Da bismo mogli napredovati u duhovnome životu, moramo se osloboditi ove egocentrične i sebične težnje, odnosno moramo slomiti svoju oholost. Prvo trebamo izliječiti duboku ranu koja je nastala zbog oholosti da bismo se mogli sjediniti s Bogom, izvorom života i ljubavi. Bog želi da se svi ljudi spase. Bog nudi spasenje svima po svome Sinu. Da bi primio spasenja, čovjek prvo treba priznati i odbaciti svoju oholost. Sljedeći korak jest vjera. Vjera je jednostavan ali moćan ključ koji slama oholost i otvara vrata spasenja. Spasenje je nezasluženi dar koji primamo po vjeri (usp. Rim 3,23.27). Biblijsku poruku spasenja možemo sažeti u dvije temeljne istine: prvo, posljedica pada u grijeh jest odvojenost svih ljudi od Boga; drugo, po Kristovoj žrtvi na križu Bog svima nudi nezasluženi dar otkupljenja. To sv. Pavao kaže ovim riječima: „Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja, opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu” (Rim 3,23). Ako smo zaista svjesni svoga grešnoga stanja, ako smo svjesni da ne zaslužujemo spasenje, ako smo svjesni da je ono veliki dar Božji, onda ta duboka spoznaja može slomiti našu oholost. Ponizan čovjek shvaća da se spasenje prima (kao nezasluženi dar), a ne zaslužuje (svojim trudom i pobožnošću). Zato je isključeno svako osobno hvastanje. Zahvala ide Bogu. Možemo se hvaliti samo svojim slabostima i Križem Kristovim, koji je nevjernicima ludost, a nekršćanima sablazan (usp. 1 Kor 1,17-31). Nijedan kršćanin, pa ni onaj najmoralniji i najsvetiji, ne može se spasiti bez zasluga Krvi Kristove, kaže Bernard. Kristova Krv, prolivena na Golgoti, pribavlja nam dar Duha Svetoga koji nas čini novim, otkupljenim stvorenjem. Ako zanemarimo ovu temeljnu biblijsku istinu o spasenju, koju stalno potvrđuju sveci, u opasnosti smo da postupno skliznemo u oholost, odnosno da pomislimo da spasenje svijeta i naše osobno spasenje ovise samo o nama – o našim strukturama, obrascima, studijama, pobožnostima, krepostima i (umjetnoj) inteligenciji. Glavni grijeh suvremenoga kršćanina jest samodostatnost, odnosno oholost, tvrdi poznati teolog i duhovnik fra Raniero Cantlamessa. Stoga je važno da u našim propovijedima i katehezama uvijek stavljamo naglasak na Boga i milost, a ne na čovjeka i zakon. Razne istočnjačke „pobožnosti i prakse samospoznaje i samospasavanja” jesu otrov koji preko New Age pokreta truje naše društvo i Crkvu.

Vjera je, dakle, ulaz (vrata) u kraljevstvo Božje; po njoj se spašavamo. Prava vjera, spasenjska vjera izražava se kroz molitvu, moralnost, djela ljubavi prema bližnjima. Vjera bez djela je mrtva (usp. Jak 2,14-24). Po tim djelima, koja činimo iz vjere, stječemo zasluge. Međutim i te „zasluge” postižemo zahvaljujući Božjoj milosti, koja nam pomaže da živimo moralno i pobožno. Bit ćemo i suđeni po djelima koja proizlaze iz spasenjske vjere. Posljednji sud ne temelji se samo na našoj nutarnjoj vjeri nego i na djelima (usp. Otk 22,12; Mt 16,26.27; Mt 25,31-46; Rim 2,5-11; 1 Kor 3,10-15; 2 Kor 5,10). Milost koja dolazi po vjeri pomaže nam da činimo dobra djela. Mi ovisimo o Božjoj milosti jer nas ona jača, ne samo u vjeri nego i u djelima. Ako to shvatimo, onda ćemo uvidjeti da nema sukoba između milosti i zakona, između vjere i djela. Ponizan vjernik priznaje da samo u podnožju Kristova Križa može primiti milosrđe i oproštenje. Milost nije dodatak nego temelj našega života.

Objava Sloboda od oholosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kada se potkraj svojih dana, tjelesno gotovo skršen, a duhovno iscrpljen, pitao je li tijekom vremena koje mu je darovano, učinio što je Gospodin od njega tražio ili je svoj život promašio, čuo je Božji glas koji ga je ohrabrio, ulio mu sigurnost, pročistio misli. I on je znao što je oduvijek htio znati, što se tijekom čitava života trudio biti: znao je da je Božji – i u vremenu i u vječnosti.

Franjo je čuo Božje obećanje. Obećanje zajedništva s njim. Obećanje da će uvijek biti s njim. Razgovijetno ga je čuo. Franji je bilo neupitno da je to bio Božji glas. Taj glas njemu je postao pouzdana svjetiljka. Svjetiljka koja ne trne. Svjetiljka koja prebiva, diše u dubinama njegova bića. I to mu je bilo dovoljno za sve što će slijediti. I – prije toga – opravdanje i potvrda za sve što je bilo.

Čuti Božji glas! I odazvati mu se! U tome je sve. Biti pozoran na njega. Biti pozoran i u običnostima i u osobitostima života. Pozoran bez napetosti. Bez grča. Svoju pozornost prožeti raspoloživošću i povjerenjem. Sići duboko, duboko u svoju radost, u svoju patnju, ondje gdje ćeš čuti Božji glas. Zateći Božju svjetiljku. Svjetiljku koju nikakve sjene ne mogu nadjačati. Svjetiljku koju tmine ne mogu umoriti, navesti ju da odustane. Živjeti s tom svjetiljkom. Njome osvjetljavati svoje korake. Životne putove. Poslužiti se njome – i služiti joj. Samo po tome je moguće istinski živjeti.

Kad do tvoga srca dopre Božji glas, sve se mijenja. Mijenja, ako ga udomiš u svome srcu. Ako ga pamtiš čitavim bićem. I ako on postane mjera tvojih koraka.

Možeš sve izgubiti, ali ako očuvaš Božji glas u sebi, to te neće slomiti. Jednako tako, možeš sve što posjeduješ sačuvati, ali zametneš li Božji glas tko za gdje, tko zna zbog čega, uzalud ti je to sve.

Božji glas najčvršće je uporište, najpouzdanije polazište. U njemu, po njemu jesi. Blago tebi ako ne tražiš nikakvu sigurnost mimo toga. Blago tebi ako ti je to dovoljno!

Objava Čuti Božji glas! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bernard je rođen 1090. godine u plemićkoj i pobožnoj obitelji blizu Dijona u Francuskoj. Bio je jako inteligentan i pobožan. U dobi od 22 godine ušao je u samostan Citeaux (Sitȏ) i postao redovnik cistercit, zajedno s trideset svojih rođaka i prijatelja koje je potaknuo da mu se pridruže. Cisterciti su, naime, kao i trapisti, reformirana grana benediktinaca. Zanimljivo je spomenuti da je njegov otac proglašen „slugom Božjim”, a njegova majka i petorica braće „blaženima”.

U dobi od 25 godina Bernard je osnovao novi samostan u Clairvauxu, jedan od četiri samostana „potomka” po uzoru na samostan u Citeauxu. Plodnost Bernardova sveta života, marljiva rada i molitve praćene čudesima, vidi se u velikom broju redovnika i novih samostana „potomaka” koji su nastali od samostana u Clairvauxu. Kada je umro 1153. u dobi od 63 godine, bilo je osnovano 70 novih samostana, a i 24 redovničke zajednice pridružile su se Clairvauxu.

Bernard je stekao dobru klasičnu izobrazbu pa se smatra, uz Augustina, jednim od najvećih poznavatelja kršćanske latinske književnosti. U dobi od 35 godina počeo je pisati neka od najutjecajnijih djela kršćanske duhovnosti u povijesti Crkve. Njegovi spisi, kao i Augustinovi, puni su biblijskih referenci (podataka). To znači da je izuzetno dobro poznavao Riječ Božju, da je živio po njoj i da ju je uspješno prenosio drugima kroz svoje spise i propovijedi. On nam otkriva velike dubine Svetoga pisma, kojih možda nikada nismo ni bili svjesni čitajući Bibliju.

Bernardovo glavno djelo duhovnoga bogoslovlja jest komentar biblijske knjige Pjesme nad pjesmama. Prije svoje smrti uspio je dovršiti 86 propovijedi (komentara) O Pjesmi nad pjesmama tijekom 18 godina. Iako je uspio obraditi samo trećinu Pjesme nad pjesmama, ipak ovo njegovo djelo sadrži duboke i dragocjene uvide o duhovnom putu prema svetosti. Nije imao dovoljno vremena za sebe i pisanje jer je morao voditi svoj samostan i osnovati mnoge nove samostane te raditi za opću Crkvu. Pape su ga angažirale da radi na mnogim projektima za dobro Crkve. Jedan od njegovih učenika redovnika postao je papa. Mnogo je putovao i pisao brojna pisma u kojima daje duhovne savjete običnim ljudima te crkvenim i državnim vođama. Zbog svih tih plodova mnogi ga smatraju prorokom dvanaestoga stoljeća. Bio je naučitelj Crkve, osnivač mnogih samostana, obnovitelj vjerskoga života, savjetnik papa, marljivi propovjednik, mirotvorac između mnogih zavađenih velikaša i moćnika, branitelj Crkve. Bio je veliki ljubitelj i štovatelj Majke Božje, mistik, učitelj duhovnoga života, dobar poznavatelj i učitelj Svetoga pisma, veliki teolog, autor mističnih spisa i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve. Naime, po molitvi sv. Bernarda, Bog je učinio bezbroj čudesa na poznatim ličnostima, često pred velikim mnoštvom. Dovoljno je reći da je samo u području kraj jezera Constance učinio mnogo čudesa, od kojih su 53 dokumentirana. Ukratko, sveti Bernard je jedan od najutjecajniji duhovnika ne samo svoga vremena nego i cijele povijesti Crkve.

Objava Put prosvjetljenja – Sv. Bernard iz Clairvauxa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dok se u mislima vraćam u Bjelorusiju, u pamet mi dođoše riječi: Ex oriente lux, ex occidente luxus, varijacija jedne stare klasične izreke koja znači da s Istoka dolazi svjetlost, a sa Zapada raskoš. Bio sam ugodno iznenađen kada sam prvi i jedini put kročio na tlo ove krasne zemlje. Zadivila me čvrsta vjera bjeloruskoga naroda i njihova odlučnost ne dopustiti olako da ih preplavi bujica zapadnih vrijednosti. Uživao sam ulazeći u njihove crkve i promatrajući pobožne žene prirodnih i lijepih crta lica kako s maramom na glavi i djecom u naručju pale svijeće ispred ikonâ Bogorodice i preporučuju svoje obitelji Onoj koja ih je tijekom stoljeća majčinski pratila kroz strašne nevolje i ulijevala novu snagu za život.

Posebno me veselilo što sam imao priliku posjetiti nacionalno marijansko svetište Budslau (na bjeloruskom Будслаў), koje se nalazi sjeverno od glavnoga grada Minska. Zahvaljujući svome zemljaku iz rodnoga grada Vareša, koji je u to vrijeme radio u Minsku, dobio sam i prijevoz do svetišta. Bog neka mu uzvrati stostruko! Danas je Budslau tek malo selo, ali s veoma bogatom poviješću. Naime, godine 1504. litavski veliki knez i poljski kralj Aleksandar Jagelović darovao je zemljište franjevcima opservantima, po samostanu sv. Bernardina u Krakowu poznatijima i kao Bernardinci. Ondje će od skromnih početaka s vremenom nastati nadaleko poznato Gospino svetište. Prva franjevačka braća bila su iz Vilniusa.

Glas o ovom mjestu nadaleko se proširio 1588. Naime te godine zbio se sljedeći događaj. U zimsko vrijeme jedan se franjevac, nakon nadgledanja samostanskoga posjeda, u noćnim satima vraćao kući. Noć je bila mračna, a ledeni vjetar mu je šibao lice dok je u daljini slušao zavijanje vukova. Drhteći od hladnoće i straha i ne znajući više gdje se nalazi, preporučio se Bogu i zavapio za pomoć. U jednom trenutku primijetio je kako kroz drveće sja nešto poput vatre. Silno se obradovao i krenuo u tom smjeru. Izišavši na čistinu, veoma se iznenadio kada se našao pred skromnom samostanskom kapelicom. Iznad nje u žarkom svjetlu lebdio je lik Majke Božje, posve identičan liku s poznate ikone koja se nalazila na glavnom oltaru jedne crkve u njegovu rodnom Vilniusu. Zadivljen onim što je vidio, potrčao je i brzo probudio ostalu braću te su svi mogli vidjeti isti prizor. Svi su kleknuli i molili se dok konačno svjetlost i lik Majke Božje nisu nestali ispred njihovih očiju. Isti događaj ponovit će se još nekoliko puta idućih dana. Redovnici su zaključili da je Djevica Marija na poseban način zaželjela da ju se časti na ovom mjestu. O svemu su obavijestili svoje poglavare u Vilniusu. Nakon što su sva braća pod prisegom izjavili da su govorili istinu, spomenuta ikona iz crkve u Vilniusu prenesena je u Budslau, gdje se već stoljećima časti na poseban način.

Odmah godinu nakon ovoga čudesnog događaja izgrađena je prostranija drvena kapela za brojne hodočasnike koji su pristizali u milosno mjesto i u koju je smještena ikona Djevice Marije. Budući da je broj vjernika neprestano rastao, franjevci su odlučili graditi zidanu crkvu. Tako je uz pomoć dvojice ktitorâ plemićkoga podrijetla i drugih dobročinitelja, u kasnom renesansnom stilu, u obliku križa izgrađena jedna od najljepših crkava u tom dijelu Europe, u kojem je Gospa pronašla svoj novi dom. Ikona Djevice Marije je malih dimenzija, u srebrenom okviru, s krunom koja je ukrašena dragim kamenjem. Oko ikone nalaze se cvjetni ornamenti i ljudski likovi, a na četiri strane je tekst iz Matejeva evanđelja: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju”(Mt 11,5).

Navedeni tekst nije bez razloga ispisan pokraj Gospine ikone. Brojna čudesa i ozdravljenja događala su po ovoj čudotvornoj ikoni. Čuvar ovoga svetišta po imenu Eleutherius samo je u prvoj polovici 17. stoljeća zabilježio četrdeset i dva čudesna ozdravljenja od različitih bolesti i nesreća po zagovoru Gospe Budslavske kojima je sam bio svjedok. Navest ću samo neka. Petogodišnji dječak Jozafat Tiškevič oslijepio je na oba oka i cijelu godinu ništa nije vidio. Kada su ga žalosni roditelji 1617. doveli u svetište, progledao je čim je prekoračio prag crkve. Ostao je u samostanu kao živi svjedok čuda i poslije je postao poznati svećenik karmelićanin i prior samostanâ u Vilniusu i Varšavi. Polonija Jagalska bila je hroma, ležeći godinama nepokretna na postelji. Kada je izgubila svaku nadu da će ozdraviti, u snu joj se 1634. ukazala Blažena Djevica Marija riječima: „Zašto ne dođeš do moje ikone u Budslau? Tamo ćeš ozdraviti.ˮNakon buđenja, čim je dala obećanje da će hodočastiti u Budslau, istoga trenutka je ozdravila. Godine 1638. jedna sluškinja imenom Barbara Džiaginianka teško se razboljela. Nakon što je primila svetu pričest odmah je umrla, ne stigavši konzumirati tijelo Kristovo. Tek idući dan svećenik je primijetio posvećenu hostiju i, smatrajući ženu mrtvom, neraspadnutu hostiju izvadio iz njezinih usta. Njezina gospodarica je zamolila svećenike da mole za nju, a i sama je molila pred čudotvornom Gospinom ikonom moleći povratak života za svoju sluškinju. Četvrtoga dana, poput nekoć Lazara kojega je Isus uskrisio od mrtvih, sluškinja koja je bila na mrtvačkom odru iznenada je oživjela i podigla se kao da se ništa nije dogodilo. Godine 1992. crkvi je dodijeljen naziv Male bazilike, a 1998. čudotvorna ikona okrunjena je papinskom krunom. Godišnja proslava u čast Gospe Budslauske koja se održava 2. srpnja okuplja velik broj vjernika i zbog bogatih i raskošnih svečanosti upisana je 2018. na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva

Objava Majka Božja Budslavska: Brižna Majka bjeloruskoga naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ali, morali bismo imati i nekakav kršćanski životni program. Kako bi trebao on izgledati?

Jednom je Isus sa svojim učenicima izbio na jedan brežuljak gdje ga je čekalo mnoštvo naroda. Sjeo je i održao svoj glasoviti Govor na gori. Započeo je nabrajanjem ljudi za koje je rekao da su blaženi, to jest sretni, jer ih očekuje nagrada Božja, kraljevstvo nebesko. To su ljudi koji nam mogu biti uzorima, prema kojima bi trebalo napraviti kršćanski program, ne samo za novu godinu nego za čitav život.

1. Isus najprije kaže: Blago siromasima u duhu jer njihovo je kraljevstvo nebesko!

Tko su siromasi u duhu? To su ljudi koji se osjećaju siromašnima pred Bogom, prose njegovo bogatstvo, darove i milosti. Eto nam programa za život: tražiti od Boga duhovne darove i milosti jer program našega života ne smije biti zemaljsko bogatstvo, koje je i opasno jer s njim čovjek zaboravi Boga. Isus nije uzalud rekao: „Lakše će deva proći kroz iglene uši nego bogataš u kraljevstvo nebesko.”

2. Zatim Isus kaže: Blago tužnima, oni će biti utješeni!

U svijetu ima mnogo tuge i boli, čak se govori i o svjetobolju (Weltschmerz). Najčešće se tuguje nad samim sobom, svojim neuspjesima i razočaranjima, ali i nad bijedom u svijetu. Bog će utješiti one koji se u njega uzdaju. Tuga koja se svima preporučuje jest žalost zbog grijeha koje smo počinili. Unesimo u svoj životni program borbu protiv grijeha  i odluku što prije primiti sakrament pomirenja (ispovijed) ako smo teško sagriješili.

3. Sada Isus kaže: Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!

To je upravljeno protiv agresije i nasilja. Isus osuđuje nasilne i agresivne ljude jer oni razaraju ono što blagi svojom strpljivošću stvaraju. Eto nam programa za čitav život: vježbati se u blagosti. Sam nas Isus na to poziva kad kaže: „Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca!” (Mt 11,29).

4. Isus nastavlja: Blago gladnima i žednima pravednosti jer se će nasititi!

To nije samo poziv da se zalažemo za pravdu u svijetu, nego i poziv na kršćansku savršenost, jer je najveća pravda vršenje volje Božje i u tome je i kršćansko savršenstvo. Opet točka programa za čitav život: ispunjavati volju Božju na što savršeniji način. Volja je Božja izražena u zapovijedi ljubavi, a ono što ta zapovijed traži izraženo je detaljnije u Dekalogu, tj. deset Božjih zapovijedi.

5. Dalje Isus kaže: Blago milosrdnima jer će postići milosrđe!

Milosrđe je sućut i pomoć onima koji su u nekoj nevolji ili zbog nečega pate, osobito dragocjen izraz milosrđa jest praštanje. Isus je rekao da ćemo biti suđeni po tome jesmo li gladna nahranili, žedna napojili, gola odjenuli, bolesnika i zatvorenika posjetili (Mt 25,2-46). Pomoć nije samo materijalni dar nego i svaka dobra riječ, pa i prijazan smiješak razumijevanja i solidarnosti. Eto točke programa: budimo milosrdni da i nama nebeski Otac bude milosrdan.

6. Slijedi Isusova riječ: Blago čistima srcem jer oni će Boga gledati!

Čista srca su oni koji zlo ne smišljaju, ne planiraju, izbjegavaju ga jer su usmjereni na Boga. U takvim srcima sja svjetlo Kristovo. Ljudi takva jednostavna i svijetla srca već ovdje na zemlji otkrivaju tragove Božje i gledaju ga u njegovim djelima, a neposredno gledanje ostvarit će se u vječnom životu. Čistoća srca, bezazlenost i jednostavnost moraju biti bilo našega životnog programa.

7. Zatim Isus kaže: Blago mirotvorcima jer će oni sinovima Božji zvati!

Nemir razdvaja ljude a mir i sloga ih spajaju. Biti mirotvorac znači govoriti i raditi ono što ljude spaja, ujedinjuje, ne agresivno ni fanatično, nego mirno i uvjerljivo, s ljubavlju. Da bi čovjek bio mirotvorac, mora imati mir u sebi, mir s Bogom i mir sa svojim bližnjim, a bližnji je svaki čovjek – bio on blizu ili daleko. Stvaranje mira nije samo politička akcija i agitacija; zadatak i dužnost svakoga čovjeka jest da se, u okviru svojih mogućnosti, zalaže za mir, barem da izmiri svoje najbliže kad ratuju pogrdnim i uvredljivim riječima. Uzmimo u svoj program miroljubivost, izbjegavanje svađe, brzopletih osuđujućih sudova, neljubaznih i lažnih riječi, budimo pripravni zamoliti oproštenje.

8. Isus završava ovako: Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko!

Može se dogoditi da čovjeka čista srca, plemenitih namjera, miroljubiva čovjeka koji pokušava nasljedovati Isusa upravo zbog toga ljudi progone, ismijavaju ili muče. Onaj tko usprkos progonima, nedužan i vjeran Isusu ide ustrajno svojim putom, mučenik je koji za to treba zahvaliti Bogu jer mu je blizu kraljevstvo nebesko. Zato u našem životnom programu mora stajati i ovo: biti vjeran Kristu i ne prezirati nikoga.

Kad bismo sve točke ovoga programa vjerno proveli u život, bilo bi to na slavu Božju, ostvarenje našega ljudskog dostojanstva i dobro za našu okolicu. Bilo bi ostvarenje zapovijedi ljubavi i ostvarenje kršćanskog savršenstva. A trebao bi to biti cilj i program ne samo u ovoj novoj godini, nego plan koji kršćani ostvaruju čitava života.

Objava Životni program pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ako smo pravi štovatelji svetog Ante, onda ćemo i mi ljubiti i nasljedovati Isusa Krista. Prava pobožnost prema ovom ljubljenom svecu jest jedino ona koja nas, po njemu, vodi k Spasitelju, Bogu, koja nas čini takvom Božjom djecom kakvom nas nebeski Otac želi, za naše dobro i vječno spasenje: da vjerujemo u njega i da ga ljubimo ne samo riječju nego i djelom. Nema drugog imena pod nebom – osim imena Isusa Krista – po kojemu bismo se mogli spasiti, kaže sveti Petar, a sâm Isus opet upozorava: „Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskoga Oca!”

Molitva

Sveti Anto, miljeniče Isusa Krista! I mi želimo ljubiti božanskoga Spasitelja, živjeti po njegovu nauku i spremno ga nasljedovati i onda kada ga promatramo na njegovu putu križa i za nas raspeta na Kalvariji. Moli za nas da u tome, po tvom primjeru, ustrajemo te tako postignemo ujedno i plodove njegova slavnog uskrsnuća. Amen.

Objava Sveti Anto – s djetetom Isusom u naručju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čemu ovakav uvod? Odgovor je vrlo jednostavan: jedna od ključnih zadaća suvremene Crkve je odupiranje infiltraciji protestantskih krivovjerja i pod svaku cijenu povratak zdravoj katoličkoj tradiciji. Ovdje mislim na vraćanje potrebnoga dostojanstva svetim sakramentima, ponajprije svetoj misnoj žrtvi – izvoru i vrhuncu čitavoga kršćanskog života, te čvrsto prianjanje uz Blaženu Djevicu Mariju, nepogrešivom jamcu da ćemo ostati na putu Njezina Sina. Ako sumnjajte u ovo, pročitajte sljedeće retke koji svjedoče o dramatičnom obraćenju čovjeka koji nije bio ni svjestan kako korača putem propasti.

U Rimu se događaju zaista nevjerojatne stvari. Već sam opisao čudesno obraćenje Židova Alfonza Ratisbonnea neprijateljski raspoloženoga prema Crkvi nakon što mu se ukazala Djevica Marija. Ovoga puta ponovno ću vas povesti u okolicu Rima, gdje je Blažena Djevica Marija učinila još veće čudo svoje ljubavi: otvorila je oči jednom članu protestantske sljedbe koji je bio zadojen mržnjom prema Svetom Ocu i Katoličkoj Crkvi vrativši ga u Kristovo stado.

Bruno Cornacchiola bio je obiteljski čovjek i vozač tramvaja u Rimu. Iako kršten kao katolik i jako pobožan u ranoj mladosti, poslije će odbaciti katoličku vjeru i pristupiti Adventistima sedmoga dana. Ono što mu je nekada bilo sveto počeo je ismijavati i mrziti iz dna duše, a na poseban način štovanje euharistije, pobožnost Majci Božjoj i vjernost Papi. Iz kuće je uklonio sve svete predmete i ženi katolkinji strogo zabranio prakticiranje vjere. Mržnja prema tadašnjem papi Piju XII. otišla je tako daleko da je na jednom bodežu ispisao riječi: Smrt Papi! čekajući zgodnu priliku da ga zabode Svetom Ocu u srce. Budući da je bio jako inteligentan postao je jedan od vodećih ljudi ove sljedbe, koristeći sve sposobnosti da odvrati vjernike od Katoličke Crkve. Tako mu je u travnju 1947. povjerena zadaća da na rimskom trgu održi govor protiv Crkve, Majke Božje i Pape. Kako bi se bolje pripremio u subotu 12. travnja, zajedno s troje maloljetne djece, otišao je na periferiju Rima na mjesto Tre fontane, kako bi u miru pripremio svoj govor. Sve će se promijeniti toga dana.

Dok su se djeca igrala, Bruno je u bilježnici spremao govor. Na naslovnici svoje Biblije napisao je: „Bit će to smrt Katoličke Crkve na čelu s Papom.” U blizini je bila pećina i šuma eukaliptusa koju su nekada zasadili oci trapisti. U trenutku kada je Bruno otišao potražiti jedno od djece koje se udaljilo, Gospa se najprije ukazala četverogodišnjem Gianfrancu. Otac je pronašao sina sklopljenih ruku i zagledanoga u pećinu kako radosno ponavlja: „Lijepa Gospođa!”Otišavši do špilje da se uvjeri što dijete vidi, po povratku zatiče i djevojčicu Isolu na koljenima. Bruno biva uznemiren, misleći kako djeca igraju neku igru. Kada je pristigao sin Carlo i on se našao na koljenima s istim riječima: „Lijepa Gospođa!”Kada je iznervirani otac zagalamio i upozorio djecu da se prestanu šaliti, oni na to uopće nisu reagirali. Pokušao je i silom, ali djecu nije mogao pomaknuti. Tek tada se prestrašio! U svojoj bespomoćnosti zazvao je Božju pomoć. U tom trenutku primijetio je dvije bijele ruke kako s njegovih očiju skidaju nešto poput vela i bio je obavijen čudnim svjetlom iz kojega je izronio lik žene odjevene u zeleni ogrtač ispod kojega je bila bijela haljina opasana ružičastim pojasom. U desnoj ruci držala je Bibliju. Na koncu i Bruno pada na koljena te počinje ponavljati: „Lijepa Gospođa!”Preplavili su ga mir i radost. Tada je Gospođa progovorila: „Ja sam Djevica Otkrivenja, a Otkrivenje su Božje riječi koje također govore o meni. Progoniš me, ali krajnje je vrijeme da to prekineš. Povrati se svetoj zajednici Katoličke Crkve.”Nakon što mu je pokazala crnu svećeničku haljinu i slomljeni križ kraj njezinih nogu, rekla mu je: „Ovo je znak da će Crkva patiti i doživjeti veliki progon, a neki će napustiti svećeništvo.”Između ostaloga rekla mu je i da će proći kroz iskušenja, ali da se ne treba bojati. Zatražila je da moli krunicu svaki dan, čita Sveto pismo, što češće sudjeluje na svetoj misi, štuje Isusa u Presvetom sakramentu, redovito se ispovijeda, te moli za nevjernike i jedinstvo kršćana u jednoj Crkvi. Ujedno mu je priopćila da svoju milost obraćenja može zahvaliti pobožnosti devet prvih petaka koju je obavio dok je još bio dijete. Prije nego što je nestala, Djevica je Bruni dala neobično obećanje da će prvi svećenik koji ga pozdravi riječima: „Zdravo Marijo, sine”, biti onaj koji će mu preporučiti drugoga svećenika i taj će mu pomoći vratiti se u krilo Crkve.

Nakon ukazanja sve je bilo drukčije i ljepše. Nekoć neuredna špilja sada je odisala neopisivim mirisom. Na pitanje djece: „Tko je bila ta lijepa Gospođa?”otac im je odgovorio: „Bila je to Majka Božja! Sve ću vam reći kasnije.”Nakon ukazanja Bruno je odveo djecu do obližnje crkve gdje je pogubljen sv. Pavao. Pokazao je djeci tabernakul i rekao: „Lijepa Gospođa mi je rekla da je Isus ovdje. Ranije sam vam rekao da ne vjerujete. Sada znamo da je Isus tamo.”Nakon danâ provedenih u zabrinutosti i tjeskobi konačno se sve obistinilo kako je rekla Djevica Marija. Najprije je sreo svećenika koji ga je pozdravio kako je obećano. On ga je uputio na drugoga koji je cijelu obitelj pripremio za povratak u Katoličku Crkvu. Na audijenciji 9. listopada 1949. Bruno je susreo Svetog Oca. Predao mu je svoju protestantsku Bibliju s riječima: „Ovo je protestantska Biblija koju sam pogrešno tumačio i tako sam ubio mnoge ljudske duše.”Zatim je papi predao bodež i sa suzama priznao: „Molim za oprost, jer sam ovim bodežom planirao napad na Njegovu svetost.”Sveti Otac ga je blagoslovio i odvratio sa smiješkom: „Dragi sine, na taj bi način dao Crkvi novog mučenika, a za Krista još jednu pobjedu ljubavi. Najbolje oproštenje je pokajanje!”

Tijekom sljedećega razdoblja Bruno je kod špilje imao još dvadeset i osam ukazanja. Neumorno je molio svetu krunicu, a svaki slobodni trenutak koristio bi pohitati do omiljenoga mjesta koje je promijenilo njegov život i ondje je molio satima. Jedna od zanimljivosti ovoga ukazanja je u tome da je Djevica Marija vidiocu Bruni, tri godine prije nego što je Papa Pio XII. 1950. proglasio dogmu Marijina uznesenja tijelom i dušom, rekla sljedeće riječi: „Moje tijelo nije istrunulo, niti je moglo istrunuti! Moj Sin i anđeli došli su da me uzmu na dan moga preminuća!”Nakon ukazanja zabilježena su brojna čudesna ozdravljenja na mjestu ukazanja. Bruno je do kraja hrabro naviještao evanđelje i 2001. godine umro na glasu svetosti. Godine 1956. briga o pećini povjerena je franjevcima konventualcima, a 1997. papa Ivan Pavao II. odobrio je službeni naziv ovom svetištu: Sveta Marija iz Trećeg tisućljeća na Tri vrela.

Objava Djevica Otkrivenja: Majka koja vraća krivovjerce u krilo Crkve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjo Saleški smatra da svečano polaganje zavjeta siromaštva, kao što to čine redovnici, može pomoći i laicima da lakše napreduju na putu svetosti. On daje nekoliko praktičnih savjeta o nenavezanosti i siromaštvu duhom onima koji ne žive u nekoj redovničkoj zajednici. Kako možemo znati da stvarno imamo duh siromaštva ili samo mislimo da ga posjedujemo? Prije svega, Franjo smatra da je bogatstvo po sebi vrijednost ako je stečeno na pošten način. Bogataš ima pravo i povećavati svoje bogatstvo ako radi pošteno. Važno je da bogataš novac ne drži „u svom srcu”, nego u novčaniku ili banci. Ipak, moramo biti svjesni da bogatstvo može lako dovesti do pohlepe i gramzljivosti. Pohlepa i škrtost dovode do grijeha idolopoklonstva, koji vodi u pakao (usp. Kol 3,5; Ef 5,3-6). Kako možemo provjeriti je li naše srce slobodno od pohlepe i gramzljivosti? Ako dugo, žarko i nespokojno želimo steći ono što nemamo, onda je to znak da nam je srce zatrovano pohlepom. Franjo navodi još jedan pokazatelj o našem odnosu prema bogatstvu. Naime, naše reakcije na gubitak imovine pokazuju gdje je naše srce. Ako zapadnemo u tugu i očaj kad izgubimo novac, to je očit znak da smo navezani na njega. Kao vjernici moramo biti svjesni da mi nismo vlasnici bogatstva koje posjedujemo, nego nam ga je Bog povjerio da se njime služimo po Božjim pravilima. Pravilno služenje novcem u Duhu Svetom uključuje i „darežljivo dijeljenje” potrebnima (usp. Rim 12,8). To znači da dio svoga novca trebamo dati Gospodinu (za evangelizaciju) i bližnjima u potrebi. Zanimljivo, oni koji obilno pomažu bližnjima, imaju veći financijski blagoslov. Ipak, istinska nenavezanost na novac najbolje se pokazuje kada netko iznenada izgubi svoje bogatstvo. Ako i u tim kriznim situacijama sačuva nutarnji mir i stabilnost, onda je stvarno slobodan te može rasti u poniznosti i svetosti. Isto tako, ako se ne žalimo i ne gunđamo kad smo materijalno siromašni, onda je to znak da posjedujemo istinski „duh siromaštva” i da u nama nema „nezasitne želje”.

Na koncu, istaknimo da Biblija naučava da grijeh ne dolazi od posjedovanja novca („srebra”), nego od „ljubav prema novcu”. Štoviše, „srebroljublje” je ne samo grešno i zlo nego je ono „korijen svih zala” (usp. 1Tim 6,9-10). Istinsko zadovoljstvo nije posljedica bogatstva ni siromaštva. Ono dolazi iz povjerenja u Božju providnost i vlast nad okolnostima života. Poput Pavla, koji je znao i oskudijevati i obilovati (usp. Fil 4,12) i mi se potpuno oslonimo za svoga Oca nebeskoga koji se uvijek brine za nas i koji nam je uvijek potreban, i onda kada imamo puno i onda kada imamo malo novca. Upravo ta sloboda, ta nenavezanost i pouzdanje oslobađa prostor Bogu da uđe dublje u naše srce i naše živote.

Objava Nenavezanost na novac i posjede pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se gazi obećanje ljubavi. Obećanje ljubavi dano najkasnije u času vjenčanja. Najkasnije u času začeća djeteta. U času svjesno rečenoga „evo me”.

Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se kućnim ljubimcima – ili kakvim drugim navezanostima – daje prednost pred članovima svoje obitelji. Pred ljudima u potrebi. Pa i pred samim sobom. U kojem je nezamislivo da se itko osjeti napušten i zaboravljen.

Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se za pregršt ispraznosti – imetka, zadovoljstva, časti, vlasti… – izdaje najdragocjenije: Ljubav kojom smo ljubljeni. Ljubav kojom nam je ljubiti. U kojem je nezamislivo da se među sobom dijele oni koje isti Duh nadahnjuje. Koji se na istoga Duha pozivaju.

Ima trenutaka kada pomislim da su sve te čežnje tek tlapnja. A onda se prisjetim Isusa kako je čeznuo blagovati pashu sa svojim učenicima. „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama…” (Lk 22,15), rekao je. Svom dušom je čeznuo – čezne – s nama živjeti kao s braćom i sestrama. Kao svoj sa svojima. Dijeliti s nama i vrijeme i vječnost.

Ako je on čeznuo – a ja mu vjerujem – tko bih ja bio kad ne bih s njim dijelio njegovu čežnju? U skromnosti svoje osobnosti, u oskudici svojih snaga, u svoj krhkosti i nepostojanosti svoga bića, zauzimao se za nju?

„Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio” (Ps 116,12)? Za sve što mi čini? Što, ako ne svoju čežnju, svoj trud oko začudnosti njezina ozbiljenja?

Objava Čežnja za ljudskim svijetom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako se pravilno služiti temeljnim i najjačim užitkom – spolnim užitkom? Bog nas je stvorio kao bića sa spolnim željama i porivima. Zbog istočnoga grijeha naša je narav duboko ranjena i na području spolnosti. Nered koji postoji u našim željama i porivima mora se dovesti pod Kristovu vlast i red, da bi na taj način spolni užitak našao svoj primjereni izraz. Samo Isus može iscijeliti našu ranjenu narav, našu ranjenu spolnost po svome Duhu. Bez Kristove milosti ljudi postaju „robovi” ili „idolopoklonici” spolnoga užitka. Oslonjena na Kristovu pouku, Crkva od početka naučava da je svrha spolnosti brak i rađanje potomstva. Kršćanski, sakramentalni brak je doživotni savez ljubavi između jednoga muškarca i jedne žene radi osobnog dobra supružnika i radi rađanja djece. Stoga su spolni odnosi dopušteni samo u braku. Preko spolnoga darivanja muž i žena postaju jedno tijelo, jedna osoba, jer nije dobro da čovjek bude sam. Spolni čin treba također biti otvoren začeću novoga života – djeteta. Tako otac i majka sudjeluju u stvaralačkom Božjem planu. Zato su spolnost, brak i obitelj temeljne vrijednosti i „svetinje” ljudskoga roda. Ponovimo da je svaki spolni odnos izvan braka protivan ciljevima spolnosti i predstavlja kršenje Božje volje, predstavlja grijeh, grijeh bludnosti. Bludnost dovodi do robovanja spolnoj požudi. Znatiželja, koju potiču zloduh i svijet, jest najčešće prvi korak na putu prema bludnosti.

Franjo Saleški kaže da je spolna čistoća potrebna i u braku i izvan braka. Pod čistoćom se podrazumijeva pravilno stupanje u spolne odnose u braku ili uzdržavanje od njih (izvan braka). Krepost čistoće je nužna za zdravu obitelj i zdravo društvo. Zato je važno odgajati djecu i omladinu za pravilan i odgovoran stav prema spolnosti i braku kao temeljnim vrijednostima u službi ljubavi i života. Svjesni smo da danas živimo u pornografskoj nečednoj (ne)kulturi i da je jako teško živjeti krepost čistoće. Zato nam je, uz pravilan kršćanski odgoj, potrebna i molitva, post i žrtva. Nenavezanost na osjetilne užitke i krepost spolne čistoće jest uski put koji vodi u život. Bludnost, neumjerenost u jelu i pilu, lijenost, odnosno hedonizam jest široki put koji vodi u ovisnost, ropstvo i smrt. Bog nam je dao slobodu izbora između uskoga i širokog puta. Ne zaboravimo da sloboda uključuje i dogovornost – odgovornost stvorenja Stvoritelju. Mudar čovjek bira teži, evanđeoski, uski put, jer samo taj put vodi u vječni život i uživanje.

Objava Nenavezanost na osjetilne užitke pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.