Franjo Saleški smatra da svečano polaganje zavjeta siromaštva, kao što to čine redovnici, može pomoći i laicima da lakše napreduju na putu svetosti. On daje nekoliko praktičnih savjeta o nenavezanosti i siromaštvu duhom onima koji ne žive u nekoj redovničkoj zajednici. Kako možemo znati da stvarno imamo duh siromaštva ili samo mislimo da ga posjedujemo? Prije svega, Franjo smatra da je bogatstvo po sebi vrijednost ako je stečeno na pošten način. Bogataš ima pravo i povećavati svoje bogatstvo ako radi pošteno. Važno je da bogataš novac ne drži „u svom srcu”, nego u novčaniku ili banci. Ipak, moramo biti svjesni da bogatstvo može lako dovesti do pohlepe i gramzljivosti. Pohlepa i škrtost dovode do grijeha idolopoklonstva, koji vodi u pakao (usp. Kol 3,5; Ef 5,3-6). Kako možemo provjeriti je li naše srce slobodno od pohlepe i gramzljivosti? Ako dugo, žarko i nespokojno želimo steći ono što nemamo, onda je to znak da nam je srce zatrovano pohlepom. Franjo navodi još jedan pokazatelj o našem odnosu prema bogatstvu. Naime, naše reakcije na gubitak imovine pokazuju gdje je naše srce. Ako zapadnemo u tugu i očaj kad izgubimo novac, to je očit znak da smo navezani na njega. Kao vjernici moramo biti svjesni da mi nismo vlasnici bogatstva koje posjedujemo, nego nam ga je Bog povjerio da se njime služimo po Božjim pravilima. Pravilno služenje novcem u Duhu Svetom uključuje i „darežljivo dijeljenje” potrebnima (usp. Rim 12,8). To znači da dio svoga novca trebamo dati Gospodinu (za evangelizaciju) i bližnjima u potrebi. Zanimljivo, oni koji obilno pomažu bližnjima, imaju veći financijski blagoslov. Ipak, istinska nenavezanost na novac najbolje se pokazuje kada netko iznenada izgubi svoje bogatstvo. Ako i u tim kriznim situacijama sačuva nutarnji mir i stabilnost, onda je stvarno slobodan te može rasti u poniznosti i svetosti. Isto tako, ako se ne žalimo i ne gunđamo kad smo materijalno siromašni, onda je to znak da posjedujemo istinski „duh siromaštva” i da u nama nema „nezasitne želje”.

Na koncu, istaknimo da Biblija naučava da grijeh ne dolazi od posjedovanja novca („srebra”), nego od „ljubav prema novcu”. Štoviše, „srebroljublje” je ne samo grešno i zlo nego je ono „korijen svih zala” (usp. 1Tim 6,9-10). Istinsko zadovoljstvo nije posljedica bogatstva ni siromaštva. Ono dolazi iz povjerenja u Božju providnost i vlast nad okolnostima života. Poput Pavla, koji je znao i oskudijevati i obilovati (usp. Fil 4,12) i mi se potpuno oslonimo za svoga Oca nebeskoga koji se uvijek brine za nas i koji nam je uvijek potreban, i onda kada imamo puno i onda kada imamo malo novca. Upravo ta sloboda, ta nenavezanost i pouzdanje oslobađa prostor Bogu da uđe dublje u naše srce i naše živote.

Objava Nenavezanost na novac i posjede pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Današnja misna čitanja daju nam najbolji odgovor na ta pitanja. U prvom čitanju _{(Mudr 12, 13. 16-19)} knjiga Mudrosti naglašava da je Bog svemoguć i da uvijek ima moć u svojoj ruci. Budući da ima punu moć, može kazniti svaki grijeh, ali može i sve poštedjeti. Stoga Božja dobrota ne koristi svoju moć samo za kažnjavanje zla, nego i za strpljenje i oproštenje. Bog nam svojim strpljenjem daje priliku da se obratimo od grijeha, kao i nadu u oproštenje. – Ovakav način Božjeg postupanja s njegovim narodom je spasenje za nas.

U drugom čitanju _{(Rim 8, 26-27)} sveti apostol Pavao nas uči da mi čak ni ne znamo moliti kako bismo trebali, nego Duh Sveti, koji prebiva u nama (po sakramentima krštenja i potvrde), moli za nas kako je to Bogu milo. – Doista, ako bismo molili da Bog ubije grešnike, prvo bi morao ubiti nas, jer je svaki od nas grešnik.

Današnje Evanđelje _{(Mt 13, 24-43)} daje nam potpun i savršen odgovor na pitanje koje smo imali na početku. U ovom Evanđelju Isus nam donosi tri vrlo lijepe prispodobe o Kraljevstvu Božjem – jer je Isusov glavni interes i svrha bila objaviti našeg nebeskog Oca i njegovo Kraljevstvo. Prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju objasnio nam je sam Isus. Bog je vlasnik zemlje, koji je posijao dobro sjeme na svojoj zemlji. Međutim, đavao je također posijao loše sjeme, kukolj. Sluge su mislile da će dobro učiniti ako odmah iščupaju kukolj, ali domaćin se ne slaže s njima, jer bi svojim radom naštetili pšenici, dobrom sjemenu – dok je kukolj ionako u njegovim rukama: u vrijeme žetve bit će sakupljen i spaljen, a da ne našteti pšenici.

Dakle, Bog, štedeći zle, zapravo štedi dobre, jer bi čak i mnogi dobri ljudi bili kažnjeni, kad bi svaki grijeh bio odmah kažnjen. Bog nam daje vremena da se pokajemo i obratimo, a ako se ne pokajemo i ne obratimo, Bog ima dovoljno vremena da nas kazni na kraju našeg života, ili na svršetku svijeta – spaljivanjem kukolja u paklenom ognju.

Druge dvije usporedbe su jednako važne: ona o gorušičinu zrnu i ona o kvascu. Obje govore o Kraljevstvu Božjem, koje je u početku maleno poput zrna gorušice. To može biti samo neka lijepa riječ, ljubazna gesta, prijateljski pozdrav, osmijeh, izraz sućuti i utjehe, iskrena želja, dobra ispovijed, mala žrtva, milostinja, pomoć siromašnima… Drugim riječima, nešto vrlo maleno, što će s vremenom – ako ga posadimo i njegujemo u dobrom duhu – u svoje vrijeme donijeti plod Kraljevstva Božjega. A to znači da na kraju postaje veliko, sa zrelim i dragocjenim plodovima. Stoga ne bismo smjeli nikad podcijeniti nijedno dobro djelo, nijednu riječ, nijednu gestu, jer svaka dobra stvar može biti sjeme Kraljevstva Božjega za nas i za one kojima činimo ta mala dobra djela.

Isto je i s kvascem: malo kvasca dovoljno je da ukvasa puno brašna, tako da kad tijesto nadođe, taj kvasac daje kruhu dobar okus. Isto je i s Kraljevstvom Božjim: bez obzira koliko malo dobrih kršćana ima, koji žive po Evanđelju Isusa Krista, oni mijenjaju svijet tako lijepo, da on malo-pomalo postaje bolji i blagoslovljeniji i istinski postaje sveto Kraljevstvo Božje.

Dakle, Krist nas uči da ne podcjenjujemo ni male stvari, jer i one imaju svoju važnost. Velike stvari su uočljive same po sebi i odmah, ali čak i male stvari imaju svoju vrijednost. Nijedna velika stvar nije postala velika sama od sebe, u tren oka, već je i ona nekad bila mala, a onda je malo-pomalo postala velika.

Stoga moramo njegovati male stvari, koje su dobro sjeme Kraljevstva Božjega, i malo-pomalo cijelo naše društvo postat će Kraljevstvo Božje – ako svatko od nas, nadahnut Duhom Svetim i Evanđeljem Isusa Krista, u sebi njeguje dobro sjeme Kraljevstva Božjega.

Dao nam Bog tu milost po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetih! Amen.

Objava 16. nedjelja kroz godinu: Bog nam daje mogućnost obraćenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rodio se oko 1221. godine u Bagnoregiu u Italiji (dio izvora navodi 1217.). On sam u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Njegova pobožna majka zavjetovala se serafskome ocu za njegovo ozdravljenje. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu u svom rodnom gradu. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Kad mu je bilo 25 godina, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će ući u povijest Crkve i svoga Reda kao sveta, velika i slavna ličnost.

Punih sedamnaest godina bio je Generalni ministar Franjevačkog reda. U ovoj službi posebno se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem, bivajući istovremeno vjeran duhu serafskoga utemeljitelja i otvoren potrebama svoga vremena. Promaknut je za biskupa-kardinala u Albanu. Umro je u Lyonu 1274., u pedeset i trećoj godini života. Sv. Bonaventura je bio plodan pisac, koji je osvijetlio mnoga teološka i filozofska pitanja.

U samo nekoliko rečenica moguće je sažeti njegov životni hod, ali nije moguće sažeti niti u nekoliko knjiga ono što nam je ostavio svojim znanstvenim radom i svetim životom. Ovaj znanstveni rad ne mora biti jasan svakom čovjeku, jer je potrebno predznanje iz filozofije i teologije, ali svakom čovjeku mora biti jasna njegova svetost, jer joj je temelj dobro prepoznatljiva i razumljiva ljubav. A ona u Bonaventurinoj filozofiji i teologiji dominira, ima prednost pred razumom, jer u tami uma ljubav još uvijek vidi – vidi ono što je nedostupno razumu. Ljubav nadilazi razum, vidi više, prodire dublje u Božji misterij. To je, slobodno možemo reći, njegovo franjevačko nasljeđe, jer je sv. Franjo Asiški, u jeku intelektualnih rasprava svoga doba, svojim životom pokazao da ljubavi pripada prvo mjesto. U svojim katehezama papa Benedikt XVI. govori da je sveti Franjo bio slika zaljubljenika u Krista i tako je u svojem dobu uprisutnio Gospodina – nije uvjeravao svoje suvremenike riječima, već svojim životom.

Propovijedati Krista svojim životom! Koliko nam to nedostaje! Koliko je to svima nama i danas lekcija koju još nismo svladali ili o njoj još uvijek čak ozbiljno ni ne razmišljamo! Lako je stajati sa strane i kritizirati druge, lako je teoretizirati druge i njihova djela, upozoravati druge na sitne pogreške, stvarati mentalitet krize, straha i propasti, kao i potpunog promašaja drugih i drugačijih. Upravo nas sveci poput sv. Franje i sv. Bonaventure uče drugačije. Treba prvo sebe mijenjati, treba sam početi drugačije živjeti i djelovati, treba se prvo sam obratiti. Treba postati čovjek širokog i otvorenog srca i uma, koji radije prihvaća druge, pa i one koji drugačije razmišljaju, i koji ih svojim životom, primjerom, a ako baš mora i riječima, korigira. Kristalno je jasno da to uopće nije moguće bez ljubavi. Zato ljubav u vjeri nadilazi spekulativnu razinu ili bilo kakvu računicu i nosi čovjeka, slikovito rečeno, i onda kad on više ne može hodati. Takav život čovjeka čini sretnim i smislenim bez obzira na vanjske okolnosti. Ali što je točno sreća?

Ona danas ima najviše definicija. Na svakom koraku nudi nam se neki oblik sreće, koji je uvijek povezan s materijalnim, a materijalno je uvijek, gle čuda, na prodaju. Naš današnji rječnik je, nažalost, sreću, pa i ljubav, namjerno zamijenio trenutnom nasladom. Sveti Bonaventura oduševljeno tumači da je najprikladnija definicija sreće susret i ujedinjavanje Božje i naše ljubavi. Gdje nema toga spoja, nema ni sreće. Glavni razlog depresije i beznađa modernog društva jest u tome što prihvaća sve osim Boga. A ondje gdje nema Boga, nema ni istine, autentične radosti i mira, jer obmana i laž u liku Zlatnog teleta kratkoročno donose nasladu, ali dugoročno osuđuju čovjeka na nemir, strah i besmisao. Danas je, recimo, veoma popularna filantropija. Ali ako volimo čovjeka samo zbog čovjeka, ta ljubav će imati mnoge prepreke koje nećemo uspjeti svladati, i ona će, pogotovo u životnim olujama, presušiti. Ali ako ljubimo i prepoznajemo Boga u čovjeku, tada ujedinjujemo svoju i Božju ljubav koja nas nosi u svim preprekama i ljudskim ograničenostima. A posebno u teškoćama i nevoljama, jer, kako kaže sveti Bonaventura, upravo u tamnoj noći križa izlazi na vidjelo sva veličina Božje ljubavi.

Zato sveti Franjo i sveti Bonaventura nisu samo voljeli svakog čovjeka, osjećajući pritom neopisivu sreću, radost i mir, nego su prepoznavali Boga u svemu stvorenom te se otvoreno radovali ljepoti Božjeg sveukupnog stvaralačkog čina. Sveti Bonaventura u svom djelu „Put duha k Bogu“, u prvom poglavlju, kaže: „Slijep je… onaj koji nije prosvjetljen tolikim sjajem stvorenih stvari; gluh je onaj koji nije probuđen toliko vikom; nijem je onaj koji ne hvali Boga sa svih tih učinaka. Sva stvorenja govore iz svega glasa o Bogu, o dobrom, lijepom Bogu; o njegovoj ljubavi.“

Cijeli ljudski život, kako kaže sveti Bonaventura, jest put, putovanje – uzdizanje k Bogu. Ali do Boga se nitko ne može uzdignuti svojim snagama. Samo Bog može uzdići čovjeka sebi, a On to uvijek čini u molitvi koja u čovjeku pali i razgara plamen Božje ljubavi. Davno je to David otpjevao u svom psalmu upravo ovim riječima: Samo je u Bogu mir, samo je u Bogu sreća, samo je u Bogu spasenje. Sve je ostalo lakše od daha.

Bog – jedina nada
(Psalam 62)

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.

Dokle ćete na bijednika nasrtati,
obarat’ ga svi zajedno,
k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu?
Urotiše se da me s visa mog obore,
u laži uživaju;
ustima blagòslivlju,
a u srcu proklinju.

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
U Boga je spasenje moje i slava;
Bog mi je hridina silna, utočište.

U nj se, narode, uzdaj u svako doba;
pred njim srca izlijevajte:
Bog je naše utočište!

Objava Sveti Bonaventura: Ljubav iznad svega pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U mnogim dijelovima Zambije ljudi nisu trajno vezani uz jedno mjesto. Obitelji se sele u potrazi za boljim uvjetima za život: za vodom, za plodnijom zemljom, za ispašom za stoku. Ponekad ih na to natjeraju suša ili poplave, ponekad bolest, a ponekad jednostavno potreba da prežive. Kuće su često jednostavne, privremene, i ne drže čovjeka na jednom mjestu, kao što ga drže zidovi i uspomene u našim krajevima.

Migracije u Africi i djeca

U takvoj stvarnosti i djeca su na putu. Ona ne odlučuju hoće li ostati ili otići. Ona idu sa svojim roditeljima. Danas su u selu, sutra na drugom mjestu. Danas su u školi, sutra više nisu. I zato je u Africi školovanje često isprekidano, nesigurno i ovisno o okolnostima koje dijete ne može kontrolirati. Često se dogodi da dijete dolazi u vrtić ili školu nekoliko tjedana, a onda odjednom nestane. Pitamo gdje je, i dobijemo jednostavan odgovor: obitelj je otišla dalje. Otišli su tražiti posao ili bolju zemlju za život.

Sjećam se jedne djevojčice koja je redovito dolazila u vrtić. Tiha, ali uvijek nasmijana. Naučila je držati olovku, počela prepoznavati slova. I onda je jednoga dana više nije bilo. Nije bilo oproštaja, ni objašnjenja. Samo prazno mjesto. U Europi bi takav nestanak bio alarm. Ovdje je to dio života. Obitelj je jednostavno otišla dalje. Kada to gledam, shvaćam koliko je za nas u Europi škola nešto podrazumijevano. Dijete krene u prvi razred i znamo da će, uz sve poteškoće, imati priliku završiti školovanje. U našim krajevima roditelji planiraju školovanje svoje djece godinama unaprijed. Ovdje u Africi se često ne zna hoće li dijete biti u školi i sljedeći mjesec. I zato ono što je nama normalno, ovdje postaje privilegija.

Migracije u Africi su svakodnevna stvarnost koja oblikuje život ljudi. One su izazov za obitelj, ali i za sve nas koji pokušavamo graditi nešto trajno – školu, zajednicu, sigurnost. Zato u našoj misiji ne možemo sve gledati kroz modele na koje smo navikli u Europi.

Jedno od pitanja koje često dobivamo jest: zašto nemamo sustav kumstava, gdje bi jedan donator pomagao jedno dijete kroz cijelo školovanje? Odgovor je jednostavan, ali ne i lak: zato što se život ovdje ne odvija u stabilnim okvirima. Dijete koje danas susrećemo u vrtiću ili školi možda već za nekoliko mjeseci više neće biti ovdje. Ne zato što ne želi učiti, nego zato što obitelj mora ići dalje. U takvim okolnostima teško je vezati pomoć uz jedno ime i jedno lice kroz dulje vrijeme.

Zato smo izabrali drukčiji put. Umjesto da pomažemo pojedinačno, nastojimo graditi zajednicu. Graditi mjesto koje ostaje. I na kojem ćemo dati ljudima razlog da ostanu. Školu koja će biti tu i kada se ljudi mijenjaju. Vrtić u koji će dolaziti nova djeca. Kuhinju u kojoj će svaki dan netko dobiti topli obrok. U tom smislu, migracije nas uče jednoj važnoj istini: da ne gradimo samo za one koje poznajemo, nego i za one koje nikada nećemo upoznati.

Prijatelji Centra Otac Vjeko 

Naš projekt Prijatelji Centra Otac Vjeko upravo iz toga raste. To nije vezivanje uz jedno dijete, nego uz jednu stvarnost. Uz zajednicu djece koja dolaze i odlaze, ali kojoj je svima potrebna ista prilika – prilika za učenje, za obrok i za dostojanstvo.

Prijatelji Centra sudjeluju kroz zajedničku blagajnu iz koje se financira školovanje djece u našem centru. Uz godišnji dar od 100 eura, postaju dio zajedništva koje ne gleda pojedinca, nego cijelu zajednicu. A zauzvrat, tri puta godišnje primaju pisma djece iz misije – svaki put drugoga djeteta kako bi kroz njihove riječi upoznali živote, radosti i borbe onih kojima pomažu. 

Na taj način nastaje jedno tiho, ali snažno zajedništvo – između ljudi koji možda nikada neće susresti jedni druge, ali su povezani istim dobrom. Postati Prijatelj Centra znači prihvatiti tu jednostavnu, ali duboku logiku: ne znati uvijek točno ime komu pomažeš, ali vjerovati da činiš dobro koje ima smisla. Svaki dar postaje dio nečijega dana – obrok, bilježnica, mjesto u učionici. I možda nikada nećemo upoznati to dijete, ali ono će osjetiti da nije zaboravljeno.

Ovdje često vidim djecu koja prvi put drže olovku. I ne znam hoće li ta ista djeca biti ovdje i za godinu dana. Ali znam da danas imaju priliku. I to je ono što možemo učiniti – biti vjerni u ovom trenutku.

Stvarajmo prilike

Migracije nas podsjećaju da život nije statičan. Ni u Africi, ni u Europi. Ljudi odlaze i dolaze. Traže sigurnost, posao, dostojanstvo. I u svemu tome ostaje isto pitanje: hoće li imati priliku?

Na nama je da, koliko možemo, tu priliku otvorimo. Možda nećemo uvijek znati ime djeteta kojem pomažemo. Možda nećemo pratiti njegov put do kraja. Ali ćemo znati da smo bili dio dobra koje je nekome u pravom trenutku bilo potrebno. I možda upravo u toj nesigurnosti života leži poziv na još veću vjernost dobru. Jer na kraju, ne mjeri se ljubav po tome koliko dugo traje naš susret, nego po tome jesmo li nekome u pravom trenutku bili dar. A to je, u konačnici, i put evanđelja – prepoznati Krista u čovjeku koji je na putu i ne proći pokraj njega. Jer i na putu – dobro uvijek pronađe svoj put.

* * *

Ako u sebi prepoznate želju da budete dio te priče, da pomognete djeci koja su dio našega Centra, možete nam se javiti na srce.za.afriku@gmail.com i pridružiti se kao Prijatelji Centra Otac Vjeko.

Objava Na putu: migracije kao stvarnost, a ne iznimka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dobrota

Ako želimo biti zdravi, moramo uskladiti svoje misli, riječi i djela. Trebamo promišljati, odlučivati i nakon toga djelovati uvijek gledajući i orijentirajući svoje biće prema dobru, prema pozitivnim mislima i zdravlju. Duhovno trebamo biti zagledani u zdravlje umjesto u bolest i onda će se zdravlje sabirati u našim mislima, izražavati u našim riječima i postat će istina našega duha. Kada se okrenemo dobru, onda stupamo na čvrsto tlo jer je dobro uvijek jače od zla. Na toj strani biramo bitak, pristajemo uz Stvoritelja i na to da s Njim surađujemo. Kad uđemo u dobrotu, započinjemo proces samoliječenja. Ako mislimo i činimo dobro, brišemo osjećaje krivnje, straha, ovisnosti i depresije. Svi ti osjećaji su jako plodno tlo za razvoj bolesti, ali imamo način da ih se riješimo, samo trebamo ići za tim da postanemo istinski mudri ljudi. Dok činimo dobro i pri tome umnažamo svoje dobivene talente, ulazimo u duhovnu stvarnost koja nam donosi snagu, život i zdravlje. Ako je naš život etičan, moralan i savjestan, mi duhovno ozdravljamo i postajemo cjeloviti.

Ako se fokusiramo na to da činimo dobra djela, znači da smo se opredijelili za zdravlje a ne za bolest. Činiti dobro znači biti djelatan, ići dalje, razvijati sebe i tražiti svoj smisao, a razvijati sebe znači prihvaćati i usavršavati vlastitu osobnost, bez želje i čežnje da budemo kao drugi ili da se drugima svidimo. Biti mudar je hrabrost da svoju egzistenciju živimo do kraja. Biti duhovno bolestan znači da ti prestaješ biti ti, da se mijenjaš u nešto što Bog nije za tebe odredio. Ako patnjama, bolesti i nevoljama dopustimo da nas slome do kraja, ubijamo sebe i svoju osobu i gubimo vlastitu egzistenciju. Zato trebamo okrenutost dobroti, ljubavi i ljepoti jer to je način da ostanemo u istini. Biti dobar, čovjekoljubiv i vrhunski čovjek je odluka, opredjeljenje, svakodnevna borba. Budemo li njegovali vjeru u dobro, moći ćemo sačuvati svoje dostojanstvo i u najtežim životnim situacijama.

Kako bismo sačuvali sami sebe i svoju neponovljivu osobnost, moramo biti u stalnom kontaktu sa Stvoriteljem. Tako postajemo svjesni bezuvjetne ljubavi koju On ima za nas. Svjesni te ljubavi postajemo sposobni za ljubav prema bližnjima. Ta je ljubav plod povezanosti sa Stvoriteljem, vrhunski lijek i izvor zdravlja. Ako nema ljubavi, život se gasi. Zdrav je čovjek sposoban prihvatiti ljubav i darovati je drugima. Okrenutost dobroti i istini ispunja nas ljubavlju, a ona nas čini radosnima i zdravima. Da bismo ostali okrenuti prema dobru, ništa nije toliko bitno koliko praštanje i kajanje za grijehe. To su antibiotici u duhovnom životu. Oni ubijaju bijes, mržnju, srdžbu, zlovolju, svađu, zloću i depresiju. Čovjek koji se razvio u smjeru dobra sposoban je opraštati i kajati se. Na taj se način oslobađa krivnje i svakoga lošeg utjecaja koji drugi mogu imati na njega.

Nada

Isus je rekao da će nam biti onako kako vjerujemo, zato su jako važne naše misli i izgovorene riječi. Sve što mislimo i pričamo ima svoje posljedice, pozitivne i negativne. Ako su naše misli i riječi pozitivne, one nas uvode u nadu, a nada nas dovodi u poziciju sigurnosti ostvarenja svega onoga što je dobro. Nada intuitivno spoznaje da se dobro ničim ne može uništiti. Ako imaš nadu, uvijek ćeš imati hrabrosti započeti nešto novo i živjeti vrhunski život. Uspjet ćeš u životu ako sklopiš savez s Bogom, ako odlučiš vjerovati u dobro i ustraješ čak i onda kada se čini jako teško. Tu je jako važna vježba i ponavljanje pozitivnih misli kao što su: Ja mogu! Ja hoću! Ja vjerujem da ima nade! Bit će dobro! I kad se sve to čini glupo ponavljati, samo ustraj i uzgojit ćeš nadu. Jednom kad je uzgojiš zalijevaj je molitvom, pozitivnim stavom i dobrim djelima i bit ćeš snažan čovjek! U tome također jako može pomoći i odricanje, žrtvovanje svojih želja ili barem odgađanje njihova ispunjenja.

Oprost

Ne okrećimo se stalno prošlosti, vrteći do u beskonačnost bolne i teške trenutke koje smo možda proživjeli i koji su uzrok naše bolesti. Radije razmišljajmo o nečemu novom što možemo napraviti. Budimo bolji, osposobimo sami sebe za zdrave odnose s drugim ljudima. To je pravi pokazatelj da smo i sami zdravi. Kada je to moguće? Kada druge razumijemo, prihvaćamo i kada drugima opraštamo! Ako želimo naučiti opraštati, moramo prvo opraštati samima sebi. Najčešće smo nezadovoljni sami sa sobom, osjećamo krivnju koje se ne možemo osloboditi i mislimo kako su drugi oko nas bolji i sposobniji. Sve te osjećaje često krijemo od drugih, pa i od samih sebe, ali to nije način da postanemo vrhunski ljudi koji imaju uspjeh u obitelji, u poslu, u odnosima. To je način da izgubimo svoje zdravlje.

Jedino nas duhovna snaga može osposobiti da prihvaćamo druge, da im iskazujemo razumijevanje i da tako uspostavljamo zdrave međuljudske odnose. Tu duhovnu snagu njegujemo na sljedeće načine koje je Lela nabrojila u svojoj knjizi: okrenutošću prema dobru i istini, pozitivnim mislima, opraštanjem, kajanjem, odricanjem, dobrim djelima!

Zahvalnost

Za kraj je jako važno dodati zahvaljivanje. Zahvaljivanjem umnažamo svoju vjeru, vjerom jačamo svoj duh, a duh nas čini zdravim. Zahvaljivanjem nestaje u nama ono što nas razara, što nam oduzima snagu, mudrost i život. Tako zauzimamo stav i usmjeravamo svoj život prema onome što je najvrjednije, postajemo hrabri i odvažni. Čovjekova je najveća mudrost upravo u povezanosti sa Stvoriteljem, koji je apsolutna ljubav. Samo ta ljubav može nadoknaditi nedostatak ljubavi koji svaki čovjek može osjetiti u međuljudskim odnosima i zadovoljiti sve naše potrebe za nježnošću. Čim prije postanemo svjesni da nam po čistoj savjesti život postaje smislen i da je Božja ljubav naše vrhunsko dobro, postat ćemo zdravi i cjeloviti ljudi, onakvi kakvima nas je Bog zamislio, spremni za velika djela milosrđa, kao što je i doniranje organa. Samo zdrave organe možemo darovati, zato se čuvajmo i pazimo, mislimo dobro i bit će dobro!

Objava Hagioterapijska ljekarna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovdje se odigrala božanska intervencija posredstvom Blažene Djevice Marije, koja je neposredno utjecala na svjetovne događaje onoga vremena. O tome naravno nećete pročitati ni slova u povijesnim udžbenicima, iz razloga što onima koji pišu povijest takva se mogućnost čini posve suludom i nemogućom. Milosni događaj dogodio su u vrijeme rata između Francuske i saveza njemačkih država predvođenih Pruskom, poznat i kao Njemačko-francuski rat. Uvjeren u nepobjedivost svoje armije, francuski car Napoleon III. objavio je 19. srpnja 1870. rat Njemačkoj. Međutim, francuski porazi redali su se jedan za drugim. Na koncu će i sam car biti zarobljen zajedno s tristo tisuća svojih vojnika. Usred takve nacionalne sramote i bezizlazne situacije narod pada na koljena i započinje moliti za spas svoje domovine.

Imajući u vidu kako Bog svoja velika i čudesna djela uvijek izvodi preko onoga što je neznatno u ljudskim očima, ne treba čuditi da je izabrao jedno malo selo zvano Pontmain da u njemu sprovede svoj božanski naum. Župnik Pontmaina u ono vrijeme bio je Michel Guérin, sveti svećenik koji se poput župnika arškoga već trideset i šest godina žrtvovao za vjernike svoje male župe. Tih godina bila je potrebna velika vjera i starom svećeniku i njegovim župljanima. Najprije je u ljeto 1870. žega spalila usjeve što je prisililo ljude poklati stoku koju nisu mogli prehraniti. Nakon paklenih vrućina uslijedila je polarna zima, jedna od nezapamćenih u tom kraju. Povrh svega, trideset i osam mladića iz Pontmaina regrutirano je u vojsku. „Bog će providjeti”, govorili su usprkos svemu seljani poučeni tako od svoga župnika. Ali ipak, crv sumnje polako je prodirao u srca župljana, jer su se događaji pogoršavali iz dana u dan. S ratišta su dopirale vijesti da su u jednoj bitki mnogi vojnici stradali, među njima i mladići iz Pontmaina. Njemačke trupe već su u blizini, spremajući se ući u Bretanju. Iako je župnik tješio vjernike govoreći da će mladiće spasiti Djevica Marija kojoj su posvetili svoj život prije odlaska u rat, tjeskoba, očaj i strah polako su se uvlačili u njihova srca. Mnogi su i naglas počeli jadikovati jer ni prikazane svete mise, njihove pokore i izmoljene krunice nisu mogle spriječiti katastrofu koja nadolazi. Velečasnom Guérinu nije preostalo ništa drugo nego izvršiti čin savršene vjere i nadati se protiv svake nade. U nedjelju navečer 15. siječnja, kao i svake nedjelje nakon što je proglašena dogma Bezgrešnoga začeća BDM, župnik je otišao u crkvu zapaliti četiri svijeće od pčelinjega voska pred kipom Djevice Marije. U trenutku kada je ispružio ruku zapaliti prvu svijeću, iz pokrajnje lađe začuo je muški glas: „Ne palite, gospodine župniče. Uzalud je moliti. Nebo nas ne sluša!” Siroti svećenik bio je duboko potresen tim krikom i u njegovo srce se ušuljao neki nemir tako da nije ni zapalio svijeće. Napustio je crkvu s osjećajem boli i slabe vjere, optužujući sebe kako nije uzoran pastir svoga stada. Samo dva dana poslije dogodit će se nešto nevjerojatno. Nevine dječje oči tijekom tri puna sata gledale su Blaženu Djevicu Mariju iznad njihova sela, a sama Majka upalit će svjetlo nade.

Dana 17. siječnja 1871. dvojica dječaka Eugen i Josip Barbedette pomagali su u staji svome ocu. Iako je bila tek rana večer, Eugen na nebu primjećuje brojne zvijezde. Iznenada iznad susjedove kuće ugledao je lijepu gospođu koja mu se smiješila. Bila je odjevena u tamnoplavu haljinu posutu zvijezdama. Uzbuđeni dječak obratio se ocu, ali i susjedi koja je bila u blizini te pokazao prema nebu, ali oni nisu vidjeli ništa. Kada je isto upitao svoga brata Josipa on je uzviknuo: „Da, vidim jednu lijepu gospođu!” Ubrzo je pristigla majka. Ni ona nije vidjela ništa, ali je rekla sinovima da im se možda ukazuje Djevica Marija i da trebaju moliti. Nakon večere svi su ponovno izišli i dvojica dječaka su molili na koljenima promatrajući lijepu gospođu. U međuvremenu stigla je časna sestra iz obližnje škole. Ni ona ni drugi odrasli nisu ništa vidjeli. Kada su iz internata doveli još dvije djevojčice one su odmah povikale: „O, lijepe gospođe u plavoj haljini sa zlatnim zvijezdama!”U međuvremenu je stigao i potreseni župnik i drugi župljani. Dok su svi zajedno molili, djeca su povikala da se na Marijinu srcu pojavio crveni križ, a Njezino lice je postalo jako žalosno. Dok svi žarko mole pristiže jedan kočijaš govoreći: „Možete vi moliti, ali su Nijemci u Lavalu.” U tom trenutku između Gospina lika i krova kuće razvilo se platno na kojem su djeca pročitala riječi: „Molite, moja djeco, Bog će vas brzo uslišati. Moj Sin će se smilovati.”U tom trenutku pred Marijom se pojavio crveni križ koji je nosio krvavi Isus. Na vrhu križa velikim crvenim slovima pisalo je: ISUS KRIST. U tom trenutku Marija je objema rukama uzela križ pokazavši ga djeci, a jedna malena zvijezda zapalila je četiri svijeće oko Gospina lika, upravo kao što je to činio župnik u crkvi.

Kasno te večeri general Schmidt, zapovjednik pruske vojske koji se spremao napasti i zauzeti Laval, izjavio je sljedeće: „Ne možemo ići dalje. Pred nama je nevidljiva Gospođa koja nam priječi put.” Ubrzo nakon ovih događaja 28. siječnja 1871. potpisano je primirje, a svih trideset osam mladića iz Pontmaina, kao što je i obećao župnik, živi i zdravi su se vratili svome domu. Već 1872. mjesni biskup potvrdio je istinitost ukazanja, 1900. posvećena je nova crkva, a papa Pio X. dodijelio je crkvi 1905. status bazilike.

Objava Naša Gospa od Nade/Gospa od Križa: Majku vide samo dječje oči pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Isto vrijedi i u obiteljskom životu. Svaki roditelj pokušava odgojiti svoju djecu da budu pametna, mudra, obiteljski orijentirana, da napreduju u dobru, da vole jedni druge, da vole svoje roditelje, kako bi roditelj mogao biti ponosan na svoju djecu i kako bi se u starosti mogao osloniti na njih. A koliko je roditelja razočarano! Od 5-6 djece u mnogim obiteljima, nitko ne živi s ocem ili s majkom: svatko za sebe, a roditelji sami, kao da uopće ni nemaju djece!

Situacija nam ne izgleda puno bolja ni u pitanjima vjere. Bog je svom narodu poslao stotine proroka. Imamo tisuće biskupa i stotine tisuća svećenika koji propovijedaju riječ Božju, a u vjeri se ne vidi napredak. Vjera naroda čini se blijedom, propovijedanje se čini beskorisnim. Čak i svećenici ponekad padaju u iskušenje: zašto bismo uzalud govorili, ako nas nitko ne sluša, ne razumije, ne mijenja se?

Međutim, to nije samo situacija našeg vremena. Oduvijek je bilo tako. Zato im je Isus, kada je poučavao ljude otajstvima Kraljevstva Božjega, ispričao prispodobu o sijaču _{(Mt 13, 1-23)}, jer su ljudi razumjeli taj posao. Da im je izravno govorio o nebeskim stvarima i o Božjim djelima, većina ih ne bi razumjela. Zato im je govorio o sijaču, sjetvi, sjemenu i zemlji, odnosno o stvarima koje su oni dobro razumjeli.

A kako taj posao počinje? – Počinje radom koji se čini uzaludnim. Jer mnogo posijanog zrnja sjemena palo je na neprikladna mjesta. Neko je palo na put i bilo pogaženo ili su ga ptice pojele. Neko je palo u trnje, pa ga je trnje ugušilo. Tako je taj dio posla ostao bez ploda. Neko je zrnje palo na kamenito tlo, gdje je bilo vrlo malo zemlje. Vrlo brzo je izniklo, jer je bilo na plitko posijano – ali je brzo uvenulo, a da nije naraslo i dalo ploda, jer plitko tlo nema vlage. Opet, beskoristan posao.

Videći takve rezultate, neupućen i neiskusan čovjek bi napustio taj beskorisni rad, jer se mnogo truda i sredstava troši na oranje, pripremu zemlje i sjetvu – a ploda nema. Ali dobar zemljoradnik ne razmišlja tako. On zna da će dosta zrnja pasti i na dobro tlo. I to većina njih! Iako neće sva ona donijeti isti plod, njihov će plod ipak pokriti i nadoknaditi gubitak onoga zrnja koje je palo na neprikladna mjesta, jer dobro tlo donosi tridesetostruk, šezdesetostruk, pa čak i stostruk plod! Dakle, vrijedi se potruditi, isplati se raditi! I to tako rade pametni ljudi.

Prorok Izaija nam u prvom čitanju _{(Iz 55, 10-11)} govori da i Bog djeluje tako. Kad pada kiša ili snijeg, čini nam se da pada uzalud – jer gotovo sva voda teče potocima i rijekama u more i nakon nekoliko sati čini nam se kao da kiša uopće nije padala. Ali ne! Kiša je navlažila zemlju, omekšala je i omogućila joj da rodi plod. Isto se događa i s Božjom riječju. Bog mnogo govori, uvijek govori. Govori po svojim stvorenjima, po Svetom pismu, po prorocima i navjestiteljima Evanđelja, po svakom vjerniku. A nama se čini da govori uzalud, jer ne vidimo da se išta mijenja. Ali Božja riječ ipak donosi plod u svakoj duši koja je sluša, kao i u cijelom svijetu.

Bog ne govori uzalud! Doista, njegova riječ ne donosi isti plod u svakoj duši. Jednu dušu Božja riječ omekšava, drugu obraća, drugu spašava, drugu blagoslivlja, drugu posvećuje. Ali Božja riječ nije bez ploda čak ni u onim dušama koje neće ni da je čuju, a pogotovo ne da je provedu u život: u njima ona postaje riječ suda i riječ osude.

Božja riječ je uvijek plodna: u dobru čovjeku ona rađa blagoslov i napredak u dobru. U zlu čovjeku ista ta riječ postaje poziv na pokajanje i obraćenje, a ako se ispravno primi, postaje riječ spasenja. Ako je zao čovjek ne primi, ako se ne pokaje i ne obrati, ta ista riječ za takva čovjeka postaje riječ osude i prokletstva.

Stoga, nemojmo pogriješiti misleći da Bog govori uzalud! Ne! Ali budimo oprezni kako primamo njegovu riječ. Hoće li ona za nas biti riječ spasenja ili riječ osude, to ovisi smo o nama! Jer, prema svetom Pavlu _{(Rim 8,18-23)}, cijelo Božje stvorenje željno čeka oslobođenje od ropstva pokvarenosti, kao što i mi čekamo spasenje svojih duša i tijela.

Neka nam Gospodin udijeli taj dar po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih anđela i svetih! Amen.

Objava 15. nedjelja kroz godinu: Božja riječ donosi plod pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svetost ljudskoga života kao temelj prosudbe

Na samom početku promišljanja posežemo za znanstvenom disciplinom bioetikom koja djeluje u sklopu teologije i koja nam može donijeti jasnoću u moralnom prosuđivanju i vrednovanju pojedinih čina i postupaka. Bioetika kao interdisciplinarna znanost povezuje biomedicinske spoznaje i moralne vrijednosti. Ona promatra ljudski život i zdravlje u svjetlu racionalnih etičkih načela te pokušava odgovoriti na pitanje što je moralno dopušteno, a što nije kada je riječ o ljudskom tijelu, bolesti, liječenju i smrti. U kršćanskoj perspektivi bioetika ne polazi samo od znanstvenih činjenica nego i od Objave, odnosno od istine o čovjeku koju Bog objavljuje u Svetome pismu i u osobi Isusa Krista.

Zato moralno vrednovanje transplantacije organa u katoličkoj tradiciji uvijek polazi od temeljnoga načela: ljudski život je svet. Čovjek nije vlasnik života nego njegov upravitelj. Život nije proizvod čovjekove volje niti rezultat puke biološke slučajnosti, nego dar Božji. Knjiga Postanka govori kako je Bog čovjeka stvorio od praha zemaljskoga i udahnuo mu dah života. Time je ljudsko biće postalo nositelj posebnoga dostojanstva koje proizlazi iz činjenice da je stvoreno na sliku Božju – imago Dei.

Ta teološka istina ima dalekosežne posljedice za sva bioetička pitanja. Ako je ljudski život svet od začeća do prirodne smrti, tada nijedna medicinska praksa ne može biti moralno prihvatljiva ukoliko izravno ugrožava ili instrumentalizira ljudsku osobu. Upravo iz te perspektive Crkva promatra i pitanje transplantacije organa pristupajući sa željom da poboljša i produži biološki život pojedincu, ali u jasnom kontekstu načela i dostojanstva čuvajući pri tom integritet ljudske osobe.

Stav Katoličke Crkve o transplantaciji organa

Katekizam Katoličke Crkve u broju 2296 jasno govori da je presađivanje organa u skladu s moralnim zakonom ako su opasnosti i štete kojima se darivatelj izlaže razmjerne dobru koje se želi postići kod primatelja. Darivanje organa nakon smrti opisuje se kao plemenit i zaslužan čin koji treba poticati kao izraz velikodušne solidarnosti. Istodobno, Katekizam naglašava kako je moralno neprihvatljivo uzimanje organa bez izričitoga pristanka darivatelja ili njegovih bližnjih, kao i svako izravno izazivanje smrti radi spašavanja drugih osoba.

Sličan naglasak nalazimo i u enciklici Evangelium vitae svetoga Ivana Pavla II. Papa govori kako evanđelje života svoju puninu ostvaruje u ljubavi prema drugome i u spremnosti na darivanje sebe. U tom kontekstu posebno spominje darivanje organa kao čin koji može postati autentično svjedočanstvo ljubavi i solidarnosti, ukoliko je izvršen na etički prihvatljiv način.

Sloboda čovjeka i granice raspolaganja tijelom

Suvremena kultura često ističe slogan „Moje tijelo, moj izbor”. Iako se ta sintagma uglavnom koristi u drugim bioetičkim raspravama, ona otvara i pitanje transplantacije organa. Što znači slobodno raspolagati vlastitim tijelom? Ima li čovjek apsolutno pravo odlučivati o svome tijelu ili postoje moralne granice koje proizlaze iz dostojanstva ljudske osobe?

Katolička moralna teologija polazi od stava da ljudsko tijelo nije predmet kojim čovjek može raspolagati proizvoljno. Tijelo nije odvojeno od osobe niti je tek biološki materijal. Kršćanska antropologija čovjeka promatra kao jedinstvo tijela i duše. Utjelovljenje Isusa Krista dodatno potvrđuje vrijednost ljudskoga tijela. Bog postaje čovjekom, prima ljudsko tijelo i time objavljuje da materijalna dimenzija čovjeka nije nevažna ili zamjenjiva. Kršćanstvo zato odbacuje svaku ideju prema kojoj bi tijelo bilo tek „materijal” kojim se može manipulirati prema trenutnim interesima ili društvenim potrebama.

Moralne dvojbe transplantacijske medicine

Upravo zbog toga transplantacija organa sa sobom nosi ozbiljna moralna pitanja. Sama medicinska praksa presađivanja organa može biti moralno dobra kada joj je cilj očuvanje i unapređenje ljudskoga života. Međutim, način na koji se dolazi do organa, kriteriji proglašenja smrti i mogućnost zloupotrebe otvaraju niz bioetičkih dvojbi.

Vrste transplantacije i moralna dopuštenost

Kada je riječ o vrstama transplantacije, moralno najmanje problematični su autologni transplantati, odnosno presađivanje vlastitoga tkiva ili organa unutar istoga organizma. Primjerice, presađivanje kože ili krvnih žila ne izaziva posebne moralne prijepore jer ne ugrožava drugu osobu. Također, određeni oblici transplantacije između genetski identičnih osoba, poput jednojajčanih blizanaca, mogu biti moralno dopušteni ukoliko postoji slobodan i informiran pristanak te ukoliko darivanje ne ugrožava život darivatelja.

Složenija pitanja pojavljuju se kod transplantacija između različitih osoba – heterologna transplantacija. Tu se otvara pitanje granica žrtve koju darivatelj može podnijeti radi dobra drugoga. Katolička bioetika prihvaća načelo totaliteta i načelo solidarnosti. Načelo totaliteta dopušta zahvat na dijelu tijela ukoliko je cilj očuvanje cjeline organizma ili veće dobro osobe. Načelo solidarnosti pak naglašava spremnost čovjeka da pomogne drugome, čak i pod cijenu određene osobne žrtve.

Upravo zbog toga Crkva smatra moralno dopuštenim darivanje organa koji ne ugrožavaju život darivatelja, primjerice jednoga bubrega ili određenih tkiva, ako se time može spasiti život druge osobe. Takva gesta može biti izraz autentične kršćanske ljubavi i nesebičnosti. No istodobno nitko ne smije biti prisiljen na darivanje organa. Solidarnost prestaje biti moralna kada postane prisila.

Problem utvrđivanja smrti

Najveće moralne rasprave ipak se odnose na presađivanje organa s preminulih osoba. Na prvi pogled čini se logičnim da organ osobe koja je umrla može pomoći nekome tko još uvijek živi. Međutim, središnje pitanje glasi: je li osoba doista mrtva u trenutku uzimanja organa?

Tu dolazimo do jednoga od najsloženijih pitanja suvremene bioetike – definiranja smrti. Medicina razlikuje različite kriterije smrti, osobito kada je riječ o moždanoj smrti. Tijekom druge polovice dvadesetoga stoljeća više su puta mijenjani medicinski kriteriji za proglašenje smrti upravo zbog razvoja transplantacijske medicine.

Sidnejska deklaracija iz 1968. godine pokušala je definirati smrt ne samo prestankom rada srca nego i nepovratnim gubitkom određenih moždanih funkcija. Poslije su Harvardski kriteriji dodatno razvijali pojam moždane smrti. Međutim, brojni bioetičari upozoravaju kako pitanje nije jednostavno jer se pojedine tjelesne funkcije mogu održavati i nakon prestanka određenih moždanih aktivnosti.

Katolička bioetika osobito je oprezna prema svakom kriteriju koji bi mogao dovesti do proglašenja smrti prije nego što je osoba doista umrla. Razlog tomu nije odbacivanje medicine, nego poštivanje načela svetosti života. Ako postoji ozbiljna sumnja da je osoba još uvijek živa, tada nije moralno dopušteno uzimati organe koji bi njezinu smrt ubrzali ili izravno prouzročili.

Dostojanstvo čovjeka i opasnost utilitarizma

Ovdje se otvara i šire pitanje suvremene kulture koja često vrednuje ljudski život prema kriterijima korisnosti, kvalitete života ili funkcionalnosti. Čovjek koji je bolestan, nemoćan ili ovisan o aparatima lako može biti promatran kao život manje vrijednosti. Kršćanska antropologija takav pristup odlučno odbacuje. Dostojanstvo ljudske osobe ne ovisi o zdravlju, dobi, sposobnosti komunikacije ili društvenoj korisnosti. Svaki čovjek ima jednako dostojanstvo jer je stvoren na sliku Božju.

Upravo zato Crkva odbacuje svaku logiku prema kojoj bi se jedan ljudski život mogao žrtvovati radi drugoga. To vrijedi i za pitanje transplantacije organa. Spašavanje života plemenit je cilj, ali nikada ne može opravdati izravno prekidanje drugoga života.

Trgovina organima i bioetičke zloupotrebe

Osim pitanja definiranja smrti, ozbiljan problem predstavljaju i različite zloupotrebe povezane s transplantacijskom medicinom. Trgovina organima, iskorištavanje siromašnih osoba, manipulacija ljudskim tkivima i komercijalizacija ljudskoga tijela predstavljaju duboko moralno neprihvatljive pojave. Ljudsko tijelo ne može postati roba na tržištu.

Posebno osjetljivo područje odnosi se na korištenje fetalnoga tkiva i organa dobivenih nakon pobačaja. Katolički nauk jasno upozorava kako se ni u kojem slučaju ne može opravdati instrumentalizacija tijela nerođenoga djeteta. Dostojanstvo ljudske osobe ne prestaje ni smrću, pa se i tijelo pokojnika mora tretirati s poštovanjem.

Kršćanska odgovornost pred izazovima suvremene medicine

Suvremeni bioetički izazovi pokazuju koliko je važno sačuvati jasna moralna načela u vremenu u kojem tehnološki napredak često nadilazi etičko promišljanje. Transplantacija organa može biti izraz najveće ljudske solidarnosti i ljubavi prema bližnjemu. Ona može postati autentično svjedočanstvo darivanja sebe za drugoga. Međutim, upravo zato što se radi o ljudskom životu, svaka odluka mora biti donesena uz puno poštivanje dostojanstva osobe, slobode savjesti i svetosti života.

Kršćanska perspektiva ne odbacuje medicinski napredak, nego ga nastoji usmjeriti prema istinskom dobru čovjeka. Medicina koja služi čovjeku i poštuje njegovo dostojanstvo može biti autentični izraz ljubavi prema bližnjemu. No medicina koja čovjeka pretvara u objekt manipulacije ili sredstvo za postizanje ciljeva gubi svoju humanost.

Danas, kada se granice između liječenja, tehničke mogućnosti i biološke manipulacije sve više brišu, potrebno je iznova podsjećati da ljudski život nije predmet nego dar. Upravo u toj istini nalazi se temelj svakog autentičnog bioetičkog promišljanja o transplantaciji organa i tkiva.

Objava Moralno-bioetička prosudba darivanja tkiva i organa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se gazi obećanje ljubavi. Obećanje ljubavi dano najkasnije u času vjenčanja. Najkasnije u času začeća djeteta. U času svjesno rečenoga „evo me”.

Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se kućnim ljubimcima – ili kakvim drugim navezanostima – daje prednost pred članovima svoje obitelji. Pred ljudima u potrebi. Pa i pred samim sobom. U kojem je nezamislivo da se itko osjeti napušten i zaboravljen.

Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se za pregršt ispraznosti – imetka, zadovoljstva, časti, vlasti… – izdaje najdragocjenije: Ljubav kojom smo ljubljeni. Ljubav kojom nam je ljubiti. U kojem je nezamislivo da se među sobom dijele oni koje isti Duh nadahnjuje. Koji se na istoga Duha pozivaju.

Ima trenutaka kada pomislim da su sve te čežnje tek tlapnja. A onda se prisjetim Isusa kako je čeznuo blagovati pashu sa svojim učenicima. „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama…” (Lk 22,15), rekao je. Svom dušom je čeznuo – čezne – s nama živjeti kao s braćom i sestrama. Kao svoj sa svojima. Dijeliti s nama i vrijeme i vječnost.

Ako je on čeznuo – a ja mu vjerujem – tko bih ja bio kad ne bih s njim dijelio njegovu čežnju? U skromnosti svoje osobnosti, u oskudici svojih snaga, u svoj krhkosti i nepostojanosti svoga bića, zauzimao se za nju?

„Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio” (Ps 116,12)? Za sve što mi čini? Što, ako ne svoju čežnju, svoj trud oko začudnosti njezina ozbiljenja?

Objava Čežnja za ljudskim svijetom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Paul Tillich je negdje u dubini svoga bića rano naučio duboku istinu – nijedan čovjek ne posjeduje istinu i ljubav, a jedino što može učiniti jest služiti istini i ljubavi. Ljudi su samo sluge istine i ljubavi, a koliko im služe toliko ih imaju. Tillich je želio služiti istini, a istina mu je govorila da je nacistički sustav stroj za ubijanje koji se hrani nasiljem, antisemitizmom i zatvaranjem onih koji su drukčiji. Kao rektor Sveučilišta sȃm je stao u obranu svojih židovskih studenata koje su nacističke kolege provocirale i htjele izbaciti sa Sveučilišta. No, dogodilo se nešto suprotno što se prepričavalo u Njemačkoj: Tillich je izbacio nacističke studente! Otad mu nije samo profesorska karijera visjela o niti, već i njegov život. Oluja se sprema udariti na Tillichov život. Vrijeme istječe i obruč se steže… I ovu istinu je korisno reći i ne prešutjeti: Tillich je bio među prvim profesorima koji su se našli na listi protivnika režima i listi za odstrel. Dok se Tillich zbog rijetko viđene hrabrosti nalazio pred pitanjem života i smrti, velikoga njemačkog profesora i filozofa Martina Heideggera nitko nije dirao. Naprotiv, on će čak postati i rektor. No, upravo tada Bog upire prst providnosti u Tillicha. U tom razdoblju, na ljetnoj turneji po Njemačkoj, nalazio se Reinhold Niebuhr – veliki Tillichov prijatelj. Čuvši što se događa s Tillichom, Neibuhr mu nudi neočekivan prijedlog – kako bi ga spasio, poziva ga u SAD, poziva ga da bude gostujući profesor na Union Theological Seminaryju u New Yorku. Kocka je bačena! Tillich se ukrcava na brod s obitelji, pred njima je olujno nevrijeme i izazovni prelazak oceana. U tom oceanskom putovanju Tillich zapravo shvaća da je postao – emigrant! I otad se njegov život dijeli na dva dijela: njemačko i američko razdoblje.

Iako je vjerovao da će se brzo vratiti i da će nacisti ubrzo propasti, ostaje ipak u Americi do konca života (1933. – 1965.). To je sudbina svih emigranata, svi su vjerovali da će ostati samo kratko, a zapravo ostanu do smrti! I Tillich je morao poći istim putom: tko jednom izgubi svoju domovinu, nikad u potpunosti više ne pripada nijednom mjestu, ali upravo iz te boli rađa se dublji pogled na svijet i život te drukčije shvaćanje života, a to nikad neće shvatiti ljudi koji nisu napustili svoj dom. Morao je početi učiti engleski jezik od nule, u svojoj 46. godini života. I uspio je! Čak je i na tom jeziku napisao ogromno djelo Sustavnu teologiju. Ono što pojedini autori nisu mogli napisati na svome materinskom jeziku, on je napisao na stranom jeziku. Tillich je pomogao svim migrantima koji su dolazili u SAD osnovavši Fond pomoći da im pomogne pronaći posao i dom. Želio je pomoći migrantima da im počeci u stranoj zemlji budu lakši. Tillich je znao da je i Abraham bio emigrant, i Isus je morao u Egipat, i učenici napuštaju svoj dom te idu na kraj svijeta, pa i kršćanstvo je čak moralo s Pavlom emigrirati da osvoji svijet. Emigracija je Božje putovanje s ljudima, jer i Bog je bio emigrant. Zar Božje Utjelovljenje nije jedna vrsta „emigracije”, Bog „napušta” visine i postaje čovjekom. Ulazi u ljudsku egzistenciju.

Objava Paul Tillich i emigracija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.