Sjeme evanđelja koje su posijali donosilo je svoj rod, katkada skroman, katkada obilat. Sjeme evanđelja koje je u neko vrijeme donijelo rod, potom je umnoženim sjemenjem donosilo novi rod. I tako uvijek iznova. Sjeme posijano u nekim minulim danima, pripravlja rod u nekim neslućenim danima koji tek slijede, pripravlja sjeme i rod za buduća vremena.

Tako sjeme – tako Riječ – posijano prije mnogih godina, prije stotina godina, donosi rod ljudskim očima, ljudskom shvaćanju, nerijetko posve neočekivano. Tako je bilo i tako će biti.

Prije više od četiristo godina fra Matija Divković, svećenik franjevac i pisac – s kojim započinje povijest hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini – u svojim je Besjedama zapisao priču „Koliko su slatke pjesni nebeske”, priču o franjevcu koji je molio Boga da mu očituje slatkoću nebeske slave. Franjevac je, dok je molio, zanesen pjevom jedne ptičice, pošao za njom u šumu i slušao ju. Potom se vratio k samostanu, no samostan je bio pomalo oronuo, vrata na koja je izišao više nije bilo, ali je našao druga, uzidana na drugom mjestu. Franjevac je vrataru bio nepoznat pa ga je odveo gvardijanu. U razgovoru, provjerivši podatke, otkriše da je ptičicu slušao tristo i četrdeset godina a da, u svojoj zanesenosti, nije bio svjestan ni proteka vremena ni ičega što se tijekom tih godina zbivalo. Zaključiše da to i nije bila ptičica nego anđeo koji mu se očitovao u njezinu liku.

Ono što je u nekom trenutku, prije više stotina godina, izrečeno i zapisano tek kao poučna, poticajna priča, nakon proteka mnogo vremena, nakon mijena povijesti i svijeta, progovara nam – moguće – kao prispodoba:

Tko se otvori govoru neba, govoru evanđelja, tko ga čitavim bićem posluša, nalazi nova vrata – nalazi bez obzira na protek i mijene vremena – koja ga vode k nepoznatima, a koje prepoznaje svojima i koji njega prepoznaju svojim. Po odazivu evanđelju, što god bilo, uvijek se može dogoditi – i događa se – novost života, novost blizine.

Evanđelje, pjesma nebeska, siti čovjeka, namiruje sve njegove egzistencijalne potrebe. Po njemu vječnost prebiva u vremenu. Skrbeći o trenucima, o evanđeoskom sjemenju, skrbimo o vječnosti. I o ljudskome i o Božjemu među nama.

Objava Iziđe Sijač sijati pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svijet u ono vrijeme nije mogao ni slutiti da na vratima kuca najveća katastrofa u povijesti ljudskoga roda – Drugi svjetski rat. Dana 29. studenoga godine 1932. u Beauraingu, gradiću na jugu Belgije, odigrava se već toliko puta viđeni scenarij u režiji Kraljice neba i zemlje: petero djece iz dviju obitelji u dobi od devet do petnaest godina, ukupno trideset i tri puta, svojim nevinim očima promatra Blaženu Djevicu Mariju i prenosi poruku Majčina srca cijelom čovječanstvu. Njihova imena su Fernande, Gilberte i Albert Voisin te Andrée i Gilberte Degeimbre.

Spomenutoga dana četvero djece u večernjim satima pješice se zaputilo prema samostanskoj školi kako bi najmlađu djevojčicu dopratili kući. Prošavši pored Gospine špilje koja se nalazila u blizini željezničke pruge, stigli su na samostanska vrata. Dok su čekali da im netko otvori, dječak Albert pogledao je prema obližnjem nadvožnjaku i povikao ostalima: „Pogledajte! Gospa hoda po mostu!” Sva djeca su vidjela isto: svijetleći lik žene odjevene u bijelo koja lagano hoda s krunicom između sklopljenih ruku, stojeći na oblaku koji joj skriva stopala. Kada je pristigla djevojčica iz samostana, ona je također svjedočila istom prizoru. Nakon prvotnoga ushićenja sve zajedno ih je spopao djetinji strah zbog neobičnog događaja te su pobjegli kući. Iako se lijepa Gospođa nije ukazivala svakoga dana, djeca su dolazila svaku večer na isto mjesto sa željom da je ponovno vide. Glas o neobičnim događajima u Beauraingu, kako to uvijek biva, brzo se proširio cijelim onim krajem te je svakoga dana pristizalo sve više ljudi kako bi nazočili ukazanjima Djevice Marije.

Početak svakoga ukazanja bio je veoma dramatičan, o čemu svjedoče identični zabilježeni primjeri tijekom drugih Gospinih ukazanja tijekom povijesti. Naime, u trenutku kada bi ugledali Djevicu Mariju, svih petero djece je istovremeno padalo koljenima na tvrdu kaldrmu takvom snagom da bi svi nazočni ostali zaprepašteni. Ipak, nikada nijedno dijete nije bilo ozlijeđeno! Ukazanje 5. prosinca 1932. bilo je jako dirljivo. Albert, jedan od vidioca, tijekom ukazanja upitao je Gospođu odjevenu u bijelo: „Jesi li ti Bezgrešna Djevica?” Kada je Gospa sa smiješkom kimnula glavom, dječak je ponovno upitao: „Što tražiš od nas?” Ona je odgovorila: „Budite veoma dobri”. Na sljedeće pitanje kada trebaju ponovno doći, Gospa je uzvratila: „Na dan Bezgrešnog začeća”. Na jednom od sljedećih ukazanja Gospa je zatražila da se na tom mjestu izgradi kapelica, a tijekom ukazanja 21. prosinca sama se djeci predstavila riječima: „Ja sam Bezgrešna Djevica.” Dana 27. prosinca Djevica se ukazala samo dječaku Fernandeu. Na grudima je imala Zlatno Srce okruženo svijetlećim zrakama, a isto će se ponoviti i 30. prosinca kada tijekom viđenja sva djeca vide Mariju sa Zlatnim Srcem.

Na ukazanju 28. prosinca Gospa je nagovijestila djeci da će uskoro biti njezin posljednji dolazak. Uoči posljednjega dolaska Gospa se djeci obratila ovim riječima: „Sutra ću svakome od vas reći nešto posebno”. Sutradan 3. siječnja 1933. stiglo je veliko mnoštvo ljudi. Po nekim procjenama bilo ih je do trideset tisuća. Kada je započelo ukazanje, četvero djece, kao i uvijek, u ekstazi pada na koljena. Najstarija među njima, petnaestogodišnja Fernande, briznula je u plač te kleknula jer nije odmah vidjela Gospu kao ostali vidioci. Za vrijeme ukazanja jedno od djece od Marije je primilo sljedeće poruke: „Ja ću obratiti grešnike” i „Ja sam Majka Božja, Kraljica neba. Moli uvijek”. Dok prisutni ispituju djecu nakon ukazanja, djevojčica Fernande je i dalje na koljenima. U tom trenutku zrakom se prolomio zvuk sličan grmljavini koji su mogli čuti svi nazočni i tada se Gospa ukazuje također djevojčici koja kleči pitajući je: „Voliš li moga Sina? Voliš li mene?” Kada je vidjelica odgovorila potvrdno, Gospa joj uzvraća riječima: „Onda se žrtvuj za mene.” U tom trenutku iz grudi Prečiste Djevice započele su isijavati zrake svjetlosti i svih petero vidjelaca ponovno vide Mariju raširenih ruku sa Zlatnim Srcem. Posljednja riječ koju je Gospa izgovorila prije rastanka od djece bila je: „Zbogom!”

Nikada se nije saznao sadržaj tajni koje je Gospa objavila svakome od vidioca. Tijekom ukazanja djeca su bila podvrgnuta ispitivanju od strane stručnjaka na vanjske podražaje. Svi vidioci tijekom ekstaze su pokazali potpunu neosjetljivost na ubode i opekline koje su im nanesene i nakon završetka ukazanja nije bilo nikakvih vidljivih ozljeda na njihovim tijelima. Brojna čudesna ozdravljenja dogodila se u ovom svetištu tijekom i po prestanku ukazanja koja se ubrzala službeno priznanje ukazanja u Beauraingu od strane crkvenih vlasti u veljači 1943. Dana 18. svibnja 1985. papa Ivan Pavao II. bio je u službenom posjetu Beauraingu i molio se ispred kipa Gospe sa Zlatnim Srcem i susreo se s još živućim vidiocima. Posljednja živa vidjelica Gilberte Degeimbre umrla je 2015. u 91. godini života.

Objava Zlatno Srce poziva na molitvu srcem pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kad te uhvati tuga i tjeskoba, jesi li poput djeteta koje se plaši mraka tek stoga što jedino na sebe ne računa? Mora li se uvijek tražiti izlaz iz onoga što te zarobi ili se treba početi na neke lance navikavati? Je li otpor podnošljiviji kad s kajanjima naučiš živjeti? Nije li ipak jedina istina kako sada imaš sve što ti treba?

Da, sve bi dao da možeš sigurno znati, ali znanje obično put ne krči nego čovjeka prati. Ipak, gorčina ti ne određuje pravac jer se odnekud pojavi spoznaja da je nada ona koja ispred tebe hrabro korača, baš kao usrdna molitva koja se ne zaustavlja dok pred sobom put ne utaba.

„Oprosti mi, Bože, što pitam i što želim znati! Jednostavno neke lekcije više nemam snage ponavljati ili preskakati. Znam da znaš da ova molitva nije tek radoznalost ili hirovitost koje uvenu čim ih prve kapi mraza dotaknu. Želio bih sigurno znati samo kako se više ne bih morao okretati, zastajkivati i samoga sebe sustizati.”

Nikad se sumnja ne smije iznutra zaključat’.

Objava Sumnja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Također se izračunava na temelju blagdana Bezgrešnog Začeća, koji se slavi točno devet mjeseci ranije, piše Aleteia.

Na mnogo načina ovaj se blagdan smatra početkom. Mnogim istočnim kršćanima to je sasvim jasno jer je to prvi veliki blagdan pravoslavne liturgijske godine.

Početak spasenja

Dom Prosper Guéranger ilustrira tu zamisao raznim citatima nekolicine svetaca u svom djelu Liturgijska godina:

Andrija Kretski ovaj dan naziva svetkovinom ulaska, blagdanom početka čiji je kraj sjedinjenje Riječi s našim tijelom; djetinjim, djevičanskim blagdanom punim radosti i povjerenja za sve.

Sveti Ivan Damaščanin nudi slično razmišljanje:

„Dođite ovamo”, kliče sv. Ivan Damaščanin, „dođite, svi narodi i svaki jezik, svaka dob i svako dostojanstvo, radosno proslavimo rođendan radosti svijeta.”

Sveti Petar Damiani ide i korak dalje, nazivajući ga „početkom spasenja”:

„To je početak spasenja, izvor svakoga blagdana”, kaže sv. Petar Damiani, „jer gle, rođena je Majka Zaručnikova. S dobrim razlogom danas se raduje čitav svijet, a Crkva, izvan sebe od dragosti, poziva svoje zborove da pjevaju svadbene pjesme.”

Sveci su u ovom blagdanu vidjeli veliku polaznu točku koja nagovještava ono što će se dogoditi kada Marija rekne „Da” i u svojoj utrobi začne Spasitelja svijeta.

Možemo se radovati ovome danu i zahvaljivati Bogu na rođenju Djevice Marije i njezinoj ulozi u povijesti spasenja.

Objava Zašto je važan blagdan Male Gospe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo mogli napredovati u duhovnome životu, moramo se osloboditi ove egocentrične i sebične težnje, odnosno moramo slomiti svoju oholost. Prvo trebamo izliječiti duboku ranu koja je nastala zbog oholosti da bismo se mogli sjediniti s Bogom, izvorom života i ljubavi. Bog želi da se svi ljudi spase. Bog nudi spasenje svima po svome Sinu. Da bi primio spasenja, čovjek prvo treba priznati i odbaciti svoju oholost. Sljedeći korak jest vjera. Vjera je jednostavan ali moćan ključ koji slama oholost i otvara vrata spasenja. Spasenje je nezasluženi dar koji primamo po vjeri (usp. Rim 3,23.27). Biblijsku poruku spasenja možemo sažeti u dvije temeljne istine: prvo, posljedica pada u grijeh jest odvojenost svih ljudi od Boga; drugo, po Kristovoj žrtvi na križu Bog svima nudi nezasluženi dar otkupljenja. To sv. Pavao kaže ovim riječima: „Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja, opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu” (Rim 3,23). Ako smo zaista svjesni svoga grešnoga stanja, ako smo svjesni da ne zaslužujemo spasenje, ako smo svjesni da je ono veliki dar Božji, onda ta duboka spoznaja može slomiti našu oholost. Ponizan čovjek shvaća da se spasenje prima (kao nezasluženi dar), a ne zaslužuje (svojim trudom i pobožnošću). Zato je isključeno svako osobno hvastanje. Zahvala ide Bogu. Možemo se hvaliti samo svojim slabostima i Križem Kristovim, koji je nevjernicima ludost, a nekršćanima sablazan (usp. 1 Kor 1,17-31). Nijedan kršćanin, pa ni onaj najmoralniji i najsvetiji, ne može se spasiti bez zasluga Krvi Kristove, kaže Bernard. Kristova Krv, prolivena na Golgoti, pribavlja nam dar Duha Svetoga koji nas čini novim, otkupljenim stvorenjem. Ako zanemarimo ovu temeljnu biblijsku istinu o spasenju, koju stalno potvrđuju sveci, u opasnosti smo da postupno skliznemo u oholost, odnosno da pomislimo da spasenje svijeta i naše osobno spasenje ovise samo o nama – o našim strukturama, obrascima, studijama, pobožnostima, krepostima i (umjetnoj) inteligenciji. Glavni grijeh suvremenoga kršćanina jest samodostatnost, odnosno oholost, tvrdi poznati teolog i duhovnik fra Raniero Cantlamessa. Stoga je važno da u našim propovijedima i katehezama uvijek stavljamo naglasak na Boga i milost, a ne na čovjeka i zakon. Razne istočnjačke „pobožnosti i prakse samospoznaje i samospasavanja” jesu otrov koji preko New Age pokreta truje naše društvo i Crkvu.

Vjera je, dakle, ulaz (vrata) u kraljevstvo Božje; po njoj se spašavamo. Prava vjera, spasenjska vjera izražava se kroz molitvu, moralnost, djela ljubavi prema bližnjima. Vjera bez djela je mrtva (usp. Jak 2,14-24). Po tim djelima, koja činimo iz vjere, stječemo zasluge. Međutim i te „zasluge” postižemo zahvaljujući Božjoj milosti, koja nam pomaže da živimo moralno i pobožno. Bit ćemo i suđeni po djelima koja proizlaze iz spasenjske vjere. Posljednji sud ne temelji se samo na našoj nutarnjoj vjeri nego i na djelima (usp. Otk 22,12; Mt 16,26.27; Mt 25,31-46; Rim 2,5-11; 1 Kor 3,10-15; 2 Kor 5,10). Milost koja dolazi po vjeri pomaže nam da činimo dobra djela. Mi ovisimo o Božjoj milosti jer nas ona jača, ne samo u vjeri nego i u djelima. Ako to shvatimo, onda ćemo uvidjeti da nema sukoba između milosti i zakona, između vjere i djela. Ponizan vjernik priznaje da samo u podnožju Kristova Križa može primiti milosrđe i oproštenje. Milost nije dodatak nego temelj našega života.

Objava Sloboda od oholosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kada se potkraj svojih dana, tjelesno gotovo skršen, a duhovno iscrpljen, pitao je li tijekom vremena koje mu je darovano, učinio što je Gospodin od njega tražio ili je svoj život promašio, čuo je Božji glas koji ga je ohrabrio, ulio mu sigurnost, pročistio misli. I on je znao što je oduvijek htio znati, što se tijekom čitava života trudio biti: znao je da je Božji – i u vremenu i u vječnosti.

Franjo je čuo Božje obećanje. Obećanje zajedništva s njim. Obećanje da će uvijek biti s njim. Razgovijetno ga je čuo. Franji je bilo neupitno da je to bio Božji glas. Taj glas njemu je postao pouzdana svjetiljka. Svjetiljka koja ne trne. Svjetiljka koja prebiva, diše u dubinama njegova bića. I to mu je bilo dovoljno za sve što će slijediti. I – prije toga – opravdanje i potvrda za sve što je bilo.

Čuti Božji glas! I odazvati mu se! U tome je sve. Biti pozoran na njega. Biti pozoran i u običnostima i u osobitostima života. Pozoran bez napetosti. Bez grča. Svoju pozornost prožeti raspoloživošću i povjerenjem. Sići duboko, duboko u svoju radost, u svoju patnju, ondje gdje ćeš čuti Božji glas. Zateći Božju svjetiljku. Svjetiljku koju nikakve sjene ne mogu nadjačati. Svjetiljku koju tmine ne mogu umoriti, navesti ju da odustane. Živjeti s tom svjetiljkom. Njome osvjetljavati svoje korake. Životne putove. Poslužiti se njome – i služiti joj. Samo po tome je moguće istinski živjeti.

Kad do tvoga srca dopre Božji glas, sve se mijenja. Mijenja, ako ga udomiš u svome srcu. Ako ga pamtiš čitavim bićem. I ako on postane mjera tvojih koraka.

Možeš sve izgubiti, ali ako očuvaš Božji glas u sebi, to te neće slomiti. Jednako tako, možeš sve što posjeduješ sačuvati, ali zametneš li Božji glas tko za gdje, tko zna zbog čega, uzalud ti je to sve.

Božji glas najčvršće je uporište, najpouzdanije polazište. U njemu, po njemu jesi. Blago tebi ako ne tražiš nikakvu sigurnost mimo toga. Blago tebi ako ti je to dovoljno!

Objava Čuti Božji glas! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bernard je rođen 1090. godine u plemićkoj i pobožnoj obitelji blizu Dijona u Francuskoj. Bio je jako inteligentan i pobožan. U dobi od 22 godine ušao je u samostan Citeaux (Sitȏ) i postao redovnik cistercit, zajedno s trideset svojih rođaka i prijatelja koje je potaknuo da mu se pridruže. Cisterciti su, naime, kao i trapisti, reformirana grana benediktinaca. Zanimljivo je spomenuti da je njegov otac proglašen „slugom Božjim”, a njegova majka i petorica braće „blaženima”.

U dobi od 25 godina Bernard je osnovao novi samostan u Clairvauxu, jedan od četiri samostana „potomka” po uzoru na samostan u Citeauxu. Plodnost Bernardova sveta života, marljiva rada i molitve praćene čudesima, vidi se u velikom broju redovnika i novih samostana „potomaka” koji su nastali od samostana u Clairvauxu. Kada je umro 1153. u dobi od 63 godine, bilo je osnovano 70 novih samostana, a i 24 redovničke zajednice pridružile su se Clairvauxu.

Bernard je stekao dobru klasičnu izobrazbu pa se smatra, uz Augustina, jednim od najvećih poznavatelja kršćanske latinske književnosti. U dobi od 35 godina počeo je pisati neka od najutjecajnijih djela kršćanske duhovnosti u povijesti Crkve. Njegovi spisi, kao i Augustinovi, puni su biblijskih referenci (podataka). To znači da je izuzetno dobro poznavao Riječ Božju, da je živio po njoj i da ju je uspješno prenosio drugima kroz svoje spise i propovijedi. On nam otkriva velike dubine Svetoga pisma, kojih možda nikada nismo ni bili svjesni čitajući Bibliju.

Bernardovo glavno djelo duhovnoga bogoslovlja jest komentar biblijske knjige Pjesme nad pjesmama. Prije svoje smrti uspio je dovršiti 86 propovijedi (komentara) O Pjesmi nad pjesmama tijekom 18 godina. Iako je uspio obraditi samo trećinu Pjesme nad pjesmama, ipak ovo njegovo djelo sadrži duboke i dragocjene uvide o duhovnom putu prema svetosti. Nije imao dovoljno vremena za sebe i pisanje jer je morao voditi svoj samostan i osnovati mnoge nove samostane te raditi za opću Crkvu. Pape su ga angažirale da radi na mnogim projektima za dobro Crkve. Jedan od njegovih učenika redovnika postao je papa. Mnogo je putovao i pisao brojna pisma u kojima daje duhovne savjete običnim ljudima te crkvenim i državnim vođama. Zbog svih tih plodova mnogi ga smatraju prorokom dvanaestoga stoljeća. Bio je naučitelj Crkve, osnivač mnogih samostana, obnovitelj vjerskoga života, savjetnik papa, marljivi propovjednik, mirotvorac između mnogih zavađenih velikaša i moćnika, branitelj Crkve. Bio je veliki ljubitelj i štovatelj Majke Božje, mistik, učitelj duhovnoga života, dobar poznavatelj i učitelj Svetoga pisma, veliki teolog, autor mističnih spisa i jedan od najvećih čudotvoraca u čitavoj povijesti Crkve. Naime, po molitvi sv. Bernarda, Bog je učinio bezbroj čudesa na poznatim ličnostima, često pred velikim mnoštvom. Dovoljno je reći da je samo u području kraj jezera Constance učinio mnogo čudesa, od kojih su 53 dokumentirana. Ukratko, sveti Bernard je jedan od najutjecajniji duhovnika ne samo svoga vremena nego i cijele povijesti Crkve.

Objava Put prosvjetljenja – Sv. Bernard iz Clairvauxa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dok se u mislima vraćam u Bjelorusiju, u pamet mi dođoše riječi: Ex oriente lux, ex occidente luxus, varijacija jedne stare klasične izreke koja znači da s Istoka dolazi svjetlost, a sa Zapada raskoš. Bio sam ugodno iznenađen kada sam prvi i jedini put kročio na tlo ove krasne zemlje. Zadivila me čvrsta vjera bjeloruskoga naroda i njihova odlučnost ne dopustiti olako da ih preplavi bujica zapadnih vrijednosti. Uživao sam ulazeći u njihove crkve i promatrajući pobožne žene prirodnih i lijepih crta lica kako s maramom na glavi i djecom u naručju pale svijeće ispred ikonâ Bogorodice i preporučuju svoje obitelji Onoj koja ih je tijekom stoljeća majčinski pratila kroz strašne nevolje i ulijevala novu snagu za život.

Posebno me veselilo što sam imao priliku posjetiti nacionalno marijansko svetište Budslau (na bjeloruskom Будслаў), koje se nalazi sjeverno od glavnoga grada Minska. Zahvaljujući svome zemljaku iz rodnoga grada Vareša, koji je u to vrijeme radio u Minsku, dobio sam i prijevoz do svetišta. Bog neka mu uzvrati stostruko! Danas je Budslau tek malo selo, ali s veoma bogatom poviješću. Naime, godine 1504. litavski veliki knez i poljski kralj Aleksandar Jagelović darovao je zemljište franjevcima opservantima, po samostanu sv. Bernardina u Krakowu poznatijima i kao Bernardinci. Ondje će od skromnih početaka s vremenom nastati nadaleko poznato Gospino svetište. Prva franjevačka braća bila su iz Vilniusa.

Glas o ovom mjestu nadaleko se proširio 1588. Naime te godine zbio se sljedeći događaj. U zimsko vrijeme jedan se franjevac, nakon nadgledanja samostanskoga posjeda, u noćnim satima vraćao kući. Noć je bila mračna, a ledeni vjetar mu je šibao lice dok je u daljini slušao zavijanje vukova. Drhteći od hladnoće i straha i ne znajući više gdje se nalazi, preporučio se Bogu i zavapio za pomoć. U jednom trenutku primijetio je kako kroz drveće sja nešto poput vatre. Silno se obradovao i krenuo u tom smjeru. Izišavši na čistinu, veoma se iznenadio kada se našao pred skromnom samostanskom kapelicom. Iznad nje u žarkom svjetlu lebdio je lik Majke Božje, posve identičan liku s poznate ikone koja se nalazila na glavnom oltaru jedne crkve u njegovu rodnom Vilniusu. Zadivljen onim što je vidio, potrčao je i brzo probudio ostalu braću te su svi mogli vidjeti isti prizor. Svi su kleknuli i molili se dok konačno svjetlost i lik Majke Božje nisu nestali ispred njihovih očiju. Isti događaj ponovit će se još nekoliko puta idućih dana. Redovnici su zaključili da je Djevica Marija na poseban način zaželjela da ju se časti na ovom mjestu. O svemu su obavijestili svoje poglavare u Vilniusu. Nakon što su sva braća pod prisegom izjavili da su govorili istinu, spomenuta ikona iz crkve u Vilniusu prenesena je u Budslau, gdje se već stoljećima časti na poseban način.

Odmah godinu nakon ovoga čudesnog događaja izgrađena je prostranija drvena kapela za brojne hodočasnike koji su pristizali u milosno mjesto i u koju je smještena ikona Djevice Marije. Budući da je broj vjernika neprestano rastao, franjevci su odlučili graditi zidanu crkvu. Tako je uz pomoć dvojice ktitorâ plemićkoga podrijetla i drugih dobročinitelja, u kasnom renesansnom stilu, u obliku križa izgrađena jedna od najljepših crkava u tom dijelu Europe, u kojem je Gospa pronašla svoj novi dom. Ikona Djevice Marije je malih dimenzija, u srebrenom okviru, s krunom koja je ukrašena dragim kamenjem. Oko ikone nalaze se cvjetni ornamenti i ljudski likovi, a na četiri strane je tekst iz Matejeva evanđelja: „Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju”(Mt 11,5).

Navedeni tekst nije bez razloga ispisan pokraj Gospine ikone. Brojna čudesa i ozdravljenja događala su po ovoj čudotvornoj ikoni. Čuvar ovoga svetišta po imenu Eleutherius samo je u prvoj polovici 17. stoljeća zabilježio četrdeset i dva čudesna ozdravljenja od različitih bolesti i nesreća po zagovoru Gospe Budslavske kojima je sam bio svjedok. Navest ću samo neka. Petogodišnji dječak Jozafat Tiškevič oslijepio je na oba oka i cijelu godinu ništa nije vidio. Kada su ga žalosni roditelji 1617. doveli u svetište, progledao je čim je prekoračio prag crkve. Ostao je u samostanu kao živi svjedok čuda i poslije je postao poznati svećenik karmelićanin i prior samostanâ u Vilniusu i Varšavi. Polonija Jagalska bila je hroma, ležeći godinama nepokretna na postelji. Kada je izgubila svaku nadu da će ozdraviti, u snu joj se 1634. ukazala Blažena Djevica Marija riječima: „Zašto ne dođeš do moje ikone u Budslau? Tamo ćeš ozdraviti.ˮNakon buđenja, čim je dala obećanje da će hodočastiti u Budslau, istoga trenutka je ozdravila. Godine 1638. jedna sluškinja imenom Barbara Džiaginianka teško se razboljela. Nakon što je primila svetu pričest odmah je umrla, ne stigavši konzumirati tijelo Kristovo. Tek idući dan svećenik je primijetio posvećenu hostiju i, smatrajući ženu mrtvom, neraspadnutu hostiju izvadio iz njezinih usta. Njezina gospodarica je zamolila svećenike da mole za nju, a i sama je molila pred čudotvornom Gospinom ikonom moleći povratak života za svoju sluškinju. Četvrtoga dana, poput nekoć Lazara kojega je Isus uskrisio od mrtvih, sluškinja koja je bila na mrtvačkom odru iznenada je oživjela i podigla se kao da se ništa nije dogodilo. Godine 1992. crkvi je dodijeljen naziv Male bazilike, a 1998. čudotvorna ikona okrunjena je papinskom krunom. Godišnja proslava u čast Gospe Budslauske koja se održava 2. srpnja okuplja velik broj vjernika i zbog bogatih i raskošnih svečanosti upisana je 2018. na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva

Objava Majka Božja Budslavska: Brižna Majka bjeloruskoga naroda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ali, morali bismo imati i nekakav kršćanski životni program. Kako bi trebao on izgledati?

Jednom je Isus sa svojim učenicima izbio na jedan brežuljak gdje ga je čekalo mnoštvo naroda. Sjeo je i održao svoj glasoviti Govor na gori. Započeo je nabrajanjem ljudi za koje je rekao da su blaženi, to jest sretni, jer ih očekuje nagrada Božja, kraljevstvo nebesko. To su ljudi koji nam mogu biti uzorima, prema kojima bi trebalo napraviti kršćanski program, ne samo za novu godinu nego za čitav život.

1. Isus najprije kaže: Blago siromasima u duhu jer njihovo je kraljevstvo nebesko!

Tko su siromasi u duhu? To su ljudi koji se osjećaju siromašnima pred Bogom, prose njegovo bogatstvo, darove i milosti. Eto nam programa za život: tražiti od Boga duhovne darove i milosti jer program našega života ne smije biti zemaljsko bogatstvo, koje je i opasno jer s njim čovjek zaboravi Boga. Isus nije uzalud rekao: „Lakše će deva proći kroz iglene uši nego bogataš u kraljevstvo nebesko.”

2. Zatim Isus kaže: Blago tužnima, oni će biti utješeni!

U svijetu ima mnogo tuge i boli, čak se govori i o svjetobolju (Weltschmerz). Najčešće se tuguje nad samim sobom, svojim neuspjesima i razočaranjima, ali i nad bijedom u svijetu. Bog će utješiti one koji se u njega uzdaju. Tuga koja se svima preporučuje jest žalost zbog grijeha koje smo počinili. Unesimo u svoj životni program borbu protiv grijeha  i odluku što prije primiti sakrament pomirenja (ispovijed) ako smo teško sagriješili.

3. Sada Isus kaže: Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!

To je upravljeno protiv agresije i nasilja. Isus osuđuje nasilne i agresivne ljude jer oni razaraju ono što blagi svojom strpljivošću stvaraju. Eto nam programa za čitav život: vježbati se u blagosti. Sam nas Isus na to poziva kad kaže: „Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca!” (Mt 11,29).

4. Isus nastavlja: Blago gladnima i žednima pravednosti jer se će nasititi!

To nije samo poziv da se zalažemo za pravdu u svijetu, nego i poziv na kršćansku savršenost, jer je najveća pravda vršenje volje Božje i u tome je i kršćansko savršenstvo. Opet točka programa za čitav život: ispunjavati volju Božju na što savršeniji način. Volja je Božja izražena u zapovijedi ljubavi, a ono što ta zapovijed traži izraženo je detaljnije u Dekalogu, tj. deset Božjih zapovijedi.

5. Dalje Isus kaže: Blago milosrdnima jer će postići milosrđe!

Milosrđe je sućut i pomoć onima koji su u nekoj nevolji ili zbog nečega pate, osobito dragocjen izraz milosrđa jest praštanje. Isus je rekao da ćemo biti suđeni po tome jesmo li gladna nahranili, žedna napojili, gola odjenuli, bolesnika i zatvorenika posjetili (Mt 25,2-46). Pomoć nije samo materijalni dar nego i svaka dobra riječ, pa i prijazan smiješak razumijevanja i solidarnosti. Eto točke programa: budimo milosrdni da i nama nebeski Otac bude milosrdan.

6. Slijedi Isusova riječ: Blago čistima srcem jer oni će Boga gledati!

Čista srca su oni koji zlo ne smišljaju, ne planiraju, izbjegavaju ga jer su usmjereni na Boga. U takvim srcima sja svjetlo Kristovo. Ljudi takva jednostavna i svijetla srca već ovdje na zemlji otkrivaju tragove Božje i gledaju ga u njegovim djelima, a neposredno gledanje ostvarit će se u vječnom životu. Čistoća srca, bezazlenost i jednostavnost moraju biti bilo našega životnog programa.

7. Zatim Isus kaže: Blago mirotvorcima jer će oni sinovima Božji zvati!

Nemir razdvaja ljude a mir i sloga ih spajaju. Biti mirotvorac znači govoriti i raditi ono što ljude spaja, ujedinjuje, ne agresivno ni fanatično, nego mirno i uvjerljivo, s ljubavlju. Da bi čovjek bio mirotvorac, mora imati mir u sebi, mir s Bogom i mir sa svojim bližnjim, a bližnji je svaki čovjek – bio on blizu ili daleko. Stvaranje mira nije samo politička akcija i agitacija; zadatak i dužnost svakoga čovjeka jest da se, u okviru svojih mogućnosti, zalaže za mir, barem da izmiri svoje najbliže kad ratuju pogrdnim i uvredljivim riječima. Uzmimo u svoj program miroljubivost, izbjegavanje svađe, brzopletih osuđujućih sudova, neljubaznih i lažnih riječi, budimo pripravni zamoliti oproštenje.

8. Isus završava ovako: Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko!

Može se dogoditi da čovjeka čista srca, plemenitih namjera, miroljubiva čovjeka koji pokušava nasljedovati Isusa upravo zbog toga ljudi progone, ismijavaju ili muče. Onaj tko usprkos progonima, nedužan i vjeran Isusu ide ustrajno svojim putom, mučenik je koji za to treba zahvaliti Bogu jer mu je blizu kraljevstvo nebesko. Zato u našem životnom programu mora stajati i ovo: biti vjeran Kristu i ne prezirati nikoga.

Kad bismo sve točke ovoga programa vjerno proveli u život, bilo bi to na slavu Božju, ostvarenje našega ljudskog dostojanstva i dobro za našu okolicu. Bilo bi ostvarenje zapovijedi ljubavi i ostvarenje kršćanskog savršenstva. A trebao bi to biti cilj i program ne samo u ovoj novoj godini, nego plan koji kršćani ostvaruju čitava života.

Objava Životni program pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ako smo pravi štovatelji svetog Ante, onda ćemo i mi ljubiti i nasljedovati Isusa Krista. Prava pobožnost prema ovom ljubljenom svecu jest jedino ona koja nas, po njemu, vodi k Spasitelju, Bogu, koja nas čini takvom Božjom djecom kakvom nas nebeski Otac želi, za naše dobro i vječno spasenje: da vjerujemo u njega i da ga ljubimo ne samo riječju nego i djelom. Nema drugog imena pod nebom – osim imena Isusa Krista – po kojemu bismo se mogli spasiti, kaže sveti Petar, a sâm Isus opet upozorava: „Neće svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskoga Oca!”

Molitva

Sveti Anto, miljeniče Isusa Krista! I mi želimo ljubiti božanskoga Spasitelja, živjeti po njegovu nauku i spremno ga nasljedovati i onda kada ga promatramo na njegovu putu križa i za nas raspeta na Kalvariji. Moli za nas da u tome, po tvom primjeru, ustrajemo te tako postignemo ujedno i plodove njegova slavnog uskrsnuća. Amen.

Objava Sveti Anto – s djetetom Isusom u naručju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.