Franju i franjevce Božji blagoslov prati od početka. Na proslavi 25. obljetnice Trećega reda u župi nazočno je oko 450 članova među kojima su župljani župa: Oštra Luka – Bok, Vidovice – Kopanice, Bošnjaci, Štitar i Županja.

U Crkvi je godina 1926. proglašena jubilarnom godinom: slavi se 700. obljetnica smrti sv. Franje Asiškoga. Na proslavu Jubileja u crkvu Gospe od Anđela u Gornju Tramošnicu zahvaljujući porcijunkulskom oprostu hodočasti na tisuće osoba iz Posavine. Na sv. misi za članove Trećega reda obučeno je 200 i zavjetovano 70 članova; među obučenim članovima je 50 iz toliške župe.

Godine 1934. Treći red župe Tolisa ima 1400, a polovicom 1952. ima 800 članova.

Fra Vitomir Vozetić 1959. i 1960. u Treći red prima 356 članova.

Na kongresu trećoredaca upriličenom povodom proslave obilježavanja 750. godišnjice Trećega reda u Zagrebu, u studenom 1971., nazočni su trećoreci naše župe.

Prvi put u povijesti u župu Tolisa 8. travnja 1984. došao je general franjevaca Manje braće fra John Waughn: među prvima ga pozdraviše trećoreci.

U posjet najbrojnijoj zajednici Trećega reda u Bosni 15. rujna 1984. došla je generalna ministrica s. Manuela Mattioli koja, oduševljena bratskim susretom na kojem je nazočno više od 1500 trećoredaca, kliče: Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim zbog ovoga našeg druženja!

Godine 1988. trećoreci s duhovnim asistentom fra Krunom Pejičićem slave 100. obljetnicu djelovanja pripremajući se molitvama zahvalnosti i dobrim djelima.

U godinama koje dolaze posebno smo pozvani svjedočiti Božju ljubav. Rat ostavlja posljedice, dobri ljudi ih liječe. Bratski susreti potiču na hrabrost dobrote.

Svi, posebno trećoreci, umnažamo radost s framašima kada je 28. – 31. svibnja 1998. na Raščici održan Nacionalni susret Frame Hrvatske i BiH na kojem je nazočan generalni ministar Reda Manje braće fra Giacomo Binni.

Na blagdan Utemeljitelja 2008. zahvaljujemo Gospodinu na 120 godina djelovanja; tada je primljeno 15 članova i zavjetovan 21 član. Gospodin nam dariva braću i poziva na život u bratstvu pored obitelji u kojoj živimo.

Obilježavajući 130 godina plodonosnoga rada hodočastili smo u Asiz i Padovu 22. – 27. rujna 2018., doživljaj koji se pamti.

Na desetom zavjetnom hodočašću s Gospinim kipom kroz župu 10. kolovoza 2021. pratili smo Majku Mariju od Raščice do Raščice: najmanji od najmanjih s Kraljicom Franjevačkoga reda; vijencima molitve i dobrih djela darivamo prilog za obnovu oltara Velike Gospe.

Sa župnom i franjevačkom zajednicom duhovni asistent fra Perica Martinović 7. kolovoza 2022. slavi Zlatnu sv. misu: zahvalnost braće i sestara.

Susret s generalnim ministrom Reda Manje braće fra Massimom Fusarellijem održan je 28. listopada 2024.: posavska katedrala ispunjena radošću.

U vijeće bratstva 20. rujna 2025. izabrani su: Ljerka Mikić, ministra; Dragica Nedić, zamjenica ministre; Ruža Živković, tajnica; Mariana Baotić, povjerenica za formaciju; Luka Baotić, povjerenik za Framu; Ivica Neretljak, rizničar; Marta Mikić, članica vijeća.

U Godini nade 2025., od 6. do 11. svibnja, hodočastimo stopama sv. Franje u Asiz i Padovu. U ovoj Godini sv. Franje 2026., od 6. do 11. travnja, hodočastimo u Rim i Asiz. Blagoslovljeno je hodočastiti na izvore franjevaštva i mjesta u kojima nas dobri ljudi pozivaju na svetost života da bismo imali blaženo preminuće kao Franjo i građani Neba. Do dolaska sestrice smrti neka nam je brat život Pjesma brata Sunca. Blagoslovljena je riznica franjevačke povijesti. Čuvamo sjećanja, ali živimo ovdje i sada za Boga i s Bogom, za brata čovjeka i s bratom čovjekom, otvoreni darovima, plodovima i poticajima Duha Svetoga.

Život je Božji blagoslov i dar nama, Gospodinu darivamo život ispunjen djelotvornom vjerom, nadom i ljubavi. Članovi su župne zajednice simpatizeri sv. Franje: duboka povezanost ujaka, časnih sestara i Božjega naroda: svi zajedno u jedinstvu različitosti živimo evanđelje.

U mjesnom bratstvu Gospodina kao vječni zaljubljenik slijedi 60 članova svih životnih dobi; ima sestara koje su više od 65 godina trećoredice. Bratstvu pripadaju članovi župa Oštra Luka – Bok, Županja i Orašje čiji zaštitnik blaženi kardinal Alojzije Stepinac bijaše trećoredac. U svijetu koji nam je samostan živimo ljepotu franjevačke duhovnosti i karizme. Duhovnom asistentu fra Perici Martinoviću zahvaljujemo na nesebičnom sebedarju.

Svaki duhovni asistent i član od osnutka do danas ima posebno mjesto i ostavlja neizbrisiv trag u bratstvu: upisani su u Božje i naše srce.

Prema Obredniku, Pravilu, Generalnim konstitucijama i Statutu OFS-a obavlja se primanje i zavjeti članova, izbor članova vijeća, život mjesnoga bratstva, dužnosti, obveze, prava i susreti. Njegujemo molitve zahvalnosti, osjećaje pripadnosti i zajedništva Redu u kojem smo sestre i braća koja se ljube. U temama koje pripremamo za susrete pratimo crkvenu i franjevačku godinu, potrebe bratstva i teme koje šalje Povjerenstvo za formaciju članova OFS-a BiH.

Pomažemo potrebnima: pokrenuli smo mnoge akcije pomoći u župi i uključili se u svaku pokrenutu akciju u župi i na razini Područnog i Nacionalnog bratstva. Od osnutka humanitarne udruge Srce za Afriku, 21. prosinca 2011., pomažemo rad našega misionara fra Ivice Perića: ova akcija traje cijelu godinu svih ovih i, vjerujemo, budućih godina. Posjećujemo stare i bolesne, razgovaramo s mladima, sa svima dijelimo tugu i umnažamo radost. Preminule članove pratimo na posljednje počivalište. Aktivni smo u župi i društvu, djelovanju Bosanskog i Nacionalnog bratstva, uvijek i svuda svjedočimo Ljubav. Objavljujemo tekstove u Župnom listiću.

S framašima, dječjim zborom Izvor i tamburašima ansambla Raščica umnažamo radost blagdana i susrete s mjesnim bratstvima OFS-a Domaljevac i Tuzla: svi zajedno srcem slavimo Gospodina.

Bitan smo i neizostavni dio zajednice kojoj pripadamo i koja nam pripada. Zahvaljujemo svima na suradnji i razumijevanju: dobro je biti sastavni dio lijepoga mozaika. U svakidašnjici i trenucima koji se pamte opslužujemo Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista slijedeći primjer sv. Franje Asiškoga koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života s Bogom i s ljudimaprelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje. Svaki dan krećemo ispočetka i nastavljamo dalje širiti mir i činiti dobro.

(Ljerka Mikić)

Objava OFS Tolisa: Radosni svjedoci Radosne vijesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Richard primjećuje kako je Isusova svetost bila privlačna. On je bio poput magneta. Za vrijeme njegovih propovijedi oko njega se znalo okupiti tisuće ljudi. To je svetost koja privlači i zrači, ono za čim trebamo težiti. Ljudi u svojim religioznim nastojanjima često znaju zalutati, tako da postanu nerealni, zatvore se u svoj svijet molitava i pokora i pri tom zatvore svoje srce za ljude oko sebe. Nameće se pitanje koliko to ima veze sa svetošću? Nije rijetko da kod vjernika susretnemo stav: „najvažnije je od svega da ja danas obavim svoju molitvu, jer je to najbitnije za moje duhovno spasenje”, a da pri tome ne povedu računa jesu li prema nekom bližnjem koji je trebao njihovo vrijeme i pažnju bili bezobzirni i neosjetljivi. Naše molitve i navike u religioznom životu nikada ne bi trebale biti izvršene na uštrb ljubavi prema bratu jer to sigurno nije put svetosti koji privlači poput magneta, već zatvaranje u vlastiti svijet u kojem često revnujemo samo radi vlastitoga užitka.

Razumjeti sebe

Drugi problem koji smeta mnogim ljudima da uopće stupe na duhovne staze i koji vrlo često susrećemo u današnjem modernom svijetu je mišljenje kako bi koncentracija na naš unutrašnji svijet bila izraz sebičnosti i egoizma, tako da se razvila sveprisutna praksa da ljudi uopće ne uspostavljaju odnos sa samima sobom ni sa svojim unutarnjim svijetom. Svi postaju orijentirani na ono izvanjsko, na glasove koji dolaze iz okoline i svijeta, a rezultat je nažalost vrlo plitka i površna svijest mnogih pojedinaca. Suprotno istini, smatra se da ćemo biti objektivniji i realniji što se više uputimo na svijet, a ne na svoju unutrašnjost. Ta nas zabluda dovodi do sve veće i prisutnije sljepoće. Tek kad krenemo uspostavljati stvarni odnos sa samima sobom, sa svojom dušom, postat ćemo istinski objektivni ljudi. U Novom zavjetu sotona se naziva i optužiteljem, on uvijek oblijeće oko nas da nam nametne osjećaj krivnje, sa željom da mrzimo sebe, a onda i druge. On ne želi da mi sami sebe razumijemo, već da uvijek sumnjamo u sami sebe. Ovo su također osjećaji koji će nam se lukavo pokušati podmetnuti kao skromnost, ali nemaju puno veze s Duhom Svetim. Duh Sveti je naša obrana. On nas savjetuje da ne vjerujemo tim glasovima tame, već da idemo za svjetlom koji je Isus Krist. Uvijek svoj odnos sa samima sobom, sa svojim unutrašnjim svijetom i sa svojom dušom predajmo Duhu Svetom i onda možemo biti sigurni da ćemo uspostaviti dobar omjer fokusiranosti na ono što je izvanjsko i na ono što je u nama. Ne postignemo li tu ravnotežu, nećemo uspjeti u svom poslanju, ali uz pomoć Božju nema razloga za strah.

Božja providnost

Isus je rekao: kada se vratim, hoću li naći vjere na zemlji?! Nije rekao: kada se vratim, hoću li naći ljude koji nedjeljom idu na Misu?! Nije rekao, kad se vratim, hoću li naći ljude koji idu svaki tjedan na ispovijed?! Hoću li naći ljude koji se jako brinu za svoje grijehe?! Poznajem ljude koji sve to rade i nemaju puno vjere. Oni su puni straha, ali ne vjere. Osnovni razlog zašto postajemo puni straha je taj što mi ne tražimo Boga, nego vlastito spasenje. Bitniji nam je neki mali sustav po kojem će se naša duša spasiti od samoga Isusa Krista. Koliko je to daleko od stava što su ga imali mučenici. Njih svijet uistinu nije bio dostojan. To su ljudi koji su bili veći od života. Oni su se odazvali na poziv radikalne nesigurnosti, a to je upravo onaj poziv koji šalje vjera svakom čovjeku. Napredovati na putu vjere znači prihvatiti nesigurnost, odustati od pokušaja da panično kontroliramo svoj život i svoje spasenje i da se otisnemo na putovanje predanja. Umjesto da stalno činimo sve kako bismo odgovorili na sve svoje potrebe, ostavimo prostora da nam u nekim stvarima Bog providi. Prepustimo Njemu da upravi s različitim aspektima našega života. Što mu više budemo prepuštali, vidjet ćemo da je Njegovo djelovanje kudikamo bolje od onoga što bismo mi vlastitom brigom i zauzetošću ostvarili. To je način da naš život postane skladan niz trenutaka koji obiluju blagoslovom, plodovima i svrhom. To je način da naše tragedije ne budu potpuni brodolomi i da odnosi koje imamo ne budu u neredu i svađama. Tako će naš život svijetliti kao primjer smislena i hrabroga življenja svim našim bližnjima i cijeloj okolini. Budemo li tako živjeli, naviještat ćemo evanđelje i širit ćemo magnetizam koji je posjedovao Isus Krist.

Samopoštovanje

Ponekad mislimo, barem većina nas, da glasovi koji podržavaju i podupiru nešto što bismo mi zapravo rado činili, nisu od Boga te ih odmah odbacujemo. To je vrlo oskudno razlučivanje. Ako uspostavimo odnos sa sobom i pronađemo svoje istinite, prave čežnje, uvidjet ćemo da i Bog za tim čezne. Pogrešno mislimo da glas koji dolazi od Boga traži od nas samo najteži način i da ništa što je lako nije od Boga. Glasove koje čujemo, neke unutarnje poticaje i previranja trebamo razlikovati. Ako su ti glasovi došli do nas iz prostora krivnje i mračnoga raspoloženja, povezani uz moranja i trebanja, trebamo ih bolje preispitati. Ako nam dolaze u raspoloženju mira i nisu povezani s krivnjom, velika je vjerojatnost da dolaze od Duha Svetoga. Trebamo prestati povezivati volju Božju samo s trpljenjem i trebamo je dovoditi u vezu s radošću života. Naš Bog stvara puno ljepote i uopće nije dosadan, već je jako zabavan. Ako mi konstantno slušamo negativne glasove umjesto glasove koji dolaze od Boga, uvidjet ćemo da nas ti negativni glasovi vrijeđaju, oni nam uporno poručuju da mi ne vrijedimo. Mi tada o sebi preuzimamo negativnu sliku i umjesto da objektivno priznamo neku svoju manu kao dio nas samih koji je normalan jer nismo savršena bića, mi počinjemo smatrati da je ta naša mana osnovna karakteristika našega bića i da nas je Bog stvorio jako loše. Nakon toga, počinjemo djelovati iz pozicije straha i krivnje, pa više nemamo poštovanja prema samima sebi. Okolina reagira tako da nas i ona prestaje poštovati i onda upadamo u začarani krug negativizma. Ispravan bi stav zvučao otprilike ovako: „ja možda jesam sebičan, možda sam često bio takav, ali to ću nastojati promijeniti jer je to moja loša strana, ali to ne znači da ja nisam ljubljeno dijete Božje i da ne zaslužujem ljubav i poštovanje, od samog sebe i od drugih. Kada me je Bog stvarao, nije stvorio nešto bezveze. Nije stvorio ni nešto savršeno, ali to je uredu, Bog me voli i to je razlog da sam sebe poštujem i želim sebi dobro bez osjećaja krivnje”.

Što danas konkretno znači ljubav za braću? To je vrijeme i razumijevanje za ljude koji nam se ne čine na prvi pogled privlačnima, koji nisu bogati, mirisni, koji ne znaju reći pravu riječ u pravo vrijeme. To je ljubav prema najmanjoj braći. Isus nam je to zapovjedio. Bio je konkretan, zabranio nam je da razlikujemo dostojne i nedostojne naše ljubavi. Dok god gledamo ljude sa strane i dijelimo ih na vrijedne i nevrijedne, mi ih gledamo s visine. Ako napustimo to pravo, ulazimo u zajedništvo sa slomljenošću, koja obilježava svakoga od nas! Sve što je u životu važno je Bog i ljudi oko nas. Zato je bitno da ovi savjeti ne ostanu na teoretiziranju, već da preuzmemo akciju. Prihvatimo vlastitu ranjenost, slomljenost i oprostimo vlastitim nesavršenostima. Tako ćemo razumjeti prirodu milosrđa i sami ćemo postati milosrdni. Ne možemo umišljati da znamo ljubiti Isusa, a da pri tome ne znamo ljubiti druge. Bog ljubi život, On konstantno stvara iz ljubavi prema životu, zato i mi uživajmo u životu, radujmo mu se i slavimo ga. Djelujmo iz duše tako što ćemo njegovati duh slavljenja i zahvaljivanja, tako što ćemo biti ljudi evanđelja i što ćemo se usuditi dijeliti sebe s drugima!

Objava Slomljen, a blagoslovljen (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Živeći u tajanstvenom procesu zamjene, Weil je zauzimala mjesto žrtava nepravde vjerujući da je to jedini put otkupljenja. Tiho je žrtvovala svoj život i prošla patnju kakvu su prolazili brojni ljudi onoga vremena. Za nju solidarnost nije bila misaona ideja već način života. Kad su radnici bili ponižavani u tvornicama i kad se koristila njihova radna snaga u prekomjernom opsegu, ona napušta siguran profesorski posao i odlazi raditi u tvornicu. Radila je i u tvornici Renaulta. Tu je na vlastitoj koži osjetila poniženje koje doživljavaju radnici, vidjela je kako se gazi ljudsko dostojanstvo. Ograničeni vremenom, radnici su bili upregnuti u rad poput životinja bez prava na pogrešku, a ako nisu bili dovoljno efikasni, prijetio im je otkaz. Također su bili ponižavani prijetnjom da su lako zamjenjivi. Za Weil je rad u tvornici bio životni odabir. To nije bio eksperiment ili puki test, već duboka životna odluka solidarnosti s radnicima. Željela je „ući” u njihovu kožu i osjetiti patnju koju oni prolaze. Radnik je u tvornici bio samo broj, nitko ga ne vidi, radi od jutra do sutra. To je Francuskinja iskusila na svojoj koži. Zar solidarnost nije najdublja molitva? Zar molitva bez solidarnosti nije „mršava” i često nedovoljna?

Lako je moliti, ali kad molitva postane solidarnost na vlastitoj koži, prerasta u čin istinske kršćanske ljubavi koji kršćani vrlo rijetko koriste. Ako je netko gladan, i ja ću biti gladan! Ako netko plače, i ja ću plakati! Ako netko oskudno živi, i ja ću oskudno živjeti! Ako netko nema jednu majicu, zašto bih ja imao dvije?! Solidarizirati se znači biti sličan onom tko pati. Nemoj ostati samo na riječima i kratkim uzdasima jer toliko je prilika u tvojoj okolini gdje se možeš solidarizirati s drugima. Sjećam se da sam kao dijete u osnovnoj školi dobio džeparac za koji sam mogao kupiti samo sendvič, ali ne i sok, pa bih se poslije napio vode, a tolika su djeca tada mogla kupiti i sendvič i sok. No, ta me je lekcija naučila solidarnosti. Naime, tada nisam vidio samo što ja nemam jer pojedine moje kolege nisu imali novac ni za sendvič ni za sok. Takvoj sam djeci znao prići i dati svoj sendvič rekavši da ja nisam gladan pa neka ga on ili ona pojede. Solidarnost na djelu uči te nasljedovanju Krista. I danas ti se nude razne prilike i mogućnosti za solidarnost. Iskoristi ih i budi solidaran jer solidarnost je evanđelje u praksi.

Objava Simone Weil i snaga solidarnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Alfonz Ratisbonne rođen je 1814. u Strasbourgu kao jedanaesto dijete u aristokratskoj židovskoj obitelji koja se bavila bankarstvom. Majku je izgubio kada mu je bilo samo četiri, a oca u šesnaestoj godini života. Najveći šok u obitelji Ratisbonne dogodio se kada je Alfonzov stariji brat Teodor, na sjednici Židovske zajednice kojom je predsjedao njegov otac, javno izjavio da se preobratio na katoličku vjeru. Poslije će postati svećenik isusovac. Ovaj događaj toliko je obilježio mladog Alfonza da je prekinuo svaki kontakt s bratom smatrajući ga odgovornim za svu obiteljsku patnju. U njemu se ujedno stvorila i neopisiva mržnja prema Katoličkoj Crkvi i svećenstvu. Kao dvadesetosmogodišnjak, godinu dana prije planiranoga vjenčanja s nećakinjom Florom i preuzimanja vođenja obiteljskoga poslovanja, odlučio je poći na putovanje Europom te na koncu posjetiti i Jeruzalem. Umjesto planiranoga odlaska u Napulj došao je u Rim. Ondje je susreo baruna Teodora de Bussiéresa, poznanika iz rodnoga grada i prijatelja njegova brata svećenika, gorljivoga katolika i širitelja pobožnosti prema čudotvornoj Marijinoj medaljici, te njegova prijatelja grofa Augusta de la Ferronaysa, također Marijina štovatelja. Grof August bit će onaj koji će tih na poseban način moliti za obraćenje mladoga Židova kojega je upoznao.

Tijekom druženja s mladim Alfonzom, primijetivši koliku je netrpeljivost gajio prema Katoličkoj Crkvi, spomenuta dvojica katolika ponudila su mladiću 8. siječnja 1842. neobičan izazov, rekao bih „svetu opkladu”. Rekli su mu neka sa sobom nosi čudotvornu Marijinu medaljicu, svakoga jutra recitira poznatu marijansku molitvu Memorare sv. Bernarda(hrv. Spomeni se, o predobrostiva Djevice), te će se sigurno obratiti i postati katolikom. Samouvjereni mladić, kako bi se narugao svojim sugovornicima i uvjerio ih u besmislenost nošenja medaljice i svih molitava prihvatio je njihov prijedlog. Usput im je podrugljivo citirao tekst iz poznate Offenbachove opere Hoffmanove priče koji kaže: „Ako mi ne koristi, barem neće škoditi!” Nakon dogovora barunova kći stavila mu je medaljicu oko vrata. Idućih dana Alfonz je uistinu nosio medaljicu i izgovarao molitvu.

Tijekom posljednjega dana njegova boravka u Rimu iznenada je umro grof August i njegov prijatelj Teodor de Bussiéres zaputio se prema crkvi Sant’Andrea delle Frate kako bi organizirao ispraćaj za svoga preminulog prijatelja. Na putu prema crkvi sreo je Alfonza koji se već spremao napustiti Rim i nastaviti svoje putovanje. Odlučili su zajedno poći do crkve te se oprostiti. Kada je barun otišao kod fratara dogovoriti pojedinosti sprovoda, rekao je Alfonzu neka ga pričeka u crkvi. Bio je to trenutak koji će posve promijeniti njegov život. U crkvi mu se ukazala Blažena Djevica Marija. Kada se barun vratio u crkvu, pronašao je Alfonza na koljenima. Taj prizor natjerao mu je suze na oči.

Dirljive su Alfonzove riječi kojima je kasnije opisao ono što se dogodilo toga dana: „Hodajući crkvom približio sam se mjestu gdje se pripremala pogrebna ceremonija. Tada me obuzeo veliki nemir koji ne mogu riječima izraziti. Cijela se crkva zamračila, osim jedne kapele koja je zračila najvećim sjajem i ugledao sam Blaženu Djevicu Mariju kako stoji na oltaru živa, veličanstvena, lijepa, puna milosrđa, nalikujući svojim stavom slici utisnutoj na medaljici. Na taj prizor pao sam na koljena. Nekoliko puta s naporom sam pokušao podići pogled prema Djevici, ali poštovanje i sjaj brzo me natjerali da ga spustim. Jedva sam mogao promatrati Marijine ruke i u njima sam vidio izraz oprosta i milosrđa. U prisutnosti Presvete Djevice, iako mi nije rekla nijednu riječ, potpuno sam shvatio užas stanja u kojem sam se nalazio i ljepotu katoličke vjere. Jednom riječju, shvatio sam sve!”

Ubrzo nakon ovoga događaja Alfonz je 31. siječnja 1842. primio krštenje, potvrdu i svetu pričest po rukama kardinala Patrizija, generalnoga vikara Svete stolice. Već u veljači iste godine Vatikan je pokrenuo proces kojim je zaključeno da je Alfonzovo iznenadno obraćenje bilo istinsko čudo po zagovoru Djevice Marije. U svibnju 1842. slika Gospe od Čuda, naslikana po opisu Alfonza Ratisbonnea, izložena je na čašćenje u crkvi na mjestu ukazanja gdje stoji i danas. Nakon obraćenja Alfonz se pomirio s bratom i pomogao mu u osnivanju Sestara Naše Gospe od Siona, a već 1847. zaređen je za svećenika u Družbi Isusovoj. Želeći se u potpunosti posvetiti obraćenju onih koji nisu prihvatili Spasitelja i njegovu Presvetu Majku, uz dozvolu pape Pija IX., 1855. napustio je Družbu te se preselio se u Jeruzalem, gdje je ustanovio samostan Ecce Homo, u kojem su sestre Gospe od Siona vodile školu i sirotište za djevojčice. Godine 1860. izgradio je samostan i crkvu sv. Ivana u Ain Karemu, kao i još jedno žensko sirotište. Zajedno sa svojim sudrugovima, pod imenom Sionski oci,sve do svoje smrti 1884. neumorno je radio na obraćenju Židova i muslimana na katoličku vjeru.

U crkvi Sant’ Andrea delle Frate, na oltaru Gospe od Čuda, svoju prvu svetu misu slavio je 29. travnja 1918. sv. Maksimilijan Kolbe.

Objava Naša Gospa od Čuda: Snaga čudotvorne Gospine medaljice pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo ‘koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.’ Nato ga sabrani upitaše: ‘Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?’ On im odgovori: ‘Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.’ Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: ‘Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.’”

Crkva slavi Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću. Isusovi su neprijatelji mislili da će ga ukloniti ako ga osude i dadu razapeti, ali je on iz tog prividnog poraza izišao kao pobjednik: uskrsnuo je od mrtvih. Uskrsnuo da više nikada ne umre. Nije više podložan nevoljama ovoga svijeta. Prelazi u nebesku slavu. I onda, četrdesetog dana se samo naizvan pokazalo ono što je započelo uskrsnućem: Isus ulazi u nebesku proslavu.

Važno je shvatiti kako je Gospodin Isus Krist doista bio među nama i nakon uskrsnuća. Isus je došao promijeniti ne zemlju nego ljude, a po ljudima se preobražava sve stvorenje. S Isusom je započelo bitno novo razdoblje. Ako se doista prepuštamo Kristu, ne možemo ostati nepreobraženi. Po krštenju, po vjeri u njega mi smo već sada bitno drugačiji. U nama struji božanski život. Dopustimo Bogu da nas mijenja već ovdje na zemlji kako bismo osjetili onu duboku nebesku radost u sebi koja će nam dati snage za sve ono što život nosi. Krist nas nije napustio nakon uskrsnuća, ne napušta nas ni nakon uzašašća. Daje nam snagu Duha Svetoga koji može činiti u nama ono za što je duh voljan, ali tijelo slabo. Dopustimo Bogu da svakim danom sve više preobražava naše srce kako bi bilo spremno na dan Njegova dolaska.

Objava Uzašašće Gospodinovo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rast unutarnje slobode

U onoj mjeri koliko u nama budu jačali vjera, ufanje i ljubav toliko će rasti i naša unutarnja sloboda. A onoliko koliko bude rasla naša unutarnja sloboda toliko će rasti i naša sposobnost da prihvatimo i volimo sami sebe i druge. Dosta ljudi zna osuđivati same sebe i ne prihvaćati se kao vrijedno Božje biće. Božji pogled koji počiva na nama poziva nas na svetost, potiče na obraćenje i napredovanje, ali nikad ne izaziva tjeskobu da nećemo uspjeti, ne uzrokuje pritisak koji katkada stvara ljudski pogled ili način na koji sami sebe osuđujemo: nikada nismo dovoljno dobri, nikada dovoljno ovo ili ono, stalno smo nezadovoljni sobom, uvijek se osjećamo krivima što ne odgovaramo nekim očekivanjima ili mjerilima. Kako smo jadni grešnici, ne moramo se osjećati krivima što postojimo, a upravo to se mnogim ljudima događa posve nesvjesno. Božji pogled koji počiva na nama dopušta nam da budemo u potpunosti ono što jesmo, skupa s našim ograničenjima i nedostacima: On nam daje pravo na pogrešku i oslobađa nas pritiska i osjećaja, koji nas katkada zarobljava (a ne dolazi od Božje volje, nego od naše ranjene psihe), da moramo biti nešto što uopće nismo.

Pred Božjim pogledom možemo i trebamo biti ono što jesmo, možemo se opustiti. Nema ništa bolje od odmaranja u nježnosti našega Oca, ali tako često zaboravimo na to. A da i ne govorimo da mnogo ljudi nikada nije taj osjećaj ni iskusilo. Božja logika nije ta da mi moramo biti dobri kako bismo zavrijedili Njegovu ljubav. On nas ljubi bez obzira na to kakvi smo i bez razlike ljubi svakoga čovjeka. To je razlog zašto i mi sami trebamo imati ljubavi za sve ljude bez obzira na to jesu li nam simpatični ili ne. Uvidimo li koliko ljubavi Bog ima za nas i sami ćemo postati malo vrelo ljubavi za ljude koji se nalaze u našoj blizini.

Povjerenje u Božju ljubav

Iako nam se kao običnim ljudima konstantno događaju padovi, njih trebamo prihvaćati mirno sve dok i dalje beskrajno želimo postići svetost. Miran stav je odraz povjerenja u Božju ljubav, a želja za svetošću je naš odgovor na tu ljubav. Takav međusobni odnos stvara ozračje mira, a ne panične religioznosti koja je puna straha, krivnje i zebnje jesmo li udovoljili Bogu. Ako s Bogom imamo odnos pun djetinjega povjerenja, stvaramo plodno tlo da uspijemo u životu, da umnožimo talente i donesemo plodove, kako nam je Isus i zapovjedio. Naš duhovni život nikada ne bi trebao biti izlika da živimo pasivno ili da se ograničavamo u djelovanju, tobože čuvajući se od grijeha. Mi trebamo uistinu živjeti život, ali tako da on bude na slavu Božju.

Kad nam u važnim stvarima nije jasno koja je Božja volja (izbor budućeg zvanja, donošenje neke važne odluke), često gubimo vrijeme na postavljanje pitanja ili izgubimo hrabrost, pa se ne angažiramo dovoljno u stvarima koje predstavljaju Božju volju u svakodnevnom životu, a to je ustrajna molitva, povjerenje, ljubav prema ljudima s kojima se svakodnevno susrećemo. Kad nemamo odgovora za budućnost, najbolji način iščekivanja odgovora jest da prihvatimo i u punini živimo današnji dan. To je ono konkretno što možemo učiniti u situacijama „čekanja”, a ako imamo problem s tim da neke ljude iz svoje okoline ili prošlosti ljubimo, jer ih okrivljujemo za neku uvredu i način na koji su se s nama ophodili, trebamo se izdići iz toga stanja zlopamćenja i naučiti živjeti s milosnom činjenicom da nam je Božja ljubav sasvim dovoljna za svaki napredak i procvat u životu. Okrivljujemo li druge za svoje loše stanje i to što nam ne ide ili stalno opažamo nepravdu u svom životu, trebamo znati da smo djetinjasto razumjeli kako stvari u biti funkcioniraju. Trebamo postići duhovnu autonomiju u odnosu sa Bogom, jer to je nepresušan izvor svakoga dobra u našem životu. To što su ljudi grešni ne može nas ograničiti da duhovno rastemo i ne treba nam biti opravdanje da ne ustrajemo na putu svetosti. Bog je svakome od nas dao sve što nam je potrebno za duhovni i ljudski napredak, bez obzira na to što neki ljudi nisu bili ili trenutno nisu dobri prema nama. Svaka je patnja prilika za naš rast. Ako se obeshrabrimo zlom koje nas okružuje, samo ćemo dodati zlo na zlo. Zlo pobjeđujemo gorljivošću, radošću i ustrajnošću u činjenju dobra.

Srce nije u stanju biti istovremeno zaokupljeno brigama za budućnost i prihvaćati milost sadašnjeg trenutka. Ili se brinemo ili se radujemo. Milost se kao ni mana u pustinji ne može skladištiti za sutra, već trebamo kroz život ići dan po dan, s puno povjerenja da će se Bog opet sutra pobrinuti za nas. Isus je rekao da je svakom danu dosta njegova zla, zato bez velikih projekcija u budućnost prihvatimo što danas imamo i odradimo ono što danas moramo. Jednako kao što trebamo svaki dan obaviti svoje staleške dužnosti, tako trebamo uživati u trenutku koji nam Bog daje i prihvatiti milosti toga dana, a da panično ne tražimo garanciju da će te milosti biti i sutra. Najbolje rješenje za sve naše tjeskobe je da svaki dan učinimo ono na što smo po svojim životnim opredjeljenjima pozvani – svoje dužnosti i onda nema straha da ćemo dobiti mane svaki dan iznova, svježe, baš one koja nam treba. Jer ne možemo stvarati zalihe milosti, milost se može samo prihvaćati iz trenutka u trenutak.

Vrijeme glave i vrijeme srca

Jacques razlikuje dvije vrste vremena: vrijeme glave koje je raskomadano na sate i vrijeme srca – Božje vrijeme, koje je vrijeme dubokih ritmova milosti u našem životu. Božje vrijeme je skladan niz trenutaka koji se mirno nadovezuju jedni na druge i to je vrijeme sjedinjeno s vječnošću. Ako živimo u skladu s takvim ritmom, onda stvarno imamo vremena za druge ljude i otvoreni smo za istinski susret s njima. U ovom užurbanom svijetu imamo snažan instinkt vlasništva nad vlastitim vremenom i pomno želimo sačuvati svoje vrijeme da s njim raspolažemo onako kako mi želimo. Ako netko od nas traži naše vrijeme, a mi to nismo planirali, hvata nas nervoza. Da bismo bili raspoloživi za druge i da krenemo živjeti u skladu s vremenom srca, potrebna je velika sloboda, to jest nenavezanost na naše planove i našu vlastitu volju. Sveci koji su živjeli u skladu s vremenom srca znali su da ništa nije prepušteno slučaju i da Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti svime milosno upravlja, tako i s njihovim vremenom.

Svijet danas počiva na principima trgovine, što je logika prava i dužnosti. Mi bismo se trebali izdići iznad te logike i prijeći na logiku ljubavi, u kojoj dajemo i primamo besplatno. Temeljni obrat u našem duhovnom životu može se dogoditi tek kada shvatimo da nas Bog potpuno besplatno ljubi. Ne zato što smo dobri ili vrijedni, već apsolutno bezuvjetno. On je nježni Otac, On je ljubav. Velika je milost to shvatiti i u dubini svojega bića živjeti u skladu s tom spoznajom. U tom se krije ključ naše potpune slobode. Sve dok je moj odnos prema Bogu djelomično utemeljen na onome za što sam ja sposoban, on ostaje krhak; kad mu jedini temelj postane Božje očinstvo, on ne može doživjeti neuspjeh. Naš trud i nastojanje oko dobra ne treba doživljavati kao cijenu koju plaćamo za Njegovu ljubav, već kao naš odgovor na tu ljubav. Kada nam se učini da nas život osiromašuje na nekom polju, vjerujmo da će Bog učiniti da iz toga provri dragocjena sloboda i tako će onda i biti. Doista smo slobodni tek onda kada je sve naše dobro u Bogu i samo u Bogu. To ne trebamo izgubiti iz vida i osjetit ćemo svu slatkoću slobode djece Božje i shvatit ćemo da nam Bog daje sve što nam treba, iz časa u čas.

Objava Unutarnja sloboda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tri stupnja hoda ljubavi

Ljubav započinje u osjećaju, ali ne završava u njemu. Na svom putu prema zrelosti ona mora prijeći iz sfere nagona i emocije u prostor slobodne odluke i duhovne odgovornosti. U mladosti često mislimo da je dovoljno „osjećati”; da je ljubav toplina srca i privlačnost koja nas pokreće, da se mjeri razinom ugode i zadovoljstva. No s vremenom se pokaže da ljubav koja se ne preobrazi u odluku ne može preživjeti ni prve oluje života. Kršćansko iskustvo nas uči da ljubav sazrijeva kao čovjek: polako, kroz borbe i kroz rast, kroz svjetlo i tamu, u vjernosti svakodnevnom darivanju.

U tom hodu ljubav prolazi tri stupnja: osjećaj, odluku i milost. Ta tri koraka ne poništavaju jedan drugoga, nego se nadograđuju – kao tri razine pokreta ljudskoga srca. Ljubav raste kada je vođena umom oblikovanim umskim krepostima i kada se učvrsti u volji. To je put na kojem se pročišćava i postaje duhovna, a kao takva sposobna dosegnuti svoju svrhu i puninu u predanju Bogu.

Prvi stupanj ili korak jest ljubav osjećaja. Svatko od nas poznaje onu prvu iskru ljubavi, koju tako lako rasplamsa ljepota koja nas privuče, pogled koji nas dotakne, prisutnost koja u nama pobudi radost. Riječ je o ljubavi na razini osjećaja, ljubavi koja nas zahvaća u dubinu osjetilnosti i osjećajnosti. Može biti nevina i čista, i često je obilježena određenom spontanošću. Ona je dar stvaranja, poput materijalnoga odraza ljepote i životnosti koje nas nadilaze. Njezina sposobnost da bude privučena lijepim i dobrim, njezina sposobnost da omekša ljudsko srce i učini ga sposobnim za primanje, čini je u tom smislu bližom božanskoj ljubavi, koja je privučena Dobrom, nego voljnoj ljubavi vođenoj isključivo razumom.

Ali osjećajna ljubav, ako ostane sama, brzo izgubi snagu. Osjećaji su poput vjetra: pokreću jedra, ali ne određuju smjer. Oni su početak, ali ne i cilj. Bez razuma i volje, osjećaj lako postane imanje, želja da drugoga posjedujem, a ne da mu pripadam. Zato je potrebno da ljubav osjećaja bude pročišćena i usmjerena. Da bi postala osobna, u skladu s ljudskom naravi, mora se otvoriti istini o drugome i njegovu istinskom dobru, a ne samo vlastitom užitku. Tu započinje odgoj srca ili askeza ljubavi – proces kojim osjećaj prerasta u sposobnost darivanja i sebedarja. Ne radi se tu o potiskivanju osjećanja, nego o tome da ih se nauči stavljati u službu istinskoj ljubavi. Ta ljubav se ne protivi osjećajima, nego ispravlja njihovu sklonost ka zlu i vodi ih k punini, gdje se više ne traži posjedovanje, nego zajedništvo.

Drugi stupanj ili korak jest ljubav odluke. Ona je čin volje – volje slobodne da se daruje. Više je ne rađa dojam, nego izbor, odluka. U njoj čovjek otkriva da ljubiti znači htjeti dobro drugome, pa čak i onda kada osjećaji utihnu ili kada nas navode na mržnju i osvetu. „Hoću voljeti” – te dvije riječi čine granicu između nezrelosti i zrelosti.

Danas se rijetko govori o volji. A i kada se govori, najčešće je to u iskrivljenom značenju ili s negativnim stavom. Prema tradicionalnom katoličkom nauku, volja nije puka sposobnost djelovanja, nego duhovna težnja prema dobru koje razum spoznaje. Ona je, zajedno s našim umom, duhovna moć naše besmrtne duše. Kad volimo voljom, ljubav postaje osobni slobodni čin. To je trenutak kad ljubav dobiva moralnu i duhovnu dimenziju: ona postaje izbor dobra, a ne odgovor ili reakcija na privlačnost.

Zato ljubav volje ne isključuje osjećaje, nego ih usklađuje s istinom. Tada srce i razum djeluju zajedno: srce daje toplinu, razum pokazuje smjer, a volja čini da ljubav postane postojana. Tko voli voljom, uči ostati i kad osjećaji izblijede, jer zna da ljubav nije raspoloženje nego vjernost.

To je trenutak ljudskoga sazrijevanja osobe, u tom pojavku i rastu osobne ljubavi – ljubavi koja prepoznaje drugoga kao neponovljivu osobu, vrijednu po sebi, i želi njezino dobro bez traženja vlastite koristi. To je trenutak kad „ja” i „ti” postaju „mi”, ali bez gubitka slobode. U toj dinamici ljubav počinje nalikovati na prijateljstvo: slobodnom daru koji želi i gradi zajedničko dobro.

Treći stupanj ili korak jest božanska ljubav. To je duhovna ljubav u kojoj božanska milost preobražava ljudskost. Ona nadilazi čovjeka jer izvire iz Boga. Ova duhovna ljubav nije tek snažnija ljudska odluka, nego sudjelovanje u Božjoj ljubavi. Sveti Pavao piše: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rim 5,5).

To znači da istinska ljubav nije samo ono što činimo mi nego ono što Bog čini u nama. Božja milost nije puki dodatak našim ljudskim naporima niti tek pomoć ondje gdje naša volja slabi, nego snaga koja zahvaća cjelokupnu ljudskost – duh, dušu i tijelo. Tada ljubav prestaje biti samo ljudski napor i postaje dar Duha Svetoga. Ona nas uči da istinski ljubiti znači sudjelovati u samom Božjem načinu postojanja: biti dar.

Zato duhovna ljubav ne gleda više samo lice drugoga, nego u njemu prepoznaje Stvoriteljev trag. U njoj ljubav i vjernost postaju jedno, jer Duh Sveti čini da čovjek ostane u onome što ljubi. Kad ljubimo u Bogu, ljubav postaje poput molitve: ne traži da bude shvaćena, nego da se daruje. To je ljubav koja ne prestaje jer je ukorijenjena u Onome koji je vječan.

Ljubav sazrijeva u predanju

Put od osjećaja do odluke, a zatim do milosti, put je rasta u slobodi. Na početku ljubav prima; na kraju se daruje. Na početku traži da bude voljena, a na kraju postaje sposobna ljubiti i onda kada ne prima odgovor. U tom sazrijevanju ljubav sve više nalikuje na Krista: ona ne čeka povoljne uvjete, nego se daruje do kraja (usp. Iv 13,1).

Takva je ljubav najčišći izraz slobode. Ona se ne boji obveze jer zna da je svaka vjernost plod slobodnoga „da”. I zato ona više ne govori mnogo o sebi, nego šuti i djeluje: u svakodnevnoj službi, u postojanosti malenih gesta, u tihoj prisutnosti. Tada ljubav postaje djelotvorna istina, djelo koje ostaje za život vječni (usp. Iv 6,27).

Put predanja kao put rasta u ljubavi izrazito je osoban. Ne postoje dva identična sveca, jer Bog voli raznolikost: svatko od nas odražava nešto od njegove ljepote i dobrote, ne iscrpljujući je nikada potpuno. Ipak, postoje određene zakonitosti duhovnoga rasta koje su svima zajedničke, jer dijelimo istu palu ljudsku narav i isti poziv na vjernu ljubav. Te su zakonitosti opisali velikani katoličke duhovnosti sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa, pokazujući kako se ljubav čisti, produbljuje i učvršćuje u vjernosti kroz kušnje. Isus ih je sažeto izrekao riječima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24) – jer samo ljubav koja ostaje, i kad boli, postaje istinski slobodna i zrela.

Objava Ljubav i vjernost II.: Od osjećaja do odluke – rađanje duhovne ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ljubljena djeca Božja

Za početak promišljanja upitajmo sebe za čime smo čeznuli u protekloj godini. Jesmo li izgarali od želje da postanemo sveti? Ono što želimo, to ćemo i postati. Svi Božji ljudi su gorljivo čeznuli za Bogom i za time da ostvare svetost. Ako nema te čežnje, moguće je da duhovno umiremo i zato trebamo moliti da nam je Bog podari ako je ona ugasla. Ono što je jako korisno na putu svetosti jest naše osobno, jedinstveno iskustvo Boga. Ono je za svakoga od nas različito, jer je svatko od nas unikatna slika Božja koja odražava Boga na svoj način. Netko će živo osjetiti Boga u prirodi i samoći, netko drugi među ljudima i u velikim crkvenim svečanostima. Zbog toga je važno prepoznati gdje mi Boga najviše osjetimo i takvim trenucima treba težiti. Što naše iskustvo Boga bude češće, to ćemo više spoznati Božju volju za naš život i moći ćemo živjeti u skladu s njom.

Živimo li u Božjoj blizini, sve dublje prihvaćamo činjenicu da smo mi ljubljena djeca Božja. Dok god to ne prihvatimo, ne samo umom već i svom dubinom našega srca, naše duhovno putovanje ne može početi. Mislim da je jedna od najvećih laži koju je toliko ljudi, napose religioznih, vjerovalo ta da dolazimo k Bogu kroz našu savršenost. Mi zapravo dolazimo Bogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti. Mi smo skloni voljeti samo lijepe i savršene stvari, ali tek onda kad shvatimo da Bog nas ljubi nesavršene i slomljene, tada počinjemo prihvaćati sebe. Bog voli kad razmišljamo pozitivno u smislu: ja sam slomljen i šepav, ali Bog me i takvoga treba i On sa mnom ima plan. Kakvi smo prema sebi, takvi smo i prema vanjskom svijetu. Ako smo tvrdi i stalno sebe osuđujemo, tako ćemo djelovati i u odnosu na druge ljude, a to sigurno nije stav koji Bog ima prema nama. Ljubav kojom On nas ljubi mora biti otkrivena u čestom druženju s Njim. Sve naše nesavršene požude zapravo proizlaze iz toga što mi ne vjerujemo da smo ljubljeni. Mi želimo uspjeh, veći stupanj obrazovanja, bolji položaj, slavu ili moć kako bismo dokazali svoju vrijednost. Sve je to ispraznost, jer mi vrijedimo sami po sebi. Bog nas ljubi ma kako maleni bili. Ako krenemo na duhovno putovanje prema svojoj duši s kojom se trebamo susresti i ako želimo upoznati Boga, vidjet ćemo da su sve naše titule, ukrasi, talenti, da je sve to nevažno. Takvo putovanje vodi nas na mjesto gdje nema straha da nismo ljubljeni. To nije mjesto ni krivnje ni ljutnje, to je mjesto ljubavi.

Energija duše

Naša duša ima energiju života, a ne smrti, jer je ona besmrtna. Samo na životu možete graditi. Ne možete graditi na strahu. Ako gradite na strahu, niste izgradili. Ne možete graditi na ljutnji i ne možete graditi na krivnji. (…) Toliko ljudi unutar sebe prijeti samima sebi prstom. To ćete prepoznati po tome što život takve osobe nikada nije slobodan. Glavni način na koji se takve osobe otkriju je da ne uživaju u životu. Ne znaju kako bi uživali. Ne znaju kako bi uživali u sebi, kako bi onda znali uživati u Gospodinu? O Bogu ne možemo učiti iz druge ruke. Ključno je naše osobno iskustvo. To je molitva koja nema puno veze s riječima. To je više mirno prihvaćanje bezuvjetne božanske ljubavi koja nam govori „kćeri/sine”, koja nas ljubi u svakom trenu neizmjerno. Tada postajemo slobodni, ponizni, tada dolazimo na cilj duhovnoga puta. Onoga tko tu stigne prepoznat ćemo po tome što živi život u miru. Takvi ljudi puštaju da stvari budu onakve kakve jesu, kao Marija. To je ispravan način da uživamo u životu i Gospodinu. U svojoj molitvi ne trebamo se toliko opterećivati riječima, jer onda upadamo u razne klopke lijeve polutke mozga koja sve mora verbalizirati, pa onda i rangirati i moralno vrednovati.

Strašno nas muči rastresenost u molitvi jer se fokusiramo na moralne sudove, što je bolje, gore ili najgore, opterećujemo se mislima koje nisu svete, a sve nas to udaljava od duhovnoga i odvodi na put isprazne religioznosti. Fra Richard kaže kako Crkva na zapadu, zbog svoje pretjerane racionalnosti, njeguje kulturu koja je sve manje duhovna. Postoje zajednice u svijetu koje puno više njeguju duhovnost i to su društva koja prihvaćaju sanjare, proroke, vizionare, one ljude koji su uistinu krenuli na duhovni put! Čini se da se oni danas u Crkvi nalaze na margini. Sveti je Franjo govorio da je umoran od riječi. To je njegova čežnja za prostorom koji nadilazi riječi. To je ono mjesto tišine na koje su se obožavali povući svi sveci. Mjesto pustinje, mira, tu Bog direktno govori srcu! Na tom mjestu Njegov život eksplodira u nama.

Gdje se nalazimo?

Bitno je da se na početku ove godine vratimo Gospodinu pitanjima: što sada znači tebe slijediti Gospodine, kako ću Ti pokazati da te ljubim u ovoj godini, kako ću dokazati da Ti sada vjerujem? Još jedno pravo pitanje koje si možemo postaviti je: jesmo li mi religiozni zato što želimo da nas drugi cijene i hvale kao savršene i tražimo li mi u molitvi sebe i svoj užitak ili tražimo Boga? Često savršenstvo kojem težimo nema puno veze s Bogom, već s našim egom. Tražimo priznanje za sebe i zaokupljeni smo samo sobom. Mislimo kako smo daleko napredovali, a zapravo smo možda baš zalutali na stranputicu. Stvar je u tome da uistinu vidimo koliko smo nesavršeni, ali da ipak imamo svijest da nas i takve Bog ljubi. Ne hodate okolo osjećajući se sveto kada ste uistinu sveti. Više imate osjećaj da ste najmanji u kraljevstvu Božjem, kao onaj carinik na dnu hrama, koji se kajao iz svega srca za svoje prijestupe. Znamo se silno baviti sitnim grijesima, a ne vodimo računa što nam srca znaju biti kamena. Vidimo trun ali ne i brvno. Nema boljeg načina izbjegavanja pravog grijeha, onog pravog otvrdnuća srca koje se događa, nego brinuti se za grijehe! Da, da, samo se nastavite brinuti za sve vrste malenih detalja i nikad zapravo nećete morati priznati da ne znate ljubiti, da niste slobodni, da niste sretni i da ne rastete, da niste obraćeni. Samo je potrebno zaokupiti se sitnicama kako se nikada ne biste morali suočiti sa svojom dušom. I na kraju takvi ljudi budu beskrajno ljuti. Generalno su nezadovoljni sa životom, s drugima… Evo nam i više nego korisnih poticaja da razmislimo gdje se mi nalazimo, jesmo li suočeni sa svojom dušom ili se bavimo sitnim grijesima hineći da težimo svetosti? Priznajmo svoj osjećaj krivnje, ljutnje, priznajmo postojanje vlastite sjene, one naše mračne strane i predajmo se Bogu, neka nas on liječi i oblikuje na svoju sliku, a da pri tome ne upadamo u zamku sitničarenja dok naša duša zapravo propada. Tako će nam ova godina biti plodna i proživjet ćemo je sigurno na slavu Božju!

Objava Slomljen, a blagoslovljen (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uskrs, naime, nije tek blagdan u kalendaru ni informacija koju treba znati. On je događaj koji se može i promašiti – ne zato što bi bio slab ili nedostupan, nego zato što traži unutarnju raspoloživost. Kao što se iz tame ne ulazi naglo u puno svjetlo bez boli u očima tako ni uskrsna novost ne dolazi bez određene prilagodbe srca i svijesti. Potrebno je vrijeme u kojem se čovjek oslobađa raspršenosti i uči sabranosti kako bi mogao primiti ono što ga nadilazi. Iz te se perspektive korizma prestaje shvaćati prvenstveno kao vrijeme odricanja, a pokazuje se kao vrijeme priprave. Ne kao asketsko nadmetanje, nego kao proces unutarnjega osposobljavanja; ne kao moralni popis obveza, nego kao pedagogija prostora u kojem se čovjek uči tišini, čekanju i osjetljivosti za događaj koji se ne može proizvesti vlastitim naporom.

Korizma kao odgovor prve Crkve

Korizma nije nastala kao unaprijed osmišljen liturgijski projekt, nego kao odgovor prve Crkve na iskustvo Uskrsa. Prvi kršćani nisu samo slavili uskrsni događaj kao godišnju uspomenu nego su prvenstveno iz njega živjeli. Upravo zato vrlo rano postaje jasno da taj događaj nije moguće jednostavno ponoviti bez priprave. Uskrs je bio prevelik, previše snažan, da bi mu se pristupalo bez unutarnjega oblikovanja.

Povijesno gledano, korizmena praksa razvija se iz potrebe da se zajednica – osobito katekumeni – pripravi za krštenje koje se slavilo u uskrsnoj noći. No ta priprava nije bila tek poučavanje u vjerskim sadržajima, nego duboki proces preobrazbe života. Post, molitva i bdijenje nisu bili formalni zahtjevi, nego način da se cijela osoba postupno uskladi s onim što dolazi. Korizma se tako od samih početaka oblikuje kao prostor prijelaza: iz staroga načina života u novi, iz raspršenosti u usmjerenost, iz samorazumljivosti u čuđenje pred darom. Važno je pritom primijetiti da se korizmena disciplina nikada nije shvaćala kao svrha sama sebi. Njezina strogost imala je smisla samo u odnosu na radost koja je slijedila. Bez Uskrsa korizmena praksa gubila bi svoje uporište; bez korizme uskrsno slavlje gubilo bi dubinu. Ta povezanost ostaje temeljna konstanta tijekom cijele povijesti Crkve, i onda kada se konkretni oblici prakse mijenjaju.

U tom svjetlu postaje jasno da je korizma uvijek bila usmjerena prema oblikovanju unutarnjega čovjeka. Njezina povijest nije prvenstveno povijest propisa, nego povijest traženja prave mjere između vanjske discipline i unutarnje preobrazbe. Upravo ta napetost čini korizmu trajno aktualnom: ona se stalno mora iznova tumačiti u odnosu na konkretni životni kontekst, ali ne smije izgubiti svoju temeljnu orijentaciju prema uskrsnom događaju.

Takvo razumijevanje korizme čuva je od formalizma. Ona nije relikt prošlih vremena, nego živa praksa koja se iznova rađa iz susreta s događajem koji nadilazi čovjeka. U tom smislu korizma nije teret povijesti, nego njezin plod: odgovor zajednice koja je shvatila da se za Uskrs treba pripremati – ne zato što bi Uskrs bio slab, nego zato što je prejak da bi se primao bez unutarnje raspoloživosti.

Korizma kao proces osposobljavanja

Korizma se u tom svjetlu ne može razumjeti prvenstveno kao vrijeme odricanja, nego kao proces osposobljavanja čovjeka za ono što dolazi. Njezina svrha nije u samoj askezi, nego u postupnom oblikovanju unutarnje raspoloživosti. Ona ne traži napor radi napora, nego preobrazbu percepcije kako bi uskrsna poruka mogla biti primljena ne samo razumom nego cjelinom osobe.

Uskrs se, naime, ne događa samo izvan čovjeka nego i u njemu. No da bi se nešto doista moglo dogoditi, potreban je prostor. Korizma je upravo vrijeme u kojem se taj prostor oslobađa. To je proces koji ne ide putem dramatičnih rezova, nego putem postupnoga pomicanja naglasaka: od vanjskoga prema unutarnjem, od navike prema svjesnosti, od raspršenosti prema sabranosti.

U tom kontekstu i tradicionalni korizmeni naglasci – post, molitva i milostinja – dobivaju dublje značenje. Oni nisu ciljevi sami po sebi, ni testovi moralne izdržljivosti, nego sredstva unutarnjega čišćenja. Post oslobađa od navezanosti koje otupljuju osjetljivost; molitva uči prisutnosti i slušanju; milostinja razbija zatvorenost u vlastiti svijet. Sva tri elementa imaju zajednički cilj: učiniti čovjeka propusnijim za događaj koji ne može proizvesti sam. Korizma se stoga može razumjeti kao pedagogija čekanja. Ona uči da se ono bitno u životu ne događa po logici učinkovitosti, nego po logici dara. U svijetu naviknutom na stalnu proizvodnju iskustava, korizma podsjeća da se najdublji događaji ne mogu isplanirati, nego samo dočekati. To čekanje nije pasivno, nego budno: ono traži unutarnji rad, ali bez prisile.

Upravo se ovdje pokazuje zašto bez korizme Uskrs često ostaje udaljen. Ne zato što mu nedostaje snage, nego zato što čovjeku nedostaje prostora. Mnogi slave Uskrs, ali ne dožive uskrsnuće – ne zbog nevjere, nego zbog unutarnje zatrpanosti. Korizma tada postaje vrijeme razgrtanja, oslobađanja i ponovnoga uspostavljanja tišine u kojoj se uskrsni događaj može dogoditi.

Korizma kao vježba slobode

Jedna od često previđenih dimenzija korizme jest njezina povezanost sa slobodom. U suvremenom svijetu čovjek se često doživljava slobodnim upravo onda kada slijedi sve svoje impulse i želje. No iskustvo pokazuje da takva sloboda lako prelazi u ovisnost: o navikama, o ritmu okoline, o stalnoj potrebi za stimulacijom. Korizma u tom kontekstu ne ograničava slobodu, nego je ponovno uspostavlja.

Odricanje u korizmenom smislu nije negacija života, nego oslobađanje od onoga što život čini površnim i raspršenim. Ono pomaže čovjeku da ponovno stekne sposobnost izbora, da ne reagira automatski, nego svjesno. Korizma se tako pokazuje kao vrijeme u kojem se vježba nutarnja sloboda: sloboda od prisile navike, od diktata trenutnoga zadovoljstva i od stalne potrebe za potvrdom. U tom smislu korizma ne sužava prostor života, nego ga širi. Ona ne osiromašuje čovjeka, nego mu vraća dubinu. Sloboda koju ona njeguje nije sloboda da se ima sve, nego sloboda da se može primiti ono bitno. Upravo takva sloboda postaje pretpostavka uskrsnoga iskustva jer samo slobodan čovjek može prepoznati događaj koji mu dolazi u susret kao dar, a ne kao obvezu.

No sloboda nikada nije samo privatna ili unutarnja stvar. Ona se uvijek ostvaruje unutar određenoga povijesnog i društvenog okvira koje je, na ovaj ili onaj način, ograničava i oblikuje. Svako je razdoblje imalo vlastite mehanizme sužavanja slobode – bilo kroz vanjsku prisilu, bilo kroz unutarnje obrasce mišljenja i ponašanja. Ni suvremeno doba u tom pogledu nije iznimka. Upravo suprotno: informacijsko okruženje u kojem danas živimo otvara nova pitanja o tome kako se sloboda uopće može očuvati i vježbati. U tom kontekstu korizmena praksa dobiva dodatnu aktualnost jer se više ne tiče samo osobne discipline, nego i odnosa prema svijetu koji trajno oblikuje našu pažnju, vrijeme i unutarnji prostor.

Korizma u informacijskom dobu

Svako povijesno razdoblje nosilo je vlastite oblike ograničenja ljudske slobode. U nekim epohama to su bile vanjske sile: siromaštvo, društvena nepravda, politička ili ideološka represija. Danas se, međutim, sloboda sve rjeđe sužava izravnom prisilom. Ona se ograničava suptilnije – kroz ritam života koji ne ostavlja prostor za sabranost, kroz stalne zahtjeve za pažnjom i kroz neprekidnu izloženost informacijama.

Informacijsko doba ne oduzima čovjeku slobodu zapovijedima, nego ga postupno lišava unutarnjega prostora u kojem bi se sloboda mogla ostvarivati. Vrijeme je fragmentirano, pažnja raspršena, a tišina postaje rijetka. Čovjek sve rjeđe ima priliku stati i razlučiti što je bitno, a što prolazno. Sloboda se ne gubi dramatično, nego neprimjetno – kroz naviku stalne zauzetosti. U takvom kontekstu korizmeno vrijeme dobiva novu aktualnost. Ono se ne pojavljuje kao relikt prošlosti, nego kao kritički odgovor na stanje u kojem se suvremeni čovjek zatekao. Korizma tada ne stoji nasuprot svijetu u kojem živimo, nego mu postavlja pitanje: kako sačuvati unutarnju slobodu u okolnostima koje je neprestano nagrizaju?

Informacijsko okruženje obilježeno je stalnom dostupnošću sadržaja, neprekidnim zahtjevima za pažnjom i ubrzanim ritmom koji rijetko ostavlja prostor za sabranost. Vrijeme i pozornost postali su dragocjeni resursi, ali i roba kojom se neprestano trguje. U takvim okolnostima korizmena praksa suočava se s novim izazovom: kako pronaći unutarnji prostor za pripravu kada je svijest trajno izložena vanjskim podražajima. U tom smislu korizma danas ne gubi na aktualnosti, nego dobiva novu težinu. Ona više ne stoji samo pred pitanjem odricanja od pojedinih navika nego pred dubljim problemom raspršenosti. Suvremeni čovjek ne pati toliko od nedostatka informacija, koliko od nemogućnosti da ih u tišini razluči. Korizma se zato može razumjeti kao vrijeme svjesnoga povlačenja iz logike stalne stimulacije kako bi se ponovno uspostavila hijerarhija bitnoga.

U informacijskom okruženju koje stalno fragmentira pažnju, korizmeni poziv na sabranost postaje čin otpora. Ne u smislu bijega iz svijeta, nego u smislu vraćanja vlastitoga vremena i pažnje onome što daje smisao. Post, molitva i milostinja u tom kontekstu ne znače samo smanjenje potrošnje ili povećanje pobožnih praksi, nego discipliniranje unutarnjega prostora. Post se može razumjeti kao odmak od prekomjerne konzumacije sadržaja; molitva kao ponovno učenje prisutnosti; milostinja kao izlazak iz zatvorenosti u vlastiti digitalni svijet prema stvarnom drugom.

Upravo ovdje korizma pokazuje svoju suvremenu relevantnost. Ona ne suprotstavlja vjeru tehnologiji, ali upozorava na opasnost da čovjek izgubi sposobnost dubokoga iskustva. U svijetu u kojem je sve dostupno odmah, korizma ponovno uvodi dimenziju čekanja. U svijetu u kojem se sve mjeri učinkom, ona podsjeća na vrijednost beskorisnoga vremena – vremena koje ne proizvodi, nego prima.

Zaključak: priprava za događaj

Iz svega navedenog postaje jasno da korizma nije puki liturgijski okvir, nego proces koji zahvaća cjelinu ljudskoga iskustva. Ona nije usmjerena na samonadziranje, nego na oslobađanje; nije usredotočena na gubitak, nego na sposobnost primanja. U tom smislu korizma nije suprotnost radosti, nego njezina pretpostavka.

Ako se Uskrs razumije kao događaj koji nadilazi informaciju i dodiruje samu jezgru postojanja, tada je korizma vrijeme u kojem se čovjek uči biti spreman za taj događaj. Ne prisilom, nego raspoloživošću. Ne bukom, nego tišinom. Ne žurbom, nego strpljenjem. Korizma tada ne završava sama u sebi, nego se otvara prema Uskrsu kao trenutku u kojem se ono pripremljeno može ispuniti. Ona je put koji ne jamči iskustvo, ali bez kojega iskustvo lako ostaje propušteno. Upravo zato korizma ostaje trajni poziv: ne na odricanje radi odricanja, nego na unutarnju budnost – kako bi Uskrs, kada dođe, imao gdje doći.

Objava Korizma – vrijeme priprave za Uskrs pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovim uvodnim riječima želim vas povesti u Keniju, u srce afričkoga kontinenta. Ondje dugi niz godina kao misionar djeluje bosanski franjevac fra Miro Babić, koji je ovu zemlju zavolio kao svoju vlastitu, trudeći se oko duhovne i tjelesne dobrobiti naroda u mjestu imenom Donja Subukia. Nedaleko od spomenute misije, u samoj blizini ekvatora koji po sredini siječe zemaljsku kuglu, nalazi se poznato marijansko svetište Subukia, smješteno na nestvarnih 2500 metara nadmorske visine. Ipak, iz razloga što se nalazi na ekvatoru, klimatski uvjeti su idealni za život. Budući da sam imao priliku s prijateljima iz Hrvatske posjetiti ovo vrelo milosti, želim o njemu napisati nekoliko riječi i donekle ga približiti čitateljima.

Zanimljiva je činjenica da na jeziku Masaija, nomadskoga naroda koji danas živi u Keniji i Tanzaniji, riječ subukia potječe od izraza isupuku što znači uzvišica ili visoravan. Nije potrebno objašnjavati koliko u biblijskoj povijesti, ali u tradiciji brojnih nekršćanskih religijâ brda imaju važno mjesto u vjerskom životu. Tako je npr. u kenijskom narodu Kikuju postojalo vjerovanje da je poznata planina Kenija (Mount Kenya), druga po visini u Africi, bila mjesto gdje je prebivao bog Ngai te su se u svojim molitvama okretali prema ovoj planini.

Kako je nastalo ovo zanimljivo svetište visoko na brdovitoj visoravni središnje Kenije? Sve je započelo nakon što je papa Ivan Pavao II. u dva navrata posjetio Nairobi, glavni grad Kenije. Najprije u svibnju 1980., a zatim u kolovozu 1985. tijekom održavanja Euharistijskoga kongresa. Odmah nakon prvoga posjeta pape odjeknule su diljem zemlje vijesti o ukazanjima Djevice Marije u različitim dijelovima Kenije. Među njima su bila i ukazanja u školskom centru Mogomano u župi sv. Ivana Evanđelista Subukia na području biskupije Nakuru, u vremenu od 29. kolovoza do 28. kolovoza 1984. Premda ni u Subukiji, ni u drugim dijelovima Kenije nisu nikada provedena službena ispitivanja o vjerodostojnosti ukazanja, rezultat svega bio je veliki porast pobožnosti u narodu, osobito molitva svete krunice. Već 1984. Biskupska konferencija Kenije razmišlja o ideji izgradnje jednoga središnjeg marijanskog svetišta, a kao najprikladnije mjesto uzima se biskupija Nakuru, smještena u srcu Kenije. Kada je 1985. papa Ivan Pavao II. ponovno posjetio Keniju, okupljeni biskupi upoznali su ga s pojavom brojnih ukazanja diljem zemlje zatraživši njegovo mišljenje o ovim događajima. Papa im je također savjetovao kako bi bilo najbolje izgraditi jedno zajedničko nacionalno marijansko svetište u kojem bi se gajila i promovirala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.

Tako je u prvim počecima na rubu župe Subukia, u mjestu Munanda, nastalo skromno svetište u kojem je otac Jones, član misijskoga Društva sv. Patrika i tamošnji župnik, postavio mali kip Djevice Marije donesen iz Irske. Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza 1987. na početku marijanske godine, biskup biskupije Murang’a u nazočnosti brojnih vjernika blagoslovio je malo svetište u Munandi. U svibnju 1989. biskupija Nakuru je odlučila, zbog velikoga priliva vjernika, da svetište treba graditi na prostranijoj lokaciji. Tako je kupnjom zemljišta po izrazito niskoj cijeni svetište započelo svoj život na mjestu gdje se nalazi danas. Otac Jones bio je 1991. imenovan čuvarem Sela Marije Majke Božje, što je i službeni naziv svetišta. Odmah su započeli radovi krčenja šume, ograđivanje cijeloga prostora i izgradnja skromnih objekata. Nakon spomenutoga misionara čuvar svetišta od 2001. do 2006. bio je otac Ruiru, a nakon toga brigu o Gospinu selu po želji mjesnoga biskupa preuzimaju franjevci konventualci. Tada nastaje najveći zamah u građevinskom smislu, osobito kada 2008. brigu o svetištu sve do današnjega dana preuzima poljski franjevac fra Kazimerz Szulc. Po njegovu nacrtu započeta je i još se uvijek gradi predivna crkva koja je popločana kamenom koji dolazi iz hrvatskoga kamenoloma u istarskom Pazinu. Značajan datum u povijesti svetišta svakako je 8. prosinca 1991. na svetkovinu Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije. Naime, u predvečerje ove svetkovine radnici su iznad svetišta krčili šumu, otprilike na 2700 metara nadmorske visine. U jednom trenutku opazili su vlažni dio zemlje. Kada su zakopali malo dublje, pojavio se izvor bistre vode koji ne prestaje teći sve do današnjega dana! Pronalazak ovoga izvora smatran je uistinu velikim čudom i ne bez razloga uspoređen s onim u francuskom Lourdesu. Danas je iznad originalnoga izvora podignuta mala kapelica dok voda s izvora teče do tri niža bunara: jedan je za piće, drugi za pranje ruku, a u trećem je moguće posve uroniti se u vodu. Od crkve do izvora vodi staza duž koje su postavljene postaje križnoga puta. Narod ovu vodu smatra ljekovitom i postoje mnoga svjedočanstva čudesnih iscjeljenja korištenjem vode s Marijina izvora. Jedan od dokumentiranih slučajeva je ozdravljenje Helmuta Manga, njemačkog arhitekta koji je radio u Keniji. On je u znak zahvalnosti dizajnirao i dao postaviti bijeli križ koji i danas bdije nad krajolikom ovoga predivnog svetišta u srcu Afrike. U sklopu nedovršene crkve nalazi se i kapelica trajnoga euharistijskog klanjanja, a u kripti i predivna kapelica posvećena sv. Franji Asiškom.

Objava Nježna Majka afričkoga naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.