Proslavu su zajednički organizirale Župa sv. Petra i Pavla u Gvozdu i Župa sv. Antuna Padovanskog u Vojniću, a ovogodišnjem okupljanju poseban pečat dala su pješačka hodočašća.

Četrdesetak hodočasnika krenulo je već u 7 sati ispred župne crkve sv. Petra i Pavla u Gvozdu te se pješice uputilo prema Petrovoj gori. Druga skupina planinara i hodočasnika okupila se na Muljavi te je također pješice krenula prema ostatcima pavlinskog samostana, gdje je u 11 sati započelo središnje euharistijsko slavlje.

Svetu misu predvodio je fra Filip Karadža, župnik i upravitelj svetišta sv. Ive u Podmilačju, uz koncelebraciju više svećenika, među kojima su bili policijski kapelan don Ivo Borić, fra Darko Drljo, fra Ivo Bošnjak, župnik u Vojniću, i fra Marko Hrgota, župnik u Gvozdu, koji je animirao liturgijsko pjevanje, dvojica Pavlina pater Jure Josipović i brat Jako Grgić.

„Ora et labora“ – vratiti Bogu mjesto u životu čovjeka

Fra Filip se u propovijedi, polazeći od nedjeljne Božje riječi i povijesti redovništva, osvrnuo i na prostor na kojem se slavila euharistija – ostatke drevnoga pavlinskog samostana. Podsjetio je na benediktinsko načelo „Ora et labora – Moli i radi“, koje je stoljećima oblikovalo kršćanski život i europsku kulturu.

Naglasio je opasnost suvremenoga društva u kojem se iz čovjekova života sve više gubi ono „ora“ – moli, dok ostaje rad, postignuće, materijalno i briga za ovozemaljsko. Slikovito je upozorio kako se, kada se izgubi teologija i odnos s Bogom, čovjek lako svede samo na biologiju, a posljedice takva života mogu postati individualizam, sebičnost i zatvorenost prema drugome.

U tom svjetlu snažno je odjeknula i poruka nedjeljne Božje riječi o vjernosti Bogu i prihvaćanju križa. Kristov poziv: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ podsjeća da vjera nije samo za trenutke kada je čovjeku lako. Ona se osobito pokazuje onda kada, unatoč kušnjama, nerazumijevanju i životnim teškoćama, čovjek ostaje uz Boga.

Poput proroka Jeremije, koji je Božju riječ osjećao kao „rasplamtjeli oganj“ u svojim kostima, kršćanin je pozvan ne izgubiti pouzdanje ni onda kada bi najradije odustao. Križ nošen s Kristom nije posljednja riječ – posljednja riječ pripada životu, uskrsnuću i Bogu.

Ta je poruka imala posebno značenje upravo na susretu ljudi čije su obitelji prije 31 godinu morale napustiti svoja ognjišta u Bosni i Hercegovini i u novom kraju ponovno graditi svoje domove i živote. Njihovo iskustvo na svoj način svjedoči upravo ono „ora et labora“ – moliti i raditi, vjerovati i ne odustajati.

Sjećanje koje čuva korijene i gradi budućnost

Okupljanje na Petrovoj gori zato nije bilo samo prisjećanje na progon, izgubljene domove i teškoće prošlosti. Bila je to prije svega zahvala Bogu za dar života, vjere, obitelji i snage za novi početak, ali i poziv mlađim naraštajima da upoznaju i ne zaborave svoje korijene.

Nakon euharistijskog slavlja veliko zajedništvo nastavljeno je uz zajednički ručak, pečenoga vola i gulaš, piće, pjesmu i zabavu. Brojni vjernici i dobrovoljci obiju župa danima su pripremali prostor i sve potrebno kako bi se velik broj okupljenih mogao dostojanstveno primiti i ugostiti.

Na kraju je upućena zahvalnost fra Filipu Karadži za predvođenje misnoga slavlja i naviještenu riječ, svim koncelebrantima i nazočnim svećenicima, predstavnicima vlasti i drugim uzvanicima, hodočasnicima iz Gvozda i planinarima koji su pješice pristigli na Petrovu goru, kao i svim vjernicima, dobrovoljcima, darovateljima i dobročiniteljima Župe sv. Petra i Pavla u Gvozdu i Župe sv. Antuna Padovanskog u Vojniću, koji su svojim radom, vremenom i prilozima omogućili dostojanstveno obilježavanje ove obljetnice.

Trideset i jedna godina nakon progona Petrova gora ponovno je okupila ljude oko oltara, molitve i zajedništva. Ostaje poruka da svoje korijene ne smijemo zaboraviti, ali ni ostati zarobljeni u prošlosti. Iz njih treba crpiti snagu za budućnost – čuvati vjeru, poštivati žrtvu svojih predaka, pomagati jedni drugima i, unatoč svim nedaćama, s pouzdanjem gledati prema Bogu i njegovoj providnosti.

Jer križevi nisu posljednja riječ. Posljednja riječ pripada životu, uskrsnuću i Bogu.

(fra Marko Hrgota)

Objava Okupljanje na Petrovoj gori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne samo riječima i glasovima, nego i posebnim duhom Ansambl je nazočne proveo kroz krajeve Naše lijepe, kroz stoljeća, a i kroz crkvenu godinu. Voditelj misije fra Ivan Prusina je na početku poželio dobrodošli članovima Ansambla, te na kraju iskreno im zahvalo na izvrsnom nastupu i  na sadržaju koji čuva i njeguje našu narodnu dušu. Članovi Ansambla su zahvalili na gostoprimstvu. Gosti na čelu s voditeljem dr. sc. Joškom Ćaletom otišli su oko 22 sati završavajući lijepo druženju s dvije pjesme.

Pučki pivači KBF-a službeni su vokalni ansambl Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.  Prvi javni nastup bio im je 21. ožujka 2018. Do sada su održali stotinu koncerata.

Objava Koncert „Pismu novu sad pivajmo“ pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovo prestižno priznanje fra Stipi je dodijeljeno kao kruna dugogodišnjeg predanog rada, iznimnog zalaganja te neizmjernog doprinosa razvoju obrazovanja, sporta i društvenog života u lokalnoj zajednici.

Povodom ovog velikog uspjeha, iz Franjevačke klasične gimnazije u Visokom oglasili su se s ponosom i uputili emotivnu čestitku svom ravnatelju:

„S ponosom objavljujemo da je naš ravnatelj, fra Stipo Alandžak, dobitnik Povelje Grada Visoko za 2026. godinu. Ovo vrijedno priznanje predstavlja potvrdu njegovog dugogodišnjeg predanog rada, zalaganja i doprinosa životu našega grada, a nama u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji posebno je drago što je ovo priznanje pripalo upravo čovjeku koji svojim radom svakodnevno doprinosi našoj školi, njezinim učenicima i široj zajednici. Od srca čestitamo našem ravnatelju fra Stipi! Neka ovo priznanje bude još jedan lijep trag svega onoga što je svojim radom, znanjem i služenjem ugradio u Visoko.“

Osim fra Stipe Alandžaka, Gradsko vijeće Visoko ove je godine nagradilo i druge zaslužne članove zajednice. Pojedinačna Povelja pripala je i prof. Hasanu Hadžiosmanoviću, dok je kolektivnu Povelju dobilo Udruženje lovačko društvo „Srndač 1920“. Titula počasnog građanina Visokog ove je godine dodijeljena Ramizu Salkiću.

Dodjela Povelje fra Stipi Alandžaku još je jednom potvrdila neraskidivu vezu i povijesni značaj koji Franjevačka klasična gimnazija ima za cijelu visočku regiju, a ovo priznanje ostaje trajni podsjetnik na njegov nesebični rad i služenje zajednici.

Objava Povelja Grada Visoko dodijeljena fra Stipi Alandžaku, ravnatelju Franjevačke klasične gimnazije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Misno slavlje predslavio je fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Svetoga Križa – Bosne Srebrene, uz koncelebraciju umirovljenoga profesora fra Marka Ešegovića, gvardijana Franjevačkoga samostana na Gorici u Livnu, i fra Marinka Vukmana, gvardijana Franjevačkoga samostana u Sinju.

Koncelebriralo je još 20 svećenika iz cetinskoga i livanjskoga dekanata. Mješoviti zbor sastavljen od pjevača iz više župa pjevao je za vrijeme svete mise pod ravnanjem s. Vjere Gulić, pastoralne suradnice u Župi Bajagić – Obrovac Sinjski.

Na početku komemoracije i misnoga slavlja okupljenima se obratio fra Antonio Mravak, koji je pozdravio obitelji i rodbinu žrtava, predstavnike crkvenoga i društvenog života te brojne hodočasnike iz cetinskoga i livanjskoga kraja. U uvodnom obraćanju podsjetio je da se kod Husine jame od 1999. godine vjernici okupljaju na molitvu i dostojanstveno prisjećanje nevino ubijenih i bačenih u jamu, kao i svih žrtava komunističkoga režima, Drugoga svjetskog rata i poraća.

Posebno se prisjetio pokretača komemoracije, pokojnoga fra Bože Norca-Kljaje, koji je nekoliko dana prije otišao u Očev zagrljaj, naglasivši njegovu ustrajnost, vjeru i predanost očuvanju spomena na stradale. Zahvaljujući njegovu zalaganju, to je okupljanje tijekom godina postalo trajnim mjestom molitve, sjećanja i zahvalnosti prema onima kojima su nasilno oduzeti život i pravo na dostojan grob.

Fra Antonio potom je pozdravio potpredsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata Ivana Penavu, ministra demografije i useljeništva Ivana Šipića, župana Splitsko-dalmatinske županije Blaženka Bobana, vicekonzula Republike Hrvatske u Livnu Miroslava Jelića, gradonačelnika Livna Darka Čondrića, dogradonačelnika Sinja Denisa Bobetu, gradonačelnika Vrlike Juru Plazonića, izaslanstvo Grada Trilja te načelnika Općine Otok Silvija Norca-Kljaju.

Pozdravio je i predstavnike Počasnoga bleiburškog voda, Viteškoga alkarskog društva, Veteranskoga centra u Sinju, gradova i općina Cetinske krajine te udruga proizašlih iz Domovinskoga rata iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Poseban pozdrav uputio je okupljenim svećenicima i redovnicima, a osobito predslavitelju misnoga slavlja, provincijalu Franjevačke provincije Svetoga Križa – Bosne Srebrene fra Zdravku Dadiću, gvardijanu Franjevačkoga samostana u Livnu fra Marku Ešegoviću, gvardijanu Franjevačkoga samostana u Sinju fra Marinku Vukmanu te cetinskom dekanu i triljskom župniku don Slavku Volareviću.

Na poseban je način pozdravio obitelji i rodbinu ubijenih i bačenih u Husinu jamu, zahvalivši svima što svojim dolaskom potvrđuju da žrtve nisu i neće biti zaboravljene.

Zaključujući uvodni dio, fra Antonio Mravak istaknuo je da Husina jama treba ostati mjesto molitve, istine i dostojanstvenoga sjećanja, ali i trajna opomena da se zlo koje je obilježilo prošlost više nikada ne ponovi.

U propovijedi je fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Svetoga Križa – Bosne Srebrene, istaknuo da Husina jama nije samo mjesto stradanja nego i trajna rana i opomena. Naglasio je da svaka žrtva ima svoje ime, lice i životnu priču te da kršćansko sjećanje mora biti povezano s istinom, pravdom, oprostom i molitvom.

Podsjetio je da „Bog čuje i Bog pamti“ te poručio da se žrtava ne smijemo sjećati s mržnjom, nego s odgovornošću da čuvamo istinu i gradimo mir. Posebno je naglasio da nas to mjesto poziva da budemo „stražari istine“, ali i graditelji mostova, kako se zlo prošlosti više nikada ne bi ponovilo. Na kraju je poručio da Husina jama za nas ne bude samo grob nego i izvor suosjećanja, istine i odlučnosti da živimo po mjerilima Evanđelja – po mjerilima ljubavi koja je jača od mržnje i života koji pobjeđuje smrt.

Na završetku misnoga slavlja i komemoracije fra Antonio Mravak zahvalio je svima koji su svojim dolaskom, molitvom i dostojanstvenim sudjelovanjem iskazali poštovanje prema žrtvama Husine jame. Posebnu zahvalnost uputio je predslavitelju misnoga slavlja fra Zdravku Dadiću, nazočnim svećenicima i redovnicima, predstavnicima državnih, županijskih, gradskih i općinskih vlasti, članovima Počasnoga bleiburškog voda, predstavnicima udruga proizašlih iz Domovinskoga rata te obiteljima i rodbini žrtava, koje desetljećima čuvaju bolno sjećanje na svoje najmilije.

Istaknuo je da je ovogodišnja komemoracija okupila oko dvije tisuće vjernika i hodočasnika, ponajviše iz cetinskoga i livanjskoga kraja, ali i iz drugih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njihova brojna nazočnost, naglasio je, snažno svjedoči da žrtve Husine jame nisu prepuštene zaboravu te da njihov spomen i dalje živi u molitvi i sjećanju naroda.

Fra Antonio pritom je naglasio da obveza prema žrtvama ne može stati na molitvi, paljenju svijeća i polaganju vijenaca, nego da je potrebno učiniti i korak dalje. Pozvao je na sustavno, stručno i odgovorno istraživanje Husine jame, snimanje njezine unutrašnjosti i utvrđivanje sadašnjega stanja, osobito s obzirom na svjedočanstva da su se u jamu tijekom godina odlagale velike količine otpada.

Poseban poziv uputio je potpredsjedniku Hrvatskoga sabora Ivanu Penavi, predsjedniku Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, sa zamolbom da u okviru svojih mogućnosti i ovlasti pridonese povezivanju nadležnih institucija kako bi se Husina jama što temeljitije istražila, a istina o njoj rasvijetlila.

Na kraju je fra Antonio zahvalio svima koji su pridonijeli organizaciji komemoracije, osobito Udruzi „5 sela Orguz“, s. Vjeri Gulić i pjevačima, restoranima „Dubrovnik“ i „Blizanci“, graničnim policajcima s hrvatske i bosanskohercegovačke strane te medijima koji su pratili i najavljivali komemoraciju.

Najavio je novo okupljanje prve subote u rujnu iduće godine, pojasnivši da je ovogodišnja komemoracija iznimno održana krajem kolovoza zbog velikoga franjevačkog susreta koji će se 5. rujna održati u Međugorju u povodu 800. obljetnice preminuća sv. Franje Asiškoga.

Molitvom odrješenja nad Husinom jamom završeno je spomen-slavlje, a vijence su položila već spomenuta izaslanstva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, izvijestio je Samostan Čudotvorne Gospe Sinjske.

Objava Sveta misa za žrtve komunističkog režima kod Husine jame pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U akustičnom klaustru franjevačkog samostana sv. Jurja u Sućurju, ispunjenom do posljednjeg mjesta, u jedinstvenoj zvučnoj cjelini među kamenim zidovima i na kamenoj pozornici, sudionici u ovom iznimnom glazbeno-scenskom djelu uprizorili su vrlo uspješan doživljaj klasične operne umjetnosti. Sućuraj je svojim mještanima i brojnim gostima ponudio vrhunsku predstavu glazbenog savršenstva kakvim se hvale i veliki gradski centri.

Izvedbu opere “La Bohème”, slavnog Puccinijeva djela o pariškim boemima, pripremali su umjetnički voditelji Ljetne operne škole Vedrana Šimić, vokalna pedagoginja s Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu (pjevanje) i dirigent Darijan Ivezić (maestro-pijanist), član Ansambla HNK u Zagrebu te profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Uloge su tumačili i pjevali mladi solisti, studenti solo pjevanja s muzičkih akademija iz Sarajeva i Zagreba, te gosti i operni prvaci: Roko Radovan – gost (HR) u ulozi Rodolfa, Jovana Pavlović (CG) u ulozi Mimì, Jurica Jurasić Kapun – gost (HR) u ulozi Marcella, Mia Raguž (HR) u ulozi Musette, Darijan Ivezić (HR) u ulozi Schaunarda, Tomislav Perić (BIH) u ulogama Benoît i Alcindoro, Lucija Bošnjak (BIH), korepetitorica, a igrala je i ulogu Parpignole. Toni Nežić – gost (HR) nije mogao odigrati svoju ulogu Collinea zbog iznenadnih okolnosti.

Uprizorenje ovoga djela u Sućurju organizirao je župnik Gdinja te upravitelj Bogomolja i Zastražišća fra Mario Divković koji je glazbenim umjetnicima bio domaćin zajedno sa župnikom Sućurja fra Stipom Marčinkovićem, a pod pokroviteljstvom Općine Sućuraj i Splitsko-dalmatinske županije, uz potporu Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu i župe Sućuraj koja je  sudionicima osigurala boravak u prostorijama samostana u Sućurju.

Ljetna operna škola u Sućurju započela je u ljeto 2024. na inicijativu Vedrane Šimić, ugledne sopranistice i profesorice solo pjevanja na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu koja se osvrnula na to razdoblje i rekla kako je osnivanje Škole pokrenula “sa željom povezivanja studenata solo pjevanja iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine te opernih profesionalaca.”

Prisjetila se svih ostvarenih djela: “Prvo je izdanje iznijelo operu “Ivana Orleanska” P. I. Čajkovskog pod vodstvom Simona Dešpalja, dirigenta i profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, dok je drugo izdanje bilo posvećeno 150. obljetnici praizvedbe opere “Carmen” G. Bizeta pod vodstvom Darijana Ivezića, dirigenta i člana Opere HNK u Zagrebu. Na oba su izdanja sudjelovali ponajbolji studenti muzičkih akademija iz Zagreba i Sarajeva te operni solisti poput Emilije Rukavine, Roka Radovana, Jurice Jurasića Kapuna, Siniše Galovića i dr.

Treće izdanje donosi jedan od najpopularnijih naslova operne literature, biser iz rukopisa Giacoma Puccinija ‘La Bohème’.”

Uz svoju zahvalu za mogućnost umjetničke pripreme i izvedbu još jednog vrijednog klasika u Sućurju, profesorica Šimić je dodala: “Od prvih dana Škola djeluje u suradnji s Franjevačkim samostanom sv. Jurja u Sućurju te domaćinima fra Marijem Divkovićem i fra Stipom Marčinkovićem, uz veliku podršku i posvećenost pomaganju mladim umjetnicima i razvoju kulture na krajnjem istoku otoka Hvara.”

Pod ravnanjem Darijana Ivezića sjajni studenti i umjetnici već aktivnih karijera iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske obogatili su vječne Puccinijeve likove svojim mladenačkim žarom, ali i velikim vokalnim i izvedbenim talentima na zadovoljstvo slušatelja i onih s profinjenim najvišim zahtjevima. Stoga ih je publika ispratila oduševljenim ovacijama koje su prerasle u opću zajedničku radost susreta na kraju izvrsne opere “La Bohème” kojom je završilo “Kulturno ljeto s franjevcima na istočnoj punti otoka Hvara” u Sućurju 2026. godine.

“Slavna opera “La Bohème” talijanskog skladatelja Giacoma Puccinija, smještena u Latinsku četvrt Pariza 1840-ih godina, tragična je priča o mladim umjetnicima, boemima, grizetama i njihovim ljubavima. Na temelju književnog predloška “Prizor iz boemskog života” H. Murgera, maestro Puccini je zajedno s libretistima L. Ilicom i G. Giacosom stvorio operno remek-djelo, praizvedeno u Torinu prije točno 130 godina, 1. veljače 1896. godine. Giacomo Puccini, majstor orkestracije, virtuoznosti i oslikavanja ljudskih osjećaja, različitom je glazbom opisao dvije velike operne ljubavi: nježnu i postojanu tragičnu ljubav pjesnika Rodolfa i kitničarke Mimì i drugu, njoj suprotnu, strastvenu i burnu ljubav slikara Marcella i Musette. Opera opisuje mnoge trenutke smijeha i zaigranosti, ekstatičnih ljubavnih osjećaja i (ne)sporazuma, ali nažalost i smrt Mimì pod bremenom tuberkuloze. Odlike Puccinijeve opere svakako su i mladenačka svježina, ljupkost i nježnost koja se lomi pod siromaštvom i bezvremenom patnjom mladih pariških umjetnika čije su ljubavi čiste i duboke.”

Objava Slavna opera “La Bohème” izvedena u župi Sućuraj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prema legendi, mlada udovica Poliksena skupila je sav ušteđeni novac, zlato i srebro kako bi dala izliti zvono za ovu crkvu u spomen na svoga pokojnog supruga. No, dok su zvono prevozili iz ljevaonice, brod je zahvatila snažna oluja i potonuo je zajedno sa zvonom u dubine jezera.

Shrvanа tugom, Poliksena je otišla u Rim i ondje pronašla utočište u samostanu. Nakon njezine smrti, papa (pretpostavlja se da je to bio Lav X.) je bio toliko dirnut njezinom pričom da je dao posvetiti novo zvono i poslao ga na Bled. To je zvono postavljeno u crkvu i ondje zvoni i danas.

Vjeruje se da će onome tko zazvoni zvonom i uputi molitvu na čast Blažene Djevice Marije, želje biti uslišane, a legenda kaže i kako se za mirnih noći, staro zvono još uvijek može čuti kako zvoni iz dubine Bledskog jezera.

Objava Legenda o „Udovičinu zvonu” ili „Zvonu želja” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U svome predavanju vlč. dr.sc. Marko Martić, župnik u Sibinju kod Sl. Broda je naglasio da se temom „O katoličkim grobljima”, a na čemu je i doktorirao, bavi već više godina. Ova tema ima jako puno veze sa svećeničkim i redovničkim životom, kako probuditi duhovna zvanja. Groblje je mjesto koje govori o našoj vjeri, o našem shvaćanju čovjeka, o našem shvaćanju prema svome vlastitom tijelu, o našoj nadi  u uskrsnuće i konačno o našem poimanju katoličke Crkve. Također se zaustavio na svim pozitivnim stvarima u našem poimanju i događaju smrti, ali i o sve većim strahovima i bježanju današnjeg čovjeka od smrti koja je neizbježna.

Kada, danas sutra netko prođe pokraj našeg groba, možda neće znati koliko smo napisali knjiga, kakvi smo bili ili kakvom smo se službom bavili, ali će barem izmoliti „Pokoj vječni” koji će nam biti najveći dar koji će nam tada trebati. Naše nas službe ne spašavaju, nego mogu biti put svetosti. I mi ćemo jednoga dana stati pred Krista kao oni koji trebaju njegovo milosrđe. Naše će tijelo biti položeno u svetu zemlju čekajući dan uskrsnuća. Zato čuvajući svetost naših groblja ne čuvamo samo uspomenu na one koji su nam bili prijatelji, nego čuvamo mjesto na kojem ćemo i mi počivati čekajući glas koji je na uskrsno jutro pobijedio smrt i koji će na kraju izgovoriti riječi: „Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje ako i umre živjet će!” Posljednju riječ nad čovjekom neće imati smrt, nego Uskrsli Gospodin!

Provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, nakon uvodnih pozdrava je naglasio da je okupljanje prilika da se zajedno stavimo pred Gospodina. Pozvani smo biti zajedno i biti s Kristom. Svijet je ispunjen svime i svačim. Dokle Gospodine? Dokle bolest, podjele, udaljavanje od Crkve, nedostatak zvanja? Sve trebamo iznijeti pred Gospodina i potražiti odgovor. Bog ima povjerenje u nas. Pravednik će od svoje vjere živjeti. Nas nosi Krist, jer sve drugo može oslabjeti. Živa vjera je ono najvažnije. Učenici nisu mogli pomoći bolesnom dječaku, pa pitaju Isusa zašto mu nismo mogli pomoći. Isus ne analizira okolnosti, nego im kaže: „Kad biste imali vjere!”

Crkva ne raste prozelitizmom, nego po vjernosti, na koji način živimo svoju vjeru. Najveća opasnost danas jest „umorno srce.” Ljudi danas traže ljude vjere. Sv. Franjo je savjetovao braći da propovijedaju uvijek, a to ne mora biti uvijek riječima. Sav naš život je propovijedanje. Vratimo se trenutku kada nas je Gospodin pozvao. Ako i nemamo mladenački zanos, imamo zrelu vjernost. „Pravednik će od svoje vjere živjeti! Ništa Vam neće biti nemoguće.” Njemu smo povjerovali i Gospodin ni danas ne prestaje hoditi s nama! I danas vodi svoju Crkvu.

Nakon sv. mise i zajedničkog fotografiranja, susret je nastavljen na zajedničkom ručku u Domu za starije i nemoćne „Sv. Majka Terezija”. Poslije ručka časne sestre i svećenici su posjetili korisnike doma, pozdravi li ih, porazgovarali s njima i otpjevali im nekoliko duhovnih i prigodnih pjesama.

Vjerujemo kako je susret već donio obilje Božji blagoslova i da će uroditi također i novim duhovnim zvanjima. Zahvaljujemo domaćinu, kao i svima koji su na bilo koji način pomogli u organizaciji Susret duhovnih zvanja doborskog i derventskog dekanata. Slijedeći susret je u Derventi, 11. rujna 2027. godine.

Objava Susret duhovnih zvanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na početku mise župnik fra Ivica je zahvalio Bogu što nas je okupio u velikom broju, ali i svima koji na bilo koji način doprinose svome kraju. Istaknuo je da naši branitelji nikad ne smiju biti zaboravljeni  i da je naša vjernička zadaća moliti za njih i njihovu žrtvu čuvati od zaborava. A posebnu radost iskazao je zbog prisutnosti patera Borisa koji unatoč udaljenosti i obvezama u Slavoniji ne zaboravlja svoj zavičaj.

U svojoj propovijedi pater Boris je podsjetio kako dom nije tek prostor ili građevina, nego mjesto ljubavi i sebedarja.

„Kuća, dom je tamo gdje sam spreman dati sebe. Mi se danas sjećamo onih koji su bili spremni to napraviti ovdje, naših poginulih branitelja. Umrli su za dom, ali i za nešto mnogo više. Ne umire se za kamen. Umire se zato što je nešto u srcu govorilo: ovo vrijedi. A to je ono Božje u čovjeku, sama Božja prisutnost koja daje smisao i vrijednost životu”, istaknuo je pater Jozić.

Osvrćući se na riječi svetoga Pavla iz drugoga čitanja, naglasio je kako čovjeka ništa ne može rastaviti od Božje ljubavi.

„Mogu biti udaljen koliko god od svoga rodnog kraja, ali ne mogu biti udaljen od Boga. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Zato primjer naših poginulih ne smije ostati samo prigoda da se okupimo, nego trajni poziv da i sami živimo ono što su oni svjedočili svojim životom”, poručio je.

Govoreći o evanđeoskom ulomku koji opisuje Isusovo povlačenje na samotno mjesto nakon smrti Ivana Krstitelja, pater Boris je upozorio na opasnost života vođenog sebičnošću i vlastitim željama, istaknuvši kako je čovjek uvijek pozvan na osobno obraćenje, a ne na traženje krivca u drugima.

Na kraju propovijedi posebno je izdvojio Isusove riječi: „Dajte im vi jesti”, istaknuvši da se taj poziv ne odnosi samo na materijalnu pomoć.

„Nismo pozvani dati samo nešto materijalno. To je najlakše. Pozvani smo dati sebe. Koliko mogu dati sebe za ovu župu? Koliko mogu dati sebe za druge? Naši poginuli dali su sebe za nas i za Krista. Danas su s Njime u vječnosti i zagovaraju nas kod Boga”, zaključio je propovjednik.

Misa je završila zajedničkom molitvom za sve poginule branitelje, uz zahvalu za njihovu žrtvu i molbu da njihovo svjedočanstvo ostane trajni poticaj novim naraštajima na vjeru, ljubav prema Bogu, bližnjemu i rodnom kraju. Nakon svete mise, druženje vjernika, od kojih su mnogi stigli iz raznih krajeva BiH, Hrvatske, različitih europskih zemalja i svijeta, nastavljeno je u župnom dvorištu uz razgovor, zajedništvo i sjećanje na rodni kraj.

(Foto: Matea Jukić)

Objava Sjećanje koje traje: U Neretvici proslavljena godišnja misa za poginule branitelje i civile pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Službene fotografije koje je objavio Vatican Media prikazuju holivudskog glumca kako se rukuje s Poglavarom Katoličke crkve. Ovaj posjet nastavlja tradiciju pape Lava XIV. – inače prvog pape iz SAD-a – koji rado ugošćuje istaknute ličnosti iz svijeta filma, glazbe i umjetnosti.

Bračni par McConaughey trenutačno provodi ljeto u Italiji jer Matthew McConaughey na Amalfijskoj obali snima novi Netflixov triler pod nazivom Positano, u kojem glumi uz Zoe Saldañu.

Glumac je u javnosti poznat po otvorenom govoru o svojoj kršćanskoj vjeri i duhovnosti te redovitom odlasku u crkvu. Iako sam nije katolik, njegova supruga Camila jest, a vjenčali su se u katoličkoj crkvi 2012. godine.

McConaughey se ovim susretom pridružio nizu zvijezda koje su posjetile novog američkog papu, među kojima su ranije bili Al Pacino i Patti Smith.

Objava Matthew McConaughey i supruga Camila susreli se s papom Lavom XIV. u Vatikanu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svečana obljetnica okupila je brojne prijatelje i goste koji su svojim dolaskom željeli odati priznanje dugogodišnjem trudu, entuzijazmu i neizmjernoj ljubavi prema korijenima koju ova skupina širi od svojih početaka. 

Program obilježavanja započeo je u večernjim satima u crkvi Presvetog Srca Isusova u Prozoru, gdje je s početkom u 18:00 sati služena sveta misa zahvalnica. 

Okupljeni članovi, prijatelji i simpatizeri skupine kroz molitvu su zahvalili na svim dosadašnjim uspjesima, zajedničkim trenucima i blagoslovima koji su obilježili njihov petnaestogodišnji put. Ujedno su upućene i molitve za ustrajnost u daljnjem predanom očuvanju bogate kulturne baštine Rame, s jasnom sviješću o važnosti prenošenja tradicije na mlađe naraštaje. 

Svečana akademija u Domu kulture 

Središnji dio večeri nastavljen je u ispunjenoj dvorani Doma kulture u Prozoru, gdje je održana Svečana akademija. Atmosfera je bila prožeta ponosom i emocijama, dok se kroz prigodne govore, glazbene nastupe i videoprikaze evociralo sjećanje na ključne trenutke koji su obilježili rast i razvoj „Čuvarica“. 

Kroz Etno skupinu Čuvarice tijekom 15 godina prošlo je 49 djevojaka i žena. Svaka od njih ostavila je dio sebe u ovoj skupini i utkala dio svoga srca u svaku otpjevanu pjesmu.

Danas Čuvarice čini 11 članica, uz petočlani instrumentalni sastav, koji zajedno nastavljaju čuvati i promicati hrvatsku tradicijsku glazbu i kulturnu baštinu.

Kroz proteklih petnaest godina, ispunjenih pjesmom, plesom i druženjem ova je inicijativa ostavila neizbrisiv trag na kulturnoj sceni. 

Ovaj značajan jubilej još je jednom posvjedočio da ljubav prema tradiciji, zajedništvo i nepokolebljiva posvećenost hrvatskoj kulturnoj baštini u Rami i dalje kucaju punim srcem. 

Objava Etno skupina “Čuvarice” proslavile 15 godina djelovanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.