Za vrijeme Franjina boravka u Egiptu i Svetoj zemlji (1219. – 1220.), dvojica vikara kojima je on sam povjerio upravljanje Redom za vrijeme njegova putovanja na Istok počela su uvoditi strože odredbe po uzoru na tradicionalne monaške zajednice. Na Generalnom kapitulu 1219. donesene su nove konstitucije koje su naglašavale stroge postove i organizacijska pravila, suprotno Franjinu shvaćanju evanđeoske jednostavnosti. Istodobno pojedina su braća bez njegova znanja od Rimske kurije ishodila različite povlastice i dopuštenja, dodatno narušivši jedinstvo bratstva.

O svemu tome Franju izvještava brat Stjepan iz Narnija koji je samoinicijativno i hitno došao u Svetu zemlju do Franje jer je to izazvalo ozbiljne probleme u bratstvu. Slušajući potresne riječi brata Stefana iz Narnija, Franjo je dobro shvatio što se događa u Asizu, i to ne samo u pitanjima posta. Shvatio je da nemiri koji su se već pojavili tijekom Kapitula na rogožinama, održanoga na Duhove 1219., nisu uopće utihnuli te da se tijekom njegove odsutnosti pokušava franjevačko bratstvo uskladiti s pravilima bližim provjerenoj monaškoj tradiciji. Također je izvijestio da je brat Ivan iz Campella zatražio i dobio od Rima dopuštenje da osnuje vlastiti, samostalni red, okupljajući neke nezadovoljne fratre i pojedine muškarce i žene dovodeći ih u Asiz iz cijele Umbrije.

S obzirom na težinu događaja i sukoba koji su se razvili u bratstvu, Franjo se u prvim mjesecima 1220., nakon više od šest mjeseci boravka na Istoku, vratio u domovinu, najprije u Veneciju pa u Bolognu. No u grad Bolognu nije želio ući jer je bio obaviješten o lijepoj kući od opeke i kamena koju su Manja braća, od kojih su neki bili i sveučilišni profesori, izgradila sebi u samom središtu grada, a što je Franjo smatrao odstupanjem od ideala siromaštva. Potresen razvojem svih tih događaja, nije pokušao silom vratiti stanje na prijašnje, nego se obratio papi Honoriju III. Zatražio je imenovanje novoga kardinala zaštitnika Reda te je tu službu preuzeo kardinal Hugolin, budući papa Grgur IX.

Dok se Franjo vraćao u Porcijunkulu razmišljajući o vlastitom odreknuću, papa Honorije III. izdaje 22. rujna 1220. bulu Cum secundum consilium, kojom Manjoj braći nameće godinu novicijata i zabranu napuštanja Reda, što se, čini se, kod nekih događalo prilično olako. Isti je papa već je 29. svibnja 1220. izdao bulu Pro dilectis, u kojoj je Franjino bratstvo postalo Ordo fratrum minorum (Red Manje braće).

Franjo je uvidio da brojno narasli Red više ne može voditi na način koji je smatrao evanđeoskim, ono njegovo sine glosa. Osjećao je da nije pozvan upravljati ljudima, donositi kazne i nametati autoritet, nego prije svega biti ponizni sluga i primjer nasljedovanja Krista. Bolest, iscrpljenost i sve veće neslaganje među braćom dodatno su učvrstili njegovu odluku.

Konačno, na Generalnom kapitulu 29. rujna 1220. odrekao se službe poglavara Reda i vodstvo predao Petru Kataniju, kanoniku i stručnjaku za pravo, koji je postavljen za vikara Reda. Okupljenoj braći izgovorio je znamenite riječi: Amodo sum mortuus vobis (lat. Od sada sam mrtav za vas) te se u znak poslušnosti poklonio svom poglavaru. Time je pokazao da mu je jedinstvo bratstva važnije od osobne vlasti. Siromah iz Asiza povukao se na svoj način, s poniznošću. Povjesničari ističu kako je Franjo odricanjem želio izbjeći sukob s dijelom Reda i Rimskom Crkvom. Svjestan da više ne može upravljati zajednicom isključivo osobnim autoritetom i primjerom, prepustio je pravno vodstvo drugima, dok je sam ostao duhovni uzor braći.

Nakon smrti Petra Katanija 1221. službu vikara preuzeo je brat Ilija. Ipak, prvi službeno izabrani generalni ministar Reda postao je tek nakon Franjine smrti brat Ivan Parenti na generalnom kapitulu u Porcijunkuli 30. svibnja 1227. godine. Generalni ministar Ivan Parenti obavljao je tu tešku službu sve do 1232. godine, kada je, protiv svoje volje, ponovno ustupio mjesto bratu Iliji, koji je tako postao drugi izabrani generalni ministar Reda.

Franjino odricanje označilo je prijelomni trenutak u povijesti franjevačkoga pokreta. Od tada se oblikuju dvije razine vodstva: pravna i upravna, koju vodi Red u okviru Crkve, te duhovna, čiji je trajni uzor ostao sam brat Franjo. Njegovo najveće svjedočanstvo nije bilo upravljanje, nego autentično življenje poniznosti, malenosti, poslušnosti, siromaštva i evanđeoske ljubavi, pa čak i onda kada je zbog toga ostao neshvaćen među vlastitom braćom.

Franjo tako nije stekao mučeništvo u Damieti, nego na povratku u Umbriju, među tolikom svojom braćom koji ga više ne razumiju i ne žele slijediti u njegovoj zadaći autentičnoga i radikalnog svjedočenja nasljedovanja Krista.

Objava Odricanje od vodstva Reda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pokora

Prije obraćenja Franji su se gubavci gadili. No kada je počeo razmatrati kako se Krist ponizio uzevši ljudsko tijelo (usp. Filipljanima 2,6–8), Franjo je počeo drukčije gledati na svijet i drukčije se prema njemu odnositi. Jednoga dana na putu je susreo gubavca. Prvi mu je poriv bio pobjeći od unakaženoga čovjeka, jer se, kao i gotovo svi u to doba, gnušao blizine gubavaca. Umjesto toga, Franjo mu je prišao i zagrlio ga. U tom se trenutku ono što mu se prije činilo „gorkim” pretvorilo u „slatkoću duše i tijela”, kako je zapisao njegov životopisac. Sam se Franjo u svojoj Oporuci, napisanoj nedugo prije smrti, prisjetio da ga je Gospodin doveo među gubavce i da je ondje „počeo činiti pokoru”. Taj je susret bio presudna prekretnica njegova obraćenja.

Siromaštvo

Jednoga dana, na misi na blagdan svetoga Matije, Franjo je čuo evanđeoski odlomak u kojem Krist potiče svoje učenike da „ništa ne nose na put” (usp. Matej 10,9–10). Odmah je uskliknuo: „To je ono što želim, to je ono što želim svim srcem!” Od tog se trenutka odrekao svega što je posjedovao i nastojao slijediti Krista u potpunom oslanjanju na Boga. Nije želio nemati ništa samo radi siromaštva. Želio je isprazniti sebe kako bi ga ispunio jedino Bog i ono što mu Bog želi dati. Time je ujedno živio i Kristov poziv bogatom mladiću: „Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima… pa dođi i slijedi me!” (Matej 19,21). Za razliku od bogatoga mladića, koji je otišao žalostan, siromaštvo je Franju i njegove sljedbenike učinilo slobodnima i radosnima.

Molitva

Toma Čelanski zapisao je da je sveti Franjo „cijelo svoje biće usmjeravao prema onom jednom što je molio od Gospodina, i to ne toliko moleći koliko i sam postajući molitvom”. Kao da je utjelovio biblijski poticaj: „Bez prestanka se molite!” (1 Solunjanima 5,17). Iako je molio gdje god se nalazio, Franjo se često povlačio u špilje i pustinjaštva, ponekad i na više tjedana. Ondje je Bogu izlijevao cijeloga sebe. Molio je cijelim bićem: srcem, umom, osjećajima, pa i tijelom. Molitva ga je postupno preobražavala. Na drugom mjestu Toma Čelanski piše da je Franjo nakon duboke molitve bio „promijenjen gotovo u drugoga čovjeka”. Molitvom je Franjo postajao sve sličniji Kristu.

Mir

Iz njegova života pokore i molitve proizlazi još jedno obilježje Franjine baštine: mir. Franjo je često pozdravljao druge i započinjao propovijedi riječima: „Mir i dobro!” Mir nije samo odsutnost sukoba nego prisutnost dobrote koja dolazi od Boga. Kršćanski je mir doista dar Duha Svetoga, a ne nešto što možemo steći vlastitim naporima. Franjo ga je primio predajući se Bogu: prihvaćajući pokoru i siromaštvo, služeći siromasima i odbačenima, opraštajući drugima i tražeći Boga u molitvi. Takvim je načinom života Franjo primio unutarnji mir kakav svijet ne može dati. Taj je Božji mir zatim, kao mirotvorac, nosio u sebi u nasilan i podijeljen svijet.

Suobličenje Kristu

Ako se u Franjinoj baštini nešto posebno ističe, onda je to njegovo suobličenje Kristu. U svemu što je činio Franjo je nastojao postati sličan Isusu. To se na najizvanredniji način pokazalo 1224. godine, samo dvije godine prije njegove smrti, kada je na gori La Verni primio stigme, rane raspetoga Krista, na vlastitom tijelu. Sveti Bonaventura protumačio je taj događaj upravo kao suobličenje, napisavši da je „prava ljubav prema Kristu preobrazila ljubitelja u samu sliku Ljubljenoga”. Ipak, stigme su bile vrhunac cijeloga života nasljedovanja Krista. Franjo se već prije preobražavao u Kristovu sliku po Evanđelju, molitvi, siromaštvu, grljenju gubavca, služenju siromasima i primanju Krista u euharistiji. U svim tim djelima Franjo se postupno svlačio staroga čovjeka i sve se više preobražavao u Kristovu sliku.

Osamsto godina nakon smrti Franjo i dalje progovara Crkvi i svijetu. Pokret koji je utemeljio stoljećima je donosio obilne plodove po braći, sestrama i laicima koji nastoje slijediti njegov jedinstveni način života. Ipak, njegova baština pokore, siromaštva, molitve i mira u konačnici upućuje dalje od samoga Franje. Ona vodi Kristu. Upravo bi to moglo biti njegovo najveće naslijeđe: pokazao nam je put k Bogu. Svetost na kraju vodi pobožanstvenjenju, kada dopustimo Kristu da nas sve više preobražava u sebe

Objava Razumijevanje baštine sv. Franje Asiškog pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Blaženi čistoga srca

„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati” (Mt 5, 8). Uistinu čisti srcem jesu oni koji preziru zemaljsko, a traže nebesko. Oni ne prestaju čeznuti gledati Gospodina i uvijek se klanjati  živom i istinitom Gospodinu Bogu čistim srcem i dušom. Ovo nastaje kao posljedica temeljnoga stava zauzetoga prema Bogu i stvarima u viđenju stvoriteljskoga i spasiteljskoga plana nebeskoga Oca. Sveti Bono piše ocu Franji da je također i tijelo nastojao držati s poštovanjem u svetosti, držeći neporočnim čitavoga sebe. Čistoga srca je onaj koji u svom životu daje prvenstvo Bogu i pravo mjesto stvarima kako bi one bile na službu Božje slave, a ne u službi neuredne čovjekove ljubavi. „Prezirati zemaljske stvari” u Franjinu mišljenju ne znači omalovažiti Božje stvarateljsko djelo, nego je to poziv da hvalimo i slavimo Gospodina. „Mrzimo svoje tijelo s njegovim manama i grijesima, jer ono, živeći tjelesno, hoće da nam oduzme ljubav Isusa Krista i život vječni” (Nepotvrđeno pravilo; ubuduće NPr 22, 5). Objekt prezira je grijeh koji ima sjedište unutar čovjeka tj. u ljudskom srcu. Franjo svoje mišljenje izražava Matejevim tekstom: „Iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To kalja čovjeka” (Mt 15, 19 – 20). To su negativne stvarnosti koje čine „nečistim” čovjekovo srce.

U Nepotvrđenom pravilu 22, 10 – 25 Franjo donosi parabolu o sijaču i sjemenu te  naglašava da se treba čuvati zloće i lukavštine Sotone koji želi od Boga odvratiti čovjekovu „pamet i srce”. „I mnogo se čuvajmo zloće i lukavštine Sotone. On ne da da čovjek svoj um i srce ima kod Boga. I obilazeći traži da ljudsko srce, pod vidom kakve nagrade ili pomoći, ugrabi i uguši riječ i zapovijedi Gospodnje izbriše iz pamćenja, te hoće da srce čovjeka zaokupi svjetovnim poslovima i brigama te da se u njemu nastani” (NPr 22, 19 – 21). Đavao želi čovjeka zavesti zasljepljujući ga svjetskim stvarima i brigama i uzeti ga potpuno u posjed. Redovnik upada u rizik otuđiti se od Gospodina svojim prevelikim aktivizmom,   opravdavajući ga pod izgovorom ljubavi prema braći. U svetoj ljubavi, koja je Bog (1 Iv 4, 16), molim svu braću, kako ministre tako i ostale, da odstranivši svaku zapreku i zapostavivši svaku brigu i skrb, kako god bolje mogu učine da Gospodin Bog bude služen, ljubljen, čašćen i štovan čistim srcem i neokaljanim duhom” (NPr 22, 26). Služenje, ljubav, slavljenje Boga trebaju oblikovati život vjernika. Duhovno mora imati prednost pred tjelesnim, materijalnim, vremenitim. „Tražite najprije Kraljevstvo Božje, a sve ostalo će vam se nadodati” (Lk 12, 31). Biti „čist” znači unutar biti potpuno slobodnim za Boga, ispražnjena srca od težine sebičnoga ja i odstranjene skrbi vanjskoga svijeta. Onaj koji je čist isključivo je raspoloživ za onoga koji je jedini Gospodar njegova života.

Čisti u Duhu

Unutarnja čistoća, stečena s jakom i trajnom askezom, čini bitnu pretpostavku za autentični molitveni život. Ovo stajalište Franjo naglašava u različitim tekstovima Spisa. „Ljubimo, dakle, Boga i klanjajmo mu se čistim srcem i čistim duhom, jer on, tražeći ovo iznad svega, kaže: Istinski će se klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini (Iv 4, 23). Svi, naime, koji mu se klanjaju treba da mu se klanjaju u duhu istinitosti (usp. Iv 4, 24). I iskazujmo mu pohvale danju i noću (Ps 31, 4) govoreći: Oče naš, koji jesi na nebesima (Mt 6, 9), jer valja svagda moliti i nikada ne sustati (Lk 18, 1)” (2 Pismo vjernicima, ubuduće 2P 19 – 21). Pravi klanjatelj  je čovjek „čista srca”, čovjek koji snagom svoje čistoće postaje trajni molitelj: „I klanjajmo mu se čistim srcem, jer treba svagda moliti i nikad ne sustati (Lk 18, 1); jer takve upravo klanjaoce traži Otac…” (NPr 22, 29 – 30).

Po milosti koju Bog daje u ovom čistom klanjanju, čovjek dobiva sve veću intimnost s Njim, predajući mu se u savršenom ujedinjenju voljā. U ovoj perspektivi Franjo moli: „Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, podaj da mi slabi radi tebe vršimo ono što znamo da ti hoćeš, i da uvijek hoćemo što se tebi sviđa, da, iznutra očišćeni, iznutra prosvijetljeni i raspaljeni ognjem Duha Svetoga, uzmognemo slijediti stope tvoga Sina (usp.1 Pt 2, 21), Gospodina našega Isusa Krista i da samo po tvojoj milosti dođemo k tebi, Svevišnji…” (Pismo braći, ubuduće PBr 50 – 52).

U navedenim tekstovima Franjo izjednačuje moliti čistim srcem i čistim duhom s molitvom u duhu i istini, potičući na trajnu molitvu, osobito uvijek moliti Oče naš. U Potvrđenom pravilu moljenje čistim srcem prepoznato je kao dar Duha Svetoga. Ipak da bi ovaj dar bio djelatan traži čovjekov odgovor kroz radikalno unutarnje čišćenje, koje odstranjuje moralne nedostatke počevši od glavnih grijeha: oholosti, zavisti, škrtosti i znanosti koja napuhuje, sve do egoistične ljubavi i nepoštivanja drugih (Potvrđeno pravilo, ubuduće PPr 10, 8 – 11).

Isto mišljenje donosi i Klara upozoravajući sestre da odstrane svaku „podjelu i neslogu” i potiče ih na „uzajamno jedinstvo i ljubav”, preporučujući im da iznad svega trebaju željeti imati Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje i moliti ga uvijek čistim srcem (Klarino pravilo, ubuduće PrKl 10, 6 – 10). Što više svladamo sami sebe s vlastitim kompromisima i uronimo u kreposti otkupljujuće Kristove milosti, to će nam više Duh Sveti dati unutarnje slobode, što je posljedica molitve „čistim srcem”. Čisti srcem su oni koji preziru zemaljske stvari i traže nebeske i ne prestaju nikad klanjati se i gledati Gospodina Boga. Po molitvi čistoga srca Bog Otac može biti „viđen”, tj. vjerovan, upoznat, ljubljen i štovan u Sinu po Duhu. Na početku svoga obraćenja Franjo u duhu prima ovu Božju objavu: „Franjo, ostavi sada svjetske i isprazne užitke radi onih duhovnih… i prezri samoga sebe, ako želiš upoznati mene” (Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, ubuduće 2 Čel 9). Blaženi Egidije znakovito tvrdi da „čistoća srca vidi Boga”. Bog se može „vidjeti u Duhu”, na Ivanov način, kako Franjo tumači u Prvoj opomeni: „Otac prebiva u nepristupačnu svjetlu (1 Tim 1, 16);  Bog je duh (Iv 4, 24) i Boga nikada nitko ne vidje (Iv 1, 18). Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer duh je onaj koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63)”.        Blaženi Egidije piše da je molitva početak i kruna svakoga dobra. Tko ne zna moliti ne poznaje Boga. On je uvjeren da se Bog priopćava samo onomu tko ga zaziva s iskrenošću u čistoći srca. Čistoća srca utemeljuje „trajno moljenje”. Molitva postaje primarna potreba koju nikada više ne može napustiti. Molitva traje u onima koji su dobili stvarnu unutarnju čistoću i to je „molitva u Duhu”, ostvarena od Duha Svetoga, koji će „počivati na njima… i u njima će učiniti svoje boravište” (2 P 9, 48). „Potrebno je težiti za poniznošću, za strpljivošću te za čistim, jednostavnim i istinskim mirom duha.” ( NPr 17, 15 – 16).

U ovako raspoloženom srcu, Duh aktualizira dubinsko zajedništvo s Presvetim Trojstvom, moleći u nama, s nama i za nas. Franjo naglašava: „A budući da mi, bijedni i grešni, nismo vrijedni Bože Oče, ni da tvoje spomenemo ime, molimo i zaklinjemo da Gospodin naš Isus Krist, tvoj ljubljeni Sin u kojemu ti je sva milina, skupa s Duhom Tješiteljem, tebi zahvaljuje kako je tebi i njemu po volji, umjesto svih nas, jer je on tebi dostatan za sve i po njemu si nam tolika dobra učinio. Aleluja” (NPr 23, 5). U Nepotvrđenom pravilu, u kontekstu poticaja – služiti, ljubiti i klanjati se čistim srcem i čistim duhom, Franjo poziva na „gradnju kuće u nama, prebivališta trajnog Njemu koji je Gospodin Bog Svemogući, Otac i Sin i Duh Sveti, koji kaže: Budni budite i u svako doba molite, da uzmognete umaći svim zlima koja imaju doći te stati pred Sina Čovječjeg” (NPr 22, 27s). Bliski Franjin drug, fra Egidije također ističe da je nužno u svojoj duši za Gospodina pripremiti prebivalište. Ako čovjek u svojoj duši ne pripremi sobu za Boga, neće naći mjesto i mir među Božjim stvorenjima.

Ova božanska prisutnost Božji je odgovor čovjeku koji mu se daruje čiste savjesti, budući da je On sam sretan otkriti se stvorenju i istovremeno ga osnažiti za rast, darivajući mu samoga sebe, svoju ljubav, svoj božanski život bez granica.

Žrtva hvale nepodijeljenoga srca

Pozvani i od Boga izabrani danonoćno prinose žrtvu hvale nepodijeljenoga srca pripadajući Gospodinu. Franjin život obilježava „čarobna nevinost i čistoća srca” kao stav koji označuje nebrojene izražaje njegova života, izravno se odnoseći na Boga u molitvi, osobnoj i zajedničkoj. U molitvi čistoća se pokazuje kao potpuna otvorenost srca prema Bogu u izravnom, intimnom govoru, ni malo rastresenom dragim osobama i predmetima ili bilo kojim drugim izvanjskim stvarima. Uživimo se malo dublje u tekst koji Franjo upućuje čitavom Redu: „Ispovijedam sve svoje grijehe…te radi svega toga molim brata H., mojega gospodara, generalnog ministra, neka učini kako bi svi opsluživali Pravilo besprijekorno i neka klerici pobožno pred Bogom mole časoslov ne pazeći toliko na napjev glasa koliko na sklad duha, da bi se glas slagao s duhom, a duh s Bogom i da bi čistoćom srca mogli ublažiti Boga, a ne da raspuštenim glasom draškaju uši narodu” (PBr 38 –  42). Franjo se služi izrazom „čistoća srca” u vrlo preciznom kontekstu pa poziva na slavljenje liturgije časova s „pobožnošću”, ne stavljajući u prvi plan „melodiju glasa”, nego „slaganje s duhom”, koji se mora „slagati s Bogom”. Kako se Božanski časoslov u koru, po crkvenom zakonu, sav slavio pjevanjem, možemo razumjeti Franjinu utemeljenu brigu u ispunjenju ovoga „božanskog djela” od trenutka kada je saznao za neprilike u Redu na ovom području. Bojao se da bi koji brat, glazbeno nadaren, milozvučnoga glasa, mogao izgubiti „čistoću srca”, tražeći više aplaudiranje prisutnih vjernika, nego prinošenje Bogu „žrtve hvale” koristeći od Boga primljene darove za osobno isticanje i prestiž. Zato Franjo traži da manji brat bude intenzivno ujedinjen s Bogom svojim duhom i da mu bude na raspolaganju kako bi postao gotovo usta preko kojih Bog danas izražava svoju riječ: „Glas složi s duhom i duh, zatim, složi s Bogom”. Ovo je „čistoća srca” očitovana u molitvi, u kojoj čovjek postaje sredstvo po kome Vječni izražava svoju riječ i ostvaruje se danas slava Presvetoga Trojstva.

Prvi životopisac izvještava kako je Franjo obvezu moljenja časova izvršavao bez  okretanja okolo i bez prekidanja, jer je smatrao teškim grijehom i najlakšu rastresenost te ju je odmah ispovijedao. „Za vrijeme jedne korizme, Franjo je napravio malu posudu kako bi iskoristio vrijeme bez gubitaka. No, jednog dana, dok je pobožno recitirao Treći čas, dogodilo mu se da je slučajno zaustavio pogled na toj posudi (vazi), i bio ometen u molitvenom žaru svoje nutrine. Žalostan što je glas srca upravljen božanskom uhu bio prekinut, završivši Treći čas, rekao je prisutnoj braći: ‘Ah! Ovaj beskoristan posao imao je toliku moć na mene da je moj duh skrenuo na se! Žrtvovat ću ga Gospodinu jer mi je bio zapreka u izravnom prinošenju žrtve hvale Bogu.’ Rekavši to, pograbi posudu (vazu) i baci je u oganj, govoreći: ‘Stidimo se kad se damo rastresti beskorisnim fantazijama za vrijeme molitve kada razgovaramo s velikim Kraljem’” (2 Čel 97). Franjo je recitirao psalme s krajnjom pažnjom razuma i duha, svjestan Božje prisutnosti. 

Slijediti Jaganjca bez ljage

Središte Franjina i franjevačkoga života jest euharistija. Franjo na koljenima moli braću da dadnu najveće poštovanje Kristu u euharistiji: „Molim u Gospodinu svu svoju braću svećenike, koji to već jesu i koji će biti i koji žele biti svećenici Svevišnjega da, kad god budu htjeli slaviti misu, čisti i na čist način obave s poštovanjem pravu žrtvu Presvetoga tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista svetom i čistom nakanom. Neka to ne čine ni za kakvu zemaljsku stvar niti iz straha ili ljubavi prema kojem čovjeku, kao oni koji se ulaguju ljudima  (Ef 6, 6; Kol 3, 22), nego neka svu volju, potpomognutu milošću, uprave k Bogu želeći se svidjeti samo njemu, vrhovnomu Gospodaru, jer On tu sam djeluje kako je njemu po volji” (PBr 14 – 15).

Da bismo ispravno razumjeli smisao „čistoće”, moramo poznavati i vrijeme u kojem je Franjo pisao ovo pismo kao i okolnosti teških zloupotreba slavljenja euharistije. Svijet je rijetko sudjelovao u svagdanjem slavljenju euharistije, ali svećenici su to činili dnevno iz navike, štoviše, nemali dio svećenika je umnožavao mise s ciljem dobiti. Radi toga Franjo energično opominje i potiče svoju braću da budu „čisti” tj. besprijekorna života, kako bi dostojno „s čistoćom” tj. sa svetom nakanom slavili euharistiju, jer samo Krist – Jaganjac mora biti stožer privlačenja žrtvenoga čina: „Velika je bijeda i slabost, vrijedna sažaljenja, imati njega – Jaganjca tako nazočna i brinuti se za bilo što drugo na svijetu… Kad bi netko drukčije činio, postao bi Juda izdajnik i bio bi krivac Tijela i Krvi Gospodnje (1 Kor 11, 27)”, (PBr 24 i 16.). Franjo Judu smješta u kontekst posljednje večere kada Krist gorko konstatira, dok pere noge svojim učenicima: „Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist. I vi ste čisti, ali ne svi. Znao je, naime, tko će ga izdati, zato je i rekao: Svi niste čisti” (Iv 13, 10 – 11). On smatra da čovjek prezire i profanira Jaganjca Božjega ne samo kada ga prima nedostojno nego također i kada je u stanju milosti, a jede ga bez ikakvoga unutarnjeg raspoloženja. „Koliko mora biti svet, pravedan i dostojan onaj tko, Onoga koji više ne umire nego vječno živi i koji je proslavljen, dotiče svojim rukama, srcem i ustima blaguje i drugima pruža da ga blaguju. Ta gledajte, braćo svećenici, svoje dostojanstvo i budite sveti jer je on svet” (PBr 22 – 23). „Čist” je svet, pravedan čovjek, kršćanin koji se daje Kristu, Jaganjcu bez ljage. U 2. Pismu vjernicima Franjo piše: „Gospodin hoće da se svi spasimo po njemu i da ga primamo čista srca i neokaljana tijela” (2 P 14).

Potrebna svojstva za dostojno primanje pričesti, uz unutarnju čistoću je i čistoća tijela. Iz ovoga je vidljiv mentalitet Franjina vremena koje je među traženim uvjetima za euharistijsku pričest sadržavao i „uzdržljivost” za supružnike. Ova dva izričaja „čisto srce” i „čisto tijelo” upotrebljavaju se samo u kontekstu slavljenja euharistije. Franjo ovdje razlikuje duhovnu čistoću od tjelesne, dajući prednost duhovnoj na kojoj se temelji i tjelesna čistoća: „I svi se mi mnogo čuvajmo i sve svoje udove držimo u čistoći” (NPr 12, 5). Ovim Franjo  preporuča celibat više nego jednostavnu tjelesnu čistoću.

Sv. Bono naglašavajući čistoću srca i tijela piše o sv. Franji: „Kao straža na stražarnici, bdije strogom disciplinom i najvišom brigom kako bi sačuvao čistoću srca i tijela” (LM 5, 3). Zatim: „Iako je već bio dosegnuo divnu čistoću srca i tijela, nije prestajao čistiti oči svoga duha potokom suza, ne brinući se za štetu što su je podnosile oči tijela” (LM 5, 9). Iz navedenoga očito je da Franjo, iako je dosegao veliki stupanj svetosti i mistične kontemplacije, nije prestajao živjeti u strogoj askezi, kako bi učinio cjelovitijom svoju unutarnju čistoću.

Govoreći o franjevačkom propovijedanju, evangelizaciji, ističe: „Opominjem i upozoravam istu braću da u propovijedanju njihove riječi budu prokušane i čiste, na korist i izgrađivanje naroda” (PPr 9, 3 – 4). Franjo preporučuje „čisti” i mudri naviještaj evanđeoske istine, s načinom govora i sadržajem jasnim i izgrađujućim prema Kristovu načinu koji ljudima donosi Očevu radosnu vijest.

Unutarnja prozračnost

Čistoća je povezana s jednostavnošću i unutarnjom prozračnošću. Time se označava djelovanje i duhovna slika Franje i njegovih sljedbenika. Papa Inocent III. divio se Božjem čovjeku koji je tražio odobrenje Pravila, „čistoćom i jednostavnošću duha”. Isto poštivanje prema Franji pokazuje i biskup iz Osima, zahvaljujući Gospodinu za Franjinu „čistoću i jednostavnost srca” (1 Čel 78). Franjo predstavlja program koji sam treba kvalitetno izvršiti u ulozi manjega brata i oca mnoštva sinova: „Ujediniti u nevinost života jednostavnost goluba”(2 Čel 24).

 Želeći nacrtati idealni portret manjega brata, radije nego predložiti popis kreposti, Franjo predstavlja stvarno lice svojih prvih drugova ističući karakterističnu crtu svakoga od njih. Između ostalih kreposti, naglašava posebno „jednostavnost i čistoću fra Leona, koji doista odsjeva presvetom čistoćom” (1 Čel 102). U odlučujućem trenutku za franjevačku obitelj, kada se radilo o temeljnom usmjerenju Reda manje braće: kontemplativno ili apostolsko, utemeljitelj traži pomoć u molitvi redovnika koji su se isticali u duhovnosti: fra Silvestra i sestre Klare. Od Klare traži da moli sama, a i da uključi još koju sestru „neku  čistiju i jednostavniju djevicu” (Sv. Bonaventura, Legenda maior; ubuduće LM 12, 2).

Unutarnji stav, obilježen  čistoćom i jednostavnošću, mora se, između ostaloga, izraziti u vjernom aktualiziranju evanđelja, što je posebno istaknuto u Pravilu. Franjo komentirajući braći viđenje domaće golubice, ističe potrebu ujediniti u nevinost života jednostavnost golubice… „Povjerit ću svoj Red zaštiti Crkve, kako bi u njezinoj prisutnosti cvjetalo uvijek sveto vršenje evanđeoske čistoće i da ne dopusti da presahne ni za trenutak dobar miris života” (2 Čel 24). Franjo promatra ovcu kao dar, jer je simbol nevinosti i jednostavnosti  (LM 8, 7), ističući da te vrline trebaju odsijevati u njemu samome kao i u njegovim sljedbenicima. Brata Leona naziva „Ovčicom Božjom” ili „bratom ovčicom” jer je u njemu prepoznao spomenute vrline. Doživljava jednostavnost, nevinost i čistoću ptica koje u svom Pismu uspoređuje s čistim, poniznim i vjernim dušama (Cvjetići 22).

Zaključak

Unutarnja čistoća, u kontekstu riječi i života sv. Franje Asiškoga, vrlo je važna u duhovnom životu franjevca, a služi i kao primjer i poticaj osobito Bogu posvećenim osobama. Proizlazi iz iskustva Boga „koji je sam blag, nevin i čist” (NPr 23, 29). Siromašak je postojano i revno tražio od Oca da ga osposobi za istinsko životno zajedništvo s Njim. S trajnom napetošću prema postizanju pune „slobode srca” nasuprot svega i svih, manji brat gleda povećanu mogućnost ljubiti, dajući se bez granica. Ovaj ideal  „čistoga srca”, ostvarivan pomoću osobne, liturgijske i euharistijske tj. „trajne molitve”, moguće je, u mjeri raspoloživosti prema Božjem planu, živjeti svakodnevno.

U Franjinim Spisima i Franjevačkim izvorima, čistoća srca ima širi i radikalniji smisao od današnjega. To je potpuno uranjanje – promatranje i klanjanje samome Bogu: predstavlja novoga čovjeka sa srcem i duhom uvijek okrenutim prema nebu.

Čistoga srca je onaj koji daje pravo mjesto Bogu, stvarima, vlastitom tijelu, samom sebi, izbjegavajući svako otuđenje od služenja Bogu, izbjegavajući zasjede Sotone, svaki grijeh, čuvajući vlastito srce da ne živi prema zakonima tijela. Franjo u Pravilu ističe da mora biti temeljna briga slugu Božjih ostati slobodni za Boga, kako bi ga štovali i ljubili čistim srcem i duhom. Čistoća je sloboda srca prema svima i svemu; život u zajedništvu s Bogom, s novim pogledom na sve stvoreno.

Čistoći srca prethodi molitva. Čistoća je Duh Božji koji daje sposobnost moliti srcem koje je čisto i koje surađuje s milošću, boreći se snažno protiv vlastitih poroka. Franjo jasno kaže: „Čisti srca su oni koji nikad ne prestaju gledati Boga i klanjati mu se.” Molitva je neophodna za život u čistoći. Za vrijeme trajne molitve u Duhu, srce čovjekovo postaje prebivalište i boravište Presvetoga Trojstva.

Čistoća srca je srce potpuno otvoreno Bogu, bez bilo kakve rastresenosti. Liturgija je prava „žrtva hvale”, sklad glasa i srca s Bogom. Slaviti liturgiju čistim srcem znači isključivanje svakoga motiva koristi, svake rastresenosti. To je prije svega jedinstvo u sebi i posveta žrtvovanom Jaganjcu.     Čistoća u širem smislu je jasnoća, prozračnost, jednostavnost. Čistoća i jednostavnost su darovi kojima brat mora slušati i živjeti evanđelje kao i  Pravilo bazirano na evanđeoskoj poruci.Čistoća se pokazuje konačno kao „čistoća anđela” koja dolazi do izražaja u odnosu  između Franje i stvorenja, u zajedništvu i „pohvali” Stvoritelju. Franjo doseže mirnu uravnoteženost, u koncertu stvorenja, u uzajamnom spontanom služenju; postiže sklad između tijela i duha, čineći žrtvu Bogu; Franjo živi „divnu čistoću” u posvećenim osjećajima, kao novi čovjek, koji je našao izvornu nevinost. Konačno, čistoća je jednaka „svetosti”. To je odsjaj same Božje čistoće.

Objava Čistoća srca u životu i spisima sv. Franje Asiškoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Još prije toga Franjo je pokušao otići u južnu Francusku kako bi propovijedao evanđelje među onima koje je smatrao udaljenima od kršćanske poruke. Taj pokušaj nije uspio jer ga je u Firenci zaustavio kardinal Hugolin, biskup Ostije. Poslije je pokušao stići i u Svetu zemlju, ali su ga spriječile okolnosti i bolest. Ti neuspjeli pokušaji pokazuju njegovu snažnu želju da napusti sigurnost vlastite zajednice i svjedoči vjeru među drugim narodima.

Mučeništvo je oduvijek tražio, pa i kada je želio otići u Francusku punu heretika i nevjernika. Žarko ga je želio postići i u ova dva neuspjela pokušaja o kojima je bilo riječi. Franjo želi, kao što će to poslije željeti i Klara, posvjedočiti svoju duboku vjeru blizinom životu i nauku Krista Isusa, nudeći samoga sebe, žrtvujući se za njegovu slavu i pobjedu, imajući na umu riječi Gospodnje: „Tko izgubi svoj život poradi mene, taj će zadobiti život vječni.ˮ Ne treba zaboraviti da su križarima koji su poginuli u križarskim ratovima u službi Boga bile dodjeljivane potpune oprostnice, smatrajući ih, iz te perspektive, mučenicima kršćanske vjere.

Franjo je prema Damietti krenuo zajedno s Petrom Katanijem i vjerojatno bratom Iluminatom iz Rietija. Putom su se pridružili križarskoj vojsci pape Honorija III. koja je opsjedala egipatski grad. Damietta je bila strateški važna luka, a cilj križara bio je oslabiti muslimansku vlast i otvoriti put prema ponovnom osvajanju Jeruzalema. Događaji o kojima je riječ, a koji se tiču Franje, odvijali su se, čini se, od srpnja do studenoga 1219.

Kada je stigao u Egipat, Franjo se našao usred nasilja i ratnoga sukoba. Međutim, njegov pogled na sukob bio je potpuno drukčiji od ratničkoga mentaliteta križarske vojske. Nije tražio pobjedu oružjem, nego susret, razgovor i mir. Smatrao je da se pitanja vjere i odnosa prema Bogu ne mogu rješavati nasiljem.

U jednom trenutku zatražio je dopuštenje da prijeđe neprijateljske linije i susretne se s egipatskim sultanom Malikom al-Kamilom. Taj je zahtjev iznenadio križarske vođe, posebno papinskoga legata kardinala Pelagija, jer je Franjo želio otići među neprijatelje bez zaštite i razgovarati s njihovim vladarom. Ipak, dopušteno mu je krenuti.

Susret između Franje i sultana doista se dogodio. Franjo i njegovi pratitelji razgovarali su s Malikom al-Kamilom u ozračju poštovanja i mira. Franjo nije pokušavao prisiliti sultana na obraćenje, nego je svjedočio svoju vjeru s poniznošću i blagošću. Govorio je o Bogu kao Stvoritelju svih ljudi i o potrebi da se među ljudima traži mir. Sultan je blagonaklono slušao Franju, koji mu je govorio o dobroti Boga, Stvoritelja svemira, i o Isusu, kojega islam priznaje kao velikoga proroka. Franjo je govorio s blagošću i bez ikakve namjere prisilnoga obraćenja, što je ostavilo snažan dojam na vladara. Susret je trajao nekoliko dana, možda tri, ili prema nekim izvorima do dva tjedna. Nakon toga Franji je dopušten povratak.

Posebnost Franjina pristupa bila je u tome što u drugome nije vidio neprijatelja, nego čovjeka. Dok je tadašnji svijet često promatrao sukob kršćana i muslimana kroz prizmu rata, Franjo je pokušao otvoriti prostor za razgovor i razumijevanje. Njegov odlazak sultanu nije bio politički čin, nego osobno svjedočanstvo vjere koja se temelji na ljubavi, miru i poniznosti.

Franjo je cijeli svoj život shvaćao kao nasljedovanje Krista. Nije želio dominirati drugima, nego im pokazati put poniznosti, siromaštva i ljubavi. Njegova zajednica nije trebala biti povezana samo pravilima, nego prije svega međusobnim primjerom i življenjem evanđelja.

Peta križarska vojna završila je neuspjehom unatoč privremenom osvajanju Damiette. Kasniji događaji pokazali su da se dugoročni mir na Istoku nije mogao postići samo vojnom silom nego i diplomacijom i pregovorima. Upravo je Franjin susret sa sultanom ostao simbol drukčijega pristupa: umjesto sukoba – razgovor, umjesto neprijateljstva – razumijevanje.

Objava Franjo i sultan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Značenje svete gore La Verne

Putovanje u Maroko Franjo nije nikada ostvario, ali u tom trenutku on možda i nije bio svjestan da će upravo ta gora La Verna biti mjesto njegova mučeništva, mučeništva ne rukom čovjeka nego djelovanjem Krista raspetoga. La Verna je bila vrlo važna za kontemplativni život koji je Franjo želio za sebe i za svoju braću. Jer kontemplativni život prethodi apostolskom životu i radu. Gora La Verna bila je idealno mjesto za takav život. Na ovoj gori može se živjeti u siromaštvu, daleko od svih i od svega, može se moliti u tišini i činiti pokora, pogodna je za kontemplaciju, mjesto gdje se može potpuno suobličiti Kristu.

Na ovo se mjesto Franjo povukao u osamu krajem ljeta 1224. godine kako bi u najvećoj samoći ispostio korizmu sv. Mihaelu arkanđelu. Tu je imao ekstaze i Božje objave. Tu se Krist na poseban način očitovao u povijesti preko rana (stigmi) utisnutih u Franjino tijelo na onim istim mjestima na tijelu gdje ih je i sam Raspeti imao – na rukama, nogama i boku. I tako već punih osam stoljeća Franjina La Verna je sveta gora, čašćena i poznata u cijelom svijetu po čudesima koja je Bog učinio na svom slugi bratu Franji. To je mjesto gdje je raspeti Krist očitovao svoju moć, slavu i ljubav. Stoga je La Verna više od obične gore. To je mjesto gdje se dodiruje ono božansko i ljudsko.

Primanje svetih rana

Dvadesetak godina ranije (1205./06.) Franjo je počeo slijediti evanđelje Gospodinovo slušajući Božju Riječ, napose glas Raspetoga u crkvi sv. Damjana. Te riječi i ta slika utisnule su mu se u srce. Sada su se očitovale u samom njegovu tijelu.

Asiški je siromah prvi kršćanin u povijesti Crkve koji je obilježen otiscima muke Gospodnje na svom tijelu. Ostat će s njim, na njegovu tijelu, sve do njegove smrti, koja se dogodila navečer 3. listopada 1226. u Svetoj Mariji od Anđela – Porcijunkuli. I tako je onaj koji je svojim radikalnim izborom evanđeoskoga života u svemu želio biti sličan Kristu, i fizički postao njegov živi odraz, vidljivi portret, alter Christus.

No, svaki čudesni znak u životu čovjeka nikada se ne odvaja od egzistencijalnoga iskustva koje sam proživljava. To je bio slučaj i s Franjom. Kad se Franjo popeo na brdo La Vernu u rujnu 1224., bio je već ranjen čovjek. Duboko povrijeđen. Konačno sastavljanje Pravila krajem 1223. godine na neki je način oslabilo njegovo srce. On je to zamislio drukčije, ali ipak se pokorio volji pape. Osjećao je zbog toga udaljenost između sebe i velikoga dijela bratstva i osjećao je da to Pravilo ne pripada u potpunosti njemu. Kao da je zapravo osjećao da je sve ono što je naslućivao tijekom obraćenja i što ga je dovelo do prihvaćanja evanđelja sine glossa sada bilo izobličeno.

On se, dakle, na La Vernu povukao kako bi ponovno spoznao i razumio volju Božju. Shvatio je da se prije svega on mora ponovno sam prilagoditi Ljubavi koja nije ljubljena. I upravo u ozračju takve molitve Franjo je zamolio Krista da može u svome tijelu iskusiti malo od onih patnji koje je sam pretrpio za nas. A Isus, koji sluša iskrena srca, Franjinu je želju ispunio.

U danima oko blagdana Uzvišenja Križa, Siromahu se ukazao krilati serafin koji ga je ranio snagom Ljubavi. Franjo je nepunu godinu dana ranije na Božić u Grecciu htio obnoviti uspomenu na Betlehem i uprizorio je žive jaslice da bi se to moglo tjelesnim očima gledati (1Čel 30,84). Sada od Greccia do La Verne prelazi od gledanja tjelesnim očima do tjelesnog iskustva.

Nije slučajnost da je „Iz rana, novi život” naslov koji je odabrala franjevačka obitelj za proslavu osme stoljetnice stigmi. Želja je, zapravo, razmišljati o tome kako za svakoga vjernika rana, krhkost, unutarnja „bijeda”, čak i patnja, mogu postati otvor kroz koje se nazire novi početak. Za Franju je to bilo ovako. Penjući se na La Vernu, Bogu je nosio u srcu bolno pitanje: „Tko sam ja? Tko si ti?”, a sišao je s odgovorom koji postaje molitva: „Ti si ljepota, ti si blagost, ti si poniznost, ti si strpljivost.” Nakon što je, dakle, primio na svom tijelu biljege muke Kristove, Franjo je na La Verni svojom rukom na jednoj pergameni napisao Pohvale Bogu. Franjine Pohvale Bogu nastale odmah nakon primanja svetih rana zapravo su istinska i iskrena molitva koja pokazuje svu ljubav čovjeka koji duboko razmišlja o svom Bogu i Gospodinu. A nekoliko mjeseci poslije u istom duhu spjevao je i Pjesmu stvorenja.

Franjino egzistencijalno iskustvo

U petak, 5. siječnja 2024. franjevačka je obitelj svečano otvorila 8. stoljeće stigmi svetoga Franje u svetištu La Verni. Svetu misu predvodio je fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Manje braće. U propovijedi je fra Massimo podsjetio kako je otajstvo križa obilježilo cijeli Franjin život: „Volim razmišljati o Franjinoj unutarnjoj biografiji kao o putu koncentričnih krugova koji su ga doveli do središta, a to je Isus.” Ovdje se možemo upitati koji su to koncentrični krugovi? Kakvo je bilo Franjino egzistencijalno iskustvo koje je proživljavao i što ga je dovelo do događaja na La Verni 1224.?

Zahvalnost

Franjo je promatrao sebe i sve stvari oko sebe kao dar Stvoriteljeve ljubavi, ljubavi koja uzdržava i prati sve nestalnosti života. I osjećao je da zato trebamo biti stalno zahvalni. Njegove molitve izražavaju uvijek zahvalnost Bogu. On nadalje ne samo da slavi dar vlastitoga života i života svake ljudske osobe nego i postojanja svih živih bića. Čak i u svojim dugotrajnim i neugodnim bolestima ne manjka mu radosti života. Onaj koji prima život i zdravlje kao dar, spreman je prihvatiti od Božje ruke i bolest. Pa i samu smrt. Franjo ju je prihvatio pjevajući: „Dobro mi došla, sestrice Smrti!” (2Čel 217). Srce osobnoga i bratskoga sklada u našim odnosima jest ne prisvajati sebi primljene darove, nego iz srca zahvaljivati Bogu Ocu koji nam ih daruje, služiti se njima i vratiti mu ih s radošću.

Obraćenje – odgovor na Božji poziv

Presudni trenutak obraćenja, koji Franjo spominje u Oporuci, bijaše kad ga je Gospodin doveo među gubavce i kad im je iskazivao milosrđe. Shvatio je da do toga trenutka nije bio otkrio u svakom siromašnom i bolesnom bratu Krista, jer bijaše u grijesima; ali sve se promijenilo kada je, nakon što je iskazivao milosrđe gubavcima, došlo nad njega božansko milosrđe i udalji se od svijeta. Iskusio je taj događaj kao promjenu vrijednosti i nastojanja: ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast, kaže Franjo. Gubavci su i dalje ostali isti kao što bijahu i prije, ali on je taj koji se promijenio. Obraćenje znači promjena smjera, pročišćenje.

Susret s Kristom kao iskustvo vjere

Nakon susreta s bratom gubavcem, Franjo bijaše spreman susresti brata Krista, Krista siromašnoga i raspetoga koji ga je gledao s ljubavlju odozgo u crkvi sv. Damjana. Počevši od toga trenutka Krist kojega Franjo ljubi i časti postao je središte njegove pobožnosti i vjere, razmatrao je sa zadivljenošću punom ljubavi o Kristu Otkupitelju koji se ponizio u utjelovljenju, koga je štovao s radosnom nježnošću u betlehemskoj štali, koga je slijedio kao Pastira i slušao kao Učitelja, ali iznad svega koga je oplakivao i s kojim se suosjećao totalno do suobličenja u žrtvi križa. Sva Franjina askeza temelji se na stavu malenosti pred Bogom i pred ljudima. Sve ono što traži da se pojavi i uzdigne iznad drugih, protiv je evanđelja. Franjo spoznaje Boga koji je ljubav, koji se lišava svoje Božanske slave i to ne samo u utjelovljenju nego se u najvišem obliku očituje na križu.

Prihvaćanje siromaštva

Na poseban je način Franju oduševilo Isusovo siromaštvo i poniznost, njegova ljubav prema siromašnima, bolesnima, odbačenima. Upravo je to razlog zašto je sam Franjo s tolikom ljubavlju prigrlio siromaštvo. Ono je plod njegove ljubavi prema Kristu koji se očituje u siromasima, odbačenima, marginaliziranima. Stoga, živjeti u siromaštvu i za siromašne, kao što je živio Isus, za Franju postaje izvrstan put nasljedovanja i to za njega i njegovu braću postaje posebna obveza i temeljni životni stav.

Poslušnost

Franjo je utemeljio život u poslušnosti braće na tajni otkupiteljske Kristove poslušnosti. Franjevačka poslušnost jest imperativ samoga obraćenja Kristu. Manji brat nije poslušan prvenstveno zbog ciljeva koji dolaze iz zapovijedi, nego da ponudi Kristu svjedočanstvo ljubavi preko vlastitoga odricanja, pa i vlastite volje. Zato je Franjo sam uvijek želio imati direktnoga poglavara kome bi bio podređen. Ovakvu poslušnost čovjek može prihvatiti samo u ljubavi i potpunoj slobodi. Ljubav je dakle ona snaga koja slobodna čovjeka čini zrelim, pomažući mu da iziđe iz samoga sebe i krene u susret drugome.

Prihvaćanje križa

Govor o križu nije nikad bio dobro prihvaćen od strane svijeta. Međutim, Kristov poziv da uzmemo križ i slijedimo ga nije nikad izgubio aktualnost. Stvar je u tome da svatko od nas prihvati i nosi svoj križ svakodnevno (Lk 9,23). Tako je i za Franju nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga temelj života. Njegova najveća želja bila je ponuditi Otkupitelju najveću ljubav ujedinjujući se tijesno s njime, umirući za njega kao što je on umro za druge.

Proslava svetih rana

Tek kad sve ovo razumijemo, razumijemo zašto je Franjo alter Christus. Razumijemo onda događaj na La Verni koji se dogodio oko 14. rujna 1224. (Uzvišenje Sv. Križa), a mi ga slavimo 17. rujna (Rane sv. Franje). Franjo je od Raspetoga primio rane (stigme) na rukama, nogama i boku, suobličivši se tako Kristu na vidljiv način jer se prethodno u svome životu totalno suobličio u duhu.

Slavni redovnik Thomas Merton ovako komentira: „Franjo primivši stigme bio je božanski znak da je od svih svetaca najsličniji Kristu. Bolje nego itko drugi uspio je u svom životu reproducirati jednostavnost, siromaštvo i ljubav prema Bogu i ljudima koji karakteriziraju Isusov život. Jednostavno poznavati svetoga Franju znači razumjeti Evanđelje i slijediti ga u njegovu iskrenom duhu i cjelini, živjeti Evanđelje u svoj njegovoj punini. Sveti Franjo bio je, kao što svi sveci moraju nastojati biti, jednostavno drugi Krist. Uskrsli Krist ponovno je savršeno živio u tom Svecu, potpuno obuzet i preobražen Duhom božanske ljubavi.”

I mi smo tako pozvani biti, poput Franje, živi odraz Gospodina Isusa i njegove poruke spasenja za svakoga čovjeka. Bilo bi lijepo kada bi nas ova tajanstvena činjenica stigmi potaknula na razmišljanje i o smjeru našega srca, o našim najdubljim željama, o stigmama kojima želimo obilježiti i raniti svoje tijelo. Ali isto tako promišljati o tome kako se rane koje je život nanio svakom pojedincu mogu preobraziti u kršćanske stigme, tj. razumjeti ih i prihvatiti na pozitivan i produhovljen način. Proslava svetih rana može nas također potaknuti na veću pozornost i brigu za braću i sestre koji su u teškoćama, koji su ranjeni i povrijeđeni. Ovo naše vrijeme, napeto između nade i očaja, traži put nove ljudske autentičnosti. Sasvim jasno sv. Franjo Asiški nudi sliku autentičnoga čovjeka, čovjeka koji je znao postići mir s Bogom, sa samim sobom, s drugima, s cijelim stvorenjem. Primanje rana na La Verni predstavlja tako ono vidljivo suobličavanje slici Kristovoj koje od svetoga Franje čini primjer na kojemu se svaki čovjek treba nadahnjivati na svome putu neprestanoga približavanja Bogu.

Objava Dar rana pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Druga činjenica odnosi se na sami položaj mjesta/općine Kiseljak. Naime, Kiseljak je mjesto smješteno na vrlo frekventnom prometnom pravcu središnje Bosne: blizu je susjedna općina Kreševo, zatim Lepenica koja ima izlaz na autoput i u konačnici glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo! Zbog svih ovih prednosti, normalno je za očekivati da se u ovako malom mjestu gotovo razvio mali grad.

U samom središtu, na malenom brdašcu, kao da izranja župna crkva sv. Ilije proroka – mjesto okupljanja članova Frame Kiseljak. To okupljanje, odnosno djelovanje, započelo je, dolaskom svećenika fra Zorana Tadića u župu 2000. godine. Od tada se u radu Frame izmijenilo dosta projekata i projektića, ali i generacija, te duhovnih asistenata (fra Janko Ćuro, fra Velimir Bavrka, fra Vjeko Tomić, fra Franjo Ninić, fra Mario Jurić, fra Ivica Matišić, fra Zoran Vuković, fra Silvio Zlatarević). Današnji duhovni asistent je svećenik, fra Stjepan Antolović, koji je u župu došao u srpnju 2025. godine. Od jeseni 2002. godine do ljeta 2013. velika pomoć i podrška grupi mladih bila je i časna sestra Ana Marić. Svojim otvorenim pristupom i zalaganjem potpomogla je mnoge projekte, od kojih će sigurno ostati zapamćeniji oni dugogodišnjega trajanja – s duhovnoga, humanitarnog i glazbenog područja. Naime, ponajviše njezinim zalaganjem Frama Kiseljak od 2003. godine bila je redoviti sudionik na Framafestima. Od 2009. godine započinje intenzivnije okupljanje i djelovanje ove Frame. U skorije vrijeme, točnije 2023. godine Frama Kiseljak pobijedila je na Framafestu u Sarajevu s pjesmom „Mir u tišini”.

Obično se prati početak nove školske godine kako bi započela i nova framaška godina. To je obično početak mjeseca rujna, a tada najviše rade sportska i glazbena sekcija: spremanje za Sportski susret i Framafest. Nakon toga rad započinju i glumačka, kreativna, karitativna, a stalno je aktivna i medijska sekcija (svi događaji budu objavljeni na službenom Instagram profilu Frame Kiseljak). Također, ono što je neizostavno u Frami Kiseljak jest Transitus – obred preminuća serafskoga oca, svetoga Franje kojega Crkva slavi 3. listopada svake godine. U adventsko vrijeme, koje je popunjeno većinom humanitarnim projektima za najpotrebnije u našoj župi (prodajom adventskih vijenaca, prikupljanjem osnovnih životnih potrepština u trgovinama dvodnevnom akcijom „Za ljepši Božić”). Donedavno je bila i poznata „Kiseljačka čajanka” koja je prošle godine također održana na drukčiji način (svake subote tijekom adventa, nakon mise zornice framaši su nudili čaj i kolačiće svim vjernicima ispred crkve). Nakon adventa, najradosniji blagdan – Božić sebi i svojim župljanima framaši pokušavaju uveseliti mjesecima prije pripremanom priredbom. Prošlogodišnja je bila odlična, odigrana je čak dva puta u Kiseljaku, a nakon toga i u drugim mjestima (Gračac i Žepče). Framaši su odlično, zajedno s duhovnim asistentom fra Stjepanom spremili komediju „Umišljeni bolesnik”, poznatoga pisca Jean Baptiste Poquelin Molierea. Nakon toga u bratstvu slijedi kraći zimski odmor.

U korizmi je sve poprilično mirno i tiho. Framaši za Cvjetnicu pripremaju put križa od svetišta „Crvene stijene” do križa podignutoga poginulim braniteljima na stijeni iznad sela Podastinje. Nažalost, ove godine je bilo loše vrijeme zbog čega je križni put morao biti odgođen. Međutim, ove godine za svetkovinu Uskrsa framaši su iznenadili župljane časteći ih kolačima koje su sami izradili kako bi obilježili najveću svetkovinu, a za najmlađe članove obojili su šarena jaja. Nakon Uskrsa, pred kraj školske godine bira se novo Vijeće Frame, započinju pripreme za primanja i obećanja te brojni sastanci vezani uz realizaciju sedmodnevnoga poučno-zabavnog projekta pod nazivom „Dječje ljeto”.

Ove godine primanja i obećanja održana su 23. svibnja pod večernjom misom u 18 sati koju je predvodio fra Ivica Tomas, župnik u Lepenici. Geslo ovogodišnjega obreda primanja i obećanja bile su riječi svetoga Franje: „Ako Bog može djelovati kroz mene, može djelovati kroz bilo koga”, budući da je ova godina jubilarna godina svetoga Franje. Trenutno ovo bratstvo broji 65 članova (obećanika), a najesen će se pridružiti novi članovi, simpatizeri koji će se ujedno pripremati za sakrament krizme. Nedugo nakon obreda primanja i obećanja održan je izbor novoga vijeća u Frami. Dana 28. svibnja 2026. izabrani su: Eva Bošnjak (predsjednica), Franko Bilić (podpredsjednik), Tamara Bencun (voditelj formacije), Marko Kvasina (blagajnik), Mia Dujmović (tajnica), Matej Grgić i Ena Tomičić (pridruženi članovi).

Nedavno, točnije od 15. do 21. lipnja 2026. održan je i sedmodnevni projekt „Dječje ljeto”. Ove godine sudjelovalo je 250 djece. Frama je još jednom pokazala svoju ljubav prema najmlađima učeći ih o svetom Franji i svetoj Klari kroz predavanja, igre, radionice i zabavu. Budući da Frama djeluje dugi niz godina u župi, sada već u Franjevačkom svjetovnom redu djeluju bivši članovi Frame. Cilj je povezati članove Frame i Franjevačkoga svjetovnog reda da se što više upoznaju i povezuju kako bi bratstvo i u budućnosti aktivno djelovalo. Tako su u zadnjih godinu dana zajednički odrađeni najveći projekti: humanitarna akcija „Za ljepši Božić” te „Dječje ljeto”. Također, u župi su redovite mjesečne tribine na kojima svi mogu sudjelovati, a posebno ističemo sudjelovanje framaša i članova FSR-a. Osim župnih tribina bilo je i nekoliko duhovnih obnova s klanjanjem pred Presvetim oltarskim sakramentom, a animirali su ih upravo članovi Frame.

U konačnici, Kiseljak je jedno malo mjesto, vrlo aktivna i frekventna sredina gdje se uvijek nešto događa. Dao Bog da tako bude i u budućnosti, da ovo bratstvo raste i aktivno djeluje nasljedujući život i primjer svetoga Franje.

(fra Stjepan Antolović, duhovni asistent Frame)

Objava Frama Kiseljak: Mjesto susreta, rasta i djelovanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveti Franjo nije bio jedini u to vrijeme koji se oduševljavao siromaštvom. Poznati su mnogi pauperistički pokreti toga vremena u Europi, ali većinom su bili heretički. Međutim, takvi pokreti nisu bili pravi razlog zbog kojega se Franjo odlučio na apsolutno siromaštvo. Dokaz za to imamo u drugim spisima o sv. Franji.

Tako, na primjer, Franjin prvi biograf Toma Čelanski u svom Prvom životopisu piše da je Franjo na blagdan apostola Matije, 24. veljače 1209., u crkvici Marije Anđeoske zvane Porcijunkula čuo što je Krist rekao učenicima, kad ih je poslao propovijedati, naime, da sa sobom kad putuju ne nose ni zlata, ni srebra, ni kese, ni novca, ni kruha, ni obuće i neka nemaju dviju haljina (usp. Mt 10,7-19). Kad mu je svećenik bolje objasnio, ispunjen neizrecivom radošću rekao je: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti. Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda počne pobožno provoditi ono što je čuo. Odmah je s nogu izuo obuću, iz ruku je odbacio štap, zadovoljio se samo jednom tunikom, kožnati remen zamijenio je konopčićem. Od tada je imao tuniku koja je sprijeda bila obilježena križem da bi tako od sebe odgonio sve đavolske opsjene. Ta je tunika bila veoma gruba, u njoj je želio razapinjati svoje tijelo s pogreškama i grijesima. Bila je ona veoma siromašna i priprosta da je svijet ne bi nipošto poželio. S najvećim je poštovanjem i posebnom pomnjom želio izvršavati i sve ostalo što je čuo. On naime nije bio gluhi slušač evanđelja, nego je sve što bi čuo hvalevrijedno upamtio i marljivo nastojao ispuniti” (1Čel 21-22). Slično opisuje i Legenda trojice drugova (LegTd 25).

Isto je tako Franjo učinio kad su mu došli prvi drugovi. „ʻSutra ujutro ćemo poći u crkvu te ćemo prema Evanđelistaru saznati kako je Gospodin učio svoje učenikeʼ, reče Bernardu Kvintavalskom. Kad je sljedećeg jutra otvorio Evanđelistar, namjerio se na Kristove riječi: ʻAko želiš biti savršen, idi i prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu’ (Mt 19,21); ʻNišta ne nosite na put…’ (Mt 16,24; Lk 9,23). Svetac je zaključio: ʻBraćo, ovo je naš život i Pravilo sviju onih koji se htjednu pridružiti našoj družbi. Pođite, dakle, i izvršujte što ste čuli’” (LegTd 29).

Franjo je, dakle, prihvatio siromaštvo jer je sam čuo te Gospodnje riječi, a ne zato što je vidio tuđe siromaštvo. To je potvrdio u svojoj Oporuci: „I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja” (Opor 16-17). Franjin izbor nije proizišao ni iz kakvoga društvenog ili asketskog razmatranja. Bio je to učinak obraćenja, postupnoga otkrivanja otajstva siromaštva kroz siromahe, gubavce i prosjake, što ga je dovelo do otkrivanja siromašnoga Krista, a zatim i evanđelja siromaštva.

Poslije je otkrio ključni tekst teologije siromaštva: Krist, premda bijaše bogat, postade siromašan radi nas. Pronašao je uzvišeni izraz altissima paupertas (najuzvišenije siromaštvo) (2 Kor 8,2). Jednom je prilikom rekao kardinalu Hugolinu: „Sa svoje strane smatram kraljevskim dostojanstvom i uzvišenim plemstvom slijediti onoga Gospodina koji je, premda bogat, postao siromašan radi nas” (2Čel 73).

To Kristovo siromaštvo-kenoza (poništenje samoga sebe) bilo je za Franju temeljni razlog siromašnoga života Manje braće. To je središnji motiv šestoga poglavlja njegova Pravila: „Gospodin je radi nas postao siromašan na ovome svijetu” (PPr 6,3). Franjo promatra čitav Isusov život kroz otajstvo siromaštva, osobito u dvama trenucima koji mu govore o poništenju i poniženju: Betlehemu i Kalvariji. On to otajstvo promatra trajno prisutno u tihoj prisutnosti Spasitelja u euharistiji.

U Franjinoj školi i Klara je učinila radikalno siromaštvo središtem cijelog svoga evanđeoskog nastojanja i najautentičnijim izrazom svoje zaručničke vjernosti samome Kristu. Doslovno je ispunila uvjet koji je Isus postavio da bi ga netko mogao izbliza slijediti: dala je prodati obiteljsko imanje i prihod od prodaje podijeliti siromasima. Isto su učinile i njezine sestre. Zajedno s njima htjela je iskusiti stvarnost siromašnoga života, u trajnoj nesigurnosti, živeći samo od korisnoga rada i pouzdanja u milost Božju.

Objava Franjino siromaštvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Započeo je svoje putujuće propovijedanje tek nakon povratka iz Rima 1208. godine gdje se susreo s papom Inocentom III. koji je njemu i prvoj braći odobrio novi način života. Od braće je tražio da se propovijeda radosno jer je, kako je govorio, ono što se propovijeda radosna Ljubav, odnosno evanđelje. Njegovo propovijedanje bilo je na narodnom jeziku, jeziku puku razumljivom. Jednostavnim, skromnim, izravnim riječima i ponajviše svjedočanstvom vlastitoga primjera na uvjerljiv način pozivao je na pomirenje i pokoru. Rečenice su bile jednostavne, sastavljene uglavnom od niza novozavjetnih, većinom evanđeoskih citata doslovnih ili neznatno izmijenjenih.

Ne smije se zanemariti da su u srednjem vijeku riječi imale golemu težinu među ljudima, te su utjecale na njihovu savjest na način koji je danas teško zamisliv. To je i zato što je stoljećima prevladavalo vrijeme slušanja više nego čitanja, koje je bilo rezervirano samo za rijetke, iz viših plemićkih ili crkvenih krugova. Franjo je u svom govoru i u svom primjeru kršćanina vjeran čovjek Crkve. Njegovo evanđeosko propovijedanje nikada nije bilo suprotstavljeno nauku Crkve. Nije se protivio kleru, nikada nije kritizirao njihovo ponašanje.

Franjine propovijedi bile su kratke, jako poticajne, usmjerene na savjest i srce ljudi. Više su bile emotivne nego doktrinarne, sastavljene od jednostavnoga govora i, prije svega moralne. Poticao je na prihvaćanje stanja siromaštva, isključenosti i patnje. To su stanja koja je trebalo prihvatiti s poniznošću i religioznim žarom iz ljubavi prema Gospodinu, kako bi se ojačao put približavanja nebeskom blaženstvu. Zato je na poseban način volio boraviti među siromašnima i približiti se njihovoj patnji. Želi da takvi budu njemu bližnji jer u njima vidi lice Krista. No nije imao namjeru uzdići ih iz njihova društvenoga položaja, nego im donijeti utjehu riječi i života Krista, koji je došao na svijet da na križu umre za spasenje ljudi.

U njegovu propovijedanju tema mira zauzima vrlo važno mjesto. Reakcija je to i na neprestane gradske sukobe i bitke u kojima je i sam sudjelovao prije nego što je napustio svjetovni život. Nije slučajno da je pozdrav koji je upućivao onima koje je susretao bio jednostavno: „Gospodin ti dao mir”, kako mu je sam Gospodin objavio kako kaže u Oporuci. Imati mir znači biti u miru, u spokojstvu, u prihvaćanju sebe i drugih, u stavu poniznoga slušanja, i tako živjeti prema svetom evanđelju na putu prema Gospodinu. Franjo je smatrao da je od Boga primio objavu novoga načina pozdravljanja: pozdrava koji je nada, nakana i želja za Božjim mirom, koji je radost i dobro. Zanimljivo je da je još od sredine 16. stoljeća pa do danas franjevački pozdrav zapravo Mir i dobro, zaboravljajući pravi Franjin pozdrav objavljen mu od Gospodina.

Način je Franjina propovijedanja bio neobičan i privlačan. Dok je govorio i propovijedao, Franjo je riječ pratio pokretima ruku, skakanjem, izrazima lica, povezujući izgovorenu riječ s govorom vlastitoga tijela, osobito ruku. Nepismeni, neuki, siromašni seljaci i narod odmah su ga razumjeli jer im je govorio izravno, s nježnošću, razumijevajući i dijeleći njihovu patnju. No prije svega, Franjo je propovijedao ono u što je sam doista vjerovao. Kod njega ne postoji raskorak između riječi i života. Kod Franje se vjera, kao bezuvjetno pouzdanje u Gospodina, i način života kao svjedočanstvo kršćanske poniznosti potpuno podudaraju, pokazujući tako autentičnost njegova propovijedanja, koje je bilo uvjerljivo i istinsko. I prije svega stvarno, nikada apstraktno, pobožno, ali ne i sladunjavo, upućeno svima, ali osobito posljednjima, siromašnima, isključenima, a ne samo bogatima, imućnima i obrazovanima.

Ono što je Franjo svjedočio svojim životom i tražio svojim propovijedanjem, bilo je ponajprije unutarnje obraćenje, istinski kršćanski život u Kristu i za Krista, koji treba sazrijevati prije svega u poniznosti i strpljenju ne očekujući nikada ništa zauzvrat. I cijeloga je života bio živi primjer koji govori bez riječi.

Objava Franjino propovijedanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo evanđelje o tome kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio i kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru, odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.” (1Čel 22)

Nakon toga usklika pun radosti se izuva, oblači jednostavnu tuniku opasanu užem i tako, postavši čovjek evanđelja, „s velikom gorljivošću duha i radošću srca počeo je svima propovijedati pokoru” (1Čel 22-23). Pojavio se pred ljudima „sasvim drugačiji nego prije, novi čovjek” (1Čel 23,36.82).

Franjo je sada imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu li i oni pozvani na isti život. Otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu Evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo. O tom u Oporuci govori: „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje” (Opor 14).

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u samotištu u Rivotortu te izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen od najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. I s tim je ona prva grupa krenula na put do nogu pape Inocenta III. tražiti potvrdu za svoj način života: život po evanđelju. Franjino temeljno opredjeljenje jest živjeti evanđelje. To potvrđuje kategorički u svoja dva Pravila:

Pravilo i život ove braće jest… slijediti nauku i stope Gospodina našega Isusa Krista… Držimo čvrsto riječi, život i nauku i sveto Evanđelje Isusa Krista. (NPr 1,1; 22,41)

Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista… Postojani u katoličkoj vjeri, obdržavamo siromaštvo i poniznost i sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista što smo čvrsto obećali. (PPr 1,1; 12,4)

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu. Djelovanju i propovijedanju prethodi povlačenje, osama i kontemplacija evanđelja. Međutim, za Franju nije samo evanđelje bilo fokus pažljivoga čitanja i meditacije, nego je to bilo čitavo Sveto pismo: „Premda ovaj blaženi čovjek nije studirao nikakve znanosti, ipak je naučio onu mudrost koja dolazi odozgor, od Boga i bio je obasjan sjajem vječnoga svjetla te nije bio neupućen u Sv. pismo. Od svake ljage čist um ulazio je u ‘sakrivenost otajstva’ (Kol 1,26) i gdje je učiteljska znanost ostajala vani, ulazila je žarka ljubav onoga koji ljubi” (2Čel 102). A njegovo traganje nastavilo se sve do konca njegova života, o čemu Toma Čelanski također svjedoči: „Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ” (1Čel 91).

Objava Franjo otkriva evanđelje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjo je napokon imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Ipak, želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu li i oni pozvani na isti život. Otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu Evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo.

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u samotištu u Rivotortu te izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen od najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. I s tim je ona prva grupa krenula na put u Rim (1208.) do nogu pape Inocenta III. tražiti potvrdu za svoj način života. Franjino temeljno opredjeljenje jest živjeti evanđelje. To potvrđuje kategorički u svome Pravilu: Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (PPr 1,1).

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu. Djelovanju i propovijedanju prethodi povlačenje, osama i kontemplacija evanđelja. Međutim, za Franju nije samo evanđelje bilo fokus pažljivoga čitanja i meditacije, nego je to bilo čitavo Sveto pismo. A njegovo traganje nastavilo se sve do konca njegova života, o čemu Toma Čelanski također svjedoči: „Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ” (1Čel 91).

Pred kraj života u svojoj Oporuci Franjo govori o „daru braće” kao o nečemu potpuno neočekivanom. „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje. I ja sam to u malo riječi i jednostavno napisao, a gospodin papa mi je potvrdio” (Opor 14-15).

Bratska dimenzija je stoga temeljna za Franjino iskustvo: otkrio je Boga najprije u susretu sa svojom gubavom braćom, a onda opet u susretu s braćom koju mu je sam Bog dao. On povezuje neočekivani dolazak svoje braće s otkrićem vlastitoga poziva da živi po uzoru na sveto evanđelje. Moglo bi se čak tvrditi da bez dolaska braće Franjo ne bi tako jasno otkrio svoj poziv da „živi po uzoru na sveto evanđelje”. Braća tako imaju karakter „otkrivenja”, da Franji posvijeste njegov poziv. „Objava Svevišnjega” o kojoj govori Oporuka, nije ništa drugo nego Riječ Gospodnja čitana s vjerom, zajedno s prvim suputnicima. Ovo pojavljivanje Riječi Gospodnje, kao kriterija za razumijevanje onoga što treba činiti, odnosi se na pažnju prema evanđelju koju možemo istaknuti kao važnu značajku Franjina iskustva obraćenja.

Oporuka također spominje Franjinu potrebu da primi potvrdu od pape i to govori o njegovu odnosu s Crkvom institucionalnom i hijerarhijskom. Oporuka zatim nastavlja opisivati karakteristike prvoga bratstva okupljenoga oko Franje: tko god bi se pridružio skupini, razdijelio bi svu svoju imovinu siromasima; nosio zakrpanu tuniku; molio s drugom braćom kako Crkva nalaže (molitva časoslova); posvetio bi se fizičkom radu; pozdravljali bi druge govoreći „Gospodin ti udijelio mir”. Od ovih pet elemenata, najnaglašeniji je rad budući da je on uistinu predstavljao karakterističan i neizostavan znak prvoga bratstva. Konačno, pozdrav mira odnosi se na evanđeoski navještaj i pokorničko propovijedanje, još jedan element prisutan u životu bratstva od njegovih početaka.

Objava Neočekivani dar braće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.