Franjo Saleški smatra da svečano polaganje zavjeta siromaštva, kao što to čine redovnici, može pomoći i laicima da lakše napreduju na putu svetosti. On daje nekoliko praktičnih savjeta o nenavezanosti i siromaštvu duhom onima koji ne žive u nekoj redovničkoj zajednici. Kako možemo znati da stvarno imamo duh siromaštva ili samo mislimo da ga posjedujemo? Prije svega, Franjo smatra da je bogatstvo po sebi vrijednost ako je stečeno na pošten način. Bogataš ima pravo i povećavati svoje bogatstvo ako radi pošteno. Važno je da bogataš novac ne drži „u svom srcu”, nego u novčaniku ili banci. Ipak, moramo biti svjesni da bogatstvo može lako dovesti do pohlepe i gramzljivosti. Pohlepa i škrtost dovode do grijeha idolopoklonstva, koji vodi u pakao (usp. Kol 3,5; Ef 5,3-6). Kako možemo provjeriti je li naše srce slobodno od pohlepe i gramzljivosti? Ako dugo, žarko i nespokojno želimo steći ono što nemamo, onda je to znak da nam je srce zatrovano pohlepom. Franjo navodi još jedan pokazatelj o našem odnosu prema bogatstvu. Naime, naše reakcije na gubitak imovine pokazuju gdje je naše srce. Ako zapadnemo u tugu i očaj kad izgubimo novac, to je očit znak da smo navezani na njega. Kao vjernici moramo biti svjesni da mi nismo vlasnici bogatstva koje posjedujemo, nego nam ga je Bog povjerio da se njime služimo po Božjim pravilima. Pravilno služenje novcem u Duhu Svetom uključuje i „darežljivo dijeljenje” potrebnima (usp. Rim 12,8). To znači da dio svoga novca trebamo dati Gospodinu (za evangelizaciju) i bližnjima u potrebi. Zanimljivo, oni koji obilno pomažu bližnjima, imaju veći financijski blagoslov. Ipak, istinska nenavezanost na novac najbolje se pokazuje kada netko iznenada izgubi svoje bogatstvo. Ako i u tim kriznim situacijama sačuva nutarnji mir i stabilnost, onda je stvarno slobodan te može rasti u poniznosti i svetosti. Isto tako, ako se ne žalimo i ne gunđamo kad smo materijalno siromašni, onda je to znak da posjedujemo istinski „duh siromaštva” i da u nama nema „nezasitne želje”.

Na koncu, istaknimo da Biblija naučava da grijeh ne dolazi od posjedovanja novca („srebra”), nego od „ljubav prema novcu”. Štoviše, „srebroljublje” je ne samo grešno i zlo nego je ono „korijen svih zala” (usp. 1Tim 6,9-10). Istinsko zadovoljstvo nije posljedica bogatstva ni siromaštva. Ono dolazi iz povjerenja u Božju providnost i vlast nad okolnostima života. Poput Pavla, koji je znao i oskudijevati i obilovati (usp. Fil 4,12) i mi se potpuno oslonimo za svoga Oca nebeskoga koji se uvijek brine za nas i koji nam je uvijek potreban, i onda kada imamo puno i onda kada imamo malo novca. Upravo ta sloboda, ta nenavezanost i pouzdanje oslobađa prostor Bogu da uđe dublje u naše srce i naše živote.

Objava Nenavezanost na novac i posjede pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se gazi obećanje ljubavi. Obećanje ljubavi dano najkasnije u času vjenčanja. Najkasnije u času začeća djeteta. U času svjesno rečenoga „evo me”.

Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se kućnim ljubimcima – ili kakvim drugim navezanostima – daje prednost pred članovima svoje obitelji. Pred ljudima u potrebi. Pa i pred samim sobom. U kojem je nezamislivo da se itko osjeti napušten i zaboravljen.

Čeznem za svijetom u kojem je nezamislivo da se za pregršt ispraznosti – imetka, zadovoljstva, časti, vlasti… – izdaje najdragocjenije: Ljubav kojom smo ljubljeni. Ljubav kojom nam je ljubiti. U kojem je nezamislivo da se među sobom dijele oni koje isti Duh nadahnjuje. Koji se na istoga Duha pozivaju.

Ima trenutaka kada pomislim da su sve te čežnje tek tlapnja. A onda se prisjetim Isusa kako je čeznuo blagovati pashu sa svojim učenicima. „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama…” (Lk 22,15), rekao je. Svom dušom je čeznuo – čezne – s nama živjeti kao s braćom i sestrama. Kao svoj sa svojima. Dijeliti s nama i vrijeme i vječnost.

Ako je on čeznuo – a ja mu vjerujem – tko bih ja bio kad ne bih s njim dijelio njegovu čežnju? U skromnosti svoje osobnosti, u oskudici svojih snaga, u svoj krhkosti i nepostojanosti svoga bića, zauzimao se za nju?

„Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio” (Ps 116,12)? Za sve što mi čini? Što, ako ne svoju čežnju, svoj trud oko začudnosti njezina ozbiljenja?

Objava Čežnja za ljudskim svijetom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako se pravilno služiti temeljnim i najjačim užitkom – spolnim užitkom? Bog nas je stvorio kao bića sa spolnim željama i porivima. Zbog istočnoga grijeha naša je narav duboko ranjena i na području spolnosti. Nered koji postoji u našim željama i porivima mora se dovesti pod Kristovu vlast i red, da bi na taj način spolni užitak našao svoj primjereni izraz. Samo Isus može iscijeliti našu ranjenu narav, našu ranjenu spolnost po svome Duhu. Bez Kristove milosti ljudi postaju „robovi” ili „idolopoklonici” spolnoga užitka. Oslonjena na Kristovu pouku, Crkva od početka naučava da je svrha spolnosti brak i rađanje potomstva. Kršćanski, sakramentalni brak je doživotni savez ljubavi između jednoga muškarca i jedne žene radi osobnog dobra supružnika i radi rađanja djece. Stoga su spolni odnosi dopušteni samo u braku. Preko spolnoga darivanja muž i žena postaju jedno tijelo, jedna osoba, jer nije dobro da čovjek bude sam. Spolni čin treba također biti otvoren začeću novoga života – djeteta. Tako otac i majka sudjeluju u stvaralačkom Božjem planu. Zato su spolnost, brak i obitelj temeljne vrijednosti i „svetinje” ljudskoga roda. Ponovimo da je svaki spolni odnos izvan braka protivan ciljevima spolnosti i predstavlja kršenje Božje volje, predstavlja grijeh, grijeh bludnosti. Bludnost dovodi do robovanja spolnoj požudi. Znatiželja, koju potiču zloduh i svijet, jest najčešće prvi korak na putu prema bludnosti.

Franjo Saleški kaže da je spolna čistoća potrebna i u braku i izvan braka. Pod čistoćom se podrazumijeva pravilno stupanje u spolne odnose u braku ili uzdržavanje od njih (izvan braka). Krepost čistoće je nužna za zdravu obitelj i zdravo društvo. Zato je važno odgajati djecu i omladinu za pravilan i odgovoran stav prema spolnosti i braku kao temeljnim vrijednostima u službi ljubavi i života. Svjesni smo da danas živimo u pornografskoj nečednoj (ne)kulturi i da je jako teško živjeti krepost čistoće. Zato nam je, uz pravilan kršćanski odgoj, potrebna i molitva, post i žrtva. Nenavezanost na osjetilne užitke i krepost spolne čistoće jest uski put koji vodi u život. Bludnost, neumjerenost u jelu i pilu, lijenost, odnosno hedonizam jest široki put koji vodi u ovisnost, ropstvo i smrt. Bog nam je dao slobodu izbora između uskoga i širokog puta. Ne zaboravimo da sloboda uključuje i dogovornost – odgovornost stvorenja Stvoritelju. Mudar čovjek bira teži, evanđeoski, uski put, jer samo taj put vodi u vječni život i uživanje.

Objava Nenavezanost na osjetilne užitke pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sasvim je jasno da slušanje i šutnja idu zajedno i da slušati najprije znači smiriti se. Tišina je naš doprinos koji omogućava Bogu da nam dođe, slikovito rečeno, kao po vodi. Naravno, ta su tišina i šutnja samo drugi način govora. Sveti Ivan od Križa kaže: „Otac izgovara Riječ u vječnoj tišini, zato i duša treba da u tišini prihvati Riječ.” Usto moramo biti prirpavni prihvatiti riječ Božju. U Ivanovu Otkrivenju kaže Isus: „Evo stojim na vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (3,20). To nas podsjeća i na Isusovu priču o deset djevica u kojoj se kaže: „Slušajte, zaručnik stoji pred vratima i kuca.” Tko sluša, mora biti pripravan da mu otvori vrata i da ga primi. Što u našem slučaju znači da će riječ Božja unići u onoga tko je ne samo sluša, nego i prima. Zašto je Isus rekao da će bogataš teško ući u kraljevstvo Božje? Prvo, zato što od silnih briga nema vremena da posluša riječ Božju, a drugo, ako je i posluša ne prima je, jer od njega traži da svoje bogatstvo stavi na raspolaganje siromasima. Zašto apostola Pavla nisu htjeli slušati u Ateni koja je u ono doba bila kulturan i tolerantan grad? Jednostavno zato što nisu bili pripravni prihvatiti njegovo propovijedanje o uskrsnuću mrtvih.

Kod slušanja riječi Božje traži se, osim pripravnosti da ju prihvatimo, i da joj otvorimo srce, tj. da se prepustimo djelovanju Božje milosti. Možemo poslušati riječ Božju s namjerom da ju prihvatimo, ali zato nam je potrebna milost Božja. U Djelima se apostolskim priča kako je Pavao propovijedao ženama, a tada se kaže: „Jedna bogobojazna žena, prodavačica grimiza iz grada Tijatire, po imenu Lidija, slušala je također i Gospodin joj otvori srce te ona prihvati ono što je Pavao govorio” (16,14). Slušati riječ Božju znači dakle smiriti se, biti pripravan primiti što Bog kaže i to uz pomoć njegove milosti.

Kad smo čuli riječ Božju, tada treba o njoj razmišljati ili razmatrati da bismo je razumjeli. Francuski pjesnik Paul Claudel kaže: „Mnogi kažu da je dovoljno čuti da bismo shvatili, ali to nije točno. Mi ne slušamo samo ušima i razumom, nego svim svojim bićem.” Riječ koju smo čuli sliči sjemenu koje padne na zemlju da bi donijelo plod. Ali Isus, u svojoj priči o sijaču kaže da je zemlja na koju sjeme pada različita. Ondje gdje nema dobre zemlje, istina, iznikne ali brzo uvene. Neko je tlo tvrdo i ne primi sjemena pa ga pozoblju ptice. Ali ima i dobre zemlje koju Isus tumači ovako: „To su oni koji su riječ čuli i čuvaju je u dobru i plemenitu srcu i plod donose u strpljivosti” (Lk 8,15). Evanđelist Marko donosi i Isusovu prispodobu o sjemenu koje samo raste, a Isus kaže da su faze toga rasta najprije klijanje, zatim stabljika, na stabljici klas, u klasu zrno.

Što zapravo znači razmatrati? Znači li to zatvoriti oči, nabrati čelo i pokušati iščupati nešto iz riječi koje smo čuli? Na hebrejskom jeziku razmatrati ili meditirati znači mrmljati, sam sebi govoriti, tihim glasom ponavljati. Riječ koju smo čuli nije neka dragocjenost, koja se iza debelog stakla čuva u nekom muzeju. S njom treba postupati kao zemljoradnik koji vrši žito i odvaja zrno od pljeve. Treba iz nje izvući ono što je bitno za naš život, za našu spoznaju Boga i njegove volje u riječima koje smo poslušali. Kad, naprimjer, razmišljamo o Isusovim riječima, tada se miješamo među Isusove slušatelje, ili u situaciju u kojoj govori, i to kao da se sada događa i kao da joj mi pribivamo.

Najjednostavnije značenje razmatranja kaže da razmatrati znači baviti se nečim, istraživati i to putem razmišljanja. Znači, baviti se istinama i zahtjevima vjere na putu prema savršenosti i svetosti. U njemu sudjeluju razum i volja i osjećaji pa i fantazija. Radi se o intelektualnom izlaganju i afektivno-voljnom prihvaćanju riječi Božje.

Razmatranju pripisuju veliku važnost redovnici i svećenici, ali je ono veoma korisno i običnom kršćaninu koji također razmatra, možda doduše ne baš svjesno ni sustavno. Razmatranje treba razlikovati od kontemplacije koja je poseban dar Božje milosti, koja čovjeka prenosi u duhovnu aktivnost koja je nedostižna ljudskim metodama.

Meditacija ili razmatranje sigurno je odlično sredstvo da molimo i tako napredujemo na putu prema savršenosti i svetosti. Riječ Božju treba poslušati, o njoj razmišljati da bismo je shvatili i tako shvaćenu primijenili u životu. Cilj je riječi Božje da se od nje i po njoj živi.

Ovaj tekst objavljen je u knjizi Suočenje s Bogom, u koju su ukoričena gotovo svakodnevna razmišljanja o Bogu. Ona u sebi nose obilježja krš­ćanske vjeroispovijesti. U tišini svoje sobe autor se suočava s Bogom postavljajući pitanja i tražeći odgovore na temeljima vjere i biblijskoj pozadini.

Objava Suočenje s Bogom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Blagdan izgubljenoga sina?! Koji je dan za njega bio blagdan? Kada je, dobivši od oca dio dobara koji mu je pripadao, mogao slobodan i bogato opskrbljen krenuti u svijet, započeti ono što je smatrao svojim životom? Ili je to bio dan kada je shvatio da je postavši sluga svojih slabosti, izgubio sebe, pa se odlučio vratiti ocu, potražiti svoje ljudsko dostojanstvo? Ili je to bio dan kada je ugledao oca kako mu ganut trči ususret i našao se u njegovu zagrljaju? Koji je dan od tih dana za njega bio blagdan? Moguće svaki od njih.

Koji je dan za starijega sina bio blagdan? Kada mu je brat otišao od kuće i kada je povjerovao da će mu sve što je ocu preostalo u nekom trenutku dopasti u baštinu? Je li odsutnost izgubljenoga brata starijem sinu svaki dan činio blagdanom? Ili je blagdan svoga života nalazio u svojoj uznositosti, možda čak i u svojoj povrijeđenosti, u začahurenosti u svoju ispravnost? Moguće sve to.

Koji je dan bio blagdan za dobroga oca? Zar dan kad ga se mlađi sin odrekao zbog utvare svoje slobode i imutka? Zar dani u kojima je izlazio pred kuću, na put, tjeskobno iščekujući povratak sina koji se odmetnuo od svoga dostojanstva? Moguće dan kada ga je konačno bio u prilici ponovno zagrliti poniženoga, klonulog, izranjenog? Da, to je bio isti onaj dan kada ga se stariji sin, možda i ne shvaćajući to, prezrevši njegovu ljubav, u svome koristoljublju odrekao. Je li mu to mogao biti blagdan?

U svakomu danu dobroga oca toliko je blagosti, toliko tuge. Koliko radosti? Svakoga dana dobri otac, neizrecivo bogat blagošću, neizrecivo bogat radošću i tugom, skrbno bdije uz svaki dah svojih sinova, sve svoje djece. Strpljivo iščekuje da će onaj sljedeći njihov dah biti dovoljno prostran za njegov zagrljaj, za njegovu ljubav u kojoj sve izgubljeno i sve nađeno nalazi svoje izmirenje.

Objava Blagdan izgubljenog sina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bože Oče, zahvaljujem ti za dar života.

Zahvaljujem ti što si me pozvao u svijet ovoga vremena, među ove ljude.

Zahvaljujem ti, premda se tvomu pozivu ne odazivam uvijek i u svemu; premda ne polazim spremna srca ususret svakomu komu me upućuješ.

Objava Molitva za biserje koje sam rasuo na putu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo mogli napredovati u duhovnome životu, moramo imati istinsko znanje o sebi i Bogu. Pomanjkanje samospoznaje i spoznaje Boga jest glavna prepreka na putu svetosti. Istinsko poznavanje samoga sebe uključuje dvoje: spoznaju velikoga dostojanstva i ljepote ljudske duše u njezinu uzvišenom cilju, ali i duboko shvaćanje rana i tame koje joj zadaje grijeh. Terezija Avilska uspoređuje čistu dušu s lijepim, blistavim, kristalnim dvorcem u kojem stanuje Bog. Ako duša sagriješi, onda taj dvorac postaje mračan i ružan. U Bibliji imamo mnogo primjera kako grijeh zamračuje i prlja dušu. Dovoljno je navesti Pavla i Jakova koji govore kako tjelesne požude prljaju dušu (usp. Gal 5,16-21, te Jak 4,1-4). Ivan od Križa također kaže da duša ima neprocjenjivo dostojanstvo kada u njoj stanjuje Bog. I Bernard veli da Božji dom nije u svemiru, u zvijezdama, nego u ljudskoj duši, gdje „Krist prebiva po vjeri” (usp. Ef 3,17). On nastavlja da mi, koji smo stvoreni na sliku Božju, možemo pristupati Bogu i postati sveti.

Ipak, samospoznaja – ako nije povezana sa spoznajom Boga – ne može nas dovesti do svetosti. Ako uviđamo rugobu i sebičnost duše koja je uprljana grijehom, a istovremeno ne vidimo Božju dobrotu i milosrđe, onda nas to može dovesti do duboke „depresije”, do skrupuloznosti ili očaja. Stoga moramo biti svjesni i svoje grešnosti i Božjega milosrđa koje je dostupno svima koji se kaju. Istinska samospoznaja i spoznaja Boga dovode do poniznosti. Bez poniznosti nema napretka u duhovnome životu. O tome nas upozoravaju svi sveci.

Katarina Sijenska također inzistira na povezivanju samospoznaje i spoznaje Boga. Otac nebeski nas upozorava, kaže Katarina, kako će đavao iskoristiti našu samospoznaju i svijest o grešnosti kako bi nas naveo na očaj i odustajanje od puta ako se odmah ne okrenemo Kristu i snazi njegove krvi i milosrđa. Tako je jednom đavao pokušao namamiti Katarinu na očaj. Uvjeravao ju je da je cijeli njezin život bio obmana i da je ona vršila svoju a ne Božju volju. Ona je odgovorila napasniku kako će prvo priznati svome Stvoritelju sve svoje grijehe, a zatim će se osloboditi tih grijeha kupajući se u Krvi raspetoga Krista, te onda ući u radost svoga Stvoritelja. Na te riječi đavao je pobjegao. Poslije ju je pokušao namamiti na oholost. Nastojao ju je uvjeriti da je, otkad je postigla sjedinjenje s Bogom, toliko savršena i Bogu mila da više ne mora činiti pokoru niti ispovijedati grijehe. Ona je ušutkala i otjerala đavla navodeći primjer Ivana Krstitelja. Ako je Ivan, iako svet od majčine utrobe, činio tolike pokore, koliko li više mora činiti ona koja je bila velika grešnica.

Katarina i ostali mistici poručuju i nama danas da poniznost, prepuštanja Božjem milosrđu i pouzdanja u Kristovu Krv mogu ukloniti ovu veliku prepreku napredovanja na putu svetosti – pomanjkanje dvostrukoga znanja: samospoznaja i spoznaja Boga. Spoznaju o svojoj grešnosti stječemo spoznajom o Božjoj svetosti, a spoznaju o svome dostojanstvu stječemo spoznajom o Božjem milosrđu. Zato, u svojoj poniznosti podižimo oči i srce prema milosrdnom Ocu na nebesima, pa ćemo lakše prihvaćati sebe i svoje bližnje dok putujemo u Očev zagrljaj.

Objava Put prosvjetljenja – određena stabilnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mlakost i nevjernost u obavljanju vjerskih dužnosti redovito dovodi do suhoće u molitvi. Ako mlako i nemarno obavljamo svoje svakodnevne dužnosti ili zanemarujemo darove i karizme ili ako koketiramo s napastima ili se prepuštamo svjetovnom duhu i zabavama, onda se u nama smanjuje žeđ za Bogom. To dovodi do suhoće u molitvi. Izlaz iz toga jest pokajanje i povratak duhovnom (raspo)redu koji smo zanemarili. Važno je da se držimo ispravnoga duhovnog „tempa i ritma” u svakodnevnici.

Drugi razlog suhoće u molitvi može biti tjelesni ili emocionalni umor ili bolest. Budući da smo i tjelesna bića, skloni smo umoru i bolestima. Stoga moramo paziti i na svoje zdravlje. Iskustvo nas uči da je zdrav duh u zdravom tijelu. Ako smo izmoreni i bolesni, moramo se odmoriti i liječiti pa će i suhoća u molitvi prestati. Ako se suočavamo s dugotrajnom iscrpljenošću ili bolešću, bilo bi nam od velike koristi da što češće razmatramo Kristovu muku, koja je neiscrpivi izvor spoznaje i motivacije, utjehe i snage.

Treći razlog suhoće u molitvi jest tamna noć osjetila. Ivan od Križa koristi ovaj naziv „tamna noć”. To je iskustvo Božje namjerne odsutnosti kako bismo imali priliku da sami sazrijevamo u vjeri, nadi i ljubavi. Vjera je, u svojoj biti, uvjerenost u zbiljnosti koje ne vidimo. Zato Isus kaže: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Ako bismo stalno imali Božje blagoslove i osjećali Njegovu prisutnost, onda bi nam vjera bila manje potrebna. Isto vrijedi za nadu i ljubav. Lako je ljubiti Boga i bližnjega kad osjećamo i primamo njihovu ljubav. Iskrena i duboka ljubav jest bezuvjetna i slobodna. Upravo iskustvo tamne noći čisti nam dušu od svake uvjetovanosti i priprema je za sjedinjenje s Bogom. Bog namjerno vodi dušu kroz tamnu noć osjetila da je prvo očisti kako bi je kasnije ispunio svojim svjetlom i ljubavlju.

Važno je da uočimo da samo suhoća u molitvi koja dolazi od Boga (tamna noć), a ne od mlakosti ili bolesti, jest korisno sredstvo duhovnoga rasta. Dakle, za vrijeme tamne noći nismo u stanju pronaći utjehu u stvarima koje su manje od Boga. Zato se tada u nama povećava čežnja za Bogom, koji je izvor svake utjehe i radosti.

U ranim etapama duhovnoga razvoja uskraćivanje osjećaja Božje prisutnosti pomaže duši da se ispravno usredotoči na samoga Boga, a ne na njegove utjehe. Ova kušnja joj pomaže da donosi dublje i iskrenije odluke predanja Bogu. Dakle, prolazeći kroz tamnu noć osjetila, duša se čisti od pretjeranih navezanosti na osjetilne užitke i svjetovne stvari, čime raste njezina čežnja za Bogom. U kasnijim etapama duhovnoga hoda Bog vodi duše iz tamne noći osjetila kroz tamnu noć duha. Prolazeći kroz ove kušnje tamnih noći, naša duša i duh se korjenito čiste od sebičnosti i grijeha, odnosno naša volja suobličuje se Božjoj volji. A Božja volja jest mir naš.

Objava Put čišćenja – suhoća u molitvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pričali su mi ih moji roditelji. Baka. Stric. I drugi. Pamtim kako sam, posve malen, sjedio nasuprot majci dok je glačala rublje i slušao kako mi uz to priča priču. Kad ju je ispričala, rekao sam joj: „Još jednom.” I majka je istu ispričala ponovno, a potom bi – i tko zna koliko puta – uslijedilo moje: „Još jednom.”

Pamtim kako smo jednu večer – bio sam tada u četvrtoj godini života – baka i ja odnekuda išli kući, pa smo, kako bismo skratili put, pošli preko groblja. Prošli smo pokraj jedne otkopane rake. Pitao sam baku što je to? Pamtim kako mi je baka nešto pričala, ne pamtim što, ali nešto što se duboko ukorijenilo u moju dušu. Možda će pretjerano zvučati, ali otada groblje za mene nije boravište mrtvih, nego boravište živih.

Pamtim i kako je stric, kada sam bolestan ležao u krevetu, sjedio uz mene i pričao mi priče. Pamtim i kako je, kada smo se umorili od cjelodnevnoga jurcanja, jedna od naših dječačkih igarā bilo pričanje priča. Naših, izmišljenih priča.

Pamtim i priče koje su pričali odrasli. Pamtim da je bilo onih za koje je bilo dobro da ih i mi djeca čujemo, ali bilo je i onih za koje nam još nije bilo vrijeme. Tako smo se susretali s prilagođenim, djelomičnim i prešućenim životnim pričama. Najbolnije obiteljske priče u cijelosti – ili gotovo u cijelosti – čuo sam tek potkraj Domovinskoga rata. I još mi uvijek ponešto izmiče. A, kako izgleda, više ih nema tko doreći.

Događa mi se – vjerujem da je tako i drugima – da i kada više ne pamtim sadržaj priče, pamtim tko ju je pričao, kada i gdje, pamtim izraz lica osobe koja ju je pričala, pamtim osjećaj koji je u meni pobudilo njezino pričanje.

Tijekom godina čuo sam – i u pamćenju sačuvao – brojne priče. Ponajviše priče koje bi se mogle nazvati obiteljskima, ali koje imaju mnogo šire značenje. Kroz te priče otkrivao sam da priče nije potrebno izmišljati, nego bilježiti. Na usmeni ili pisani način prenositi ih drugima. Jer ako mi to propustimo učiniti, jedva da će to itko moći umjesto nas.

Kroz obiteljske priče otkrivamo tko smo, otkuda smo, one grade i čuvaju naš identitet, kroz njih otkrivamo jedni druge, zbog čega je netko takav kakav je, učimo se suosjećanju i zahvalnosti, otkrivamo da samo dobrota nadjačava, nalazi put.

Jednom mi je majka, nakon što mi je pričala kroz što su sve ona, njezini roditelji, sestre i brat tijekom Drugoga svjetskog rata prošli, pomalo suzdržano rekla: „Znaš, ovo nisu tvoje priče. To je bio moj život. To je moj život.” I ja sam razumio da mi je željela reći: „Sačuvaj ovo u pamćenju – i neka ti to bude dovoljno.”

Jedna prijateljica me, kad me nazove, nerijetko zamoli: „Ispričaj mi nešto lijepo…” Nastojeći joj ispričati nešto što ljepše, često joj ispričam nešto za što osjećam da nije dovoljno dobar odziv njezinoj zamolbi. I redovito poželim da joj sljedeći put ispričam nešto životnije.

Pamtim – i nakon mnogih godina pamtim – i rado prepričavam zgode s ljudima koje sam sreo samo jednom u životu, k tome i u prolazu, na svega nekoliko trenutaka. Osvjedočio sam se i osobno, i u životima mnogih, da jedna mala priča može kroz mnoge godine čuvati čovjeka. Spasiti ga. Pamćenje dobrote, i one sasvim jednostavne, usputne dobrote, može se ucijepiti u čovjekovu dušu, biti mu svjetiljka. I posvijetliti drugima.

Kad među nama ima mnogo ispričanih priča, mnogo je lakše i razgovjetnije, pa i rječitije, biti zajedno i šutjeti. Neke zgode potaknu ista sjećanja, dozovu iste priče. One su tu, posve blizu. Učas izrone. Te priče nadsvođuju naš svijet, čine ga prisnim.

I ako život čovjeka odvede tko zna gdje, okrade tko zna kako, u njemu i nadalje žive priče koje su mu korijen, most, sloboda. Dok znanje nema snage sidriti čovjekovu dušu, sjećanje ju sidri. Dovoljno je da priča diše pod istim nebom, pod istim zvijezdama. Jer je bilo moguće biti čovjek, i bit će moguće biti čovjek.

Promislite. Prisjetite se. O čemu danas ljudi najčešće razgovaraju kada se nađu zajedno? O zdravlju, cijenama, vremenskoj prognozi. O politici, sportu. O nevoljama života. O nekima čije živote mediji prate, a što za vas uistinu nema nikakvoga značenja. Pa ipak, oni iz vaših razgovora istisnu obiteljske priče, ljude od kojih je sazdano vaše srce. Istisnu priče iz svakodnevice koje otkrivaju ljepote i dobrote života.

Neka vam je uvijek na srcu: obiteljske priče su dio nas. I mi smo dio njih. One nas čuvaju od izloženosti površnosti svjetskih, javnih priča. Podsjećaju nas na odgovornost za priče u kojima je snaga istine, za priče koje ohrabruju, koje tješeći pokreću. Jer one darivaju mudrošću koja proistječe iz življenoga pamćenja, zahvalnosti i nade.

Predlažem vam, kad sljedeći put budete slavili rođendan, neku godišnjicu ili što drugo, zamolite one koje pozivate na proslavu da vam umjesto kakvih darova ispričaju – ili donesu zapisanu – neku lijepu životnu priču: njihovu osobnu, obiteljsku, priču iz njihova životnoga okruženja… Pritom ćete iskusiti: i najljepša životna priča postaje ljepša kada se prenosi govorom. Kada u njoj sudjeluju glas i pozornost. Dva srca. Ili i više od njih.

U pričanju, slušanju tih priča, dok sjedimo ili hodamo zajedno, dojmljivije nam se otkriva kako je dobrota nalazila put. I kako je samo dobrota put.

Objava Kako dobrota nalazi put pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Odupirimo se i malim i velikim napastima. Napasti kao što su sumnja, srdžba, ljubomora, zavist, koketiranje, površnost, taština, pohlepa, lukavost i zle misli napadaju sve duše, pa i pobožne.

Nemojmo „raspravljati” s napašću, nego učinimo neki krepostan čin suprotan toj napasti. Tako i „pobožna duša” kada se suoči s napašću ne smije se prepirati s napasnikom, nego se treba obratiti svome zaručniku Isusu i ponovno mu izraziti svoju vjernost i odanost u dobru i zlu.

Iznesimo napast na svjetlo dana svome duhovniku ili iskusnom i iskrenom prijatelju. Pravi lijek protiv svih napasti, velikih i malih, jest sveta ispovijed, u kojoj otvaramo svoje srce i dušu.

Jednostavno govorimo NE napastima! Ako nas napasti budu mučile i progonile i poslije ispovijedi i molitve, ne preostaje nam drugo nego da i mi pokažemo tvrdoglavost i upornost govoreći ne i ne. Kao što djevojka, koja uporno odbija udvarače, neće stupiti u brak, tako ni duša ne može biti povrijeđena grijehom dokle god govori ne, bez obzira na to kolike napasti bile.

Kad smo pod udarom velike napasti, nabolje je potrčati pod Križ Kristov i zatražiti pomoć od Raspete Ljubavi. Zloduh se najviše bolji golgotskoga Križa jer je na Golgoti poražen. Kada zloduh shvati da nas njegove napasti potiču da se još više molimo i klanjamo Raspetome Spasitelju, odmah će prestati s tim napastima.

Zazivajmo ime Isus. Dobro je zazivati ime Isus u svim poteškoćama života, a tako i u napastima. Ime Isus silno je. Ime Isus moćno je. Ono ozdravlja od tjelesnih i duševnih bolesti. Ono iscjeljuje od emocionalnih rana. Ono oslobađa od zloga i njegovih okova. Kao što je Bog govorio starozavjetnim Židovima, tako i Isus nama danas govori: „Zazovi me u dan tjeskobe, oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti” (Ps 51,15).

Objava Put čišćenja – kako pobijediti napasti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.