Don Gobbi je više puta boravio u Hrvatskoj gdje je od Majke Božje primio razne poruke koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo u kakvom se stanju nalazimo i što se od nas očekuje.

Kraljica mira

Dana 19. lipnja 1982. godine, Gospa se u Splitu obraća svima koji su se odazvali njezinu pozivu i kaže da je od njih sastavila „svoju četu” s kojom ulazi „u zaključne trenutke bitke”.[2] Ovim se svima daje na znanje da se nalazimo u prijelomnim vremenima. Hrvati nisu posebno spomenuti, ali su uključeni po odazivu kao dionici Gospine čete.

U drugoj poruci danoj u Zagrebu 14. studenoga 1984. Gospa prvi put izrijekom spominje hrvatski narod. Odaje nam priznanje zbog onoga što smo pretrpjeli i očituje svoju blizinu: „U zemlji ste gdje moji sinovi trpe i nose teret nebrojenih patnja; u ovoj zemlji kojoj toliko prijeti moj i vaš Protivnik, ali koju Ja toliko ljubim i štitim.”[3] Ukazuje da je naša domovina posebno teško poprište borbe dobra i zla, odnosno da se nalazimo na prvoj liniji bojišnice gdje smo izloženi velikim patnjama i prijetnjama Sotone. No u isto vrijeme nismo prepušteni sami sebi, već je Gospa na našoj strani i pruža nam posebnu zaštitu i ljubav.

Potom kaže: „Ja sam Kraljica mira. Nikada kao danas čovječanstvo nije bilo ugroženije opasnošću rata i neizmjernog razaranja. Gledajte na mene kao na Onu koja ima od Boga zadatak da donese mir svijetu. Zato vas pozivam da molite za mir s jednom trajnom, pouzdanom i uvijek sa mnom obavljanom molitvom. Osobito molite svetu krunicu. Tako ćete moći postići od Gospodina veliku milost promjene srdaca da bi se svi otvorili osjećajima ljubavi i dobrote. Tako će mir ući u srce ljudi, a zatim se proširiti u obitelji, narode i u čitav svijet.”[4] Majka Božja se predstavlja pod istim imenom kao i u ukazanjima u Međugorju – Kraljica mira – i upozorava na prijetnju svjetskoga rata koji se može otkloniti molitvom, posebno krunice, u zajedništvu s njom.

U nastavku iste poruke stoji: „Da bih vam dala siguran znak svoje majčinske nazočnosti i da bih vam pružila radost i ohrabrenje usred tolikih vaših boli, Ja sam sama izabrala ovu zemlju da se ukažem na nov, dulji i izvanredniji način.”[5] Marija objašnjava da je izabrala hrvatsku zemlju za svoja ukazanja, jedinstvena po dužini trajanja i načinu odvijanja. Razlog je što je vidjela velike patnje hrvatskoga naroda, koje su tada bile uzrokovane bezbožnom ideologijom komunizma i velikosrpskom vladavinom, i hoće mu dati „siguran znak” da ga ona nije napustila, već majčinski stoji uz njega kao što je svojedobno stajala pod križem svoga Sina bodreći ga tako da ne klone duhom i donoseći mu radost. Ukazanja u Međugorju su dakle znak Marijine ljubavi darovan Hrvatima. Ova poruka je izričita potvrda ukazanja u Međugorju kako po imenu Gospinu tako i po opisu načina tamošnjega ukazanja. No ovo je ujedno i priznanje Hrvatima što su, unatoč svim protivštinama, ostali vjerni Kristu. Do svjetskoga rata, hvala Bogu, nije došlo i to možemo zahvaliti onima koji su se odazvali Gospinu pozivu na molitvu. No nakon ni deset godina dogodio se rat u tadašnjoj Jugoslaviji u kojem su upravo Hrvati bili najveće žrtve. Možda je to Bog dopustio jer je znao da mi imamo još dovoljno vjere da to možemo iznijeti za razliku od zapadne Europe koja to ne bi mogla. Marija je uz to mogla te naše patnje prikazati svome Sinu kao zadovoljštinu za grijehe čovječanstva kako bi tako spriječila svjetski rat.

Majka domovine

U trećoj poruci danoj u Zagrebu 27. listopada 1988. godine Gospa kaže: „Kolike milosti izviru iz mog Bezgrješnog Srca za vas, za cijeli moj Pokret, za vašu domovinu koja prolazi časove patnje i tegobe i toliko treba pomoć svoje nebeske Majke.”[6] Marija nam ukazuje da zna kroz koje muke prolazimo i koliko nam je potrebna njezina majčinska pomoć i zato nam otkriva da primamo od nje velike milosti. Kako je tada postojala sam Jugoslavija, moglo bi se zaključiti da Gospa misli na nju ali ona bi tada govorila o državi, što bi bilo jednoznačno, a ne o „vašoj domovini” što je sintagma koju koristi u Zagrebu, prijestolnici tadašnje Republike Hrvatske i upućuje je Hrvatima katolicima koji svojom domovinom smatraju jedino Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

I nastavlja sa snažnom porukom: „Ja sam Majka i Kraljica vaše domovine.”[7] Ovdje se Marija sama naziva Majkom „vaše domovine”, odnosno budući da se prvenstveno obraća Hrvatima, to znači hrvatske domovine. Tako otkriva da nije samo Majka svakoga od nas ponaosob ili zajedno nego da njezino majčinstvo pokriva cijelu našu zemlju. Izgleda neobično da se Gospino majčinstvo može definirati i teritorijalno, no kada razmotrimo da je jedan od osnovnih odrednica nacije zemlja koju nastanjuje dotični narod, onda postaje shvatljivo da Marija u svojoj skrbi za nas, svoju djecu, svoje majčinstvo proteže i na našu domovinu bez koje ne bismo postojali kao narod. Štoviše, kako u Bogu nema slučaja nego svakome narodu udjeljuje i određenu zemlju za obitavanje tako je i Hrvatima dana baš ova zemlja u kojoj žive vjekovima. U tome nas je mogla kod svoga Sina zagovarati i za nas posredovati upravo Majka Božja, a svijest i zahvalnost za to je vjerojatno i razlog zašto je bitni dio našega nacionalnog identiteta upravo marijanska pobožnost.

Kraljica Hrvatske

Marija se u ovoj poruci ujedno naziva i Kraljicom hrvatske domovine. To ne isključuje uvriježeni naslov pod kojim je častimo kao Kraljicu Hrvata nego ga dapače i osnažuje ukazujući da ona vlada ne samo nad svojim vjernicima nego i našom zemljom.[8] To je povlastica koju vjerojatno možemo zahvaliti našim precima koji su upravo vojujući pod njezinim stijegom svoju domovinu, uz velike žrtve i stradavanja, obranili. Ujedno su tako, svojom krvlju i junaštvom, stoljećima štitili kršćanstvo od najezde islama i komunističkoga bezboštva zasluženo stekavši naslov predziđe kršćanstva. Po svome uznesenju na nebo, Marija je postala kraljica i neba i zemlje jer je Majka vječnoga kralja Isusa Krista. Katolička Crkva slavi blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice 22. kolovoza priznajući je tako moćnom zagovornicom kod Boga. Aleksa Benigar tumači: „Marijino kraljevsko dostojanstvo ima isti temelj i iste oznake Kristova božanskoga kraljevskoga dostojanstva. Ona ovisi o njemu i iz njega ima svoj opstanak, jer je u Božjem predodređenju s njime združena.”[9] Hrvati su je tako tijekom svoje burne povijesti zvali „fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvatske). No ujedno su je častili i kao kraljicu svoje zemlje. Godine 1944., u teškim danima Drugoga svjetskoga rata, fra Ante Jadrijević bilježi: „I hrvatski narod proživljava strašne dane, možda gore nego ikoji drugi narod. Svugdje se lije krv, a popaljene kuće i uništeni domovi opažaju se svaki dan sve više. Zato ako itko, mi trebamo poslušati glas svoje Majke i zaštitnice koji nam Ona upravlja iz Fatime. Ta mi smo Marijino kraljevstvo, a ona je naša Majka, kako ju je nazvao zadnji kralj hrvatske krvi Nikola Iločki: Majka kraljevstva, Mater regni.”[10] Neki narodi su Mariju i službeno proglasili kraljicom svoje domovine. Kraljicom Poljske proglašena je već 1656., a na traženje poljskih biskupa od 1923. ustanovljen je i blagdan Marije Kraljice Poljske.[11]

[1] Oscar Cantoni, „Apertura del processo per la causa di beatificazione e canonizzazione del Servo di Dio Sac. STEFANO GOBBI”, Diocesi di Como, 1. svibnja 2024., na: https://www.diocesidicomo.it/wd-document/apertura-del-processo-per-la-causa-di-beatificazione-e-canonizzazione-del-servo-di-dio-sac-stefano-gobbi/, (22. prosinca 2025.).

[2] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, Svećenički marijanski pokret, Zagreb, 1998., 252-253.

[3] Ibidem, 314.

[4] Ibidem, 314.

[5] Ibidem, 314.

[6] Ibidem, 435-436. Hrvatski prijevod koristi izraz zemlja koji je pogrešan jer u talijanskom izvorniku stoji „patria” što znači domovina. (Ai Sacerdoti figli prediletti della Madonna, Movimento Sacerdotale Mariano, Milano, 2007.²⁶, 365).

[7] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, 436.

[8] Detaljnije o Gospi kraljici Hrvata vidi: Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čuda, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare, Split, 2020., 260-264.

[9] Aleksa Benigar, Mudrost križa (Staurosofia). Franjevačke duhovne vježbe, Brat Franjo, Zagreb, 1994., 227.

[10] Ante Jadrijević, „Predgovor”, u: Ljudevit-Marija Grignon de Montfort, Prava pobožnost prema Majci Božjoj, Naklada Svetišta Majke Božje Lurdske, Zagreb, 1944., 4.

[11] Vidi detaljnije: Josip Mužić, Gospin vitez Ivan Pavao II. Hrvatima brat, Zaklada Vigilare, Zagreb, 2021., 81-84.

Objava „Plava knjiga” o Hrvatima (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Seobe su posebno razorne za obitelji. Žene i djeca često putuju sami ili dugo borave u izbjegličkim logorima, a da se aktivno ne uključuju u društvo. Takva stanja postaju razlog za trgovinu ljudima, posebice djecom. Mnogima na spomen migracija veliki trn u oku predstavlja doseljavanje značajnoga broja ljudi na tlo Europe koji nisu kršćani. Sve je veći strah da će europske države u potpunosti izgubiti vezu sa svojom stoljetnom kršćanskom tradicijom. S druge strane važno je postaviti pitanje je li moguće sačuvati tu tradiciju ako ona iznevjeri samu sebe izgubivši lice milosrđa i prihvaćanja, koje čini njezin temelj i bit Isusova nauka? Papa Franjo nije se u ovoj pobudnici dugo zadržavao na ovoj temi, ali je iznio savjete kako bi ljubav trebala izgledati u obitelji, prateći pri tome čuveni Hvalospjev ljubavi apostola Pavla. Ta ista načela možemo prenijeti i u odnose s ljudima koji zbog patnje, siromaštva i bijede traže dom u drugim dijelovima svijeta, pa sve češće i kod nas.

Ljubav je strpljiva

Ljubav je strpljiva, jer Bog je spor na srdžbu. To je osobina onoga koji se ne povodi lako za svojim nagonima, te izbjegava druge vrijeđati i napadati. Biti strpljiv u ovim odnosima ne znači drugima dozvoliti da nas maltretiraju ili da nas fizički napadaju. Biti strpljiv znači prihvatiti da stvari nisu uvijek onakve kako mi zamišljamo da bi trebale biti. Tada trebamo biti svjesni i da puno toga u životima migranata uopće ne izgleda onako kako su oni zamišljali. Ako ne odlučimo krenuti putem strpljivosti, uvijek ćemo pronaći izgovore da se ponašamo srdito i agresivno prema drugima i tako postajemo nesposobni za suživot. Ta strpljivost jača kad prepoznam da i drugi, baš kao i ja, ima pravo na život u ovom svijetu, takav kakav jest. Nije važno smeta li mi njegova prisutnost, remeti li moje planove, dosađuje li mi svojim postupcima ili razmišljanjima ili nije u svemu onakav kakav bih ja htio da bude. Ljubav uvijek uključuje vid dubokog suosjećanja, koji vodi do prihvaćanja druge osobe kao dijela ovoga svijeta, čak kad se on ili ona ponašaju različito od onoga što bih ja želio.

Ljubav je dobrostiva

Ljubav je dobrostiva, što znači da služi na dobrobit i pomoć drugima. Ona nije pasivna, već je praćena javnim djelovanjem, dinamičnom i kreativnom interakcijom s drugima. Ljubav nije samo pasivni stav strpljivosti već ona čini dobro. Ona je djelatna i samo takva je plodna. Kad se opredijelimo za akciju, osjećamo radost darivanja i služenje nas ispunjava srećom. Prava ljubav druge ljude ne doživljava kao prijetnju, već poštuje svako ljudsko biće i priznaje njegovo pravo na sreću. Ako je ljubav duboko ukorijenjena u nama, odbacit ćemo nepravdu koja se sastoji u tome da jedni imaju previše, a da drugi nemaju ništa. Trebamo željeti radost i za one koje društvo odbacuje jer to čini ispravan stav i želju za jednakošću. Ljubav se ne hvasta i ne nadima. Hvastanje je stav kojim se želimo pokazati superiornijim od drugih, ali samo pokazujemo da smo u srži arogantni. Ta arogancija je gubitak osjećaja za stvarnost. U tom stanju ljudi misle da su važniji od drugih, bilo zbog znanja koja imaju ili bogatstva koje posjeduju i to shvaćaju kao opravdan razlog da zagospodare drugim ljudima i da ih kontroliraju. No ono što nas stvarno čini velikima jest ljubav koja razumije, pokazuje brigu, pomaže slabe. Kod onih što se nadimaju više je isprazne rječitosti nego prave snage Duha. Isus je znao da svatko nastoji vladati nad drugim, ali kaže: Neće tako biti među vama! (Mt 20,26). Logika kršćanstva ne sastoji se u tome da se osjećamo višim od drugih i da im pokazujemo svoju moć, već u tome da ako želimo biti najveći trebamo biti poslužitelji svima. Logika utvrđivanja tko je pametniji ili moćniji nije logika ljubavi.

Ljubav je ljubazna

Obilježje ljubavi je ljubaznost. To znači da s drugima ne postupamo nepristojno ili neuljudno, niti grubo. Ako smo pravi kršćani zazirat ćemo od toga da drugima nanosimo bol, a nastojat ćemo u svojim kretnjama i riječima biti ugodni.

Biti ljubazan nije nešto što kršćanin može birati ili odbaciti po vlastitom nahođenju. To je nezaobilazan zahtjev ljubavi, stoga svako je ljudsko biće dužno biti prijazno s onima koji ga okružuju.

Da bismo svoje srce otvorili za istinski susret s drugima, važno ih je promatrati s ljubavlju, što nije moguće ako smo pesimistični i tražimo tuđe greške i mane. Odlučimo li se za pogled pun ljubavi, gradit ćemo nove veze, surađivati, integrirati druge i stvarati čvrste društvene mreže. Ako doseljenici s vremenom ne osjete pripadnost, suživot postaje neodrživ, čak i nemoguć jer svatko traži samo svoju korist. Antisocijalni ljudi gledaju na druge kao da su oni tu samo da bi zadovoljili njihove potrebe. Dok oni koji ljube uvijek imaju spremnu riječ ohrabrenja, snage i poticanja. Tako je govorio i Isus, riječi koje ne ponižavaju, niti rastužuju ili rasrđuju. Taj Isusov jezik ljubavi trebamo učiti iz dana u dan.

Kakvi mi trebamo biti?

Biblija nam jasno kaže da se ne trebamo samo brinuti oko onoga što je naše, nego i oko onoga što se tiče drugih. Umjesto da zauzimamo obrambeni stav prema drugima, kao neprijateljima koje treba izbjegavati, neka nam ne dosadi činiti dobro. Skloni smo tražiti tuđe pogreške i zamišljati veća zla nego što jesu. Predmnijevamo loše namjere, što pogoduje da naša ozlojeđenost raste. Sebičnost, razdori i napetosti posljedice su otrovnoga stava i radovanja kada se drugima čini nepravda. S druge strane ljubav se raduje istini i raduje se tome da se svakom čovjeku vrati njegovo dostojanstvo. Ako smo usredotočeni samo na svoje potrebe, osuđujemo se na život s malo radosti. Uzdržimo li se od osuđivanja, stvorit ćemo ozračje slobode koje omogućuje iskrenost i transparentnost. Ljudi koji traže svoj novi dom, ako osjete da ih drugi cijene, lakše će se otvoriti društvu u koje su stigli. Papa Franjo kaže da je naš odnos prema migrantima paradigmatske prirode. To je ispit naše opredijeljenosti da u životu milosrdno prihvaćamo druge i da pomažemo slabim osobama da se integriraju u naše društvo. Martin Luther King kaže: Kada dođeš dotle da pogledaš u lice svakog čovjeka i vidiš duboko u njemu ono što religija naziva „slikom Božjom”, počinješ ga voljeti unatoč svemu. Bez obzira na to što čini, vidiš Božju sliku u njemu. Ako uzvraćaš mržnjom na mržnju, samo se pojačava postojanje mržnje i zla u svemiru. Ako sam ja tebe udario i ti mene udariš pa ti ja ponovno uzvratim i onda ti meni uzvratiš, i tako redom, to očito ide u nedogled. To jednostavno nikada ne prestaje. Negdje netko mora imati malo zdravog razuma, i to je snažna osoba. Snažna osoba je osoba koja može prekinuti lanac mržnje, lanac zla. Netko mora imati dovoljno vjere i moralnosti da ga prekine i ubrizga u samu strukturu taj snažni i moćni element ljubavi.

Objava Amoris Laetitia – Radost ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Masovno okupljanje naroda nije moglo proći nezapaženo od vlasti koja se osjetila ugroženo i počela poduzimati protumjere. Fra B. Vidović piše: „To se je ukazanje, kako govore, ponavljalo. Čim je taj glas pukao, počeo je svijet dolaziti na groblje. Hiljade i hiljade dolaze svaki dan i svake noći i župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača. Ali se je vlast umiješala, uhapsili su djevojku i djecu. Govore da su djevojku i tukli, ali držala se je sjajno i govorila: dalje mene tucite i ubijte, ja ću govoriti, što sam vidjela i čula. Svijet jednako dolazi.”[1]

Progoni

UDBA privodi i ispituju vidioce pokušavajući ih zastrašiti i prisiliti da povuku i zaniječu ukazanja koja su imali. No ova mjera se nije pokazala učinkovitom jer, ako je i djelovala na djecu, nije na Janju koja je, unatoč primljenim batinama, pružila odlučan otpor spremna položiti i život za svjedočenje istinitosti onoga što je doživjela.

Nakon toga represija se okrenula protiv naroda. „Organi vlasti su te skupove zabranjivali i razgonili, pojedince pozivali na saslušavanja i zatvarali.”[2] Dočekivali su hodočasnike i nisu im dali prolaziti.[3] Grupu iz Prologa su istukli pendrecima a druge su pritvorili.[4] Ljude su zatvarali i u kapelu.[5] Ljudi su stoga odlazili noću i po mraku do mjesta ukazanja da ih ne vide komunisti.[6] Kad bi milicija došla, ljudi bi se dali u bijeg preko grobova, a one koje bi uhvatili tukli bi bez poštede. No Bog je znao davati čudesnu zaštitu žrtvama i svjedočanstvo prisutnima. Janju su komunisti tukli na groblju, ali ona je govorila da je ništa ne boli.[7] Ovo iskustvo su imali i neki drugi vjernici. „Mara Lauš nadimak Lovac zvala se Čavaruša išla na groblje Džalto, zloglasni komunjara iz Livna, je udario kundakom a ona ništa nije osjetila.”[8] Ovakvi udarci posebno kundakom puške mogu nanijeti teške ozljede i nemoguće je da ne izazovu veliku bol. Iz ovakvih slučajeva i progonitelji su mogli zaključiti da se radi o nadnaravnim fenomenima i postaviti se drukčije. Nažalost nemamo saznanja da se itko od njih pokajao i obratio. Štoviše, bilo je i onih koji su izgleda tada tragično skončali. Janjin stričević Ilija (Ile) Franjičević, od majke Mande Pelivan i oca Ivana, također je imao viđenje i umro od posljedica prebijanja milicije koja je danima rastjerivala narod.[9]

Cijelo to vrijeme Janju nisu ostavljali na miru, bila je prva na udaru, puno je propatila ali je primala i posebne milosti koje su često bile vidljive i drugima. Janju su odvodili u Livno u zatvor nekoliko puta, ali njoj je „sjalo u zatvoru”.[10] Jednom zgodom nakon tri dana pritvora, vidjevši svjetlo u zatvoru, pustili su je samu u noći. Noć je bila mračna, ali se ukazala zvijezda koja je išla pred Janjom do Bile gdje je prenoćila kod ujaka.[11] Sutradan je sretno stigla kući. Jednom kad su je uhitili i, kako nije bilo automobila, pješice privodili na ispitivanje, njoj se otvorio grm u koji je ušla, a pratitelji je nikako nisu mogli naći i otad su je ostavili na miru.[12]

Komunističke vlasti su protiv hodočasnika koristile miliciju i vojsku, ali svime je rukovodila UDBA koja je mogla računati i na razgranatu doušničku mrežu suradnika. Činjenica da su upregli cijeli svoj represivni aparat protiv golorukih ljudi, uglavnom žena i djece, govori koliko su to smatrali važnim. Bojali su se vjernika svjesni da njihova vlast ne počiva na podršci naroda nego na nasilju i zločinima.

Fra B. Vidović piše 1946.: „Svrhom godine zastalo posve i svijet ne ide toliko u Ćosanlije. Bit će da više nema ukazanja.”[13] Razumljivo je da su uslijed progona, a onda i zbog dolaska zime jenjali dolasci hodočasnika, no to ne znači da su prestala ukazanja. Godine 1946. i 1947., ljudi su se okupljali masovno, a nakon toga nisu. Što bi moglo značiti da su to vrijeme ukazanja bila redovita, a nakon toga više nisu ili su se, zbog represije, događala potajno u privatnosti. Svakako zadnje vijesti o ukazanju imamo 1952. godine,[14] a vjerojatno su te iste ili najviše sljedeće godine potpuno prestala. Sveukupno imamo nekih sedam godina koliko su trajala ukazanja.

Različite prosudbe

Fra Franjo Vrdoljak (1912. – 1995.) je za vrijeme ukazanja bio župnik (od 29. VI. 1945. do 4. V. 1947.).[15] Njegov stav je bio vrlo važan kako za narod tako i za vlast. Svjestan toga on se, po vlastitim riječima, „nije miješao u čitavu stvar”.[16] Fra Bonifacije Vidović kaže: „Župnik se drži neutralno i u ništa se ne pača.”[17] Samostanski kroničar kaže „sva je sreća” da nije, jer je očito prepadnut i zabrinut zbog progona kojemu su u protivnom mogli biti izloženi franjevci. Župnik u svojoj kronici nikoga ne okrivljuje nizašto, dapače uopće ne spominje ni Janju ni ikoga drugog od vidioca i tako ih štiti. Uz to što je još važnije on, iako je najpozvaniji da govori o onome što se zbiva u njegovoj župi, ne donosi nikakav, a posebno ne negativan, sud o događanjima. Za očekivati je da je župnik pazio što zapisuje svjestan da se sve može iskoristiti protiv njega. Stoga je mogao ili prešutjeti ukazanja ili zabilježiti ih tako da to nikome ne naškodi. U ovom drugom slučaju za koji se on odlučio, prednost je što tako ostaje svjedočanstvo za poslije. U prilog ovoga zaključka stoji i što ista kronika donosi: „Jedne korizmene nedjelje 1947. organi vlasti rastjerali su posjetioce sa ćosanskoga groblja. Iza toga je došao jedan organ vlasti s tri vojnika da premetne župski stan. U prisutnosti Ive Brale zvonara, jer župnika nije bilo kod kuće, premetnuo je kuću i našao kroniku, istrgao iz nje nekoliko listova s napomenom da se tu nalaze neke stvari koje terete fratre. Tako je objašnjen nestanak ona četiri lista kronike iz 1947 godine.”[18] Iz Kronike samostana na Gorici saznajemo da je zvonar bio uzet za svjedoka, a da je predstavnik vlasti bio Tomislav Džalto.[19] Prvotni razlog dolaska vlasti bilo je tjeranje hodočasnika s mjesta ukazanja. Premetačinu župnoga stana napravili su tek naknadno i u njoj je ključan bio pronalazak župne kronike, koja je očito i bila predmet potrage, iz koje su istrgnute četiri stranice kao dokazni materijal protiv župnika.

[1] Ibidem, 411.

[2] Liber memorabilium župe Čuklić, 55. Usp. također: Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

[3] Kazivanje J. Vlahovića.

[4] Kazivanje A. Kurbaša.

[5] Kazivanje A. Franjičević.

[6] Anđelku Benzon je tako majka nosila noću na leđima do groblja i ona se sjeća svjetla plave boje slična moru (Kazivanje A. Benzon).

[7] Kazivanje Marije Milanović, r. Franjičević 1952., J. Mužiću 5. travnja 2025.

[8] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 4. travnja 2025.

[9] Kazivanje A. Benzon. U drugom izvoru navodi se prirodni izvor smrti. „Ile Franjičević rođen 1933. umro je sa 17 godina. Sestra je pričala da ga je groznica uhvatila na groblju, Ile: ‘Mama, probudi me u 4 ujutro’, vidio Gospu.” (Kazivanje J. Franjičević).

[10] Kazivanje A. Kurbaša. Samostanski ljetopisac donosi da su „dapače Janju neko vrijeme držali i u pritvoru” (Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421).

[11] Kazivanje J. Franjičević; Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 4. travnja 2025.

[12] Kazivanje A. Benzon.

[13] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[14] Kazivanje Z. Milanovića J. Mužiću 27. studenoga 2025.

[15] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 88.

[16] Liber memorabilium župe Čuklić, 55.

[17] A. Barun, „Dnevnik”, 411.

[18] Liber memorabilium župe Čuklić, 56.

[19] Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna, 421.

Objava Ukazanja u Ćosanlijama (III.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mučeništvo o. Perice

Manje je poznato da je o. Perica u ljeto 1928. godine pohodio njemačku mističarku Therese Neumann koja je čak 36 godina bez jela i pića živjela samo od euharistije.[2] Tom prigodom ona mu je prorokovala da će završiti život mučeničkom smrću.[3] Po ulasku u Dubrovnik 22. listopada 1944. partizani su oko 22 sata uhitili oca Petra.„Rublje je stavio u svoju tašku, s klecala je uzeo svoj redovnički križ, sliku Srca Isusova i Marijina, te sv. Josipa. Sve je govorio: Srce Isusovo, smiluj mi se, Srce Marijino, u te se uzdam, sv. Josipe, tebi se preporučujem. Na to se je bacio naglo, brzo i iznenada, pred klecalom na koljena i nekoliko puta poljubio pod, zazivajući Srce Isusovo i Marijino i sv. Josipa u pomoć. Srce Isusovo, ako je žrtva za tebe, neka bude, rado je primam, smiluj mi se.”[4] Otac Petar od đačkih je dana molio za milost mučeništva i tu želju više puta u životu spominjao, pa u zatvoru Karmen o tome naglas razmišlja.[5]

Odveden je na otočić Daksu gdje je, skupa s 52 Dubrovčanina, bez suđenja bio svučen, zlostavljan i strijeljan, a njegovo tijelo bačeno u zajedničku jamu. Za njega jedan njegov štovatelj opravdano piše: „Ja sam uvjeren da si bolnu tajnu svoje Kalvarije namijenio Gospodaru života i smrti za spas svoje Hrvatske. To čvrsto vjerujem i to je jedino što me tješi u tami tvoje smrti. Isto tako vjerujem da su tvoji krvnici bili postidjeni tvojim pogledom i tvojim janjećim predanjem pravednika.”[6]

Navještaj slobode

Prilikom susreta s mističarkom, otac Petar primio je od nje i objavu da će Hrvatska potkraj stoljeća zadobiti slobodu.[7] Hrvatska je postojala kao država i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, ali svega četiri godine i nije bila posve neovisna. Mističarka je izrijekom spomenula da će se to dogoditi koncem dvadesetoga stoljeća. Tako je i bilo: nakon šest desetljeća od proroštva, u ratu se rodila hrvatska država.[8] Ni ona nije posve slobodna, ali dijeli sudbinu ostalih takozvanih demokratskih država. Vjekovni san za koji su nebrojeni naraštaji molili, žrtvovali se i stradavali postao je tako, unatoč svim protivštinama, zbilja kojom se dičimo i u kojoj očekujemo da će Bog podariti istinski preporod hrvatskoga naroda.

Prva su se dva proroštva, dakle, u cijelosti ostvarila što je svojevrsno jamstvo i za ispunjenje trećega proroštva. Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima i samo čovjek zna zakazati i tako odgoditi ispunjenje proroštva.

Znakovito je da se Therese Neumann, dok je još bila živa, ukazivala djeci u Bolu 1946. godine skupa s Majkom Božjom i svecima. Moguće je objašnjenje da je tu bila riječ o bilokaciji, a ne o pravom ukazanju. Svakako to potvrđuje da je mističarka, koja je djeci prije ukazanja bila nepoznata, bila dionik i podupiratelj poratnih ukazanja u hrvatskom narodu. Nadnaravno djelovanje je daleko jače od naravnoga, a utjecaj mističnih duša na povijesna zbivanja u pravilu prolazi neprimijećen i bit će nam u cijelosti poznat tek na posljednjem sudu.

„Kralježnica” Europe

No Therese je dala i treće proroštvo o Hrvatskoj: da će imati ključnu ulogu u očuvanju kršćanstva u Europi, tj. da će biti „kralježnica” očuvanja kršćanstva u Europi.[9] Evo što o tome kaže njegov suvremenik Dušan Žanko: „Znali smo da moliš i žrtvuješ se za Hrvatsku. Znali smo, da si u svojim snovima, pjesmama, viđenjima i patnjama za Hrvatsku. Znali smo da si 1932. pitao čudesnu Djevicu Neumann za Hrvatsku i da si skupa s njom odgonetnuo tajne Božje Providnosti o Hrvatskoj. Tereza Neumann je izjavila da će u najtežim vremenima koja dolaze za kršćanstvo, Hrvatska biti kičma kršćanstva. Dakako, bio si oprezan i svet. Znao si čuvati tajnu. Mi smo je slutili, a poslije saznali.”[10]

Mala zemlja, ekonomski opljačkana, politički porobljena, demografski desetkovana, a teritorijalno reducirana, dobila je poslanje da bude ni više ni manje nego „kralježnicaˮ europskoga kršćanstva. Kralježnica je središnji koštani oslonac trupa koji štiti leđnu moždinu te omogućuje čovjeku pokretljivost i uspravno držanje. U prenesenom smislu to znači da je Hrvatska odabrana da u prijelomnim vremenima u Europi sačuva vjernički ponos, pokrene kršćanski preporod i, uz velike žrtve, predvodi borbu protiv sila zla. To ju višestruko nadilazi, ali kako znamo, Bog bira malene da posrami velike, tj. da svima bude očito da je On gospodar povijesti i onaj koji „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” (Lk 1,52). O tome govori i apostol Pavao: „Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1,27-29).

Nagovještaji ostvarenja i toga posljednjega proroštva sve su vidljiviji jer, iako je hrvatski narod grešan, ipak – unatoč svim ratovima i progonima – duhovno stoji daleko bolje nego zapad. Štoviše, imamo puno znakova vjerskoga buđenja: od molitava pred bolnicama i na trgovima, preko hoda za život, mreže vječnoga klanjanja po svim većim gradovima do masovnih duhovno-rodoljubnih glazbenih spektakala.

[1] „’Zdravo Djevo’ – hrvatska marijanska himna već 120 godina”, HKM, 3. rujna 2024., na: https://hkm.hr/vijesti/domovina/zdravo-djevo-hrvatska-marijanska-himna-vec-120-godina/, (19. prosinca 2025.).

[2] Roko Prkačin, O. Petar Perica, DI. Pjesnik i mučenik, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2014., 147. Mijo Ivurek navodi da se ovaj susret dogodio 1922. (Mijo Ivurek, Padre Petar Perica i njegovo doba. Život i djelo isusovca, dobrotvora, domoljuba i mučenika s Dakse, pjesnika – autora najpjevanijih katoličkih pjesama u Hrvata: Do nebesa i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata,Naklada – Gea d.o.o., Zagreb, 2015., 59).

[3] Kazala mu je također da moći koje se u Splitu pripisuju sv. Duji ustvari nisu njegove, nego pripadaju jednomu drugomu mučeniku. (R. Prkačin, nav. dj., 147); M. Ivurek, nav. dj., 59.

[4] R. Prkačin, nav. dj., 227-228.

[5] Ibidem, 229.

[6] Dušan Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, u: Dušan Žanko, Svjedoci. Izabrani eseji, prikazi, sjećanja, Hrvatska revija, Barcelona –München, 1987., 230.

[7] Vladimir Lončarević, „Petar Perica – mučenik i pjesnik”, Glas koncila, 21. listopada 2012., 21.

[8] Koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća Jelena Brajša, tadašnja ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, osobno mi je prenijela ovo proroštvo o osamostaljenju Hrvatske.

[9] V. Lončarević, nav. dj., 21. Pater Vatroslav Halambek u razgovoru 8. siječnja 2026. potvrdio mi je da postoji usmena predaja kako je pater Josip Antolović pronašao u njegovim spisima da mu je, nakon što je čula da je iz Hrvatske, rekla da će Hrvatska biti kičma Europe.

[10] D. Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, 230. (Objavljeno prethodno u: Hrvatski narod, br. 1240, 21. siječnja 1945.).

Objava Proroštva Therese Neumann o Hrvatskoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Naime, ne mora se biti nikakav nobelovac ni vrhunski prirodoslovac da bi se uočilo da je stvoreni svijet kojega smo i sami dio, upravo jedno veličanstveno čudo Božjega stvaranja. Na primjer, neprocjenjivi dar života koji svi posjedujemo – velebno je čudo! Nismo htjeli postojati niti smo išta učinili da dođemo na svijet.

Imamo tijelo koje, ako je zdravo, radi besprijekorno kao švicarski sat. Što god da spomenemo: srce, pluća, živci, krvotok, osjetila, probavni trakt, udovi, mozak i njegove kompjutorski munjevite i točne operacije kojima upravlja tijelom, naša duhovna svijest o nama samima – zadivljujuća su priča o našim tjelesnim i mentalnim sposobnostima koje su ugrađene u nas, a da nismo ni znali.

Što tek reći za mogućnost međusobnoga sporazumijevanja, za moć razmišljanja, govora, smijeha, humora, plača, sjećanja, spavanja, učenja stranih jezika, slikanja, skladanja, sviranja glazbe, pjevanja, molitve, ljubavi, obitelji, rađanja, štovanja Boga…? Sve nas to čini posebnima među svim stvorenjima, čudesnim Božjim remek-djelom.

Koliko god pred čudesima kojima smo okruženi sposobnost našega razumskog raščlanjivanja, povezivanja činjenica i zaključivanja bila potpomognuta znanstvenim spoznajama pa i kršćanskom Objavom – puno toga nam unatoč razumu i vjeri ostaje nedokučivo. Čak i onda kada za posljednjega uzročnika takvih fenomena s pravom pretpostavimo Boga Stvoritelja koji se objavljivao najprije postupno u židovstvu pa potom u punini u Isusu Kristu, još uvijek ostaje neprotumačivo kako i zašto te s kojom zadnjom svrhom se takvi fenomeni u prirodi i oko nas odvijaju.

Bog oduvijek sklon čudima

Pravi pak govor o čudima tek i počinje kada se prebacimo na područje vjere, odnosno Staroga i Novoga zavjeta, povijesti Crkve i životopisa svetaca. Većina čitatelja je vidjevši ovu temu na prvim stranicama revije zacijelo najprije i pomislila na tu vrstu događaja.

Tko god je ikada uzeo Bibliju u ruku, makar i onu većini naših vjernika jedinu i najomiljeniju Ilustriranu Bibliju mladih, neko od njezina 22 izdanja na hrvatskom jeziku, suočio se s izvješćima o brojnim čudesima koja su se zbila posebnim Božjim zahvatom. Tko bi zaboravio gorući grm koji nikako da izgori iz kojega je Bog progovorio Mojsiju dok je ovaj na Horebu napasao ovce svoga tasta Jitra? Nezaboravni su također i čudesni znakovi koje su Mojsije i Aron izvodili pred egipatskim faraonom: najezde životinja, tuča i vatra s neba, epidemije bolesti, tmina, pretvaranje voda u krv i na kraju pomor prvorođenaca. Ništa manje spektakularan nije bio ni prelazak Izraelaca po isušenom Crvenom moru, potom padanje mane (kruha) s neba, proizvođenje vode iz stijene, opskrbljivanje stotina tisuća ljudi ptičjim mesom niotkuda samo na Božju riječ…

Crkva kroz sva stoljeća sve do ovoga današnjeg dana, svojim naviještanjem Krista odnosno slavljenjem svetih otajstava (sakramenata) koje je on ustanovio, produžava njegovu prisutnost koja je stvarna. Uskrsli je, dakle, premda u otajstvu sakriven, zbiljski, osobno, spasonosno i učinkovito prisutan

Vrlo je dojmljivo za svakoga čitatelja i Mojsijevo uzdizanje ruku prema nebu ne bi li Izraelci izvojevali pobjedu nad Amalečanima. Čim bi Mojsijeve ruke klonule dolje – ratna bi se sreća okretala u korist Amalečana. Zbog toga su se Aron i Hur dosjetili i Mojsija posadili na kamen kako bi mu lakše držali ruke u uspravnom, pobjedničkom položaju. Jednako čudesno je bilo i rušenje zidina grada Jerihona nakon sedam dana obilaženja i samo uz zvukove roga, truba i bojne poklike Izraelaca.

Kod osvajanja Obećane zemlje, u bojevima protiv amorejskih kraljeva, Jahve je s neba na protivnike Izraelaca bacao tuču kamenja, a Mojsijev nasljednik Jošua je poslije obraćanja Jahvi naredio suncu iznad Gibeona i mjesecu iznad doline Ajalona da se zaustave dokle se oni ne obračunaju sa svojim protivnicima.

Osobito snažan dojam ostavljaju opisi čudesa koja su događala preko proroka Ilije. Vjerojatno najpoznatije Ilijino čudo je ono na brdu Karmelu kada je molitvom s neba dozvao oganj koji je spalio žrtvu prinesenu Jahvi nasuprot neuspješnom pokušaju žrtve kod 450 lažnih Baalovih proroka. Po molitvi Bogu Ilija je uskrisio mrtvaca, činio da ne ponestane brašna i ulja u vrijeme gladi, donosio sušu i dozivao kišu. To je bilo malo pa je na koncu života, ovaj gorostas vjere u nebo uzašao u vihoru popevši se u ognjena kola koja su vukli ognjeni konji.

Nadnaravno tlo kršćanstva

Za kršćanstvo koje je nastalo iz židovstva zaista se može reći da je prožeto izvanrednim Božjim zahvatima već od samih svojih početaka. Mladoj Židovki Mariji u selu Nazaretu, koja je bila „milosti puna” i zavjetovana Bogu na djevičanstvo, arkanđeo Gabrijel najavljuje nešto protivno svim zakonima biologije – da će bez dodira muža, nadnaravnim djelovanjem Duha Svetoga, postati majkom Isusa, Sina Previšnjega, Sina Božjega. Devet mjeseci poslije kod djetetova rođenja u Betlehemu hvale Bogu pjevali su anđeli, dok je mjesto rođenja u štalici pokazivala sjajna zvijezda.

Isusovo javno djelovanje također je proteklo u znaku izvanrednih događanja s njim i oko njega. Kod krštenja u Jordanu kad mu je bilo 30 godina, nad njim se uz silazak Duha Svetoga začuo Božji glas koji je kazao da je taj mladi čovjek Sin Božji. Evanđeoska izvješća nadalje nam kazuju kako je on izgonio zloduhe iz opsjednutih, ozdravljao sve vrste bolesnika, umnožavao kruh i ribu, smirivao oluju, hodao po moru, čitao misli i srca, čudesno pomagao kod ulova ribe na Galilejskom jezeru, uskrisivao već umrle ljude, opraštao grijehe javnim grešnicima te se pred prijateljima preobražavao u nebesku slavu.

Na kraju je umro razapet na križu, ali je tri dana kasnije iznimnim Božjim zahvatom uskrsnuo od mrtvih. Zatim se ukazivao svojim učenicima te je poslije mjesec i nešto dana sada preobraženoga, uskrsnuloga tijela uzašao u nebo. Deset dana poslije nad njegovu majku i učenike sišao je s neba Duh Sveti kojega je obećao kako bi apostoli mogli nastaviti njegovo djelo među Židovima i drugim narodima.

Naredivši im neka idu propovijedati i krštavati sve narode u ime trojstvenoga Boga, apostolima je ostavio svoju vlast opraštanja grijeha ljudima, vlast da izgone zloduhe i moć ozdravljanja bolesnika te dar svoje stvarne i spasonosne prisutnosti kod ritualnoga lomljenja kruha i dijeljenja čaše vina. Apostoli su u njegovo ime nastavili činiti što je i on činio. Dok je apostolski prvak Petar prolazio ulicama Jeruzalema, građani su iznosili svoje bolesnike kako bi radi ozdravljenja barem sjena Petrova prešla preko njih. Njega i druge apostole anđeo je Gospodnji čudesno izbavljao iz tamnica u koje su bili bacani.

Krist nazočan u čudu

Čudesa u ime Isusovo pratila su rađanje i stasanje prve Crkve, propovijedanje apostola i širenje radosne vijesti o Isusovu uskrsnuću i spasenju koje Uskrsnuli daje u zajedništvu vjere s njegovim učenicima u Crkvi. Jedno od takvih je i uznesenje Gospodinove Majke Marije dušom i tijelom u nebesku slavu neposredno nakon njezine smrti. Događaj nije zapisan u Svetom pismu, no kroz stoljeća je kod naroda Božjega ostalo očuvano sjećanje na njega pa je odlukom Rimskoga Prvosvećenika 1950. ono svečano proglašeno dogmom Crkve.

Ne samo to nego Crkva kroz sva stoljeća od tada pa sve do ovoga današnjeg dana, svojim naviještanjem Krista odnosno slavljenjem svetih otajstava (sakramenata) koje je on ustanovio, produžava tu njegovu prisutnost koja je stvarna. Uskrsli je, dakle, premda u otajstvu sakriven – zbiljski, osobno, spasonosno i učinkovito – prisutan tamo gdje su u njegovo ime okupljeni njegovi učenici, gdje se naviješta njegova Riječ i slave sveta otajstva vjere onako kako je on naredio da se čine „njemu na spomen”. Drugim riječima, ako ste u nedjelju bili na svetoj misi, prisustvovali ste čudu nad čudima. Uskrsli Krist je bio s vama u toj prostoriji, a onda kada je svećenik izgovorio Isusove riječi posvete nad kruhom i vinom – Uzmite i jedite… i Uzmite i pijte… kruh i vino su se pretvorili u Kristovo Tijelo i Kristovu Krv te se na oltaru na otajstven, nekrvan način uprisutnila Njegova jedanputna i neponovljiva žrtva s križa Kalvarije.

Crkva je davno svojim naukom izrekla da se „poslije posvećenja kruha i vina, u blagoslovljenom sakramentu svete Euharistije uistinu, stvarno i bitno, pod prilikama tih vidljivih tvari, nalazi Gospodin naš Isus Krist, pravi Bog i čovjek”.

Oni koji se dostojno i plodonosno pričeste s ovoga oltara, na dar primaju nadnaravni, vječni život i milost posvećujuću nakon koje slijedi i Božje nastanjivanje u tako posvećenoj duši. Kako je Kristovo tijelo „jelo istinsko” a krv „piće istinsko”, sve one učinke koje hrana materijalno proizvodi u našim tijelima, Euharistija duhovno proizvodi u našim dušama.

Čudesni Božji zahvat koji izmiče našim tjelesnim osjetilima, s nadnaravnim i milosnim učincima, ostvaruje se dakako i u drugim Kristovim sakramentima koje Crkva slavi. Dosta se prisjetiti primjerice oproštenja istočnoga grijeha kod krštenja, izlijevanja Duha Svetoga kod potvrde ili ređenja, Božjega pečaćenja kod ženidbene privole, oproštenja grijeha koje se događa u sakramentu pokore odnosno sakramentu bolesničkoga pomazanja kod kojega se događaju i tjelesna ozdravljenja. Nadnaravno je prema tome u samim temeljima kršćanstva, ali ono i više od toga, kako vidimo – gradi cijelu zgradu kršćanske vjere.

Isusovo javno djelovanje također je proteklo u znaku izvanrednih događanja s njim i oko njega. Evanđeoska izvješća kazuju nam kako je on izgonio zloduhe iz opsjednutih, ozdravljao sve vrste bolesnika, umnožavao kruh i ribu, smirivao oluju, hodao po moru, uskrisivao već umrle ljude, opraštao grijehe javnim grešnicima te se pred prijateljima preobražavao u nebesku slavu

Konačno, golemo je čudo i postojanje Crkve koja na pozornici svijeta opstaje već dvije tisuća godina unatoč grijesima svoje djece te usprkos progonima raznih neprijatelja koji se (uzalud!) trude uništiti ju i iskorijeniti vjeru iz ljudskih duša. Najveće će biti njezino završno uplovljavanje na obale vječnosti i spas tolikih (neka bude svih) njezinih sinova i kćeri.

Dok se to ne ostvari, dobro bi bilo da kršćani postanu svjesni jedincatosti i univerzalnosti svoga utemeljitelja Isusa Krista kao i svoje Crkve. Kristova Osoba, njegova poruka o spasenju i njegovo djelo – Crkva koja posreduje spasonosni susret s njim, nemaju zamjene niti nadomjestka. Sve je u kršćanstvu i s nama ljudima u našem odnosu prema Bogu nadnaravnoga ishodišta i određenja. Iza i iznad ovoga našeg stvorenog svijeta postoji istovremeno onaj „pravi” Božji gdje očito vrijede neki drugi „prirodni” zakoni.

Koliko god malo toga izvanrednoga mi danas u svom fizičkom svijetu mogli razumjeti i prihvatiti kao stvarno i moguće, taj svijet nam Stvoritelj na čudesan način pomalo otkriva fenomenima na koje je pozornost pokušao skrenuti ovaj tekst. I tko mu može određivati hoće li i kako će i kada to činiti ili neće? Katolička vjera kao naš odgovor na Božje zahvate u nama i oko nas zbog konačnoga ozdravljenja cijelih nas poglavito u Isusu Kristu od svega što nas bitno ugrožava, jesu odškrinuta vrata u taj drukčiji, savršeniji, konačni svijet u kojem je sva stvarnost satkana od jedinstvenoga neizrecivog čuda koje „oko nije vidjelo, uho nije čulo i u srce čovječje nije ušlo”.

Već sada se stoga valja početi navikavati da će ta vrata jednom za sve biti širom otvorena i da su svi ljudi već sada pozvani da se pripreme proći kroz njih. Mojsije je priželjkivao da sav narod Gospodnji postao prorokom, a Gospodin je obećao da će oni koji vjeruju u njega činiti ista čuda kao on pa i veća. Dosljedno prakticiranje vjere u Krista nas tako već sada uvježbava za onu puninu zajedništva s Bogom koja nas jednom očekuje ako ustrajemo. Tako vjera doista postaje već sada „neko imanje onoga čemu se nadamo”. Uostalom, jednom će nam sva istina postajati jasnija kad budemo gledali (nadamo se i svi) Boga licem u lice i uživali beskraj njegove savršene ljubavi. „U onaj me dan nećete ništa više pitati” obećava Uskrsnuli.

Što je zapravo čudo?

Zašto volimo čuda?

Objava Božja intervencija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dobrota

Ako želimo biti zdravi, moramo uskladiti svoje misli, riječi i djela. Trebamo promišljati, odlučivati i nakon toga djelovati uvijek gledajući i orijentirajući svoje biće prema dobru, prema pozitivnim mislima i zdravlju. Duhovno trebamo biti zagledani u zdravlje umjesto u bolest i onda će se zdravlje sabirati u našim mislima, izražavati u našim riječima i postat će istina našega duha. Kada se okrenemo dobru, onda stupamo na čvrsto tlo jer je dobro uvijek jače od zla. Na toj strani biramo bitak, pristajemo uz Stvoritelja i na to da s Njim surađujemo. Kad uđemo u dobrotu, započinjemo proces samoliječenja. Ako mislimo i činimo dobro, brišemo osjećaje krivnje, straha, ovisnosti i depresije. Svi ti osjećaji su jako plodno tlo za razvoj bolesti, ali imamo način da ih se riješimo, samo trebamo ići za tim da postanemo istinski mudri ljudi. Dok činimo dobro i pri tome umnažamo svoje dobivene talente, ulazimo u duhovnu stvarnost koja nam donosi snagu, život i zdravlje. Ako je naš život etičan, moralan i savjestan, mi duhovno ozdravljamo i postajemo cjeloviti.

Ako se fokusiramo na to da činimo dobra djela, znači da smo se opredijelili za zdravlje a ne za bolest. Činiti dobro znači biti djelatan, ići dalje, razvijati sebe i tražiti svoj smisao, a razvijati sebe znači prihvaćati i usavršavati vlastitu osobnost, bez želje i čežnje da budemo kao drugi ili da se drugima svidimo. Biti mudar je hrabrost da svoju egzistenciju živimo do kraja. Biti duhovno bolestan znači da ti prestaješ biti ti, da se mijenjaš u nešto što Bog nije za tebe odredio. Ako patnjama, bolesti i nevoljama dopustimo da nas slome do kraja, ubijamo sebe i svoju osobu i gubimo vlastitu egzistenciju. Zato trebamo okrenutost dobroti, ljubavi i ljepoti jer to je način da ostanemo u istini. Biti dobar, čovjekoljubiv i vrhunski čovjek je odluka, opredjeljenje, svakodnevna borba. Budemo li njegovali vjeru u dobro, moći ćemo sačuvati svoje dostojanstvo i u najtežim životnim situacijama.

Kako bismo sačuvali sami sebe i svoju neponovljivu osobnost, moramo biti u stalnom kontaktu sa Stvoriteljem. Tako postajemo svjesni bezuvjetne ljubavi koju On ima za nas. Svjesni te ljubavi postajemo sposobni za ljubav prema bližnjima. Ta je ljubav plod povezanosti sa Stvoriteljem, vrhunski lijek i izvor zdravlja. Ako nema ljubavi, život se gasi. Zdrav je čovjek sposoban prihvatiti ljubav i darovati je drugima. Okrenutost dobroti i istini ispunja nas ljubavlju, a ona nas čini radosnima i zdravima. Da bismo ostali okrenuti prema dobru, ništa nije toliko bitno koliko praštanje i kajanje za grijehe. To su antibiotici u duhovnom životu. Oni ubijaju bijes, mržnju, srdžbu, zlovolju, svađu, zloću i depresiju. Čovjek koji se razvio u smjeru dobra sposoban je opraštati i kajati se. Na taj se način oslobađa krivnje i svakoga lošeg utjecaja koji drugi mogu imati na njega.

Nada

Isus je rekao da će nam biti onako kako vjerujemo, zato su jako važne naše misli i izgovorene riječi. Sve što mislimo i pričamo ima svoje posljedice, pozitivne i negativne. Ako su naše misli i riječi pozitivne, one nas uvode u nadu, a nada nas dovodi u poziciju sigurnosti ostvarenja svega onoga što je dobro. Nada intuitivno spoznaje da se dobro ničim ne može uništiti. Ako imaš nadu, uvijek ćeš imati hrabrosti započeti nešto novo i živjeti vrhunski život. Uspjet ćeš u životu ako sklopiš savez s Bogom, ako odlučiš vjerovati u dobro i ustraješ čak i onda kada se čini jako teško. Tu je jako važna vježba i ponavljanje pozitivnih misli kao što su: Ja mogu! Ja hoću! Ja vjerujem da ima nade! Bit će dobro! I kad se sve to čini glupo ponavljati, samo ustraj i uzgojit ćeš nadu. Jednom kad je uzgojiš zalijevaj je molitvom, pozitivnim stavom i dobrim djelima i bit ćeš snažan čovjek! U tome također jako može pomoći i odricanje, žrtvovanje svojih želja ili barem odgađanje njihova ispunjenja.

Oprost

Ne okrećimo se stalno prošlosti, vrteći do u beskonačnost bolne i teške trenutke koje smo možda proživjeli i koji su uzrok naše bolesti. Radije razmišljajmo o nečemu novom što možemo napraviti. Budimo bolji, osposobimo sami sebe za zdrave odnose s drugim ljudima. To je pravi pokazatelj da smo i sami zdravi. Kada je to moguće? Kada druge razumijemo, prihvaćamo i kada drugima opraštamo! Ako želimo naučiti opraštati, moramo prvo opraštati samima sebi. Najčešće smo nezadovoljni sami sa sobom, osjećamo krivnju koje se ne možemo osloboditi i mislimo kako su drugi oko nas bolji i sposobniji. Sve te osjećaje često krijemo od drugih, pa i od samih sebe, ali to nije način da postanemo vrhunski ljudi koji imaju uspjeh u obitelji, u poslu, u odnosima. To je način da izgubimo svoje zdravlje.

Jedino nas duhovna snaga može osposobiti da prihvaćamo druge, da im iskazujemo razumijevanje i da tako uspostavljamo zdrave međuljudske odnose. Tu duhovnu snagu njegujemo na sljedeće načine koje je Lela nabrojila u svojoj knjizi: okrenutošću prema dobru i istini, pozitivnim mislima, opraštanjem, kajanjem, odricanjem, dobrim djelima!

Zahvalnost

Za kraj je jako važno dodati zahvaljivanje. Zahvaljivanjem umnažamo svoju vjeru, vjerom jačamo svoj duh, a duh nas čini zdravim. Zahvaljivanjem nestaje u nama ono što nas razara, što nam oduzima snagu, mudrost i život. Tako zauzimamo stav i usmjeravamo svoj život prema onome što je najvrjednije, postajemo hrabri i odvažni. Čovjekova je najveća mudrost upravo u povezanosti sa Stvoriteljem, koji je apsolutna ljubav. Samo ta ljubav može nadoknaditi nedostatak ljubavi koji svaki čovjek može osjetiti u međuljudskim odnosima i zadovoljiti sve naše potrebe za nježnošću. Čim prije postanemo svjesni da nam po čistoj savjesti život postaje smislen i da je Božja ljubav naše vrhunsko dobro, postat ćemo zdravi i cjeloviti ljudi, onakvi kakvima nas je Bog zamislio, spremni za velika djela milosrđa, kao što je i doniranje organa. Samo zdrave organe možemo darovati, zato se čuvajmo i pazimo, mislimo dobro i bit će dobro!

Objava Hagioterapijska ljekarna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovdje se odigrala božanska intervencija posredstvom Blažene Djevice Marije, koja je neposredno utjecala na svjetovne događaje onoga vremena. O tome naravno nećete pročitati ni slova u povijesnim udžbenicima, iz razloga što onima koji pišu povijest takva se mogućnost čini posve suludom i nemogućom. Milosni događaj dogodio su u vrijeme rata između Francuske i saveza njemačkih država predvođenih Pruskom, poznat i kao Njemačko-francuski rat. Uvjeren u nepobjedivost svoje armije, francuski car Napoleon III. objavio je 19. srpnja 1870. rat Njemačkoj. Međutim, francuski porazi redali su se jedan za drugim. Na koncu će i sam car biti zarobljen zajedno s tristo tisuća svojih vojnika. Usred takve nacionalne sramote i bezizlazne situacije narod pada na koljena i započinje moliti za spas svoje domovine.

Imajući u vidu kako Bog svoja velika i čudesna djela uvijek izvodi preko onoga što je neznatno u ljudskim očima, ne treba čuditi da je izabrao jedno malo selo zvano Pontmain da u njemu sprovede svoj božanski naum. Župnik Pontmaina u ono vrijeme bio je Michel Guérin, sveti svećenik koji se poput župnika arškoga već trideset i šest godina žrtvovao za vjernike svoje male župe. Tih godina bila je potrebna velika vjera i starom svećeniku i njegovim župljanima. Najprije je u ljeto 1870. žega spalila usjeve što je prisililo ljude poklati stoku koju nisu mogli prehraniti. Nakon paklenih vrućina uslijedila je polarna zima, jedna od nezapamćenih u tom kraju. Povrh svega, trideset i osam mladića iz Pontmaina regrutirano je u vojsku. „Bog će providjeti”, govorili su usprkos svemu seljani poučeni tako od svoga župnika. Ali ipak, crv sumnje polako je prodirao u srca župljana, jer su se događaji pogoršavali iz dana u dan. S ratišta su dopirale vijesti da su u jednoj bitki mnogi vojnici stradali, među njima i mladići iz Pontmaina. Njemačke trupe već su u blizini, spremajući se ući u Bretanju. Iako je župnik tješio vjernike govoreći da će mladiće spasiti Djevica Marija kojoj su posvetili svoj život prije odlaska u rat, tjeskoba, očaj i strah polako su se uvlačili u njihova srca. Mnogi su i naglas počeli jadikovati jer ni prikazane svete mise, njihove pokore i izmoljene krunice nisu mogle spriječiti katastrofu koja nadolazi. Velečasnom Guérinu nije preostalo ništa drugo nego izvršiti čin savršene vjere i nadati se protiv svake nade. U nedjelju navečer 15. siječnja, kao i svake nedjelje nakon što je proglašena dogma Bezgrešnoga začeća BDM, župnik je otišao u crkvu zapaliti četiri svijeće od pčelinjega voska pred kipom Djevice Marije. U trenutku kada je ispružio ruku zapaliti prvu svijeću, iz pokrajnje lađe začuo je muški glas: „Ne palite, gospodine župniče. Uzalud je moliti. Nebo nas ne sluša!” Siroti svećenik bio je duboko potresen tim krikom i u njegovo srce se ušuljao neki nemir tako da nije ni zapalio svijeće. Napustio je crkvu s osjećajem boli i slabe vjere, optužujući sebe kako nije uzoran pastir svoga stada. Samo dva dana poslije dogodit će se nešto nevjerojatno. Nevine dječje oči tijekom tri puna sata gledale su Blaženu Djevicu Mariju iznad njihova sela, a sama Majka upalit će svjetlo nade.

Dana 17. siječnja 1871. dvojica dječaka Eugen i Josip Barbedette pomagali su u staji svome ocu. Iako je bila tek rana večer, Eugen na nebu primjećuje brojne zvijezde. Iznenada iznad susjedove kuće ugledao je lijepu gospođu koja mu se smiješila. Bila je odjevena u tamnoplavu haljinu posutu zvijezdama. Uzbuđeni dječak obratio se ocu, ali i susjedi koja je bila u blizini te pokazao prema nebu, ali oni nisu vidjeli ništa. Kada je isto upitao svoga brata Josipa on je uzviknuo: „Da, vidim jednu lijepu gospođu!” Ubrzo je pristigla majka. Ni ona nije vidjela ništa, ali je rekla sinovima da im se možda ukazuje Djevica Marija i da trebaju moliti. Nakon večere svi su ponovno izišli i dvojica dječaka su molili na koljenima promatrajući lijepu gospođu. U međuvremenu stigla je časna sestra iz obližnje škole. Ni ona ni drugi odrasli nisu ništa vidjeli. Kada su iz internata doveli još dvije djevojčice one su odmah povikale: „O, lijepe gospođe u plavoj haljini sa zlatnim zvijezdama!”U međuvremenu je stigao i potreseni župnik i drugi župljani. Dok su svi zajedno molili, djeca su povikala da se na Marijinu srcu pojavio crveni križ, a Njezino lice je postalo jako žalosno. Dok svi žarko mole pristiže jedan kočijaš govoreći: „Možete vi moliti, ali su Nijemci u Lavalu.” U tom trenutku između Gospina lika i krova kuće razvilo se platno na kojem su djeca pročitala riječi: „Molite, moja djeco, Bog će vas brzo uslišati. Moj Sin će se smilovati.”U tom trenutku pred Marijom se pojavio crveni križ koji je nosio krvavi Isus. Na vrhu križa velikim crvenim slovima pisalo je: ISUS KRIST. U tom trenutku Marija je objema rukama uzela križ pokazavši ga djeci, a jedna malena zvijezda zapalila je četiri svijeće oko Gospina lika, upravo kao što je to činio župnik u crkvi.

Kasno te večeri general Schmidt, zapovjednik pruske vojske koji se spremao napasti i zauzeti Laval, izjavio je sljedeće: „Ne možemo ići dalje. Pred nama je nevidljiva Gospođa koja nam priječi put.” Ubrzo nakon ovih događaja 28. siječnja 1871. potpisano je primirje, a svih trideset osam mladića iz Pontmaina, kao što je i obećao župnik, živi i zdravi su se vratili svome domu. Već 1872. mjesni biskup potvrdio je istinitost ukazanja, 1900. posvećena je nova crkva, a papa Pio X. dodijelio je crkvi 1905. status bazilike.

Objava Naša Gospa od Nade/Gospa od Križa: Majku vide samo dječje oči pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svetost ljudskoga života kao temelj prosudbe

Na samom početku promišljanja posežemo za znanstvenom disciplinom bioetikom koja djeluje u sklopu teologije i koja nam može donijeti jasnoću u moralnom prosuđivanju i vrednovanju pojedinih čina i postupaka. Bioetika kao interdisciplinarna znanost povezuje biomedicinske spoznaje i moralne vrijednosti. Ona promatra ljudski život i zdravlje u svjetlu racionalnih etičkih načela te pokušava odgovoriti na pitanje što je moralno dopušteno, a što nije kada je riječ o ljudskom tijelu, bolesti, liječenju i smrti. U kršćanskoj perspektivi bioetika ne polazi samo od znanstvenih činjenica nego i od Objave, odnosno od istine o čovjeku koju Bog objavljuje u Svetome pismu i u osobi Isusa Krista.

Zato moralno vrednovanje transplantacije organa u katoličkoj tradiciji uvijek polazi od temeljnoga načela: ljudski život je svet. Čovjek nije vlasnik života nego njegov upravitelj. Život nije proizvod čovjekove volje niti rezultat puke biološke slučajnosti, nego dar Božji. Knjiga Postanka govori kako je Bog čovjeka stvorio od praha zemaljskoga i udahnuo mu dah života. Time je ljudsko biće postalo nositelj posebnoga dostojanstva koje proizlazi iz činjenice da je stvoreno na sliku Božju – imago Dei.

Ta teološka istina ima dalekosežne posljedice za sva bioetička pitanja. Ako je ljudski život svet od začeća do prirodne smrti, tada nijedna medicinska praksa ne može biti moralno prihvatljiva ukoliko izravno ugrožava ili instrumentalizira ljudsku osobu. Upravo iz te perspektive Crkva promatra i pitanje transplantacije organa pristupajući sa željom da poboljša i produži biološki život pojedincu, ali u jasnom kontekstu načela i dostojanstva čuvajući pri tom integritet ljudske osobe.

Stav Katoličke Crkve o transplantaciji organa

Katekizam Katoličke Crkve u broju 2296 jasno govori da je presađivanje organa u skladu s moralnim zakonom ako su opasnosti i štete kojima se darivatelj izlaže razmjerne dobru koje se želi postići kod primatelja. Darivanje organa nakon smrti opisuje se kao plemenit i zaslužan čin koji treba poticati kao izraz velikodušne solidarnosti. Istodobno, Katekizam naglašava kako je moralno neprihvatljivo uzimanje organa bez izričitoga pristanka darivatelja ili njegovih bližnjih, kao i svako izravno izazivanje smrti radi spašavanja drugih osoba.

Sličan naglasak nalazimo i u enciklici Evangelium vitae svetoga Ivana Pavla II. Papa govori kako evanđelje života svoju puninu ostvaruje u ljubavi prema drugome i u spremnosti na darivanje sebe. U tom kontekstu posebno spominje darivanje organa kao čin koji može postati autentično svjedočanstvo ljubavi i solidarnosti, ukoliko je izvršen na etički prihvatljiv način.

Sloboda čovjeka i granice raspolaganja tijelom

Suvremena kultura često ističe slogan „Moje tijelo, moj izbor”. Iako se ta sintagma uglavnom koristi u drugim bioetičkim raspravama, ona otvara i pitanje transplantacije organa. Što znači slobodno raspolagati vlastitim tijelom? Ima li čovjek apsolutno pravo odlučivati o svome tijelu ili postoje moralne granice koje proizlaze iz dostojanstva ljudske osobe?

Katolička moralna teologija polazi od stava da ljudsko tijelo nije predmet kojim čovjek može raspolagati proizvoljno. Tijelo nije odvojeno od osobe niti je tek biološki materijal. Kršćanska antropologija čovjeka promatra kao jedinstvo tijela i duše. Utjelovljenje Isusa Krista dodatno potvrđuje vrijednost ljudskoga tijela. Bog postaje čovjekom, prima ljudsko tijelo i time objavljuje da materijalna dimenzija čovjeka nije nevažna ili zamjenjiva. Kršćanstvo zato odbacuje svaku ideju prema kojoj bi tijelo bilo tek „materijal” kojim se može manipulirati prema trenutnim interesima ili društvenim potrebama.

Moralne dvojbe transplantacijske medicine

Upravo zbog toga transplantacija organa sa sobom nosi ozbiljna moralna pitanja. Sama medicinska praksa presađivanja organa može biti moralno dobra kada joj je cilj očuvanje i unapređenje ljudskoga života. Međutim, način na koji se dolazi do organa, kriteriji proglašenja smrti i mogućnost zloupotrebe otvaraju niz bioetičkih dvojbi.

Vrste transplantacije i moralna dopuštenost

Kada je riječ o vrstama transplantacije, moralno najmanje problematični su autologni transplantati, odnosno presađivanje vlastitoga tkiva ili organa unutar istoga organizma. Primjerice, presađivanje kože ili krvnih žila ne izaziva posebne moralne prijepore jer ne ugrožava drugu osobu. Također, određeni oblici transplantacije između genetski identičnih osoba, poput jednojajčanih blizanaca, mogu biti moralno dopušteni ukoliko postoji slobodan i informiran pristanak te ukoliko darivanje ne ugrožava život darivatelja.

Složenija pitanja pojavljuju se kod transplantacija između različitih osoba – heterologna transplantacija. Tu se otvara pitanje granica žrtve koju darivatelj može podnijeti radi dobra drugoga. Katolička bioetika prihvaća načelo totaliteta i načelo solidarnosti. Načelo totaliteta dopušta zahvat na dijelu tijela ukoliko je cilj očuvanje cjeline organizma ili veće dobro osobe. Načelo solidarnosti pak naglašava spremnost čovjeka da pomogne drugome, čak i pod cijenu određene osobne žrtve.

Upravo zbog toga Crkva smatra moralno dopuštenim darivanje organa koji ne ugrožavaju život darivatelja, primjerice jednoga bubrega ili određenih tkiva, ako se time može spasiti život druge osobe. Takva gesta može biti izraz autentične kršćanske ljubavi i nesebičnosti. No istodobno nitko ne smije biti prisiljen na darivanje organa. Solidarnost prestaje biti moralna kada postane prisila.

Problem utvrđivanja smrti

Najveće moralne rasprave ipak se odnose na presađivanje organa s preminulih osoba. Na prvi pogled čini se logičnim da organ osobe koja je umrla može pomoći nekome tko još uvijek živi. Međutim, središnje pitanje glasi: je li osoba doista mrtva u trenutku uzimanja organa?

Tu dolazimo do jednoga od najsloženijih pitanja suvremene bioetike – definiranja smrti. Medicina razlikuje različite kriterije smrti, osobito kada je riječ o moždanoj smrti. Tijekom druge polovice dvadesetoga stoljeća više su puta mijenjani medicinski kriteriji za proglašenje smrti upravo zbog razvoja transplantacijske medicine.

Sidnejska deklaracija iz 1968. godine pokušala je definirati smrt ne samo prestankom rada srca nego i nepovratnim gubitkom određenih moždanih funkcija. Poslije su Harvardski kriteriji dodatno razvijali pojam moždane smrti. Međutim, brojni bioetičari upozoravaju kako pitanje nije jednostavno jer se pojedine tjelesne funkcije mogu održavati i nakon prestanka određenih moždanih aktivnosti.

Katolička bioetika osobito je oprezna prema svakom kriteriju koji bi mogao dovesti do proglašenja smrti prije nego što je osoba doista umrla. Razlog tomu nije odbacivanje medicine, nego poštivanje načela svetosti života. Ako postoji ozbiljna sumnja da je osoba još uvijek živa, tada nije moralno dopušteno uzimati organe koji bi njezinu smrt ubrzali ili izravno prouzročili.

Dostojanstvo čovjeka i opasnost utilitarizma

Ovdje se otvara i šire pitanje suvremene kulture koja često vrednuje ljudski život prema kriterijima korisnosti, kvalitete života ili funkcionalnosti. Čovjek koji je bolestan, nemoćan ili ovisan o aparatima lako može biti promatran kao život manje vrijednosti. Kršćanska antropologija takav pristup odlučno odbacuje. Dostojanstvo ljudske osobe ne ovisi o zdravlju, dobi, sposobnosti komunikacije ili društvenoj korisnosti. Svaki čovjek ima jednako dostojanstvo jer je stvoren na sliku Božju.

Upravo zato Crkva odbacuje svaku logiku prema kojoj bi se jedan ljudski život mogao žrtvovati radi drugoga. To vrijedi i za pitanje transplantacije organa. Spašavanje života plemenit je cilj, ali nikada ne može opravdati izravno prekidanje drugoga života.

Trgovina organima i bioetičke zloupotrebe

Osim pitanja definiranja smrti, ozbiljan problem predstavljaju i različite zloupotrebe povezane s transplantacijskom medicinom. Trgovina organima, iskorištavanje siromašnih osoba, manipulacija ljudskim tkivima i komercijalizacija ljudskoga tijela predstavljaju duboko moralno neprihvatljive pojave. Ljudsko tijelo ne može postati roba na tržištu.

Posebno osjetljivo područje odnosi se na korištenje fetalnoga tkiva i organa dobivenih nakon pobačaja. Katolički nauk jasno upozorava kako se ni u kojem slučaju ne može opravdati instrumentalizacija tijela nerođenoga djeteta. Dostojanstvo ljudske osobe ne prestaje ni smrću, pa se i tijelo pokojnika mora tretirati s poštovanjem.

Kršćanska odgovornost pred izazovima suvremene medicine

Suvremeni bioetički izazovi pokazuju koliko je važno sačuvati jasna moralna načela u vremenu u kojem tehnološki napredak često nadilazi etičko promišljanje. Transplantacija organa može biti izraz najveće ljudske solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu. Ona može postati autentično svjedočanstvo darivanja sebe za drugoga. Međutim, upravo zato što se radi o ljudskom životu, svaka odluka mora biti donesena uz puno poštivanje dostojanstva osobe, slobode savjesti i svetosti života.

Kršćanska perspektiva ne odbacuje medicinski napredak, nego ga nastoji usmjeriti prema istinskom dobru čovjeka. Medicina koja služi čovjeku i poštuje njegovo dostojanstvo može biti autentični izraz ljubavi prema bližnjemu. No medicina koja čovjeka pretvara u objekt manipulacije ili sredstvo za postizanje ciljeva gubi svoju humanost.

Danas, kada se granice između liječenja, tehničke mogućnosti i biološke manipulacije sve više brišu, potrebno je iznova podsjećati da ljudski život nije predmet nego dar. Upravo u toj istini nalazi se temelj svakog autentičnog bioetičkog promišljanja o transplantaciji organa i tkiva.

Objava Moralno-bioetička prosudba darivanja tkiva i organa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Paul Tillich je negdje u dubini svoga bića rano naučio duboku istinu – nijedan čovjek ne posjeduje istinu i ljubav, a jedino što može učiniti jest služiti istini i ljubavi. Ljudi su samo sluge istine i ljubavi, a koliko im služe toliko ih imaju. Tillich je želio služiti istini, a istina mu je govorila da je nacistički sustav stroj za ubijanje koji se hrani nasiljem, antisemitizmom i zatvaranjem onih koji su drukčiji. Kao rektor Sveučilišta sȃm je stao u obranu svojih židovskih studenata koje su nacističke kolege provocirale i htjele izbaciti sa Sveučilišta. No, dogodilo se nešto suprotno što se prepričavalo u Njemačkoj: Tillich je izbacio nacističke studente! Otad mu nije samo profesorska karijera visjela o niti, već i njegov život. Oluja se sprema udariti na Tillichov život. Vrijeme istječe i obruč se steže… I ovu istinu je korisno reći i ne prešutjeti: Tillich je bio među prvim profesorima koji su se našli na listi protivnika režima i listi za odstrel. Dok se Tillich zbog rijetko viđene hrabrosti nalazio pred pitanjem života i smrti, velikoga njemačkog profesora i filozofa Martina Heideggera nitko nije dirao. Naprotiv, on će čak postati i rektor. No, upravo tada Bog upire prst providnosti u Tillicha. U tom razdoblju, na ljetnoj turneji po Njemačkoj, nalazio se Reinhold Niebuhr – veliki Tillichov prijatelj. Čuvši što se događa s Tillichom, Neibuhr mu nudi neočekivan prijedlog – kako bi ga spasio, poziva ga u SAD, poziva ga da bude gostujući profesor na Union Theological Seminaryju u New Yorku. Kocka je bačena! Tillich se ukrcava na brod s obitelji, pred njima je olujno nevrijeme i izazovni prelazak oceana. U tom oceanskom putovanju Tillich zapravo shvaća da je postao – emigrant! I otad se njegov život dijeli na dva dijela: njemačko i američko razdoblje.

Iako je vjerovao da će se brzo vratiti i da će nacisti ubrzo propasti, ostaje ipak u Americi do konca života (1933. – 1965.). To je sudbina svih emigranata, svi su vjerovali da će ostati samo kratko, a zapravo ostanu do smrti! I Tillich je morao poći istim putom: tko jednom izgubi svoju domovinu, nikad u potpunosti više ne pripada nijednom mjestu, ali upravo iz te boli rađa se dublji pogled na svijet i život te drukčije shvaćanje života, a to nikad neće shvatiti ljudi koji nisu napustili svoj dom. Morao je početi učiti engleski jezik od nule, u svojoj 46. godini života. I uspio je! Čak je i na tom jeziku napisao ogromno djelo Sustavnu teologiju. Ono što pojedini autori nisu mogli napisati na svome materinskom jeziku, on je napisao na stranom jeziku. Tillich je pomogao svim migrantima koji su dolazili u SAD osnovavši Fond pomoći da im pomogne pronaći posao i dom. Želio je pomoći migrantima da im počeci u stranoj zemlji budu lakši. Tillich je znao da je i Abraham bio emigrant, i Isus je morao u Egipat, i učenici napuštaju svoj dom te idu na kraj svijeta, pa i kršćanstvo je čak moralo s Pavlom emigrirati da osvoji svijet. Emigracija je Božje putovanje s ljudima, jer i Bog je bio emigrant. Zar Božje Utjelovljenje nije jedna vrsta „emigracije”, Bog „napušta” visine i postaje čovjekom. Ulazi u ljudsku egzistenciju.

Objava Paul Tillich i emigracija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dozvola za radost

Koliko li samo ljudi život potroši u kontinuiranom iščekivanju onoga „kad će nešto krenuti krivo”. A život prođe, a loše i dobre stvari u našim životima se dogode, iščekivali ih mi ili ne. Samo, tužno je kad smo sve one lijepe dane potrošili u grču i s depresiranjem jer si nismo dali dozvolu za punu radost. Sjećam se kako bi u našim krajevima ljudi često znali jedni drugima davati savjete: „U radosti ne raduj se, u žalosti ne žalosti se.” To me je još kao dijete uvijek čudilo i zbunjivalo jer sam se pitala pa kakav je onda ispravno biti u radosti a kakav u žalosti? Iz navedenoga odgovor bi bio samo jedan: „ravnodušan”. Jer, logika ide u smjeru kako bi nas jedino ravnodušnost mogla očuvati od očekivanja, u ovom slučaju nečega lijepog i dobrog, te samim time ako nemamo dobra očekivanja ne možemo ni biti razočarani, povrijeđeni. Ili, bolje rečeno, ako nemamo barem velika očekivanja, „udarac” realnosti bit će manje bolan. Svodi li se tako naš život na životarenje, preživljavanje?

Kad napravim snimku rada valova u mozgu kod odraslih klijenata, često naiđem na sliku valova koji rade duboko ispod prosjeka s povremenim šiljcima koji idu jako visoko. U interpretaciji takve kliničke slike često koristim metaforu da takav pojedinac živi kao „na dah”. Naime, duboko zaronjen u probleme, držeći dah čeka kad će problemi proći, a onda kad dođe do samoga ruba izdržljivosti samo na trenutak izroni kako bi uhvatio malo zraka i kreće u novi ponor. Možemo li svoj život svesti na kratke trenutke „izranjanja” s ciljem hvatanja zraka, hvatanja dobrih trenutaka i punjenje srca radošću? Može li se uopće u tako kratkim trenucima srce i napuniti ili je to opet samo onoliko velika doza koja je dovoljna za preživljavanje?

Strah = sigurnost?

Otkud nam strah od „dobroga”? Tko nas je uvjerio u to da je imati strah jednako sigurnost. Kakvoga li paradoksa! U radu s klijentima najteže je kroz proces psihoterapije doći do toga da otpuste strahovanja. Tisuće „šta ako”. U mozgu se javlja tzv. ruminacija, odnosno stalno prebiranje misli po glavi. Kao da smo svom mozgu dali naredbu budi budan i pazi da te „nešto” ne zaskoči. Budi spreman! I, tako je naš mozak spreman, bez prestanka spreman na sve, a da i sami više ne uspijevamo razlikovati intenzitet ugroze oko sebe i počinjemo preintenzivno reagirati i na manje podražaje. Narodski rečeno, od svake sitnice pravimo slona i onda po šablonu naučene bespomoćnosti slijede žalopojke nad samima sobom i sudbinom. Kao „samoispunjavajuća” proročanstva. Ulažemo maksimalni napor da svaku priliku za dobro i lijepo od sebe odgurnemo i ne uočimo a onda, isti mi, dane provodimo žaleći se kako se ništa lijepo ni dobro ne događa. Slušajući svoje klijente u tom obrascu svakodnevno potvrđujem onu: „Ako sam sebi ne pomogneš, ni Bog ti pomoći ne može!”

Psihoterapijski proces nije igra povlačenja konopca. Čovjek koji dođe s odlukom da za njega nema rješenja i da njemu, ma što drugi radili ili govorili, ne može biti bolje, uistinu i ne može. Tu treba stati i, ma koliko bolno bilo, takvo stanje prihvatiti. Najbolnije je gledati ljude, drage ljude, koji u svojoj slobodi donose samouništavajuće izbore. Velik je izazov znati tu stati i ne ići preko crte, na silu „spašavati” onoga koji vjeruje da njemu spasa nema i već je potpisao osobnu propast.

Tvornica crnila

Crne misli su kreativni proizvod naših životnih uvjerenja. Kao što ne može nestati poplave u kući dok se česma iz koje voda teče ne zatvori, tako ni crnih misli ne može nestati sve dok čovjek „izlijeva” iz sebe svoja uvjerenja kako nema izlaza i da je sve već izgubljeno. Lako je zaključiti kako bi bilo besmisleno uzeti krpe i skupljati vodu po podovima, a da prethodno nismo zatvorili česmu. Jednako tako je uzaludno trošenje energije i ulaganje truda na „oslobađanje” od crnih misli bez promjene svoga temeljnog pogleda na život. Koliko tehnika i metoda danas na tržištu postoji samo s jednom idejom a to je „rješavanje crnih misli”.

Dragi moji, žali Bože truda, niti tebe od toga ne oslobodi kad ti u svome mozgu nosiš generator istih. Klijentima s ovakvim kliničkim slikama kažem, kada planiraju otići na daleka putovanja kako bi „odmorili mozak”, žali Bože novca koji ćete uludo potrošiti jer tvornica crnila ide s vama, u mozgu. E, nije lako zatvoriti jednu tvornicu. Što ćemo poslije? Hoćemo li znati živjeti u svijetu bez straha? Kako ću se pripremiti za „napad” ako nisam u strahu? Od tih i takvih zabluda mnogi ljudi pate. Zdravi, a bolesni. Davno, prije više od trideset godina, čitala sam knjigu naslova. „U zatvoru, a slobodni”. Sadašnji mentalni sklop većine mogao bi se upravo nazvati: „Slobodni, a u zatvoru.”

Depresivni poremećaj vodi se kao vodeći uzrok invaliditeta u svijetu. Pojednostavljeno, što bi moji klijenti na pitanje: „Što je vama?ˮ rekli: „Nije mi ništa, sve mi je!” Sve jasno. Tijelo zdravo, mozak ne funkcionira, i naravno, to se isto uzročno-posljedično reflektira i na tijelo koje psihotomatizira.

Zona sigurnosti

Sretnih li onih koji imaju vjeru. Sloboda. Brige prebačene na svoga Boga. Koje li ljepote i koje li zone sigurnosti. Kao u onoj priči u kojoj čovjek koji stoji usred šume čvrsto grleći stablo i kad su ga pitali zašto tu stoji i ne ide dalje, on im odgovora: „Vrlo rado bih otišao, ali me stablo ne pušta.” Kako bismo krenuli dalje u svojim životima, nužno je da „pustimo”, da „otpustimo” stara uvjerenja, koja smo negdje tijekom odrastanja vjerojatno i podsvjesno upili, kako se nije dobro radovati, kako nije dobro čovjeku vjerovati, kao stalno treba biti oprezan, kako nam svatko može zabiti nož u leđa i prevariti nas. Sve je to i istina, i moguće je, no vrijedi li sunčane dane života provesti sjedeći u kući u strahu da bi jednom mogli doći oblaci i zaliti nas kišom? Iziđimo iz svoje tame i okrenimo lice Svjetlosti. Otpustimo svoje slabosti i nesigurnosti u ruke Onoga koji se brine o nama i kada mi spavamo. Dajmo sebi dozvolu za „isključenje” mozga za trenutke odmora. Ne dajmo se uhvatiti u zamku „sigurnosti” u naoružanju i dežuranju u rovovima u kojima iščekujemo kad i s koje strane će netko na nas zapucati (ako se to uopće ikada i dogodi). Živimo život u slobodi duha, baš onako kako nas je naš Stvoritelj i zamislio. Na osobnu sreću i blagoslov ljudi oko nas.

Objava Crne misli kao „sigurna zona” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.