Objava Tijelovo: Isus nas uvijek čeka u tabernakulu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zapravo, cijelo je čovječanstvo po grijehu palo u nesreću prokletstva. Palo je tako duboko, da se više nije moglo osloboditi vlastitom snagom. Koliko god se čovjek trudio, težina grijeha je mnogo veća od vrijednosti njegovih dobrih djela. Za spasenje čovjeka bila je potrebna Božja intervencija. Samo je Bog mogao spasiti čovjeka. I učinio je to: poslao je svog jedinog Sina, Isusa Krista, koji je na sebe preuzeo teret svih grijeha cijelog čovječanstva i, umirući na križu za nas, uništio je grijeh, oslobodio nas prokletstva i pomirio nas s Bogom.

Ostaje činjenica da se čovjek ne može spasiti sam, već se mora osloniti na Isusa Krista, mora vjerovati u Njega da bi bio spašen. – Dakle, ne može se spasiti isključivo na temelju svojih vlastitih ljudskih djela. U tom smislu, apostol Pavao s pravom govori Rimljanima da smo opravdani vjerom u Isusa Krista, bez obzira na djela Zakona – jer su svi ljudi sagriješili i nitko se ne može osloniti na djela Zakona.

Ova tvrdnja vrijedi i danas. Svatko tko misli da se samo vlastitom snagom može ostvariti, biti sretan u ovom životu i u vječnosti – teško se vara i osuđen je na prokletstvo, gubitak Božjeg blagoslova i obećane sreće. To je stalno uvjerenje i učenje Katoličke Crkve. Dobra djela imaju svoju vrijednost – ali ipak bez vjere u Isusa Krista, bez oslanjanja na opravdanje koje nam je On ostvario, nitko se neće spasiti.

Ovdje sada imamo dvije krajnosti: jednu krajnost protestantizma, drugu krajnost islama.

Protestanti kažu: vjerujte u Isusa Krista i spasit ćete se, bez obzira na djela. Djela nisu važna. Sve što je potrebno, jest vjera. Dakle, ako vjerujte u Isusa Krista, sve je u redu!

Islam naprotiv kaže: Ne vjerujte u Krista. Dovoljno nam je vjerovati u Alaha i biti dobri muslimani, biti dobri ljudi, postiti Ramazan, moliti se pet puta na dan, prema zakonu, poštivati islamske tradicije – i spasit ćemo se, iako ne vjerujemo u Krista.

Čak i među katolicima, uz uravnoteženi centar, imamo i krajnje desničarske i ljevičarske ekstremiste.

Ekstremni desničari misle da mogu raditi što god hoće: ići u crkvu ili ne, raditi ili ne, moliti ili ne, biti pošteni ili bezobrazni, jesti svoj kruh u znoju lica svoga ili biti paraziti, lopovi i kradljivci – za njih je sve relativno: oni misle da su dobri, jer su katolici, vjeruju u Krista, nikada nisu zanijekali svoju vjeru. Stoga su sigurni da će se spasiti. Takvi katolici nisu ništa bolji katolici od protestanata.

Ekstremni ljevičari kažu: mi ne znamo ništa o Bogu. Bog možda i postoji, a možda ga i nema. Mi ne kažemo ni da, ni ne. Ne miješamo se u to. Neka se svećenici i biskupi bave vjerom. Nama je dovoljno raditi, uzdržavati svoju obitelj, biti dobri i pošteni, a što se tiče vjere: ima toliko religija, da nitko nije siguran koja je religija prava, a koja kriva. Stoga: radi, poštuj zakone, budi dobar čovjek i to je dovoljno! Takvi katolici nisu ništa više katolici od muslimana.

Pravi katolik je uravnotežen: on vjeruje i poštuje vjeru. Daje svoj život za vjeru. Ali ne dokazuje svoju vjeru toliko riječima, koliko djelima. Jer, „vjera bez djela je jalova” – štoviše, čak i mrtva, kako kaže sveti Jakov apostol _{(usp. Jak 2, 20. 26).}

Konačno, i sam Isus Krist kaže to isto u današnjem Evanđelju _{(Mt 7, 21-27),} ali s posebnim naglaskom, rekavši: „Neće u Kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima”. Treba li nam jači dokaz da je vjera bez djela mrtva? Ipak, Isus Krist potkrepljuje ovu tvrdnju i dodatkom: „Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!”

Kakve strašne riječi! Čak i da imate dovoljno jaku vjeru da činite čudesa – a bili ste licemjeri, niste djelovali na temelju vjere, nego na temelju svojih ljudskih načela – bit ćete osuđeni! Jer samo dobra djela, temeljena na vašoj vjeri u Isusa Krista, na ljubavi prema njemu, izvršena na osnovu Božje volje i njegovih zapovijedi, samo ona dokazuju da imate vjeru, tj. da iskreno vjerujete u Krista.

Mnoge propovijedi, mnoge riječi, vjerske knjige, velika propaganda – sve to može biti samo prazna, varljiva demagogija, ako te riječi ne potvrđuju dobra djela.

Uistinu, nerazuman je čovjek koji misli da će dobro proći i s polovičnim poslom: bilo da misli da je dovoljno samo vjerovati, bilo da misli da je dovoljno samo djelovati. Pokušavaju letjeti s jednim krilom. Takvi ljudi grade svoju kuću na pijesku. Ona će se uskoro srušiti, riskirajući da urušavanjem ubije svog vlasnika.
– Naprotiv, oni koji biraju teži put, oni koji lete s oba krila: vjerom i djelima, samo oni grade svoju kuću na stijeni, kuću koja će čvrsto stajati do vječnosti.

Stoga, pozivamo sve ekstremiste katoličke vjere – i one desne (koji misle da su dobri vjernici čak i bez djela), kao i one lijeve (koji misle da su u redu, iako se ne ističu po vjeri) – da se vrate i postanu pravi Kristovi učenici, birajući Božji blagoslov i za ovaj život, i za vječnost.

Ali također, u ime Božje, pozivamo i sve one koji su izvan Katoličke Crkve, da ne misle da se može letjeti jednim krilom ili voziti lađu samo jednim veslom. To je uzaludan posao, kojim se vrtimo ukrug, sami oko sebe. Samo vjera, prava i cjelovita vjera u Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja – zajedno s djelima utemeljenim na toj vjeri i na ljubavi prema Isusu Kristu Gospodinu, samo to dvoje zajedno nam osigurava spasenje i vječnu sreću.

Nije svejedno kojoj religiji pripadate. Nije dovoljno vjerovati u nešto. Nije dovoljno okružiti se maglom i tamom. Potrebno nam je istinsko svjetlo i istinsko spasenje, koje je isključivo Božji dar, po Isusu Kristu.

Dao Bog da svi imamo takvu vjeru, dokazanu djelima i nagrađenu vječnim životom u nebeskom Kraljevstvu. Amen.

Objava 9. nedjelja kroz godinu: Riječi i djela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franju i franjevce Božji blagoslov prati od početka. Na proslavi 25. obljetnice Trećega reda u župi nazočno je oko 450 članova među kojima su župljani župa: Oštra Luka – Bok, Vidovice – Kopanice, Bošnjaci, Štitar i Županja.

U Crkvi je godina 1926. proglašena jubilarnom godinom: slavi se 700. obljetnica smrti sv. Franje Asiškoga. Na proslavu Jubileja u crkvu Gospe od Anđela u Gornju Tramošnicu zahvaljujući porcijunkulskom oprostu hodočasti na tisuće osoba iz Posavine. Na sv. misi za članove Trećega reda obučeno je 200 i zavjetovano 70 članova; među obučenim članovima je 50 iz toliške župe.

Godine 1934. Treći red župe Tolisa ima 1400, a polovicom 1952. ima 800 članova.

Fra Vitomir Vozetić 1959. i 1960. u Treći red prima 356 članova.

Na kongresu trećoredaca upriličenom povodom proslave obilježavanja 750. godišnjice Trećega reda u Zagrebu, u studenom 1971., nazočni su trećoreci naše župe.

Prvi put u povijesti u župu Tolisa 8. travnja 1984. došao je general franjevaca Manje braće fra John Waughn: među prvima ga pozdraviše trećoreci.

U posjet najbrojnijoj zajednici Trećega reda u Bosni 15. rujna 1984. došla je generalna ministrica s. Manuela Mattioli koja, oduševljena bratskim susretom na kojem je nazočno više od 1500 trećoredaca, kliče: Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim zbog ovoga našeg druženja!

Godine 1988. trećoreci s duhovnim asistentom fra Krunom Pejičićem slave 100. obljetnicu djelovanja pripremajući se molitvama zahvalnosti i dobrim djelima.

U godinama koje dolaze posebno smo pozvani svjedočiti Božju ljubav. Rat ostavlja posljedice, dobri ljudi ih liječe. Bratski susreti potiču na hrabrost dobrote.

Svi, posebno trećoreci, umnažamo radost s framašima kada je 28. – 31. svibnja 1998. na Raščici održan Nacionalni susret Frame Hrvatske i BiH na kojem je nazočan generalni ministar Reda Manje braće fra Giacomo Binni.

Na blagdan Utemeljitelja 2008. zahvaljujemo Gospodinu na 120 godina djelovanja; tada je primljeno 15 članova i zavjetovan 21 član. Gospodin nam dariva braću i poziva na život u bratstvu pored obitelji u kojoj živimo.

Obilježavajući 130 godina plodonosnoga rada hodočastili smo u Asiz i Padovu 22. – 27. rujna 2018., doživljaj koji se pamti.

Na desetom zavjetnom hodočašću s Gospinim kipom kroz župu 10. kolovoza 2021. pratili smo Majku Mariju od Raščice do Raščice: najmanji od najmanjih s Kraljicom Franjevačkoga reda; vijencima molitve i dobrih djela darivamo prilog za obnovu oltara Velike Gospe.

Sa župnom i franjevačkom zajednicom duhovni asistent fra Perica Martinović 7. kolovoza 2022. slavi Zlatnu sv. misu: zahvalnost braće i sestara.

Susret s generalnim ministrom Reda Manje braće fra Massimom Fusarellijem održan je 28. listopada 2024.: posavska katedrala ispunjena radošću.

U vijeće bratstva 20. rujna 2025. izabrani su: Ljerka Mikić, ministra; Dragica Nedić, zamjenica ministre; Ruža Živković, tajnica; Mariana Baotić, povjerenica za formaciju; Luka Baotić, povjerenik za Framu; Ivica Neretljak, rizničar; Marta Mikić, članica vijeća.

U Godini nade 2025., od 6. do 11. svibnja, hodočastimo stopama sv. Franje u Asiz i Padovu. U ovoj Godini sv. Franje 2026., od 6. do 11. travnja, hodočastimo u Rim i Asiz. Blagoslovljeno je hodočastiti na izvore franjevaštva i mjesta u kojima nas dobri ljudi pozivaju na svetost života da bismo imali blaženo preminuće kao Franjo i građani Neba. Do dolaska sestrice smrti neka nam je brat život Pjesma brata Sunca. Blagoslovljena je riznica franjevačke povijesti. Čuvamo sjećanja, ali živimo ovdje i sada za Boga i s Bogom, za brata čovjeka i s bratom čovjekom, otvoreni darovima, plodovima i poticajima Duha Svetoga.

Život je Božji blagoslov i dar nama, Gospodinu darivamo život ispunjen djelotvornom vjerom, nadom i ljubavi. Članovi su župne zajednice simpatizeri sv. Franje: duboka povezanost ujaka, časnih sestara i Božjega naroda: svi zajedno u jedinstvu različitosti živimo evanđelje.

U mjesnom bratstvu Gospodina kao vječni zaljubljenik slijedi 60 članova svih životnih dobi; ima sestara koje su više od 65 godina trećoredice. Bratstvu pripadaju članovi župa Oštra Luka – Bok, Županja i Orašje čiji zaštitnik blaženi kardinal Alojzije Stepinac bijaše trećoredac. U svijetu koji nam je samostan živimo ljepotu franjevačke duhovnosti i karizme. Duhovnom asistentu fra Perici Martinoviću zahvaljujemo na nesebičnom sebedarju.

Svaki duhovni asistent i član od osnutka do danas ima posebno mjesto i ostavlja neizbrisiv trag u bratstvu: upisani su u Božje i naše srce.

Prema Obredniku, Pravilu, Generalnim konstitucijama i Statutu OFS-a obavlja se primanje i zavjeti članova, izbor članova vijeća, život mjesnoga bratstva, dužnosti, obveze, prava i susreti. Njegujemo molitve zahvalnosti, osjećaje pripadnosti i zajedništva Redu u kojem smo sestre i braća koja se ljube. U temama koje pripremamo za susrete pratimo crkvenu i franjevačku godinu, potrebe bratstva i teme koje šalje Povjerenstvo za formaciju članova OFS-a BiH.

Pomažemo potrebnima: pokrenuli smo mnoge akcije pomoći u župi i uključili se u svaku pokrenutu akciju u župi i na razini Područnog i Nacionalnog bratstva. Od osnutka humanitarne udruge Srce za Afriku, 21. prosinca 2011., pomažemo rad našega misionara fra Ivice Perića: ova akcija traje cijelu godinu svih ovih i, vjerujemo, budućih godina. Posjećujemo stare i bolesne, razgovaramo s mladima, sa svima dijelimo tugu i umnažamo radost. Preminule članove pratimo na posljednje počivalište. Aktivni smo u župi i društvu, djelovanju Bosanskog i Nacionalnog bratstva, uvijek i svuda svjedočimo Ljubav. Objavljujemo tekstove u Župnom listiću.

S framašima, dječjim zborom Izvor i tamburašima ansambla Raščica umnažamo radost blagdana i susrete s mjesnim bratstvima OFS-a Domaljevac i Tuzla: svi zajedno srcem slavimo Gospodina.

Bitan smo i neizostavni dio zajednice kojoj pripadamo i koja nam pripada. Zahvaljujemo svima na suradnji i razumijevanju: dobro je biti sastavni dio lijepoga mozaika. U svakidašnjici i trenucima koji se pamte opslužujemo Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista slijedeći primjer sv. Franje Asiškoga koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života s Bogom i s ljudimaprelazeći iz Evanđelja u život i iz života u Evanđelje. Svaki dan krećemo ispočetka i nastavljamo dalje širiti mir i činiti dobro.

(Ljerka Mikić)

Objava OFS Tolisa: Radosni svjedoci Radosne vijesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Richard primjećuje kako je Isusova svetost bila privlačna. On je bio poput magneta. Za vrijeme njegovih propovijedi oko njega se znalo okupiti tisuće ljudi. To je svetost koja privlači i zrači, ono za čim trebamo težiti. Ljudi u svojim religioznim nastojanjima često znaju zalutati, tako da postanu nerealni, zatvore se u svoj svijet molitava i pokora i pri tom zatvore svoje srce za ljude oko sebe. Nameće se pitanje koliko to ima veze sa svetošću? Nije rijetko da kod vjernika susretnemo stav: „najvažnije je od svega da ja danas obavim svoju molitvu, jer je to najbitnije za moje duhovno spasenje”, a da pri tome ne povedu računa jesu li prema nekom bližnjem koji je trebao njihovo vrijeme i pažnju bili bezobzirni i neosjetljivi. Naše molitve i navike u religioznom životu nikada ne bi trebale biti izvršene na uštrb ljubavi prema bratu jer to sigurno nije put svetosti koji privlači poput magneta, već zatvaranje u vlastiti svijet u kojem često revnujemo samo radi vlastitoga užitka.

Razumjeti sebe

Drugi problem koji smeta mnogim ljudima da uopće stupe na duhovne staze i koji vrlo često susrećemo u današnjem modernom svijetu je mišljenje kako bi koncentracija na naš unutrašnji svijet bila izraz sebičnosti i egoizma, tako da se razvila sveprisutna praksa da ljudi uopće ne uspostavljaju odnos sa samima sobom ni sa svojim unutarnjim svijetom. Svi postaju orijentirani na ono izvanjsko, na glasove koji dolaze iz okoline i svijeta, a rezultat je nažalost vrlo plitka i površna svijest mnogih pojedinaca. Suprotno istini, smatra se da ćemo biti objektivniji i realniji što se više uputimo na svijet, a ne na svoju unutrašnjost. Ta nas zabluda dovodi do sve veće i prisutnije sljepoće. Tek kad krenemo uspostavljati stvarni odnos sa samima sobom, sa svojom dušom, postat ćemo istinski objektivni ljudi. U Novom zavjetu sotona se naziva i optužiteljem, on uvijek oblijeće oko nas da nam nametne osjećaj krivnje, sa željom da mrzimo sebe, a onda i druge. On ne želi da mi sami sebe razumijemo, već da uvijek sumnjamo u sami sebe. Ovo su također osjećaji koji će nam se lukavo pokušati podmetnuti kao skromnost, ali nemaju puno veze s Duhom Svetim. Duh Sveti je naša obrana. On nas savjetuje da ne vjerujemo tim glasovima tame, već da idemo za svjetlom koji je Isus Krist. Uvijek svoj odnos sa samima sobom, sa svojim unutrašnjim svijetom i sa svojom dušom predajmo Duhu Svetom i onda možemo biti sigurni da ćemo uspostaviti dobar omjer fokusiranosti na ono što je izvanjsko i na ono što je u nama. Ne postignemo li tu ravnotežu, nećemo uspjeti u svom poslanju, ali uz pomoć Božju nema razloga za strah.

Božja providnost

Isus je rekao: kada se vratim, hoću li naći vjere na zemlji?! Nije rekao: kada se vratim, hoću li naći ljude koji nedjeljom idu na Misu?! Nije rekao, kad se vratim, hoću li naći ljude koji idu svaki tjedan na ispovijed?! Hoću li naći ljude koji se jako brinu za svoje grijehe?! Poznajem ljude koji sve to rade i nemaju puno vjere. Oni su puni straha, ali ne vjere. Osnovni razlog zašto postajemo puni straha je taj što mi ne tražimo Boga, nego vlastito spasenje. Bitniji nam je neki mali sustav po kojem će se naša duša spasiti od samoga Isusa Krista. Koliko je to daleko od stava što su ga imali mučenici. Njih svijet uistinu nije bio dostojan. To su ljudi koji su bili veći od života. Oni su se odazvali na poziv radikalne nesigurnosti, a to je upravo onaj poziv koji šalje vjera svakom čovjeku. Napredovati na putu vjere znači prihvatiti nesigurnost, odustati od pokušaja da panično kontroliramo svoj život i svoje spasenje i da se otisnemo na putovanje predanja. Umjesto da stalno činimo sve kako bismo odgovorili na sve svoje potrebe, ostavimo prostora da nam u nekim stvarima Bog providi. Prepustimo Njemu da upravi s različitim aspektima našega života. Što mu više budemo prepuštali, vidjet ćemo da je Njegovo djelovanje kudikamo bolje od onoga što bismo mi vlastitom brigom i zauzetošću ostvarili. To je način da naš život postane skladan niz trenutaka koji obiluju blagoslovom, plodovima i svrhom. To je način da naše tragedije ne budu potpuni brodolomi i da odnosi koje imamo ne budu u neredu i svađama. Tako će naš život svijetliti kao primjer smislena i hrabroga življenja svim našim bližnjima i cijeloj okolini. Budemo li tako živjeli, naviještat ćemo evanđelje i širit ćemo magnetizam koji je posjedovao Isus Krist.

Samopoštovanje

Ponekad mislimo, barem većina nas, da glasovi koji podržavaju i podupiru nešto što bismo mi zapravo rado činili, nisu od Boga te ih odmah odbacujemo. To je vrlo oskudno razlučivanje. Ako uspostavimo odnos sa sobom i pronađemo svoje istinite, prave čežnje, uvidjet ćemo da i Bog za tim čezne. Pogrešno mislimo da glas koji dolazi od Boga traži od nas samo najteži način i da ništa što je lako nije od Boga. Glasove koje čujemo, neke unutarnje poticaje i previranja trebamo razlikovati. Ako su ti glasovi došli do nas iz prostora krivnje i mračnoga raspoloženja, povezani uz moranja i trebanja, trebamo ih bolje preispitati. Ako nam dolaze u raspoloženju mira i nisu povezani s krivnjom, velika je vjerojatnost da dolaze od Duha Svetoga. Trebamo prestati povezivati volju Božju samo s trpljenjem i trebamo je dovoditi u vezu s radošću života. Naš Bog stvara puno ljepote i uopće nije dosadan, već je jako zabavan. Ako mi konstantno slušamo negativne glasove umjesto glasove koji dolaze od Boga, uvidjet ćemo da nas ti negativni glasovi vrijeđaju, oni nam uporno poručuju da mi ne vrijedimo. Mi tada o sebi preuzimamo negativnu sliku i umjesto da objektivno priznamo neku svoju manu kao dio nas samih koji je normalan jer nismo savršena bića, mi počinjemo smatrati da je ta naša mana osnovna karakteristika našega bića i da nas je Bog stvorio jako loše. Nakon toga, počinjemo djelovati iz pozicije straha i krivnje, pa više nemamo poštovanja prema samima sebi. Okolina reagira tako da nas i ona prestaje poštovati i onda upadamo u začarani krug negativizma. Ispravan bi stav zvučao otprilike ovako: „ja možda jesam sebičan, možda sam često bio takav, ali to ću nastojati promijeniti jer je to moja loša strana, ali to ne znači da ja nisam ljubljeno dijete Božje i da ne zaslužujem ljubav i poštovanje, od samog sebe i od drugih. Kada me je Bog stvarao, nije stvorio nešto bezveze. Nije stvorio ni nešto savršeno, ali to je uredu, Bog me voli i to je razlog da sam sebe poštujem i želim sebi dobro bez osjećaja krivnje”.

Što danas konkretno znači ljubav za braću? To je vrijeme i razumijevanje za ljude koji nam se ne čine na prvi pogled privlačnima, koji nisu bogati, mirisni, koji ne znaju reći pravu riječ u pravo vrijeme. To je ljubav prema najmanjoj braći. Isus nam je to zapovjedio. Bio je konkretan, zabranio nam je da razlikujemo dostojne i nedostojne naše ljubavi. Dok god gledamo ljude sa strane i dijelimo ih na vrijedne i nevrijedne, mi ih gledamo s visine. Ako napustimo to pravo, ulazimo u zajedništvo sa slomljenošću, koja obilježava svakoga od nas! Sve što je u životu važno je Bog i ljudi oko nas. Zato je bitno da ovi savjeti ne ostanu na teoretiziranju, već da preuzmemo akciju. Prihvatimo vlastitu ranjenost, slomljenost i oprostimo vlastitim nesavršenostima. Tako ćemo razumjeti prirodu milosrđa i sami ćemo postati milosrdni. Ne možemo umišljati da znamo ljubiti Isusa, a da pri tome ne znamo ljubiti druge. Bog ljubi život, On konstantno stvara iz ljubavi prema životu, zato i mi uživajmo u životu, radujmo mu se i slavimo ga. Djelujmo iz duše tako što ćemo njegovati duh slavljenja i zahvaljivanja, tako što ćemo biti ljudi evanđelja i što ćemo se usuditi dijeliti sebe s drugima!

Objava Slomljen, a blagoslovljen (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mi svaki dan štujemo Boga i molimo se Bogu Ocu, Stvoritelju svijeta, jer znamo da sve dolazi od njega, ovisi o njemu i u konačnici pripada njemu sada i zauvijek. Boga Oca štuju i druge monoteističke religije, poput židovstva i islama, koje ne poznaju Presveto Trojstvo i ne priznaju druge božanske osobe, osim Stvoritelja svijeta, kojega čak ni ne nazivaju Ocem, budući da ne poznaju ni njegovog Sina ni Duha Svetoga.

Sina Božjega, Isusa Krista, drugu božansku osobu Presvetog Trojstva, častimo tijekom cijele godine, posebno nedjeljom – na dan njegova uskrsnuća, te petkom – na dan njegove smrti, ali i četvrtkom – na dan ustanovljenja svete Euharistije, po kojoj je Isus uvijek prisutan među nama. Osim ovih dana, koji se ponavljaju u svakom tjednu, imamo i druge velike svetkovine posvećene Isusu Kristu, kao što su Božić – njegov rođendan, Spasovo – njegovo Uzašašće na nebo tijelom i dušom, potom Tijelovo – svetkovinu njegova Tijela i Krvi, blagdan Presvetog Srca Isusova, te blagdan njegova Preobraženja na gori Taboru itd.

Danas na poseban način slavimo Treću božansku Osobu Presvetog Trojstva – Duha Svetoga, i na taj način zaokružujemo slavlje najvećih otajstava naše kršćanske vjere, tako da ćemo sljedeće nedjelje moći slaviti i svetkovinu Presvetog Trojstva, štujući istom svetkovinom jednog jedinog Boga u tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga.

U prvom čitanju _{(Djela 2, 1-11)} čuli smo kako je Duh Sveti sišao na apostole na dan Pedesetnice, 50 dana nakon uskrsnuća Isusa Krista. Dok su svi apostoli molili zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i s Isusovim najbližim rođacima, Duh Sveti sišao je na njih na čudesan način: s glasnom tutnjavom, kao da je olujni vjetar – i to vidljivo, u obliku plamena vatre.

Posljedice silaska Duha Svetoga također su bile divne: plašljivi apostoli, zatvoreni u kući iz straha od Židova, ohrabrili su se djelom Duha Svetoga i počeli svjedočiti vjeru – čak i na stranim jezicima, koje nikada nisu učili, već su govorili kako ih je Duh Sveti nadahnjivao. Njihovo je svjedočanstvo bilo toliko snažno i uvjerljivo, da je toga dana oko 3000 Židova prihvatilo kršćansku vjeru i krstilo se u ime Isusa Krista.

Čijom zaslugom? Da li zaslugom svetog Petra i apostola, koji su propovijedali?

– Ne, nego samo čudesnim djelom Duha Svetoga, koji je djelovao preko apostola.

Doista, apostoli su posvetili svoje živote Gospodinu. Primili su Duha Svetoga s vjerom. Ali ono što se potom dogodilo, nije bilo djelo apostola, nego djelo Božje, ili konkretno: djelo Duha Svetoga.

U drugom čitanju _{(1 Kor 12, 3-7. 12-13)} apostol Pavao nas uči da nitko tko govori pod utjecajem Duha Svetoga, ne može huliti, odnosno psovati Krista ili ružno govoriti o Njemu, ali ga nitko ne može ni hvaliti i svjedočiti da je Isus Gospodin, osim pod utjecajem Duha Svetoga.

Sada, na temelju ovoga, svi znate djelujete li pod utjecajem Duha Svetoga ili ne. Ako hvalite i slavite Krista, ako svjedočite svoju vjeru u Krista Gospodina, raspetoga i uskrslog od mrtvih – i vi imate Duha Svetoga i Duh Sveti djeluje preko vas. Ali ako to ne činite, onda nemate Duha Božjega.

U Evanđelju _{(Iv 20, 19-23)}  sv. Ivan evanđelist nam govori kada je Isus prvi put dao Duha Svetoga apostolima. – Kada? – Na Uskrs, odmah nakon svoga uskrsnuća! Čim se Isus prvi put ukazao svojim učenicima, dahnuo je u njih i rekao: “Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.”

Dakle, apostoli su primili Duha Svetoga na Uskrs. Zašto onda nisu mogli djelovati pod njegovim utjecajem do dana Pedesetnice? – Postoje dva razloga:

Prvo, Isus je još uvijek bio s njima. Tek kada se Isus odvojio od svojih učenika i uzašao na nebo, Duh Sveti je došao na njegovo mjesto.

Drugi razlog je ovaj: neka Kristovi učenici ne misle da su vlasnici Duha Svetoga ili njegovi nositelji. Ne! Duh Sveti je njihov vlasnik i nositelj. Duh Sveti nije mali dar Božji, kojim mi možemo raspolagati, npr. kao s komadom kruha, s čašom vode, sa strujom ili s automobilom koji nama pripada. Ne! Duh Sveti je sam Bog. Otac i Sin daju nam se kroz treću božansku osobu, a to je Duh Sveti. On je naš vlasnik, a mi nismo njegovi vlasnici.

Naravno, On djeluje poštujući našu slobodnu volju – ali svako djelo koje činimo pod utjecajem Duha Svetoga djelo je Božje, a ne naše. Stoga bismo uvijek trebali biti zahvalni Bogu na daru Duha Svetoga, kojeg nam je dao Bog u sakramentu Krštenja i kojeg je ojačao u sakramentu Potvrde (Krizme).

Dobro je uvijek moliti Oca nebeskog da poveća utjecaj Duha Svetoga u nama, kako bismo uvijek mogli činiti djela Božja, kako bismo zaslužili živjeti s Bogom u vječnosti, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, s apostolima i sa svima svetima.

Neka nam dragi Bog, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova, milostivo ispuni tu želju! Amen.

Objava Duhovi: Primite Duha Svetoga! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Živeći u tajanstvenom procesu zamjene, Weil je zauzimala mjesto žrtava nepravde vjerujući da je to jedini put otkupljenja. Tiho je žrtvovala svoj život i prošla patnju kakvu su prolazili brojni ljudi onoga vremena. Za nju solidarnost nije bila misaona ideja već način života. Kad su radnici bili ponižavani u tvornicama i kad se koristila njihova radna snaga u prekomjernom opsegu, ona napušta siguran profesorski posao i odlazi raditi u tvornicu. Radila je i u tvornici Renaulta. Tu je na vlastitoj koži osjetila poniženje koje doživljavaju radnici, vidjela je kako se gazi ljudsko dostojanstvo. Ograničeni vremenom, radnici su bili upregnuti u rad poput životinja bez prava na pogrešku, a ako nisu bili dovoljno efikasni, prijetio im je otkaz. Također su bili ponižavani prijetnjom da su lako zamjenjivi. Za Weil je rad u tvornici bio životni odabir. To nije bio eksperiment ili puki test, već duboka životna odluka solidarnosti s radnicima. Željela je „ući” u njihovu kožu i osjetiti patnju koju oni prolaze. Radnik je u tvornici bio samo broj, nitko ga ne vidi, radi od jutra do sutra. To je Francuskinja iskusila na svojoj koži. Zar solidarnost nije najdublja molitva? Zar molitva bez solidarnosti nije „mršava” i često nedovoljna?

Lako je moliti, ali kad molitva postane solidarnost na vlastitoj koži, prerasta u čin istinske kršćanske ljubavi koji kršćani vrlo rijetko koriste. Ako je netko gladan, i ja ću biti gladan! Ako netko plače, i ja ću plakati! Ako netko oskudno živi, i ja ću oskudno živjeti! Ako netko nema jednu majicu, zašto bih ja imao dvije?! Solidarizirati se znači biti sličan onom tko pati. Nemoj ostati samo na riječima i kratkim uzdasima jer toliko je prilika u tvojoj okolini gdje se možeš solidarizirati s drugima. Sjećam se da sam kao dijete u osnovnoj školi dobio džeparac za koji sam mogao kupiti samo sendvič, ali ne i sok, pa bih se poslije napio vode, a tolika su djeca tada mogla kupiti i sendvič i sok. No, ta me je lekcija naučila solidarnosti. Naime, tada nisam vidio samo što ja nemam jer pojedine moje kolege nisu imali novac ni za sendvič ni za sok. Takvoj sam djeci znao prići i dati svoj sendvič rekavši da ja nisam gladan pa neka ga on ili ona pojede. Solidarnost na djelu uči te nasljedovanju Krista. I danas ti se nude razne prilike i mogućnosti za solidarnost. Iskoristi ih i budi solidaran jer solidarnost je evanđelje u praksi.

Objava Simone Weil i snaga solidarnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Alfonz Ratisbonne rođen je 1814. u Strasbourgu kao jedanaesto dijete u aristokratskoj židovskoj obitelji koja se bavila bankarstvom. Majku je izgubio kada mu je bilo samo četiri, a oca u šesnaestoj godini života. Najveći šok u obitelji Ratisbonne dogodio se kada je Alfonzov stariji brat Teodor, na sjednici Židovske zajednice kojom je predsjedao njegov otac, javno izjavio da se preobratio na katoličku vjeru. Poslije će postati svećenik isusovac. Ovaj događaj toliko je obilježio mladog Alfonza da je prekinuo svaki kontakt s bratom smatrajući ga odgovornim za svu obiteljsku patnju. U njemu se ujedno stvorila i neopisiva mržnja prema Katoličkoj Crkvi i svećenstvu. Kao dvadesetosmogodišnjak, godinu dana prije planiranoga vjenčanja s nećakinjom Florom i preuzimanja vođenja obiteljskoga poslovanja, odlučio je poći na putovanje Europom te na koncu posjetiti i Jeruzalem. Umjesto planiranoga odlaska u Napulj došao je u Rim. Ondje je susreo baruna Teodora de Bussiéresa, poznanika iz rodnoga grada i prijatelja njegova brata svećenika, gorljivoga katolika i širitelja pobožnosti prema čudotvornoj Marijinoj medaljici, te njegova prijatelja grofa Augusta de la Ferronaysa, također Marijina štovatelja. Grof August bit će onaj koji će tih na poseban način moliti za obraćenje mladoga Židova kojega je upoznao.

Tijekom druženja s mladim Alfonzom, primijetivši koliku je netrpeljivost gajio prema Katoličkoj Crkvi, spomenuta dvojica katolika ponudila su mladiću 8. siječnja 1842. neobičan izazov, rekao bih „svetu opkladu”. Rekli su mu neka sa sobom nosi čudotvornu Marijinu medaljicu, svakoga jutra recitira poznatu marijansku molitvu Memorare sv. Bernarda(hrv. Spomeni se, o predobrostiva Djevice), te će se sigurno obratiti i postati katolikom. Samouvjereni mladić, kako bi se narugao svojim sugovornicima i uvjerio ih u besmislenost nošenja medaljice i svih molitava prihvatio je njihov prijedlog. Usput im je podrugljivo citirao tekst iz poznate Offenbachove opere Hoffmanove priče koji kaže: „Ako mi ne koristi, barem neće škoditi!” Nakon dogovora barunova kći stavila mu je medaljicu oko vrata. Idućih dana Alfonz je uistinu nosio medaljicu i izgovarao molitvu.

Tijekom posljednjega dana njegova boravka u Rimu iznenada je umro grof August i njegov prijatelj Teodor de Bussiéres zaputio se prema crkvi Sant’Andrea delle Frate kako bi organizirao ispraćaj za svoga preminulog prijatelja. Na putu prema crkvi sreo je Alfonza koji se već spremao napustiti Rim i nastaviti svoje putovanje. Odlučili su zajedno poći do crkve te se oprostiti. Kada je barun otišao kod fratara dogovoriti pojedinosti sprovoda, rekao je Alfonzu neka ga pričeka u crkvi. Bio je to trenutak koji će posve promijeniti njegov život. U crkvi mu se ukazala Blažena Djevica Marija. Kada se barun vratio u crkvu, pronašao je Alfonza na koljenima. Taj prizor natjerao mu je suze na oči.

Dirljive su Alfonzove riječi kojima je kasnije opisao ono što se dogodilo toga dana: „Hodajući crkvom približio sam se mjestu gdje se pripremala pogrebna ceremonija. Tada me obuzeo veliki nemir koji ne mogu riječima izraziti. Cijela se crkva zamračila, osim jedne kapele koja je zračila najvećim sjajem i ugledao sam Blaženu Djevicu Mariju kako stoji na oltaru živa, veličanstvena, lijepa, puna milosrđa, nalikujući svojim stavom slici utisnutoj na medaljici. Na taj prizor pao sam na koljena. Nekoliko puta s naporom sam pokušao podići pogled prema Djevici, ali poštovanje i sjaj brzo me natjerali da ga spustim. Jedva sam mogao promatrati Marijine ruke i u njima sam vidio izraz oprosta i milosrđa. U prisutnosti Presvete Djevice, iako mi nije rekla nijednu riječ, potpuno sam shvatio užas stanja u kojem sam se nalazio i ljepotu katoličke vjere. Jednom riječju, shvatio sam sve!”

Ubrzo nakon ovoga događaja Alfonz je 31. siječnja 1842. primio krštenje, potvrdu i svetu pričest po rukama kardinala Patrizija, generalnoga vikara Svete stolice. Već u veljači iste godine Vatikan je pokrenuo proces kojim je zaključeno da je Alfonzovo iznenadno obraćenje bilo istinsko čudo po zagovoru Djevice Marije. U svibnju 1842. slika Gospe od Čuda, naslikana po opisu Alfonza Ratisbonnea, izložena je na čašćenje u crkvi na mjestu ukazanja gdje stoji i danas. Nakon obraćenja Alfonz se pomirio s bratom i pomogao mu u osnivanju Sestara Naše Gospe od Siona, a već 1847. zaređen je za svećenika u Družbi Isusovoj. Želeći se u potpunosti posvetiti obraćenju onih koji nisu prihvatili Spasitelja i njegovu Presvetu Majku, uz dozvolu pape Pija IX., 1855. napustio je Družbu te se preselio se u Jeruzalem, gdje je ustanovio samostan Ecce Homo, u kojem su sestre Gospe od Siona vodile školu i sirotište za djevojčice. Godine 1860. izgradio je samostan i crkvu sv. Ivana u Ain Karemu, kao i još jedno žensko sirotište. Zajedno sa svojim sudrugovima, pod imenom Sionski oci,sve do svoje smrti 1884. neumorno je radio na obraćenju Židova i muslimana na katoličku vjeru.

U crkvi Sant’ Andrea delle Frate, na oltaru Gospe od Čuda, svoju prvu svetu misu slavio je 29. travnja 1918. sv. Maksimilijan Kolbe.

Objava Naša Gospa od Čuda: Snaga čudotvorne Gospine medaljice pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo ‘koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim.’ Nato ga sabrani upitaše: ‘Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?’ On im odgovori: ‘Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.’ Kada to reče, bi uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: ‘Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.’”

Crkva slavi Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću. Isusovi su neprijatelji mislili da će ga ukloniti ako ga osude i dadu razapeti, ali je on iz tog prividnog poraza izišao kao pobjednik: uskrsnuo je od mrtvih. Uskrsnuo da više nikada ne umre. Nije više podložan nevoljama ovoga svijeta. Prelazi u nebesku slavu. I onda, četrdesetog dana se samo naizvan pokazalo ono što je započelo uskrsnućem: Isus ulazi u nebesku proslavu.

Važno je shvatiti kako je Gospodin Isus Krist doista bio među nama i nakon uskrsnuća. Isus je došao promijeniti ne zemlju nego ljude, a po ljudima se preobražava sve stvorenje. S Isusom je započelo bitno novo razdoblje. Ako se doista prepuštamo Kristu, ne možemo ostati nepreobraženi. Po krštenju, po vjeri u njega mi smo već sada bitno drugačiji. U nama struji božanski život. Dopustimo Bogu da nas mijenja već ovdje na zemlji kako bismo osjetili onu duboku nebesku radost u sebi koja će nam dati snage za sve ono što život nosi. Krist nas nije napustio nakon uskrsnuća, ne napušta nas ni nakon uzašašća. Daje nam snagu Duha Svetoga koji može činiti u nama ono za što je duh voljan, ali tijelo slabo. Dopustimo Bogu da svakim danom sve više preobražava naše srce kako bi bilo spremno na dan Njegova dolaska.

Objava Uzašašće Gospodinovo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo današnje misno čitanje _{(Dj 1, 12-14)} govori nam što su Isusovi vjerni učenici činili nakon što je on uzašao na nebo: svi su ostali zajedno, neprestano posvećeni molitvi. Ali ne samo apostoli! S njima je bila i Isusova Majka, Blažena Djevica Marija, i neke druge žene, koje su pratile Isusa kamo god je išao, kao i neki od njegovih rođaka, koje Sveto pismo naziva “Isusovom braćom”.

Tako nas svojim životima – čak i bez riječi – poučavaju: slušaju Isusovu zapovijed da ostanu u Jeruzalemu do dolaska Duha Svetoga; slušaju zapovijed ljubavi – i zato su svi ostali zajedno; mole zajedno i neprestano ustraju u molitvi, jer se samo molitvom može postići Božji dar; i konačno, ne mole sami, već mole zajedno s Isusovom Majkom, s Gospom, Blaženom Djevicom Marijom.

Tako i mi, ako želimo dobiti izvanredne darove od Boga, moramo ponizno i ustrajno moliti, i to moliti zajedno s Blaženom Djevicom Marijom ili po njezinu zagovoru i po zagovoru anđela i svetaca Božjih, jer na taj način naša molitva postaje snažnija i uspješnija, preporučena od strane velikih ljubitelja našeg nebeskog Oca.

U današnjem Evanđelju _{(Iv 17, 1-11)} čuli smo kako Isus, neposredno prije svoje smrti, moli nebeskog Oca da mu dadne slavu koju je imao kod Oca prije stvaranja svijeta – kako bi mogao dati vječni život svima koji u njega vjeruju (onima koje mu je Otac dao). I odmah Isus pokazuje i što je vječni život: vječni život je “da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i onoga koga si poslao – Isusa Krista.”

Dakle, vječni život nije samo neograničeno produženje zemaljskog života, već spoznaja Boga. A ta spoznaja dolazi samo kroz kontinuirani život zajedno s Bogom i u Bogu. Jer tko ne živi s Bogom, ne može poznavati Boga.

To se odnosi i na poznavanje ljudi. Mudra izreka kaže da ne možete dobro upoznati čovjeka, ako s njim ne pojedete vreću soli, tj. bez dugog zajedničkog života s osobom koju želite upoznati.

Bog je već proslavio svog Sina Isusa Krista. To proslavljenje je u početku bilo teško iskušenje – raspeće i patnja sve do smrti. Ali onda je došlo uskrsnuće od mrtvih i uzvišenje zdesna nebeskom Ocu, 40 dana nakon Uskrsa, na dan Kristova Uzašašća na nebo. Sada je Krist, uzvišeni i okrunjeni Kralj svemira, dao svojim vjernicima dar vječnog života. Međutim, da bismo i mi stekli taj dar, moramo i mi proći kroz patnju i kušnje, možda čak i tijekom cijelog svog života, sve do smrti. Jer samo ako ostanemo vjerni do smrti, bit ćemo spašeni, kaže Krist.

Apostol Petar u drugom čitanju _{(1 Pt 4, 13-16)} uči nas kako bismo se trebali ponašati tijekom ove kušnje, jer nitko neće proći bez kušnji. Kaže da ćemo svi patiti, ali nas uči da je puno bolje za nas da patimo bez svoje krivnje, samo kao svjedoci vjere u raspetog i uskrslog Krista, nego patiti kao zločinci. Jer ako patimo kao krivci, samo plaćamo dug koji dugujemo, zbog svojih grijeha, i ne dobivamo nikakvu nagradu.

Naprotiv, blago onome tko nevino pati zbog imena Kristova! Sveti Petar kaže: „Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja, da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!”

Istovremeno, sveti Petar nas opominje: „Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li pati kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog toga imena!” – Kako dobra i lijepa pouka za nas!

Nažalost, mi često mislimo da onaj tko služi Bogu, ne bi trebao uopće patiti, nego da bi ga Bog trebao nagraditi već u ovom životu. Ali nije tako! Budući da je i sam Sin Božji u ovom životu patio sve do smrti, onda i svi oni koji su njegovi i koji vjeruju u njega, koji se diče njegovim imenom, moraju patiti i moraju biti iskušavani u nevoljama, baš kao što se zlato iskušava i čisti u vatri, i tek tada će uživati svoju nagradu u nebeskom Kraljevstvu.

Neka nam Bog svima podari ovu mudrost, ovu ustrajnost i ovu nagradu, po Kristu Gospodinu našemu! Amen.

Objava 7. uskrsna nedjelja: Bijahu jednodušno postojani u molitvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rast unutarnje slobode

U onoj mjeri koliko u nama budu jačali vjera, ufanje i ljubav toliko će rasti i naša unutarnja sloboda. A onoliko koliko bude rasla naša unutarnja sloboda toliko će rasti i naša sposobnost da prihvatimo i volimo sami sebe i druge. Dosta ljudi zna osuđivati same sebe i ne prihvaćati se kao vrijedno Božje biće. Božji pogled koji počiva na nama poziva nas na svetost, potiče na obraćenje i napredovanje, ali nikad ne izaziva tjeskobu da nećemo uspjeti, ne uzrokuje pritisak koji katkada stvara ljudski pogled ili način na koji sami sebe osuđujemo: nikada nismo dovoljno dobri, nikada dovoljno ovo ili ono, stalno smo nezadovoljni sobom, uvijek se osjećamo krivima što ne odgovaramo nekim očekivanjima ili mjerilima. Kako smo jadni grešnici, ne moramo se osjećati krivima što postojimo, a upravo to se mnogim ljudima događa posve nesvjesno. Božji pogled koji počiva na nama dopušta nam da budemo u potpunosti ono što jesmo, skupa s našim ograničenjima i nedostacima: On nam daje pravo na pogrešku i oslobađa nas pritiska i osjećaja, koji nas katkada zarobljava (a ne dolazi od Božje volje, nego od naše ranjene psihe), da moramo biti nešto što uopće nismo.

Pred Božjim pogledom možemo i trebamo biti ono što jesmo, možemo se opustiti. Nema ništa bolje od odmaranja u nježnosti našega Oca, ali tako često zaboravimo na to. A da i ne govorimo da mnogo ljudi nikada nije taj osjećaj ni iskusilo. Božja logika nije ta da mi moramo biti dobri kako bismo zavrijedili Njegovu ljubav. On nas ljubi bez obzira na to kakvi smo i bez razlike ljubi svakoga čovjeka. To je razlog zašto i mi sami trebamo imati ljubavi za sve ljude bez obzira na to jesu li nam simpatični ili ne. Uvidimo li koliko ljubavi Bog ima za nas i sami ćemo postati malo vrelo ljubavi za ljude koji se nalaze u našoj blizini.

Povjerenje u Božju ljubav

Iako nam se kao običnim ljudima konstantno događaju padovi, njih trebamo prihvaćati mirno sve dok i dalje beskrajno želimo postići svetost. Miran stav je odraz povjerenja u Božju ljubav, a želja za svetošću je naš odgovor na tu ljubav. Takav međusobni odnos stvara ozračje mira, a ne panične religioznosti koja je puna straha, krivnje i zebnje jesmo li udovoljili Bogu. Ako s Bogom imamo odnos pun djetinjega povjerenja, stvaramo plodno tlo da uspijemo u životu, da umnožimo talente i donesemo plodove, kako nam je Isus i zapovjedio. Naš duhovni život nikada ne bi trebao biti izlika da živimo pasivno ili da se ograničavamo u djelovanju, tobože čuvajući se od grijeha. Mi trebamo uistinu živjeti život, ali tako da on bude na slavu Božju.

Kad nam u važnim stvarima nije jasno koja je Božja volja (izbor budućeg zvanja, donošenje neke važne odluke), često gubimo vrijeme na postavljanje pitanja ili izgubimo hrabrost, pa se ne angažiramo dovoljno u stvarima koje predstavljaju Božju volju u svakodnevnom životu, a to je ustrajna molitva, povjerenje, ljubav prema ljudima s kojima se svakodnevno susrećemo. Kad nemamo odgovora za budućnost, najbolji način iščekivanja odgovora jest da prihvatimo i u punini živimo današnji dan. To je ono konkretno što možemo učiniti u situacijama „čekanja”, a ako imamo problem s tim da neke ljude iz svoje okoline ili prošlosti ljubimo, jer ih okrivljujemo za neku uvredu i način na koji su se s nama ophodili, trebamo se izdići iz toga stanja zlopamćenja i naučiti živjeti s milosnom činjenicom da nam je Božja ljubav sasvim dovoljna za svaki napredak i procvat u životu. Okrivljujemo li druge za svoje loše stanje i to što nam ne ide ili stalno opažamo nepravdu u svom životu, trebamo znati da smo djetinjasto razumjeli kako stvari u biti funkcioniraju. Trebamo postići duhovnu autonomiju u odnosu sa Bogom, jer to je nepresušan izvor svakoga dobra u našem životu. To što su ljudi grešni ne može nas ograničiti da duhovno rastemo i ne treba nam biti opravdanje da ne ustrajemo na putu svetosti. Bog je svakome od nas dao sve što nam je potrebno za duhovni i ljudski napredak, bez obzira na to što neki ljudi nisu bili ili trenutno nisu dobri prema nama. Svaka je patnja prilika za naš rast. Ako se obeshrabrimo zlom koje nas okružuje, samo ćemo dodati zlo na zlo. Zlo pobjeđujemo gorljivošću, radošću i ustrajnošću u činjenju dobra.

Srce nije u stanju biti istovremeno zaokupljeno brigama za budućnost i prihvaćati milost sadašnjeg trenutka. Ili se brinemo ili se radujemo. Milost se kao ni mana u pustinji ne može skladištiti za sutra, već trebamo kroz život ići dan po dan, s puno povjerenja da će se Bog opet sutra pobrinuti za nas. Isus je rekao da je svakom danu dosta njegova zla, zato bez velikih projekcija u budućnost prihvatimo što danas imamo i odradimo ono što danas moramo. Jednako kao što trebamo svaki dan obaviti svoje staleške dužnosti, tako trebamo uživati u trenutku koji nam Bog daje i prihvatiti milosti toga dana, a da panično ne tražimo garanciju da će te milosti biti i sutra. Najbolje rješenje za sve naše tjeskobe je da svaki dan učinimo ono na što smo po svojim životnim opredjeljenjima pozvani – svoje dužnosti i onda nema straha da ćemo dobiti mane svaki dan iznova, svježe, baš one koja nam treba. Jer ne možemo stvarati zalihe milosti, milost se može samo prihvaćati iz trenutka u trenutak.

Vrijeme glave i vrijeme srca

Jacques razlikuje dvije vrste vremena: vrijeme glave koje je raskomadano na sate i vrijeme srca – Božje vrijeme, koje je vrijeme dubokih ritmova milosti u našem životu. Božje vrijeme je skladan niz trenutaka koji se mirno nadovezuju jedni na druge i to je vrijeme sjedinjeno s vječnošću. Ako živimo u skladu s takvim ritmom, onda stvarno imamo vremena za druge ljude i otvoreni smo za istinski susret s njima. U ovom užurbanom svijetu imamo snažan instinkt vlasništva nad vlastitim vremenom i pomno želimo sačuvati svoje vrijeme da s njim raspolažemo onako kako mi želimo. Ako netko od nas traži naše vrijeme, a mi to nismo planirali, hvata nas nervoza. Da bismo bili raspoloživi za druge i da krenemo živjeti u skladu s vremenom srca, potrebna je velika sloboda, to jest nenavezanost na naše planove i našu vlastitu volju. Sveci koji su živjeli u skladu s vremenom srca znali su da ništa nije prepušteno slučaju i da Bog u svojoj beskrajnoj mudrosti svime milosno upravlja, tako i s njihovim vremenom.

Svijet danas počiva na principima trgovine, što je logika prava i dužnosti. Mi bismo se trebali izdići iznad te logike i prijeći na logiku ljubavi, u kojoj dajemo i primamo besplatno. Temeljni obrat u našem duhovnom životu može se dogoditi tek kada shvatimo da nas Bog potpuno besplatno ljubi. Ne zato što smo dobri ili vrijedni, već apsolutno bezuvjetno. On je nježni Otac, On je ljubav. Velika je milost to shvatiti i u dubini svojega bića živjeti u skladu s tom spoznajom. U tom se krije ključ naše potpune slobode. Sve dok je moj odnos prema Bogu djelomično utemeljen na onome za što sam ja sposoban, on ostaje krhak; kad mu jedini temelj postane Božje očinstvo, on ne može doživjeti neuspjeh. Naš trud i nastojanje oko dobra ne treba doživljavati kao cijenu koju plaćamo za Njegovu ljubav, već kao naš odgovor na tu ljubav. Kada nam se učini da nas život osiromašuje na nekom polju, vjerujmo da će Bog učiniti da iz toga provri dragocjena sloboda i tako će onda i biti. Doista smo slobodni tek onda kada je sve naše dobro u Bogu i samo u Bogu. To ne trebamo izgubiti iz vida i osjetit ćemo svu slatkoću slobode djece Božje i shvatit ćemo da nam Bog daje sve što nam treba, iz časa u čas.

Objava Unutarnja sloboda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.