Bože Oče, zahvaljujem ti za dar života.

Zahvaljujem ti što si me pozvao u svijet ovoga vremena, među ove ljude.

Zahvaljujem ti, premda se tvomu pozivu ne odazivam uvijek i u svemu; premda ne polazim spremna srca ususret svakomu komu me upućuješ.

Objava Molitva za biserje koje sam rasuo na putu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo mogli napredovati u duhovnome životu, moramo imati istinsko znanje o sebi i Bogu. Pomanjkanje samospoznaje i spoznaje Boga jest glavna prepreka na putu svetosti. Istinsko poznavanje samoga sebe uključuje dvoje: spoznaju velikoga dostojanstva i ljepote ljudske duše u njezinu uzvišenom cilju, ali i duboko shvaćanje rana i tame koje joj zadaje grijeh. Terezija Avilska uspoređuje čistu dušu s lijepim, blistavim, kristalnim dvorcem u kojem stanuje Bog. Ako duša sagriješi, onda taj dvorac postaje mračan i ružan. U Bibliji imamo mnogo primjera kako grijeh zamračuje i prlja dušu. Dovoljno je navesti Pavla i Jakova koji govore kako tjelesne požude prljaju dušu (usp. Gal 5,16-21, te Jak 4,1-4). Ivan od Križa također kaže da duša ima neprocjenjivo dostojanstvo kada u njoj stanjuje Bog. I Bernard veli da Božji dom nije u svemiru, u zvijezdama, nego u ljudskoj duši, gdje „Krist prebiva po vjeri” (usp. Ef 3,17). On nastavlja da mi, koji smo stvoreni na sliku Božju, možemo pristupati Bogu i postati sveti.

Ipak, samospoznaja – ako nije povezana sa spoznajom Boga – ne može nas dovesti do svetosti. Ako uviđamo rugobu i sebičnost duše koja je uprljana grijehom, a istovremeno ne vidimo Božju dobrotu i milosrđe, onda nas to može dovesti do duboke „depresije”, do skrupuloznosti ili očaja. Stoga moramo biti svjesni i svoje grešnosti i Božjega milosrđa koje je dostupno svima koji se kaju. Istinska samospoznaja i spoznaja Boga dovode do poniznosti. Bez poniznosti nema napretka u duhovnome životu. O tome nas upozoravaju svi sveci.

Katarina Sijenska također inzistira na povezivanju samospoznaje i spoznaje Boga. Otac nebeski nas upozorava, kaže Katarina, kako će đavao iskoristiti našu samospoznaju i svijest o grešnosti kako bi nas naveo na očaj i odustajanje od puta ako se odmah ne okrenemo Kristu i snazi njegove krvi i milosrđa. Tako je jednom đavao pokušao namamiti Katarinu na očaj. Uvjeravao ju je da je cijeli njezin život bio obmana i da je ona vršila svoju a ne Božju volju. Ona je odgovorila napasniku kako će prvo priznati svome Stvoritelju sve svoje grijehe, a zatim će se osloboditi tih grijeha kupajući se u Krvi raspetoga Krista, te onda ući u radost svoga Stvoritelja. Na te riječi đavao je pobjegao. Poslije ju je pokušao namamiti na oholost. Nastojao ju je uvjeriti da je, otkad je postigla sjedinjenje s Bogom, toliko savršena i Bogu mila da više ne mora činiti pokoru niti ispovijedati grijehe. Ona je ušutkala i otjerala đavla navodeći primjer Ivana Krstitelja. Ako je Ivan, iako svet od majčine utrobe, činio tolike pokore, koliko li više mora činiti ona koja je bila velika grešnica.

Katarina i ostali mistici poručuju i nama danas da poniznost, prepuštanja Božjem milosrđu i pouzdanja u Kristovu Krv mogu ukloniti ovu veliku prepreku napredovanja na putu svetosti – pomanjkanje dvostrukoga znanja: samospoznaja i spoznaja Boga. Spoznaju o svojoj grešnosti stječemo spoznajom o Božjoj svetosti, a spoznaju o svome dostojanstvu stječemo spoznajom o Božjem milosrđu. Zato, u svojoj poniznosti podižimo oči i srce prema milosrdnom Ocu na nebesima, pa ćemo lakše prihvaćati sebe i svoje bližnje dok putujemo u Očev zagrljaj.

Objava Put prosvjetljenja – određena stabilnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mlakost i nevjernost u obavljanju vjerskih dužnosti redovito dovodi do suhoće u molitvi. Ako mlako i nemarno obavljamo svoje svakodnevne dužnosti ili zanemarujemo darove i karizme ili ako koketiramo s napastima ili se prepuštamo svjetovnom duhu i zabavama, onda se u nama smanjuje žeđ za Bogom. To dovodi do suhoće u molitvi. Izlaz iz toga jest pokajanje i povratak duhovnom (raspo)redu koji smo zanemarili. Važno je da se držimo ispravnoga duhovnog „tempa i ritma” u svakodnevnici.

Drugi razlog suhoće u molitvi može biti tjelesni ili emocionalni umor ili bolest. Budući da smo i tjelesna bića, skloni smo umoru i bolestima. Stoga moramo paziti i na svoje zdravlje. Iskustvo nas uči da je zdrav duh u zdravom tijelu. Ako smo izmoreni i bolesni, moramo se odmoriti i liječiti pa će i suhoća u molitvi prestati. Ako se suočavamo s dugotrajnom iscrpljenošću ili bolešću, bilo bi nam od velike koristi da što češće razmatramo Kristovu muku, koja je neiscrpivi izvor spoznaje i motivacije, utjehe i snage.

Treći razlog suhoće u molitvi jest tamna noć osjetila. Ivan od Križa koristi ovaj naziv „tamna noć”. To je iskustvo Božje namjerne odsutnosti kako bismo imali priliku da sami sazrijevamo u vjeri, nadi i ljubavi. Vjera je, u svojoj biti, uvjerenost u zbiljnosti koje ne vidimo. Zato Isus kaže: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Ako bismo stalno imali Božje blagoslove i osjećali Njegovu prisutnost, onda bi nam vjera bila manje potrebna. Isto vrijedi za nadu i ljubav. Lako je ljubiti Boga i bližnjega kad osjećamo i primamo njihovu ljubav. Iskrena i duboka ljubav jest bezuvjetna i slobodna. Upravo iskustvo tamne noći čisti nam dušu od svake uvjetovanosti i priprema je za sjedinjenje s Bogom. Bog namjerno vodi dušu kroz tamnu noć osjetila da je prvo očisti kako bi je kasnije ispunio svojim svjetlom i ljubavlju.

Važno je da uočimo da samo suhoća u molitvi koja dolazi od Boga (tamna noć), a ne od mlakosti ili bolesti, jest korisno sredstvo duhovnoga rasta. Dakle, za vrijeme tamne noći nismo u stanju pronaći utjehu u stvarima koje su manje od Boga. Zato se tada u nama povećava čežnja za Bogom, koji je izvor svake utjehe i radosti.

U ranim etapama duhovnoga razvoja uskraćivanje osjećaja Božje prisutnosti pomaže duši da se ispravno usredotoči na samoga Boga, a ne na njegove utjehe. Ova kušnja joj pomaže da donosi dublje i iskrenije odluke predanja Bogu. Dakle, prolazeći kroz tamnu noć osjetila, duša se čisti od pretjeranih navezanosti na osjetilne užitke i svjetovne stvari, čime raste njezina čežnja za Bogom. U kasnijim etapama duhovnoga hoda Bog vodi duše iz tamne noći osjetila kroz tamnu noć duha. Prolazeći kroz ove kušnje tamnih noći, naša duša i duh se korjenito čiste od sebičnosti i grijeha, odnosno naša volja suobličuje se Božjoj volji. A Božja volja jest mir naš.

Objava Put čišćenja – suhoća u molitvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pričali su mi ih moji roditelji. Baka. Stric. I drugi. Pamtim kako sam, posve malen, sjedio nasuprot majci dok je glačala rublje i slušao kako mi uz to priča priču. Kad ju je ispričala, rekao sam joj: „Još jednom.” I majka je istu ispričala ponovno, a potom bi – i tko zna koliko puta – uslijedilo moje: „Još jednom.”

Pamtim kako smo jednu večer – bio sam tada u četvrtoj godini života – baka i ja odnekuda išli kući, pa smo, kako bismo skratili put, pošli preko groblja. Prošli smo pokraj jedne otkopane rake. Pitao sam baku što je to? Pamtim kako mi je baka nešto pričala, ne pamtim što, ali nešto što se duboko ukorijenilo u moju dušu. Možda će pretjerano zvučati, ali otada groblje za mene nije boravište mrtvih, nego boravište živih.

Pamtim i kako je stric, kada sam bolestan ležao u krevetu, sjedio uz mene i pričao mi priče. Pamtim i kako je, kada smo se umorili od cjelodnevnoga jurcanja, jedna od naših dječačkih igarā bilo pričanje priča. Naših, izmišljenih priča.

Pamtim i priče koje su pričali odrasli. Pamtim da je bilo onih za koje je bilo dobro da ih i mi djeca čujemo, ali bilo je i onih za koje nam još nije bilo vrijeme. Tako smo se susretali s prilagođenim, djelomičnim i prešućenim životnim pričama. Najbolnije obiteljske priče u cijelosti – ili gotovo u cijelosti – čuo sam tek potkraj Domovinskoga rata. I još mi uvijek ponešto izmiče. A, kako izgleda, više ih nema tko doreći.

Događa mi se – vjerujem da je tako i drugima – da i kada više ne pamtim sadržaj priče, pamtim tko ju je pričao, kada i gdje, pamtim izraz lica osobe koja ju je pričala, pamtim osjećaj koji je u meni pobudilo njezino pričanje.

Tijekom godina čuo sam – i u pamćenju sačuvao – brojne priče. Ponajviše priče koje bi se mogle nazvati obiteljskima, ali koje imaju mnogo šire značenje. Kroz te priče otkrivao sam da priče nije potrebno izmišljati, nego bilježiti. Na usmeni ili pisani način prenositi ih drugima. Jer ako mi to propustimo učiniti, jedva da će to itko moći umjesto nas.

Kroz obiteljske priče otkrivamo tko smo, otkuda smo, one grade i čuvaju naš identitet, kroz njih otkrivamo jedni druge, zbog čega je netko takav kakav je, učimo se suosjećanju i zahvalnosti, otkrivamo da samo dobrota nadjačava, nalazi put.

Jednom mi je majka, nakon što mi je pričala kroz što su sve ona, njezini roditelji, sestre i brat tijekom Drugoga svjetskog rata prošli, pomalo suzdržano rekla: „Znaš, ovo nisu tvoje priče. To je bio moj život. To je moj život.” I ja sam razumio da mi je željela reći: „Sačuvaj ovo u pamćenju – i neka ti to bude dovoljno.”

Jedna prijateljica me, kad me nazove, nerijetko zamoli: „Ispričaj mi nešto lijepo…” Nastojeći joj ispričati nešto što ljepše, često joj ispričam nešto za što osjećam da nije dovoljno dobar odziv njezinoj zamolbi. I redovito poželim da joj sljedeći put ispričam nešto životnije.

Pamtim – i nakon mnogih godina pamtim – i rado prepričavam zgode s ljudima koje sam sreo samo jednom u životu, k tome i u prolazu, na svega nekoliko trenutaka. Osvjedočio sam se i osobno, i u životima mnogih, da jedna mala priča može kroz mnoge godine čuvati čovjeka. Spasiti ga. Pamćenje dobrote, i one sasvim jednostavne, usputne dobrote, može se ucijepiti u čovjekovu dušu, biti mu svjetiljka. I posvijetliti drugima.

Kad među nama ima mnogo ispričanih priča, mnogo je lakše i razgovjetnije, pa i rječitije, biti zajedno i šutjeti. Neke zgode potaknu ista sjećanja, dozovu iste priče. One su tu, posve blizu. Učas izrone. Te priče nadsvođuju naš svijet, čine ga prisnim.

I ako život čovjeka odvede tko zna gdje, okrade tko zna kako, u njemu i nadalje žive priče koje su mu korijen, most, sloboda. Dok znanje nema snage sidriti čovjekovu dušu, sjećanje ju sidri. Dovoljno je da priča diše pod istim nebom, pod istim zvijezdama. Jer je bilo moguće biti čovjek, i bit će moguće biti čovjek.

Promislite. Prisjetite se. O čemu danas ljudi najčešće razgovaraju kada se nađu zajedno? O zdravlju, cijenama, vremenskoj prognozi. O politici, sportu. O nevoljama života. O nekima čije živote mediji prate, a što za vas uistinu nema nikakvoga značenja. Pa ipak, oni iz vaših razgovora istisnu obiteljske priče, ljude od kojih je sazdano vaše srce. Istisnu priče iz svakodnevice koje otkrivaju ljepote i dobrote života.

Neka vam je uvijek na srcu: obiteljske priče su dio nas. I mi smo dio njih. One nas čuvaju od izloženosti površnosti svjetskih, javnih priča. Podsjećaju nas na odgovornost za priče u kojima je snaga istine, za priče koje ohrabruju, koje tješeći pokreću. Jer one darivaju mudrošću koja proistječe iz življenoga pamćenja, zahvalnosti i nade.

Predlažem vam, kad sljedeći put budete slavili rođendan, neku godišnjicu ili što drugo, zamolite one koje pozivate na proslavu da vam umjesto kakvih darova ispričaju – ili donesu zapisanu – neku lijepu životnu priču: njihovu osobnu, obiteljsku, priču iz njihova životnoga okruženja… Pritom ćete iskusiti: i najljepša životna priča postaje ljepša kada se prenosi govorom. Kada u njoj sudjeluju glas i pozornost. Dva srca. Ili i više od njih.

U pričanju, slušanju tih priča, dok sjedimo ili hodamo zajedno, dojmljivije nam se otkriva kako je dobrota nalazila put. I kako je samo dobrota put.

Objava Kako dobrota nalazi put pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Odupirimo se i malim i velikim napastima. Napasti kao što su sumnja, srdžba, ljubomora, zavist, koketiranje, površnost, taština, pohlepa, lukavost i zle misli napadaju sve duše, pa i pobožne.

Nemojmo „raspravljati” s napašću, nego učinimo neki krepostan čin suprotan toj napasti. Tako i „pobožna duša” kada se suoči s napašću ne smije se prepirati s napasnikom, nego se treba obratiti svome zaručniku Isusu i ponovno mu izraziti svoju vjernost i odanost u dobru i zlu.

Iznesimo napast na svjetlo dana svome duhovniku ili iskusnom i iskrenom prijatelju. Pravi lijek protiv svih napasti, velikih i malih, jest sveta ispovijed, u kojoj otvaramo svoje srce i dušu.

Jednostavno govorimo NE napastima! Ako nas napasti budu mučile i progonile i poslije ispovijedi i molitve, ne preostaje nam drugo nego da i mi pokažemo tvrdoglavost i upornost govoreći ne i ne. Kao što djevojka, koja uporno odbija udvarače, neće stupiti u brak, tako ni duša ne može biti povrijeđena grijehom dokle god govori ne, bez obzira na to kolike napasti bile.

Kad smo pod udarom velike napasti, nabolje je potrčati pod Križ Kristov i zatražiti pomoć od Raspete Ljubavi. Zloduh se najviše bolji golgotskoga Križa jer je na Golgoti poražen. Kada zloduh shvati da nas njegove napasti potiču da se još više molimo i klanjamo Raspetome Spasitelju, odmah će prestati s tim napastima.

Zazivajmo ime Isus. Dobro je zazivati ime Isus u svim poteškoćama života, a tako i u napastima. Ime Isus silno je. Ime Isus moćno je. Ono ozdravlja od tjelesnih i duševnih bolesti. Ono iscjeljuje od emocionalnih rana. Ono oslobađa od zloga i njegovih okova. Kao što je Bog govorio starozavjetnim Židovima, tako i Isus nama danas govori: „Zazovi me u dan tjeskobe, oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti” (Ps 51,15).

Objava Put čišćenja – kako pobijediti napasti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jednom smo mi djeca shvatili da nastavljamo za njih moliti i nakon što su ozdravili. Pitali smo o tome oca, a on nam je uz osmijeh rekao: „Neće škoditi. Ni njima ni nama neće škoditi.”

Prisjetio sam se toga kada sam bio u prigodi osvjedočiti se o molitvenom životu prijatelja svećenika – franjevca. Znao sam da poslije ručka redovito, kad god mu životne prilike dopuste – a trudi se da to bude gotovo uvijek – odlazi u šetnju i tijekom šetnje izmoli tri krunice: radosnu, žalosnu i slavnu. Bez obzira na vremenske prilike, šetnju ne završava dok ne izmoli sve tri krunice.

Svojedobno, kada je doznao da je jedna osoba iz našega zajedničkog prijateljskog kruga teško oboljela, redovito je, sve do njezine smrti, uz ove tri krunice, molio i krunicu svjetla. Pritom nije mislio da radi išta osobito. Bila je to, jednostavno, potreba njegova srca. Govor njegova srca.

Nekom je prigodom spomenuo molitvu za pokojnu subraću. Nisam bio siguran da sam ga dobro razumio. Kad sam ga o tome pitao, odgovorio mi je potvrdno: da, on svakoga dana moli za svu svoju pokojnu subraću iz njegove franjevačke provincije, koja su preminula tijekom njegova franjevačkoga života, i to poimence za svakoga od njih. Nijedno ime ne propušta. Ne zaboravlja. I kako se popisu onih koji odlaze pred njim, pred nama, pridružuju nova imena, on ih pridodaje svom molitvenom popisu. Smireno, sa zahvalnošću i s pouzdanjem, on preda mnom poluglasno izgovara njihova imena, njih zasigurno nekoliko desetaka, neka meni neznana, neka itekako znana.

Naravno, Bogu su svi oni dobro poznati, njemu ih nije potrebno posebno spominjati. Ali srcu jest, jer je bratsko. A bratsko srce pamti. I po tome živi. Dok ga slušam, razumijem – točnije: tek slutim – koliko se on prepoznaje jednim od njih i da nema potrebe izdvajati se na bilo koji način iz toga molitvenog popisa. Oni su bili i nastavljaju biti braća. U tome se ništa ne mijenja. Njihov franjevački hod traje. I nastavlja se.

Objava Molitveni popis pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čekanje čisti dušu. Mala Terezija je iz osobnoga iskustva shvatila kako naporno čekanje može očistiti dušu od samovolje, oholosti i nestrpljivosti. Ona je, naime, morala čekati tri mjeseca da uđe u samostan, a poslije i da položi redovničke zavjete. Ta dva duga čekanja pomogla su joj da spozna i da se očisti od svojih skrivenih mana – od „nestrpljivosti, razmaženosti i kukavičluka”. Odricanje od svoje volje i prihvaćanje Božje volje pomaže nam da napredujemo na putu svetosti, putu nesebičnosti i ljubavi.

Svakodnevno samoodricanje. Živeći u samostanu, Mala Terezija je napredovala u odricanju od svoje samovolje i samoljublja u malim izazovima svakodnevnoga života. Odricanje od tjelesnih i emocionalnih potreba jačalo je njezinu volju. Kaže da joj je bila najteža lekcija poniznosti da se ne opravdava kad su je sestre optuživale za ono što nije učinila. I mi svaki dan imamo prigodu da se postom, pokorom, odricanjem u kući, u školi i na poslu vježbamo u poniznosti.

Ne propuštajmo nijednu priliku. Što je Terezija više napredovala u svetosti, što se više približavala svome Zaručniku, sve je više uviđala i svoje slabosti i nesavršenosti. Shvatila je da ono što danas izgleda „zrelost”, sutra će izgledati nesavršenost. Ipak taj točni uvid nije ju obeshrabrio. Ona je to gledala kao priliku da se obogati Božjim milosrđem i ljubavlju. To je bio znak da Gospodin želi ući dublje u njezinu dušu i donijeti veće milosti. I mi možemo rasti u krepostima i kroz svoje uspjehe i kroz svoje padove. Važno je koristiti svaku priliku za rast.

Ljubiti bližnje Božjom ljubavlju. Terezija je naučila još jednu lekciju. Shvatila je da nas Isus ne samo poziva na ljubav prema Bogu i bližnjemu nego nam istovremeno i daje pomoć za to. Naime, Isus ulijeva u nas svoju vlastitu ljubav, koja nam pomaže da ljubimo onako kako on ljubi. A kako Isus ljubi? On ljubi bezuvjetno, do kraja, do smrti na križu. Dakle, bez križa i milosti nema svetosti. Križ, žrtva, odricanje pomažu nam da očistimo dušu od grijeha sebeljublja da bismo je mogli ispuniti milošću Božje ljubavi. Moramo prvo postati ponizni, maleni kao djeca, ovisni o Ocu da bismo mogli ući u Božje kraljevstvo ljubavi i svetosti. Mala Terezija je zaista bila malena, ponizna i čista, pa je, svladavši sve kušnje i napasti, ušla u raj. Obećala je da će nakon smrti slati s neba mirisne ruže onima koji idu „malim putem svetosti”. Samo oni koji su krenuli na put svetosti shvaćaju da su ove Isusove riječi ključ napretka na duhovnome putovanju: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). Isuse blaga i ponizna srca, učini naša srca po srcu svome!

Objava Put čišćenja – „mali put” Male Terezije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nadalje, u ljudskim odnosima također čekamo. Čekamo da se netko popravi jer nam otežava život svojim ponašanjem, ili da ode iz naše sredine. Roditelji često gube živce zbog čudnog ili lošeg ponašanja svoje djece. Očekivali su da će to biti dobra djeca, a ona se znaju u određenom trenutku svoga rasta otkriti u drugom svjetlu. Skloni su tada roditelji reagirati burno i neadekvatno te drama razdvojenosti i nerazumijevanja postaje još veća. Bračni drugovi u svojim mukama i razmiricama isto tako često nemaju strpljenja međusobno se čuti, razgovarati, pokušati jedan drugoga u potpunosti i iskreno razumjeti. Tako njihovi razgovori postaju svađe, njihov život od istinskog zajedništva postaje samo stanovanje pod istim krovom i ništa drugo.

A svi skupa želimo bolji svijet. Želimo zapadnoeuropski standard, želimo da nestane kriminala, da oni na vlasti ulijevaju više pouzdanja i ispravno i mudro vladaju. U svemu tome smo nestrpljivi. Želimo to sada. Želimo da se netko kraj nas popravi. Možda čak ni sa sobom nemamo strpljenja. Hvata nas očaj i nemamo volje za život ako ne uspijemo u nekim iskrenim i dobrim odlukama. Ima trenutaka kad kod svih tih okolnosti kojima nikad kraja, poželimo da na nema. Sve je to izraz našega nestrpljenja i nervozne želje za brzim promjenama. To se, međutim, ne događa. Zato nismo uvijek zadovoljni ni sretni.

Iz duboke vjere u Boga koji je dobar često otkrivam kako je Bog strpljiv i kako zna čekati. On jedini zaista dugo i strpljivo čeka. Svakome čovjeku daje šansu života. Ne želi odmah prelomiti napuknutu trsku niti će ugasiti stijenj što tek tinja. Pušta da na njivi zajedno s pšenicom raste i kukolj, ne želeći ući u rizik da se preuranjenim čupanjem kukolja ne iščupa i dobro sjeme. Zato čeka. Zato ljubi. Čovjeku daje mogućnost novoga života. Sve do kraja. I Bog bi htio da ja već sada shvatim ozbiljno i odgovorno poziv na obraćenje i popravak; i on želi da na taj način već sada uživamo u sve punijem i savršenijem zajedništvu s njime. Bog bi htio da se ne lišavamo njegove milosti zbog svojih slabosti ni za jedan trenutak. Međutim, isto tako Bog zna i čekati. Pa čak do posljednjeg časa ovozemaljskog života. Pokazao je tako jasno na primjeru razbojnika na križu kojemu je ona jedna skrušena riječ pred smrt zapravo otvorila vrata raja, tj. vrata do Isusova srca.

Znajmo biti strpljivi! I čekanje je dio života. Nije još sve kako smo željeli, nisu mirovni ugovori po našoj mjeri. Ne događaju se perspektive boljeg standarda i željenog mira brzinom kojom bismo to mi htjeli. Ne obeshrabrujmo svojom nestrpljivošću nikoga, pogotovo ne one najbliže. Ne zatvarajmo vrata radosti i ljubavi svojim negativnim izrazima razočarenja i nervoze. Ne gasimo stijenje što tek tinja. Nestrpljivošću ljudima oduzimamo nadu, strpljivošću dajemo nadi prostora da se pretoči u stvarnost.

Objava Imajmo strpljenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

One je noći o Božiću progovorila zvijezda nad Betlehemom, jednostavna noćna svjetiljka koja ni tijekom dana ne trne. Svjetiljka koja bez imalo napora obasjava i prosvjetljuje vedar, sunčan dan. Sav život tijekom čitave povijesti.

Duh Božji poslužio se zvijezdom. Svjetlošću. Ona je bila njegova riječ, njegov razgovijetan govor. Ta o Svjetlu je bila i riječ: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet…” (Iv 1,9). Kao što je na početku vremena „Duh Božji lebdio nad vodama” (Post 1,2), tako je u punini vremena zvijezdom obasjao mjesto gdje je rođeno Dijete, dječak Isus. Duh Božji zvijezdom je nadahnuo, potaknuo i vodio trojicu mudraca, vodio do Betlehema, do srca ljudske povijesti i – potom – od Betlehema, mimo Jeruzalema, putem koji je za njih odabrao, ne onim kojim su naumili poći.

Otada zvijezda, svjetlost Duha Božjega, postojano bdije nad putovima koji vode do Djeteta, nad putovima svih onih koji ga traže. I, dakako, nad putovima onih koji, našavši ga, imaju smjelosti poći onim drugim putem, putem Duha Božjega.

Duh Božji o Božiću govori s nježnošću. Premda vrata ovoga svijeta, vrata ljudskih srca, sve od onoga vremena, pred Djetetom nerijetko ostaju zatvorena, Duh Božji ne prestaje o Božiću govoriti šapatom blagoga lahora, nenametljivom, ali to postojanijom svjetlošću. Da bi ga se čulo, da bi se oko i srce o njemu moglo osvjedočiti, potrebno je izići iz svojih skučenosti, rasterećen svih svojih sigurnosti prići Djetetu i otkriti da nas se ono, sve što njegovo ime i njegov život u sebi sadrže, neizrecivo tiče. Da po tome jesmo ljudi.

Božićno se ozračje može – dakako, nerijetko i s razlogom – nekome činiti površnim, slatkastim, djetinjastim…, no Božić nas uvijek iznova pita hoćemo li imati hrabrosti biti oni, onakvi kakvi smo se u nekom nevinom trenutku očitovali u odnosu prema Djetetu.

U ovome je božićna tajna: Duh Božji zvijezdom, nenametljivom svjetlošću nad nama i u nama, rasvjetljuje naše duše, obasjava naše putove k Djetetu, naš hod s Djetetom. Upućuje nas na putove na kojima ćemo rasti u mudrosti i milosti. Otkriva nam naša svjetla i naše sjene. Svjetiljci Duha nisu nužne riječi. Dovoljan im je dah. I mi otkrivamo tko smo i kako nam je biti ljudi Duha Božjega.

Objava Duh Božji i njegova zvijezda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rođeni smo u njegovu prisutnost. Pitanje je: jesmo li mi prisutni u svome biću? U svojim ušima, u svojim očima, u svojim rukama? Jesmo li prisutni u svojim koracima? Ili smo odsutni iz svoga imena? Odsutni iz zbilje u kojoj nam je darovano biti? Odsutni iz svojih misli i riječi? Iz svojih obećanja? Iz svoje ljubavi?

Češće, a osobito u vrijeme došašća, molimo ili slušamo molitvu: „Požuri, Gospodine Isuse, i nemoj kasniti: mi se uzdamo u tvoju dobrotu, utješi nas i ohrabri svojim dolaskom.” Moleći tako, izričemo našu čežnju za iskustvom Božje prisutnosti, njegove blizine. Dok tako molimo, naša duša pridodaje svoj – naš – neizrečeni ali razgovijetni vapaj: „O, da mi ne okasnimo na naše dane! O, da ne propustimo naše susrete s tobom. Daruj nam srce spremno i hitro, srce postojano, srce koje ustrajno ide tebi ususret. Srce koje te prepoznaje. Koje ti se raduje. Srce koje, kad se iskusi obradovanim, zna da si tu.”

Dok idem ususret Božiću – a čitav je moj život ususret Božiću, hod koji se nastavlja i kad se potresen zateknem pred jaslama koje žare životnošću; dok idem ususret Božiću, svakim svojih dahom, svakim korakom, zborim:

„Požuri, srce moje, nemoj kasniti. Nemoj provjeravati stranice kalendara jer Božić je svakoga dana. Danas je. Sada je. I tako kroz sve vrijeme. Nemoj okasniti na Isusovo rođenje. Nemoj propustiti trenutak susreta. Nemoj, iako će i sutra biti Božić. Premda je Božić svakoga dana, on nikada nije isti. Uvijek je nov. Neizrecivo nov. Srce se na njega ne može naučiti. Svesti ga na običaj. Na naviku.”

Svaki je sljedeći Božić, svaki sljedeći susret s njim, sve dragocjeniji. I svaki će ti susret s Božićem nedostajati. Kao da ti korak nije upoznao tlo kojim prolazi.

Svakoga se – i mene i tebe – tiče riječ: „Srce moje, nemoj propustiti ispunjenje svoje čežnje za Božićem, jer ona je tako duboka da do njezinih dubina ne dopiru ljudske riječi. Ni misli ne dopiru. Ondje se sve ispunja u neizrecivoj prisutnosti. Kad se srcem zatekneš pred Srcem. Pred Srcem svoje svrhe i nade. Posred susreta koji tumači život u svemu.”  

Objava Kad se srcem zatekneš pred Srcem pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.