Kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo evanđelje o tome kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio i kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru, odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.” (1Čel 22)

Nakon toga usklika pun radosti se izuva, oblači jednostavnu tuniku opasanu užem i tako, postavši čovjek evanđelja, „s velikom gorljivošću duha i radošću srca počeo je svima propovijedati pokoru” (1Čel 22-23). Pojavio se pred ljudima „sasvim drugačiji nego prije, novi čovjek” (1Čel 23,36.82).

Franjo je sada imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu li i oni pozvani na isti život. Otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu Evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo. O tom u Oporuci govori: „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje” (Opor 14).

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u samotištu u Rivotortu te izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen od najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. I s tim je ona prva grupa krenula na put do nogu pape Inocenta III. tražiti potvrdu za svoj način života: život po evanđelju. Franjino temeljno opredjeljenje jest živjeti evanđelje. To potvrđuje kategorički u svoja dva Pravila:

Pravilo i život ove braće jest… slijediti nauku i stope Gospodina našega Isusa Krista… Držimo čvrsto riječi, život i nauku i sveto Evanđelje Isusa Krista. (NPr 1,1; 22,41)

Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista… Postojani u katoličkoj vjeri, obdržavamo siromaštvo i poniznost i sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista što smo čvrsto obećali. (PPr 1,1; 12,4)

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu. Djelovanju i propovijedanju prethodi povlačenje, osama i kontemplacija evanđelja. Međutim, za Franju nije samo evanđelje bilo fokus pažljivoga čitanja i meditacije, nego je to bilo čitavo Sveto pismo: „Premda ovaj blaženi čovjek nije studirao nikakve znanosti, ipak je naučio onu mudrost koja dolazi odozgor, od Boga i bio je obasjan sjajem vječnoga svjetla te nije bio neupućen u Sv. pismo. Od svake ljage čist um ulazio je u ‘sakrivenost otajstva’ (Kol 1,26) i gdje je učiteljska znanost ostajala vani, ulazila je žarka ljubav onoga koji ljubi” (2Čel 102). A njegovo traganje nastavilo se sve do konca njegova života, o čemu Toma Čelanski također svjedoči: „Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ” (1Čel 91).

Objava Franjo otkriva evanđelje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjo je napokon imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Ipak, želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu li i oni pozvani na isti život. Otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu Evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo.

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u samotištu u Rivotortu te izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen od najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. I s tim je ona prva grupa krenula na put u Rim (1208.) do nogu pape Inocenta III. tražiti potvrdu za svoj način života. Franjino temeljno opredjeljenje jest živjeti evanđelje. To potvrđuje kategorički u svome Pravilu: Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (PPr 1,1).

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu. Djelovanju i propovijedanju prethodi povlačenje, osama i kontemplacija evanđelja. Međutim, za Franju nije samo evanđelje bilo fokus pažljivoga čitanja i meditacije, nego je to bilo čitavo Sveto pismo. A njegovo traganje nastavilo se sve do konca njegova života, o čemu Toma Čelanski također svjedoči: „Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ” (1Čel 91).

Pred kraj života u svojoj Oporuci Franjo govori o „daru braće” kao o nečemu potpuno neočekivanom. „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje. I ja sam to u malo riječi i jednostavno napisao, a gospodin papa mi je potvrdio” (Opor 14-15).

Bratska dimenzija je stoga temeljna za Franjino iskustvo: otkrio je Boga najprije u susretu sa svojom gubavom braćom, a onda opet u susretu s braćom koju mu je sam Bog dao. On povezuje neočekivani dolazak svoje braće s otkrićem vlastitoga poziva da živi po uzoru na sveto evanđelje. Moglo bi se čak tvrditi da bez dolaska braće Franjo ne bi tako jasno otkrio svoj poziv da „živi po uzoru na sveto evanđelje”. Braća tako imaju karakter „otkrivenja”, da Franji posvijeste njegov poziv. „Objava Svevišnjega” o kojoj govori Oporuka, nije ništa drugo nego Riječ Gospodnja čitana s vjerom, zajedno s prvim suputnicima. Ovo pojavljivanje Riječi Gospodnje, kao kriterija za razumijevanje onoga što treba činiti, odnosi se na pažnju prema evanđelju koju možemo istaknuti kao važnu značajku Franjina iskustva obraćenja.

Oporuka također spominje Franjinu potrebu da primi potvrdu od pape i to govori o njegovu odnosu s Crkvom institucionalnom i hijerarhijskom. Oporuka zatim nastavlja opisivati karakteristike prvoga bratstva okupljenoga oko Franje: tko god bi se pridružio skupini, razdijelio bi svu svoju imovinu siromasima; nosio zakrpanu tuniku; molio s drugom braćom kako Crkva nalaže (molitva časoslova); posvetio bi se fizičkom radu; pozdravljali bi druge govoreći „Gospodin ti udijelio mir”. Od ovih pet elemenata, najnaglašeniji je rad budući da je on uistinu predstavljao karakterističan i neizostavan znak prvoga bratstva. Konačno, pozdrav mira odnosi se na evanđeoski navještaj i pokorničko propovijedanje, još jedan element prisutan u životu bratstva od njegovih početaka.

Objava Neočekivani dar braće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Biblija: nalaziti veselje u presvetim riječima Gospodnjim (Opom 20)

Onaj tko čita Franjine spise ostane iznenađen učestalošću biblijskih citata. Iako moramo priznati da su neke citate dodali pisari ili prepisivači, ostaje činjenica da Franjo citira često pojedine riječi ili čitave rečenice iz Staroga, a posebno iz Novoga zavjeta. Činjenicu da je dobro poznavao Novi zavjet potvrđuju i njegovi biografi. Toma Čelanski tvrdi da je Franjo doista imao dobro pamćenje. Njegovo poznavanje najvažnijih odlomaka Biblije dolazi kako iz njegovoga aktivnoga sudjelovanja u liturgijskim slavljima, tako i iz osobnoga čitanja. Biblija je za njega bila neiscrpan izvor molitve i meditacije.Posebnu ulogu u njegovu životu imali su biblijski psalmi, pomoću kojih je Franjo u školi u Asizu naučio čitati i pisati. Budući da je psaltir služio i kao školska knjiga, naučio ih je napamet. To pojašnjava kako je uspio sastaviti vlastiti psaltir, to jest Časoslov muke Gospodnje, koji se na prvi pogled ne čini originalnim, jer je gotovo isključivo sastavljen od stihova uzetih iz psalma. Međutim, kad se malo pobliže pogleda ovaj časoslov, otkriva se da Franjo služeći se psalmima i drugim citatima iz Novoga Zavjeta stvara originalnu sliku Muke Kristove i doslovno Put križa. Znanje o psalmima i ljubav prema Raspetom pretočili su se tako u divnu meditaciju o Kristovom otajstvu.

Da se usredotočimo na Sveto pismo u našoj meditaciji potiče nas i Drugi vatikanski sabor u svojoj glasovitoj enciklici Dei Verbum kao i postsinodalno Apostolsko pismo Benedikta XVI. Verbum Domini (2010.) te Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii gaudium (2013.). Proučavanje Biblije ne znači automatski ući u kontakt s Bogom. Izučavanje ne treba biti samo iz znatiželje ili još gore zbog hvalisavosti, nego u duhu slušanja i spremnosti da se učini ono što Riječ poučava. Franjo je želio da fratri radije budu „dobri u ljubavi nego neznalice željne znanja” (OgSav 69). Iz ovoga razumijevanja božanske Riječi, koja se događa u molitvi i u svetom djelovanju Duha, izvire iz Franjina srca duboko poštovanje prema riječima Gospodnjim.

I u ovom slučaju poštovanje prema svetim knjigama ne ostaje samo na mentalnoj razini, već rezultira stavom i svakodnevnom praksom. U istoj Oporuci Franjo inzistira na moljenju časoslova, ne samo zato što ujedinjuje zajednicu s cijelom Crkvom, nego i zato što ga dovodi u kontakt s nadahnjujućim izvorom: Božanskom Riječi. Časoslovom odgovaramo Bogu njegovim vlastitim riječima i meditiramo njegovu volju izraženu na poseban način u životu i riječima Isusa Krista. Stoga sigurno možemo govoriti o Lectio divina Franje Asiškog. Razumijemo Riječ toliko bolje koliko smo u stavu slušanja i molitve, tj. koliko od njegove Riječi učinimo da bude Riječ koja se moli i meditira.

Muka: čitati knjigu Kristova križa

Franjo je imao veliko strahopoštovanje prema „riječima našega Gospodina Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječima Duha Svetoga, koje su duh i život” (2PVj 3). U tom pogledu temeljna je za njega bila slika križa. Po njoj je, kao iz pisane knjige, iznova prolazilo cijelo otajstvo spasenja. Jedan od događaja koji je najviše obilježio njegov život bio je susret sa slikom Raspetoga u crkvi sv. Damjana. Taj trenutak, osim što mu je otkrio njegovu zadaću, učinio je Franju čovjekom obilježenim križem iznutra, čovjekom koji će kasnije na gori La Verna i na izvan postati slika Raspetoga – alter Christus kako će ga nazvati kasniji hagiografi.

Njegova ljubav prema raspetom Otkupitelju izražena je na poseban način u molitvi povezanoj s nastankom prve zajednice – bratstva: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, …jer si svojim svetim križem otkupio svijet” (Opor 5). Značajno svjedočanstvo o važnosti ove molitve vidi se iz onoga što Bonaventura izvještava o prvoj zajednici: kada su fratri bili u Rivotortu i još nisu imali liturgijske knjige kako bi mogli pjevati kanonske časove, „čitali su … knjigu Kristova križa, poučeni primjerom i riječju oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu križu” (1Bon IV, 3). Dobro znamo kako je franjevačka duhovnost obilježena križem, i da gotovo nema slike nekog franjevačkog blaženika ili sveca koji nije prikazan s križem ili simbolima muke. Štovanje križa stvorilo je kasnije mnoge oblike kršćanske pobožnosti: klasični Put križa sv. Leonarda Portomauricijskog, bratstvo pet rana, žalosna otajstva krunice i druge pobožne prakse. Ovakva franjevačka duhovnost utjecala je i na umjetnost, posebno u prikazivanju Krista na križu. Do vremena sv. Franje na slikama i raspelima uglavnom je prikazivan proslavljeni Krist, dok kasnije prevladava prikazivanje Krista koji pati na križu.

Sve stvoreno: radovati se stvarima koje postoje na svijetu

Franjo se rado povlačio u samoću, običavao je cijele noći provoditi u napuštenim kapelama i određeno vrijeme živjeti u samotištima u planinama. Unatoč tome on nije bio čovjek koji je prezirao svijet. Već od samih početka Reda postoji određena bipolarnost, napetost između propovjedaonice i pustinje, između grada i samoće. Mislim da se može tvrditi da ta napetost karakterizira cjelokupnu povijest Franjevačkog reda i djelomično objašnjava teškoće, podjele i pokušaje reformi u Redu. Napetost između fuga mundi i osvajanja svijeta urođena je već kod Franje koji se „žurio da iziđe iz svijeta kojim je prolazio kao prognanik, ali se služio svim onim što je na svijetu. Protiv knezova tmine naime njime se služio kao borilištem, a Boga je promatrao kao zrcalo dobrote” (2Čel 165), piše Toma Čelanski vrlo metaforičnim jezikom, shvaćajući dobro duh razlučivanja koji je djelovao u Franji. S jedne strane udaljavao je sebe od svijeta, a s druge je uživao u svijetu kao prirodi stvorenoj od Boga. Pa tako Toma Čelanski nastavlja: „U svakoj umjetnini veličao je Umjetnika. Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku; uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega.”(2Čel 165)

Što Toma Čelanski govori lako se provjeri u spisima svetoga Franje. U Hvalama Bogu višnjemu poziva sve čitatelje, čak štoviše sva stvorenja, da slave Boga. Pred kraj svoga života ovaj je poziv upućen čitavom svemiru, a što je nabolje izrazio u svojoj Pjesmi brata Sunca. Čak je i priroda za Franju objekt meditacije. U svakom stvorenju iščitava Božji rukopis, zbog čega poziva sva stvorenja da se ujedine u hvaljenju Boga. Prema Franji jedinstvo s kozmosom nema samo opći odnos s Bogom, nego iznad svega s Kristom po kome je sve stvoreno i po kome sve postoji.

Franjo doživljava jedinstvo svemira kao poziv Stvoritelja da obrađujemo zemlju s poštovanjem i osjećajem odgovornosti. Otuda i naša ekološka zauzetost u svijetu u kojem danas prevladava neviđena eksploracija dobara i konzumizam pod motom kupi i baci. Franjo zna i po kojoj cijeni se svijet pomirio s Bogom, i zato upućuje „pozdrav u Onome koji nas je otkupio i oprao nas svojom predragocjenom krvlju” (PRe 3). Tako se uživanje u lijepim stvarima u svijetu ujedinjuje sa sviješću da nas je spasonosno Kristovo djelo vratilo u prijateljstvo s Bogom i da nismo otkupljeni samo mi ljudi, nego i cijeli svijet. Stoga iz više razloga svako stvorenje postaje izvor meditacije. Na kraju, vidimo da je Franjo pravi učitelj svim ljudima, a napose članovima velike franjevačke obitelji. Svatko bi trebao s više pažnje nadahnjivati se na istim izvorima meditacije: Svetom pismu, muci Kristovoj i svemu stvorenom. Tako ćemo i mi postati plodni za nove duhovne izričaje i vlastite molitve. A molitve svetog Franje, lijepe u svom stilu i bogate svojim teološkim sadržajem, izvor su stalnog nadahnuća te beskonačne interpretacije i meditacije za sve ljude i sva vremena. Bogu hvala, danas imamo Franjevačke izvore prevedene na hrvatski jezik. Stoga, posegnimo češće za njima i napojimo se duhovno na tom izvoru.

Objava Izvori Franjine meditacije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tema i struktura pjesme

Pjesma brata Sunca najpoznatija je Franjina pjesma, i uopće njegovo djelo, a u izvorima se naziva i Pjesma stvorenja, a često se naziva i Pjesma stvorova. Prije svega ova pjesma uzvišena je molitva Stvoritelju napisana u stihovima. U pjesmi je Franjo u cijelosti oslikao samoga sebe jer je plod njegova dugoga duhovnog puta. Nastala je iz Franjina egzistencijalnoga iskustva i stanja duha, čovjeka spašenoga i pomirenoga sa svim stvorenjima. Iako je ispjevana u bolesti i pred smrt, ona izražava duboku i oduševljenu povezanost sa svijetom te ističe vrijednosti stvorenih bića i stvari u svijetu koji smo primili iz ruku Stvoritelja. Upravo to snažno unutarnje uvjerenje o sveopćem Božjem očinstvu, a što je opet plod njegova osobnoga mističnog iskustva, navodi Franju da ne vidi samo ljude kao braću i sestre, nego i svako stvorenje koje dolazi od istoga Oca. Tako se rađa univerzalno bratstvo sa svim stvorenim.

Glavne teme u pjesmi su: zahvalnost Bogu za stvaranje svijeta, jedinstvo čovjeka s prirodom, poniznost i prihvaćanje smrti te poziv na obraćenje. U pjesmi Franjo veliča Boga kroz prirodu i sva njegova stvorenja. Svaki element prirode – Sunce, Mjesec, Voda, Vjetar, Oganj, Zemlja – prikazan je kao brat ili sestra, čime se izražava ideja univerzalnoga bratstva među svim bićima. Ovakav pristup pokazuje Franjinu poniznost i duboko poštovanje prema životu u svim njegovim oblicima.

Pjesma se sastoji od niza strofa koje započinju riječima: „Hvaljen budi, Gospodine moj”, što podsjeća na biblijske psalme i naglašava molitveni karakter djela. Ova repetitivna forma ne samo da daje ritam pjesmi već i podvlači poruku zahvalnosti i slave prema Bogu. Elementi prirode nisu prikazani samo kao korisni ili lijepi već kao nositelji duhovnih osobina: Sunce je slika Božje svjetlosti, Voda simbolizira čistoću, a Vatra pročišćenje, snagu i radost.

Posebno je značajan način na koji Franjo pristupa smrti. Nazivajući je „sestrom tjelesnom Smrću”, on pokazuje da čak i smrt ima mjesto u Božjem planu i ne treba je gledati s užasom, već sa smirenošću i vjerom. Ova ideja u skladu je s kršćanskim učenjem o smrti kao prijelazu u vječni život.

Pjesma brata Sunca oslikava put velike poniznosti i bratskoga zajedništva, put koji neodoljivo podsjeća na utjelovljenje. Krist, Sin Božji, s neba se ponizno spušta na zemlju u krilo Majke koja ga rađa u obličju čovjeka. A taj vertikalan put presijecaju zadnje dvije strofe koje imaju horizontalnu dimenziju. Tako u samoj strukturi pjesme prepoznajemo nešto čime je bio očaran sveti Franjo, a to je križ. Križ je simbol Kristove žrtve. Ta žrtva, prinesena jednom zasvagda, zaslužila je otkupljenje svega stvorenog, pomirenje ljudi sa stvorenjem i Stvoriteljem. Tako kad Franjo pjeva o svijetu, kao da se križa.

Nastanak pjesme

Najstariji tekst Pjesme brata Sunca sačuvan je u jednom rukopisu poznatom po nazivu kodeks 338, koji datira oko 1250. godine, a nalazi se u arhivu samostana sv. Franje u Asizu. Zanimljivo je da se u samom rukopisu između prvoga i drugoga retka nalazi razmak za glazbene note. Nažalost, note nisu sačuvane ni u ovom ni u drugim rukopisima pa stoga izvorna melodija ipak ostaje nepoznata. No, vrlo je vjerojatno da je to bio neki psalmodijski ton koji je ostao nepromijenjen i u drugim stihovima pjesme.

Prema Asiškom zborniku ova pjesma je nastala u zimu 1224. – 1225. u samostanu klarisa u Sv. Damjanu, ali ne čitava pjesma. Stihovi o miru i smrti dodani su poslije. Tako je predzadnja strofa, koja slavi opraštanje i mir, sastavljena u srpnju 1226. kako bi se okončao sukob između asiškoga biskupa i gradonačelnika (usp. AsZb 84). Dok je strofa posvećena sestrici smrti dodana malo prije Franjine smrti u listopadu 1226. godine.

Nažalost, ne možemo sa sigurnošću znati je li sam proces sastavljanja pjesme bio baš takav jer tako ne spominju drugi izvori. Iako se mora priznati da te dvije strofe donekle presijecaju cjelinu pjesme jer je stil isprekidan, puno je zavisnih rečenica, a teme su usmjerene na čovjeka, na odnose s bližnjima i na čovjekov stav prema bolesti i smrti. Unatoč tim razlikama, Franjo ih je htio pridružiti Pjesmi brata Sunca jer pozivaju na izmirenje čovjeka s čovjekom, a ne samo s prirodom.

Ova pjesma nije plod nekoga sentimentalnoga ushićenja zbog ljepote prirode koju gledamo u lijepo proljetno jutro, nego je, kako svi izvori svjedoče, nastala iz Franjina teškoga stanja bolesti, patnje i unutarnjih nemira. Iako je Franjo nekoliko mjeseci prije toga na La Verni doživio uzvišeno mistično iskustvo i primio svete rane od Krista, ipak kao čovjek nije bio oslobođen unutarnjih nevolja i bolesti. Međutim, upravo to stanje omogućilo mu je da ponovno iskusi milost Božju i hvali Boga po njegovim stvorenjima. Stoga je ova pjesma plod njegova dubokoga iskustva, iskustva trpljenja, strpljivosti, borbe za evanđeoske vrijednosti, te na koncu iskustva nadnaravne radosti. Zato je ova pjesma ujedno i pjesma utjehe za sve ljude jer nas podsjeća da ćemo do smrti iskušavati u životu svakodnevne nevolje ali i dobrotu Božju.

Sadržaj pjesme

Pjesma brata Sunca ima 10 strofa, sadrži 14 rečenica različite duljine podijeljenih u 33 retka. Ono što prvo pada u oči pri iščitavanju jest jednostavnost forme, nema kićenosti, ni stilskoga pretjerivanja niti nekoga dramatiziranja. U pjesmi je prisutna i rima. Osam strofa započinje riječima „Laudato si” (lat. Hvaljen budi) kao svojevrsni refren, dok prva i zadnja strofa uokviruju pjesmu riječima „laude” (lat. hvala) i „laudate” (lat. hvalite), a što jasno pokazuje žanr i glavni motiv ove pjesme: pohvala Bogu i zahvala za njegova stvorenja.

Stvorenja nabrojena kao likovi u pjesmi pojavljuju se točno određenim redoslijedom. Red pojavljivanja ide od neba do zemlje sve dok ne stigne do čovjeka. Nebo je predstavljeno Suncem, Mjesecom i zvijezdama, dok je svijet predstavljen četirima izvornim elementima koji ga, prema drevnoj viziji, sačinjavaju: vjetar, voda, vatra i zemlja. Nakon makrokozmosa javlja se mikrokozmos: čovjek. No, ne pjeva se o njegovoj snazi, ljepoti i vlašću nad prirodom, već o njegovoj sposobnosti da podržava i stvara mir. Za Franju ljudska se veličina i snaga očituju u vlasti nad samim sobom a ne nad drugima. On čak hvali i samu smrt nazivajući je sestrom jer ona otvara vrata vječnoga života. Na taj način Franjo uistinu uspijeva sve uključiti u pjesmu hvale. Ništa ne ostaje isključeno. Grijeh, smrt, bolest i nevolja stavljaju se u istu ravan s lijepim stvarima sadašnjega svijeta ali i onoga budućeg. Sve se povezuje jedno s drugim, sjedinjujući se u krug hvale na slavu onoga koji je prisutan u svemu.

U pjesmi je specifična izmjena boja gdje se svijetle boje pretvaraju u tamne nijanse. U prvom dijelu jasna je jarka svjetlost sunca, radost zbog njezina sjaja, zbog njezinih zraka i zbog njezine veličine. Nadalje, pojavljuje se sjaj mjeseca i svjetlucanje zvijezda. Tu je vjetar, a s njim i oblaci i vedro nebo. Noć je obasjana jakom svjetlošću vatre. Zbog svoje plodnosti i brižne ljubavi zemlju zaziva kao majku i sestru, njezine mnogostrane i raznolike boje razveseljavaju oči, a njezina majčinska velikodušnost postavlja nam bogatu trpezu. U drugom dijelu dominiraju tamni tonovi: nemoć, patnje, nevolje i smrti, koja se može preoblikovati u vječnu smrt. Tako se u hvalospjevu radosti krije snažan poziv na pokoru i obraćenje. Smisao Pjesme brata Sunca nije u zadovoljnom promatranju prirode, nego u slavljenju i u služenju Bogu.

Iza svega toga u Pjesmi brata Sunca krije se prisutnost čovjeka potpuno pomirenoga sa samim sobom, s Bogom i sa svijetom. Taj je aspekt prije više od pedeset godina istaknuo Eloi Leclerc, kada je pokazao da način na koji Franjo povezuje i spaja prirodne elemente pokazuje njegovo nastojanje da dadne život neživim stvarima i udahne im dušu, svoju dušu. Zato uz prirodne pojave Franjo koristi pojmove braća i sestre, a što se prvi put i izričito koristi u kršćanskoj književnosti. Svako stvorenje u Franjinoj pjesmi hvale sada dobiva bratsko lice, sve mu je obiteljski blisko. Pojam brat čak je sada proširen i više od onoga u Novom zavjetu. Upravo po toj bratskoj povezanosti sa svim stvorenim Pjesma brata Sunca jedinstvena je u povijesti književnosti i ima posebnu snagu.

Aktualna propovijed

Govoreći o podrijetlu ove pjesme, Asiški zbornik (AsZb 83) potvrđuje da ju je sam Franjo zamislio da bude kao propovijed. Tražio je od braće da nakon propovijedi pjevaju ovu pjesmu jer se ne smiju zadovoljiti samo slavljenjem Boga, nego trebaju staviti ljude pred odluke koje će utjecati na njihovo društveno ponašanje i njihovo ponizno služenje pred Bogom. Oprost, ustrajnost, nastojanje oko mira, predanje Bogu u smrti, bitni su stavovi našega postojanja i naših društvenih odnosa.

Onima koji iz ljubavi Božje opraštaju i podnose slabosti i nevolje, Franjo naviješta Isusova blaženstva. A onima koji umiru „u grijesima smrtnim” kliče prijeteći „jao”, no samouvjereno završava stih posvećen smrti: blaženi oni koji umiru po volji Božjoj i po njegovim zapovijedima jer „druga im smrt nauditi neće”. Ovo je ujedno i obećanje i upozorenje, ovisno o situaciji u kojoj se slušatelj nalazi. Stoga Pjesma brata Sunca postaje trajni poticaj i propovijed.

Vidljiva je također trostruka svrha pjesme: hvaliti Boga, tješiti sebe i evangelizirati druge. Franji je Pjesma brata Sunca sredstvo evangelizacije koje se može lako prihvatiti jer je napisano jezikom naroda. Pjesma vrednuje pozitivno sve materijalno i tjelesno u vrijeme kada se na sve što se nije uklapalo u duhovni red gledalo sa sumnjom. To je bilo vrijeme heretičkih, dualističkih pokreta koji su materiju smatrali područjem đavla, a u samoj Crkvi vladao je vrijeme radikalnoga pesimizma prema svijetu i tjelesnom. Franjo svojom pjesmom preokreće perspektivu kroz koju gledamo na stvaranje: ovaj svijet nije lažni privid, stvaranje je svjedočanstvo božanske dobrote i ljubavi.

Poruka nama danas

Franjo je skladao pjesmu u kojoj je, opisujući svoje vlastito divljenje i svoje vlastito razmišljanje o stvaranju, ukazao na novi odnos između čovjeka i prirode. On nas vodi do svijesti da sebe možemo razumjeti samo unutar Stvaranja, remek-djela sklada koje utjelovljuje i ostvaruje Božji plan. I tako su Sunce, Vjetar, Voda, Zemlja, Vatra, Zvijezde braća i sestre svim živim bićima, u slozi, u dijalogu s njima u međusobnom poštovanju božanske harmonije, u svijesti da smo svi stvorenja voljena od Boga. Njegova vizija prirode je potpuno pozitivna jer sve stvoreno ima božanski karakter i kao takvo mora se poštovati, dijeliti štedljivo i u duhu bratstva.

U suvremenom svijetu, u kojem je priroda često zanemarena ili uništavana, Pjesma brata Sunca ima novu, možda čak i snažniju vrijednost. Ona poziva čovjeka da bude ponizan i skroman, zahvalan i pun poštovanja prema stvorenom svijetu. Papa Franjo, koji je ime uzeo upravo po ovom svecu, podsjeća na važnost ove pjesme u svojoj enciklici Laudato si’, koja poziva na nužno očuvanje planete Zemlje.

Pjesma brata Sunca nije samo religiozni tekst nego i univerzalna poruka ljubavi, poniznosti i jedinstva sa svijetom. Sveti Franjo nas uči da ne vladamo nad prirodom, nego da budemo njezina braća i sestre. Takva poruka potrebna nam je danas više nego ikada. Ne možemo nedvosmisleno reći da je Franjo prorekao posljedice ljudskoga iskorištavanja prirode, ali možemo potvrditi da je želio podsjetiti na radost življenja u poniznosti i jednostavnosti odnosa unutar i sa svim stvorenim. Nada koju nam hvalospjev prenosi dobro pristaje uz temu Jubileja, koji je u ovoj 2025. godini očito prožet željom i potrebom za onim mirom u ljubavi koji je za Franju bio prava i jedina zvijezda vodilja u životu.

Objava Izgradnja univerzalnoga bratstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegovim idealima nadahnjuju se ne samo katolici nego i pripadnici drugih religija, pa čak i ateisti. Većini ljudi na spomen lika Franje Asiškog asocijacije su: susret i služenje među gubavcima, molitva pred križem u crkvici sv. Damjana, primanje svetih rana na La Verni; zatim da je obraćenik i da je osnivač triju franjevačkih redova.

Ovaj kratki prikaz u nekoliko nastavaka promatrat će fenomen Franjina obraćenja. Odmah na početku mora se ustvrditi da nije baš lako dati jedno povijesno-teološko tumačenje obraćenja Franje Asiškog. Više je razloga, a jedan od njih jest što se u takvom istraživanju oslanjamo na Franjina autobiografska djela i na djela njegovih prvih biografa, ili bolje rečeno hagiografa. Ni jedni ni drugi izvori po svome sadržaju nisu čisto povijesni s kronološki poredanim činjenicama. Ti izvori imaju specifičan sadržaj ispričanih događaja pa se tako u njima mogu razlikovati dva područja: kao prvo, povijesni trenutak događaja u njihovu čistom zbivanju, i istovremeno, kao drugo, njihov teološki sadržaj kao iskustvo Boga.[1]

Čitajući izvore treba se, dakle, upitati koji su događaji bili u osnovi Franjina obraćenja – povijesni dio, a koji, opet, govore o subjektivnom iskustvu vjere koje je Franjo imao. Vrlo zoran primjer je Franjina Oporuka koja predstavlja tekst s čisto autobiografskim sadržajem, u kojoj Franjo svojoj braći fratrima govori o sebi u obliku kratkih memoara. Ali njegov način pripovijedanja ima svoj cilj: potaknuti braću fratre na njihovo trajno obraćenje. Njegova sjećanja nisu, dakle, isključivo povijesna, već prije svega opominjuća sjećanja, a to je onda pretpostavka koja uvjetuje ne samo sadržaj već i oblik autobiografske priče koju predlaže Franjo.[2]

S druge strane, u biografijama se pronalazi niz priča čije se kronološko podrijetlo, povijesni kontekst i ciljevi često međusobno razlikuju, a istovremeno su ujedinjeni unutar jedinstvenoga književnog žanra, a to je srednjovjekovna hagiografija. U takvim tekstovima narativni proces nije vođen povijesnim problemom čovjeka Franje, već brigom da se pokaže njegova svetost. On postaje primjer čovjeka sveca koji ima želju upoznati Boga kroz razne vidove molitve i da čini pokoru. Stoga su mnoge povijesne činjenice hagiografski prerađene. Takvi prvi izvori često su Legende (lat. ono što treba čitati) i ne obraćaju se samo kršćanima kako bi ih potaknuli na pobožnost prema asiškom svecu već i – a u nekim slučajevima prije svega – braći fratrima Reda Manje braće koji su se suočili s problemima i napetostima u počecima Reda po pitanju vjernoga nasljedovanja Franje. U franjevačkim legendama ne postoje, dakle, samo hagiografski ciljevi, već i apologetski i polemički.[3]

U svakom slučaju, pokušat će se pratiti proces obraćenja Franje Asiškog i kronološki ali i uvažavajući njegovo egzistencijalno iskustvo Boga.

Biblijski pojam obraćenja

U grčkom prijevodu Staroga zavjeta, nazvanom Septuaginta, kao i u Novom zavjetu koji je napisan izvorno grčki, subjektivni stav koji se tražio za oproštenje grijeha uglavnom je izražen pojmom metanoia. Vulgata taj pojam općenito prevodi s pokora i obraćenje. Sva tri pojma imaju isto značenje te se mogu međusobno izmjenjivati. Pojam metanoia znači promjenu uvjerenja ili stava koji je netko ranije prihvatio. Znači također i nezadovoljstvo prijašnjim načinom djelovanja.[4]

Tako u proročkom propovijedanju metanoia (obraćenje, pokora) zahtijeva novi stav u odnosu s Bogom koji popravlja onaj prijašnji. Obratiti se znači vratiti se Bogu (1 Sam 7,3). Jasno je rečeno da taj povratak Bogu nije iskren ako sa sobom ne donosi promjenu ponašanja, odnosno volju da se ubuduće poštuje i vrši volja Božja. Tako je kod Amosa izričito rečeno da tražiti Boga (Am 5,4) znači tražiti dobro a ne zlo (Am 5,14). Kod Hošee pokora znači povratak u prvotno stanje, to jest na prijateljstvo s Bogom (usp. Hoš 3). Kasniji proroci više inzistiraju na potrebi osobnoga unutarnjeg obraćenja (usp. Jer 3,10; 4,3-4), na obraćenju srca (usp. Ez 33,14-15). A kod svih proroka provlači se pouka da se taj unutarnji stav pokaže i na izvana, koristeći se tradicionalnim znakovima izraelske tuge kao što je post, kidanje odjeće, nošenje kostrijeti.

Isus također započinje svoje propovijedanje riječima obratite se (Mk 1,15; Mt 4,17), a što je poziv na korjenitu promjenu čovjeka, na odvraćanje od zla. Korjenita promjena, tj. obraćenje uvjet je da se slijedi Isusa. Stoga obraćenje znači odvraćanje od zla i otvaranje prema Bogu. Osim toga, Isus traži i vjeru, vjeru u Božju praštajuću i spasiteljsku ljubav, a što je vidljivo iz brojnih njegovih izlječenja koja pretpostavljaju vjeru. „Samo se u vjeri može prihvatiti Isusa, samo vjera može dati snage krenuti za Isusom, samo vjera može otvoriti oči koje bi bile u stanju prepoznati i prihvatiti Božje djelovanje u Isusu kao uistinu spasiteljsko djelovanje.” (B. Lujić)

Istinsko obraćenje znači jasno i odlučno odbacivanje prisutnosti grijeha u našem životu, ili barem iskrena i ponizna raspoloživost za ponovno povezivanje u zajedništvo ljubavi s Bogom pokajanjem. Najbolji primjer obraćenja u evanđelju jest rasipni sin koji se vraća milosrdnom ocu i moli ga da ga primi makar kao slugu (usp. Lk 15,11-32). To je slika našega obraćenja u sakramentu ispovijedi kad molimo Boga Oca da nam oprosti i on nam oprašta. Jer pokajanje izaziva čudo praštanja. Na našem životnom putu pokornički duh je onaj koji nas potiče na trajno i progresivno pročišćavanje svega što se stavlja između Boga i nas, svega što nas zadržava ukorijenjenima u naš egoizam i naš komoditet, i sprječava nas da idemo ususret drugima da im činimo dobro.

Obraćenje, dakle, nije samo privremeno pospremanje nereda koji smo sami napravili, niti promjena ponašanja uvjetovana slikom koju će drugi imati o nama. Obraćenje je proces priznanja vlastitih granica i nemoći, priznanje vlastite grešnosti. Na tom putu čovjek postaje otvoren za susret s Bogom koji ga onda iznutra preobražava svojom dobrotom i milosrđem. Tako je i sv. Franjo Asiški doživio i proživio svoje obraćenje. Njegovo obraćenje je odgovor na Božji poziv, ali to obraćenje nije se dogodilo odjednom, nego je ono bilo proces koji je trajao nekoliko godina.

[1] O ovoj temi i problemu mnogo je članaka napisao autor Pietro Maranesi, a sve je objedinio u svojoj knjizi: Facere misericordiam. La conversione di Francesco d’Assisi: confronto critico tra il Testamento e le Biografie, Porziuncola, 2024.

[2] Usp. P. Maranesi, Facere misericordiam,str. 3.

[3] Usp. Isto,str. 3-8.

[4] Usp. B. Marchetti-Salvatori, Conversione, u Dizionario enciclopedico di spiritualità, ur. E. Ancilli, Rim, 1995., str. 629-632.

Objava Obraćenje sv. Franje Asiškog. Pokušaj povijesno-teološkoga tumačenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Upravo se ove godine obilježava 800 godina od nastanka ove predivne pjesme. Pamtimo ju je ne samo zbog njezine ljepote već i zbog toga što je prva pjesma napisana na narodnom, umbrijskom talijanskom jeziku. Tako se sveti Franjo Asiški slavi i kao otac talijanske književnosti. Sveti Franjo je uistinu poseban svetac, nevjerojatne karizme i snage riječi. Mijenjao je mnoge, reformirao je Crkvu, utemeljio Red, privlačio, poticao i sve mu je to bilo moguće iz prisnoga i osobnoga odnosa s Bogom. Dok je slavio Boga, Franjo se nije koristio latinskim jezikom kojim bi taj odnos bio služben i pomalo distanciran. Franjo želi biti jedno sa svojim Bogom i slavi ga jezikom kojim priča s braćom. To je blizak odnos, pun ljubavi i oduševljenja. Franjo slavi stvorenja Božja, zaljubljen u svaki čin stvaranja koji je njegov Stvoritelj napravio, pa čak i u onaj kad je stvorio smrt. Tako nas i sva Božja stvorenja sveti Franjo uči da slavimo Boga. On je u svom dubokom i mističnom iskustvu spoznao da smo pozvani na to da slavimo Boga. I on kaže da hvalimo Boga kad opraštamo iz ljubavi i kad rado podnosimo bijede života. Ako tako živimo, ne može nam nauditi druga smrt.

„Sveti Franjo i njegovo vrijeme”

Knjiga Sveti Franjo i njegovo vrijeme Berarda Rossija donosi detaljan put Franjine svetosti i kaže da je on uvelike bio obilježen pjesmom i svirkom. Franjo je pjevao, slavio, nadahnjivao se ljubavlju upravo pjesmom i umjetnosti. Bila je to svetost suživljena sa zemljom. Koliko je Franji bilo važno da djeluje u svijetu i da njegova svetost bude prožeta sa svijetom govori i ovaj odlomak te knjige: I prijatelj mu protumači što znači za Isusove prijatelje biti izabran (poziv) i biti poslan u svijet (misija): korjenita promjena života; odstranjivanje svake materijalne brige u odricanju od svih vlastitih dobara; prijenos svih poteškoća na vrhunaravno područje; svemirska otvorenost; zadaća da širi poruku Kristovu u društvu; da budu „umijeseniˮ u svijet kao kvasac koji krušno tijesto kvasa. Franjo se diže, poput okidača, na noge i reče oduševljenim glasom: „To! To hoću! To tražim! To želim činiti svim svojim srcem!ˮ

Kako kaže jedna naša domaća pjesma – čovjek je velik onoliko koliko je veliko ono što traži, tako je Franjo bio veliki svetac – jer sve što je on tražio bio je Bog, veliki, nedokučivi, a njemu tako blizak i jasan kao sunce, koje mu je bilo brat. Franjo je tražio korjenitu promjenu života. Želimo li da naš život bude pjesma stvorova, hvala Gospodnja, trebamo tu promjenu isto kao što trebamo sunce. Bez njega nema života, kao što bez korjenite promjene naš život nema puninu.

Kakav je to bio karakter kod svetoga Franje pa njemu nije trebalo ponavljati sto puta da krene živjeti svetački život, obilježen smionim odlukama, velikim promjenama, nezamislivim odricanjima? Na prvu pomislimo strog karakter, ali to je zapravo bio čovjek od pjesme, radosti, pun ljubavi… Njemu su sestrice zvijezde, voda, Zemlja. Brat mu je i oganj, silan i jak, koji rasvjetljuje tamnu noć. Brat oganj čini ono što čini Mlado sunce iz Lukine usporedbe, obasjava sve one koji sjede u tmini i sjeni smrtnoj. Sva stvorenja Božja koja pozdravlja sveti Franjo simboli su samoga Stvoritelja. Kroz sve što je On stvorio, ogleda se ljepota Njega samoga. Sjajne, drage i lijepe zvijezde, korisna, ponizna, draga i čista voda, sestra i majka nam Zemlja, ona nas hrani i nosi… Mi smo u rukama onoga koji nas voli i to je nešto najljepše što možemo spoznati!

800 je godina prošlo od nastanka ove predivne pjesme, ali što je toliko godina u Božjim očima? Ništa više od jednoga trena. Što je 800 godina za poruku i ljubav koju nosi ova pjesma? Samo jedan tren. Ljubav je univerzalna, ona je nezamjenjiva i neusporediva. Njoj nema ravne. I ovakve poruke i misli s vremenom nikada ne blijede. Mogu nas duhovi modernoga vremena pokušavati zavoditi idejama da je i zlo dio prirode, da ga ne možemo izbjeći jer je ono u biti svih stvari, jednako kao i dobro, ali nikada se i nikako ne može osporiti ljepota, čistoća i dragost dobra. Koliko god budemo težili dobru, koliko u nama bude jačao duh zahvalnosti koji kliče Hvaljen budi, Gospodine moj toliko manje ostaje prostora za tugu, nesreću i zlo.

Primjer malenosti

Na drugom mjestu opet sveti Luka kaže: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima (Lk 10,21). Upravo ta je se mudrost otkrila malenome Franji, čovjeku koji je tražio Boga, pjevao pjesme i uživao svim svojim čulima u prirodi koja ga je okruživala. Trebaš biti malen da zastaneš i obratiš pažnju na obični vjetar što puše i da baš u tome prepoznaš ljubav i blizinu Božju. Dok kod tražimo puno dokaza, sve ćemo teže pronalaziti žuđenoga jer su blaženi koji ne vidješe a povjerovaše. To su maleni, ponizni, kojima je malo dosta, pa im se zato puno daje. Ako želimo učiti školu poniznosti trebamo se napajati na riječima svetoga Franje koje su pravi primjer malenosti. On je sav zanesen poljubio gubavca jer je vidio da se pored njega nalazi netko žedan ljubavi i odlučio je biti vrelo ljubavi kroz koje će u svijet izvirati ljubav Božja. To je jednostavnost i put na koji smo pozvani svi mi. Biti vrelo Božje ljubavi u ovom svijetu koji se čini toliko siv i hladan, mi trebamo ljubiti cvijet, oblak, sunce, bolesnika, odbačenoga, svakoga! Trebamo ljubiti, trebamo pokazati da za nas kršćane prihvaćanje zla kao dijela prirode nije opcija. Mi ne trebamo tražiti opravdanja za zlo, mi trebamo tražiti načine za dobro. Franjo je to radio, radikalno i dosljedno. Njegov primjer svijetli 800 godina, primjer Isusa Krista svijetli više od 2000 godina. Velike brojke, puno generacija, puno života, a opet samo treptaj oka. Ljubav svijetli i jasno signalizira svoju poruku: ljubiti, ljubiti, ljubiti, sve do smrti iz ljubavi!

Gdje smo mi?

Svijetlimo li mi u mraku? Gdje se nalazimo mi u odnosu na svetoga Franju? Evo što je žarko žudio sveti Franjo: odricanje od svih vlastitih dobara, predavanje velikih briga Bogu, otvorenost milostima i želja da drugima navijesti riječ Božju. Živimo u vremenu kada je jako važno imati i što više imati, tako da nam, sasvim sigurno, većini nas odricanje od vlastitih dobara nije ni na kraj pameti. Brinemo se, znamo strašno biti tjeskobni, čak i oko stvari na koje uopće ne možemo utjecati, a to je odraz našega dubokog nepovjerenja da nam Bog želi dobro. Ne računamo na milost Božju, već mislimo da sve moramo sami i svojim snagama. Sami ne živimo po riječi koju nam je dao Isus i nemamo potrebu da je dijelimo s drugima. Od svega toga postajemo umorni i ne primjećujemo sunce, zvijezde, vjetar, vodu ni oganj. Ali Isus ima spasenja moć. On je živ, u Euharistiji i to je kruh od kojega možemo progledati, primijetiti sunce i osjetiti dašak vjetra koji vraća vjeru. Treba nam toga kruha, što više – to bolje. Idealno bi bilo svaki dan jer onda bi mir zavladao srcima i sunce bi obasjalo sve one koji sjede u sjeni smrtnoj. Isus je nama došao, ostaje s nama, daruje nam se svaki dan pod prilikama kruha i vina. Živ je i djeluje jednako kao i prije 2000 godina. Što mu više budemo dolazili u susret preko Euharistije to će u nama sve glasniji biti povik Hvaljen budi, Gospodine moj.Osjetit ćemo i mi tu predivnu ekstazu koju je nadahnula Franju kada je otpjevao svoju čudesnu pjesmu. Naš će život postati pjesma zahvalna, pjesma radosna, jer sunce sija i Isus je živ! Uskrsnuo od mrtvih! Pohodilo nas Mlado sunce s visine! Bogu hvala! Hvaljen budi, Gospodine moj!

Objava Mlado sunce s visine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Smatra se da je ovu molitvu molio u vrijeme svoga duhovnoga traženja, odnosno na počecima svoga puta obraćenja. Vjerojatno je bila rezultat meditacije pred raspelom koje je bilo izloženo u crkvici sv. Damjana, nedaleko od gradskih zidina njegova rodnog grada Asiza. Predlažu to i neki od ranijih franjevačkih dokumenata iz srednjega vijeka. To je raspelo danas poznato u cijelom svijetu i nerijetko se čuje da je to „Križ svetoga Franje”. No ako će biti nazvano vlastitim imenom, bolje ga je zvati „Križ iz sv. Damjana”. Nad tim je raspelom doista moguće satima meditirati, posebno jer je riječ o srednjovjekovnom ikonografskom prikazu, s mnoštvom osoba koje su prikazane uz središnji lik Isusa Raspetoga. Sadržaj i vrijednost ove ikone / raspela može se opisati u zasebnom članku i teško ga je sažeti u dvije rečenice.

Ipak, posebno se ističe jedna stavka. Raspeti Isus na ovom je raspelu, kao i na drugim prikazima iz toga i drugih vremena kršćanske sakralne umjetnosti, prikazan u svojoj slavi, kao da je već uskrsnuo. Njegovo Presveto tijelo doduše ima rane, ali nije krvavo, niti je zauzelo stav boli. Nadalje, umjesto trnove krune koju su Isusu stavili na glavu, rugajući mu se da je kralj Židova, Isusovu glavu okružuje slavna aureola. A njegove ruke, pribijene na križ, kao da su odignute od drva dok Krist već uzlazi u nebo. Taj se stav doista može protumačiti kao da je prikazano slavno Uzašašće Gospodinovo. Taj stav po svemu sudeći promatrao je i sveti Franjo, pa je svoju Molitvu pred Raspetim započinje zazivom: „Višnji i slavni Bože!”

Dakako, postoje različiti prijevodi i redakcije ove molitve, ali svima je zajedničko ono bitno. Početne riječi svetoga Franje ukazuju na slavu i veličanstvo Krista, unatoč ponižavajućem načinu njegova umiranja na križu. A ipak, Franjine riječi nisu – jao meni, Kriste, u smislu duševne tjeskobe i nelagode zbog danih okolnosti, nego on koristi riječi hvale koje uzdižu čovjeka i molitelja iz stava bojazni i straha te ukazuje na veličinu Božje ljubavi. U hrvatskom izdanju Franjevačkih izvora (lat. Fontes franciscani) stoji napomena da sličnim riječima započinju i pojedini dijelovi Franjine Pjesma brata Sunca: Hvaljen budi, Gospodine moj.

Trostruka molitva

Franjin životopisac sv. Bonaventura, koji je također bio franjevac i pisao je dakle o životu svoga utemeljitelja, opisao je jedno Franjino viđenje. Naime, dok je molio u osami, ukazao mu se Krist koji mu je s križa uputio tako snažan pogled ljubavi da mu se duša topila. Vjerojatno je svaka Franjina meditacija imala sličan ishod – da je budila u njemu osjećaj izlijevanja Božje neizmjerne ljubavi u njegovo srce. 

I upravo je srce spomenuto u prvomu zazivu koji sveti Franjo moli od Gospodina. On glasi: „Rasvijetli tmine moga srca”. Znakovito je kako on ne moli da Gospodin rasvijetli njegov um, da razumije što mu je činiti, ili da spozna što Bog zapovijeda. On moli neka njegovo srce zasja. Sveti Franjo zna da je za vjeru i ljubav srce potrebnije od uma. Tek kad budu uklonjene tame njegova srca čovjek može biti sposoban na primanje neizmjernoga Božjega dara ljubavi.

Drugi je zaziv svetoga Franje: „Daj mi pravu vjeru.” Što bi prema Franji mogla biti prava vjera? U bilješkama u Franjevačkim izvorima stoji kako je 20 godina nakon nastanka ove molitve, koju je sveti Franjo vjerojatno rado molio pred križem, on konačno primio pravu vjeru. Naime, u Oporuci (I,4-5) stoji: „Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve da sam ovako jednostavno molio i govorio: ‘Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim svijet otkupio.’” A već u sljedećim recima piše: „Potom mi Gospodin dade i daje takvu vjeru u svećenike koji žive po uredbi svete Rimske Crkve zbog njihova reda, te se hoću njima uteći i da me progone. Pa da imam toliku mudrost koliku je Salomon imao i da nađem siromašne svećenike ovoga svijeta, neću u župama u kojima oni borave propovijedati protiv njihove volje.”

Prava vjera koju od Gospodina moli sveti Franjo sigurno nije bila limitirana na crkve i svećenike, ali su oni već odraz Franjina potpunog predanja u Božju volju. I upravo se u tomu ogleda vjera. Da prihvaćamo Božju neizmjernu ljubav koju nam daje upravo u takvima kakvi zapravo jesmo, sa svim našim grijesima. Jer Gospodin nas voli istinski i nepatvoreno. Uronjeni u tu ljubav možemo nazreti Božju volju za sebe i početi živjeti u vjeri koja rasvjetljuje srce. Tako ulazimo u zatvoreni krug i živimo u vječnoj komunikaciji između vjere i ljubavi.

Sveti je Franjo molio nadalje za „čvrsto ufanje”, koje dolazi iz prave vjere. A gdje se takvo ufanje može vidjeti jasnije nego u događaju Uskrsnuća Kristova? Učenici koji su se bili razbježali na prvi znak Isusove smrtne muke bili su u strahu. Kad eto Isusa uskrsloga, koji im govori: „Mir vama!” Premda je ufanje ili nada stanje nepredvidivoga iščekivanja, ipak se ona ostvaruje konačno tek u trenutku kad se ostvari ono čemu se čovjek nada. U tom svjetlu apostoli su u Isusu vidjeli ispunjenje svoje nade. I ponovno, svojom pojavom i riječima uskrsli Isus rasvjetljuje srca svojih učenika, posebno svetoga Tome koji najprije nije bio s učenicima. On u trenutku kad vidi Isusa kliče: „Gospodin moj i Bog moj!” Možemo zamisliti da je slično postupio i sveti Franjo kad je uvidio svoju grešnu slabost i priznao se malenim, a istovremeno je rasla njegova svetost.

Konačno sveti Franjo moli za „savršenu ljubav”, kakvom nas je Krist uzljubio kad je sebe predao u smrt radi našega spasenja. Samo savršena ljubav koja se dijeli može učiniti da drugi ljubi istom ljubavlju. S molitvom za savršenu ljubav sveti Franjo zaključuje niz triju bogoslovnih kreposti koje su od samih početaka imale posebno mjesto u kršćaninovu životu. O bogoslovnim ili teološkim krepostima pisao je i naučitelj Crkve sv. Ambrozije u jednomu kratkom traktatu o misli svetoga Pavla. Tada je skovao trostruki izraz fides recta, spes firma, caritas perfecta, koji na svoj način preuzima i sveti Franjo.

Najveća ljubav

Ranije smo spomenuli kako sveti Franjo nije tražio da Gospodin rasvijetli njegov um, kako bi spoznao što mu je činiti, nego prvenstveno moli za ljubav. To odgovara zaključku Himna ljubavi koji je u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima spjevao sveti Pavao: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13,13).

A ipak, sveti Franjo na kraju svoje kratke molitve od Raspetoga moli još dvije važne stvari, a to su razum i znanje. No odmah Franjo ističe zašto to traži. Ne za ovozemaljska razmatranja o uzvišenim stvarima, o ljepoti, povijesti, pa ni budućnosti, kako su to zasigurno željeli njegovi suvremenici. Nego za to da može vršiti svetu i istinitu zapovijed Božju. A najveću Božju zapovijed prenio nam je Isus Krist kad je poručio da treba ljubiti bližnjega. To ističe i sveti Pavao, kad Galaćanima prenosi da je sav Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi – Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga (usp. Gal 5,14). Premda je ljubav u Staromu zavjetu bila shvaćena drukčije nego nakon dolaska Isusa na svijet, ipak je i u Levitskom zakoniku zapisano: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” (19,18).

Sveti se Franjo dakle opet vraća na ljubav. On od Krista, vječne i savršene ljubavi zapravo moli jedino da može ljubiti, iskreno i istinito. Za njega jednostavno ne postoji ništa preče od ljubavi. On je ozbiljno prihvatio Isusove riječi koje prenosi Ivan evanđelist: „Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti” (Iv 4,20). Vjerojatno je to imao na umu i kad su mu se spontano pridružila prva subraća koju mu je Bog dao te je u njima i u svemu stvorenju gledao odraz Boga. Živeći takvu nesebičnu i nepatvorenu ljubav sveti je Franjo s pravom nazvan Drugi Krist.

(Danijel Stanić)

Objava Molitva pred Raspetim svetoga Franje Asiškoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz Franju Asiškog vežu se različiti naslovi kao na primjer: brat svih ljudi, glasnik mira, zaštitnik ekologije, zaštitnik međureligijskoga dijaloga i ekumenizma. Sve su te tvrdnje istinite jer naglašavaju po jedan važan aspekt Franjine osobnosti. Činjenica je da ovaj svetac pobuđuje sve veće zanimanje i u ovo naše doba. Razlog tomu zapravo je njegovo životno zalaganje za mir između ljudi, za mir između Boga i ljudi, njegova neizmjerna ljubav prema prirodi i svakom stvorenju, njegova sloboda od ovozemaljske težnje za moći i uspjehom. Međutim, tajna njegova života je dublja i temelji se na potpuno osobnoj vjeri i na neizmjernom povjerenju u Boga. Službene biografije (Prvi i Drugi životopis od Tome Čelanskog, Veći i Manji životopis od Bonaventure) kao i one neslužbene, poput Asiškog zbornika i Legende trojice drugova, izvještaju o Franjinu načinu moljenja i o tome koliku je važnost u životu pridavao molitvi.

Hvale i molitve

Franjina ljubav prema molitvi i zajedničkoj liturgiji, za koju se posebno brinuo, iščitava se iz svih njegovih spisa, među kojima su najljepše i veoma poetične upravo hvale i molitve. One nam omogućuju da pristupimo najdubljoj tajni njegova jedinstvenoga ljudskog i kršćanskog iskustva.

U tim tekstovima prevladavaju molitve hvale i zahvaljivanja kao u Poticaju na hvaljenje Boga, u Hvalama uz svaki čas, u Hvalama Bogu višnjemu sastavljene nakon primanja svetih rana na La Verni te u Pjesmi brata Sunca. U tu kategoriju spada i Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji te Pozdrav krepostima. Osim toga tu su i meditativni tekstovi o misteriju Kristova otajstva poput Časoslova muke Gospodnje te njegova proširena molitva Očenaša, obično zvana Tumačenje Očenaša. Ova molitva nije objašnjenje ili komentar Očenaša, već istinska molitva, vjerna onoj koju je izrekao Isus i koju su poučavali njegovi učenici. Dakle, imamo molitve nadahnute liturgijom i formulirane prema poznatom tekstu.

S druge strane, molitva prošnje, tj. molitva u kojoj on nešto prosi je rijetka i javlja se samo u dva slučaja: u Molitvi pred Raspetim i u onoj kojom završava Pismo cijelom Redu. U njima Franjo traži samo duhovne darove: vjeru, nadu, ljubav, osjećaje i znanje kako bi ispunio zadatak koji mu je Bog povjerio u nasljedovanju Kristovih stopa.

Osim samih molitava i drugi tekstovi svetoga Franje vođeni su duhom svete molitve i pobožnosti. Tako njegovo Nepotvrđeno pravilo sadrži veliku katehezu o molitvi (NPr 22). Čak je i kasnije Potvrđeno pravilo nastalo u ozračju molitve i posta i veoma je prožeto tim duhom. Snažni pozivi na molitvu definirani su kao najveća obveza svakoga manjeg brata koji „nada sve moraju čeznuti za tim da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek čista srca mole i budu ponizni” (PPr 10, 8-9).

Pisma

Još su više iznenađujuća Franjina pisma, koja obično sadrže neke naredbe i ozbiljne moralne zahtjeve, ali često naglo mijenjaju ton postajući tekstovima blaženstava, hvalospjeva ili, jednostavno, molitava. Takav je slučaj u Drugom pismu vjernicima, u kojem Franjo detaljno govori o životu pokore, navodeći u mnogim rečenicama što treba ili ne treba činiti. Na kraju različitih opomena Franjo zaključuje svoj tekst s pouzdanjem: svi oni koji djeluju na ovaj način sinovi su nebeskoga Oca, zaručnici, braća i majke našega Gospodina Isusa Krista (usp. 2PVj 54-56).

Ako, nadalje, obratimo pozornost na početak istoga pisma vjernicima, ne možemo ne primijetiti da ono započinje u znaku križa, tj. u ime Presvetoga Trojstva, i da se jednako tako završava blagoslovom, zazivajući sve tri božanske Osobe. Unatoč tome što je sadržaj pisma poticajan, duh molitve dominira u njemu na početku i kraju pisma.

Još jedan ilustrativan primjer je poznato Pismo jednom ministru u kojem bratu koji je patio pod težinom svoje službe, Franjo na početku pisma kaže prvo: „Gospodin te blagoslovio!” Tako i u ostalim svojim spisima Franjo prije svega upućuje „pozdrav i sveti mir u Gospodinu” (2 PKu 1; PUn 1).

Pismo koje je ipak najviše prožeto molitvenim duhom zasigurno je ono upućeno svim fratrima – Pismo cijelom Redu. Ono je vjerojatno njegovo posljednje, diktirano 1225. godine, a odlikuje se i dobrom književnom formom. Pismo započinje svečanom formulom u kojoj Franjo ispovijeda svoju vjeru u Trojstvo i jedinstvo Boga. Tada Franjo imenuje sve ministre Reda i obraća im se na poseban način. Međutim, pismo je upućeno i svim ostalim fratrima „od prvog do posljednjeg” (dakle i nama danas!). Sve fratre, posebno one koji su svećenici, on moli da se prema euharistiji odnose s najvećim poštovanjem i da je slave čistim srcem. Iako je upozorio, čak i nakon što se jako požalio da se neki svećenici više bave zemaljskim stvarima (npr. plaćom!) nego s Onim koji sebe čini tako opipljivim u euharistiji, Franjo izražava svoje neizmjerno veselje. Pred Božjom poniznošću u oltarskom sakramentu on ne može ostati hladan i izraziti se apstraktnim formulama, već se pretvara u pjesnika, izražavajući tako slobodno svoje osjećaje čuđenja i divljenja neizrecivoj Božjoj ljubavi:

O divne li uzvišenosti i čudesna dostojanstva! O uzvišene poniznosti!

O ponizna veličanstva, da se Gospodin svemira, Bog i Sin Božji, tako ponizuje te se radi našega spasenja skriva pod prilikom malo kruha. (PRe 27)

Upravo u središtu ovoga pisma koje opominje, nalazi se pjesma radosti, zadivljujuće klanjanje! Nakon poticanja da dostojanstveno sačuvaju Božju riječ i sakralne predmete, pismo donosi Franjinu ispovijed, vrlo sličnu liturgijskom obliku Ispovijedam se. Pred svim fratrima otvoreno priznaje svoj grijeh obraćajući se prije svega Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom, a zatim „blaženoj Mariji vazda Djevici i svim svetima na nebu i na zemlji” (PRe 38). Iznova, dakle, pronalazimo molitvenu formulu unutar pisma.

Kao i obično, pismo završava obećanjem blagoslova za one koji će ispuniti ono što je rečeno u njemu.Međutim, za razliku od ostalih pisama, ovdje se nakon završnoga blagoslova donosi i njegova vlastita molitva, dobro sastavljena i strukturirana u klasičnom obliku. Započinje svečanim zazivom, nakon čega slijedi molba:

Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, daj nama bijednima da poradi tebe uvijek činimo ono što znamo da ti želiš i da uvijek želimo što je tebi milo. Daj da unutra očišćeni, unutra rasvijetljeni i Duhom Svetim raspaljeni mognemo slijediti stope tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista i jedino po tvojoj milosti doći k tebi, Svevišnji, koji u savršenu Trojstvu i jednostavnu Jedinstvu živiš i kraljuješ i slavan si, Bog svemogući u sve vijeke vjekova. Amen. (PRe 50-52)

Izvor radosti

Čitajući Spise sv. Franje može se primijetiti da Franjina radost izvire iz Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17), koju je Franjo uvelike koristio u svojoj katehezi o molitvi u Nepotvrđenom pravilu (NPr 22). On je bio uvjeren da je njegova molitva ujedinjena i da ima udjela s onom Isusovom molitvom upućenoj Ocu prije svoje muke.

Kao što se Isus molio za svoje učenike, tako se i Franjo moli za svoje učenike. Njegova radost zbog toga što ima brata na nebu proizlazi iz sigurnosti vjere da se njegov Učitelj molio za njega i za sve učenike. I kao Dobri pastir dao je svoj život i zagovarao nas te još uvijek nas zagovara kod Oca. Oproštajna molitva koju je Isus izrekao prije svoje muke nije bila upućena, prema Franji, samo za 12 apostola, već i za njega i za nas danas. Odatle proizlazi i Franjin poziv svim kršćanima da žive u jedinstvu s Bogom, kao i njegova molitva za sve koji će mu se pridružiti u njegovu pokretu (sva tri Reda sv. Franje).

Ovo je još jedan dokaz da su svi Franjini spisi prožeti duhom molitve i pobožnosti. Pa sam Franjo je postao živa molitva, pretvorivši tako sve što čini i piše u molitvu.

Objava Molitva u Spisima sv. Franje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Cvjetići svetoga Franje

Prema nekim izvorima taj razgovor se odigrao na putu za Perugiu, dok drugi izvori svjedoče da je Franjo ovu prispodobu kazivao u pero bratu Leonu nedaleko od Sv. Marije Anđeoske (Porcijunkule). Ali to uopće nije važno. Važna je poruka. Obojica su na putu i jako gladni i izmoreni. Velika je hladnoća i obojica su već iscrpljeni i promrzli, osobito slabiji Franjo. U nastavku je tekst razgovoraiz Cvjetića svetoga Franje (8. poglavlje):

Jednoga zimskog dana išao je sveti Franjo s bratom Leonom iz Peruđe prema Svetoj Mariji Anđeoskoj. Obojica su se od velike hladnoće tresla. Sveti je Franjo razgovarao s bratom Leonom, koji je išao ispred njega, i rekao mu: „Brate Leone, kad bi Bog dao da Manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak – zapiši i dobro zapamti! – ne bi bilo savršeno veselje.”

Hodajući dalje sa svojim drugom, sveti Franjo reče po drugi put: „Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrisivala i mrtve koji su već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.”

Idući tako dalje iza svog druga, sveti Franjo govoraše povišenim glasom: „O, brate Leone, kad bi manja braća govorila svim jezicima i posjedovala veliko znanje, te kad bi mogli prorokovati i očitovati ne samo buduće događaje nego također i tajne savjesti i duše, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.”

Pošto su još malo dalje išli, sveti Franjo govoraše posve glasno: „Brate Leone, ovčice Božja! Kad bi manja braća govorila anđeoskim jezikom i kad bi poznavala tijek zvijezda i svojstva biljaka i kad bi otkrila sva bogatstva zemlje, te kad bi poznavala sve vlastitosti ptica i riba, ljudi i životinja, stabala i kamenja, korijenja i vode, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.”

Tako su išli još neko vrijeme, a sveti Franjo, gotovo vičući, reče: „Brate Leone, kad bi manji brat znao tako dobro propovijedati da bi obratio sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.”

Dok su oni tako razgovarali i prevalili dvije milje, upita brat Leon svetog Franju s velikim čuđenjem: „Molim te, oče, u ime Božje, da mi kažeš u čemu se sastoji savršeno veselje?” Sveti Franjo mu odgovori:

„Kad bismo došli k Mariji Anđeoskoj mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ʻTko ste vi?’, a mi rekli: ʻDvojica vaše braće’, a on nam odvratio: ʻVi ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. Otiđite odavde, neću vam otvoriti vrata.’ I kad nas ne bi pustio unutra, nego nas ostavio da vani i dalje stojimo u noći, snijegu, hladnoći, kiši i gladi. Kad bismo mi tada bili sposobni svu ovu grdnju, tako veliku okrutnost i nemilosrdnost strpljivo podnijeti, i kad bismo bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja ponizno i ljubazno mislili da nas onaj brat dobro pozna i da mu je Bog dao da nam tako govori, o brate Leone, zapamti, to bi bilo savršeno veselje.

I kad bismo ponovno kucali na vrata, a on rasrđen izašao te nas kao dosadne dangube, psujući nas i bijući napao: ʻGubite se, prosti razbojnici, odlazite u svratište, ovdje ne možete ni jesti ni noćiti.’ Kad bismo to podnijeli strpljivo i to smatrali velikom srećom, o brate Leone, to bi bilo savršeno veselje. A ako bi nakon toga, prisiljeni glađu, hladnoćom i noćnom tamom, još jače kucali zaklinjući vratara da nas za ljubav Božju pusti unutra, a kad bi on, još više razjaren, odgovorio: ʻRazbojnici i dosadni besposličari, dat ću vam što vas ide’, te izišao s velikim kvrgavim štapom, uhvatio nas za kapucu, bacio nas na zemlju, vukao po snijegu te nas naizmjence tukao batinom. Kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju i pritom mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome je savršeno veselje.

Sada, dragi brate, zapamti zaključak: najveći je dar i milost Duha Svetoga, koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti. Mi se ne smijemo ovim darovima ponositi jer nisu naši, nego dolaze od Boga.

Zato govori apostol: Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, zašto se time hvališ, kao da je tvoje (1 Kor 4,7)? Mi se možemo hvaliti samo križem nevolja i patnja, kao što kaže apostol: Neću se hvaliti ničim, osim križem našega Gospodina Isusa Krista (Gal 6,14).”

Na hvalu i slavu Isusa Krista i siromaška Franje! Amen.

Ljubav koja sve podnosi i prašta

Franjo je u ovom razgovoru bio nadahnut govorom sv. Pavla o ljubavi koja sve podnosi i prašta. Franjo je dobro shvatio Krista i njegovu milosrdnu i praštajuću ljubav prema svakom čovjeku, pa i neprijatelju. Poput Krista i Franjo zna da osveta i uzvraćanje zlom na zlo samo šire spiralu zla. Ali kad oprostiš i ne uzvratiš zlom na zlo, tada se ta spirala zla prekida a kraljevstvo Božje se širi na zemlji. Poziva brata Leona da bude strpljiv, da hrabro podnose sve nevolje koje će ga snaći u životu, posebno nakon smrti Franje. To je taj uski put o kojem Krist govori: pobijediti sebe, svoj egoizam za ljubav Kristovu, sve nevolje podnijeti i prihvatiti svakodnevni križ. Jedino tako otvorit će se blažena vječnost.

Važno je napomenuti da je taj razgovor nastao u vrijeme velike ekspanzije franjevačkoga reda koji je već u vrijeme kapitula u Asizu 1221. godine brojio između tri i pet tisuća članova. Ubrzo nakon toga postao je najveći Red na svijetu. U Red su ušli mnogi učeni ljudi, profesori, ljudi iz zemalja širom Europe, a mnogi od njih nisu ni osobno poznavali Franju. Unatoč tolikom širenju i uspjehu prvoga franjevačkog bratstva, Franjo se oslobodio logike natjecanja i pritiska uspjeha pod svaku cijenu. On je postao brat svakom čovjeku, čak i razbojnicima i „neprijateljima”. Novi način života kao manjega brata uči ga da ne susreće nijednoga čovjeka gledajući ga s visoka i da se ne stavlja iznad bilo koga. Čak i u razdoblju krize zbog rasta svoga Reda, tijekom kojega i sam doživljava odbacivanje, njegova ljubav prema onima koji su braća i sestre pokazuje svoju snagu. Uzor je ljudskost Isusa Krista koji svoga izdajnika i dalje naziva prijateljem i na križu moli za svoje mučitelje, jer vjeruje u njih.

Upravo ova osjetljivost gledanja drugih kao braće i sestara, koja ne jenjava ni u najtežoj kušnji, razlog je autentične radosti i put je do ostvarenja čovjeka kao slike Božje ovdje na zemlji. O tom Franjo govori u svojoj Opomeni broj XV: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5,9). Pravi su mirotvorci oni koji, uza sve što na ovomu svijetu pretrpe, radi ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu čuvaju mir u duši i u tijelu.” A to isto veliča u Pjesmi brata Sunca: „Hvaljen budi, moj Gospodine, za one što opraštaju rad ljubavi Tvoje i podnose bolest i nevolju. Blago onima koji ih podnesu mirno jer ćeš ih Ti, Svevišnji, okruniti.”

Savršeno veselje je prihvatiti križ Gospodinov.

Objava Savršeno veselje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pozdrav „Mir i dobroˮ spominje samo Legenda trojice drugova, jedna od najstarijih i najznačanijih Franjih biografija, opisujući početak njegova obraćenja: „S obzirom na upotrebljavanje ovoga pozdrava neobično je to što se ne može zamisliti bez čuda: prije svog obraćenja Franjo je imao kao nekoga svog ‘preteču’ koji je češće prolazio Asizom i ljude ovako pozdravljao: Mir i dobro, mir i dobro! (usp. Iz 52,7)… Ubrzo je dakle čovjek Božji Franjo, ispunjen proročkim duhom, prema proročanstvu, odmah nakon svoga spomenutog preteče, naviještao mir i propovijedao spasenje (usp. Iz 52,7). Snagom njegovih spasonosnih opomena izmirili su se mnogi koji su živjeli u zavadi i daleko od Krista i spasenja.” (LegTd 26).

Kako je poslije sam Franjo priznao, taj ga je susret duboko dirnuo i nekako ga je protumačio kao znak s neba, jasan pokazatelj puta kojim treba ići. Toliko da je u svojoj Oporuci (1226.), prisjećajući se te epizode, sam napisao: „Gospodin mi je objavio pozdrav da govorimo: Gospodin ti dao mir” (Opor 23). Franjo je ovaj pozdrav sastavio prema pozdravnim riječima kojima sv. Pavao završava svoju Drugu poslanicu Solunjanima, a koje glase: „A sam Gospodin mira neka vam dadne mir uvijek i na svaki način” (2 Sol 3,16). To je također pozdrav koji Isus nalaže svojim učenicima kada ih šalje u Galileju (Mt 10,12) i onaj samoga Uskrslog tijekom njegovih uskrsnih ukazanja (Lk 24,36; Iv 20,19; 21,26).

Toma Čelanski isto svjedoči: „Od tada je počeo s velikom gorljivošću duha i radošću srca svima propovijedati pokoru… Prije svake svoje propovijedi najprije bi na sakupljene, kojima je imao tumačiti riječ Božju, zazvao mir govoreći: ‘Gospodin vam dao mir!’ (usp. Br 6,26). Mir je naviještao i muškarcima i ženama, naviještao ga je pobožno uvijek i onima koji su mu dolazili u susret i pokraj kojih bi prolazio” (1Čel 23). Franjo je propovijedao o miru, naučavao je o spasenju i pokori za obraćenje grijeha. (usp. 1 Čel 36).

Franjo propovijeda i gradi mir

Za Franju mir se ne smije samo propovijedati, nego se prije svega mora živjeti. Tako zapravo pozdrav mira definira sam identitet franjevca. Od početka su Franjo i njegova braća propovijedali i živjeli mir do te mjere da je to postalo posebno obilježje franjevačkoga života, tako da se i u Pravilu pojavljuje Isusovo upozorenje: „U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj.”

Mir je bio omiljena tema u njegovim propovijedima. To svjedoči Toma iz Splita, koji je vidio Franju kako propovijeda u Bologni 15. kolovoza 1222., pa zapisuje da je „sav sadržaj njegovih riječi smjerao na dokidanje neprijateljstava i obnavljanje ugovora o miru. Habit mu bijaše zamazan, osobnost prezira vrijedna, a lice neugledno. No Bog je njegovim riječima dao toliku djelotvornost da su se razgovoru o miru vratili mnogi tribusi plemića među kojima bijaše bjesnio žestoki bijes starih neprijateljstava uz prolijevanje silne krvi.”

Poznato je da je Franjo izmirio asiškoga biskupa i gradonačelnika potaknuvši ih da opraštaju jedan drugom iz ljubavi prema Bogu. Nakon toga događaja u svoju Pjesmu brata Sunca dodao je strofu koja slavi opraštanje i mir: „Hvaljen budi, moj Gospodine, po onima koji opraštaju rad ljubavi tvoje” (usp. AsZb 84). Slično u Opomeni br. XV, kao komentar na jedno od blaženstava (Mt 5,9) on kaže: „Pravi mirotvorci su oni koji u svemu što podnose na ovom svijetu, iz ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu, čuvaju mir u duši i tijelu.”

Isus Krist izvor istinskoga mira

Franjo dakle želi svim ljudima mir i spasenje. I to ne bilo kakvo, nego Božji mir i Božje spasenje. Jer Bog je onaj koji daje dobro ljudima. Budući da je Bog izvor svakog dobra (usp. HvBo 3), dužnost je ljudskoga bića radovati se dobru koje Bog čini u njemu i u drugima i uzvratiti zahvalnošću primljeno dobro (usp. HvČs 11, NPr17,17-18). Izvor njegove poruke i njegove predanosti miru uvijek je Gospodin, uvijek je evanđelje. Mir je za Franju živjeti u Kristu, gledati lice Gospodinovo, vjerovati u Riječ. Mir je, poput samoga života, dragocjeni Božji dar koji treba ljubomorno čuvati podnoseći nevolje života. Jedini način da se ima mir nije da ga se zadrži za sebe, nego da se dadne (kao i sam život), a da ga se nikada ne prisvaja (budući da je Božji), nego živi u savršenoj radosti. To je mir koji se mora navijestiti drugima i donijeti u svijet. Taj mir je svet, božanskoga podrijetla, duhovan, sveti dar koji treba prihvatiti: mir je u Gospodinu.

Pozdrav mira je želja: živjeti u ljubavi, u Božjoj ljubavi. Franju pokreće ljubav prema Bogu da naviješta Božju riječ svakom čovjeku, u svakom domu, u cijelom svijetu. On, međutim, dobro zna da pomiriti se s Bogom nije laka stvar. To uključuje potpuno obraćenje vlastitoga života. Zato u Franjinu propovijedanju nalazimo dva glavna sadržaja: pokoru i mir. Mir je kraljevstvo (to je Krist), a pokora je odgovor na dolazak kraljevstva.

U tom kontekstu razumijemo zašto je za Franju strpljivost, i to blaga strpljivost, karakteristična crta mira. Pridjev blag Franjo u svojim spisima koristi samo dva puta i on taj izraz primjenjuje na Boga koji je jedini dobar, pobožan, blag, krotak i sladak (NPr 23,9), ali i na bratske odnose. Naime, Franjo potiče braću koja idu po svijetu da se ne svađaju i ne prepiru i da ne osuđuju druge, nego da budu blagi, miroljubivi i čedni, krotki i ponizni, i neka sa svima razgovaraju uljudno (Usp. Pr 3,10-11).

Tako prema Franji čovjek nalazi mir tek kad ponovno otkrije Krista, jer On je naš mir. U Njemu tada pronalazi i onaj sklad sa samim sobom, s drugima, sa stvorenjem i prirodom koji ga čini sposobnim za trajno hvaljenje, te čovjekovo srce postaje izvor milosrđa i ljubavi. Taj mir nam omogućuje da nosimo i podnosimo svoje nemoći i nevolje, ali i one od drugih ljudi. Taj mir je trajni milosrdni oprost ponuđen bratu. I taj mir traži da se dadne (mir) i navijesti (pokora).

Moderni pozdrav „mir i dobro”

Tijekom svoje povijesti franjevci do dandanas koriste pozdrav Gospodin ti dao mir ili Gospodin ti udijelio svoj mir. Doduše, u moderno vrijeme uglavnom u službenim pismima i dokumentima. Prijelaz iz toga oblika na pax et bonum (mir i dobro) prvi put je dokumentiran u franjevačkim samostanima 15. stoljeća i postao je popularan franjevački pozdrav diljem Italije. Mir i dobro poslije se raširio po svim franjevačkim zajednicama te je postao ustaljeni franjevački pozdrav.

Širenju ovoga pozdrava pridonio je uvelike poznati propovjednik franjevac kapucin fra Mariano iz Torina (1906. – 1972.). On je od 1955. pa sve do svoje smrti uređivao i vodio emisije na radiju i televiziji i svaku je započinjao pozdravom „Mir i dobro svima”. Pozdrav je bio aktualan na svim molitvama za mir u Asizu koje su organizirale pape (1986., 2002., 2011., 2013.) pa je franjevački pozdrav prisutan čak i u drugim religijama.

Na tom posljednjem susretu 2013., sada već blagopokojni papa Franjo je poručio: „Tko god slijedi Krista, prima pravi mir, mir koji nam samo On, a ne svijet, može dati. Svetog Franju mnogi povezuju s mirom, i to s pravom, ali rijetki idu dublje. Kakav je to mir koji je Franjo prihvatio i živio i koji nam prenosi? Onaj Kristov, koji je prošao kroz najveću ljubav, onu Križa. Mir je to koji je Uskrsli Isus dao učenicima kad se pojavio među njima. Franjevački mir nije sladunjav osjećaj. Molim vas: taj sveti Franjo ne postoji! Nije to ni panteistički sklad s energijama kozmosa… To nije franjevački! To nije franjevački, to je jedna ideja koju su neki iskonstruirali! Mir svetog Franje je onaj Kristov i nalazi ga onaj koji na sebe uzima njegov jaram, to jest njegovu zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. A ovaj se jaram ne može nositi s arogancijom, s drskošću, s ohološću, nego se može nositi samo s blagošću i poniznošću srca. Obraćamo se tebi, Franjo, i molimo te: nauči nas da budemo oruđe mira, mira koji ima izvor u Bogu, mira koji nam je donio Gospodin Isus.”

Mir i dobro!

Objava Franjevački pozdrav: mir i dobro! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.