Dobrota

Ako želimo biti zdravi, moramo uskladiti svoje misli, riječi i djela. Trebamo promišljati, odlučivati i nakon toga djelovati uvijek gledajući i orijentirajući svoje biće prema dobru, prema pozitivnim mislima i zdravlju. Duhovno trebamo biti zagledani u zdravlje umjesto u bolest i onda će se zdravlje sabirati u našim mislima, izražavati u našim riječima i postat će istina našega duha. Kada se okrenemo dobru, onda stupamo na čvrsto tlo jer je dobro uvijek jače od zla. Na toj strani biramo bitak, pristajemo uz Stvoritelja i na to da s Njim surađujemo. Kad uđemo u dobrotu, započinjemo proces samoliječenja. Ako mislimo i činimo dobro, brišemo osjećaje krivnje, straha, ovisnosti i depresije. Svi ti osjećaji su jako plodno tlo za razvoj bolesti, ali imamo način da ih se riješimo, samo trebamo ići za tim da postanemo istinski mudri ljudi. Dok činimo dobro i pri tome umnažamo svoje dobivene talente, ulazimo u duhovnu stvarnost koja nam donosi snagu, život i zdravlje. Ako je naš život etičan, moralan i savjestan, mi duhovno ozdravljamo i postajemo cjeloviti.

Ako se fokusiramo na to da činimo dobra djela, znači da smo se opredijelili za zdravlje a ne za bolest. Činiti dobro znači biti djelatan, ići dalje, razvijati sebe i tražiti svoj smisao, a razvijati sebe znači prihvaćati i usavršavati vlastitu osobnost, bez želje i čežnje da budemo kao drugi ili da se drugima svidimo. Biti mudar je hrabrost da svoju egzistenciju živimo do kraja. Biti duhovno bolestan znači da ti prestaješ biti ti, da se mijenjaš u nešto što Bog nije za tebe odredio. Ako patnjama, bolesti i nevoljama dopustimo da nas slome do kraja, ubijamo sebe i svoju osobu i gubimo vlastitu egzistenciju. Zato trebamo okrenutost dobroti, ljubavi i ljepoti jer to je način da ostanemo u istini. Biti dobar, čovjekoljubiv i vrhunski čovjek je odluka, opredjeljenje, svakodnevna borba. Budemo li njegovali vjeru u dobro, moći ćemo sačuvati svoje dostojanstvo i u najtežim životnim situacijama.

Kako bismo sačuvali sami sebe i svoju neponovljivu osobnost, moramo biti u stalnom kontaktu sa Stvoriteljem. Tako postajemo svjesni bezuvjetne ljubavi koju On ima za nas. Svjesni te ljubavi postajemo sposobni za ljubav prema bližnjima. Ta je ljubav plod povezanosti sa Stvoriteljem, vrhunski lijek i izvor zdravlja. Ako nema ljubavi, život se gasi. Zdrav je čovjek sposoban prihvatiti ljubav i darovati je drugima. Okrenutost dobroti i istini ispunja nas ljubavlju, a ona nas čini radosnima i zdravima. Da bismo ostali okrenuti prema dobru, ništa nije toliko bitno koliko praštanje i kajanje za grijehe. To su antibiotici u duhovnom životu. Oni ubijaju bijes, mržnju, srdžbu, zlovolju, svađu, zloću i depresiju. Čovjek koji se razvio u smjeru dobra sposoban je opraštati i kajati se. Na taj se način oslobađa krivnje i svakoga lošeg utjecaja koji drugi mogu imati na njega.

Nada

Isus je rekao da će nam biti onako kako vjerujemo, zato su jako važne naše misli i izgovorene riječi. Sve što mislimo i pričamo ima svoje posljedice, pozitivne i negativne. Ako su naše misli i riječi pozitivne, one nas uvode u nadu, a nada nas dovodi u poziciju sigurnosti ostvarenja svega onoga što je dobro. Nada intuitivno spoznaje da se dobro ničim ne može uništiti. Ako imaš nadu, uvijek ćeš imati hrabrosti započeti nešto novo i živjeti vrhunski život. Uspjet ćeš u životu ako sklopiš savez s Bogom, ako odlučiš vjerovati u dobro i ustraješ čak i onda kada se čini jako teško. Tu je jako važna vježba i ponavljanje pozitivnih misli kao što su: Ja mogu! Ja hoću! Ja vjerujem da ima nade! Bit će dobro! I kad se sve to čini glupo ponavljati, samo ustraj i uzgojit ćeš nadu. Jednom kad je uzgojiš zalijevaj je molitvom, pozitivnim stavom i dobrim djelima i bit ćeš snažan čovjek! U tome također jako može pomoći i odricanje, žrtvovanje svojih želja ili barem odgađanje njihova ispunjenja.

Oprost

Ne okrećimo se stalno prošlosti, vrteći do u beskonačnost bolne i teške trenutke koje smo možda proživjeli i koji su uzrok naše bolesti. Radije razmišljajmo o nečemu novom što možemo napraviti. Budimo bolji, osposobimo sami sebe za zdrave odnose s drugim ljudima. To je pravi pokazatelj da smo i sami zdravi. Kada je to moguće? Kada druge razumijemo, prihvaćamo i kada drugima opraštamo! Ako želimo naučiti opraštati, moramo prvo opraštati samima sebi. Najčešće smo nezadovoljni sami sa sobom, osjećamo krivnju koje se ne možemo osloboditi i mislimo kako su drugi oko nas bolji i sposobniji. Sve te osjećaje često krijemo od drugih, pa i od samih sebe, ali to nije način da postanemo vrhunski ljudi koji imaju uspjeh u obitelji, u poslu, u odnosima. To je način da izgubimo svoje zdravlje.

Jedino nas duhovna snaga može osposobiti da prihvaćamo druge, da im iskazujemo razumijevanje i da tako uspostavljamo zdrave međuljudske odnose. Tu duhovnu snagu njegujemo na sljedeće načine koje je Lela nabrojila u svojoj knjizi: okrenutošću prema dobru i istini, pozitivnim mislima, opraštanjem, kajanjem, odricanjem, dobrim djelima!

Zahvalnost

Za kraj je jako važno dodati zahvaljivanje. Zahvaljivanjem umnažamo svoju vjeru, vjerom jačamo svoj duh, a duh nas čini zdravim. Zahvaljivanjem nestaje u nama ono što nas razara, što nam oduzima snagu, mudrost i život. Tako zauzimamo stav i usmjeravamo svoj život prema onome što je najvrjednije, postajemo hrabri i odvažni. Čovjekova je najveća mudrost upravo u povezanosti sa Stvoriteljem, koji je apsolutna ljubav. Samo ta ljubav može nadoknaditi nedostatak ljubavi koji svaki čovjek može osjetiti u međuljudskim odnosima i zadovoljiti sve naše potrebe za nježnošću. Čim prije postanemo svjesni da nam po čistoj savjesti život postaje smislen i da je Božja ljubav naše vrhunsko dobro, postat ćemo zdravi i cjeloviti ljudi, onakvi kakvima nas je Bog zamislio, spremni za velika djela milosrđa, kao što je i doniranje organa. Samo zdrave organe možemo darovati, zato se čuvajmo i pazimo, mislimo dobro i bit će dobro!

Objava Hagioterapijska ljekarna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovdje se odigrala božanska intervencija posredstvom Blažene Djevice Marije, koja je neposredno utjecala na svjetovne događaje onoga vremena. O tome naravno nećete pročitati ni slova u povijesnim udžbenicima, iz razloga što onima koji pišu povijest takva se mogućnost čini posve suludom i nemogućom. Milosni događaj dogodio su u vrijeme rata između Francuske i saveza njemačkih država predvođenih Pruskom, poznat i kao Njemačko-francuski rat. Uvjeren u nepobjedivost svoje armije, francuski car Napoleon III. objavio je 19. srpnja 1870. rat Njemačkoj. Međutim, francuski porazi redali su se jedan za drugim. Na koncu će i sam car biti zarobljen zajedno s tristo tisuća svojih vojnika. Usred takve nacionalne sramote i bezizlazne situacije narod pada na koljena i započinje moliti za spas svoje domovine.

Imajući u vidu kako Bog svoja velika i čudesna djela uvijek izvodi preko onoga što je neznatno u ljudskim očima, ne treba čuditi da je izabrao jedno malo selo zvano Pontmain da u njemu sprovede svoj božanski naum. Župnik Pontmaina u ono vrijeme bio je Michel Guérin, sveti svećenik koji se poput župnika arškoga već trideset i šest godina žrtvovao za vjernike svoje male župe. Tih godina bila je potrebna velika vjera i starom svećeniku i njegovim župljanima. Najprije je u ljeto 1870. žega spalila usjeve što je prisililo ljude poklati stoku koju nisu mogli prehraniti. Nakon paklenih vrućina uslijedila je polarna zima, jedna od nezapamćenih u tom kraju. Povrh svega, trideset i osam mladića iz Pontmaina regrutirano je u vojsku. „Bog će providjeti”, govorili su usprkos svemu seljani poučeni tako od svoga župnika. Ali ipak, crv sumnje polako je prodirao u srca župljana, jer su se događaji pogoršavali iz dana u dan. S ratišta su dopirale vijesti da su u jednoj bitki mnogi vojnici stradali, među njima i mladići iz Pontmaina. Njemačke trupe već su u blizini, spremajući se ući u Bretanju. Iako je župnik tješio vjernike govoreći da će mladiće spasiti Djevica Marija kojoj su posvetili svoj život prije odlaska u rat, tjeskoba, očaj i strah polako su se uvlačili u njihova srca. Mnogi su i naglas počeli jadikovati jer ni prikazane svete mise, njihove pokore i izmoljene krunice nisu mogle spriječiti katastrofu koja nadolazi. Velečasnom Guérinu nije preostalo ništa drugo nego izvršiti čin savršene vjere i nadati se protiv svake nade. U nedjelju navečer 15. siječnja, kao i svake nedjelje nakon što je proglašena dogma Bezgrešnoga začeća BDM, župnik je otišao u crkvu zapaliti četiri svijeće od pčelinjega voska pred kipom Djevice Marije. U trenutku kada je ispružio ruku zapaliti prvu svijeću, iz pokrajnje lađe začuo je muški glas: „Ne palite, gospodine župniče. Uzalud je moliti. Nebo nas ne sluša!” Siroti svećenik bio je duboko potresen tim krikom i u njegovo srce se ušuljao neki nemir tako da nije ni zapalio svijeće. Napustio je crkvu s osjećajem boli i slabe vjere, optužujući sebe kako nije uzoran pastir svoga stada. Samo dva dana poslije dogodit će se nešto nevjerojatno. Nevine dječje oči tijekom tri puna sata gledale su Blaženu Djevicu Mariju iznad njihova sela, a sama Majka upalit će svjetlo nade.

Dana 17. siječnja 1871. dvojica dječaka Eugen i Josip Barbedette pomagali su u staji svome ocu. Iako je bila tek rana večer, Eugen na nebu primjećuje brojne zvijezde. Iznenada iznad susjedove kuće ugledao je lijepu gospođu koja mu se smiješila. Bila je odjevena u tamnoplavu haljinu posutu zvijezdama. Uzbuđeni dječak obratio se ocu, ali i susjedi koja je bila u blizini te pokazao prema nebu, ali oni nisu vidjeli ništa. Kada je isto upitao svoga brata Josipa on je uzviknuo: „Da, vidim jednu lijepu gospođu!” Ubrzo je pristigla majka. Ni ona nije vidjela ništa, ali je rekla sinovima da im se možda ukazuje Djevica Marija i da trebaju moliti. Nakon večere svi su ponovno izišli i dvojica dječaka su molili na koljenima promatrajući lijepu gospođu. U međuvremenu stigla je časna sestra iz obližnje škole. Ni ona ni drugi odrasli nisu ništa vidjeli. Kada su iz internata doveli još dvije djevojčice one su odmah povikale: „O, lijepe gospođe u plavoj haljini sa zlatnim zvijezdama!”U međuvremenu je stigao i potreseni župnik i drugi župljani. Dok su svi zajedno molili, djeca su povikala da se na Marijinu srcu pojavio crveni križ, a Njezino lice je postalo jako žalosno. Dok svi žarko mole pristiže jedan kočijaš govoreći: „Možete vi moliti, ali su Nijemci u Lavalu.” U tom trenutku između Gospina lika i krova kuće razvilo se platno na kojem su djeca pročitala riječi: „Molite, moja djeco, Bog će vas brzo uslišati. Moj Sin će se smilovati.”U tom trenutku pred Marijom se pojavio crveni križ koji je nosio krvavi Isus. Na vrhu križa velikim crvenim slovima pisalo je: ISUS KRIST. U tom trenutku Marija je objema rukama uzela križ pokazavši ga djeci, a jedna malena zvijezda zapalila je četiri svijeće oko Gospina lika, upravo kao što je to činio župnik u crkvi.

Kasno te večeri general Schmidt, zapovjednik pruske vojske koji se spremao napasti i zauzeti Laval, izjavio je sljedeće: „Ne možemo ići dalje. Pred nama je nevidljiva Gospođa koja nam priječi put.” Ubrzo nakon ovih događaja 28. siječnja 1871. potpisano je primirje, a svih trideset osam mladića iz Pontmaina, kao što je i obećao župnik, živi i zdravi su se vratili svome domu. Već 1872. mjesni biskup potvrdio je istinitost ukazanja, 1900. posvećena je nova crkva, a papa Pio X. dodijelio je crkvi 1905. status bazilike.

Objava Naša Gospa od Nade/Gospa od Križa: Majku vide samo dječje oči pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svetost ljudskoga života kao temelj prosudbe

Na samom početku promišljanja posežemo za znanstvenom disciplinom bioetikom koja djeluje u sklopu teologije i koja nam može donijeti jasnoću u moralnom prosuđivanju i vrednovanju pojedinih čina i postupaka. Bioetika kao interdisciplinarna znanost povezuje biomedicinske spoznaje i moralne vrijednosti. Ona promatra ljudski život i zdravlje u svjetlu racionalnih etičkih načela te pokušava odgovoriti na pitanje što je moralno dopušteno, a što nije kada je riječ o ljudskom tijelu, bolesti, liječenju i smrti. U kršćanskoj perspektivi bioetika ne polazi samo od znanstvenih činjenica nego i od Objave, odnosno od istine o čovjeku koju Bog objavljuje u Svetome pismu i u osobi Isusa Krista.

Zato moralno vrednovanje transplantacije organa u katoličkoj tradiciji uvijek polazi od temeljnoga načela: ljudski život je svet. Čovjek nije vlasnik života nego njegov upravitelj. Život nije proizvod čovjekove volje niti rezultat puke biološke slučajnosti, nego dar Božji. Knjiga Postanka govori kako je Bog čovjeka stvorio od praha zemaljskoga i udahnuo mu dah života. Time je ljudsko biće postalo nositelj posebnoga dostojanstva koje proizlazi iz činjenice da je stvoreno na sliku Božju – imago Dei.

Ta teološka istina ima dalekosežne posljedice za sva bioetička pitanja. Ako je ljudski život svet od začeća do prirodne smrti, tada nijedna medicinska praksa ne može biti moralno prihvatljiva ukoliko izravno ugrožava ili instrumentalizira ljudsku osobu. Upravo iz te perspektive Crkva promatra i pitanje transplantacije organa pristupajući sa željom da poboljša i produži biološki život pojedincu, ali u jasnom kontekstu načela i dostojanstva čuvajući pri tom integritet ljudske osobe.

Stav Katoličke Crkve o transplantaciji organa

Katekizam Katoličke Crkve u broju 2296 jasno govori da je presađivanje organa u skladu s moralnim zakonom ako su opasnosti i štete kojima se darivatelj izlaže razmjerne dobru koje se želi postići kod primatelja. Darivanje organa nakon smrti opisuje se kao plemenit i zaslužan čin koji treba poticati kao izraz velikodušne solidarnosti. Istodobno, Katekizam naglašava kako je moralno neprihvatljivo uzimanje organa bez izričitoga pristanka darivatelja ili njegovih bližnjih, kao i svako izravno izazivanje smrti radi spašavanja drugih osoba.

Sličan naglasak nalazimo i u enciklici Evangelium vitae svetoga Ivana Pavla II. Papa govori kako evanđelje života svoju puninu ostvaruje u ljubavi prema drugome i u spremnosti na darivanje sebe. U tom kontekstu posebno spominje darivanje organa kao čin koji može postati autentično svjedočanstvo ljubavi i solidarnosti, ukoliko je izvršen na etički prihvatljiv način.

Sloboda čovjeka i granice raspolaganja tijelom

Suvremena kultura često ističe slogan „Moje tijelo, moj izbor”. Iako se ta sintagma uglavnom koristi u drugim bioetičkim raspravama, ona otvara i pitanje transplantacije organa. Što znači slobodno raspolagati vlastitim tijelom? Ima li čovjek apsolutno pravo odlučivati o svome tijelu ili postoje moralne granice koje proizlaze iz dostojanstva ljudske osobe?

Katolička moralna teologija polazi od stava da ljudsko tijelo nije predmet kojim čovjek može raspolagati proizvoljno. Tijelo nije odvojeno od osobe niti je tek biološki materijal. Kršćanska antropologija čovjeka promatra kao jedinstvo tijela i duše. Utjelovljenje Isusa Krista dodatno potvrđuje vrijednost ljudskoga tijela. Bog postaje čovjekom, prima ljudsko tijelo i time objavljuje da materijalna dimenzija čovjeka nije nevažna ili zamjenjiva. Kršćanstvo zato odbacuje svaku ideju prema kojoj bi tijelo bilo tek „materijal” kojim se može manipulirati prema trenutnim interesima ili društvenim potrebama.

Moralne dvojbe transplantacijske medicine

Upravo zbog toga transplantacija organa sa sobom nosi ozbiljna moralna pitanja. Sama medicinska praksa presađivanja organa može biti moralno dobra kada joj je cilj očuvanje i unapređenje ljudskoga života. Međutim, način na koji se dolazi do organa, kriteriji proglašenja smrti i mogućnost zloupotrebe otvaraju niz bioetičkih dvojbi.

Vrste transplantacije i moralna dopuštenost

Kada je riječ o vrstama transplantacije, moralno najmanje problematični su autologni transplantati, odnosno presađivanje vlastitoga tkiva ili organa unutar istoga organizma. Primjerice, presađivanje kože ili krvnih žila ne izaziva posebne moralne prijepore jer ne ugrožava drugu osobu. Također, određeni oblici transplantacije između genetski identičnih osoba, poput jednojajčanih blizanaca, mogu biti moralno dopušteni ukoliko postoji slobodan i informiran pristanak te ukoliko darivanje ne ugrožava život darivatelja.

Složenija pitanja pojavljuju se kod transplantacija između različitih osoba – heterologna transplantacija. Tu se otvara pitanje granica žrtve koju darivatelj može podnijeti radi dobra drugoga. Katolička bioetika prihvaća načelo totaliteta i načelo solidarnosti. Načelo totaliteta dopušta zahvat na dijelu tijela ukoliko je cilj očuvanje cjeline organizma ili veće dobro osobe. Načelo solidarnosti pak naglašava spremnost čovjeka da pomogne drugome, čak i pod cijenu određene osobne žrtve.

Upravo zbog toga Crkva smatra moralno dopuštenim darivanje organa koji ne ugrožavaju život darivatelja, primjerice jednoga bubrega ili određenih tkiva, ako se time može spasiti život druge osobe. Takva gesta može biti izraz autentične kršćanske ljubavi i nesebičnosti. No istodobno nitko ne smije biti prisiljen na darivanje organa. Solidarnost prestaje biti moralna kada postane prisila.

Problem utvrđivanja smrti

Najveće moralne rasprave ipak se odnose na presađivanje organa s preminulih osoba. Na prvi pogled čini se logičnim da organ osobe koja je umrla može pomoći nekome tko još uvijek živi. Međutim, središnje pitanje glasi: je li osoba doista mrtva u trenutku uzimanja organa?

Tu dolazimo do jednoga od najsloženijih pitanja suvremene bioetike – definiranja smrti. Medicina razlikuje različite kriterije smrti, osobito kada je riječ o moždanoj smrti. Tijekom druge polovice dvadesetoga stoljeća više su puta mijenjani medicinski kriteriji za proglašenje smrti upravo zbog razvoja transplantacijske medicine.

Sidnejska deklaracija iz 1968. godine pokušala je definirati smrt ne samo prestankom rada srca nego i nepovratnim gubitkom određenih moždanih funkcija. Poslije su Harvardski kriteriji dodatno razvijali pojam moždane smrti. Međutim, brojni bioetičari upozoravaju kako pitanje nije jednostavno jer se pojedine tjelesne funkcije mogu održavati i nakon prestanka određenih moždanih aktivnosti.

Katolička bioetika osobito je oprezna prema svakom kriteriju koji bi mogao dovesti do proglašenja smrti prije nego što je osoba doista umrla. Razlog tomu nije odbacivanje medicine, nego poštivanje načela svetosti života. Ako postoji ozbiljna sumnja da je osoba još uvijek živa, tada nije moralno dopušteno uzimati organe koji bi njezinu smrt ubrzali ili izravno prouzročili.

Dostojanstvo čovjeka i opasnost utilitarizma

Ovdje se otvara i šire pitanje suvremene kulture koja često vrednuje ljudski život prema kriterijima korisnosti, kvalitete života ili funkcionalnosti. Čovjek koji je bolestan, nemoćan ili ovisan o aparatima lako može biti promatran kao život manje vrijednosti. Kršćanska antropologija takav pristup odlučno odbacuje. Dostojanstvo ljudske osobe ne ovisi o zdravlju, dobi, sposobnosti komunikacije ili društvenoj korisnosti. Svaki čovjek ima jednako dostojanstvo jer je stvoren na sliku Božju.

Upravo zato Crkva odbacuje svaku logiku prema kojoj bi se jedan ljudski život mogao žrtvovati radi drugoga. To vrijedi i za pitanje transplantacije organa. Spašavanje života plemenit je cilj, ali nikada ne može opravdati izravno prekidanje drugoga života.

Trgovina organima i bioetičke zloupotrebe

Osim pitanja definiranja smrti, ozbiljan problem predstavljaju i različite zloupotrebe povezane s transplantacijskom medicinom. Trgovina organima, iskorištavanje siromašnih osoba, manipulacija ljudskim tkivima i komercijalizacija ljudskoga tijela predstavljaju duboko moralno neprihvatljive pojave. Ljudsko tijelo ne može postati roba na tržištu.

Posebno osjetljivo područje odnosi se na korištenje fetalnoga tkiva i organa dobivenih nakon pobačaja. Katolički nauk jasno upozorava kako se ni u kojem slučaju ne može opravdati instrumentalizacija tijela nerođenoga djeteta. Dostojanstvo ljudske osobe ne prestaje ni smrću, pa se i tijelo pokojnika mora tretirati s poštovanjem.

Kršćanska odgovornost pred izazovima suvremene medicine

Suvremeni bioetički izazovi pokazuju koliko je važno sačuvati jasna moralna načela u vremenu u kojem tehnološki napredak često nadilazi etičko promišljanje. Transplantacija organa može biti izraz najveće ljudske solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu. Ona može postati autentično svjedočanstvo darivanja sebe za drugoga. Međutim, upravo zato što se radi o ljudskom životu, svaka odluka mora biti donesena uz puno poštivanje dostojanstva osobe, slobode savjesti i svetosti života.

Kršćanska perspektiva ne odbacuje medicinski napredak, nego ga nastoji usmjeriti prema istinskom dobru čovjeka. Medicina koja služi čovjeku i poštuje njegovo dostojanstvo može biti autentični izraz ljubavi prema bližnjemu. No medicina koja čovjeka pretvara u objekt manipulacije ili sredstvo za postizanje ciljeva gubi svoju humanost.

Danas, kada se granice između liječenja, tehničke mogućnosti i biološke manipulacije sve više brišu, potrebno je iznova podsjećati da ljudski život nije predmet nego dar. Upravo u toj istini nalazi se temelj svakog autentičnog bioetičkog promišljanja o transplantaciji organa i tkiva.

Objava Moralno-bioetička prosudba darivanja tkiva i organa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Paul Tillich je negdje u dubini svoga bića rano naučio duboku istinu – nijedan čovjek ne posjeduje istinu i ljubav, a jedino što može učiniti jest služiti istini i ljubavi. Ljudi su samo sluge istine i ljubavi, a koliko im služe toliko ih imaju. Tillich je želio služiti istini, a istina mu je govorila da je nacistički sustav stroj za ubijanje koji se hrani nasiljem, antisemitizmom i zatvaranjem onih koji su drukčiji. Kao rektor Sveučilišta sȃm je stao u obranu svojih židovskih studenata koje su nacističke kolege provocirale i htjele izbaciti sa Sveučilišta. No, dogodilo se nešto suprotno što se prepričavalo u Njemačkoj: Tillich je izbacio nacističke studente! Otad mu nije samo profesorska karijera visjela o niti, već i njegov život. Oluja se sprema udariti na Tillichov život. Vrijeme istječe i obruč se steže… I ovu istinu je korisno reći i ne prešutjeti: Tillich je bio među prvim profesorima koji su se našli na listi protivnika režima i listi za odstrel. Dok se Tillich zbog rijetko viđene hrabrosti nalazio pred pitanjem života i smrti, velikoga njemačkog profesora i filozofa Martina Heideggera nitko nije dirao. Naprotiv, on će čak postati i rektor. No, upravo tada Bog upire prst providnosti u Tillicha. U tom razdoblju, na ljetnoj turneji po Njemačkoj, nalazio se Reinhold Niebuhr – veliki Tillichov prijatelj. Čuvši što se događa s Tillichom, Neibuhr mu nudi neočekivan prijedlog – kako bi ga spasio, poziva ga u SAD, poziva ga da bude gostujući profesor na Union Theological Seminaryju u New Yorku. Kocka je bačena! Tillich se ukrcava na brod s obitelji, pred njima je olujno nevrijeme i izazovni prelazak oceana. U tom oceanskom putovanju Tillich zapravo shvaća da je postao – emigrant! I otad se njegov život dijeli na dva dijela: njemačko i američko razdoblje.

Iako je vjerovao da će se brzo vratiti i da će nacisti ubrzo propasti, ostaje ipak u Americi do konca života (1933. – 1965.). To je sudbina svih emigranata, svi su vjerovali da će ostati samo kratko, a zapravo ostanu do smrti! I Tillich je morao poći istim putom: tko jednom izgubi svoju domovinu, nikad u potpunosti više ne pripada nijednom mjestu, ali upravo iz te boli rađa se dublji pogled na svijet i život te drukčije shvaćanje života, a to nikad neće shvatiti ljudi koji nisu napustili svoj dom. Morao je početi učiti engleski jezik od nule, u svojoj 46. godini života. I uspio je! Čak je i na tom jeziku napisao ogromno djelo Sustavnu teologiju. Ono što pojedini autori nisu mogli napisati na svome materinskom jeziku, on je napisao na stranom jeziku. Tillich je pomogao svim migrantima koji su dolazili u SAD osnovavši Fond pomoći da im pomogne pronaći posao i dom. Želio je pomoći migrantima da im počeci u stranoj zemlji budu lakši. Tillich je znao da je i Abraham bio emigrant, i Isus je morao u Egipat, i učenici napuštaju svoj dom te idu na kraj svijeta, pa i kršćanstvo je čak moralo s Pavlom emigrirati da osvoji svijet. Emigracija je Božje putovanje s ljudima, jer i Bog je bio emigrant. Zar Božje Utjelovljenje nije jedna vrsta „emigracije”, Bog „napušta” visine i postaje čovjekom. Ulazi u ljudsku egzistenciju.

Objava Paul Tillich i emigracija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dozvola za radost

Koliko li samo ljudi život potroši u kontinuiranom iščekivanju onoga „kad će nešto krenuti krivo”. A život prođe, a loše i dobre stvari u našim životima se dogode, iščekivali ih mi ili ne. Samo, tužno je kad smo sve one lijepe dane potrošili u grču i s depresiranjem jer si nismo dali dozvolu za punu radost. Sjećam se kako bi u našim krajevima ljudi često znali jedni drugima davati savjete: „U radosti ne raduj se, u žalosti ne žalosti se.” To me je još kao dijete uvijek čudilo i zbunjivalo jer sam se pitala pa kakav je onda ispravno biti u radosti a kakav u žalosti? Iz navedenoga odgovor bi bio samo jedan: „ravnodušan”. Jer, logika ide u smjeru kako bi nas jedino ravnodušnost mogla očuvati od očekivanja, u ovom slučaju nečega lijepog i dobrog, te samim time ako nemamo dobra očekivanja ne možemo ni biti razočarani, povrijeđeni. Ili, bolje rečeno, ako nemamo barem velika očekivanja, „udarac” realnosti bit će manje bolan. Svodi li se tako naš život na životarenje, preživljavanje?

Kad napravim snimku rada valova u mozgu kod odraslih klijenata, često naiđem na sliku valova koji rade duboko ispod prosjeka s povremenim šiljcima koji idu jako visoko. U interpretaciji takve kliničke slike često koristim metaforu da takav pojedinac živi kao „na dah”. Naime, duboko zaronjen u probleme, držeći dah čeka kad će problemi proći, a onda kad dođe do samoga ruba izdržljivosti samo na trenutak izroni kako bi uhvatio malo zraka i kreće u novi ponor. Možemo li svoj život svesti na kratke trenutke „izranjanja” s ciljem hvatanja zraka, hvatanja dobrih trenutaka i punjenje srca radošću? Može li se uopće u tako kratkim trenucima srce i napuniti ili je to opet samo onoliko velika doza koja je dovoljna za preživljavanje?

Strah = sigurnost?

Otkud nam strah od „dobroga”? Tko nas je uvjerio u to da je imati strah jednako sigurnost. Kakvoga li paradoksa! U radu s klijentima najteže je kroz proces psihoterapije doći do toga da otpuste strahovanja. Tisuće „šta ako”. U mozgu se javlja tzv. ruminacija, odnosno stalno prebiranje misli po glavi. Kao da smo svom mozgu dali naredbu budi budan i pazi da te „nešto” ne zaskoči. Budi spreman! I, tako je naš mozak spreman, bez prestanka spreman na sve, a da i sami više ne uspijevamo razlikovati intenzitet ugroze oko sebe i počinjemo preintenzivno reagirati i na manje podražaje. Narodski rečeno, od svake sitnice pravimo slona i onda po šablonu naučene bespomoćnosti slijede žalopojke nad samima sobom i sudbinom. Kao „samoispunjavajuća” proročanstva. Ulažemo maksimalni napor da svaku priliku za dobro i lijepo od sebe odgurnemo i ne uočimo a onda, isti mi, dane provodimo žaleći se kako se ništa lijepo ni dobro ne događa. Slušajući svoje klijente u tom obrascu svakodnevno potvrđujem onu: „Ako sam sebi ne pomogneš, ni Bog ti pomoći ne može!”

Psihoterapijski proces nije igra povlačenja konopca. Čovjek koji dođe s odlukom da za njega nema rješenja i da njemu, ma što drugi radili ili govorili, ne može biti bolje, uistinu i ne može. Tu treba stati i, ma koliko bolno bilo, takvo stanje prihvatiti. Najbolnije je gledati ljude, drage ljude, koji u svojoj slobodi donose samouništavajuće izbore. Velik je izazov znati tu stati i ne ići preko crte, na silu „spašavati” onoga koji vjeruje da njemu spasa nema i već je potpisao osobnu propast.

Tvornica crnila

Crne misli su kreativni proizvod naših životnih uvjerenja. Kao što ne može nestati poplave u kući dok se česma iz koje voda teče ne zatvori, tako ni crnih misli ne može nestati sve dok čovjek „izlijeva” iz sebe svoja uvjerenja kako nema izlaza i da je sve već izgubljeno. Lako je zaključiti kako bi bilo besmisleno uzeti krpe i skupljati vodu po podovima, a da prethodno nismo zatvorili česmu. Jednako tako je uzaludno trošenje energije i ulaganje truda na „oslobađanje” od crnih misli bez promjene svoga temeljnog pogleda na život. Koliko tehnika i metoda danas na tržištu postoji samo s jednom idejom a to je „rješavanje crnih misli”.

Dragi moji, žali Bože truda, niti tebe od toga ne oslobodi kad ti u svome mozgu nosiš generator istih. Klijentima s ovakvim kliničkim slikama kažem, kada planiraju otići na daleka putovanja kako bi „odmorili mozak”, žali Bože novca koji ćete uludo potrošiti jer tvornica crnila ide s vama, u mozgu. E, nije lako zatvoriti jednu tvornicu. Što ćemo poslije? Hoćemo li znati živjeti u svijetu bez straha? Kako ću se pripremiti za „napad” ako nisam u strahu? Od tih i takvih zabluda mnogi ljudi pate. Zdravi, a bolesni. Davno, prije više od trideset godina, čitala sam knjigu naslova. „U zatvoru, a slobodni”. Sadašnji mentalni sklop većine mogao bi se upravo nazvati: „Slobodni, a u zatvoru.”

Depresivni poremećaj vodi se kao vodeći uzrok invaliditeta u svijetu. Pojednostavljeno, što bi moji klijenti na pitanje: „Što je vama?ˮ rekli: „Nije mi ništa, sve mi je!” Sve jasno. Tijelo zdravo, mozak ne funkcionira, i naravno, to se isto uzročno-posljedično reflektira i na tijelo koje psihotomatizira.

Zona sigurnosti

Sretnih li onih koji imaju vjeru. Sloboda. Brige prebačene na svoga Boga. Koje li ljepote i koje li zone sigurnosti. Kao u onoj priči u kojoj čovjek koji stoji usred šume čvrsto grleći stablo i kad su ga pitali zašto tu stoji i ne ide dalje, on im odgovora: „Vrlo rado bih otišao, ali me stablo ne pušta.” Kako bismo krenuli dalje u svojim životima, nužno je da „pustimo”, da „otpustimo” stara uvjerenja, koja smo negdje tijekom odrastanja vjerojatno i podsvjesno upili, kako se nije dobro radovati, kako nije dobro čovjeku vjerovati, kao stalno treba biti oprezan, kako nam svatko može zabiti nož u leđa i prevariti nas. Sve je to i istina, i moguće je, no vrijedi li sunčane dane života provesti sjedeći u kući u strahu da bi jednom mogli doći oblaci i zaliti nas kišom? Iziđimo iz svoje tame i okrenimo lice Svjetlosti. Otpustimo svoje slabosti i nesigurnosti u ruke Onoga koji se brine o nama i kada mi spavamo. Dajmo sebi dozvolu za „isključenje” mozga za trenutke odmora. Ne dajmo se uhvatiti u zamku „sigurnosti” u naoružanju i dežuranju u rovovima u kojima iščekujemo kad i s koje strane će netko na nas zapucati (ako se to uopće ikada i dogodi). Živimo život u slobodi duha, baš onako kako nas je naš Stvoritelj i zamislio. Na osobnu sreću i blagoslov ljudi oko nas.

Objava Crne misli kao „sigurna zona” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Frama Ljubunčić djeluje od 2000. godine, a tadašnji duhovni asistent bio je fra Mario Radman. Tada je brojila 20-ak članova, sve do 2012. godine kada se povećao broj članova a samim time i broj aktivnosti. Frama je 2019. godine kratko prestala s radom te je nakon nekoga vremena opet postala aktivna.

Tijekom godina naša Frama postaje sve aktivnija, kroz nove sekcije i razne projekte kojima pokušavamo zbližiti naše framaše i dati im do znanja da im je Frama druga obitelj. Kroz rad naše Frame trudimo se na zabavan, ali i edukativan način, uputiti mlade na pravi kršćanski i franjevački put i dati im temelje za budućnost.

Imamo nekoliko sekcija: liturgijsku, kreativnu, humanitarnu, ekološku, medijsku, sportsku te glazbenu. Najaktivnije su glazbena, medijska i humanitarna.

Naša glazbena sekcija djeluje već dugi niz godina. Framaši pjevaju na misama, vjenčanjima i ostalim liturgijskim obredima. Imaju probe po potrebi, a zbor predvodi bivša framašica Melani Strinić. Također, važno je izdvojiti i festival Framafest na kojem je Frama Ljubunčić sudjelovala tri puta s pjesmama Moj Kralj, Meni je živjeti Krist i Daj mi svoga Duha. Planiramo sudjelovati i na ovogodišnjem Framafestu. Naša glazbena sekcija aktivna je i na svom YouTube kanalu gdje objavljuju izvedbe raznih pjesama.

Medijska sekcija je nova sekcija u Frami. Njezini članovi snimaju emisiju pod nazivom Glasovi mira s osvrtom na događaje u našoj župi protekloga mjeseca. Emisija se emitira na Radiju Livno svakoga mjeseca. Kroz humanitarnu sekciju pomažemo svima onima koji su najpotrebniji.

Za Božić i Uskrs pravimo pakete s osnovnim potrepštinama te ih dijelimo po župi. Također, u sklopu kreativne sekcije pravimo adventske vijence te ih prodajemo, a sav skupljeni novac ide u humanitarne svrhe.

Kroz liturgijsku sekciju framaši, zajedno s OFS-om, čitaju na misama. Ekološka sekcija zadužena je za čistoću prostorije u kojoj imaju susrete te za urednost crkvenoga dvorišta. Sportske susrete, u sklopu sportske sekcije organiziramo onda kada imamo vremena za to.

Framaši se obično vikendom skupe te se druže kroz sport i razne igre. Kroz sekcije se trudimo doprinijeti zajednici koliko smo god u mogućnosti.

Na susretima Frame imamo edukativne, zabavne i molitvene susrete. Susrete pripremaju framaši u dogovoru s duhovnim asistentom, a ponekad imamo i gosta predavača. Trudimo se prilagoditi susrete razdoblju u kojem se nalazimo i dobi naših framaša. Jednom mjesečno Frama organizira molitveni susret kroz klanjanje za koje framaši pišu meditacije, na kojem pjevaju i čitaju.

Framaši sudjeluju i na projektima koje organizira područno bratstvo Frame Bosne Srebrene, pa smo tako sudjelovali na školi animatora, Framafestu, nacionalnom susretu za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima, susretu ministranata (Framin-om), područnoj izbornoj skupštini, školi bosansko-franjevačke povijesti i Frami Angelus (naša ovogodišnja Frami Angelus je Frama Rumboci). Zadnja aktivnost Frame Bosne Srebrene na kojoj smo sudjelovali bila je izborna skupština, na kojoj su sudjelovale naše framašice Magdalena Lijović i Klara Karaula. Na skupštini je izabrano novo područno vijeće Frame Bosne Srebrene te su framašice predale godišnje izvještaje Frame Ljubunčić.

Aktivni smo i na Instagramu i YouTubeu gdje objavljujemo informacije i slike sa susreta i drugih događaja. Naša Frama karakteristična je po Framlogu kojim prikazujemo trenutke sa susreta i pokušavamo dočarati drugima doživljaje s raznih prigoda.

Frama Ljubunčić već nekoliko godina tradicionalno održava Dječje ljeto na kojem se tijekom tri dana trudimo na zabavan i edukativan način približiti djecu Bogu i vjeri. Zahvalni smo na tolikom odazivu i podršci za taj projekt jer tako vidimo da ljudi prepoznaju naš trud i rad. Tema prošlogodišnjega Dječjeg ljeta bila je Isusov život, a prijavljeno je bilo oko 120 djece.

Dana 20. lipnja 2025. godine Frama Ljubunčić proslavila je 25 godina postojanja. Misu je predvodio fra Antonio Baketarić, nacionalni duhovni asistent Frame, a imali smo i obred primanja i obećanja. Nakon mise uslijedilo je druženje framaša. Povodom 25. obljetnice potrudili smo se okupiti bivše framaše koji su nas podržali svojim dolaskom na primanja i obećanja i trudili se pomoći nam u organizaciji.

Naša župa obilježila je i 150. obljetnicu mučeničke smrti fra Lovre Karaule i cijela prošla godina je bila posvećena toj obljetnici pa su se tako framaši trudili pomoći na bilo koji način. Brojni framaši sudjelovali su u snimanju filma Ujak o životu i djelu fra Lovre Karaule. Pomagali su župniku u organizaciji i bili su mu na raspolaganju koliko god su mogli.

Framaši kroz druženja surađuju i s ostalim framašima obredima primanja i obećanja i ostalim projektima na kojima upoznaju druge framaše. Također surađujemo i s OFS-om kad god im je potrebna pomoć, trudimo se i s njima nekada imati zajedničke susrete kako bismo se što više zbližili i prikazali framašima da su nakon framaškoga puta dobrodošli u OFS.

Ove godine planiramo sudjelovati na Framafestu, organizirati Dječje ljeto, primanja i obećanja te nastaviti sudjelovati u projektima Frame Bosne Srebrene. U cilju nam je privući još više mladih u Framu, raditi na novim projektima, a ono staro i već tradicionalno zadržati i s tim nastaviti. Nadamo se da ćemo uz Božju pomoć uspjeti ostvariti sve projekte.

Mir i dobro!

(Klara Karaula, predsjednica)

Objava Frama Ljubunčić: Druga obitelj mladih pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franju i franjevce Božji blagoslov prati od početka. Na proslavi 25. obljetnice Trećega reda u župi nazočno je oko 450 članova među kojima su župljani župa: Oštra Luka – Bok, Vidovice – Kopanice, Bošnjaci, Štitar i Županja.

U Crkvi je godina 1926. proglašena jubilarnom godinom: slavi se 700. obljetnica smrti sv. Franje Asiškoga. Na proslavu Jubileja u crkvu Gospe od Anđela u Gornju Tramošnicu zahvaljujući porcijunkulskom oprostu hodočasti na tisuće osoba iz Posavine. Na sv. misi za članove Trećega reda obučeno je 200 i zavjetovano 70 članova; među obučenim članovima je 50 iz toliške župe.

Godine 1934. Treći red župe Tolisa ima 1400, a polovicom 1952. ima 800 članova.

Fra Vitomir Vozetić 1959. i 1960. u Treći red prima 356 članova.

Na kongresu trećoredaca upriličenom povodom proslave obilježavanja 750. godišnjice Trećega reda u Zagrebu, u studenom 1971., nazočni su trećoreci naše župe.

Prvi put u povijesti u župu Tolisa 8. travnja 1984. došao je general franjevaca Manje braće fra John Waughn: među prvima ga pozdraviše trećoreci.

U posjet najbrojnijoj zajednici Trećega reda u Bosni 15. rujna 1984. došla je generalna ministrica s. Manuela Mattioli koja, oduševljena bratskim susretom na kojem je nazočno više od 1500 trećoredaca, kliče: Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim zbog ovoga našeg druženja!

Godine 1988. trećoreci s duhovnim asistentom fra Krunom Pejičićem slave 100. obljetnicu djelovanja pripremajući se molitvama zahvalnosti i dobrim djelima.

U godinama koje dolaze posebno smo pozvani svjedočiti Božju ljubav. Rat ostavlja posljedice, dobri ljudi ih liječe. Bratski susreti potiču na hrabrost dobrote.

Svi, posebno trećoreci, umnažamo radost s framašima kada je 28. – 31. svibnja 1998. na Raščici održan Nacionalni susret Frame Hrvatske i BiH na kojem je nazočan generalni ministar Reda Manje braće fra Giacomo Binni.

Na blagdan Utemeljitelja 2008. zahvaljujemo Gospodinu na 120 godina djelovanja; tada je primljeno 15 članova i zavjetovan 21 član. Gospodin nam dariva braću i poziva na život u bratstvu pored obitelji u kojoj živimo.

Obilježavajući 130 godina plodonosnoga rada hodočastili smo u Asiz i Padovu 22. – 27. rujna 2018., doživljaj koji se pamti.

Na desetom zavjetnom hodočašću s Gospinim kipom kroz župu 10. kolovoza 2021. pratili smo Majku Mariju od Raščice do Raščice: najmanji od najmanjih s Kraljicom Franjevačkoga reda; vijencima molitve i dobrih djela darivamo prilog za obnovu oltara Velike Gospe.

Sa župnom i franjevačkom zajednicom duhovni asistent fra Perica Martinović 7. kolovoza 2022. slavi Zlatnu sv. misu: zahvalnost braće i sestara.

Susret s generalnim ministrom Reda Manje braće fra Massimom Fusarellijem održan je 28. listopada 2024.: posavska katedrala ispunjena radošću.

U vijeće bratstva 20. rujna 2025. izabrani su: Ljerka Mikić, ministra; Dragica Nedić, zamjenica ministre; Ruža Živković, tajnica; Mariana Baotić, povjerenica za formaciju; Luka Baotić, povjerenik za Framu; Ivica Neretljak, rizničar; Marta Mikić, članica vijeća.

U Godini nade 2025., od 6. do 11. svibnja, hodočastimo stopama sv. Franje u Asiz i Padovu. U ovoj Godini sv. Franje 2026., od 6. do 11. travnja, hodočastimo u Rim i Asiz. Blagoslovljeno je hodočastiti na izvore franjevaštva i mjesta u kojima nas dobri ljudi pozivaju na svetost života da bismo imali blaženo preminuće kao Franjo i građani Neba. Do dolaska sestrice smrti neka nam je brat život Pjesma brata Sunca. Blagoslovljena je riznica franjevačke povijesti. Čuvamo sjećanja, ali živimo ovdje i sada za Boga i s Bogom, za brata čovjeka i s bratom čovjekom, otvoreni darovima, plodovima i poticajima Duha Svetoga.

Život je Božji blagoslov i dar nama, Gospodinu darivamo život ispunjen djelotvornom vjerom, nadom i ljubavi. Članovi su župne zajednice simpatizeri sv. Franje: duboka povezanost ujaka, časnih sestara i Božjega naroda: svi zajedno u jedinstvu različitosti živimo evanđelje.

U mjesnom bratstvu Gospodina kao vječni zaljubljenik slijedi 60 članova svih životnih dobi; ima sestara koje su više od 65 godina trećoredice. Bratstvu pripadaju članovi župa Oštra Luka – Bok, Županja i Orašje čiji zaštitnik blaženi kardinal Alojzije Stepinac bijaše trećoredac. U svijetu koji nam je samostan živimo ljepotu franjevačke duhovnosti i karizme. Duhovnom asistentu fra Perici Martinoviću zahvaljujemo na nesebičnom sebedarju.

Svaki duhovni asistent i član od osnutka do danas ima posebno mjesto i ostavlja neizbrisiv trag u bratstvu: upisani su u Božje i naše srce.

Prema Obredniku, Pravilu, Generalnim konstitucijama i Statutu OFS-a obavlja se primanje i zavjeti članova, izbor članova vijeća, život mjesnoga bratstva, dužnosti, obveze, prava i susreti. Njegujemo molitve zahvalnosti, osjećaje pripadnosti i zajedništva Redu u kojem smo sestre i braća koja se ljube. U temama koje pripremamo za susrete pratimo crkvenu i franjevačku godinu, potrebe bratstva i teme koje šalje Povjerenstvo za formaciju članova OFS-a BiH.

Pomažemo potrebnima: pokrenuli smo mnoge akcije pomoći u župi i uključili se u svaku pokrenutu akciju u župi i na razini Područnog i Nacionalnog bratstva. Od osnutka humanitarne udruge Srce za Afriku, 21. prosinca 2011., pomažemo rad našega misionara fra Ivice Perića: ova akcija traje cijelu godinu svih ovih i, vjerujemo, budućih godina. Posjećujemo stare i bolesne, razgovaramo s mladima, sa svima dijelimo tugu i umnažamo radost. Preminule članove pratimo na posljednje počivalište. Aktivni smo u župi i društvu, djelovanju Bosanskog i Nacionalnog bratstva, uvijek i svuda svjedočimo Ljubav. Objavljujemo tekstove u Župnom listiću.

S framašima, dječjim zborom Izvor i tamburašima ansambla Raščica umnažamo radost blagdana i susrete s mjesnim bratstvima OFS-a Domaljevac i Tuzla: svi zajedno srcem slavimo Gospodina.

Bitan smo i neizostavni dio zajednice kojoj pripadamo i koja nam pripada. Zahvaljujemo svima na suradnji i razumijevanju: dobro je biti sastavni dio lijepoga mozaika. U svakidašnjici i trenucima koji se pamte opslužujemo Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista slijedeći primjer sv. Franje Asiškoga koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života s Bogom i s ljudimaprelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje. Svaki dan krećemo ispočetka i nastavljamo dalje širiti mir i činiti dobro.

(Ljerka Mikić)

Objava OFS Tolisa: Radosni svjedoci Radosne vijesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Richard primjećuje kako je Isusova svetost bila privlačna. On je bio poput magneta. Za vrijeme njegovih propovijedi oko njega se znalo okupiti tisuće ljudi. To je svetost koja privlači i zrači, ono za čim trebamo težiti. Ljudi u svojim religioznim nastojanjima često znaju zalutati, tako da postanu nerealni, zatvore se u svoj svijet molitava i pokora i pri tom zatvore svoje srce za ljude oko sebe. Nameće se pitanje koliko to ima veze sa svetošću? Nije rijetko da kod vjernika susretnemo stav: „najvažnije je od svega da ja danas obavim svoju molitvu, jer je to najbitnije za moje duhovno spasenje”, a da pri tome ne povedu računa jesu li prema nekom bližnjem koji je trebao njihovo vrijeme i pažnju bili bezobzirni i neosjetljivi. Naše molitve i navike u religioznom životu nikada ne bi trebale biti izvršene na uštrb ljubavi prema bratu jer to sigurno nije put svetosti koji privlači poput magneta, već zatvaranje u vlastiti svijet u kojem često revnujemo samo radi vlastitoga užitka.

Razumjeti sebe

Drugi problem koji smeta mnogim ljudima da uopće stupe na duhovne staze i koji vrlo često susrećemo u današnjem modernom svijetu je mišljenje kako bi koncentracija na naš unutrašnji svijet bila izraz sebičnosti i egoizma, tako da se razvila sveprisutna praksa da ljudi uopće ne uspostavljaju odnos sa samima sobom ni sa svojim unutarnjim svijetom. Svi postaju orijentirani na ono izvanjsko, na glasove koji dolaze iz okoline i svijeta, a rezultat je nažalost vrlo plitka i površna svijest mnogih pojedinaca. Suprotno istini, smatra se da ćemo biti objektivniji i realniji što se više uputimo na svijet, a ne na svoju unutrašnjost. Ta nas zabluda dovodi do sve veće i prisutnije sljepoće. Tek kad krenemo uspostavljati stvarni odnos sa samima sobom, sa svojom dušom, postat ćemo istinski objektivni ljudi. U Novom zavjetu sotona se naziva i optužiteljem, on uvijek oblijeće oko nas da nam nametne osjećaj krivnje, sa željom da mrzimo sebe, a onda i druge. On ne želi da mi sami sebe razumijemo, već da uvijek sumnjamo u sami sebe. Ovo su također osjećaji koji će nam se lukavo pokušati podmetnuti kao skromnost, ali nemaju puno veze s Duhom Svetim. Duh Sveti je naša obrana. On nas savjetuje da ne vjerujemo tim glasovima tame, već da idemo za svjetlom koji je Isus Krist. Uvijek svoj odnos sa samima sobom, sa svojim unutrašnjim svijetom i sa svojom dušom predajmo Duhu Svetom i onda možemo biti sigurni da ćemo uspostaviti dobar omjer fokusiranosti na ono što je izvanjsko i na ono što je u nama. Ne postignemo li tu ravnotežu, nećemo uspjeti u svom poslanju, ali uz pomoć Božju nema razloga za strah.

Božja providnost

Isus je rekao: kada se vratim, hoću li naći vjere na zemlji?! Nije rekao: kada se vratim, hoću li naći ljude koji nedjeljom idu na Misu?! Nije rekao, kad se vratim, hoću li naći ljude koji idu svaki tjedan na ispovijed?! Hoću li naći ljude koji se jako brinu za svoje grijehe?! Poznajem ljude koji sve to rade i nemaju puno vjere. Oni su puni straha, ali ne vjere. Osnovni razlog zašto postajemo puni straha je taj što mi ne tražimo Boga, nego vlastito spasenje. Bitniji nam je neki mali sustav po kojem će se naša duša spasiti od samoga Isusa Krista. Koliko je to daleko od stava što su ga imali mučenici. Njih svijet uistinu nije bio dostojan. To su ljudi koji su bili veći od života. Oni su se odazvali na poziv radikalne nesigurnosti, a to je upravo onaj poziv koji šalje vjera svakom čovjeku. Napredovati na putu vjere znači prihvatiti nesigurnost, odustati od pokušaja da panično kontroliramo svoj život i svoje spasenje i da se otisnemo na putovanje predanja. Umjesto da stalno činimo sve kako bismo odgovorili na sve svoje potrebe, ostavimo prostora da nam u nekim stvarima Bog providi. Prepustimo Njemu da upravi s različitim aspektima našega života. Što mu više budemo prepuštali, vidjet ćemo da je Njegovo djelovanje kudikamo bolje od onoga što bismo mi vlastitom brigom i zauzetošću ostvarili. To je način da naš život postane skladan niz trenutaka koji obiluju blagoslovom, plodovima i svrhom. To je način da naše tragedije ne budu potpuni brodolomi i da odnosi koje imamo ne budu u neredu i svađama. Tako će naš život svijetliti kao primjer smislena i hrabroga življenja svim našim bližnjima i cijeloj okolini. Budemo li tako živjeli, naviještat ćemo evanđelje i širit ćemo magnetizam koji je posjedovao Isus Krist.

Samopoštovanje

Ponekad mislimo, barem većina nas, da glasovi koji podržavaju i podupiru nešto što bismo mi zapravo rado činili, nisu od Boga te ih odmah odbacujemo. To je vrlo oskudno razlučivanje. Ako uspostavimo odnos sa sobom i pronađemo svoje istinite, prave čežnje, uvidjet ćemo da i Bog za tim čezne. Pogrešno mislimo da glas koji dolazi od Boga traži od nas samo najteži način i da ništa što je lako nije od Boga. Glasove koje čujemo, neke unutarnje poticaje i previranja trebamo razlikovati. Ako su ti glasovi došli do nas iz prostora krivnje i mračnoga raspoloženja, povezani uz moranja i trebanja, trebamo ih bolje preispitati. Ako nam dolaze u raspoloženju mira i nisu povezani s krivnjom, velika je vjerojatnost da dolaze od Duha Svetoga. Trebamo prestati povezivati volju Božju samo s trpljenjem i trebamo je dovoditi u vezu s radošću života. Naš Bog stvara puno ljepote i uopće nije dosadan, već je jako zabavan. Ako mi konstantno slušamo negativne glasove umjesto glasove koji dolaze od Boga, uvidjet ćemo da nas ti negativni glasovi vrijeđaju, oni nam uporno poručuju da mi ne vrijedimo. Mi tada o sebi preuzimamo negativnu sliku i umjesto da objektivno priznamo neku svoju manu kao dio nas samih koji je normalan jer nismo savršena bića, mi počinjemo smatrati da je ta naša mana osnovna karakteristika našega bića i da nas je Bog stvorio jako loše. Nakon toga, počinjemo djelovati iz pozicije straha i krivnje, pa više nemamo poštovanja prema samima sebi. Okolina reagira tako da nas i ona prestaje poštovati i onda upadamo u začarani krug negativizma. Ispravan bi stav zvučao otprilike ovako: „ja možda jesam sebičan, možda sam često bio takav, ali to ću nastojati promijeniti jer je to moja loša strana, ali to ne znači da ja nisam ljubljeno dijete Božje i da ne zaslužujem ljubav i poštovanje, od samog sebe i od drugih. Kada me je Bog stvarao, nije stvorio nešto bezveze. Nije stvorio ni nešto savršeno, ali to je uredu, Bog me voli i to je razlog da sam sebe poštujem i želim sebi dobro bez osjećaja krivnje”.

Što danas konkretno znači ljubav za braću? To je vrijeme i razumijevanje za ljude koji nam se ne čine na prvi pogled privlačnima, koji nisu bogati, mirisni, koji ne znaju reći pravu riječ u pravo vrijeme. To je ljubav prema najmanjoj braći. Isus nam je to zapovjedio. Bio je konkretan, zabranio nam je da razlikujemo dostojne i nedostojne naše ljubavi. Dok god gledamo ljude sa strane i dijelimo ih na vrijedne i nevrijedne, mi ih gledamo s visine. Ako napustimo to pravo, ulazimo u zajedništvo sa slomljenošću, koja obilježava svakoga od nas! Sve što je u životu važno je Bog i ljudi oko nas. Zato je bitno da ovi savjeti ne ostanu na teoretiziranju, već da preuzmemo akciju. Prihvatimo vlastitu ranjenost, slomljenost i oprostimo vlastitim nesavršenostima. Tako ćemo razumjeti prirodu milosrđa i sami ćemo postati milosrdni. Ne možemo umišljati da znamo ljubiti Isusa, a da pri tome ne znamo ljubiti druge. Bog ljubi život, On konstantno stvara iz ljubavi prema životu, zato i mi uživajmo u životu, radujmo mu se i slavimo ga. Djelujmo iz duše tako što ćemo njegovati duh slavljenja i zahvaljivanja, tako što ćemo biti ljudi evanđelja i što ćemo se usuditi dijeliti sebe s drugima!

Objava Slomljen, a blagoslovljen (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Živeći u tajanstvenom procesu zamjene, Weil je zauzimala mjesto žrtava nepravde vjerujući da je to jedini put otkupljenja. Tiho je žrtvovala svoj život i prošla patnju kakvu su prolazili brojni ljudi onoga vremena. Za nju solidarnost nije bila misaona ideja već način života. Kad su radnici bili ponižavani u tvornicama i kad se koristila njihova radna snaga u prekomjernom opsegu, ona napušta siguran profesorski posao i odlazi raditi u tvornicu. Radila je i u tvornici Renaulta. Tu je na vlastitoj koži osjetila poniženje koje doživljavaju radnici, vidjela je kako se gazi ljudsko dostojanstvo. Ograničeni vremenom, radnici su bili upregnuti u rad poput životinja bez prava na pogrešku, a ako nisu bili dovoljno efikasni, prijetio im je otkaz. Također su bili ponižavani prijetnjom da su lako zamjenjivi. Za Weil je rad u tvornici bio životni odabir. To nije bio eksperiment ili puki test, već duboka životna odluka solidarnosti s radnicima. Željela je „ući” u njihovu kožu i osjetiti patnju koju oni prolaze. Radnik je u tvornici bio samo broj, nitko ga ne vidi, radi od jutra do sutra. To je Francuskinja iskusila na svojoj koži. Zar solidarnost nije najdublja molitva? Zar molitva bez solidarnosti nije „mršava” i često nedovoljna?

Lako je moliti, ali kad molitva postane solidarnost na vlastitoj koži, prerasta u čin istinske kršćanske ljubavi koji kršćani vrlo rijetko koriste. Ako je netko gladan, i ja ću biti gladan! Ako netko plače, i ja ću plakati! Ako netko oskudno živi, i ja ću oskudno živjeti! Ako netko nema jednu majicu, zašto bih ja imao dvije?! Solidarizirati se znači biti sličan onom tko pati. Nemoj ostati samo na riječima i kratkim uzdasima jer toliko je prilika u tvojoj okolini gdje se možeš solidarizirati s drugima. Sjećam se da sam kao dijete u osnovnoj školi dobio džeparac za koji sam mogao kupiti samo sendvič, ali ne i sok, pa bih se poslije napio vode, a tolika su djeca tada mogla kupiti i sendvič i sok. No, ta me je lekcija naučila solidarnosti. Naime, tada nisam vidio samo što ja nemam jer pojedine moje kolege nisu imali novac ni za sendvič ni za sok. Takvoj sam djeci znao prići i dati svoj sendvič rekavši da ja nisam gladan pa neka ga on ili ona pojede. Solidarnost na djelu uči te nasljedovanju Krista. I danas ti se nude razne prilike i mogućnosti za solidarnost. Iskoristi ih i budi solidaran jer solidarnost je evanđelje u praksi.

Objava Simone Weil i snaga solidarnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Alfonz Ratisbonne rođen je 1814. u Strasbourgu kao jedanaesto dijete u aristokratskoj židovskoj obitelji koja se bavila bankarstvom. Majku je izgubio kada mu je bilo samo četiri, a oca u šesnaestoj godini života. Najveći šok u obitelji Ratisbonne dogodio se kada je Alfonzov stariji brat Teodor, na sjednici Židovske zajednice kojom je predsjedao njegov otac, javno izjavio da se preobratio na katoličku vjeru. Poslije će postati svećenik isusovac. Ovaj događaj toliko je obilježio mladog Alfonza da je prekinuo svaki kontakt s bratom smatrajući ga odgovornim za svu obiteljsku patnju. U njemu se ujedno stvorila i neopisiva mržnja prema Katoličkoj Crkvi i svećenstvu. Kao dvadesetosmogodišnjak, godinu dana prije planiranoga vjenčanja s nećakinjom Florom i preuzimanja vođenja obiteljskoga poslovanja, odlučio je poći na putovanje Europom te na koncu posjetiti i Jeruzalem. Umjesto planiranoga odlaska u Napulj došao je u Rim. Ondje je susreo baruna Teodora de Bussiéresa, poznanika iz rodnoga grada i prijatelja njegova brata svećenika, gorljivoga katolika i širitelja pobožnosti prema čudotvornoj Marijinoj medaljici, te njegova prijatelja grofa Augusta de la Ferronaysa, također Marijina štovatelja. Grof August bit će onaj koji će tih na poseban način moliti za obraćenje mladoga Židova kojega je upoznao.

Tijekom druženja s mladim Alfonzom, primijetivši koliku je netrpeljivost gajio prema Katoličkoj Crkvi, spomenuta dvojica katolika ponudila su mladiću 8. siječnja 1842. neobičan izazov, rekao bih „svetu opkladu”. Rekli su mu neka sa sobom nosi čudotvornu Marijinu medaljicu, svakoga jutra recitira poznatu marijansku molitvu Memorare sv. Bernarda(hrv. Spomeni se, o predobrostiva Djevice), te će se sigurno obratiti i postati katolikom. Samouvjereni mladić, kako bi se narugao svojim sugovornicima i uvjerio ih u besmislenost nošenja medaljice i svih molitava prihvatio je njihov prijedlog. Usput im je podrugljivo citirao tekst iz poznate Offenbachove opere Hoffmanove priče koji kaže: „Ako mi ne koristi, barem neće škoditi!” Nakon dogovora barunova kći stavila mu je medaljicu oko vrata. Idućih dana Alfonz je uistinu nosio medaljicu i izgovarao molitvu.

Tijekom posljednjega dana njegova boravka u Rimu iznenada je umro grof August i njegov prijatelj Teodor de Bussiéres zaputio se prema crkvi Sant’Andrea delle Frate kako bi organizirao ispraćaj za svoga preminulog prijatelja. Na putu prema crkvi sreo je Alfonza koji se već spremao napustiti Rim i nastaviti svoje putovanje. Odlučili su zajedno poći do crkve te se oprostiti. Kada je barun otišao kod fratara dogovoriti pojedinosti sprovoda, rekao je Alfonzu neka ga pričeka u crkvi. Bio je to trenutak koji će posve promijeniti njegov život. U crkvi mu se ukazala Blažena Djevica Marija. Kada se barun vratio u crkvu, pronašao je Alfonza na koljenima. Taj prizor natjerao mu je suze na oči.

Dirljive su Alfonzove riječi kojima je kasnije opisao ono što se dogodilo toga dana: „Hodajući crkvom približio sam se mjestu gdje se pripremala pogrebna ceremonija. Tada me obuzeo veliki nemir koji ne mogu riječima izraziti. Cijela se crkva zamračila, osim jedne kapele koja je zračila najvećim sjajem i ugledao sam Blaženu Djevicu Mariju kako stoji na oltaru živa, veličanstvena, lijepa, puna milosrđa, nalikujući svojim stavom slici utisnutoj na medaljici. Na taj prizor pao sam na koljena. Nekoliko puta s naporom sam pokušao podići pogled prema Djevici, ali poštovanje i sjaj brzo me natjerali da ga spustim. Jedva sam mogao promatrati Marijine ruke i u njima sam vidio izraz oprosta i milosrđa. U prisutnosti Presvete Djevice, iako mi nije rekla nijednu riječ, potpuno sam shvatio užas stanja u kojem sam se nalazio i ljepotu katoličke vjere. Jednom riječju, shvatio sam sve!”

Ubrzo nakon ovoga događaja Alfonz je 31. siječnja 1842. primio krštenje, potvrdu i svetu pričest po rukama kardinala Patrizija, generalnoga vikara Svete stolice. Već u veljači iste godine Vatikan je pokrenuo proces kojim je zaključeno da je Alfonzovo iznenadno obraćenje bilo istinsko čudo po zagovoru Djevice Marije. U svibnju 1842. slika Gospe od Čuda, naslikana po opisu Alfonza Ratisbonnea, izložena je na čašćenje u crkvi na mjestu ukazanja gdje stoji i danas. Nakon obraćenja Alfonz se pomirio s bratom i pomogao mu u osnivanju Sestara Naše Gospe od Siona, a već 1847. zaređen je za svećenika u Družbi Isusovoj. Želeći se u potpunosti posvetiti obraćenju onih koji nisu prihvatili Spasitelja i njegovu Presvetu Majku, uz dozvolu pape Pija IX., 1855. napustio je Družbu te se preselio se u Jeruzalem, gdje je ustanovio samostan Ecce Homo, u kojem su sestre Gospe od Siona vodile školu i sirotište za djevojčice. Godine 1860. izgradio je samostan i crkvu sv. Ivana u Ain Karemu, kao i još jedno žensko sirotište. Zajedno sa svojim sudrugovima, pod imenom Sionski oci,sve do svoje smrti 1884. neumorno je radio na obraćenju Židova i muslimana na katoličku vjeru.

U crkvi Sant’ Andrea delle Frate, na oltaru Gospe od Čuda, svoju prvu svetu misu slavio je 29. travnja 1918. sv. Maksimilijan Kolbe.

Objava Naša Gospa od Čuda: Snaga čudotvorne Gospine medaljice pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.