Za vrijeme Franjina boravka u Egiptu i Svetoj zemlji (1219. – 1220.), dvojica vikara kojima je on sam povjerio upravljanje Redom za vrijeme njegova putovanja na Istok počela su uvoditi strože odredbe po uzoru na tradicionalne monaške zajednice. Na Generalnom kapitulu 1219. donesene su nove konstitucije koje su naglašavale stroge postove i organizacijska pravila, suprotno Franjinu shvaćanju evanđeoske jednostavnosti. Istodobno pojedina su braća bez njegova znanja od Rimske kurije ishodila različite povlastice i dopuštenja, dodatno narušivši jedinstvo bratstva.

O svemu tome Franju izvještava brat Stjepan iz Narnija koji je samoinicijativno i hitno došao u Svetu zemlju do Franje jer je to izazvalo ozbiljne probleme u bratstvu. Slušajući potresne riječi brata Stefana iz Narnija, Franjo je dobro shvatio što se događa u Asizu, i to ne samo u pitanjima posta. Shvatio je da nemiri koji su se već pojavili tijekom Kapitula na rogožinama, održanoga na Duhove 1219., nisu uopće utihnuli te da se tijekom njegove odsutnosti pokušava franjevačko bratstvo uskladiti s pravilima bližim provjerenoj monaškoj tradiciji. Također je izvijestio da je brat Ivan iz Campella zatražio i dobio od Rima dopuštenje da osnuje vlastiti, samostalni red, okupljajući neke nezadovoljne fratre i pojedine muškarce i žene dovodeći ih u Asiz iz cijele Umbrije.

S obzirom na težinu događaja i sukoba koji su se razvili u bratstvu, Franjo se u prvim mjesecima 1220., nakon više od šest mjeseci boravka na Istoku, vratio u domovinu, najprije u Veneciju pa u Bolognu. No u grad Bolognu nije želio ući jer je bio obaviješten o lijepoj kući od opeke i kamena koju su Manja braća, od kojih su neki bili i sveučilišni profesori, izgradila sebi u samom središtu grada, a što je Franjo smatrao odstupanjem od ideala siromaštva. Potresen razvojem svih tih događaja, nije pokušao silom vratiti stanje na prijašnje, nego se obratio papi Honoriju III. Zatražio je imenovanje novoga kardinala zaštitnika Reda te je tu službu preuzeo kardinal Hugolin, budući papa Grgur IX.

Dok se Franjo vraćao u Porcijunkulu razmišljajući o vlastitom odreknuću, papa Honorije III. izdaje 22. rujna 1220. bulu Cum secundum consilium, kojom Manjoj braći nameće godinu novicijata i zabranu napuštanja Reda, što se, čini se, kod nekih događalo prilično olako. Isti je papa već je 29. svibnja 1220. izdao bulu Pro dilectis, u kojoj je Franjino bratstvo postalo Ordo fratrum minorum (Red Manje braće).

Franjo je uvidio da brojno narasli Red više ne može voditi na način koji je smatrao evanđeoskim, ono njegovo sine glosa. Osjećao je da nije pozvan upravljati ljudima, donositi kazne i nametati autoritet, nego prije svega biti ponizni sluga i primjer nasljedovanja Krista. Bolest, iscrpljenost i sve veće neslaganje među braćom dodatno su učvrstili njegovu odluku.

Konačno, na Generalnom kapitulu 29. rujna 1220. odrekao se službe poglavara Reda i vodstvo predao Petru Kataniju, kanoniku i stručnjaku za pravo, koji je postavljen za vikara Reda. Okupljenoj braći izgovorio je znamenite riječi: Amodo sum mortuus vobis (lat. Od sada sam mrtav za vas) te se u znak poslušnosti poklonio svom poglavaru. Time je pokazao da mu je jedinstvo bratstva važnije od osobne vlasti. Siromah iz Asiza povukao se na svoj način, s poniznošću. Povjesničari ističu kako je Franjo odricanjem želio izbjeći sukob s dijelom Reda i Rimskom Crkvom. Svjestan da više ne može upravljati zajednicom isključivo osobnim autoritetom i primjerom, prepustio je pravno vodstvo drugima, dok je sam ostao duhovni uzor braći.

Nakon smrti Petra Katanija 1221. službu vikara preuzeo je brat Ilija. Ipak, prvi službeno izabrani generalni ministar Reda postao je tek nakon Franjine smrti brat Ivan Parenti na generalnom kapitulu u Porcijunkuli 30. svibnja 1227. godine. Generalni ministar Ivan Parenti obavljao je tu tešku službu sve do 1232. godine, kada je, protiv svoje volje, ponovno ustupio mjesto bratu Iliji, koji je tako postao drugi izabrani generalni ministar Reda.

Franjino odricanje označilo je prijelomni trenutak u povijesti franjevačkoga pokreta. Od tada se oblikuju dvije razine vodstva: pravna i upravna, koju vodi Red u okviru Crkve, te duhovna, čiji je trajni uzor ostao sam brat Franjo. Njegovo najveće svjedočanstvo nije bilo upravljanje, nego autentično življenje poniznosti, malenosti, poslušnosti, siromaštva i evanđeoske ljubavi, pa čak i onda kada je zbog toga ostao neshvaćen među vlastitom braćom.

Franjo tako nije stekao mučeništvo u Damieti, nego na povratku u Umbriju, među tolikom svojom braćom koji ga više ne razumiju i ne žele slijediti u njegovoj zadaći autentičnoga i radikalnog svjedočenja nasljedovanja Krista.

Objava Odricanje od vodstva Reda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koliko je dosad iz dostupnih povijesnih izvora poznato, ovaj je kraj tijekom svoje duge i na trenutke burne povijesti dao Katoličkoj Crkvi brojne svećenike, redovnike i redovnice, njih barem oko 350. Fra Miro Vrgoč u svojoj knjizi Leksikon franjevaca Bosne Srebrene iz livanjskog kraja navodi čak 205 samo franjevaca provincije Bosne Srebrene.

Među mnoštvom tih redovničkih i svećeničkih osoba koje su pripadale ili još uvijek pripadaju različitim redovničkim provincijama i biskupijama u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj nekoliko je provincijala i provincijalki, provincijskih vikara, dva biskupa, četrdesetak profesora i odgojitelja, više spisatelja, urednika listova, društvenih i kulturnih djelatnika te uopće vrlo uglednih, poštovanih i priznatih osoba…

Nije pretjerano kazati kako bismo fra Alojzija Ištuka mogli svrstati u skupinu onih najuglednijih. Među našim suvremenicima duhovnoga staleža bio je zasigurno bez premca! Takav status zaslužio je on svojim ljudskim i redovničkim autoritetom te činjenicom da je u svojoj zajednici, bosanskoj franjevačkoj provinciji, dugi niz godina svjesno i savjesno obnašao nekoliko vrlo važnih i odgovornih službi.

Rođen u brojnoj obitelji

Neveliko selo Žirović u župi Ljubunčić kod Livna nije po mnogočemu osobito poznato. Najpoznatije je dosad bilo po tome što je u njemu 1800. rođen a 1875. mučenički ubijen fra Lovro Karaula. No, nećemo zacijelo pogriješiti ako ustvrdimo kako sadašnji žitelji ovoga sela mogu biti ponosni i isticati kao osobitu vrijednost da je u njemu rođen i fra Alojzije Ištuk.

Rođen je 24. travnja 1926. u obitelji koja se među drugim žirovićkim Ištucima razlikuje po nadimku Džaja pa su i njega mnogi nerijetko zvali Marko Džajin. Ime Marko dali su mu na krštenju roditelji Juro i Janja rođ. Gelo. Svakako je zanimljivo da je istom rodu pripadao i onaj Juro Ištuk, jedan od nekoliko čobana koji su u Žirovićkom lugu, iz prikrajka, promatrali kako se odvijalo ubojstvo fra Lovre Karaule; upravo se Juro „prikučio u neposrednu blizinu za jedan grm, odakle je mogao sve vidjeti i čutiˮ te je potom javio u selo što se zapravo u lugu dogodilo.

Marko je rođen i odrastao u brojnoj obitelji. Njegovi su roditelji, naime, osim njega, imali još šestero djece, tri sina i tri kćeri. Volio je svoj rodni Žirović i često se u njega (s)vraćao. A dolazio je jer je kao malo tko bio privržen svojoj mnogobrojnoj obitelji. Volio je podjednako sve njezine članove, i one bližnje i one malo dalje, kao što su i članovi obitelji voljeli i poštovali njega, smatrali se počašćenim što je njihov. S mnogima je bio u stalnoj usmenoj ili pisanoj vezi. Jer, koliko je mogao, kao čovjek, fratar i svećenik, svima je rado pomagao svojim savjetom i svima bio silna moralna potpora kako u radosnim tako i u onim teškim životnim situacijama. Za sve njih bio je on naš fra Alojzije!

Primjeran učenik i student

Mlađahni je Marko osnove pismenosti stekao u susjednom Ljubunčiću, gdje je od 1934. do 1938. svršio četverogodišnju osnovnu školu. U ovoj se školi 1942. smjestila neka crnogorska brigada čiji su partizani oko škole razbacali i uništili sve ono što su našli u učionici a učenicima i učiteljima je služilo za odvijanje nastave. Na primjer, školski pribor, predratne dnevnike rada, popise učenika s ubilježenim njihovim ocjenama itd. To je razlog da u arhivu ove škole nije bilo moguće provjeriti i zabilježiti bilo kakvu pojedinost koja je važna za fra Alojzijevo školovanje u njoj; recimo, tko ga je učio, koje je ocjene dobivao u prva četiri razreda svoga školovanja itd. Tek jedna pronađena svjedodžba, koju je potpisao upravitelj škole Ivan Badrov, kaže da je 4. razred završio s vrlo dobrim uspjehom.

Stoga je to više vrijedno svjedočenje koje je o Marku dao Božo Papić, zvani Boško, iz Lusnića, koji je tih godina bio njegov školski kolega i o njemu je kazao: „Marko je bio izrazito miran i odličan učenik. Uzoran u svom ponašanju. Iako nismo generacija, on je tri godine stariji od mene, išli smo zajedno u razred jer su svi učenici od 1. do 4. razreda tada išli zajedno. Učitelj mu je dao zadatak da nam iz fučije metalnim lončićem dijeli vodu.”

Nakon svršetka osnovne škole odlučio je Marko biti franjevac i svećenik te je otišao u Franjevačko sjemenište u Visokom. Njegovu „odlasku u fratre” radovali su se i drugi članovi obitelji. Posebice se to odnosi na njegova djeda Tomu koji se svakodnevno tako glasno molio za unukovu ustrajnost na tom putu da se često čulo i do susjedove kuće. A molio je otprilike ovako: „Prigovorit ćemo 3 Očenaša, 3 Zdravomarije i 3 Slavaocu za našega Marka da mu dade Isusova majka da dobro sluša i uči te postane Božji misnik.”

U Visokom je 1. rujna 1938. upisan u 1. razred gimnazije i tu potom završio šest razreda. Dva zadnja razreda gimnazije s maturom polagao je privatno nekoliko godina poslije u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu.

Na ovom mjestu svakako vrijedi zabilježiti kako su ga, kao devetnaestogodišnjaka i sjemeništarca, 11. veljače 1945. uhitili partizani u rodnom selu gdje se skrivao nešto više od mjesec dana. A razlog skrivanja bili su njegova želja da nastavi školovanje i strah od mobilizacije, odnosno upućivanja na ratište. Što se s njim događalo nakon uhićenja – kamo su ga, vezana kao najvećega zločinca, odveli, kako su ga ispitivali i mučili te što su tražili da prizna, kako su ga tukli u zatvoru i na kraju pustili – sam je fra Alojzije, istom pedesetak godina kasnije, vrlo detaljno zabilježio na papir. Tekst je, s naslovom Dječak u partizanskom zatvoru, objavljen u Kalendaru svetog Ante za 2001. godinu.

Godinu dana obveznoga redovničkog novicijata započeo je 23. srpnja 1947. u Kraljevoj Sutjesci i tada je uzeo redovničko ime fra Alojzije. U novicijat ga je primio i obukao u fratarski habit tadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Vitomir Jeličić. Zajedno s fra Alojzijem obuklo se još 17 njegovih kolega. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1951. u Sarajevu u ruke još jednoga velikog bosanskog franjevca, tadašnjega provincijala fra Josipa Markušića.

Završivši srednju školu daljnje je školovanje nastavio u Sarajevu, gdje je 21. rujna 1948. upisan na Franjevačku teologiju. U cjelini bio je redovito među najboljim studentima, a u svom tečaju najčešće najbolji. Kao ilustraciju spomenimo samo da je u školskoj godini 1951./52. bio među tri najbolja studenta na Teologiji; osim njega odlični studenti bili su još fra Leonardo Oreč i fra Karlo Selak. Ili: Od ukupno 85 ispita koliko ih je polagao za vrijeme studija na Teologiji čak pedeset je položio s odličnom ocjenom, s desetkom!

U svom redovitom izvješću Upravi bosanske franjevačke provincije o vladanju klerika-bogoslova za njega je gvardijan u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, gdje je bila Teologija, fra Vlado Karlović napisao: „Radnik u svakom pogledu. Potpuno odan. Ako ima godina, ima i dovoljno ozbiljnosti, premda mu uvijek ne uspije savladati se u potrebnoj mjeri. Veoma dobar i za život u zajednici bit će veoma koristan.”

Za svećenika ga je zaredio vrhbosanski nadbiskup dr. Marko Alaupović u crkvi sv. Ante na Bistriku 20. travnja 1952. Mladu misu proslavio je 4. svibnja iste godine u Ljubunčiću.

Fra Alojzije je jedan od 25 bosanskih franjevaca koji su studirali u Beogradu. Ni na tamošnjem Filozofskom fakultetu nije bilo moguće pronaći puno podataka o fra Alojzijevu studiranju u glavnom gradu Srbije. Jedino je u Matičnoj knjizi diplomiranih studenata zabilježeno da je na ovaj fakultet upisan školske godine 1953./1954. na Grupi za istoriju te da je diplomirao 25. lipnja 1958. s prosječnom ocjenom 8,3.

U provincijskim službama

Kada je završio studij u Beogradu, namjestila je Uprava Provincije fra Alojzija u Visoko gdje je potom dugi niz godina obnašao službu profesora povijesti i odgojitelja sjemeništaraca. Stoga i nije djelovao u župnom pastoralu u klasičnom smislu, kao župnik ili župni vikar (kapelan). No, vrlo rado je odlazio na ispomoć u župe kad god bi ga neki od župnika zamolio da dođe, ne samo u livanjski kraj nego i u druge župe svoje franjevačke zajednice i izvan nje.

Profesor i odgojitelj. Na službu drugoga prefekta imenovan je na izvanrednom definitorijalnom kongresu Bosne Srebrene održanom 16. rujna 1959. u Sarajevu i tu je službu obnašao punih sedamnaest godina, od 1959. do 1976. godine. Čitavo to vrijeme dijelio je on svoj život s đacima. Blagim i jednostavnim riječima, poput roditelja, učio ih moliti te poučavao u čestitosti, jednostavnosti, mudrosti, redu i marljivosti. Redovito ih je vodio na šetnju put Banjera, Jezera, Visočice i stadiona Velepromet. K tomu, dijelio im je potrebni školski pribor. Hercegovački franjevac fra Vendelin Karačić se toga prisjeća ovako: Mi smo u njegovu sobu, gdje nas je prijazno dočekivao, dolazili pojedinačno s popisom stvarčica koje nam trebaju. Razloga za uskratu i nije bivalo, osim što su pojedinci znali prekomjerno trošiti pastu za zube ili su uzimali koji žilet više pa bi ih fra Alojzije upozorio na umjerenost, ili bi s gojencem, uz neku zgodnu šalu, podijelio radost izbijanja prvih brčića.

Kao prefekt, fra Alojzije je iza sebe ostavio mnoge osobe koje su danas ponosne da im je upravo on bio odgojitelj. Pomalo to može nekoga i iznenaditi budući da on i nije bio baš blage naravi i da je đacima tada, iz njihove mladenačke perspektive, izgledao vrlo strog. No, ono što se i danas rado među njima prepričava jest da je svoju službu obnašao vrlo odgovorno i pravedno te da je za svakoga ipak imao lijepu riječ i očinski savjet.

Profesorom u Gimnaziji u Visokom imenovan je fra Alojzije na zasjedanju Uprave Provincije u kolovozu 1958. Te prve godine njegova profesorskoga djelovanja u Gimnaziji bilo je ukupno 115 đaka u pet odjeljenja od V. do VIII. razreda (u VIII. razredu bila su dva odjeljenja). Ukupno je bilo 12 profesora franjevaca i dva honorarna civilna nastavnika (za fiskulturu i predvojničku obuku). Fra Alojzije je, predajući u svim tim razredima i odjeljenjima povijest, imao ukupno 15 sati nastave tjedno. Poslije je predavao i predmet Državnog uređenja SFRJ i vjeronauk te tjedno imao i do 20 sati predavanja pa čak i 23 sata.

Svoj predmet je predavao s puno takta i mudrosti a da pri tome ne dovede pod udar državnih vlasti rad Gimnazije. „Kada bi mi”, piše bivši sjemeništarac Slavko Jeličić, „mladenački neiskusni reagirali na neke nelogičnosti ili na neke dijelove iz novije povijesti koji su očito bili pisani za dnevnopolitičku upotrebu, da nas previše ne opterećuje znao bi reći: Ah, to tako sada piše”.

A fra Stjepan Pavić, također profesor u Gimnaziji u Visokom, svjedoči kako bi se fra Alojzije „usprotivio ako bi ga tko i u šali nazvao povjesničarom. Ja sam samo nastavnik povijesti, govorio bi”.

Član Uprave (definitor). Na provincijskom kapitulu bosanske franjevačke provincije održanom u Sarajevu od 7. do 14. svibnja 1973. izabran je za provincijala fra Šimo Šimić, dugogodišnji odgojitelj pitomaca u sjemeništu i profesor latinskoga i grčkoga jezika. Fra Šimo je potom, na trogodišnji mandat, izabrao članove uprave među kojima je bio i fra Alojzije.

Iako neku franjevačku provinciju vodi i redovitom vlašću njom upravlja provincijalni ministar (provincijal), a svoju vlast on može vršiti posve samostalno, uloga člana Uprave (definitora), rekli bismo tako, nije samo formalna i „ukrasne naraviˮ. Jer, provincijal se vrlo često savjetuje s članovima provincijske Uprave, a za neka pitanja je i dužan tražiti njihovo mišljenje, tako da odluke Uprave najčešće nisu samo provincijalove nego zajedničke, a i odgovornost za njih je zajednička.

Fra Šimo je službu poglavara bosanske franjevačke provincije obnašao tek malo više od pet mjeseci jer je, zbog zdravstvenih razloga, dao ostavku; naslijedio ga je fra Stjepan Vrgoč. Osim ovoga nesvakidašnjeg slučaja s provincijalom, ovo je trogodište (1973. – 1976.) u životu Bosne Srebrene obilježilo još nekoliko događaja. Spomenimo samo kako su postojali i određeni problemi na relaciji Provincija – Vrhbosanski ordinarijat. Nije ih bilo previše, ali su za rad i život ove franjevačke zajednice bili vrlo važni (osnivanje novih župa, /ne/ređenje bogoslova za svećenike, izostanak suradnje na planu upravljanja i pastoralnoga rada u župama itd…).

Služba provincijala Bosne Srebrene. No, ove ukratko opisane tri godine sa svojim poslovima i problemima u kojima je sudjelovao kao član Uprave bile su, rekli bismo, samo uvod te svojevrsna priprava i dobrodošlo iskustvo za puno važniju i odgovorniju provincijsku službu koja je uskoro očekivala fra Alojzija. Naime, na Provincijskom kapitulu održanom u samostanu na Bistriku u Sarajevu 13. svibnja 1976. on je izabran za provincijala Bosne Srebrene i potom šest godina na svojim ramenima za opće dobro svoje zajednice nosio teški križ poglavara. Tako je postao 153. provincijal bosanske franjevačke provincije u njezinoj više od sedam stoljeća dugoj povijesti.

Istodobno kad je fra Alojzije izabran za provincijala fra Anđelko Barun je bio izabran za jednoga od šest članova provincijske Uprave te je tijekom tri godine bio njegov najbliži suradnik. O tom vremenu njihova zajedničkoga upravljanja Provincijom je, kao gvardijan goričkoga samostana, u svom oproštajnom govoru na fra Alojzijevu pokopu kazao: Vrijeme od šest godina fra Alojzijeva provincijalstva spada među teža razdoblja kroz koja je naša Provincija prolazila tijekom svoje povijesti. Fra Alojzije je trebao braniti Provinciju od napadaja iznutra i izvana. Provincija u sebi na dvije ideološke struje podijeljena morala se suprotstavljati nepravednim optužbama mjesnog ordinarija, Generalne kurije i njezinih izaslanika, rimskih kongregacija i komunističkih vlasti. Samo fra Alojzijeva dobrota, strpljivost i razboritost uz svestranu Božju pomoć uspjela je ranjenu Provinciju sačuvati i zaliječiti. Koliko je fra Alojzije tada proveo neprospavanih noći, koliko je sati proveo u molitvi klečeći pred Presvetim i s kakvom osjećajnom ljubavlju je pristupao svakom subratu, to najbolje znamo mi njegovi najbliži suradnici u tim mučnim godinama njegova provincijalstva.

Sam fra Alojzije je više puta znao priznati da mu je, osim onoga vremena koje je proveo u komunističkom zatvoru i bio raznoliko mučen, drugo najteže razdoblje u životu bilo vrijeme provincijalstva. Zašto je to bilo tako fra Mijo Džolan je prigodom fra Alojzijeva ukopa ovako objasnio: U tom periodu se za našu Crkvu dogodio jedan dalekosežno štetan sukob oko uspostave župe Haljinići usred župe Kraljeva Sutjeska, doživljen kao sukob formalnog prava i kršćanske pravednosti. Fra Alojzije nikad nije mogao razumjeti niti prihvatiti kao konačno stanje u Crkvi one odnose, koji bi doveli do toga da formalno pravo istisne kršćansku pravednost i koji su mogli dovesti do ekskomunikacije pok. fra Šime Šimića, jer ga je poznavao kao čovjeka koji svim bićem diše za Crkvu, kao i kažnjavanje druge braće, osobito odbijanje ređenja završenih franjevačkih teologa

Gvardijan franjevačkoga samostana u Visokom. Nakon službe provincijala, fra Alojzije je devet godina, kao gvardijan, vodio franjevačku zajednicu u visočkom samostanu (1982. – 1991.). Fra Vitomir Silić svjedoči kako ju je „mudro i zdušno vodio. Nije bio škrt ali ni rasipan”.

U svim projektima, kojih nije bilo malo i na pastoralnom i na građevinskom području, sudjelovao je i gvardijan fra Alojzije te osobno nemalo pridonio u njihovim ostvarenjima. Fra Alojzijevo upravljanje visočkom franjevačkom kućom i uopće sudjelovanje u životu cijele Provincije već spomenuti fra Stjepan Pavić ovako sažimlje: Da je fra Alojzije u samostanu bio kod kuće, pokazuje – osim službe zajednici – njegovo zanimanje za sve što se u zajednici događalo. Sudjelovao je na svim kapitulima na rogožinama, na sastancima profesora i odgojitelja, na simpozijima, priredbama i predavanjima. Rado je posjećivao subraću za imendane, zanimao se za bolesne fratre i pohodio ih u bolnici i samostanu, a na sprovode je išao uvijek kad je bio na nogama. U svemu tome bio je, rekao bih, jedan od najrevnijih u cijeloj Provinciji.

S molitvom u smrt

Među brojnim visočkim profesorima i odgojiteljima fra Alojzije je jedan od onih malobrojnih koji su i umrli na svom radnom mjestu, doslovce i metaforički na nogama, radeći i moleći. Za njega bismo, u andrićevskom smislu, s punim pravom mogli reći da je visočku franjevačku gimnaziju volio kao dušu svoju i da nijedan posao, ako se ticao nje, nije odbijao i nije mu bio težak. U ovom svjetlu može se promatrati i njegov spreman odziv provincijalu fra Miji Džolanu da i dalje, u svojoj 75. godini, nastavi đacima predavati povijest iako je bio već odavno poslan u mirovinu; pristao je ostati u Visokom jer su to od njega zahtijevale potrebe Gimnazije i Provincije.

Iako je bio u već poodmaklim životnim godinama fra Alojzije je, smijemo tako kazati, neočekivano umro 5. prosinca 2004. u Visokom. Tek što su fratri, prema svom redovničkom dnevnom redu, ušli u samostansku crkvu i u 17,45 započeli moliti večernju molitvu, njegovo je srce zauvijek prestalo kucati.

Umro je u 78. godini života, 56. redovništva i 52. svećeništva. Pokopan je na groblju sv. Mihovila na Gorici u Livnu 7. prosinca.

Završna riječ

Nadam se da ću podijeliti mišljenje s onima koji su više ili manje poznavali fra Alojzija ako na kraju ovoga teksta ustvrdim kako je on bio doista nesvakidašnji i velik čovjek! Svoju ću tvrdnju, uz sve što sam dosad kazao, potkrijepiti i jednom njegovom osobinom, izvučenom iz vlastitoga iskustva, koja se ne susreće kod običnih ljudi nego tek kod onih velikih. Bio je, naime, čovjek koji se neskriveno radovao uspjelu nastupu i najmlađega đaka te svakoga svog subrata, mlađega i starijega, podložnika i poglavara… Za razliku od većine nas, fra Alojzije nije štedio na pohvali drugoga. Nije se bojao da će on biti manji ako drugi bude veći. I po tome pripada jednom svijetu kojega, nažalost, više nema, ili ga sve manje ima.

(Kalendar sv. Ante 2026)

Objava Fra Alojzije Ištuk: Nesvakidašnji veliki čovjek i fratar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Često se ponašamo kao da je Bog samo naš Bog, te kao da drugi imaju nekog drugog boga: muslimani svog Alaha, budisti, hindusi i drugi pogani svoja božanstva itd. Ali ne, nema drugog Boga, osim jedinog istinskog Boga u kojeg mi vjerujemo. Naš Bog je također Bog muslimana i Bog budista, hindusa i svih pogana – iako ga oni ne prepoznaju kao svog Boga.

Današnje prvo čitanje govori nam o tome _{(Iz 45, 1. 4-6)}. Kad je izraelski narod pao u babilonsko ropstvo, Izraelci su shvatili da ih je Bog kaznio za njihove grijehe i dopustio poganima da njima vladaju. Ali kad je Bog doveo Babilon pod vlast Perzije i kada je Kir, kralj Perzije, dao Izraelcima dopuštenje da se vrate u svoju domovinu i obnove Salomonov hram u čast svog Boga – shvatili su da Bog Izraela nije samo njihov Bog, već i Bog Babilonaca i Perzijanaca. Shvatili su da je sam Bog dao vlast Kiru, iako Kir to nije znao, kako bi ispunio svoje obećanje da će nakon 70 godina ropstva vratiti svoj narod u domovinu.

Zbog toga nas Psalam 96 potiče: „Nek se govori među poganima: ‘Gospodin kraljuje, narodima pravedno upravlja!’„ – kako bi cijeli svijet znao da sam Bog upravlja povijesnim događajima, bez obzira na to koliko su narodi svjesni da Bog sve drži u svojim rukama.

Na prvi pogled, čini se da ovo nema veze s današnjim Evanđeljem _{(Mt 22, 15-21)}, u kojem nam Isus kaže: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje!“ – Ali ova čitanja imaju duboku vezu.

Čak i u Kristovo vrijeme, kao i u naše vrijeme, bilo je mnogo ljudi koji su mislili da nije grijeh krasti od države, ne plaćati poreze, oštetiti državu, sabotirati rad, uništiti njezine planove. Ili danas: ne plaćati poreze, struju, vodu, grijanje itd. – kad bi to bilo moguće. Ali ne! Takvo se ponašanje Bogu ne sviđa. Takvo ponašanje pokazuje da nismo ozbiljno shvatili Boga, niti njegove zapovijedi.

Doista, većina takvih ljudi nikada ne bi krala od Crkve – iako neki kradu i od Crkve: ne plaćaju godišnje doprinose, ne plaćaju čišćenje grobalja, ne sudjeluju u izgradnji ili održavanju crkve ili pokušavaju što lakše proći nekažnjeno. Takvi ljudi neće krasti ni od privatne osobe, pogotovo ne od siromašnih, iako se i to događa. Čuvaju se takvih grijeha, jer su svjesni da ih Bog vidi i da će Bog kazniti njihov grijeh, posebno ako ga počine protiv Crkve ili protiv siromašnih.

Ali istovremeno, takvi „dobri“ vjernici – bez grižnje savjesti krast će od države, uništavat će državnu imovinu, varat će (po mogućnosti) državne službenike, lagat će, ići će na bolovanje, iako nisu bolesni, ići će u mirovinu bez ispunjavanja uvjeta, činit će sve vrste prijevara. – Zašto? – Zato što ne vjeruju da je njihov Bog i Bog države u kojoj žive, da se Bog brine i za strance, i za one koji ne poznaju pravoga Boga, pa i za one koji ne vjeruju u Boga.

Takvo ponašanje nekih vjernika pokazuje da oni ne vjeruju u pravoga Boga, koji je Bog svih, Stvoritelj svih, Otac svih, koji voli svu svoju djecu podjednako, bez obzira na to koliko ga oni poznaju i vole.

Vi svi znate da svaki dobar roditelj vodi svoju djecu čak i na udaljena mjesta – k stričevima, tetama, kumovima, prijateljima – kako bi ih djeca mogla upoznati i upoznati se i s njima i njihovom djecom, kako ih ne bi zaboravila, kako bi ih znala poštovati i voljeti kao svoje najbliže rođake, kako ih ne bi tretirala kao strance. Isto tako i nas Bog šalje među ljude različitih religija i svjetonazora – da im pokažemo da imamo samo jednog zajedničkog Boga, jednog pravog Boga, jednog nebeskog Oca, koji je i naš i njihov Otac; i naš i njihov Bog; i naš i njihov Stvoritelj.

Šalje nas da svjedočimo da naš Bog upravlja cijelom poviješću čovječanstva i da nijedan čovjek nema spasenja i vječne sreće, osim ako vjeruje u toga pravog Boga, ako se na njega oslanja i ako vjeruje u Isusa Krista, njegova Sina, Otkupitelja svih. Jer nema drugoga imena pod nebom, po kojem bismo se mogli spasiti, osim svetoga imena Isusa Krista Gospodina.

To je naša misija ovdje i diljem svijeta.

Isus Krist je rekao: Dajte caru carevo, a Bogu Božje! – Ali što je to Božje?

Bogu pripada sve: i tijelo i duša; i sadašnjost i budućnost. Ne samo molitva, nego i rad. Ne samo nedjelja, nego i svaki dan i svaka noć, svaki sat i svaka sekunda života. Cijeli čovjek, u svakom trenutku života, pripada Bogu. – Dajte dakle Bogu ono što je Božje!

U drugom čitanju _{(1 Sol 1, 1-5)} apostol Pavao zahvaljuje Bogu za vjeru Solunjana, za njihovu nesebičnu ljubav i za njihovu postojanu nadu u Isusa Krista. Dao Bog da i svi naši mili i dragi mognu zahvaljivati Bogu za našu vjeru, nadu i ljubav, koju im svjedočimo svojim životima i djelima! Amen.

Objava 29. nedjelja kroz godinu: Naš Bog jest Bog svih naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pitomi prijevoj Goleši u selu Pire, župa Novi Šeher, s kojega puca pogled prema Žepču i s druge strane prema Usori i Posavini, dugo je u povijesti bio mjesto predaha, okrepe i molitve za brojne putnike, trgovce, istraživače i svećenike koji su svojim poslom išli iz Bosne prema Posavini i obratno. U prošlim su stoljećima katolici na ovom mjestu dočekivali fratre iz Kreševa i Fojnice koji su od ranoga proljeća do kasne jeseni obilazili vjernike po Bosni i s njima slavili svete mise pod vedrim nebom ili u sjeni velikih hrastova jer nije bilo crkava i kapela.

Samo mjesto Goleši okruženo je katoličkim selima u kojima se čuva uspomena na grob koji posjećuju mladom nedjeljom brojni vjernici i čine zavjete za svoje potrebe. S generacije na generaciju prenosi se svjedočenje o grobu u kojemu su tajno sahranjene katoličke mučenice iz turskoga vremena.

Mjesta molitve i sjećanja

Širom Bosne posijani su brojni grobovi poznatih i nepoznatih osoba, koje su umrle na dugim putovanjima, ubijenih od razbojnika, nasilnika ili poginulih vojnika. Takve su pokojnike pobožni katolici našli i sahranili na mjestu smrti i obilježili znakom križa. Nije to bilo samo izvršavanje tjelesnih djela milosrđa: „Gladna nahraniti, žedna napojiti, putnika primiti… pokojnike sahraniti i za njih se Bogu moliti”, važnije je u tome čitati povijesne okolnosti koje su tražile mudrost sačuvati sjećanje, prenositi istinu s generacije na generacije i o njoj ne govoriti glasno dok su progonitelji i nasilnici na vlasti.

Sve donedavno šutnja o zločinima iz turskoga vremena, do strašnih zločina Drugoga svjetskog rata i poraća bila je svojevrsna mudrost preživljavanja, a skrivana se istina tiho prenosila odraslim članovima obitelji ili povjerljivim prijateljima. Pred djecom se o tome nije govorilo. Isto je pravilo vrijedilo i za grob mučenica na Golešima.

Lijepi prirodni prijevoj Goleši zrači smirujućom energijom dodira neba i zemlje. Tu je bio grob ograđen tarabama kao mali cvijetnjak koji vjernici obilaze u molitvi sa svojim zavjetima i zahvalama. Utabana zemlja, natopljena molitvom vjernika opijajućim mirom zrači i grije molitelje. Uz osobne zavjete i molitve, tu su roditelji dovodili djecu i bolesnike koji su bolovali od padavice ili teških glavobolja, od kojih se tu ozdravljalo, o čemu i danas ima više osobnih svjedočanstava.

Što čuva mali cvijetnjak?

Dio tajne groba na Golešima otkrio je Anto Marinović „Meša”, vlasnik njive na kojoj se grob nalazi i koji je dozvolio da se na njegovoj zemlji izgradi kapela i uredi grob. U razgovoru 1995. prije gradnje nove kapele i uređenja groba u obliku velikoga kamenog sarkofaga s križem, Anto je svjedočio kako je taj dio zemlje pri šumi obrađivan i prilikom jednoga oranja pored cvjetnjaka njegov je otac izorao prst s lijepim ženskim prstenom. Uhvatio ga je strah i vratio je prst s prstenom u cvijetnjak u kojemu je bio križ i zasađene bijele ruže. Taj pronalazak potvrdio je ono što se dugo prenosilo šapatom s generacije na generaciju, kako su tu sahranjene tri djevojke koje su na Veliki petak išle uvečer po vodu na obližnji izvor, te večernju molitvu kod križa na hrastu. Tu su ih sačekali turski vojnici, pokušali obeščastiti i kada su to one hrabro odbile, mučene su tu i ubijene. Na tom su mjestu i sahranjene. Njihov grob i mučeništvo nije zaboravljeno, nego se časti sve do danas kao grob mučenica.

Nova kapela znak uslišanja ratnoga zavjeta

Na mjesto stradanja djevojaka na Golešima uvijek je bio vidljiv neki kršćanski znak koji je govorio o posebnosti ovoga mjesta. Kako je bilo zabranjeno na takvim mjestima graditi veće spomenike tijekom dugih desetljeća, tek je 1975. župnik fra Gabrijel Tomić zagradio zvonik s malom poluotvorenom kapelom-brvnarom. Od tada se tu slavi i sveta misa svake mlade nedjelje.

U povijest Goleša upisan je i poseban noviji događaj. Za vrijeme oslobodilačke ratne operacije „Oluja” u ljeto 1995. u kojoj je sudjelovala i žepačka 111. xp brigada nedaleko od Jajca, zarobljen je vojnik Anto Ćuro, otac šestero djece koji je išao na izvor po vodu. Odveden je u Banju Luku i s njim je preko njihove televizije obavljen javni prisilni razgovor koji su vidjeli Pirani i njegova obitelj. Znali su prije što se dogodilo. Obradovala ih je vijest da je živ, ali i uhvatio strah za njegov život. Tada je počela molitva obitelji i rodbine za njegovo oslobođenje u kapeli na Golešima. Jedne je večeri na molitvu došao i župnik fra Drago. Padala je kiša, ljudi su se tiskali u kapeli i oko nje mokri i na koljenima. Molili su glasno i s vjerom. Poslije molitve svi su se zavjetovali i dalje moliti i na tom mjestu sagraditi doličnu kapelu Kraljici mira u zahvalu. Nedugo iza našega zavjeta događa se čudo, zarobljeni vojnik, odveden je u Doboj gdje je razmijenjen te živ i iscrpljen vraćen obitelji.

U znak zahvalnosti za uslišane molitve i zavjet, počele su pripreme za gradnju kapele. Na blagdan sv. Franje položen je kamen temeljac, a već sljedeće godine 21. srpnja na Golešima je zablistala lijepa velika kapela i uređen grob, izgrađena uz velike žrtve, ljubav i odricanja vjernika sela Pire i cijele šeherske župe. Blagoslov kapele proslavljen je uz veliki broj vjernika i domaćih svećenika.

(Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Grob na Golešima – sačuvano sjećanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sinagoge i prvi kršćani

Kršćanstvo se ispočetka širi preko sinagoga, ali ubrzo dolazi do razlaza. Kao što je Isus bio izbačen iz sinagoge u Nazaretu i nakon toga su ga njegovi mještani pokušali ubiti tako i njegovi sljedbenici bivaju izopćeni iz sinagoga koje postaju glavna žarišta borbe protiv širenja radosne vijesti. Zbog toga u Novom zavjetu sinagoga prvenstveno označava progoniteljicu prvih kršćana. Isus je to predvidio i unaprijed upozorio farizeje: „Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj? Zato evo ja šaljem vama proroke i mudrace i pismoznance. Jedne ćete od njih ubiti i raspeti, druge bičevati po svojim sinagogama i progoniti od grada do grada da tako na vas dođe sva pravedna krv, prolivena na zemlji od krvi Abela pravednoga pa do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ubiste između Hrama i žrtvenika. Zaista, kažem vam, sve će to doći na ovaj naraštaj!” (Mt 23,33-36). Kazna za zlostavljanje i ubijanje Kristovih vjernika, s kojima se Isus poistovjećuje kada pita još neobraćenoga Savla zašto ga progoni, jest „osuda paklena” odnosno vječna propast za farizeje koji za to snose glavnu odgovornost.

Na istom tragu Isus govori o „Sinagogi sotoninoj” na dva mjesta u knjizi Otkrivenja. Crkvi u Smirni Isus piše: „Znam tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat! – i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga sotonina” (Otk 2,9). Crkvi u Filadelfiji Isus poručuje: „Evo, dovest ću neke iz sinagoge sotonine – koji sebe zovu Židovi, a nisu, nego lažu – evo, prisilit ću ih da dođu da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim” (Otk 3,9). Grčki izraz sinagoga doslovno znači skup ili zbor i ovdje označava Židove koji progone kršćane. Tako provode đavolju volju i time postaju njegova sinagoga (zbor) što objašnjava zašto im Isus niječe njihov židovski identitet odnosno pripadnost izabranom narodu. Odbacivanje Krista dovodi do promjene vjere.

Crkve i posljednji kršćani

Sinagoga se spominje i u sklopu eshatološke besjede. Isus govoreći svojim učenicima o posljednjim vremenima, upozorava: „No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.” (Lk 21,12-13). Obrazac se ponavlja pa se isto ono što se događalo kod prvoga Kristova dolaska ponavlja i pred njegov drugi dolazak. Ne radi se samo o tome da će kršćani biti progonjeni kao i njihov Učitelj jer to vrijedi za sva vremena niti se radi o tvrdokornosti Židova u odbacivanju Krista, nego se tu krije, po svemu sudeći, i jedno dodatno, iznenađujuće i zbunjujuće, značenje.

Prvi kršćani nisu imali crkve kao mjesta bogoslužja, nego su postojale samo sinagoge pa shodno tome Isus spominje samo ove zadnje. Sinagoge danas nemaju u svijetu značaj koji su imale u Izraelu u Kristovo vrijeme kada su one bile ne samo mjesta molitve, poučavanja već i mjesto društvenoga okupljanja gdje su se rješavali važni poslovi unutar zajednice što je uključivalo i ulogu lokalnoga suda, gdje su starješine rješavale sporove prema židovskom zakonu. Isusovo upozorenje dano kršćanima da će biti predavani u sinagoge odnosi se upravo na ove funkcije kojih danas sinagoga nema, ali mjesne Crkve imaju jer raspolažu vlastitim crkvenim sudom. Uz to Isus govori o globalnom stanju što opet odgovara crkvama koje su rasprostranjene po cijelom svijetu za razliku od sinagoga kojih je neusporedivo manje jer kršćana ima oko 2,4 milijarde, a Židova svega 15 milijuna. Stoga sve ukazuje da sinagoge koje spominje Isus opisujući posljednja vremena označavaju crkve. U prilog tome ide i spomen kraljeva kojih, kako već sada vidimo, neće biti u posljednja vremena ili će biti posve beznačajni kao u Engleskoj. Stoga ovdje kraljevi označavaju svjetske političke moćnike. Jezik toga vremena se koristi da bi se opisalo buduće stanje.

„Predavati vas” označava uhićenje i privođenje pod oružanom pratnjom. Crkve nemaju svoju vojsku ili policiju pa je očito da se misli na korištenje građanskih snaga reda slično kao i u slučaju procesa protiv Isusa kada su rimski vojnici bili upotrijebljeni od strane glavara svećeničkih. „Tamnice”, odnosno zatvori navode se skupa sa sinagogama. Crkve nemaju kako znamo svoje zatvore pa će se koristiti oni građanski. Ovo opisuje spregu koja će tada postojati između vjerskih i državnih vlasti. Danas se javno zastupa odvojenost države od Crkve, ali kad državi to ne odgovora, kao pred izbore, onda rado koristi Crkvu. Dakle, u posljednja vremena državna i njoj podčinjena crkvena vlast bit će jedinstveni u provođenju novoga svjetskog poretka i nove nadreligije pa će stoga zajednički suzbijati neistomišljenike. Najave toga vidimo u primjeru kineske Crkve koja je stavljena u službu komunističkoga širenja bezboštva i njemačke Crkve koja „demokratskim” putem, ali ništa manje učinkovito, razara kršćanstvo.

Sinagoge u Isusovo vrijeme, budući da su Židovi bili pod rimskom okupacijom, nisu bile izvršitelji kazne nego donositelji prosudbe i presude. Slično možemo očekivati u posljednja vremena da će takva uloga biti dodijeljena crkvenim vlastima na području vjere i bogoslužja. Zoran primjer imamo u vrijeme korone kad su crkvene vlasti naložile zatvaranje crkava po naputku državnih vlasti. A ako netko ne bi poslušao, umiješala bi se policija. No kao što vidimo u slučaju suđenja Isusu židovske vjerske vlasti već kod uhićenja koriste prema njemu silu. Zato evanđelisti Matej i Marko dodaju da će kršćani u posljednjim vremenima u sinagogama biti tučeni i bičevani.[1] To se može shvatiti doslovno u crkvama, ali prvenstveno može značiti i da će one biti za to odgovorne.

Obrati

Sve u svemu pravi paradoks koji se ponavlja. Vjerske strukture judaizma ustanovljene od Boga radi očuvanja prave vjere kod prvoga Isusova dolaska odbacile su Krista i progonile kršćane. Jednako tako će kod drugoga Isusova dolaska i crkvene strukture koje je Krist ustanovio za širenje vjere i spašavanje duša iznevjeriti svoje poslanje, odbaciti svoga utemeljitelja i postati progonitelji kršćana. Sve će to Gospodin dopustiti radi svjedočenja. Očito se tu misli na navještaj Isusa, jedinoga Spasitelja, koji će tada biti zaboravljen, prodan i izdan a njegov nauk krivotvoren. Svjedočenje preostalih vjernih kršćana, udova Crkve koju vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18), potrebno je pred zabludjelim građanskim ali i crkvenim vlastima, pred javnošću, te pred svima koji služe „Ocu laži” da se pokaju i obrate. Dakle to je čin milosrđa i ljubavi Božje prema njegovim neprijateljima i izdajicama.

[1] Mt 10,17-18, Mk 13,9.

Objava Sinagoge i crkve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sjeme evanđelja koje su posijali donosilo je svoj rod, katkada skroman, katkada obilat. Sjeme evanđelja koje je u neko vrijeme donijelo rod, potom je umnoženim sjemenjem donosilo novi rod. I tako uvijek iznova. Sjeme posijano u nekim minulim danima, pripravlja rod u nekim neslućenim danima koji tek slijede, pripravlja sjeme i rod za buduća vremena.

Tako sjeme – tako Riječ – posijano prije mnogih godina, prije stotina godina, donosi rod ljudskim očima, ljudskom shvaćanju, nerijetko posve neočekivano. Tako je bilo i tako će biti.

Prije više od četiristo godina fra Matija Divković, svećenik franjevac i pisac – s kojim započinje povijest hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini – u svojim je Besjedama zapisao priču „Koliko su slatke pjesni nebeske”, priču o franjevcu koji je molio Boga da mu očituje slatkoću nebeske slave. Franjevac je, dok je molio, zanesen pjevom jedne ptičice, pošao za njom u šumu i slušao ju. Potom se vratio k samostanu, no samostan je bio pomalo oronuo, vrata na koja je izišao više nije bilo, ali je našao druga, uzidana na drugom mjestu. Franjevac je vrataru bio nepoznat pa ga je odveo gvardijanu. U razgovoru, provjerivši podatke, otkriše da je ptičicu slušao tristo i četrdeset godina a da, u svojoj zanesenosti, nije bio svjestan ni proteka vremena ni ičega što se tijekom tih godina zbivalo. Zaključiše da to i nije bila ptičica nego anđeo koji mu se očitovao u njezinu liku.

Ono što je u nekom trenutku, prije više stotina godina, izrečeno i zapisano tek kao poučna, poticajna priča, nakon proteka mnogo vremena, nakon mijena povijesti i svijeta, progovara nam – moguće – kao prispodoba:

Tko se otvori govoru neba, govoru evanđelja, tko ga čitavim bićem posluša, nalazi nova vrata – nalazi bez obzira na protek i mijene vremena – koja ga vode k nepoznatima, a koje prepoznaje svojima i koji njega prepoznaju svojim. Po odazivu evanđelju, što god bilo, uvijek se može dogoditi – i događa se – novost života, novost blizine.

Evanđelje, pjesma nebeska, siti čovjeka, namiruje sve njegove egzistencijalne potrebe. Po njemu vječnost prebiva u vremenu. Skrbeći o trenucima, o evanđeoskom sjemenju, skrbimo o vječnosti. I o ljudskome i o Božjemu među nama.

Objava Iziđe Sijač sijati pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Doista, neki (oni rigorozniji) misle da će se rijetko tko spasiti. Stoga, budući da nismo među najboljim i najsvetijim ljudima na svijetu – kažu da nemamo šanse. Tako misle, a onda se upravo zato ni ne trude oko svoga spasenja i posvećenja, jer su uvjereni da nemaju šanse postići taj visoki cilj. I tako ga istinski gube, iako bi imali priliku steći ga.

Drugi, oni neozbiljniji, misle da će se svi spasiti – i zbog toga se ne trude oko vlastitog spasenja, jer misle da će se ionako spasiti. I upravo zbog toga gube svoju vječnu sreću. Idu u pakao, upravo zato što se nisu trudili oko svog spasenja, iako su imali sve uvjete da ga postignu.

Danas nam Sveto pismo tumači i pojašnjava ovaj problem. Bog nam se od početka objavljuje kao dobri Bog, pun ljubavi, koji želi najbolje za svu svoju djecu.

U prvom čitanju _{(Iz 25, 6-10)} prorok Izaija nam najavljuje da će Bog prirediti veliku gozbu za sve narode i obrisati svaku suzu s očiju svih ljudi koji mu dolaze. To nije bio uobičajeni način govora u to vrijeme, jer su Izraelci obično mislili da će Bog spasiti samo svoj izabrani narod, Izrael, a da će uništiti druge narode. Ali ovom prilikom, Bog nam se, preko proroka Izaije, objavljuje kao Gospodin i spasitelj svih naroda svijeta.

U drugom čitanju, sveti Pavao apostol kaže: „Sve mogu u Onome koji me jača“ _{(Fil 4, 13).} Dakle, i mi se možemo spasiti, ali samo uz Božju pomoć. Ne svojom snagom, nego s Božjom pomoću, možemo postići čak i ono što je nemoguće našoj ljudskoj naravi.

U Evanđelju _{(Mt 22, 1-14)} Isus nam objašnjava kako se događa to djelo spasenja. Bog je Kralj cijelog svijeta. Sreća njegova Kraljevstva je poput kraljevske svadbene gozbe, pripremljene u čast njegova Sina. Kraljevi najbliži i najdraži prijatelji pozvani su na tu svadbu, ali neshvatljivo je kako ne samo da nisu htjeli doći na svadbu, nego su čak i zlostavljali i ubijali kraljeve sluge koji su ih pozivali. Na taj su način zaslužili kaznu i smrt.

Međutim, kraljevska svadba ne propada. Ona nije upropaštena. Odbijanje gostiju otvorilo je put svima ostalim: sada kralj poziva sve – i dobre i loše. I oni dolaze. Kralj je pripremio ne samo ukusnu hranu i kraljevska pića, nego i svečanu svadbenu odjeću. Siromasi su bili sretni što su konačno i oni mogli obući tako divnu odjeću – gotovo i više nego zbog same hrane i pića.

Međutim, lijeni skitnica nije obukao svečano svadbeno ruho, nego je ušao samo jesti i piti, ne uzimajući u obzir činjenicu da je tim svojim krpama pokvario ljepotu svadbe, kao i čast kralja i njegova sina. Zbog njegove pokvarenosti, kralj ga je isključio sa svadbe: bacio ga je svezanih ruku i nogu u tamu, gdje će biti „plač i škrgut zubi“…

Jasno nam je da je svadbena odora nebeskog Kraljevstva posvetna milost, koju vjernik besplatno prima prigodom svoga krštenja. Ta se odjeća obnavlja sakramentom ispovijedi i ukrašava se drugim sakramentima, molitvom i dobrim djelima. Bez takve odjeće ne možemo ući na gozbu Kraljevstva Božjega.

Tu odoru mi dobivamo besplatno. Svadba je besplatna. Ali oboje moramo prihvatiti sa zahvalnošću i na dostojan način. Tko nije zahvalan Bogu na njegovim darovima, on ih i ne zaslužuje. Čak i ako ih je Bog dao, ipak će mu biti oduzeti – ako ih dotični pokvarenjak ne prihvati ponizno, dostojanstveno i zahvalno.

Borimo se stoga protiv svoje lijenosti i nezahvalnosti! Iskorijenimo oholost! Uklonimo mane koje imamo – a svi ih imaju! Njegujmo vrline! Počnimo se ponašati kao prava djeca Božja, kao djeca Svevišnjeg Kralja – kao prinčevi i princeze, jer nas je Bog takvima stvorio i takvima učinio na sakramentu Krštenja. – U tom slučaju ne treba se bojati da ćemo ostati izvan Kraljevstva Božjega. Inače nećemo imati mjesta u njemu.

Neka nam naš nebeski Otac udijeli tu milost, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Objava 28. nedjelja kroz godinu: Mnogo je zvanih, malo je izabranih! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pokora

Prije obraćenja Franji su se gubavci gadili. No kada je počeo razmatrati kako se Krist ponizio uzevši ljudsko tijelo (usp. Filipljanima 2,6–8), Franjo je počeo drukčije gledati na svijet i drukčije se prema njemu odnositi. Jednoga dana na putu je susreo gubavca. Prvi mu je poriv bio pobjeći od unakaženoga čovjeka, jer se, kao i gotovo svi u to doba, gnušao blizine gubavaca. Umjesto toga, Franjo mu je prišao i zagrlio ga. U tom se trenutku ono što mu se prije činilo „gorkim” pretvorilo u „slatkoću duše i tijela”, kako je zapisao njegov životopisac. Sam se Franjo u svojoj Oporuci, napisanoj nedugo prije smrti, prisjetio da ga je Gospodin doveo među gubavce i da je ondje „počeo činiti pokoru”. Taj je susret bio presudna prekretnica njegova obraćenja.

Siromaštvo

Jednoga dana, na misi na blagdan svetoga Matije, Franjo je čuo evanđeoski odlomak u kojem Krist potiče svoje učenike da „ništa ne nose na put” (usp. Matej 10,9–10). Odmah je uskliknuo: „To je ono što želim, to je ono što želim svim srcem!” Od tog se trenutka odrekao svega što je posjedovao i nastojao slijediti Krista u potpunom oslanjanju na Boga. Nije želio nemati ništa samo radi siromaštva. Želio je isprazniti sebe kako bi ga ispunio jedino Bog i ono što mu Bog želi dati. Time je ujedno živio i Kristov poziv bogatom mladiću: „Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima… pa dođi i slijedi me!” (Matej 19,21). Za razliku od bogatoga mladića, koji je otišao žalostan, siromaštvo je Franju i njegove sljedbenike učinilo slobodnima i radosnima.

Molitva

Toma Čelanski zapisao je da je sveti Franjo „cijelo svoje biće usmjeravao prema onom jednom što je molio od Gospodina, i to ne toliko moleći koliko i sam postajući molitvom”. Kao da je utjelovio biblijski poticaj: „Bez prestanka se molite!” (1 Solunjanima 5,17). Iako je molio gdje god se nalazio, Franjo se često povlačio u špilje i pustinjaštva, ponekad i na više tjedana. Ondje je Bogu izlijevao cijeloga sebe. Molio je cijelim bićem: srcem, umom, osjećajima, pa i tijelom. Molitva ga je postupno preobražavala. Na drugom mjestu Toma Čelanski piše da je Franjo nakon duboke molitve bio „promijenjen gotovo u drugoga čovjeka”. Molitvom je Franjo postajao sve sličniji Kristu.

Mir

Iz njegova života pokore i molitve proizlazi još jedno obilježje Franjine baštine: mir. Franjo je često pozdravljao druge i započinjao propovijedi riječima: „Mir i dobro!” Mir nije samo odsutnost sukoba nego prisutnost dobrote koja dolazi od Boga. Kršćanski je mir doista dar Duha Svetoga, a ne nešto što možemo steći vlastitim naporima. Franjo ga je primio predajući se Bogu: prihvaćajući pokoru i siromaštvo, služeći siromasima i odbačenima, opraštajući drugima i tražeći Boga u molitvi. Takvim je načinom života Franjo primio unutarnji mir kakav svijet ne može dati. Taj je Božji mir zatim, kao mirotvorac, nosio u sebi u nasilan i podijeljen svijet.

Suobličenje Kristu

Ako se u Franjinoj baštini nešto posebno ističe, onda je to njegovo suobličenje Kristu. U svemu što je činio Franjo je nastojao postati sličan Isusu. To se na najizvanredniji način pokazalo 1224. godine, samo dvije godine prije njegove smrti, kada je na gori La Verni primio stigme, rane raspetoga Krista, na vlastitom tijelu. Sveti Bonaventura protumačio je taj događaj upravo kao suobličenje, napisavši da je „prava ljubav prema Kristu preobrazila ljubitelja u samu sliku Ljubljenoga”. Ipak, stigme su bile vrhunac cijeloga života nasljedovanja Krista. Franjo se već prije preobražavao u Kristovu sliku po Evanđelju, molitvi, siromaštvu, grljenju gubavca, služenju siromasima i primanju Krista u euharistiji. U svim tim djelima Franjo se postupno svlačio staroga čovjeka i sve se više preobražavao u Kristovu sliku.

Osamsto godina nakon smrti Franjo i dalje progovara Crkvi i svijetu. Pokret koji je utemeljio stoljećima je donosio obilne plodove po braći, sestrama i laicima koji nastoje slijediti njegov jedinstveni način života. Ipak, njegova baština pokore, siromaštva, molitve i mira u konačnici upućuje dalje od samoga Franje. Ona vodi Kristu. Upravo bi to moglo biti njegovo najveće naslijeđe: pokazao nam je put k Bogu. Svetost na kraju vodi pobožanstvenjenju, kada dopustimo Kristu da nas sve više preobražava u sebe

Objava Razumijevanje baštine sv. Franje Asiškog pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Blaženi čistoga srca

„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati” (Mt 5, 8). Uistinu čisti srcem jesu oni koji preziru zemaljsko, a traže nebesko. Oni ne prestaju čeznuti gledati Gospodina i uvijek se klanjati  živom i istinitom Gospodinu Bogu čistim srcem i dušom. Ovo nastaje kao posljedica temeljnoga stava zauzetoga prema Bogu i stvarima u viđenju stvoriteljskoga i spasiteljskoga plana nebeskoga Oca. Sveti Bono piše ocu Franji da je također i tijelo nastojao držati s poštovanjem u svetosti, držeći neporočnim čitavoga sebe. Čistoga srca je onaj koji u svom životu daje prvenstvo Bogu i pravo mjesto stvarima kako bi one bile na službu Božje slave, a ne u službi neuredne čovjekove ljubavi. „Prezirati zemaljske stvari” u Franjinu mišljenju ne znači omalovažiti Božje stvarateljsko djelo, nego je to poziv da hvalimo i slavimo Gospodina. „Mrzimo svoje tijelo s njegovim manama i grijesima, jer ono, živeći tjelesno, hoće da nam oduzme ljubav Isusa Krista i život vječni” (Nepotvrđeno pravilo; ubuduće NPr 22, 5). Objekt prezira je grijeh koji ima sjedište unutar čovjeka tj. u ljudskom srcu. Franjo svoje mišljenje izražava Matejevim tekstom: „Iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To kalja čovjeka” (Mt 15, 19 – 20). To su negativne stvarnosti koje čine „nečistim” čovjekovo srce.

U Nepotvrđenom pravilu 22, 10 – 25 Franjo donosi parabolu o sijaču i sjemenu te  naglašava da se treba čuvati zloće i lukavštine Sotone koji želi od Boga odvratiti čovjekovu „pamet i srce”. „I mnogo se čuvajmo zloće i lukavštine Sotone. On ne da da čovjek svoj um i srce ima kod Boga. I obilazeći traži da ljudsko srce, pod vidom kakve nagrade ili pomoći, ugrabi i uguši riječ i zapovijedi Gospodnje izbriše iz pamćenja, te hoće da srce čovjeka zaokupi svjetovnim poslovima i brigama te da se u njemu nastani” (NPr 22, 19 – 21). Đavao želi čovjeka zavesti zasljepljujući ga svjetskim stvarima i brigama i uzeti ga potpuno u posjed. Redovnik upada u rizik otuđiti se od Gospodina svojim prevelikim aktivizmom,   opravdavajući ga pod izgovorom ljubavi prema braći. U svetoj ljubavi, koja je Bog (1 Iv 4, 16), molim svu braću, kako ministre tako i ostale, da odstranivši svaku zapreku i zapostavivši svaku brigu i skrb, kako god bolje mogu učine da Gospodin Bog bude služen, ljubljen, čašćen i štovan čistim srcem i neokaljanim duhom” (NPr 22, 26). Služenje, ljubav, slavljenje Boga trebaju oblikovati život vjernika. Duhovno mora imati prednost pred tjelesnim, materijalnim, vremenitim. „Tražite najprije Kraljevstvo Božje, a sve ostalo će vam se nadodati” (Lk 12, 31). Biti „čist” znači unutar biti potpuno slobodnim za Boga, ispražnjena srca od težine sebičnoga ja i odstranjene skrbi vanjskoga svijeta. Onaj koji je čist isključivo je raspoloživ za onoga koji je jedini Gospodar njegova života.

Čisti u Duhu

Unutarnja čistoća, stečena s jakom i trajnom askezom, čini bitnu pretpostavku za autentični molitveni život. Ovo stajalište Franjo naglašava u različitim tekstovima Spisa. „Ljubimo, dakle, Boga i klanjajmo mu se čistim srcem i čistim duhom, jer on, tražeći ovo iznad svega, kaže: Istinski će se klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini (Iv 4, 23). Svi, naime, koji mu se klanjaju treba da mu se klanjaju u duhu istinitosti (usp. Iv 4, 24). I iskazujmo mu pohvale danju i noću (Ps 31, 4) govoreći: Oče naš, koji jesi na nebesima (Mt 6, 9), jer valja svagda moliti i nikada ne sustati (Lk 18, 1)” (2 Pismo vjernicima, ubuduće 2P 19 – 21). Pravi klanjatelj  je čovjek „čista srca”, čovjek koji snagom svoje čistoće postaje trajni molitelj: „I klanjajmo mu se čistim srcem, jer treba svagda moliti i nikad ne sustati (Lk 18, 1); jer takve upravo klanjaoce traži Otac…” (NPr 22, 29 – 30).

Po milosti koju Bog daje u ovom čistom klanjanju, čovjek dobiva sve veću intimnost s Njim, predajući mu se u savršenom ujedinjenju voljā. U ovoj perspektivi Franjo moli: „Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, podaj da mi slabi radi tebe vršimo ono što znamo da ti hoćeš, i da uvijek hoćemo što se tebi sviđa, da, iznutra očišćeni, iznutra prosvijetljeni i raspaljeni ognjem Duha Svetoga, uzmognemo slijediti stope tvoga Sina (usp.1 Pt 2, 21), Gospodina našega Isusa Krista i da samo po tvojoj milosti dođemo k tebi, Svevišnji…” (Pismo braći, ubuduće PBr 50 – 52).

U navedenim tekstovima Franjo izjednačuje moliti čistim srcem i čistim duhom s molitvom u duhu i istini, potičući na trajnu molitvu, osobito uvijek moliti Oče naš. U Potvrđenom pravilu moljenje čistim srcem prepoznato je kao dar Duha Svetoga. Ipak da bi ovaj dar bio djelatan traži čovjekov odgovor kroz radikalno unutarnje čišćenje, koje odstranjuje moralne nedostatke počevši od glavnih grijeha: oholosti, zavisti, škrtosti i znanosti koja napuhuje, sve do egoistične ljubavi i nepoštivanja drugih (Potvrđeno pravilo, ubuduće PPr 10, 8 – 11).

Isto mišljenje donosi i Klara upozoravajući sestre da odstrane svaku „podjelu i neslogu” i potiče ih na „uzajamno jedinstvo i ljubav”, preporučujući im da iznad svega trebaju željeti imati Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje i moliti ga uvijek čistim srcem (Klarino pravilo, ubuduće PrKl 10, 6 – 10). Što više svladamo sami sebe s vlastitim kompromisima i uronimo u kreposti otkupljujuće Kristove milosti, to će nam više Duh Sveti dati unutarnje slobode, što je posljedica molitve „čistim srcem”. Čisti srcem su oni koji preziru zemaljske stvari i traže nebeske i ne prestaju nikad klanjati se i gledati Gospodina Boga. Po molitvi čistoga srca Bog Otac može biti „viđen”, tj. vjerovan, upoznat, ljubljen i štovan u Sinu po Duhu. Na početku svoga obraćenja Franjo u duhu prima ovu Božju objavu: „Franjo, ostavi sada svjetske i isprazne užitke radi onih duhovnih… i prezri samoga sebe, ako želiš upoznati mene” (Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje, ubuduće 2 Čel 9). Blaženi Egidije znakovito tvrdi da „čistoća srca vidi Boga”. Bog se može „vidjeti u Duhu”, na Ivanov način, kako Franjo tumači u Prvoj opomeni: „Otac prebiva u nepristupačnu svjetlu (1 Tim 1, 16);  Bog je duh (Iv 4, 24) i Boga nikada nitko ne vidje (Iv 1, 18). Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer duh je onaj koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63)”.        Blaženi Egidije piše da je molitva početak i kruna svakoga dobra. Tko ne zna moliti ne poznaje Boga. On je uvjeren da se Bog priopćava samo onomu tko ga zaziva s iskrenošću u čistoći srca. Čistoća srca utemeljuje „trajno moljenje”. Molitva postaje primarna potreba koju nikada više ne može napustiti. Molitva traje u onima koji su dobili stvarnu unutarnju čistoću i to je „molitva u Duhu”, ostvarena od Duha Svetoga, koji će „počivati na njima… i u njima će učiniti svoje boravište” (2 P 9, 48). „Potrebno je težiti za poniznošću, za strpljivošću te za čistim, jednostavnim i istinskim mirom duha.” ( NPr 17, 15 – 16).

U ovako raspoloženom srcu, Duh aktualizira dubinsko zajedništvo s Presvetim Trojstvom, moleći u nama, s nama i za nas. Franjo naglašava: „A budući da mi, bijedni i grešni, nismo vrijedni Bože Oče, ni da tvoje spomenemo ime, molimo i zaklinjemo da Gospodin naš Isus Krist, tvoj ljubljeni Sin u kojemu ti je sva milina, skupa s Duhom Tješiteljem, tebi zahvaljuje kako je tebi i njemu po volji, umjesto svih nas, jer je on tebi dostatan za sve i po njemu si nam tolika dobra učinio. Aleluja” (NPr 23, 5). U Nepotvrđenom pravilu, u kontekstu poticaja – služiti, ljubiti i klanjati se čistim srcem i čistim duhom, Franjo poziva na „gradnju kuće u nama, prebivališta trajnog Njemu koji je Gospodin Bog Svemogući, Otac i Sin i Duh Sveti, koji kaže: Budni budite i u svako doba molite, da uzmognete umaći svim zlima koja imaju doći te stati pred Sina Čovječjeg” (NPr 22, 27s). Bliski Franjin drug, fra Egidije također ističe da je nužno u svojoj duši za Gospodina pripremiti prebivalište. Ako čovjek u svojoj duši ne pripremi sobu za Boga, neće naći mjesto i mir među Božjim stvorenjima.

Ova božanska prisutnost Božji je odgovor čovjeku koji mu se daruje čiste savjesti, budući da je On sam sretan otkriti se stvorenju i istovremeno ga osnažiti za rast, darivajući mu samoga sebe, svoju ljubav, svoj božanski život bez granica.

Žrtva hvale nepodijeljenoga srca

Pozvani i od Boga izabrani danonoćno prinose žrtvu hvale nepodijeljenoga srca pripadajući Gospodinu. Franjin život obilježava „čarobna nevinost i čistoća srca” kao stav koji označuje nebrojene izražaje njegova života, izravno se odnoseći na Boga u molitvi, osobnoj i zajedničkoj. U molitvi čistoća se pokazuje kao potpuna otvorenost srca prema Bogu u izravnom, intimnom govoru, ni malo rastresenom dragim osobama i predmetima ili bilo kojim drugim izvanjskim stvarima. Uživimo se malo dublje u tekst koji Franjo upućuje čitavom Redu: „Ispovijedam sve svoje grijehe…te radi svega toga molim brata H., mojega gospodara, generalnog ministra, neka učini kako bi svi opsluživali Pravilo besprijekorno i neka klerici pobožno pred Bogom mole časoslov ne pazeći toliko na napjev glasa koliko na sklad duha, da bi se glas slagao s duhom, a duh s Bogom i da bi čistoćom srca mogli ublažiti Boga, a ne da raspuštenim glasom draškaju uši narodu” (PBr 38 –  42). Franjo se služi izrazom „čistoća srca” u vrlo preciznom kontekstu pa poziva na slavljenje liturgije časova s „pobožnošću”, ne stavljajući u prvi plan „melodiju glasa”, nego „slaganje s duhom”, koji se mora „slagati s Bogom”. Kako se Božanski časoslov u koru, po crkvenom zakonu, sav slavio pjevanjem, možemo razumjeti Franjinu utemeljenu brigu u ispunjenju ovoga „božanskog djela” od trenutka kada je saznao za neprilike u Redu na ovom području. Bojao se da bi koji brat, glazbeno nadaren, milozvučnoga glasa, mogao izgubiti „čistoću srca”, tražeći više aplaudiranje prisutnih vjernika, nego prinošenje Bogu „žrtve hvale” koristeći od Boga primljene darove za osobno isticanje i prestiž. Zato Franjo traži da manji brat bude intenzivno ujedinjen s Bogom svojim duhom i da mu bude na raspolaganju kako bi postao gotovo usta preko kojih Bog danas izražava svoju riječ: „Glas složi s duhom i duh, zatim, složi s Bogom”. Ovo je „čistoća srca” očitovana u molitvi, u kojoj čovjek postaje sredstvo po kome Vječni izražava svoju riječ i ostvaruje se danas slava Presvetoga Trojstva.

Prvi životopisac izvještava kako je Franjo obvezu moljenja časova izvršavao bez  okretanja okolo i bez prekidanja, jer je smatrao teškim grijehom i najlakšu rastresenost te ju je odmah ispovijedao. „Za vrijeme jedne korizme, Franjo je napravio malu posudu kako bi iskoristio vrijeme bez gubitaka. No, jednog dana, dok je pobožno recitirao Treći čas, dogodilo mu se da je slučajno zaustavio pogled na toj posudi (vazi), i bio ometen u molitvenom žaru svoje nutrine. Žalostan što je glas srca upravljen božanskom uhu bio prekinut, završivši Treći čas, rekao je prisutnoj braći: ‘Ah! Ovaj beskoristan posao imao je toliku moć na mene da je moj duh skrenuo na se! Žrtvovat ću ga Gospodinu jer mi je bio zapreka u izravnom prinošenju žrtve hvale Bogu.’ Rekavši to, pograbi posudu (vazu) i baci je u oganj, govoreći: ‘Stidimo se kad se damo rastresti beskorisnim fantazijama za vrijeme molitve kada razgovaramo s velikim Kraljem’” (2 Čel 97). Franjo je recitirao psalme s krajnjom pažnjom razuma i duha, svjestan Božje prisutnosti. 

Slijediti Jaganjca bez ljage

Središte Franjina i franjevačkoga života jest euharistija. Franjo na koljenima moli braću da dadnu najveće poštovanje Kristu u euharistiji: „Molim u Gospodinu svu svoju braću svećenike, koji to već jesu i koji će biti i koji žele biti svećenici Svevišnjega da, kad god budu htjeli slaviti misu, čisti i na čist način obave s poštovanjem pravu žrtvu Presvetoga tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista svetom i čistom nakanom. Neka to ne čine ni za kakvu zemaljsku stvar niti iz straha ili ljubavi prema kojem čovjeku, kao oni koji se ulaguju ljudima  (Ef 6, 6; Kol 3, 22), nego neka svu volju, potpomognutu milošću, uprave k Bogu želeći se svidjeti samo njemu, vrhovnomu Gospodaru, jer On tu sam djeluje kako je njemu po volji” (PBr 14 – 15).

Da bismo ispravno razumjeli smisao „čistoće”, moramo poznavati i vrijeme u kojem je Franjo pisao ovo pismo kao i okolnosti teških zloupotreba slavljenja euharistije. Svijet je rijetko sudjelovao u svagdanjem slavljenju euharistije, ali svećenici su to činili dnevno iz navike, štoviše, nemali dio svećenika je umnožavao mise s ciljem dobiti. Radi toga Franjo energično opominje i potiče svoju braću da budu „čisti” tj. besprijekorna života, kako bi dostojno „s čistoćom” tj. sa svetom nakanom slavili euharistiju, jer samo Krist – Jaganjac mora biti stožer privlačenja žrtvenoga čina: „Velika je bijeda i slabost, vrijedna sažaljenja, imati njega – Jaganjca tako nazočna i brinuti se za bilo što drugo na svijetu… Kad bi netko drukčije činio, postao bi Juda izdajnik i bio bi krivac Tijela i Krvi Gospodnje (1 Kor 11, 27)”, (PBr 24 i 16.). Franjo Judu smješta u kontekst posljednje večere kada Krist gorko konstatira, dok pere noge svojim učenicima: „Tko je okupan, treba mu oprati samo noge. On je potpuno čist. I vi ste čisti, ali ne svi. Znao je, naime, tko će ga izdati, zato je i rekao: Svi niste čisti” (Iv 13, 10 – 11). On smatra da čovjek prezire i profanira Jaganjca Božjega ne samo kada ga prima nedostojno nego također i kada je u stanju milosti, a jede ga bez ikakvoga unutarnjeg raspoloženja. „Koliko mora biti svet, pravedan i dostojan onaj tko, Onoga koji više ne umire nego vječno živi i koji je proslavljen, dotiče svojim rukama, srcem i ustima blaguje i drugima pruža da ga blaguju. Ta gledajte, braćo svećenici, svoje dostojanstvo i budite sveti jer je on svet” (PBr 22 – 23). „Čist” je svet, pravedan čovjek, kršćanin koji se daje Kristu, Jaganjcu bez ljage. U 2. Pismu vjernicima Franjo piše: „Gospodin hoće da se svi spasimo po njemu i da ga primamo čista srca i neokaljana tijela” (2 P 14).

Potrebna svojstva za dostojno primanje pričesti, uz unutarnju čistoću je i čistoća tijela. Iz ovoga je vidljiv mentalitet Franjina vremena koje je među traženim uvjetima za euharistijsku pričest sadržavao i „uzdržljivost” za supružnike. Ova dva izričaja „čisto srce” i „čisto tijelo” upotrebljavaju se samo u kontekstu slavljenja euharistije. Franjo ovdje razlikuje duhovnu čistoću od tjelesne, dajući prednost duhovnoj na kojoj se temelji i tjelesna čistoća: „I svi se mi mnogo čuvajmo i sve svoje udove držimo u čistoći” (NPr 12, 5). Ovim Franjo  preporuča celibat više nego jednostavnu tjelesnu čistoću.

Sv. Bono naglašavajući čistoću srca i tijela piše o sv. Franji: „Kao straža na stražarnici, bdije strogom disciplinom i najvišom brigom kako bi sačuvao čistoću srca i tijela” (LM 5, 3). Zatim: „Iako je već bio dosegnuo divnu čistoću srca i tijela, nije prestajao čistiti oči svoga duha potokom suza, ne brinući se za štetu što su je podnosile oči tijela” (LM 5, 9). Iz navedenoga očito je da Franjo, iako je dosegao veliki stupanj svetosti i mistične kontemplacije, nije prestajao živjeti u strogoj askezi, kako bi učinio cjelovitijom svoju unutarnju čistoću.

Govoreći o franjevačkom propovijedanju, evangelizaciji, ističe: „Opominjem i upozoravam istu braću da u propovijedanju njihove riječi budu prokušane i čiste, na korist i izgrađivanje naroda” (PPr 9, 3 – 4). Franjo preporučuje „čisti” i mudri naviještaj evanđeoske istine, s načinom govora i sadržajem jasnim i izgrađujućim prema Kristovu načinu koji ljudima donosi Očevu radosnu vijest.

Unutarnja prozračnost

Čistoća je povezana s jednostavnošću i unutarnjom prozračnošću. Time se označava djelovanje i duhovna slika Franje i njegovih sljedbenika. Papa Inocent III. divio se Božjem čovjeku koji je tražio odobrenje Pravila, „čistoćom i jednostavnošću duha”. Isto poštivanje prema Franji pokazuje i biskup iz Osima, zahvaljujući Gospodinu za Franjinu „čistoću i jednostavnost srca” (1 Čel 78). Franjo predstavlja program koji sam treba kvalitetno izvršiti u ulozi manjega brata i oca mnoštva sinova: „Ujediniti u nevinost života jednostavnost goluba”(2 Čel 24).

 Želeći nacrtati idealni portret manjega brata, radije nego predložiti popis kreposti, Franjo predstavlja stvarno lice svojih prvih drugova ističući karakterističnu crtu svakoga od njih. Između ostalih kreposti, naglašava posebno „jednostavnost i čistoću fra Leona, koji doista odsjeva presvetom čistoćom” (1 Čel 102). U odlučujućem trenutku za franjevačku obitelj, kada se radilo o temeljnom usmjerenju Reda manje braće: kontemplativno ili apostolsko, utemeljitelj traži pomoć u molitvi redovnika koji su se isticali u duhovnosti: fra Silvestra i sestre Klare. Od Klare traži da moli sama, a i da uključi još koju sestru „neku  čistiju i jednostavniju djevicu” (Sv. Bonaventura, Legenda maior; ubuduće LM 12, 2).

Unutarnji stav, obilježen  čistoćom i jednostavnošću, mora se, između ostaloga, izraziti u vjernom aktualiziranju evanđelja, što je posebno istaknuto u Pravilu. Franjo komentirajući braći viđenje domaće golubice, ističe potrebu ujediniti u nevinost života jednostavnost golubice… „Povjerit ću svoj Red zaštiti Crkve, kako bi u njezinoj prisutnosti cvjetalo uvijek sveto vršenje evanđeoske čistoće i da ne dopusti da presahne ni za trenutak dobar miris života” (2 Čel 24). Franjo promatra ovcu kao dar, jer je simbol nevinosti i jednostavnosti  (LM 8, 7), ističući da te vrline trebaju odsijevati u njemu samome kao i u njegovim sljedbenicima. Brata Leona naziva „Ovčicom Božjom” ili „bratom ovčicom” jer je u njemu prepoznao spomenute vrline. Doživljava jednostavnost, nevinost i čistoću ptica koje u svom Pismu uspoređuje s čistim, poniznim i vjernim dušama (Cvjetići 22).

Zaključak

Unutarnja čistoća, u kontekstu riječi i života sv. Franje Asiškoga, vrlo je važna u duhovnom životu franjevca, a služi i kao primjer i poticaj osobito Bogu posvećenim osobama. Proizlazi iz iskustva Boga „koji je sam blag, nevin i čist” (NPr 23, 29). Siromašak je postojano i revno tražio od Oca da ga osposobi za istinsko životno zajedništvo s Njim. S trajnom napetošću prema postizanju pune „slobode srca” nasuprot svega i svih, manji brat gleda povećanu mogućnost ljubiti, dajući se bez granica. Ovaj ideal  „čistoga srca”, ostvarivan pomoću osobne, liturgijske i euharistijske tj. „trajne molitve”, moguće je, u mjeri raspoloživosti prema Božjem planu, živjeti svakodnevno.

U Franjinim Spisima i Franjevačkim izvorima, čistoća srca ima širi i radikalniji smisao od današnjega. To je potpuno uranjanje – promatranje i klanjanje samome Bogu: predstavlja novoga čovjeka sa srcem i duhom uvijek okrenutim prema nebu.

Čistoga srca je onaj koji daje pravo mjesto Bogu, stvarima, vlastitom tijelu, samom sebi, izbjegavajući svako otuđenje od služenja Bogu, izbjegavajući zasjede Sotone, svaki grijeh, čuvajući vlastito srce da ne živi prema zakonima tijela. Franjo u Pravilu ističe da mora biti temeljna briga slugu Božjih ostati slobodni za Boga, kako bi ga štovali i ljubili čistim srcem i duhom. Čistoća je sloboda srca prema svima i svemu; život u zajedništvu s Bogom, s novim pogledom na sve stvoreno.

Čistoći srca prethodi molitva. Čistoća je Duh Božji koji daje sposobnost moliti srcem koje je čisto i koje surađuje s milošću, boreći se snažno protiv vlastitih poroka. Franjo jasno kaže: „Čisti srca su oni koji nikad ne prestaju gledati Boga i klanjati mu se.” Molitva je neophodna za život u čistoći. Za vrijeme trajne molitve u Duhu, srce čovjekovo postaje prebivalište i boravište Presvetoga Trojstva.

Čistoća srca je srce potpuno otvoreno Bogu, bez bilo kakve rastresenosti. Liturgija je prava „žrtva hvale”, sklad glasa i srca s Bogom. Slaviti liturgiju čistim srcem znači isključivanje svakoga motiva koristi, svake rastresenosti. To je prije svega jedinstvo u sebi i posveta žrtvovanom Jaganjcu.     Čistoća u širem smislu je jasnoća, prozračnost, jednostavnost. Čistoća i jednostavnost su darovi kojima brat mora slušati i živjeti evanđelje kao i  Pravilo bazirano na evanđeoskoj poruci.Čistoća se pokazuje konačno kao „čistoća anđela” koja dolazi do izražaja u odnosu  između Franje i stvorenja, u zajedništvu i „pohvali” Stvoritelju. Franjo doseže mirnu uravnoteženost, u koncertu stvorenja, u uzajamnom spontanom služenju; postiže sklad između tijela i duha, čineći žrtvu Bogu; Franjo živi „divnu čistoću” u posvećenim osjećajima, kao novi čovjek, koji je našao izvornu nevinost. Konačno, čistoća je jednaka „svetosti”. To je odsjaj same Božje čistoće.

Objava Čistoća srca u životu i spisima sv. Franje Asiškoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Središte svakog liturgijskog čina jest Božja riječ, zapravo sam Bog. Nikada ne smijemo izgubiti iz vida tu istinu.

Najveće i najvažnije liturgijsko djelo u Kristovoj Crkvi je euharistija, sveta misa, žrtva zahvalnosti, nekrvno ponavljanje muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Stoga, posebno u svetoj misi, moramo imati pred očima prije svega prisutnost Boga među nama i njegovu riječ, upućenu nama osobno, a ne samo prošlim naraštajima ili nekome drugome.

U današnjoj sv. misi, Gospodin nam govori o istoj stvari i u Starom i u Novom zavjetu. U Starom zavjetu, Gospodin, preko proroka Izaije _{(Iz 5, 1-7)}, uspoređuje izraelski narod, a posebno Judino pleme, sa svojim vinogradom, za koji je on, Gospodin, učinio sve moguće, što je potrebno da mu dadne dobar plod, ali njegov vinograd umjesto grožđa dao mu je samo vinjage – to jest nezrele, beskorisne i neupotrebljive plodove. Božji narod nije odgovorio svom Stvoritelju vjerom i ljubavlju, i zbog toga je Bog odlučio napustiti ih, tako da njegov vinograd bude potpuno uništen.

To se dogodilo kad je Bog dopustio Babiloncima da osvoje Jeruzalem, zbog grijeha naroda, i da protjeraju Božji sveti narod u strane poganske zemlje, gdje su ostali robovi punih 70 godina – sve dok im Bog ponovno nije pokazao svoje milosrđe i vratio ih u njihovu domovinu, u zemlju Izraelovu.

U Novom zavjetu _{(Mt 21, 31-43)} Isus Krist ponovno uspoređuje svoj narod s Božjim vinogradom, ali ovaj put naglasak nije toliko na nevjernosti naroda, koliko na izdaji narodnih poglavara, koji se uspoređuju s nepravednim vinogradarima, koji vlasniku vinograda ne daju ono što mu pripada – udio plodova, prema dogovoru. Naprotiv, zlostavljaju i ubijaju gospodareve sluge, a na kraju ubijaju i njegova Sina, misleći da će na taj način naslijediti uzurpirani vinograd. Za taj grijeh Gospodin upozorava na tešku kaznu: ubijanje i uništenje nedostojnih vinogradara.

I to se ispunilo. Veliki svećenici, farizeji i vođe izraelskog naroda ubili su Isusa. Ali gdje su sada? Kamen koji su odbacili, Isus Krist, postao je temeljni kamen njegove Crkve. Na njemu je izgrađena cijela zajednica kršćanskih vjernika, koja Bogu daje dužnu čast i služi mu tijelom i dušom – jer na taj način djeluje i na čast i slavu Božju, kao i na vlastito vječno spasenje.

Međutim, da se ponovno ne osvrćemo oko sebe da vidimo kome Gospodin govori, okrenimo se k sebi! Gospodin govori nama. Svakome od nas, osobno. Svatko od nas može biti ili neplodna i beskorisna loza ili loš vinogradar. Prije svega, svatko od nas je Gospodnji vinograd, ili barem loza na Gospodnjem trsu, a to je sam Isus Krist.

Ako loza ne rodi ploda, bit će odsječena i spaljena. Ako loza ne rodi ploda, bit će uništena. Uzalud živi, uzalud postoji. To se jednako odnosi na velike i male, na roditelje i djecu, na bogate i siromašne. Ovdje nema iznimke. Svatko mora roditi plod vjere, ljubavi i dobrih djela – ako želi biti član Kraljevstva Božjega, za koje smo svi stvoreni.

Drugo, svatko od nas je također vinogradar. Prije svega, moramo raditi sami na sebi: obrazovati se i usavršavati. Pokajati se za svoje grijehe, ispovijedati ih, činiti pokoru i dati Bogu zadovoljštinu za svoje grijehe.

Zatim moramo raditi i u drugim dijelovima Božjeg vinograda: međusobno se usavršavati. Posebno roditelji svoju djecu, učitelji svoje učenike, drugovi i prijatelji – svoje drugove i prijatelje. Svi smo odgovorni jedni za druge i moramo ispuniti svoju misiju koju nam je Bog povjerio. Ako ne, Bog će nas pozvati na odgovornost!

Stoga, posvijestimo sebi da nam u cijelom našem životu Bog mora biti u središtu naše pažnje. On je uvijek na prvom mjestu, a posebno u našim liturgijskim slavljima. Ne smijemo samo čuti i razumjeti njegovu riječ, već je i primjenjivati i širiti među onima koji su zalutali od Boga.

Ako cijeli svoj život usmjerimo na Boga, Bog će biti naša sreća i naša radost i dovest će nas u svoje Kraljevstvo, pa makar i po križevima! Ondje ćemo uživati njegovu slavu zauvijek, kroz svu vječnost. Neka nam Gospodin udijeli tu milost po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetaca. Amen.

Objava 27. nedjelja kroz godinu: Božji vinograd pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.