Pad Carigrada

Ključni trenutak koji je odredio sudbinu Balkana bio je pad Carigrada 29. svibnja 1453. godine. Pripreme za taj udarac počele su godinama ranije. Sultan Mehmed II. bio je odlučan u namjeri da bizantsku prijestolnicu učini središtem svoje moći. Posljednji car Konstantin XI. Paleolog, u očaju se obratio Zapadu, shvaćajući da bez pomoći Rima i europskih vladara grad ne može opstati. Papa Nikola V. zahtijevao je sjedinjenje grčke Crkve s rimskom kao preduvjet za pomoć. Iako je unija doista proglašena 12. prosinca 1452., narod je taj čin dočekao s gnušanjem. Dok se u crkvi spominjalo ime pape i prognanoga patrijarha Gregorija, ulicama su odjekivali poklici protiv unije. Vjerski fanatizam bio je toliko dubok da su mnogi Bizantinci otvoreno govorili kako im je „draže gledati turski turban nego papinu tiaru”. Ta fatalna podijeljenost omogućila je osmansko osvajanje. Padom Carigrada kršćanstvo je izgubilo svoj istočni branik, a drevna prijestolnica postala je glavnim uporištem protiv balkanskih država. Vijest je izazvala šok u Europi. Mletačka Republika javljala je papi o „nesmiljenom osmanskom caru” i pokolju kršćana, priznajući da situacija ne može biti gora. Unatoč tim riječima, realpolitika je bila neumoljiva – bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić i srpski despot Đurađ morali su se pokloniti pobjedniku i poslati čestitke sultanu.

Mletačka lukavost

Dok je Bosna gledala prema istoku u strahu od Osmanlija, s južne su strane vrebali Mlečani. Republika je, koristeći ratovanja hercega Stjepana s Dubrovnikom, sustavno radila na zauzimanju Neretve i Krajine. Već ranije su bacili oko na gradove bana Petra Talovca, za kojima su žudjeli i gubernator Hunjad i kralj Stjepan Tomaš. Ban Petar branio se dok je mogao, no spletke su bile jače; dubrovački su ga poslanici ocrnili pred Hunjadom, tvrdeći da pomaže hercegu protiv Dubrovnika.

Ovo je bila „voda na mletački mlin”. Republika je pomogla hercegu protiv vojvode Ivaniša Vlatkovića i tom prilikom mu otela Krajinu i Neretvu. Kada je kralj Stjepan Tomaš prigovorio zbog ove otimačine, Mlečani su mu 1452. godine odgovorili ciničnom porukom: kralju će „sigurno biti drago susjedstvo mletačko” jer će od njega imati više koristi nego od drugih. Nadali su se da će kralj popustiti pred diplomacijom ili novcem, što se i dogodilo. Vojvoda Ivaniš Vlatković, videći da ne može obraniti baštinu, priznao je gotovu činjenicu i zatražio od dužda potvrdu svojih posjeda u Krajini. Tako je bosansko kraljevstvo, usred turske opasnosti, gubilo svoje primorske krajeve pred gramzivošću kršćanskih „saveznika”.

Smrt bana Petra Talovca 11. ožujka 1453. otvorila je novo poglavlje unutrašnjih borbi. Za njegovim posjedima – Klisom, Sinjem, Kninom, Čačvinom i Labom – jagmili su se svi susjedi. Ulrik Celjski, moćni grof i zet despota Đurđa, želio je hrvatsku banovinu za sebe. S druge strane, herceg Stjepan Vukčić, kojem je nedavno umrla žena Jelena, pokušao je diplomatsko-bračnim putem doći do gradova nudeći brak udovici Jadvigi Talovac.

Kralj Stjepan Tomaš bio je svjestan da je Knin „glava Hrvatske”. Preko svoga odanog poslanika Nikole Teste uputio je dramatične apele Mletačkoj Republici. Upozoravao je da će grof Celjski, dobije li Knin i Cetinu, zadavati više jada kršćanima nego sam turski car. Tomaš je prozivao Mlečane zbog njihove pasivnosti prilikom pada Ostrovice, tvrdeći da on osobno ne bi dopustio grofu da uzme Knin da je taj grad bio na njegovoj granici. Predlagao je Republici da ona sama preuzme Knin kako bi se spriječilo veće zlo, naglašavajući da će Celjski, čim ovlada Hrvatskom, posegnuti za Dalmacijom. No, dvolična Republika, vođena strahom od zamjeranja moćnom grofu, dopustila je da Ulrik zagospodari većinom Hrvatske, ostavljajući kralja Tomaša bez stvarne potpore.

Čudo kod Beograda i smrt velikana

Dok su se plemići otimali za utvrde, sultan Mehmed II. je 1456. godine krenuo s golemom vojskom i mornaricom na Beograd. Despot Đurađ Branković bio je prisiljen pobjeći u Ugarsku, dok je sultan tražio predaju Srbije, Smedereva i Golupca. Sudbina Europe još je jednom visjela o niti. Ipak, dogodilo se „beogradsko čudo”. Junački Ivan Hunjad, uz potporu vatrenoga propovjednika Ivana Kapistrana i legata Carvajala, uspio je potući osmansku flotu na Dunavu i odbiti žestoke juriše na grad. Sultan je bio ranjen i prisiljen na sramotno povlačenje prema Sofiji. No, radost pobjede bila je kratka i gorka. U kolovozu 1456. umire Ivan Hunjad, a u listopadu Ivan Kapistran. Kršćanstvo je u istom ljetu izgubilo svoj najjači mač i svoj najutjecajniji glas. Smrt Ulrika Celjskoga, kojega je u studenome ubio Ladislav Hunjad, dodatno je gurnula regiju u kaos. Stari despot Đurađ Branković preminuo je na Badnjak iste godine, ostavljajući za sobom podijeljenu obitelj i oslabljenu državu. Njegov nasljednik Lazar brzo je sklopio ugovor s Osmanlijama, pristajući na težak harač, čime je Srbija postala osmanski satelit.

Križarski san i mletačka izdaja

Nakon beogradske pobjede, kralj Stjepan Tomaš osjetio je priliku za promjenu politike. Odlučio je raskinuti vazalstvo prema sultanu i pridružiti se kršćanskom svijetu u novoj križarskoj vojni. Papa Kalist III. oduševljeno je prihvatio kraljevu ponudu, šaljući mu križ i zastavu Apostolske Stolice. No, na terenu je situacija bila sumorna. Mletački tajnik Petar de Thomasiis javljao je iz Budima 1457. godine da u Bosni sultanovi majstori užurbano grade lađe na Savi i da je stigao subaša s 8000 ljudi kako bi čuvao radove i pripremao invaziju.

Tomaš je poslao biskupa hvarskoga Tomu i Nikolu Testu u Mletke i Rim, tražeći novac i oružje. Kardinal Carvajal posjetio je kralja u Doboru, gdje mu je Tomaš izložio osmanski plan: sultan Bosnu smatra „vratima kršćanstva” i traži četiri ključna grada koja su „stupovi kraljevstva”. Kralj je bio odlučan osloniti se na kršćanske saveznike, ali pomoć je bila tek simbolična. Papa je naredio da se novac prikupljen za križarski rat u Dalmaciji podijeli kralju Tomašu, Skenderbegu i ugarskom kralju, no Mlečani su taj novac zadržali, tvrdeći da im je potreban za vlastitu mornaricu. Odbili su kralju dati čak i strijelce, a molbe za sklonište primili su s hladnom suzdržanošću. U tom ozračju opće nesigurnosti, Dubrovčani su pokušavali spasiti što se spasiti dalo. Strahujući od osmanskoga vojvode Isabega Ishakovića u Vrhbosni, darivali su ga suknom i novcem, ali Porta je bila neumoljiva. Sultan je tražio harač, prijeteći napadom ako ga ne dobije. Dubrovčani su pisali ugarskom kralju Ladislavu, moleći ga da utječe na bosansku gospodu i hercega Stjepana na mir jer su bili svjesni da će ratni vrtlog prvo uništiti njihovu trgovinu. Naposljetku su morali pristati na godišnji harač od 1500 dukata, dokazujući da se „pobjedonosnom caru na kopnu i moru” nitko ne usuđuje otvoreno oduprijeti bez stvarne vojne pomoći Zapada.

Predvečerje pada

Razdoblje od 1452. do 1458. godine razotkriva sav jad tadašnje europske politike. Dok su se na horizontu palili carigradski požari, bosanski kralj Stjepan Tomaš pokušao je od svoje države učiniti bedem kršćanstva. No, bio je sputan mletačkom pohlepom, unutrašnjim sukobima u Ugarskoj i dvoličnošću vlastite vlastele. Smrt kralja Ladislava 1457. i izbor Matijaša Korvina 1458. donijeli su novu nadu, ali za Bosnu je već bilo prekasno. Pismo kralja Tomaša pisano „pod našim kraljevskim gradom Bobovcem u gradu Sutisci” ostaje spomenik jednoj propuštenoj prilici. Kralj je bio spreman na rat, papa je slao zastave, ali su Mlečani brojili dukate, a susjedni velikaši otimali utvrde umirućih banova. Turski brodovi na Savi i subaše u Vrhbosni bili su jasni znakovi da se obruč steže. Malu nadu kršćanima dat će novi ugarsko-hrvatski kralj Matijaš, sin Ivana Hunjada koji je na to mjesto izabran 24. siječnja 1458. Događaji ovih godina svjedoče o tome kako je nejedinstvo kršćana, više od osmanske sablje, presudilo Bosanskom Kraljevstvu, ostavljajući ga usamljenim na vjetrometini povijesti dok se „vratima kršćanstva” neumoljivo približavao njihov krajnji pad.

Objava Sumrak balkanskih kraljevstava pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije nego što potkrijepimo tvrdnju postavljenu u naslovu, potrebno je, barem u najkraćim crtama, kazati o kojim se vjerama radi.

Ne radi se o pravoslavlju, kojega u srednjem vijeku, osim u rubnom istočnom dijelu (i nakon Tvrtkovih osvajanja nekih srpskih područja), u Bosni i nije bilo. Isto tako, ne radi se ni o islamu, koji stječe pristalice tek s turskim osvajanjem. Radi se samo o dvije vjere ili Crkve: o općoj Katoličkoj i o tzv. „Bosanskoj Crkvi“, čije predstavnike Dubrovčani (ali i drugi) redovito nazivaju patarenima.

Katolička Crkva postojala je na području Bosne i Hercegovine već u antičko doba sve do seobe naroda. Ali i kasnije, nakon pokrštenja u 9. stoljeću, ona je imala vlastitu biskupiju, koja je potpadala pod splitsku i, od kraja 12. stoljeća, pod dubrovačku nadbiskupiju. U vjerskim obredima ona se služila domaćim, slavenskim jezikom. Imala je i redovnike, kako se čini, reda sv. Bazilija, koji su se, u onim zabačenim krajevima, dosta razlikovali od drugih. Bili su veliki isposnici iako se, vjerojatno, nisu isticali nekim posebnim znanjem, pa su zbog svoga strogog života u narodu uživali velik ugled.

Tijekom 12. stoljeća (a možda i nešto ranije) među njih su prodrli vjerski nazori koji se nisu slagali sa službenim crkvenim naukom, iako ne znamo u kojoj mjeri. Puk, je bio slabo poučen u vjeri a i vjerski život (služba Božja, svete tajne ili sakramenti) bio je zanemaren; slabo su gradili crkve a zapustili su i one koje su postojale. I ženidbeni vez bio je labav. Tako se u krilu Katoličke Crkve malo pomalo rađala neka nova, drugačija vjerska zajednica.

To zastranjenje u crkvenom nauku i vjerskom životu moglo se ispraviti da su odgovorne vlasti postupile obzirno i razborito. Nažalost, umjesto da postupe tako, radile su često upravo suprotno: svisoka i nasilno. Umjesto dotadašnjeg crkvenog vodstva, htjeli su im nametnuti „latinske“ (zapravo mađarske) vjerske poglavare, ljude tuđeg jezika i novih, neobičnih postupaka. Kod ugarskih državnih vlasti iza revnosti za vjeru krila se i sebična želja domoći se gospodstva u tuđoj zemlji. Takve nametnute vjerske poglavare većina Bosanaca (a osobito plemstvo) nije htjelo prihvatiti. Na koncu je „latinski“ biskup morao, sredinom 13. stoljeća, otići iz Bosne. Nakon toga Bosanska se Crkva sve više okretala potpunom krivovjerju i postala nova, od Katoličke Crkve nezavisna, zajednica.

Na taj je način u 13. stoljeću Katolička Crkva sasvim oslabila. Pape su joj pokušali pomoći: najprije neumjesno, potičući križarske ratove protiv bosanskih nevjernika, a onda i daleko prikladnije, šaljući u Bosnu misionare, najprije dominikance, a nakon njih franjevce. Dominikanci su bili najvećim dijelom stranci (Mađari i Nijemci), pa ih je domaći svijet doživio kao suradnike tuđinske vlasti. Franjevci su dijelom znali jezik (jer su potjecali iz naših krajeva) a dijelom su ga naučili. Tako je bilo razumljivo da su bolje uspijevali i sredinom 15. stoljeća oni su velikim dijelom iskorijenili krivovjerje. U to vrijeme krivovjerci su brojniji jedino u Humu (Hercegovini) i nekim istočnim dijelovima Bosne.

Kulin se kleo da je katolik

Bosnom su najprije upravljali banovi a od 1377. pa do 1463. kraljevi. Banovi su bili: Borić, Kulin, Stjepan, Matej Ninoslav, Prijezda, Stjepan I. Kotromanić, Stjepan II. Kotromanić i napokon Tvrtko I. Kraljevi su bili Tvrtko I., Dabiša, Jelena (s narodnim imenom Gruba), Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević. Svi ovi, i banovi i kraljevi, pripadaju jednom te istom rodu, koji se od Prijezde običava nazivati Kotromanićima.

Ban Borić prvi je po imenu poznati bosanski ban. Vlada od 1130. do 1163. i usko surađuje s ugarskim kraljem. Da je bio katolik, vidi se po tome što je za pokoj svoje duše ostavio templarskom redu selo Erdel. Nakon njega vladaju Bosnom neko vrijeme Bizantinci.

Ban Kulin vlada od oko 1180. do oko 1204. i surađuje s ugarskim kraljem. Radi vlastitih političkih interesa njega je kod pape optužio vladar Zete Vukan Nemanjić da je zajedno s porodicom prišao krivovjercima. Kulin je odgovorio i Papi i ugarskom kralju Emeriku da je krivo optužen i da je on pravi katolik te da je spreman popraviti ako je što iz neznanja pogriješio. Svoju pravovjernost pokazao je podigavši dvije crkve (jedna od njih bila je u današnjem selu Muhašinovićima kod Visokog). Osim toga, on sam šalje bosanskog biskupa Radogosta u Dubrovnik da ga tamošnji biskup posveti.

Ban Stjepan, nasljednik Kulinov (oko 1204. – oko 1221.), njegov je sin i iste vjere kao i otac. Priznaje ugarsko vrhovništvo.

Ban Matej Ninoslav vlada oko 1232. do oko 1250. On je bliski Kulinov rođak ali „patarenski“ odgojen pa se djelovanjem Papina legata Jakova Prenestinskog godine 1228-29. obratio na katoličku vjeru. Unatoč tome, on se uporno brani kad ugarski križari napadaju Bosnu. Zbog toga je Papa mislio da se on odmetnuo, no on se u pismima Papi (osobito Inocentu IV.) od toga uspješno brani. On je dao i određeni novac za gradnju katedrale u Bosni.

Ban Prijezda Veliki (tj. Stariji) vlada od 1254. do 1287. pa i ranije (za izbivanja Ninoslavova). Bio je ugarski štićenik i dobio od kralja lenski posjed Novak. Još u mladosti obratili su ga dominikanci. Bio je oženjen Šubićkom.

Ban Stjepan I. Kotromanić, Prijezdin sin, vlada od 1287. do 1302. i ovisan je  o ugarskom kralju. Oženio se g. 1284. Jelisavom, kćerju srpskoga raskralja Dragutina, koji je postao katolik i bio vojvoda Mačve. Iako je i po ocu i po majci bio katolik, bio je snošljiv prema bosanskim krstjanima. Nakon njega Bosnom nakratko upravljaju Šubići.

Ban Stjepan II. Kotromanić vlada od 1312. do 1353. Mavro Orbini napravio je kod njega zbrku proglasivši ga pravoslavccem, kojega su tek franjevci obratili. Tu njegovu zabludu preuzeo je kasnije D. Farlati a za njim i F. Rački i Vl. Ćorović. Orbinija je zaveo neki njegov izvor da je ban bio „orthodoxae fidei“, što na ovom mjestu znači da je bio „pravovjeran“ (a ne možda pataren). Čitav niz okolnosti pokazuje nemogućnost da ban Stjepan bude pravoslavac. Najprije to što mu je otac bio katolk, zatim što je neko vrijeme u dubrovniku odgajan i učio „latinsku knjigu“, zatim činjenica da ga papa – i prije dolaska franjevaca – naziva „dragim sinom“ (npr. 1319., 1325., 1345., 1346.), što on usko prijateljuje s fra Peregrinom Saksoncem, što pomaže uspostavu Franjevačke bosanske vikarije, što sam naziva pravoslavce „šizmaticima“ (raskolnicima), te što ga Pravoslavna Crkva poimence proklinje i što je sagradio franjevcima u Milama samostan.

U drugu ruku, on nije „pataren“, kao što su neki pomislili, iako se služi (kao i drugi banovi prije njega) uslugama „djeda B“ Bosanske Crkve, jer su poglavari Bosanske Crkve po ustaljenoj predaji bili svjedoci vjerodostojnosti; kad bi zabacio takvu tradiciju, ban bi mogao izazvati građanski rat.

Katolici su i kraljevi

Ban i kralj Tvrtko I. kao ban vlada od 1354. a kao kralj od 1377. do 1391. Osim što je po odgoju katolik, već pri nastupu na vlast protiv njega su se digli bosanski krstjani i istjerali ga iz zemlje. Za njih Tvrtko veli da su najprije bili „nevjerni Bogu pa onda i njemu“. On fra Peregina zove svojim „duhovnim ocem“. Da ne duljim, dovoljno je navesti da srpski povjesničar Ilarion Ruvarac rječito dokazuje da je Tvrtko katolik. Kasnije sebosanski krstjani nisu protiv njega dizali a i on se pokazao snošljivim. Čudna je tvrdnja M. Imamovića (Historija Bošnjaka, Sarajevo, 2. izdanje 1998, str. 62) da je Tvrtk obio samo „nminalno katolik“.

Kralj Dabiša, mlađi brat Tvrtkov (sin istog oca i neke nepoznate Bosanke), vlada od 1391. do 1395. Sudeći po ocu, on je bio katolik a i žena mu je Jelena bila katolkinja, od hrvatskih knezova Nelipića.

Jelena-Gruba, kraljica, Dabišina žena, katolkinja, vladala je vrlo kratko od 1395. do 1398.

Kralj Ostoja, mlađi brat Dabišin, vlada od 1398. do 1404. i kasnije, od 1408. do 1316. Kao sin pučanke, bio je (po svoj prilici) odgojen „patarenski“; nastupom na bosansko prijestolje, prešao je na katoličku vjeru, ali je trajno ostao sklon bosanskim krstjanima.

Kralj Stjepan Ostojić, sin Stjepana Ostoje i Kujave, vlada od 1418. do 1420. Bio je katolik; sudimo to po tome što je imao franjevca fra Stjepana za svoga dvorskog kapelana.

Kralj Tvrtko II. Tvrković, sin Tvrtka I., vlada od 1404. do 1408. i ponovno od 1421. do 1441. Bio je odgojen katolički i ostao katolik cijeloga života. On zaštićuje franjevce od pretjerano revnoga sv. Jakova Markijskog i pismeno saobraća s papom Martinom V.

Kralj Stjepan Tomaš, sin kralja Ostoje, vlada od 1443. do 1461. Bio je odgojen „patarenski“ a obratio ga je dominikanac, hvarski biskup Toma. Papa je proglasio njegov prvi brak s Vojačom, koji je bio uvjetno sklopljen, ništetnim, pa je on onda uzeo za ženu Katarinu Kosača. Zajedno s njom gradio je po Bosne crkve. G. 1459. on je stavio preostale bosanske krstjane pred izbor: ili se pokrstiti ili napustiti kraljevstvo. Pokrstilo ih se oko 12 tisuća, a zemlju napustilo četrdeset ili malo više, kako je to zabilježio ondašnji papa Pio II. (usp. Comentarii rerum memorabilium…, Citta del Vaticano 1984, str. 316-317)- Uvažimo da se ove brojke ne odnose na Hum (Hercegovinu), jer su tamo prognani i otišli.

Kralj Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša i Vojače, vlada od 1461. do 1463.. U pismu Papi on naglašava svoj katolički odgoj i svoju vjernost i traži od njega pomoć.

Osvrt

Iz navedenog je očito da su svi bosanski vladari, barem dok su bili na vlasti, bili – svi, bez iznimke – katolici. Od njih petnaestak, samo su četvorica ili petorica bili obraćenici s „patarenstva“: Matej Ninoslav, Prijezda, Ostoja, Stjepan Tomaš i, možda, Stjepan Ostojić. Nema dakle ni govora o nekakvom mijenjanju vjere kao što se mijenja kabanica.

Objava Vjersko stanje srednjovjekovne Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Djelovanje fra Grge Martića u Sarajevu

Fra Grgo se osobito slagao s vezirom Kuršid pašom i pisao o njemu kao plemenitu i pravednu upravitelju koji je nastojao osigurati kršćanima vjerska prava, što im je dotada uskraćivano. Kad se 1856. na sarajevskoj katoličkoj crkvi podigao mali toranj, domaći fanatici su zaprijetili katolicima i fra Grgi, ali se on obratio veziru tužbom i ovaj je strpao izgrednika u zatvor (Fra Jozo Zvonigradski, Ulomci iz Martićeva “Zapisnika agencije”, Franjevački Vijesnik, 1930, str. 267.). Iste godine Kuršid paša je na Grginu molbu pustio iz zatvora fra Jaku Gojića da boravi za neko vrijeme u kući Peje Kezića ali je fra Jozo 22. svibnja umro.

Kad je ovaj plemeniti čovjek odlazio iz Sarajeva, na fra Grgin prijedlog “svaki milet” je predao paši zahvalno pismo “za njegovo pravdoljubivo vladanje”.

Godine 1857. uspio je fra Grgo postići da se sa zatvorenim fratrima koji su poslani u Carigrad humanije postupa. U pomaganju ovim zatvorenicima, veli Grgo, najviše se istakao “g. Sofronie, episkop grčke crkve” (Fra Jozo Zvonigradski, nav. dj. str. 287.).

Fra Grgo je nastojao da Anto Kaić iz Banje Luke otvori 1857. u Sarajevu svoju tiskaru. Ovaj je  u Gajevoj tiskari u Zagrebu kroz 13 godina izučio tiskarski zanat. Zato ga je Grgo usrdno preporučivao kod vezira (Fra Jozo Zvonigradski, nav. dj. str. 279.).

Fra Grgo je otvorio u Sarajevu rimokatoličku školu 1865. godine. “Škola realna” bila je otvorena za sve vjere i oba spola. Novac je dobivao od dobročinitelja pa i od Ahmeda Dževdet paše, odnosno od sultana Abdul Aziza u iznosu od 12.000 groša. U školi je djelovao Franjo Žaverija Franjković koji je napisao “Kratku zemljopisnu početnicu s dodatkom o Bosni za nižje učione”. Knjiga je izdana u Sarajevu 1869. godine (Usp. J. Jovanović, Povodom stogodišnjice prvog štampanog zemljopisa u Bosni i Hercegovini, Dobri Pastir 1970.  str. 197.). Fra Grgo je u Sarajevu otvorio i sirotište “Društvo za potporu ubogih” pod zaštitom sv. Fekliksa (J. Jelenić, nav. dj. II, 300.). U Sarajevo su fra Grginim nastojanjem 14. 11. 1871. došle časne sestre sv. Vinka i otvorile školu.

Nova crkva u Sarajevu

Franjevci su polovicom devetnaestog stoljeća služili sarajevske katolike iz župne kuće koja je bila vlasništvo kreševskog samostana. U toj kući skupljali su se sarajevski katolici (kojih 90 obitelji) na molitvu i na misu. U sobi – kapelici koja se nalazila u prizemlju župne kuće u latinskom predgrađu u Donjoj Kamenici – nalazio se mali oltar sa slikom sv. Ante Padovanskoga. U kapelicu je moglo stati stotinjak vjernika. Tada se javlja činovnik u austrijskom konzulatu Antun Vranyczany pl. Dobrinović (starinom iz Senja) koji želi napraviti crkvicu u Sarajevu, ali ga je spriječio požar 1852. koji je uništio dobar dio grada i župnu kuću s kapelicom.

Za gradnju nove crkve dobio je fra Grga Martić dopuštenje od turskih vlasti – ferman i s vjernicima počeo graditi crkvicu u nekadašnjoj Koturovoj ulici (Sime Miloševića). Pravoslavna “trgovačka ćurćijska zadruga” dala 2205 groša za izgradnju katoličke crkve. K tome su neki pravoslavci poklonili za crkvu vrata, prozore i druge potrebne stvari. Bilo je i drugih dobročinitelja (pa i car Franjo Josip I.). Pepo Kezić i Vaso Hadži Ristić uredili su Gospin oltar. Godine 1854. dovršena je nova crkva i župni stan na zemljištu na kojemu je nekoć stajala kuća fojničkoga i sutješkoga samostana. Na misu su pozivale dvije gvozdene ploče – tahte.

Crkva je dobivala razne darovnice pa tako se spominje majstor za izradu mlinova za kavu Petar Andrić koji je 1865. godine poklonio sarajevskoj crkvi svoj dućan u Bravadžiluku (H. Kreševljaković, Izabrana djela, II,220.). Nabavljeno je čak i zvono (1871. godine, a 1881. još jedno!) što je u ono doba bilo nepojmljivo (Neki muslimani, posebno hodža Kaukčić, pokušali su pobuniti Sarajlije protiv zvona, ali su dospjeli u zatvor. (Usp. Blažević, nav. dj. str. 26-37.). Pravoslavci su svesrdno pomagali izgradnju crkve i sudjelovali u veselju prilikom njezina otvorenja 1856. godine. Novi požar 1879. sve je progutao pa su katolici ostali bez igdje ičega.

Mekteb – kršćanska kapelica

Nakon požara župnik se s dvojicom pomoćnika preselio u Medenicu i našao sklonište u kući Marka Poljanića. Preselili su zatim u Terezijinu ulicu. Misa se slavila u vrtu. Zemaljska vlada je stavila fratrima na raspolaganje prazan mekteb u Konak ulici pa je on preokrenut u kapelicu a susjedna kućica u sakristiju dok se zvono diglo na drvene grede.

Od 1881. dobiveno je zemljište u blizini vezirskog Konaka gdje je nekad bila tiskara i na njemu je podignuta crkva na kamenim temeljima ali zapravo od drvenih greda ispunjenih ćerpićem. Crkvica je bila duga 18 a široka 9 metara. Na koru su bile orgulje (iz zagrebačke crkve sv. Marka).

Uspostavom redovite crkvene hijerarhije u Bosni, mala crkva je predana sarajevskom župniku i fungirala je kao katedrala do 1889. Kad je izgrađena katedrala vraćena je crkva sv. Ante franjevcima, koji su u međuvremenu kraj nje sagradili samostan za franjevački provincijalat. Od 19. 6. 1886. u Sarajevu boravi franjevački provincijal, a 1894. preselio je u sadašnji samostan sv. Ante, kamo su 1897. došli prvi franjevački bogoslovi. Godine 1912. postavljen je temeljni kamen za novu crkvu sv. Ante. Za toranj je kopan temelj dubok 7 metara. Dana 20. 9. 1914. crkva je blagoslovljena i počela se upotrebljavati.

Crkva je bila dugo i crkva Franjevačke bogoslovije, ali je uvijek sačuvala oznake crkve svih Sarajlija: najprije katolika a onda i pravoslavnih i muslimana. Svi u nju rado zalaze, svi se (na svoj način) u njoj mole i susreću kao braća.

Franjevačka bogoslovija djelovala je u samostanu sv. Ante od 1909. godine. Kad je 1942. dovršena zgrada na Kovačićima, u njoj je otvoren središnji franjevački teološki fakultet. Ova zgrada oduzeta je 1947. godine a studenti su se ponovno smjestiti u tijesnu zgradu samostana sv. Ante. (U zgradu Središnjeg franjevačkog teološkog fakulteta smješten je poljoprivredni i šumarski fakultet. Ova zgrada izgorjela je na početku ovog rata.) Franjevci su ponovno izgradili novu zgradu za svoju teologiju na Butmiru – Nedžarići i počeli djelovati u njoj 1968. godine, ali su bili istjerani iz nje 1991. godine. Danas Franjevačka teologija djeluje u Samoboru (1995.).

Franjevački provincijalat morao je iseliti iz samostana sv. Ante da bi bilo više mjesta za bogoslove. Provincijal se smjestio najprije u ulici Branke Blažek u Novom Sarajevu a onda je preselio u ulicu Fuada Midžića 388, gdje se i danas nalazi (1995.).

Franjevci nemaju lijepog iskustva sa Sarajevom. Prve vijesti o njima u Sarajevu tragične su vijesti o pogibiji desetorice njihove braće. Slijede zatim nevolje i peripetije, globe i paljevine, seljenja i izgoni sve do najnovijih vremena. Kad će se zaustaviti, teško je reći. Franjevci se ipak nisu nikad odrekli Sarajeva i Sarajlija, katolika, pravoslavaca, muslimana, Židova… jer su u njima gledali svoju braću koja su ih srdačno primala i smatrala svojima dolazeći u njihovu crkvu i u njihovu kuću. Povijest je pokazala jednu paradoksalnu istinu: političari i moćnici svih vremena i režima nisu bili skloni fratrima, svi su ih progonili, otimali im i prijetili do dana današnjega. Nisu ih mogli potjerati jer ih je puk volio i želio imati u svojoj sredini. I u budućnosti se franjevci nadaju u Božju pomoć i ljubav ovoga puka.

(Fra Ljubo je ovaj tekst pisao za vrijeme rata u BiH /1991-1995/)

Objava Franjevačka prisutnost u Sarajevu (IV) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Škola u Sarajevu

On je, naime, jedan od osam franjevaca koji su zajedno sa sarajevskim župnikom pisali Propagandi 10. 1. 1691. iz Sarajeva što sve moraju podnosit franjevci i puk u Bosni: “Pljačkanja, ratovi, kuga, tiranska progonstva, zatim gubici kuća, crkava, samostana, knjiga i drugih stvari potrebnih za vjerske službe, te šibanja, tamnice, klade, lanci, ropstva, ubijanja franjevaca i katolika – čiji se broj ni ne zna, a učinjeni su ne zbog propusta ili kakvog zločina, nego samo zbog barbarskog bjesnila i mržnje prema vjeri”. Nema u Bosni ni biskupa ni provincijala. Jedni su svećenici pobijeni, drugi pomrli, treći pobjegli od nasilja tako da su ostala samo 26 svećenika i tri brata laika koji drže pet samostana u srednjoj Bosni i pet drugih u pograničnim područjima koja su opljačkana i srušena (Dr. Andrija Nikić, Regesta Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1988. str. 275.).

Nevolje sa zapada

Fratre nisu stizale nevolje samo s istoka nego i sa zapada. I ove su ih mnogo teže pogađale jer su dovodile gotovo do nestanka katoličkoga pučanstva iz ovih krajeva. Svaki rat pogađao je najviše franjevce i katoličko pučanstvo, jer su ovi smatrani eksponentima kršćanskih(?) vladara, austrijske i venecijanske vojske koja je ratovala s turskim carstvom. Katoličko stanovništvo u Bosni najviše se smanjilo nakon Bečkoga rata. Kad je Eugen Savojski prodro do Sarajeva, spalio je grad te je kršćansko stanovništvo moralo bježati bojeći se turskih represalija. O tomu piše fra Bono Benić (B. Benić, nav. dj. str. 49.):

“Tada su s principom otišli mnogi Latini iz Bosne a osobito Sarajlije i među njima gospoda Brnjakovići. Otišlo je i Vlaha šizmatika dosti, ali nakon sklopljenog mira opet su se mnogi natrag povratili. – I ovi porob sarajevski bi miseca oktobra na 19. godine 1697.”

Filip i Jakov Brnjaković javljaju 15. 12. 1698. u Rim:

“Kad se prošle godine u Bosni pojavilo kršćansko oružje, grad Sarajevo, glavni grad onog kraljevstva, bio je potpuno spaljen, a onim bijednim kršćanskim obiteljima nije bilo dopušteno da išta izbave i tako jadne lišene svega bile su prisiljene ići za carskom vojskom iz Sarajeva…” (citat kod F. Blaževića, nav. dj. str. 10.). Nakon dvije godine Jakov Brnjaković piše iz Beča u Rim kako su sarajevski katolici u vrlo teškom stanju (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 299.). Od Brnjakovićeve obitelji su Turci tražili 1.000 škuda da im puste zasužnjene rođake. Javlja kako su sve katoličke obitelji iselile iz Sarajeva i nemaju sada ništa u Madžarskoj, kamo su se mnoge sklonile (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 307.). Smanjen je broj sarajevskih katolika između 1737. 1742. na samo 376 članova. Ipak ih 1777. ima 624 u 87 katoličkih kuća. Njihov broj je koncem stoljeća iznosio 508 (M. Batinić, nav. dj. III, 168.).

Misa u privatnoj kući

Prigodom upada austrijske vojske, izgorjelo je mnogo kuća pa i sarajevska katolička crkva i župni stan a “Crkvišće” – zemljište na kojemu je bila pripalo je Hodža Kemaludinovom vakufu. Na zemljištu su se nastanila trojica braće Neškovića (Franjo, Mijat i Manđuka) plaćajući godišnje 60 akči najamnine. Napravili su kuću 1725. godine da se u njoj djeci predaje vjeronauk, da bude neke vrste sirotište i da služi mjesto spaljene crkve. Ovu je kuću naslijedila Anđa, kći Ivana Neškovića i prenijela je 1783. sudski na kršćansku zajednicu (Usp. Sejfudin Kemura, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1909. kao i separat: Turski dokumenti za povijest bosanskih katolika, str. 9. sl.).

Od 1743. katolici se sastaju u župnom stanu u predjelu Donja Kamenica, gdje biskup fra Mato Delivić slavi misu i dijeli sakramente. Fratri koji dolaze na turske sudove ili na druge poslove, odsjedaju u župnoj kući. Ponekad odsjede i u zatvoru kao što su početkom rujna 1737. godine završili u zatvoru sutješki gvardijan fra Bono Benić, fojnički i kreševski gvardijan optuženi da su htjeli “Bosnu kaurom izdati”. Benić o tomu piše:

“Gdi mahom metnuše nas u avst, sve trojicu u jednu celicu, na ćumur iliti na ugalj tvrd, i dadoše nam sve trojici jedan pokrovac. I to bi u kuća kazančevijeh. A paša istom malo prija nas bijaše unišao u Sarajevo. I bismo u tome avstu deset dana – a svaki dan dolaze haberi da će nas na kolje nabit sve trojicu. Mi se među se ispovidamo, jačamo, tišimo, ali uistinu – sve kao izvan sebe, jerbo bijaše nam već krv umrla od straha”. Na sudu su morali platiti “blaga tri kese i po”. Dobili su k tome pratnju do Latinluka. “A kad se mi dobavismo konja, da vidiš kako se po noći biži doma!”, opisuje Benić (Nav. dj. str. 126-127.). Muselim Ali-paša Hećimović opet baca u zatvor fratre i “paroka sarajevskog fra Antuna Neilemovića” (Benić, nav. dj.s tr. 144.).

Izvješće o sarajevskoj župi 1768. godine

Više podataka o sarajevskoj župi nalazimo u izvješću apostolskog vikara fra Marijana Bogdanovića s apostolskog pohoda župama svoje vikarije 1768. godine. On je u sarajevskoj župi boravio 7. prosinca 1768. Putovao je “punih devet sati putovanja carskim putem, s velikim trepetom srca” jer su kršćani bili progonjeni. Za grad Sarajevo (“Saraj”) kaže da je “prvi i najveći u cijeloj Bosni”. U njemu ne boravi “vrhovni upravitelj”, nego “vrhovni sudac, zvani mula (koji odgovara našem primasu, metropoliti ili nadbiskupu)” koji “nadzire crkve, fratre i kršćane”.

Biskup se nije usudio ući u grad, “nego je kriomice pozvao župnika o. Matu Mijića u selo ove župe zvano Breze, dva sata daleko od grada” i slavio misu u polju “pod vedrim nebom”. Sarajevska župa imala je tri pokretna oltara (za Brezu, za jedno brdovito područje i u gradu Sarajevu “gdje je župnikova kuća”). Prema župnim knjigama “koje se čuvaju u kući u Sarajevu” župa je imala 79 domaćinstava (kuća) i u njima 383 odrasla vjernika i 189 djece (M. Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana, Sarajevo, str. 290 – 291.). Župa je prema “Matici krštenih župe nekoć sv. Antuna opata sada bez crkve” (Liber Baptizatorum Parochiae olim s. Antoninii Abbatis modo sine Ecclesia), dok fra Bono Benić piše (B. Benić, Ljetopis, str. 87; vidi Filip Lastrić, Pregled starina bosanske provincije, Sarajevo 1977, str. 115.) da su franjevci u Sarajevu 1756. godine imali “hospicij Rođenja bl. djevice Marije”. Dalo bi se zaključiti da je kućna kapelica bila posvećena Gospi, a župna crkva sv. Anti Pustinjaku.

Fratarske kuće u Sarajevu

Fratri su morali često dolaziti u Sarajevo radi mnogih poslova, pa župna kuća nije mogla primiti sve fratre koji bi morali doći na doček novog vezira da mu plate džulus (porez na vjersku aktivnost) ili radi plaćanja raznih davka sarajevskom muli koji bi nastupao kad i vezir (Vidi o tome B. Benić, nav. dj. str. 250 i 283.). O tomu piše i fra Marijan Bogdanović (Ljetopis Kreševskog Samostana, Sarajevo, str.65, 119, 122.).

Bosanski su fratri morali plaćati posebnu vrstu poreza: porez na vjerske čine – džulus. Svakomu novom turskom guverneru – paši trebalo je dati oko 1500 groša da bi priznao stare fratarske privilegije i slobodu vjere i kulta. Kako se vezir često mijenjao, to se znalo dogoditi da za dvanaest mjeseci fratri plate po tri džulusa (Vidi o tomu J. Jelenić, nav. dj. I/133.). Fratri su morali izići paši u susret kad bi došao u Sarajevo i donijeti mu novac i uobičajene poklone. Ukoliko se džulus ne plati u Sarajevu, trebalo je ići u Travnik, gdje je turski guverner inače redovito stolovao.

Godine 1744. dolazi u Bosnu muselim Ali-paša Hećimović i fratri mu idu na poklon u Sarajevo a on od njih traži džulus (koji se daje paši). Kad mu nisu dali “Vrže u zindan u Sarajevu iste, to jest fra Pavla Lozića, gvardijana fojničkog, o. fra Antuna Neilemovića (koji je bio došao misto gvardijana kreševskog) a tada paroka sarajevskog, i o. fra Miju Aljinića, vikara sutješkoga, išćući džulus a oni se (istinito dvomim) usprotiviše, ne htijući dati ga do paše” (B. Benić, nav. dj. str. 144 sl. Vidi o tomu i kod fra N. Lašvanina nav. dj. str. 185). Ipak su morali platiti tisuću groša.

Sličnih poteškoća fratri su imali 1756. sa Sopa Salan Ćamilom Ahmet pašom kojemu su morali dati drugi džulus, a k tome Benić piše: “Bismo i avšćeni i psovani i trista muka i apsta podnesosmo i napokon – drugi džulus dadosmo!” Platili su 216.120 jaspri i proveli u Sarajevu od konca “svrhe augusta tja do Miholja dana” (29. rujna) (nav. dj. str. 175-176.).

U Sarajevu je u veljači 1781. godine bio zatvoren kreševski gvardijan zato što je morao platiti globu zbog podizanja tobože višeg zida oko samostana i križa pred crkvom. Bogdanović piše.

“Gvardijan, nemajući s jedne strane, zašto, i, s druge, otkuda dati ode s čuhadarom u Sarajevo prid mulu, od koga odmah bi u avst metnut; iz koga, dok se izbavi, dade 400 groša. – Evo muke, evo zuluma teška!” uzdiše biskup (Bogdanović, nav. dj. str. 171.).

U Sarajevu je 24. svibnja 1769. umro kreševski gvardijan fra Ivan Domazet koji je došao ovdje na pregled kod poznatog liječnika iz Napulja Konstantina, koji, kako piše M. Bogdanović, “u Sarajevu boravi već dvadeset godina, gdje se oženio i izrodio djecu”. Gvardijan je pokopan u Sarajevu “u latinskom groblju, pored nekih svećenika”, piše Bogdanović pa nastavlja: “Ovaj je redovnik bio prijatan čovjek, pa kako je sve bio svima, zajednički su za njim žalili svi pa i Turci i Židovi” (Fra M. Bogdanović, Ljetopis, str. 104.).

Sutješki samostan kupuje godine 1744. “kuću u Sarajevu od Miškata za groša 220” (B. Benić, nav. dj. str. 144 sl.). Kuća je davana pod kiriju stanarima, a fratrima je služila za noćivanje kad bi dolazili u Sarajevo. Putovali su na konjima pa su zato imali i staju. Ovu su kuću sutješki fratri 1779. temeljito popravili, iskopali bunar, raširili konjsku štalu i za sve potrošili 29.096 jaspri (B. Benić, nad. dj. str 270.).

I kreševski je samostan u siječnju 1776. godine kupio “kuću u Sarajevu za potrebe puka i mise i košta nas groša 559” (M. Bogdanović, nav. dj. str. 164.). Kad su pak ovu kuću popravljali 1792. godine, fratri su bili optuženi u Travniku da su napravili crkvu u Sarajevu(!) pa Bogdanović piše: “Koju musevedu dok smijerismo oko 120 dukata šćetovasmo” (nav. dj. str. 182.).

Kad je Omer paša preselio sijelo valije iz Travnika u Sarajevo, mnogi su kršćani dolazili svršavati poslove u Sarajevo gdje su noćivali ne samo po hanovima, nego su mnogi svraćali župniku ili u kršćanske kuće. Kad bi se tko razbolio, župnik je morao plaćati lijekove za njega. Koncem pedesetih godina prošloga stoljeća uspostavljena je u Sarajevu Agencija za brigu o bosanskim kršćanima koju je vodio fra Grgo Martić. Apostolski vikar (biskup) fra Marijan Šunjić skupljao je po Bosni milodare da bi pomogao “gostoljubivom sarajevskom župniku i katoličkoj sarajevskoj općini” (J. Jelenić, nav. dj. II, 289.).

Uz ostale nevolje, kršćane i fratre pogodio je i požar. Lašvanin izvješćuje da je 1724. izgorjelo Sarajevo “to jest u varošu mloge kuće i dućani” Nema podataka o stradanju katolika i franjevaca (Fra N. Lašvanin, nav. dj. str. 170.). Katolici su nakon provale Eugena Savojskog sve više slabili i predstavljali neznatnu manjinu u Sarajevu. Među njima je još uvijek bilo stranaca pa i Talijana. Zanimljiv je podatak koji nalazimo kod Bašeskije (Bašeskija, Ljetopis 1746 – 1804, Sarajevo 1968. str. 295.). o “Pavlu, latinu hekimu”. Ne radi se o franjevcu nego o kršćaninu, vjerojatno Talijanu. Jedan drugi Talijan, neki Bartolomeo, bio je, kako piše fra Martin Nedić, namješten kod vezira Daud paše (Kad su turske vlasti, na zahtjev Fazlije Šerifovića, nepravedno osudile Iliju Vešaru iz Fojnice i objesile ga pred crkvena vrata, Bartolomeo je Fazliji sve sapsovao. Tužen je na sud na kojemu se branio da je Fazlija njemu prvi opsovao, ali mu je muftija odvratio da je Fazlija Turčin pa to ima pravo. Nato se Bartolomeo dao osunetiti: “Nek sam Turčin, samo nek mogu Šerifoviću opsovat što hoću”, zaključio je Napolitanac! M. Nedić, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo 1884. str. 99 sl.). U to doba je Sarajevo za fratre ostajalo mjesto stradanja i globe, ali oni su neprestano boravili u njemu jer nisu mogli napustiti svoje vjernike.

Fra Martin Nedić (M. Nedić, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo 1884, str. 96 sl.) piše kako je 1827. godine za vezirstva Abdurahman-paše Salih-aga Telalagića iz Sarejva zakupio harač te je u Fojnici tražio harač i za djecu u povojima. Fratri su nagovorili narod da ga tuži veziru i ovaj ga oglobi s 18 kesa (429,5 dukata). Nato je Telalagić tužio fratre da su nagovarali svijet da ne plaća porez. Vezir je strpao u sarajevski zatvor fojničkog gvardijana fra Ivana Skočibušića i mladog misnika fra Marijana Šunjića (koji je kasnije postao biskup), a pustio ih je tek kad su platili 13 kesa (oko 309 dukata). Ovaj Šunjić je morao intervenirati u Sarajevu kad je 1833. u skopaljskom kraju (Gornji Vakuf) stradao od pijanstva Mujo Hadžihasanov sin a ovaj potvorio kršćane i fratre da su ga oni ubili. Fra Marijan je uspio dokazati nevinost kršćana na sudu u Sarajevu, ali su fratri i njihov puk morali ipak platiti, i to 24 kese (600 dukata).

(Nastavlja se)

Objava Franjevačka prisutnost u Sarajevu (III) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sarajevski katolici trgovci

Katolički trgovci u Sarajevu bili su dobro organizirani i pomagali su franjevce. Trgovačka obitelj Brnjakovića igrala je značajnu ulogu ne samo u Sarajevu nego i u Italiji, Španjolskoj i u Carigradu. U arhivu Kongregacije za širenje vjere (Propaganda) nalazi se priličan broj dokumenata koje su pisali Brnjakovići ili je o njima pisano. Mato Brnjak i njegova žena Marija Sacroq imali su tri sina: Filipa, Jakova i fra Matu Brnjakovića koji je izabran za beogradskog biskupa. Filip je 12. 3. 1681. izabran za prokuratora olovskog samostana za koji je te godine otišao skupljati priloge u Portugalu. U jednom dopisu Propagandi iz Sarajeva 10. 7. 1677. spominju se trgovci: Ivan Jakovljev, Petar Jakovljev, Toma Ljubičić, Ivan Pavlović i poglavar trgovaca Franjo Stipanović. Oni svojim potpisom svjedoče da je fra Stjepan Valeković podmirio Turcima dugove visočkog samostana sv. Nikole (Dr. Andrija Nikić, Regesta Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera, 1988. str. 239.). Biskup fra Nikola Ogramić javlja 17. 10. 1682. Propagandi o sarajevskim trgovcima: kako je Marija Agostinović, kći bogatog trgovca ostavila jedan dio novca crkvi, a drugi dio sinovima. Nadalje biskup navodi kako je neki bogataš ostavio ženu i unučad bez oporuke dok je drugi bogataš napisao njegovu posljednju želju da imetak ostavlja crkvi u Sarajevu i crkvi sv. Jeronima u Rimu (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 259-260.).

U Sarajevu fratrima nije bilo lako živjeti. Bili su progonjeni i zlostavljani. Tako su 1663. godine oba kapelana umrla pod žestinom turskih batina.

Varira broj katolika u Sarajevu

Prema izvješću biskupa fra Marijana Maravića 1652. godine u Sarajevu je bilo 200 katoličkih kuća, i “kapelica posvećena Bezgrešnom Začeću B. D. Marije” što je za ono vrijeme predstavljalo značajnu zastupljenost katolika u ovom gradu. Prema izvješću od 1655. godine u Sarajevu ima “100 kršćanskih kuća, 600 duša” (citira F. Blažević, nav. dj. str. 8. i 21.). Broj katolika u Sarajevu uvijek je varirao jer su među njima bili brojni trgovci. Teško je znati što je uzrok ovako naglih promjena.    Fra Ivan Sević piše iz Sarajeva 22. 1. 1669. Propagandi da je katolička crkva u gradu zatvorena ali se u njoj ponekad slavi misa (Usp. Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1987. str. 87.).

Izviješće biskupa Ogramića iz 1675. kazuje da u Sarajevu postoji Gospina crkva i župni stan te 390 vjernika a župom upravljaju franjevci visočkog samostana sv. Nikole. Crkva i katolici, koji stanuju u kojih stotinu kuća, žive usred grada, nedjeljom i svetkovinom dolaze na večernju (Vidi. Fra Mijo Vjenceslav Batinić, Djelovanje franjevaca, Zagreb 1881. sv. II. str. 150.). U sarajevskom franjevačkom hospiciju (gostinjcu, odnosno redovničkoj kući) bila su 1756. godine četvorica franjevaca (B. Benić, nav. dj. str 81 i 86.). Urban Cerri vjerojatno pretjeruje kad izvještava 1680. godine da u Sarajevu živi “oko 1000 katolika, koji o svomu trošku uzdržavaju nekoliko svećenika koji im dijele svete sakramente” (citat kod F. Blaževića, nav. dj. str. 8.).    

Sarajevo – mjesto parničenja s pećkim patrijarhom

U Sarajevu su fratri često morali voditi parnice s pravoslavnim visokim klerom, posebno patrijarhom (spisi ga nazivaju “paćara”) koji je na sve načine nastojao prevesti katolike na svoj obred i nametnuti im crkveni porez. Fra Ivan od Kamengrada piše iz Fojnice 1662. kako je potrošeno 800.000 jaspri da bi se fratri i katolici u Bosni oslobodili od pećkog patrijarha koji je u Carigradu isposlovao ferman po kojemu katolici potpadaju pod njegovu vlast – jurisdikciju (Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1986. str. 135.). U Lašvaninovoj pak kronici (N. Lašvanin, nav. dj. str. 229.) čitamo:

“1669. marča na 17. dojde opet paćara i čini davu u Sarajevu s fratri i krstjani, da ih podloži pod svoj posluh. Izgubi se tu sedam tovara jaspri /700.000 jaspri/, paćari pade kaplja i odniše ga sakata”.

Opis ovoga nemilog, ali često ponavljanog sukoba s braćom hrišćanima nalazi se i kod fra Bone Benića (Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo 1979, str. 41-42.) koji za godinu 1661. piše:

“Vladika, pače i sam paćara s velikom opravom izajde iz Carigrada da podloži Latine i fratre po svoj Bosni pod svoju ruku iliti obred grčki i šizmu… Isti se paćara, oli drugi ne znam, opet vrati godine 1669. i dojde u Sarajevo. I tu bi dosti muke krstjanom i fratrom; i doklem ga se izbaviše, poharčiše krstjani sedam tovara blaga. Paćari pade kaplja; jedan mu drug, koji najveću davu činjaše, osmi dan umrije naprijeko a jednomu mu udariše Turci za drugi posao 300, slovima trista štapa i uzeše mu šezdeset hiljada jaspri!”. O tomu piše i Franjo Ricciardi iz Dubrovnika 9. 5. 1669. kako turske vlasti zahtijevaju od franjevaca 12.000 reala da na svome sudu ne priznaju valjanost patrijarhova hatišerifa, ali su im ovi mogli dati tek polovicu sume. Vladika se konačno razbolio u čemu kršćani vide čudesnu Božju zaštitu (Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera, Sarajevo, 1987. str. 88.).

U jednom pismu poslanom 8. 3. 1681. iz Venecije Filip Brnjaković javlja Propagandi da je njegov brat, beogradski biskup, postigao da se iz Carigrada naredi vladici da povrati katolicima sav novac koji je od njih nasilu uzeo. Novac za podmirenje troškova oko rješavanja ove stvari u Carigradu dala je Brnjakovićeva obitelj (Usp. Dr. Anrdija Nikić, Regesta Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1988. str. 254.).

Iz Bosne je 1692. poslano opširno izvješće Propagandi kako su se katolici na turskom sudu oslobodili pravoslavnih pretenzija(Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata propagandina arhiva u Rimu, Nova et vetera 1990. str. 305.). Ivan Benigni piše iz Dubrovnika u Rim 28. 1. 1693. godine kako se braća Brnjakovići bore za oslobođenje katolika od pravoslavne hijerarhije te mole papu da u toj stvari angažira francuskog poslanika u Carigradu (Dr. Anrdija Nikić, Regesta dokumenatra propagandina arhiva u Rimu, Nova et Vetera Sarajevo 1990. str. 283-4.). Ovakvi postupci teško su se odrazili na katolike: u Bosni je ostalo samo 26 franjevaca svećenika i 3 brata laika (A. Nikić. nav. dj str. 258.). Franjo di Stefano piše iz Sarajeva 26. 2. 1693. Propagandi kako su osiromašeni katolici morali posuditi od Turaka tisuću reala te založiti samostane i sve što imaju da bi izišli na kraj s ovom napasti (A. Nikić, nav. dj. str. 285.). Iz pisma koje je Dubrovčanin Giovanni Benigni 25. 5. 1693. poslao u Rim vidi se da je to je katolike dotada stajalo 3.000 reala (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 187-8.). Brnjaković piše Propagandi iz Sarajeva 20. 8. 1694. kako mu turske vlasti ne dozvoljavaju otputovati iz grada, ali je ipak dobio dopuštenje da otputuje. To potvrđuju u svome pismu Propagandi župnik fra Josip Barišić i fra Serafin Franjić iz Sarajeva 6. 8. 1694. godine (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 292-3.). Giovanni Benigni piše 25. 8. 1695. Propagandi kako je turski guverner odsjekao glavu Franji Miliću, rođaku Filipa Brnjakovića. O tome 10. 3. 1696. iz Sarajeva piše  fra Josip Barišić i drugi (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 294-5.). Fra Bono Benić opisuje Ljetopisu kako su pravoslavni velikodostojnici 1760. godine došli “s velikim sjajem i pratnjom kako svojih Grka tako i janjičara, koji su im služili kao straža, u Vrhbosnu ili u Sarajevo…da ove šokce koji žderu ono što je udavljeno… s njihovim biskupom i samostanima podvrgnemo našem grčkom obredu”. Rasprava s pravoslavnom braćom vođena je u Travniku. Paša je pravoslavce strpao u zatvor zbog nekog prijašnjeg duga. Ovaj proces stajao je fratre 4420 turskih groša ili 1136 venecijanskih zlatnika (Fra B. Benić, nav. dj. str. 184 – 190.).

(Nastavlja se)

Objava Franjevačka prisutnost u Sarajevu (II) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na užem i širem području današnjega Sarajeva davno je postojala kršćanska zajednica koja je imala svoje crkve. Današnji Blažuj nosi ime po crkvi sv. Blaža čiji su se ostaci u prošlom stoljeću dobro vidjeli. Ljetopisac fra Nikola Lašvanin (+ 1750) piše:

“U sarajevskom polju ima jedno misto – zove se Rogačići više sela Blažuja. I onde je bila crkva sv. Blaža. I sad ima grebje i obiližje. I govore da je niko vrime onde bilo tilo sv. Blaža. I građa je doisto bila čudnovata: stupovi su bili od prilipoga mramora i govore da su vađeni u planini Trebeviću više Sarajeva… Kad je manastir izgorio, Usrembeg je došao i odnio lipi kamen i stupove u Sarajevo u mečite, kako se i sada vidi u njegovu mečitu i u carevu. I od istoga kamenja, od iste crkve, ograđena je ćuprija niže vrila Bosne a druga na Reljevu.” (F N. Lašvanin, Ljetopis, Sarajevo 1981, str. 167).  Za ovu tvrdnju kroničar donosi samo narodnu tradiciju i ostatke zdanja. A to se kušalo različito tumačiti pa je Ć. Truhelka zastupao drugačije mišljenje (Usp, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1912. str. 153 sl.). Bez obzira kako tko tumačio, mora priznati da je na ovom području postojala crkva.

Vrlo je brzo razorena katedrala ili biskupska crkva u Vrhbosni iz ranog razdoblja bosanske državne samostalnosti kad su ondje rezidirali biskupi (dominikanci), a biskup je odselio u Đakovo. Nakon dominikanaca u Bosnu su došli franjevci (prije 702 godine) i podigli mnoštvo samostana, ali se na području današnjeg Sarajeva ne spominje ni jedan samostan. Crkva i župa je postojala, ali nemamo sigurnih podataka kad i kako je nastala. Tursko naselje Sarajevo u fratarskim spisima se povezuje s Vrhbosnom. Ondje je uz pretežno muslimansko stanovništvo boravilo i kršćansko, “latinsko” pučanstvo, posebno predstavnici dubrovačkih trgovaca koji su imali svoje vijeće (conceio) i svoj pečat. Zato se predio grada nazivao “Latinluk” a most na Miljacki uz taj predio nazivao se “Latinska ćuprija”. 

Kršćanski “geto” u Sarajevu

Koliko bi se katolički kvart u Sarajevu mogao nazvati getom? Fra Pavao Rovinjanin opisuje (1638.) sarajevske prilike ovako:

“Kršćani stanuju u predjelu odijeljenom od Turaka i zatvaraju se, kao što čine Hebreji u venecijanskom getu. – Li Christiani stanno in una contrada separata da Turchi, e si chiudono, comme fano li Ebrei nel Gheto di Venezia” citira F. Blažević, nav. dj. str. 9). Bolje bi bilo nazvati ovaj dio Sarajeva kvartom.

Fra Grgo Martić donosi tradiciju: “Od starinah bijaše Crkva ovoga Božjega ugodnika u sredini predjela koi se Latinski zove, jednu stotinu koračajah od mosta Latinskoga uz Miljacku s gornje strane ulice gdje je sada kuća Stjepana Dujmovića – Petra Dujmovića i Mije Marinovića, uz nju bijaše također i samostan, ali koga vrimena i od koga sagrađena, tako isto kad i od koje nesreće razvaljena i uništena: to ne može se posvjedočiti. Pripovijeda se samo, da je onda kadano hrabri knez Evgenija Savojski udari na ovi grad, pridobi ga, poruši i vatrom poravni i Crkva pala s Manastirom ostavivši ga Redovnici i pobjegavši zajedno s najmoćnijim ljudima od ove obćine tragom Cesarske vojske u zemlju Cesarovu radi straha da ne bi obijeđeni bili i izginuli poslie od Turakah što dojde istovierni vojvoda i ošteti mjesto ovo…” citira Dr. Franjo M. Blažević, Crkva sv. Ante Padovanskog u Sarajevu, Sarajevo 1917. str.4-5). Međutim, u popisu franjevačkih samostana u Bosni nigdje se ne spominje ni sarajevski ni vrhbosanski samostan, a i crkva je razmjerno kasno podignuta.

Sarajevski franjevački mučenici

Prvi spomen fratara u Sarajevu veže se uz tragičan događaj. Naime, dok je Bosnom upravljao Gazi Husrefbeg za provincijalstva fra Stjepana Vučilića, da bi kaznio fratre što su u Fojnici bez njegova dopuštenja obavljali neke radove na crkvi, razorio samostane u Fojnici, Visokom, Sutjesci i Kreševu 1521. godine i dao uhvatiti provincijala i desetoricu fratara te ih dotjerati u Sarajevo na sud. Putem su braća omogućila svome starješini da pobjegne, a oni su kako kaže Sutješki Nekrologij (popis umrlih fratara) 1. VII. 1523. godine “ubijeni iz mržnje prema vjeri – in odium religionis occisi”. Slična progonstva su u ono doba bila i po ostalim dijelovima Bosne (Vidi o tome J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1990, str. 125.).

U Sarajevu postoji u šesnaestom stoljeću snažna katolička zajednica za koju se brinu franjevci koji ovdje imaju rezidenciju ili župnu kuću s crkvom. Prema jednom dokumentu iz 1581. godine u Sarajevu je u Latinluku bio župnik (u ono doba nazivali su ga “kapelan”) poznati bosanski pisac fra Matija Divković – otac bosanske književnosti. Ovdje je dovršio svoje djelo “Nauk krstjanski” 1609. godine i započeo pisati “Sto čudesa”. Drugi poznati pisac fra Pavao Papić, pisac djela “Sette trombe – Sedam truba” rodio se u Sarajevu 1630. godine. Fra Marijan Sarajlija djelovao je 1630. godine među kalvinistima u Erdelju, dolazio je u Sarajevo ali se opet vratio i postao erdeljski župnik.

Franjevci koji su služili u Sarajevu morali su biti ugledni ljudi jer su sarajevski vjernici predlagali za biskupe neke od njih. Tako sarajevski katolici mole 1633. godine papu da za biskupa postavi fra Jerku Lučića iz Vareša, a 1645. traže da se biskupom imenuje njihov tadašnji župnik fra Mato Benlić, ugledan propovjednik i svećenik kojega prihvaća čitava Bosna (citira F. Blažević, nav. dj. str. 9.).

U Sarajevu je kasnije djelovao i fra Luka Dropuljić (jedan od sudionika sudskog procesa s biskupom Barišićem u Carigradu) koji je ostavio zanimljiv putopis “Opis puta u Carigrad 1845. godine”. Umro je u Sarajevu 19. listopada 1851. godine kao sarajevski župnik. U Sarajevu je rođen fra Lovro Milanović koji je kao župnik u Tremošnici 3. veljače 1807. išao posjetiti strica fra Franju Milanovića, župnika u Dubravama, kad ga je u Turiću ubio pijani Mujo Arnaut, nadzornik imanja Osman-kapetana Gradaščevića. Posavski kršćani dolaze na fra Lovrin grob i štuju ga kao sveta čovjeka.

Značajan Sarajlija franjevac fra MarkAnđeo djelovao je u Palestini i na Bliskom istoku. Bio je sposoban i učen teolog. S turskog je preveo na talijanski Takrir o prekopu Getsemanskog vrta. Bio je učitelj turskog jezika u Betlehemu. Kasnije su ga braća poslala da uči arapski (Franjevački Vijesnik 1930. str. 325.).

(Nastavlja se.)

Objava Franjevačka prisutnost u Sarajevu (I) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U ožujku 1446. godine kralj Tomaš je mletačkoj vladi javio da mu je kralj Alfons poslao franjevce tražeći ustupanje Neretve radi „pristupa u kraljevstvo ugarsko, za kojim teži”, te slobodan prolaz za poslanike koji idu u Ugarsku, tvrdeći da se sporazumio s nekim barunima. Kralj Stjepan Tomaš je odlučno odbio sve Alfonsove zahtjeve, čuvajući svoju neovisnost. U međuvremenu, u Ugarskoj je Ladislav izabran za kralja, a Ivan Hunjad je 5. lipnja 1446. imenovan upraviteljem kraljevstva za nedorasloga kralja.

Diplomatske aktivnosti, savezi i sukobi Stjepana Tomaša

Kralj Stjepan Tomaš je, unatoč diplomatskim uspjesima s Ugarskom, Rimom, Mlecima i Dubrovnikom, imao opasne neprijatelje u kući i susjedstvu: vojvodu Stjepana Vukčića i despota Đurđa Brankovića. Njih dvojica su u listopadu 1444. sklopili savez uperen protiv bosanskoga kralja. Tomaš je o tome izvijestio mletačku vladu. Mletačka Republika je 4. ožujka 1445. zahvalila kralju na vijesti da je „knez” Stjepan dao despotu grad Međun u Albaniji, sporazumjevši se na štetu Mletačke Republike. Iako je kralj predlagao rat protiv vojvode i zajedničku izgradnju tvrđave kod Neretve, Mleci to nisu prihvatili. Obećali su mu utočište u dalmatinskim gradovima u slučaju nevolje, ali nisu mogli poslati plemića u Bosnu.

Despot Đurađ, primivši Gornju Zetu od vojvode Stjepana, zatražio je od Mlečana povrat Drivasta, Bara i Budve, no oni su odgovorili da su ih uzeli od vojvode, a ne od despota. Vojvoda Stjepan je u Mletke poslao poslanike s izjavom da „hoće biti dobar sin”. Mlečani su mu 27. lipnja 1445. oprostili sve i primili ga za dobroga sina, no 19. kolovoza odgovorili su mu da ga smatraju prijateljem, ali neće vratiti Bar i Omiš, nego će mu pokloniti kuću u Kotoru, Zadru i Mlecima. Vojvoda je popustio, odrekao se zahtjeva na Omiš i Bar, pa je 23. kolovoza sklopljen mir između Mletačke Republike i „gospodina Stjepana od Sokola, velikoga vojvode Bosanskoga Kraljevstva i hercega Humske zemlje”.

Kraljevsko vjenčanje

Nove prilike dovele su do pomirenja kralja Stjepana Tomaša i velikoga vojvode Stjepana Vukčića. Kralj se riješio priležnice Vojače i tražio dostojnu ženu. U najuglednijoj bosanskoj velikaškoj obitelji, Kosačama, bila je vojvodina kći Katarina. Brakom kralja Tomaša s Katarinom združile su se i izmirile kuće Kotromanića i Kosača.[1] Katarina, vjerojatno prva kći Stjepana i Jelene, kćeri Balše III., imala je 22 godine. Iako se ne zna je li odgojena u patarenskoj vjeri, vjenčala se bez prigovora Pape ili Bosanske crkve i cijeli je život bila gorljiva katolkinja.

Velike pripreme za vjenčanje uključivale su darove Dubrovčana kralju (800 perpera) i kraljici (400 perpera), uz pratnju svirača. Vjenčanje je obavljeno u svibnju u Milodražu. Dubrovčani su izvijestili svoju vladu o događaju i o vojvodinom dolasku. Razgovaralo se i o krunidbi. Zlatna kruna, ukrašena biserjem i dragim kamenjem, bila je pripremljena 1446. i pohranjena u splitskoj crkvi, namijenjena bosanskom kralju preko apostolskoga legata biskupa Tome. Međutim, nema spomena da je kruna predana ili da su kralj i kraljica njome okrunjeni, što sugerira da nisu. Kralj se u to vrijeme kitio starim naslovom bosanskih kraljeva, navodeći u poveljama iz 1446. titulu „kralj Srbom, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjem Krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu”.

Brak kralja Stjepana Tomaša potaknuo je katoličku obnovu u Bosni. Kralj je sagradio crkvu sv. Tome u Vranduku, a kraljica Katarina crkvu Presvetoga Trojstva u Vrilima, kojima je papa Nikola V. udijelio proštenje 18. lipnja 1447. godine. Bosanski velikaši, poput Petra Vojsalića, vojvode Donjih Kraja (kojega je papa Eugen IV. nazvao „jedinim katoličkim knezomˮ), također su pokazivali gorljivost. Papa Nikola V. uzeo je pod zaštitu Petra Vojsalića te preporučio ugarskim velikašima da pomažu bosanskoga kralja i katoličke podanike.

Ipak, kraljev položaj bio je složen zbog prisutnosti Bosanske crkve (patarena). U povelji iz 1446. sinovima Ivaniša Dragišića, kralj – iako katolik – potvrđuje darovnicu uz „gospodina dida i crkvom bosanskom i dobrimi Bošnjaniˮ, dajući je u „ruke crkovne” didu Miloju kao jamcu. Ovo nije značilo priznanje hereze, već je bila „nužno zlo” i državna nužda da ne izazove moćnu Bosansku crkvu, kao i obzir prema tastu Stjepanu Vukčiću, poznatom patarenu. Franjevci, međutim, nisu odobravali kraljev postupak i prijavili su ga papi kao zaštitnika heretika. Tomaš se opravdavao papi, tvrdeći odanost katoličkoj vjeri i da s patarenima surađuje samo iz nužde, čekajući priliku da ih prisili na obraćenje ili progonstvo. Papa je uvažio njegove razloge, ali se tužio svom legatu Tomi da kraljev tast Stjepan i vojvoda Ivaniš Pavlović (koji se vratio herezi) i dalje ostaju heretici.

„Drugi Kosovski boj”

Predmet spora između bosanskoga kralja Tomaša i srpskoga despota Đurđa bila je Srebrenica. Despot je tražio saveznike, a Dubrovčani su ga 18. listopada 1447. godine upozorili na Vukčića kao „sebičnog i prevrtljivog” saveznika. Usprkos tome, u proljeće 1448. sklopljen je savez protiv kralja Tomaša i Srebrenice. Kralj Tomaš se pokušao izmiriti s despotom, ali bez uspjeha. Obratio se i Alfonsu, koji mu je 8. svibnja 1448. obećao potporu. Ipak, došlo je do rata, a bosanska vojska je poražena 6. rujna.

U međuvremenu, Ivan Hunjad pripremao se za osvetu poraza kod Varne. Zatražio pomoć od pape, Alfonsa i Mletačke Republike, ali je dobio samo prazna obećanja. Ipak se odlučio na rat, pa je početkom rujna 1448., prolazeći kroz Srbiju s vojskom, otišao despotu po pomoć, no ovaj se držao Segedinskog mira i nije se odazvao. Hunjadova vojska je počela pljačkati despotovu zemlju. Sultan Murat II. krenuo mu je u susret, a vojske su se sukobile na Kosovu polju 17. listopada. Kršćanska vojska (oko 30 000 ljudi) bila je mnogo manja od osmanske (oko 150 000). Odlučna bitka trajala je tri dana i završila potpunim porazom kršćana. Poginulo je 17 000 kršćana, uključujući Hunjadova sestrića Ivana Sekelja i bana Franka Talovca. Ivan Hunjad je pobjegao, ali je zarobljen u despotovoj zemlji i bačen u tamnicu. Despot ga je pustio tek za Božić, uz teške uvjete dobivši za taoca Hunjadova sina Ladislava, koji se trebao oženiti despotovom unukom.

Nastanak Hercegovine

Oko 1448. godine, veliki vojvoda Stjepan Vukčić počeo se nazivati „hercegom sv. Save” (dux Sancti Sabbe), po čemu se njegova zemlja počela zvati „Hercegovinom”. Dubrovčani su mu 17. listopada požurili čestitati i poslati darove. Najvjerojatnije je da je vojvoda ovaj naslov uzeo samostalno, ali uz sporazum s Portom, kako su Dubrovčani kasnije pisali kralju Ladislavu Postumu, navodeći da ga je dobio od Turaka. Stjepan se potpisivao kao „milostiju Božjom i gospodara velikoga gospodina mi cara amitara sultan Mehmeta bega mi gospodin Stipan, herceg od svetoga Save, gospodar humski i primorski, veliki vojvoda rusaga bosanskoga, knez drinski i vedče”. Uzimanjem herceškog naslova, Stjepan Vukčić je želio pokazati neovisnost od bosanskoga kralja i da je njegova zemlja, Hercegovina, odcijepljena od Bosanskog Kraljevstva.

[1] U knjizi Kalendar sv. Ante 2025. objavljen je članak „Vjenčanje koje je promijenilo karakter srednjovjekovne Bosneˮ autora Dražena Janka koji na poseban način govori o ovom događaju.

Objava Vjenčanje kralja Stjepana Tomaša i kraljice Katarine Kosače pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Samostan u Olovu prvi se put u povijesnim izvorima spominje oko 1380./1390. godine, što svjedoči o njegovu postojanju još u srednjovjekovnoj Bosni. Već u prvoj polovici 15. stoljeća nailazi se na svjedočanstva da je crkva bila hodočasničko mjesto posvećeno Blaženoj Djevici Mariji – najranije takvo svetište uopće na Balkanu. Od tada pa sve do konca 17. stoljeća olovsko svetište je doživljavalo najživlje i najburnije razdoblje svoga postojanja zbog velikoga broja hodočasnika iz svih dijelova Balkana. Međutim, tijekom bečkih ratova koji su donijeli katastrofalne posljedice za katolički puk u Bosni fratri se zajedno s vjernicima iseljavaju u Ilok. Početkom 18. stoljeća, u kolovozu 1704., zapaljena je olovska crkva zajedno s čudotvornom Gospinom slikom, samostanom te bogatom knjižnicom i arhivom. Unatoč tome, želja i potreba vjernika da dolaze na ovo sveto mjesto nije prestala. Sljedećih dvjesto godina dolazili su obavljati zavjete i paliti svijeće oko crnoga kamena, koji je danas jedini spomen na izgorjelu crkvu.

Tijekom 19. stoljeća, kada su se (ne)prilike u Bosni malo stišale, kod franjevaca se javila želja za obnovom Gospina svetišta. Osamdesetih je godina tako napravljena drvena crkvica, toranj i baraka za vjernike. Otkriveni su i temelji stare crkve i samostana na koje se htjelo graditi novu zidanu crkvu, ali ipak zbog nedovoljne istraženosti temelja vlast nije dopustila takvu gradnju. Drvena crkva, toranj i baraka nisu izdržali ni trideset godina. Crkva se naime srušila 1913. godine, a u vrijeme ratnih godina, urušilo se i sve ostalo. Svetište je ponovno ostalo tek na ruševinama.

Napokon je 1923. godine formiran odbor za gradnju nove crkve. Odbornici su s velikim zanosom uspjeli isposlovati da se već sljedeće, 1924. godine, na Veliku Gospu blagoslovi temeljni kamen, iako nisu bili pribavljeni ni nacrti ni dozvole ni sredstva za gradnju. Jedni su tada htjeli crkvicu od tridesetak kvadratnih metara, samo da bude od čvrstoga materijala. Drugi su, ustrajni u ideji da nova crkva treba odražavati povijesnu važnost svetišta izradu projekta povjerili Karlu Paržiku (1857. – 1942.), poznatom i slavnom bosanskohercegovačkom arhitektu češkoga podrijetla. On je nakon rada u Beču došao u Bosnu, gdje je tijekom gotovo 60 godina djelovanja projektirao u historicističkom stilu javne, stambene i sakralne građevine. Njegov je projekt tada premašivao predviđena sredstva pa se i početak gradnje sve više odgađao. Akcija je uspješno krenula tek 1929. godine kada se u nju uključio fra Ljudevit (Lujo) Zloušić i u njoj ostao sve do svoje smrti, punih 40 godina djelovanja. Novi odbor, u kojem je bio i fra Lujo, 1930. godine prihvaća Paržikove nacrte i odlučuje crkvu graditi u fazama.

Paržikova ideja i njezin tehnički opis

Budući da je Paržikova projektna dokumentacija izrađena 1925. godine, njezina ovogodišnja stota obljetnica nam pruža jedinstvenu priliku da kroz prizmu građevinske struke iščitamo nacrte i osvrnemo se na dokumentaciju kojom je prije jednoga stoljeća započeo jedan novi zanos utemeljen na nadi da će ova kuća molitve postati utočište svima onima koji od Gospe traže snagu za svoje životne putove.

Prema tim spomenutim Paržikovim nacrtima crkva je tlocrtno zamišljena kao jednobrodna građevina čiji je središnji dio iznutra duljine 21,20 metara i širine oko 6,25 metara.

Gotovo kvadratnim proširenjem u centralnom dijelu (osnih dimenzija 8,80 x 8,90 metara) može se iščitati želja arhitekta da u tlocrtnoj dispoziciji blago naglasi oblik križa. Iznad toga dijela se uzdiže kvadratna kupola čiji je najviši vrh na oko 20 metara iznad kote platoa crkve, a natkrivena je četverostrešnim krovom.

Ispred glavnoga ulaza crkve nalazi se trijem s masivnim stupovima, a iznad ulaznoga prostora kor koji je natkriven polukružnim svodom. Prezbiterij je u odnosu na lađu (brod) povišen za tri stepenice te je također natkriven polukružnim svodom. Svodovi ulaza, kora i prezbiterija natkriveni su dvostrešnim krovovima. Iza prezbiterija nalazi se polukružna apsida unutarnjega polumjera 3,15 metara.

S obzirom na vrijeme gradnje i poznate tehnike gradnje u to vrijeme, olovska crkva je, kao i većina sakralnih, ali i drugih građevina toga razdoblja, projektirana kao klasična kamenom zidana konstrukcija čiji su zidovi debljine od 60 do 80 cm.

Uz crkvu su dodatno predviđene i četiri kule, po jedna na svakom njezinu kutu, a koje su povezane trijemovima uzduž bočnih zidova glavnoga središnjeg dijela crkve. Kule su pravokutnoga tlocrtnog oblika osnih dimenzija 3,20 x 4,30 metara sa zidovima konstantne debljine od 50 cm. Kule su natkrivene četverostrešnim krovom čiji je vrh na oko 14 metara iznad platoa crkve.

Donedavno su bile izgrađene dvije od ukupno četiri predviđene kule, od kojih je jedna, ona prednja, zapadna i prva izgrađena, posvećena fra Matiji Divkoviću, ocu bosanskohercegovačke književnosti, a druga, prednja, istočna i druga izgrađena posvećena fra Luji Zloušiću, graditelju i štovatelju Gospina svetišta u Olovu. Danas, dok traje sanacija i obnova crkve zidaju se i druge dvije kule te bočni trijemovi i jaki kontrafori koji će dodatno učvrstiti i stabilizirati cijelu crkvu.

Dovršetkom tih započetih radova – izgradnjom stražnjih kula, kontrafora i trijemova – crkva bi, nakon sto godina i više faza građenja, bila najbliže svome izvornom, zamišljenom i projektiranom obliku.

Ipak, prema originalnom projektu, predviđen je i zvonik na zapadnoj strani crkve povezan s prednjom zapadnom kulom kvadratnoga tlocrtnog oblika osnih dimenzija 3,75 x 3,75 metara, sa zidovima debljine od 75 cm. Zvonik bi, kao i kule, trebao biti natkriven četverostrešnim krovom čija je najviša točka na oko 26 metara iznad platoa crkve.

Na istočnoj strani crkve, nasuprot zvoniku, prema Paržikovim nacrtima, zamišljena je jedna manja kula koja bi bila povezana s prednjom istočnom kulom. Osim toga, projektom su ispred zvonika i manje istočne kule predviđena još dva trijema s kontraforima koja bi zvonik i manju istočnu kulu povezali s druge dvije manje kule. Sve tri manje kule su kvadratnoga tlocrtnog oblika, čije su osne dimenzije jednake dimenzijama zvonika (3,75 x 3,75 metara). Manje kule bi također trebale biti natkrivene četverostrešnim krovom čiji bi vrh bio na oko 7,5 metara iznad platoa crkve.

Crkva i kule su, prema originalnoj projektnoj dokumentaciji, temeljeni na trakastim temeljima s trakama koje su 20 cm šire od zidova, a zvonik također na trakastim temeljima pri čemu su trake 40 cm šire od zidova.

Budući da je crkva, zbog svoje povijesne važnosti, proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, njezina obnova i nadogradnja predstavljaju vrlo zahtjevan i složen zadatak jer, osim zadovoljenja građevinskih propisa i ostvarenja zahtijevane nosivosti i stabilnosti, podrazumijevaju i suradnju više različitih struka kako bi se uz njezinu pouzdanost očuvala i njezina povijesna vrijednost.

Dok danas s oduševljenjem gledamo i čitamo nacrte olovske crkve u jednom pismu koje fra Arkanđeo Grgić, na čiji je poticaj Paržik i izradio nacrte nove crkve, piše fra Luji vidimo tadašnju Paržikovu posvećenost ovom projektu, ali i želju za njegovim ostvarenjem. Fra Arkanđeo piše ovako: Drago mi je da sam ih (tj. planove olovske crkve) ja s Paržikom sastavljao. Cijele sam sate s njim o tome konferirao u Sarajevu. Triput smo po zimi išli i na lice mjesta u Olovo da vidimo teren. Paržik veli da je to njegov najljepši plan što ga je do sada učinio i da bi mu vrlo drago bilo da se izvede.

Sto godina od izrade prvih nacrta nove crkve nije samo jubilej struke nego jubilej i svjedočanstvo nade, ustrajnosti i žive vjere jednoga Božjeg naroda da se ova kuća, premda gradi ljudskim snagama, ipak temelji na Božjoj providnosti jer, kako kaže psalmist ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji (Ps 127,1).

Marina Jurić

Objava Stoljeće nadanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dubrovnik traži saveznike

Suočen s osmanskom prijetnjom i agresivnim postupcima hercega Stjepana, Dubrovnik je sredinom XV. stoljeća pokrenuo snažnu diplomatsku ofenzivu. Nakon osmanskog upada u Albaniju 1450., Dubrovčani su zatražili od ugarskog gubernatora Janoša Hunyadija da posreduje kod bosanskog kralja Tomaša i hercega Stjepana, no herceg je – uz osmansku potporu – planirao napad na Konavle. Dubrovnik je 1451. slao poslanike u Ugarsku i Italiju kako bi iznio hercegove prekršaje i osigurao saveznike.

Ugarske su vlasti podržale Dubrovnik i pozvale na mir, ali ih je herceg ignorirao. U travnju 1451. dubrovački je poslanik Sigismund Gučetić trebao od bana Petra Talovca, kralja Tomaša i Hunyadija zatražiti zaštitu, naglasiti hercegovu agresiju i potaknuti sklapanje saveza. Dubrovnik je upozoravao da herceg pokušava preusmjeriti dubrovačke uplate Porti te da time šteti i bosanskom kralju, kojem bi bez dubrovačkih prihoda bilo teže plaćati danak Osmanlijama. Gučetić je stoga nastojao učvrstiti savez Dubrovnika s kraljem Tomašom i bosanskim velikašima.

Obiteljske svađe hercega Stjepana

Dubrovnik se obratio i papi Nikoli V., poslavši fratra Blaža da objasni herceg Stjepanove štetne akcije. Papa je 9. lipnja 1451. zabranio služenje hercegu bez papinskoga pristanka, prijeteći ekskomunikacijom i zarobljavanjem. Te papinske prijetnje imale su utjecaja na kralja Stjepana Tomaša, koji se početkom lipnja udružio protiv svoga tasta, hercega Stjepana. Tomaš je zamjerio hercegu što je skrivao bosanske barune protjerane tijekom Tomaševe čistke patarena 1450. godine, kada su četrdeset bosanskih crkvenih poglavara i mnogi ljudi pobjegli u Hum. Dubrovnik je potaknuo ovaj savez i tražio uključenje gubernatora Hunyadija.
U međuvremenu, herceg Stjepan se suočavao i s ozbiljnom obiteljskom svađom. Napustio je svoju ženu Jelenu zbog supruge firentinskoga trgovca. Jelena i sin Vladislav pobjegli su u Dubrovnik, koji ih je strateški iskoristio protiv hercega. Dubrovnik je odbio hercegove zahtjeve za njihovo izručenje. Vladislav je napustio Dubrovnik, ali je odbio pomirenje s ocem, nastojeći preuzeti vlast. Dana 15. kolovoza 1451. Vladislav je iz Drine izdao proglas u kojem je odbacio očevu politiku, optužujući ga za kršenje zakona i nanošenje štete Dubrovniku, te je obećao vjernost Dubrovniku, uz obećanje da će vratiti Konavle po dolasku na vlast.

Osmanska intervencija i Vladislavovo pomirenje s ocem

Kao odgovor na pritisak, herceg Stjepan je napao Dubrovnik i apelirao na Veneciju. Venecija je 23. kolovoza intervenirala, priznajući hercegove pritužbe. Biskup Toma je prenio papinsko pismo, a Venecija se 27. studenoga ispričala papi. Početkom 1452., despot Đurađ i osmanski izaslanik Murat posredovali su u miru. Pod osmanskim pritiskom, herceg je vratio Konavle, a mir je potpisan u veljači 1452. godine. Dubrovnik je 18. veljače poslao mirovni ugovor kralju Stjepanu Tomašu. Međutim, hercegova predanost miru bila je neiskrena. Ubrzo je pokušao nagovoriti Veneciju na napad na Dubrovnik, što je odbijeno. Dubrovnik se udružio s humskim vojvodom Ivanišem Vlatkovićem protiv hercega i Vladislava. U ožujku je Vladislav, uz pomoć kralja Stjepana Tomaša, zauzeo dio očeva teritorija, ali je osmanski sultan ponovno naredio hercegu da vrati Konavle. Do 1453. godine, izgledi za dubrovačku pobjedu su se značajno smanjili. Saveznici Dubrovnika su oslabili, a Osmanlije su se sve više uključivale u sukob, poslavši 2000 vojnika protiv Vladislava, koji je potom pljačkao Hum. Herceg je napao s vlastitim snagama, a Vladislavov grad Novi na Neretvi bio je opsjednut, prisilivši ga da pregovara o miru s ocem. Vladislav se pomirio s hercegom 19. srpnja 1453. u Pivi, tražeći oprost. Herceg je ispričao Vladislavovo podčinjavanje, oprostivši mu i vrativši mu vlast, a Vladislav se zakleo na vjernost svom ocu i sultanu. Herceg je također oprostio svojoj ženi Jeleni i humskim plemićima, pomirivši se s njima. Pomirenjem Vladislava s ocem, Dubrovnik je ostao izoliran i bio je prisiljen na teške mirovne pregovore. Herceg je nametnuo izuzetno oštre uvjete: Dubrovnik je morao prepustiti pola Konavala ili plaćati 1000 dukata danka, te otkupiti drijevačke carine za 8000 dukata. Dubrovnik je 16. kolovoza naložio svom izaslaniku kralju Vladislavu da kralj ništa ne popusti hercegu dok ne sklopi mir s Dubrovnikom, uz pomoć hrvatskoga bana ako bude potrebno. U siječnju 1454., dubrovački izaslanici dobili su upute da posjete bosanskoga kralja i mole ga za pomoć u miru s hercegom. Konačno, mir je potpisan u Novom (današnjem Herceg Novom) 14. travnja 1454. godine. Uvjeti su se vratili na predratno stanje, a herceg se obvezao da neće kršiti mir osim po izričitoj naredbi „velikog gospodara cara Mehmed-bega”. Time je završen trogodišnji rat, koji je u konačnici koristio samo Osmanlijama i Veneciji, koji su ojačali svoje pozicije na štetu lokalnih sila. Osmanski pogranični gospodar Isabeg također je imao značajan utjecaj tijekom rata. U kolovozu 1452. obavijestio je Dubrovnik da je herceg ponudio Porti 10 000, a zatim 30 000 dukata za 500 timara protiv Vladislava i Dubrovnika, ali je car to odbio. Isabeg je posredovao u miru između hercega i Vladislava, za što mu je Vladislav dao 1000 dukata. Dubrovnik je Vladislavu isplatio taj iznos 8. ožujka 1453. godine. Nakon mira s hercegom, Isabeg je 14. studenoga 1454. izdao povelju Dubrovniku, potvrđujući slobodnu trgovinu u osmanskim zemljama i siguran prolaz za dubrovačke „ponosnike”, bilo da su podanici hercega ili Vladislava.

Posljedice sukoba

Rat je bio izuzetno skup i u konačnici neproduktivan za Dubrovnik i hercega Stjepana. Iako je Dubrovnik uspio osigurati svoje trgovačke putove i postići određenu stabilnost, napetosti u regiji su ostale, a sukob je duboko promijenio političku dinamiku. Ovaj je rat jasno pokazao rastući osmanski utjecaj na Balkanu, jer su se obje strane sve više oslanjale na osmansku intervenciju, te je istaknuo oportunističko manevriranje Venecije. Dugotrajni sukobi između lokalnih sila, poput Dubrovnika i hercega Stjepana, oslabili su ih i učinili ranjivijima, olakšavajući daljnju osmansku ekspanziju i konačno osvajanje Balkana. Dubrovnik, iako preživio, morao se prilagoditi novoj političkoj stvarnosti u kojoj je osmanska moć postala nezaobilazan faktor.

Objava Dubrovačko-hercegovački sukob: Uvod u nestabilnost na Balkanu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako bi dodatno oslabili Tvrtka, Osmanlije su kao stalnu prijetnju podržavali „protukralja” Radivoja. Dubrovačka Republika morala je voditi izuzetno složenu diplomaciju, šaljući darove i laskava pisma svima: kralju Tvrtku, protukralju Radivoju, vojvodi Stjepanu, pa čak i bivšoj kraljici Kujavi. Ipak, porez (dohodak) i dalje su plaćali samo zakonitom kralju Tvrtku, ali su darovima morali udovoljavati svima.

Usred ove političke tame, kralja je pogodila i osobna tragedija. Dana 8. listopada 1438. umrla je njegova supruga. Dubrovčani su mu poslali izaslanika Nikolu Bordića da izrazi sućut zbog „smrti blažene uspomene pokojne svijetle gospoje kraljice, vaše drage ženeˮ. Kralj je bio potpuno izoliran, bez stvarne moći i bez osobne utjehe, nemoćan promatrač raspada vlastitoga kraljevstva.

Nezaustavljivi uspon Stjepana Vukčića

U općem kaosu i slabljenju kraljevske vlasti, jedan je čovjek prosperirao: vojvoda Stjepan Vukčić Kosača. Kao najodaniji sultanov vazal, imao je slobodne ruke da slomi svoje protivnike i proširi svoju vlast. Njegov glavni cilj bio je uništenje konkurentske porodice Pavlović. U dugotrajnom sukobu (1436. – 1438.), uz pomoć osmanskih odreda sustavno je osvajao njihove posjede. Zauzeo je njihove gradove Trebinje, Klobuk i Bileću, gotovo potpuno istisnuvši Pavloviće kao relevantan politički faktor.

Njegove ambicije nisu tu stale. Počeo je širiti svoju vlast prema moru, ugrožavajući interese Dubrovačke Republike. Dubrovčani su se 1439. godine žalili ugarskom kralju Albrechtu da ih Stjepan „dan i noć uznemiruje i nastoji da ih pokori”. No, pomoć nije stigla. Vrhunac Stjepanove moći i drskosti dogodio se u listopadu 1440. godine. Iskoristivši borbe za prijestolje u Ugarskoj nakon Albrechtove smrti, s velikom vojskom i uz pomoć Osmanlija opsjeo je i osvojio grad Omiš koji je bio pod ugarskom kontrolom.

Ovim činom Stjepan Vukčić postao je gotovo potpuno neovisan vladar. Njegova se vlast protezala od Drine do Cetine i od Jadranskog mora do središnje Bosne. Upravljao je najbogatijim rudnicima, kontrolirao trgovačke putove i imao vlastitu vojsku. Bio je država unutar države, moćniji od samoga kralja, a njegova moć počivala je na savezništvu sa sultanom.

Despot, vojvoda i Republika u vrtlogu

Početkom 40-ih godina 15. stoljeća Balkan je bio poprište složenih diplomatskih i vojnih igara. Despot Đurađ Branković, nakon pada Smedereva, pobjegao je iz Srbije i u srpnju 1440. stigao u Dubrovnik tražeći utočište. Dubrovčani su ga primili s velikim počastima, ali su time na sebe navukli bijes sultana. Njegov dolazak uznemirio je i Stjepana Vukčića koji je želio osvojiti preostale despotove posjede u Primorju (Budvu i Bar).

Dubrovnik se našao u smrtonosnom stisku. Sultan je bio bijesan jer su pružili utočište njegovu neprijatelju. Stjepan Vukčić, sultanov miljenik, prijetio im je otvorenim ratom. U ljeto 1441. godine situacija je postala kritična. Sultanov izaslanik stigao je u Dubrovnik tražeći izručenje despota ili ogroman danak. Stjepan je istovremeno objavio rat, tvrdeći da to čini po „naročitoj zapovijedi velikoga svoga gospodara cara turskoga”.

Suočena s uništenjem, Dubrovačka Republika morala je popustiti. Despot Đurađ je u kolovozu napustio grad i otišao u Ugarsku. Ali to nije bilo dovoljno. Da bi umirili sultana, Dubrovčani su morali učiniti konačni korak. U veljači 1442. godine poslali su izaslanstvo na Portu i dobili ahdnamu (povelju) od sultana Murata II. Tom poveljom, u zamjenu za slobodnu trgovinu, obvezali su se na plaćanje godišnjega „dara” od 1000 zlatnih dukata. Time je i Dubrovačka Republika, do tada bastion nezavisnosti, formalno ušla u osmansku sferu utjecaja, priznavši sultana za svoga zaštitnika.

Očajnički potezi kralja Tvrtka

Dok je Stjepan Vukčić bio na vrhuncu moći, a Dubrovnik se borio za opstanak, kralj Tvrtko II. bio je potpuno marginaliziran. Ipak, nije se predavao. U posljednjim godinama svoje vladavine, povukao je nekoliko očajničkih diplomatskih poteza u potrazi za saveznikom koji bi mu pomogao da se otrgne iz osmanskoga zagrljaja. Nakon što je na ugarsko-poljsko prijestolje stupio kralj Vladislav Varnenčić, Tvrtko mu je 1440. godine poslao „sjajno poslanstvo odličnih ljudi”. Apelirali su na zajedničko slavensko podrijetlo i jezik, moleći za obnovu saveza protiv „groznog turskog zuluma”. Dobili su samo lijepe i prazne riječi: Vladislav je obećao da će „u zgodan čas zborom i tvorom pomagati”, ali konkretna pomoć nije stigla.

Najdramatičniji potez uslijedio je u siječnju 1441. godine. Preko svoga izaslanika, protestovijara Restoja, Tvrtko je uputio dramatičan apel Mletačkoj Republici. Molio je Mlečane da mu dopuste da svoje imanje i obitelj skloni na njihov teritorij u slučaju nužde. No, otišao je i korak dalje: ponudio im je da, tajno ili javno, preuzmu vlast u njegovu kraljevstvu. Ako ni to ne mogu, molio ih je za oružje i vojnu pomoć iz njihovih dalmatinskih gradova. Mletački odgovor, koji je stigao 21. veljače, bio je hladan i pragmatičan. Ponudili su mu samo osobno utočište, ali su kategorički odbili bilo kakvo vojno ili političko miješanje, zaželjevši mu da se „sretno uzdrži u svom kraljevstvu”. Ovaj odgovor bio je konačna potvrda da je kralj Tvrtko potpuno sam.

Tračak nade i iznenadni kraj

Tračak nade za kršćanski Balkan pojavio se s usponom Ivana Hunjadija, erdeljskoga vojvode i briljantnoga vojskovođe. Njegovi vojni uspjesi protiv Osmanlija 1442. godine probudili su duh otpora. Vrhunac je bila tzv. „duga vojna” u zimu 1443. godine. Kršćanska vojska, predvođena Hunjadijem i ugarskim kraljem Vladislavom, nanijela je Osmanlijama teške poraze kod Niša i Sofije. U ovoj vojsci sudjelovali su i neki bosanski odredi, poput onoga vojvode Petra Kovača Dinjičića sa 600 konjanika.

Ovaj pohod imao je izravne posljedice i za Bosnu. Osmanske snage su se privremeno povukle iz zemlje. Kako izvori navode, Bosna je bila „oslobođena turske vlasti”, a iz grada Vrhbosne je „nestalo turskih vojvoda”. Činilo se da je napokon svanula zora i da se, uz pomoć Ugarske, može obnoviti kraljevska vlast i nezavisnost. U lipnju 1443. godine kralj Tvrtko nalazio se u svojoj prijestolnici Sutjesci, odakle je slao po svoje srebro pohranjeno u Dubrovniku.

No, sudbina je imala drukčije planove. Upravo u tom trenutku nade i optimizma, u studenom 1443. godine, kralj Stjepan Tvrtko II. umire. Okolnosti njegove smrti ostaju nejasne. Dubrovački izvori, koji su ga još nekoliko tjedana ranije oslovljavali s poštovanjem, sada su slali izraze sućuti vojvodi Stjepanu Vukčiću kao novom gospodaru situacije. Jedan kasniji hrvatski ljetopis tvrdi da su ga „ubili Bošnjaci”, no za to nema potvrde u suvremenim dokumentima. Njegova smrt, u trenutku kada je oslobođenje bilo nadohvat ruke, bila je tragičan i ironičan kraj jedne mučne vladavine. Vladao je u vremenima kada je Bosnu razdirala borba velikaša, vjerski raskol i nezadrživi uspon Osmanskoga Carstva. Otišao je s povijesne scene baš kada se činilo da ima razloga za nadu, ostavljajući kraljevstvo pred konačnim slomom.

Objava Život pod osmanskom dominacijom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.