno i ostaviti iza sebe ono što ga je udaljavalo od Boga.

(Anđela Marić)

Objava Otkrij Franju, upoznaj sebe! Hodočašće i duhovne vježbe za mlade u Asizu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Autentičnost

Jedno dobro pitanje stoji na početku knjige: Da, stvorio sam si lijep život, ali jesam li ikada uzeo kratki predah kako bi stvarno živio? Ovo je jedno od aktualnijih pitanja u vremenu kada znamo izvršavati različite funkcije, znamo što su naše uloge i s njima se poistovjećujemo, a pri tome ne znamo tko smo mi u biti. Mi nismo naše funkcije niti naše imanje. Svatko od nas je autentično Božje stvorenje. Postoji dio nas koji se nikada ne mijenja i koji je dio nas od našega rođenja do smrti. To je ono što čini naše jedinstveno i neponovljivo „ja”, našu bit. Punina života sastoji se u tome da živimo u skladu sa svojom autentičnošću i da prepoznajemo autentičnost u drugima. Biti autentičan znači postati svjestan tko si, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Ako vjerujemo vlastitim iskustvima i ne povodimo se mišljenjem drugih ljudi ili očekivanjima okoline, lakše ćemo procijeniti što mi uistinu želimo raditi i u svojim ćemo odabirima brže procijeniti koje stvari nam donose istinsku radost i mir. Ako živimo opterećeni željom da se svidimo drugima, znači da ne vidimo vrijednost u samima sebi. Pogrešno mislimo da se u tom nastojanju ugoditi drugima krije velika dobrota. To zna biti samo privid dobrote koji nas udaljava od naše autentične prirode i koji nam priječi da mislimo svojom glavom. Želja da se svidimo drugima jedna je od osnovnih ljudskih potreba, to je želja za pripadanjem i ljubavlju. Ako smo previše žedni ljubavi, skloni smo u potpunosti izgubiti svoju bit i uglačati sve svoje oštre robove. Na kraju čovjek postaje beskičmen u potrebi pripadanja, umjesto da se uronio u bezuvjetnu i beskonačnu ljubav koja je sam Bog. Kada je Isus isprevrtao hramske stolove, pokazao je svoju autentičnost, stav i opredjeljenje. Nije u tom trenutku mislio hoće li ga prihvatiti i voljeti svećenici, mislio je na istinu. Biti autentičan znači biti iskren, makar to značilo da ćemo povremeno pokazivati i negativne emocije. Gubimo svoju snagu i moć kada se brinemo zbog mišljenja drugih ljudi. Svatko od nas živi svoj život i u tom životu je važno što mi mislimo. Ne možemo kontrolirati što će drugi misliti i hoće li biti sretni, ali sebe možemo učiniti sretnima.

Ljubav

Ljubav koju tražimo i očekujemo od drugih bit će sve veća što je više budemo davali. Strah koji nas priječi da dajemo ljubav je strah da naša ljubav neće biti uzvraćena. Taj nas strah drži u začaranom krugu u kojemu ima malo ili skoro nimalo ljubavi. Bojimo se dati ljubav, a vrlo često je ne znamo ni primiti. Osjećaj koji tražimo nalazi se u davanju, a ne u primanju. Ako mjerimo ljubav koju smo primili, nikad se nećemo osjećati voljeni. Umjesto toga, osjećat ćemo se zakinuti. Ne zato što to doista jesmo, već zato što čin mjerenja nije čin ljubavi. Kada se osjećaš nevoljenim, to nije zato što ne primaš ljubav već zato što uskraćuješ ljubav. Umjesto da tražimo ljude koji su savršeni i dostojni naše ljubavi, počnimo ljubiti ljude koji se nalaze oko nas, sa svim njihovim manama. Nemojmo čekati dan kad će se oni početi ponašati onako kako mi očekujemo i želimo, već ih ljubimo unatoč tome što ne čine stvari na naš način i možda se baš tada stvari krenu mijenjati na bolje. Ljubav ima čudesnu moć. Ako odustanemo od toga da mijenjamo druge i fokusiramo se na to da same sebe učinimo vrijednima ljubavi tako što ćemo biti najbolja verzija autentičnih „ja”, stvari bi u našim životima mogle značajno krenuti nabolje. Kada pokušavamo druge kontrolirati, oduzimamo im mogućnost da oni budu ono što su autentično i jedinstveno oni. U životu i u odnosima postajemo moćniji kada odustanemo od potrebe da sve kontroliramo, jer je iluzija da sve možemo kontrolirati. U biti jedva da možemo kontrolirati išta. Život neće postati kaotičan ako mi napustimo kontrolu i prepustimo se. Zapravo će tek tada sve doći u prirodno stanje stvari.

Gubitak

Pored autentičnosti koju trebamo ostvariti i ljubavi koju trebamo dati, važno je naučiti se nositi s gubitkom. Često gubitke doživljavamo jednodimenzionalno, fokusirajući se na onu točku što su nam oduzeli, a da ne uzimamo u obzir što je sve s gubitkom došlo u naš život. Nema rasta ni napretka bez gubitka. Većina nas se bori protiv i opire gubitku tijekom cijelog života ne shvaćajući da je život gubitak i da je gubitak život. Svaka zahvalna osoba zna se nositi s gubitkom. Zahvalan čovjek cijenit će ono što je imao pa makar to i izgubio. Što god izgubili, iskustvo i njegova vrijednost ostaju naši zauvijek. Ako smo zadovoljni životom i ako ga prihvaćamo u zahvalnosti, sa stavom da nam više ništa nije potrebno i da ne trebamo sve kontrolirati, onda se život može razvijati. Naši strahovi ne zaustavljaju smrt, oni zaustavljaju život. Dakle, naš je najveći izazov shvatiti da u sadašnjem trenutku imamo sve potrebno da budemo sretni i ljubljeni i da ljubimo druge baš onakve kakvi jesu, a ne nekada u budućnosti. Uvjet za to je da se oslobodimo straha. Strah i ljubav ne možemo osjećati u istom trenutku, jer su oni suprotni. Kada odabiremo ljubav, počinjemo ozdravljati od svojih strahova. I to je proces koji teče i traje. Zapamtite da ćete da ćete postati neustrašivi nakon što odaberete ljubav, baš kao što više nismo gladni nakon što jedemo. Moramo neprestano birati ljubav kako bismo hranili svoje duše i tjerali strah baš kao što jedemo da bismo hranili svoja tijela i otjerali glad. Bilo koja misao jača našu ljubav ili strah. Što više ljubimo, to nam ljubav postaje jača. Što više strahujemo, to strah postaje veći.

Da se vratimo na pitanje s početka. Trenuci kada uistinu živimo život postali su toliko rijetki da nije nikakvo čudo što mnogi danas teško pronalaze smisao života. Zarobljeni smo u klopku produktivnosti. Sve što radimo mora nam donijeti korist, inače mislimo da tratimo vrijeme uzalud. Prema takvoj logici stvari, igra, opuštanje s bližnjima i dokolica nemaju smisao. Provodeći sve svoje vrijeme u nekom poslu počinjemo život uzimati previše ozbiljno i sve manje vidimo njegovu ljepotu. Danas osjećamo krivnju nakon vremena koje provedemo posvećeni hobiju. S prijezirom gledamo na nekoga tko je ‘samo surfer’ i pitamo se zašto ne učini nešto sa svojim životom! Kako to mora biti stravičan život: učiniti svoje potrebe tako minimalnima da ono u čemu uživaš možeš raditi cijeli dan. Mislimo kako je surfer inferioran kada kaže da živi u svijetu u kojemu zabava nikada ne prestaje. Pravo je pitanje: zašto nas toliko živi u svijetu u kojemu zabava nikada ne počinje? Dok se mi naučimo živjeti, smrt je već tu, a ono što je sigurno jest da nitko na smrtnoj postelji neće požaliti zbog toga što nije zaradio još 10 000 maraka.

Strpljenje

Dodamo li autentičnosti, ljubavi, ispravnom odnosu s gubitkom i vremenu dokolice, veliko strpljenje, možemo reći da sigurno imamo ključ za dobar život u svojim rukama. Nada je krepost vjere da će sve biti dobro. Strpljiv čovjek zna da će sve biti dobro i da će sve riješiti u svoje vrijeme jer on je prepušten u volju Božju. Strpljivost ne pokušava sve kontrolirati, već nas čini opuštenima, donosi mir i ozdravlja nas jer ne pokušavamo mijenjati ono na što ne možemo utjecati. Strpljiv je opušten, radostan čovjek, svjestan da sreća ne ovisi toliko o događajima oko njega, koliko o njegovu stanju uma. Naša je stvarnost određena našima mislima, a ne obrnuto. Odučimo se od negativnih načina razmišljanja i krenimo živjeti svjesni koliko smo kratko na ovom svijetu, ne trateći niti jedan čas osjećajući se ili još gore čineći nešto loše.

Objava Smrt kao učiteljica života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nogomet je i za Wojtyłu bio važna lekcija: nogomet nije individualni, već momčadski sport. U nogometu je bitna ujedinjenost, jer što sam čovjek nikad ne bi uspio, uspjet će u timu. A takva je i Crkva: ona je prije svega zajednica kršćana, a ne zbir izoliranih pojedinaca. Pojedinac će zahvaljujući zajedništvu i darovima drugih dobiti puno više nego što bi ikad dobio da je ostao izoliran. Ernest Hemingway je rekao da nijedan čovjek nije otok. Mladi Wojtyła naročito je volio vožnju kajakom. Kao sveučilišni kapelan često je išao u prirodu, planinario i vozio se kajakom, a nakon cjelodnevnih vožnji znao bi na obali rijeke prevrnuti kajak te od njega napraviti oltar i slaviti svetu misu. Wojtyła i prijatelji u večernjim satima su uz rijeku pjevali pjesme i himne Gospodinu te uz logorsku vatru čitali dijelove katoličkih knjiga pa ih zajedno komentirali. Bezbroj je fotografija na kojima mladi Wojtyła sjedi u kajaku privezanom uz obalu, meditira ili moli časoslov. Pogled mu je zadubljen u časoslov, a vesla, položena na kajak, čekaju nastavak vožnje… Znao je mladima kazati da ih rijeka uči zajedničkom putu, a on je za njih bio samo suputnik. I tvoja životna rijeka već teče prema vječnosti, već postoji smjer, a ti samo moraš ploviti tom rijekom. Dok je jednoga dana s prijateljima bio na vožnji kajakom na sjeveru Poljske, zatekla ga je vijest koja će polako početi mijenjati njegov život. Naime, papa Pio XII. imenovao ga je pomoćnim biskupom Krakova.

Definicija kajaka glasi: „Kajak je mali čamac koji se pokreće ljudskom snagom.”Postavši papa, Wojtyła će doskora shvatiti da preuzima „čamac” veći od kajaka, a to je lađa – Crkva. No, shvatit će još dublju istinu: ne mora veslati svojom snagom kao za kajakom, već se mora prepustiti Duhu Svetom koji vodi Crkvu. Crkva se ne pokreće ljudskom, već snagom Duha Svetoga. Za njega je kajak bio životna škola – „katedra”, gdje je mladima približavao Isusa i evanđelje. Priroda mu je bila ambon odakle naviješta Božju Riječ. Postavši kardinal, Wojtyła se nije odrekao vožnje kajakom. Rijeke ukrašene prekrasnim krajolikom kojima je posebno veslao su Drawa i Krutynia u Mazuriji. Tu se duh posebno uzdiže na molitvu. On nije samo vozio kajak po rijekama Poljske već gdje je god kao kardinal išao, rado je u svoj raspored ubacivao i vožnju kajakom. I danas se u predvorju Sjemenišne kapele svetoga Ćirila i Metoda u Orchard Lakeu u Michiganu može vidjeti kajak koji je koristio tadašnji kardinal Wojtyła. To je bilo 1976. godine, a samo dvije godine poslije izabran je za Papu. Svi znaju da je to kajak sveca, kajak velikoga pape Ivana Pavla II. On je upravo na kajaškim rutama znao donositi važne životne odluke. Tu je imao vremena razmisliti. Sve te odluke i nisu uvijek najbolje, no kajak te uči važnoj životnoj lekciji: iako ćeš se sigurno katkad prevrnuti, moraš se što prije okrenuti na površinu!

Objava Ivan Pavao II. i kajak pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svjesni smo da taj broj, promatran u okvirima današnjih mjerila popularnosti, možda ne djeluje osobito velik. No takva nam popularnost nikada nije bila ni cilj ni glavni poticaj. Milijun pregleda nam ipak donosi najvažniju poruku: i danas postoji potreba za sadržajem koji ne podilazi površnosti, ne hrani strah i ne nastoji privući pažnju pod svaku cijenu.

U vremenu koje nam često nameće senzacionalizam, poruke katastrofe i sadržaje oblikovane prema prolaznim trendovima, nastojimo ostati vjerni svome poslanju koje se u potpunosti temelji na Kristovu evanđelju. Zato smo radosni i zahvalni Bogu za sve što smo, uz Njegovu pomoć, dosad ostvarili.

Nikada nismo željeli biti samo još jedan copy-paste medijski kanal koji slijedi mainstream, niti smo se željeli prilagođavati bezbožnim ideologijama suvremenoga svijeta radi ostvarivanja sitnog probitka. Naravno da znamo da nije sitan u brojkama, ali su brojke presitne i beznačajne u usporedbi s vrijednošću Kristove Radosne vijesti

Uz svesrdnu pomoć naših cijenjenih suradnika, svakodnevno nastojimo stvarati i dijeliti sadržaj koji je istinit, odgovoran, poticajan i pozitivan. Sadržaj koji promiče vjeru, život, obitelj, dostojanstvo, mir i smisao. Samo takve vrijednosti čovjeka ne zarobljavaju, nego ga oslobađaju i usmjeravaju prema dobru i životu u radosti postojanja.

Bez senzacionalizma.
Bez jeftinih trikova za privlačenje klikova.
Bez ikakvog nametanja reklama.

Kad ovdje kažemo „mi”, ne mislimo samo na nas u Svjetlu riječi, nego i na svakoga od vas koji nas čitate, pratite, dijelite naše objave i svojim povjerenjem podržavate ono što radimo. Hvala vam od srca! Nastavimo zajedno vjerni istini, životu i evanđeoskoj poruci.

U ime svih nas u Svjetlu riječi, želim vam mir i dobro!
Neka nas sve Bog na svom putu uzdrži, čuva i blagoslovi!

Objava Milijun pregleda Facebook stranice Svjetla riječi! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Navještaj oslobođenja

Od svojih štovatelja ona traži da budu „svjedoci ljubavi” i „svjedoci molitve”, posebno krunice, te da šire obiteljske Cenakule molitve koji su „lijek za velika zla koja danas prijete opstanku kršćanske obitelji zbog ozakonjenja abortusa, razvoda i svih sredstava za sprječavanje života. Molitvom možete postići sve od Gospodina. Molitvom koju molite zajedno sa mnom, svojom nebeskom Majkom, možete postići veliki dar preobrazbe srdaca i obraćenja. Svakodnevno možete molitvom udaljavati od sebe i svoje domovine tolike opasnosti i zla.”[2] Mi nismo izuzeti od zala koja pogađaju svijet, ali nas Gospa poziva da skupa s njom molimo dajući nam tako u ruke najmoćnije oružje kojim možemo spašavati svoju domovinu.

Na kraju obznanjuje: „Čudo milosrdne Isusove ljubavi uskoro će se ispuniti u vašem vremenu. U tom se sastoji trijumf mog Bezgrješnog Srca: u najvećem trijumfu milosrdne Isusove Ljubavi, koja će izmijeniti svijet i odvesti vas u novu eru ljubavi, svetosti i mira. S ovog Cenakula blagoslivljam sve vas, svoj Pokret, vašu Domovinu, Crkvu i cijelo čovječanstvo.”[3] Jednako kao i u Fatimi, Marija najavljuje pobjedu njezina Bezgrješnoga Srca koja bi se trebala brzo dogoditi i donijeti preobrazbu svijeta po Isusu. Udjeljujući blagoslov posebno izdvaja hrvatsku domovinu.

Na kraju poruke danoj u Austriji, iste godine u susretu u kojem su sudjelovali i hrvatski svećenici, Marija naviješta skori kraj komunizma u susjednim zemljama „koje su još pod jarmom velikog ropstva” koje uključuju i Hrvatsku i „naviještam vam da je blizu čas njihova oslobođenja”.[4] Ovo proroštvo je od velike važnosti jer obznanjuje skori pad tiranskoga sustava koji je izgledao nepobjediv.

Nova kušnja

Posljednja Marijina poruka Hrvatima dana je u Zagrebu 20. rujna 1996. nakon Domovinskoga rata: „Na ovu se Naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira. Ali sad vas očekuju još veće muke.”[5] Gospa obznanjuje da je uzrok netom završenoga rata ljutnja Sotone na Hrvate očito jer su, unatoč svojoj slabosti, ostali vjerni Kristu i njegovoj Majci. To je pravi razlog svih zala i patnji koje su nas snašle. No Marija otkriva također da smo njezinim zauzimanjem izišli kao pobjednici iz rata i postigli toliko žuđenu slobodu. Činjenice to potvrđuju. U ratu kada smo bili napadnuti od višestruko nadmoćnijega neprijatelja, premreženi izdajnicima i kada su nas svi iznevjerili, utekli smo se preko molitve krunice Gospi i u njoj pronalazili snagu i nadu. Na koncu se Oluja kao presudna pobjeda za oslobođenje zbila upravo na blagdan Gospe Snježne.

No Marija nam ujedno najavljuje nove i veće izazove u budućnosti. Sada nakon tri desetljeća od završetka rata, na prvi pogled izgleda da nisu nastupile još te najavljene veće kušnje jer što može biti teže od ratnih stradanja. Ali kada malo bolje pogledamo što se događalo u tom razdoblju, razvidno je da se stalno vodio rat i to puno pogubniji. Ovaj novi rat je unutarnji i cilja na duše jer se njime želi izbrisati katolička vjera i nacionalni identitet. Sve banke i glavni nacionalni resursi su u rukama tuđina; političari su redom u službi globalista; svi vodeći mediji vode kulturni protuhrvatski i protukatolički rat; ušli smo u Europu koja prednjači u provođenju protuživotnih i protunaravnih ideologija; ugurali su nas u NATO savez bez referenduma koji se silno trudi da uđe u rat s Rusijom; provode zamjenu stanovništva pa je pola milijuna Hrvata iseljeno a ubrzo će biti useljeno jednako toliko Azijata…

Bogorodica čak pet puta opetuje poziv da se ne bojimo unatoč svojoj brojčanoj malenosti, hvali odaziv na njezin poziv, najavljuje odlučujuću bitku koja će za Crkvu predstavljati „najbolnije čišćenje” te na kraju proslavu Isusa i poraz Sotone preko Marije i njezine djece.[6]

Poslanje Hrvata

Na kraju Gospa objašnjava u čemu se sastoji poslanje Hrvata: „Ono što se dogodilo u ovom Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza. Tako će biti za čitavo čovječanstvo. Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.”[7]

Gospa otkriva da je pravi razlog Domovinskoga rata pokušaj zatora hrvatskoga naroda. Time je u namjerno izazvanoj pomutnji raznih i često proturječnih objašnjenja otkrivena istina. Pokretač i idejni tvorac toga je sam Sotona što znači da su agresori i njihovi pokrovitelji bili puko oruđe u njegovim rukama. Motiv za ovaj genocidni pothvat je samo jedan: vjernost katoličkoj vjeri. Kao što je Stepinac osuđen i otrovan zbog toga, tako je sada cijeli narod bio određen da bude zbrisan s lica zemlje. U postizanju toga cilja, kao izvršitelji, udružile su se „sve sotonske i masonske sile”. Doista dovoljno se prisjetiti embarga na oružje koji nam je bio nametnut i tako nam oduzeto pravo na samoobranu, protuhrvatskog angažmana međunarodnih političara te pogrešnog i štetnog izvještavanja glavnostrujaških medija.

Marija se izravno založila protiv toga udruženog zločinačkog pothvata i porazila ih, protivno svim ljudskim predviđanjima. Hrvati su, iako daleko slabiji, surađivali usrdnom molitvom i junaštvom svojih branitelja te su iz rata izišli kao pobjednici. Ovo naše čudesno iskustvo u zadnjem ratu Bog je upotrijebio da nas učini živim znakom današnjem bezbožnom svijetu koji ignorira i odbacuje nadnaravno uzdajući se samo u svoje ljudske sile. Znak dan od Boga u Svetom pismu ima veliko značenje. I sam Isus je navješten kao znak. Prvi put od proroka Izaije koji obznanjuje kralju Ahazu: „Čujte, dome Davidov: Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!” (Iz 7,14). Drugi put od starca Šimuna koji držeći Isusa u naručju za njega prorokuje da će biti „znak osporavan” (Lk 2,34). Hrvatska je dokaz i poučak za cijelo čovječanstvo da će se sve sile ovoga svijeta udružiti na globalnom planu da unište kršćanstvo ali da treba sačuvati nadu i ustrajati u vjernosti Kristu koji će po svojoj Majci poraziti sve neprijatelje.

Poruka završava riječima:„Ne boj se, malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.”[8] Hrvati su pozvani da se preko svoje nebeske Majke povežu i okupe s drugima i da budu dio maloga stada u ovom svjetskom sukobu preko kojega će se ostvariti Marijin trijumf u cijelom svijetu. To znači da će biti pod posebnim udarom neprijatelja, podnijeti velike žrtve ali i imati posebne milosti, ostati do kraja vjerni i izići kao pobjednici.

[1] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, 436.

[2] Ibidem, 436.

[3] Ibidem, 436.

[4] Ibidem, 432.

[5] Ibidem, 683.

[6] Ibidem, 683-684.

[7] Ibidem, 684.

[8] Ibidem, 684.

Objava „Plava knjiga” o Hrvatima (II) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od klasične bioetike prema neuroetici

Od svojega nastanka bioetika je nastojala odgovoriti na izazove koje je otvarao razvoj medicine i biologije. Raspravljalo se o granicama medicinskih zahvata, o zaštiti ljudskoga života, o etičkim pitanjima povezanima s genetikom, transplantacijama, reproduktivnim tehnologijama i skrbi za bolesne. U svim tim raspravama čovjek je ostajao polazišna i završna točka bioetičke refleksije u kojoj je tehnologija bila sredstvo, a osoba cilj.

Neurotehnologije postupno mijenjaju taj okvir. One ne interveniraju samo u tijelo nego sve više zahvaćaju procese koji oblikuju identitet osobe. Ako neuroimplantat može pomoći čovjeku ponovno govoriti, kretati se ili komunicirati, tada se otvara i pitanje može li isti sustav jednoga dana poboljšavati pamćenje, ubrzavati procese učenja ili povećavati sposobnosti donošenja odluka. Na tom mjestu nastaje nova etapa bioetičke refleksije. Više nije dovoljno promišljati samo biološki život. Potrebno je promišljati i pitanje ljudske svijesti, slobode i osobnoga identiteta. Upravo iz toga razloga neuroetika postaje jedno od ključnih područja buduće bioetičke rasprave.

Novi pontifikat i novo antropološko pitanje

Nije slučajno da se upravo u pontifikatu pape Lava XIV. sve snažnije otvara pitanje umjetne inteligencije i neurotehnologija. Povijest Crkve pokazuje da su veliki pontifikati često prepoznavali znakove vremena prije nego što su oni postali općeprihvaćeni.

Kada je Lav XIII. objavio encikliku Rerum novarum, industrijska revolucija već je duboko mijenjala društvo. Papa je prepoznao da tehnički napredak sam po sebi nije dovoljan te da društvene promjene zahtijevaju moralno i antropološko usmjerenje. Danas se nalazimo pred sličnim izazovom. Digitalna revolucija, umjetna inteligencija i neurotehnologije stvaraju novu civilizacijsku situaciju. Ako je socijalni nauk Crkve bio odgovor na industrijsko doba, tada bi neuroetika mogla postati jedno od ključnih područja katoličke misli u digitalnom dobu.

Ne radi se samo o prilagodbi novim tehnologijama. Radi se o obrani cjelovite slike čovjeka u trenutku kada se pojavljuju ideje koje čovjeka sve više promatraju kao sustav podataka, skup algoritama ili biološku platformu koju je moguće nadograđivati.

Terapija, poboljšanje i granice ljudske naravi

Jedna od najvažnijih rasprava budućnosti vodit će se oko razlike između liječenja i poboljšanja čovjeka. Tradicionalna medicina polazi od terapijske logike. Njezin je cilj liječiti bolest, ublažiti patnju i vratiti čovjeka u stanje zdravlja. Takvo razumijevanje medicine duboko je ukorijenjeno i u kršćanskoj tradiciji koja brigu za bolesne smatra jednim od temeljnih izraza ljubavi prema bližnjemu. No suvremene neurotehnologije sve češće otvaraju mogućnost nečega drukčijega. Cilj više nije samo uklanjanje bolesti nego povećanje sposobnosti zdravih pojedinaca. Govori se o poboljšanju memorije, povećanju koncentracije, ubrzavanju učenja, proširivanju osjetilnih mogućnosti pa čak i povezivanju ljudskoga mozga s računalnim sustavima. Time se pojavljuje pitanje koje je istodobno filozofsko, teološko i bioetičko: postoji li granica između pomoći čovjeku i njegova preoblikovanja? Ako medicina prijeđe granicu terapije i postane sredstvo sustavne nadogradnje čovjeka, tada više ne govorimo samo o zdravstvenom napretku. Govorimo o novom shvaćanju ljudske naravi.

Neurotehnologije i pitanje slobode

Jedna od najvažnijih vrijednosti zapadne civilizacije jest ljudska sloboda. Međutim, neurotehnologije otvaraju sasvim nova pitanja o tome što sloboda zapravo znači. Ako umjetna inteligencija može predviđati ljudsko ponašanje, ako algoritmi mogu oblikovati naše odluke, a neuroimplantati jednoga dana potencijalno utjecati na procese mišljenja, tada se pojavljuje pitanje granica ljudske autonomije.

Hoće li čovjek ostati subjekt vlastitih odluka ili će postupno postajati objekt tehnoloških sustava? To nije pitanje znanstvene fantastike. Već danas društvene mreže, algoritamski sustavi i digitalne platforme snažno utječu na način na koji mislimo, komuniciramo i donosimo odluke. Neurotehnologije taj proces mogu dodatno produbiti. Zato će buduća bioetika morati braniti ne samo ljudski život nego i kognitivnu slobodu, mentalnu privatnost i integritet ljudske osobe.

Nova zadaća teologije

Pred suvremenom teologijom otvara se područje koje još uvijek nije dovoljno istraženo. Tradicionalna moralna teologija razvijala se u susretu s filozofijom, medicinom i društvenim znanostima. Danas je pozvana ući u dijalog s neuroznanošću, umjetnom inteligencijom i digitalnom kulturom. To ne znači napuštanje tradicije. Naprotiv. Upravo vjernost kršćanskoj antropologiji omogućuje teologiji da postavlja pitanja koja tehnološki optimizam često zanemaruje. Tko je čovjek? Što znači biti osoba? Gdje se nalazi granica između pomoći i manipulacije? Može li se ljudska svijest svesti na informacije? Može li tehnologija zamijeniti moralnu odgovornost? Ta pitanja postat će sve važnija kako se bude razvijalo društvo budućnosti.

Bioetika kao proročki glas budućnosti

Možda najveća promjena koja se danas događa nije tehnološka nego kulturna. Sve se više govori o tome što možemo učiniti, a sve manje o tome zašto bismo to trebali učiniti. Tehnološka moć raste brže od moralne mudrosti. Pred nama je razdoblje u kojem će pitanja neurotehnologija, umjetne inteligencije i ljudske nadogradnje postajati jednako važna kao što su nekada bila pitanja industrijalizacije ili biomedicine. Crkva ne smije ostati po strani toga procesa. Ako je dvadeseto stoljeće bilo stoljeće bioetike života, dvadeset i prvo stoljeće moglo bi postati stoljeće bioetike budućega čovjeka. Upravo zato neuroetika nije samo nova akademska disciplina. Ona postaje jedno od ključnih mjesta susreta teologije, znanosti i kulture u vremenu koje dolazi.

Objava Neurotehnologije i novo poglavlje teološke misli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Don Gobbi je više puta boravio u Hrvatskoj gdje je od Majke Božje primio razne poruke koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo u kakvom se stanju nalazimo i što se od nas očekuje.

Kraljica mira

Dana 19. lipnja 1982. godine, Gospa se u Splitu obraća svima koji su se odazvali njezinu pozivu i kaže da je od njih sastavila „svoju četu” s kojom ulazi „u zaključne trenutke bitke”.[2] Ovim se svima daje na znanje da se nalazimo u prijelomnim vremenima. Hrvati nisu posebno spomenuti, ali su uključeni po odazivu kao dionici Gospine čete.

U drugoj poruci danoj u Zagrebu 14. studenoga 1984. Gospa prvi put izrijekom spominje hrvatski narod. Odaje nam priznanje zbog onoga što smo pretrpjeli i očituje svoju blizinu: „U zemlji ste gdje moji sinovi trpe i nose teret nebrojenih patnja; u ovoj zemlji kojoj toliko prijeti moj i vaš Protivnik, ali koju Ja toliko ljubim i štitim.”[3] Ukazuje da je naša domovina posebno teško poprište borbe dobra i zla, odnosno da se nalazimo na prvoj liniji bojišnice gdje smo izloženi velikim patnjama i prijetnjama Sotone. No u isto vrijeme nismo prepušteni sami sebi, već je Gospa na našoj strani i pruža nam posebnu zaštitu i ljubav.

Potom kaže: „Ja sam Kraljica mira. Nikada kao danas čovječanstvo nije bilo ugroženije opasnošću rata i neizmjernog razaranja. Gledajte na mene kao na Onu koja ima od Boga zadatak da donese mir svijetu. Zato vas pozivam da molite za mir s jednom trajnom, pouzdanom i uvijek sa mnom obavljanom molitvom. Osobito molite svetu krunicu. Tako ćete moći postići od Gospodina veliku milost promjene srdaca da bi se svi otvorili osjećajima ljubavi i dobrote. Tako će mir ući u srce ljudi, a zatim se proširiti u obitelji, narode i u čitav svijet.”[4] Majka Božja se predstavlja pod istim imenom kao i u ukazanjima u Međugorju – Kraljica mira – i upozorava na prijetnju svjetskoga rata koji se može otkloniti molitvom, posebno krunice, u zajedništvu s njom.

U nastavku iste poruke stoji: „Da bih vam dala siguran znak svoje majčinske nazočnosti i da bih vam pružila radost i ohrabrenje usred tolikih vaših boli, Ja sam sama izabrala ovu zemlju da se ukažem na nov, dulji i izvanredniji način.”[5] Marija objašnjava da je izabrala hrvatsku zemlju za svoja ukazanja, jedinstvena po dužini trajanja i načinu odvijanja. Razlog je što je vidjela velike patnje hrvatskoga naroda, koje su tada bile uzrokovane bezbožnom ideologijom komunizma i velikosrpskom vladavinom, i hoće mu dati „siguran znak” da ga ona nije napustila, već majčinski stoji uz njega kao što je svojedobno stajala pod križem svoga Sina bodreći ga tako da ne klone duhom i donoseći mu radost. Ukazanja u Međugorju su dakle znak Marijine ljubavi darovan Hrvatima. Ova poruka je izričita potvrda ukazanja u Međugorju kako po imenu Gospinu tako i po opisu načina tamošnjega ukazanja. No ovo je ujedno i priznanje Hrvatima što su, unatoč svim protivštinama, ostali vjerni Kristu. Do svjetskoga rata, hvala Bogu, nije došlo i to možemo zahvaliti onima koji su se odazvali Gospinu pozivu na molitvu. No nakon ni deset godina dogodio se rat u tadašnjoj Jugoslaviji u kojem su upravo Hrvati bili najveće žrtve. Možda je to Bog dopustio jer je znao da mi imamo još dovoljno vjere da to možemo iznijeti za razliku od zapadne Europe koja to ne bi mogla. Marija je uz to mogla te naše patnje prikazati svome Sinu kao zadovoljštinu za grijehe čovječanstva kako bi tako spriječila svjetski rat.

Majka domovine

U trećoj poruci danoj u Zagrebu 27. listopada 1988. godine Gospa kaže: „Kolike milosti izviru iz mog Bezgrješnog Srca za vas, za cijeli moj Pokret, za vašu domovinu koja prolazi časove patnje i tegobe i toliko treba pomoć svoje nebeske Majke.”[6] Marija nam ukazuje da zna kroz koje muke prolazimo i koliko nam je potrebna njezina majčinska pomoć i zato nam otkriva da primamo od nje velike milosti. Kako je tada postojala sam Jugoslavija, moglo bi se zaključiti da Gospa misli na nju ali ona bi tada govorila o državi, što bi bilo jednoznačno, a ne o „vašoj domovini” što je sintagma koju koristi u Zagrebu, prijestolnici tadašnje Republike Hrvatske i upućuje je Hrvatima katolicima koji svojom domovinom smatraju jedino Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

I nastavlja sa snažnom porukom: „Ja sam Majka i Kraljica vaše domovine.”[7] Ovdje se Marija sama naziva Majkom „vaše domovine”, odnosno budući da se prvenstveno obraća Hrvatima, to znači hrvatske domovine. Tako otkriva da nije samo Majka svakoga od nas ponaosob ili zajedno nego da njezino majčinstvo pokriva cijelu našu zemlju. Izgleda neobično da se Gospino majčinstvo može definirati i teritorijalno, no kada razmotrimo da je jedan od osnovnih odrednica nacije zemlja koju nastanjuje dotični narod, onda postaje shvatljivo da Marija u svojoj skrbi za nas, svoju djecu, svoje majčinstvo proteže i na našu domovinu bez koje ne bismo postojali kao narod. Štoviše, kako u Bogu nema slučaja nego svakome narodu udjeljuje i određenu zemlju za obitavanje tako je i Hrvatima dana baš ova zemlja u kojoj žive vjekovima. U tome nas je mogla kod svoga Sina zagovarati i za nas posredovati upravo Majka Božja, a svijest i zahvalnost za to je vjerojatno i razlog zašto je bitni dio našega nacionalnog identiteta upravo marijanska pobožnost.

Kraljica Hrvatske

Marija se u ovoj poruci ujedno naziva i Kraljicom hrvatske domovine. To ne isključuje uvriježeni naslov pod kojim je častimo kao Kraljicu Hrvata nego ga dapače i osnažuje ukazujući da ona vlada ne samo nad svojim vjernicima nego i našom zemljom.[8] To je povlastica koju vjerojatno možemo zahvaliti našim precima koji su upravo vojujući pod njezinim stijegom svoju domovinu, uz velike žrtve i stradavanja, obranili. Ujedno su tako, svojom krvlju i junaštvom, stoljećima štitili kršćanstvo od najezde islama i komunističkoga bezboštva zasluženo stekavši naslov predziđe kršćanstva. Po svome uznesenju na nebo, Marija je postala kraljica i neba i zemlje jer je Majka vječnoga kralja Isusa Krista. Katolička Crkva slavi blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice 22. kolovoza priznajući je tako moćnom zagovornicom kod Boga. Aleksa Benigar tumači: „Marijino kraljevsko dostojanstvo ima isti temelj i iste oznake Kristova božanskoga kraljevskoga dostojanstva. Ona ovisi o njemu i iz njega ima svoj opstanak, jer je u Božjem predodređenju s njime združena.”[9] Hrvati su je tako tijekom svoje burne povijesti zvali „fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvatske). No ujedno su je častili i kao kraljicu svoje zemlje. Godine 1944., u teškim danima Drugoga svjetskoga rata, fra Ante Jadrijević bilježi: „I hrvatski narod proživljava strašne dane, možda gore nego ikoji drugi narod. Svugdje se lije krv, a popaljene kuće i uništeni domovi opažaju se svaki dan sve više. Zato ako itko, mi trebamo poslušati glas svoje Majke i zaštitnice koji nam Ona upravlja iz Fatime. Ta mi smo Marijino kraljevstvo, a ona je naša Majka, kako ju je nazvao zadnji kralj hrvatske krvi Nikola Iločki: Majka kraljevstva, Mater regni.”[10] Neki narodi su Mariju i službeno proglasili kraljicom svoje domovine. Kraljicom Poljske proglašena je već 1656., a na traženje poljskih biskupa od 1923. ustanovljen je i blagdan Marije Kraljice Poljske.[11]

[1] Oscar Cantoni, „Apertura del processo per la causa di beatificazione e canonizzazione del Servo di Dio Sac. STEFANO GOBBI”, Diocesi di Como, 1. svibnja 2024., na: https://www.diocesidicomo.it/wd-document/apertura-del-processo-per-la-causa-di-beatificazione-e-canonizzazione-del-servo-di-dio-sac-stefano-gobbi/, (22. prosinca 2025.).

[2] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, Svećenički marijanski pokret, Zagreb, 1998., 252-253.

[3] Ibidem, 314.

[4] Ibidem, 314.

[5] Ibidem, 314.

[6] Ibidem, 435-436. Hrvatski prijevod koristi izraz zemlja koji je pogrešan jer u talijanskom izvorniku stoji „patria” što znači domovina. (Ai Sacerdoti figli prediletti della Madonna, Movimento Sacerdotale Mariano, Milano, 2007.²⁶, 365).

[7] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, 436.

[8] Detaljnije o Gospi kraljici Hrvata vidi: Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čuda, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare, Split, 2020., 260-264.

[9] Aleksa Benigar, Mudrost križa (Staurosofia). Franjevačke duhovne vježbe, Brat Franjo, Zagreb, 1994., 227.

[10] Ante Jadrijević, „Predgovor”, u: Ljudevit-Marija Grignon de Montfort, Prava pobožnost prema Majci Božjoj, Naklada Svetišta Majke Božje Lurdske, Zagreb, 1944., 4.

[11] Vidi detaljnije: Josip Mužić, Gospin vitez Ivan Pavao II. Hrvatima brat, Zaklada Vigilare, Zagreb, 2021., 81-84.

Objava „Plava knjiga” o Hrvatima (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.