Bajke pripovijeda na hrvatskom i engleskom jeziku te često nastupa u inozemstvu. Renomiranopripovjedačko kazalište Crick Crack Club iz Velike Britanije uvrstilo ju je među deset vrhunskih europskih pripovjedača koje preporučuju za slušanje.

Od 2007. godine članica je Hrvatskog centra za dramski odgoj (HCDO), gdje vodi radionice i seminare za odgojitelje, nastavnike i članove Centra na temu „Pripovijedanje bajki i priča”. HCDO joj je 2024. godine dodijelio nagradu za poseban doprinos dramskom odgoju u Hrvatskoj i „za izniman doprinos razvoju i popularizaciji pripovijedanja kao umjetničke i pedagoške discipline te očuvanju kulturne baštine kroz oživljavanje tradicionalnih bajki i priča”.

Započnimo ovaj razgovor pripovijedanjem. Kada biste pripovijedali priču o sebi, kako bi zvučao njezin početak?

To bi bila jedna dugačka priča, ali bi mogla početi ovim riječima: Bila jednom jedna djevojčica koja je jako voljela bajke… A potom bi se otvorila vrata čarolije.

Odakle Vaša ljubav prema pripovijedanju? Sjećate li ste trenutka kada ste pomislili da bi pripovijedanje moglo biti Vaša profesija?

Sjećam, naravno. Bilo je to za vrijeme rata. Dogodilo se jednom dok sam bila s djecom u skloništu da je granata udarila u zgradu i djeca su počela vrištati, stariji su samo mumljali, a meni je prišla moja najstarija djevojčica, tada devetogodišnjakinja i rekla: Mama, ispričaj nam bajku.Do tada za mene su bajke bile samo nešto intimno što sam dijelila samo s njima svaku večer prije spavanja. Svakih 30 sekundi mogla se čuti eksplozija. Nisam mogla zamisliti taj trenutak intimnosti i pripovijedanje u tom kaosu. Međutim ona je ponovila pitanje: Mama, ispričaj nam bajku. Poslušala sam je naravno, povela sam djecu i neke odrasle u jednu sobicu gdje smo sjeli na podu, na jednu deku i stavili svijeću koja nije tu bila zbog ugođaja, nego zato što je to bilo jedino osvjetljenje. I tada sam počela pripovijedati bajku.

Bilo mi je jako teško gledajući svu tu djecu i promatrajući sve ono što se događa i tada sam shvatila da pripovijedanje pomaže i djeci i odraslima. Iako se pucnjava stalno čula, više nam nije smetala. Ušli smo u drugi svijet. Atmosfera se promijenila, lica su zasjala i osjećali smo se sigurno. Nakon toga nitko se više nije bojao kao prije.

U tom trenutku nisam razumjela, ali sam poslije shvatila i naučila: bajka služi i kao terapija. Bajka je svijet kojem svi pripadamo. I, koliko god to neobično zvučalo, bajka je stvarnost i posebnost svijeta kojemu svi pripadamo.

Tajne pripovijedanja

Razlikuje li se pripovijedanje za djecu od pripovijedanja za odrasle?

Pa razlikuje se, prije svega po izboru priča. Djeci treba pripovijedati bajke koje su njima namijenjene, a prednost je nas odraslih što možemo slušati sve. Kada govorim o bajkama, mislim isključivo na narodne bajke i to kao narodnu tradiciju koja je bila isključivo usmena, govorna. Bajke su se prenosile samo govorom i tek su se pred nešto više od dvjesto godina ovdje u Europi počele zapisivati, zahvaljujući čemu mi danas imamo to narodno blago sačuvano u pisanom obliku. Ali one zapravo i dalje, premda su u pisanom obliku, pripadaju govornoj tradiciji. Znači bajka uistinu živi i stvara se u nama samo onda kada se pripovijeda.

U svojim prapočecima, prije više tisuća godina, bajke su se pripovijedale isključivo odraslima. Čak i npr. Crvenkapica, to su zapravo sve bile priče za odrasle. Tek posljednjih dvjestotinjak – tristotinjak godina počinju se pripovijedati i djeci. Odraslima pripovijedam drukčije bajke nego djeci i bajki za odrasle ima puno, zapravo puno više nego onih za djecu. Osim bajki, odraslima se pripovijedaju i narodne priče. To su one tradicionalne priče koje, za razliku od bajki, nemaju čarobne elemente, ali nose snažnu životnu mudrost.

Koja je tajna dobroga pripovijedanja?

To je vrlo jednostavno kazati, ali teško postići. Cijela tajna pripovijedanja je da dobar pripovjedač mora biti tamo, u priči, u trenutku. To je cijela tajna. Zato često na kraju pripovijedanja pripovjedač kaže: I ja sam tamo bila, medovinu pila, sa usana mi teklo, u usta ne doteklo.

O čemu najviše volite pripovijedati?

Volim pripovijedati bajke, narodne bajke. I narodne priče, naravno, ali i narodne bajke. Nema te bajke za koju mogu kazati: e sad, ova mi je najdraža. Svaka bajka vrijedi. Svaka mi je bajka, onoga trenutka kad je pripovijedam, najdraža. To je tajna bajke. One djeluju kao terapija. I to ne samo za one koji slušaju već i za one koji pripovijedaju.

Često gostujete izvan Hrvatske i pripovijedate u drugim zemljama na engleskom jeziku. Pripovijedate li tom prilikom izvorne hrvatske bajke i priče i kako stranci reagiraju na njih?

Naše bajke također pripadaju europskoj kulturnoj baštini, ali su stranoj publici često manje poznate. Pripovijedam i hrvatske i bosanske bajke (ima prekrasnih bajki bosanskih), kao i druge europske priče, a reakcije su uvijek pozitivne. Publika je očarana, zapravo začarana svim tim našim bajkama koje im se jako sviđaju.

Svake godine, 20. ožujka, obilježava se Svjetski dan pripovijedanja. Kako vi obilježavate ovaj dan?

Pripovijedanjem, naravno. Obično taj dan pripovijedam u knjižnicama ili na posebnim programima i ljudi se vrlo rado odazovu. Jednom se dogodilo, u Zagrebu u jednoj knjižnici, da sam pripovijedala 45 minuta nakon čega su ljudi ostali sjediti, kao da su prošle 3 minute. Onda sam pripovijedala još. Dodatnih sat vremena sam pripovijedala, a oni su i dalje sjedili, kao da vrijeme ne postoji. To pokazuje koliko je pripovijedanje duboko važno svima nama, osobito odraslima. Pripovijedanje nam je svima nešto unutarnje što nas ispunjava.

Važnost pripovijedanja

Zašto je važno pripovijedati bajke i priče?

Zato što danas živimo u vremenu u kojem je sve manje žive komunikacije. Pripovijedanje je dragocjeno samo po sebi, a pogotovo bajke koje u sebi nose mnoge tajne. U najtežim situacijama, čak i u ratu, bajka je donosila olakšanje. Jednostavno, bajke u sebi kriju jednu čudesnu čaroliju, jednu snagu koja nam daje potvrdu onoga što u sebi osjećamo i svijeta kojem pripadamo. Što je to što je u bajkama, a što čini čovjeka tako ispunjenim? – to ostaje tajna samih bajki. Kada nekome zbilja dobro ispripovijedate bajku, nešto se u toj osobi počne događati, nešto se jednostavno mijenja. Možda ne možemo iskazati to riječima, ali možemo prepoznati po razlici između djece i odraslih koji su slušali bajke naspram onih koji ih nikada nisu slušali.

Bajke postoje tisućama godina i još uvijek žive. To nam samo po sebi govori koliko su važne. Ne smijemo ih uzimati zdravo za gotovo niti omalovažavati, kao što ne smijemo omalovažavati ni djecu. Djeca su mali ljudi i sve što im dajemo pripovijedanjem pomaže im da se snađu u ovom svijetu i da postanu bolji ljudi.

Kada govorimo o usmenoj predaji kao načinu očuvanja sjećanja, identiteta i zajedništva, što smatrate njezinom najvažnijom ulogom danas i zašto je važno da ti glasovi ne utihnu?

Sve ono što sam već prethodno navela s naglaskom koliko je važno djeci pripovijedati bajke. One im pomažu u unutarnjem oblikovanju svijeta, osobnosti i povezanosti s našom istinskom prirodom i postojanjem. S vremena na vrijeme čujem kako se netko žali na agresivnost u bajkama. Nekada imam priliku pojasniti neke stvari, ali kada za to nema dovoljno vremena obično jednostavno kažem: Nemojte zaboraviti da narodne bajke nose duboku mudrost i istinu u sebi i da svaki čin ima svoju posljedicu, dobru ili lošu, ovisi o njemu.

Što biste poručili roditeljima, odgojiteljima i svima koji osjećaju da u svakodnevnoj užurbanosti gube prostor za priču i razgovor? Kako u svoj život ponovno vratiti pripovijedanje?

Jednostavno tako da u svakom mogućem trenutku budemo prisutni – ne samo tijelom već i mislima i slušanjem. Jer slušanje je nešto što površno koristimo. Kineski znak za dobro, pažljivo, slušanje sastoji se od tri znaka: uši, oči, srce. Ne zaboravimo na srce, jer i srcem se treba slušati!

Objava Jasna Held: Umijeće pripovijedanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako ste doživjeli trenutak kada ste saznali da ste imenovani vojnim ordinarijem u Bosni i Hercegovini?

Pa, teško je to upisati kako se čovjek osjeća. Ja sam, kao fratar, imao neke druge službe u provinciji i živio sam svoj život radostan i veseo. Imao sam kontakt s biskupijom, ali sve to je bilo u smislu nekih povremenih obveza, kada mi se što tražilo. I kada se u nekom trenutku počelo spominjati moje ime u kontekstu imenovanja, to je bilo više kao neka šala, ali onda se to malo konkretiziralo i kada sam čuo za odluku, ostao sam bez riječi. Bio je to trenutak duboke zahvalnosti i molitve. Osjetio sam i iznenađenje i odgovornost. Shvatio sam da je ovo poziv, a ne osobni izbor, i odmah sam molio snagu da budem dostojan službe koju mi je Bog povjerio.

Preuzeli ste ovu novu službu, pa nam recite što zapravo znači biti vojni biskup? Koja je specifičnost pastorala među pripadnicima Oružanih snaga i Ministarstva obrane?

Biti vojni biskup znači biti pastir jedne posebne zajednice vjernika – onih koji služe domovini u posebnim okolnostima. Pastoral među pripadnicima Oružanih snaga zahtijeva blizinu i razumijevanje njihovih izazova, ali i podsjećanje da vjera i služenje domovini mogu ići ruku pod ruku. To je služba koja traži i srce i mudrost.

Kako Crkva može biti znak nade i mira unutar vojnoga sustava? Kako govoriti o miru onima koji su pozvani nositi oružje?

Smatram da ako ima neko područje gdje se može i treba govoriti o miru, to je upravo područje oružanih snaga, tamo gdje su ljudi zaduženi za posebnu službu obrane svoje zemlje. Vojska je zadužena za to, i treba raditi na tome da ljudi ne promijene i ne izmijene taj smisao njihove funkcije i što znači biti vojnik. Vojnici ili oružane snage nisu tu da donose nemir, nego upravo da donose mir i da uspostavljaju mir. A biskupi ili vojni kapelani upravo su tu da pomažu vojnicima da ostanu ljudi i da ostanu vjernici. To vrijedi i za nas katolike, kao i za muslimane, pravoslavce i za sve one koji se osjećaju vjernicima.

Crkva u vojsci mora biti znak nade i izgraditeljica pravoga mira. Papa Franjo nas podsjeća: „Mir je plod pravednosti, a pravednost je plod bratstva i dijaloga.” To znači da i oni koji nose oružje trebaju biti svjesni svoje odgovornosti i djelovati u duhu poštovanja, dijaloga i pravednosti. Nije riječ o pasivnosti, nego o moralnom i duhovnom oblikovanju srca svakoga vojnika.

Drugi ste vojni ordinarij u BiH od osnutka ordinarijata. Što biste željeli nastaviti iz službe mons. Tome Vukšića, a što vidite kao nove izazove i kao svoj prvi pastoralni prioritet među pripadnicima Oružanih snaga i njihovim obiteljima?

Karakteristika biskupa Tome je bila ta da je stvarno bio blizu i ljudima, i vojnicima, i časnicima, ali i da je uzdigao ulogu biskupa na najzavidniju razinu tako da se prepoznaje njegova uloga kao duhovnoga pastira jednoga stada. Želio bih nastaviti njegov naglasak na blizini vojnicima i njihovim obiteljima te na razvijanju duhovne skrbi u svim strukturama. Novi izazovi su moralna nesigurnost, iseljavanje mladih i društvene podjele. Moj prvi prioritet bit će skrb za obitelji vojnika, jer stabilna obitelj znači i stabilnu zajednicu i odgovorne ljude u službi domovine.

Franjevačke vrijednosti

Vaše geslo „Sluga Božjeg mira” nadahnuto je molitvom sv. Franje Asiškoga. Zašto ste izabrali upravo to geslo i što ono Vama konkretno znači?

Pa kao franjevac nisam mogao izabrati drugo nego to. Ja se i zovem Miro, to je moje krsno ime. Redovničko ime mi je Martin, ime jednoga sveca vojnika. Cijeli život sam nekako bio u prilici raditi i djelovati na području mira. Bio sam zadužen za Svetu zemlju, bio sam povjerenik za Svetu zemlju i vidio sam što znači Sveta zemlja, što znači živjeti u miru s drugima. I evo, po primjeru svetoga Franje koji je išao u Egipat ne noseći nikakvu sablju ni oružje, nego samo križ i svoju jednostavnost, nadam se po milosti Božjoj da bih i ja mogao nastaviti tim putem. Da ne budem biskup koji će nešto komandirati ili upravljati nekim, nego, ako mognem, da budem biskup koji će služiti, pomoći drugima da služe i da budu oruđe u Božjim rukama za mir.

Nadalje, geslo je nadahnuto duhovnošću sv. Franje Asiškoga, čija me jednostavnost i radikalna vjernost evanđelju oblikovala od mladosti. „Sluga Božjeg mira” podsjeća me da biskupska služba nije vlast, nego služenje – mir koji širimo nije samo odsutnost rata nego plod obraćenoga srca i djelovanja u ljubavi.

Na koji je način Vaš franjevački poziv oblikovao Vaše razumijevanje biskupske službe?

Upoznao sam više fratara koji su postali biskupi. Ono što me je uvijek fasciniralo je to da su ti biskupi u srcu i u svome djelovanju uvijek ostali fratri. Oblikovan sam kao franjevac, to je moja koža, to sam ja. Nadam se da ću samo nastaviti s još većom odgovornosti živjeti karizmu sv. Franje u ovoj novoj službi, odgovornoj, velikoj, ali sve to uz pomoć svoje braće franjevaca.

Franjevački poziv naučio me jednostavnosti, blizini malom čovjeku i povjerenju u Providnost. Biti biskup, a ostati franjevac, znači ostati brat među braćom, slušati prije nego govoriti i uvijek tražiti put dijaloga i zajedništva.

Treći ste živući biskup koji dolazi iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Što to znači Vama, a što provinciji?

Ovo je možda jedna od važnijih i ljepših stvari koje bih želio naglasiti: ne vjerujem ja da je Vatikan prepoznao fra Miru, ili da je biskupija posebno prepoznala fra Miru. Vatikan, biskupija i Crkva prepoznala je ulogu fratara. I naši prijašnji fratri koji su postali biskupi, pa sad i ja, tu smo samo zbog Provincije. Mi smo mala braća. Kao pojedinci smo nitko i ništa… imamo mi neku svoju malu biografiju, radili smo nešto, ali i to što smo radili, radili smo u zajedništvu s braćom. To što sam ja sada biskup, povjerenje je koje je dano provinciji. Jer Crkva zna da neću biti sam, da ću biti uz fratre.

Pripadati Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene velika je čast i odgovornost. Ta provincija stoljećima nosi vjeru i identitet katolika u BiH. Meni to znači ostati vjeran tom nasljeđu – blizini narodu i otvorenosti prema svima, bez obzira na razlike.

Koje vrijednosti bosanskih franjevaca želite posebno unijeti u svoju novu službu?

To su ustrajnost, dijalog, suživot i spremnost na žrtvu. Bosanski franjevci učili su živjeti s drugima i drukčijima, čuvajući svoj identitet. U vremenu podjela i nesigurnosti, ta je karizma dragocjena za sve ljude, pa tako i za pripadnike vojnoga sustava.

Bosanski franjevci su u Bosnu i Hercegovinu došli prije više od sedam stoljeća i nisu nikad otišli. Pokazali su stabilnost i vjernost Bosni i Hercegovini i Crkvi. To i ja želim. Tu sam i ne idem nikad. Tu ću biti i tu ću graditi tu vjernost.

Poruka društvu

Kako Vi gledate na odnos svećenika, a osobito biskupa, prema politici? Treba li se svećenik baviti politikom?

Teško je odvojiti čovjeka da bude samo i isključivo vjerski čovjek, samo društveni, samo socijalni, samo politički i sl. Dio smo društva i jedno je gotovo neodvojivo od drugoga. Tako i mi kao svećenici, redovnici i kao biskupi, naravno da se bavimo politikom, ali bavimo se u toliko koliko se tiče našega života, našega djelovanja i rada.

Volio bih da se, oko političara koji se izjašnjavaju kao vjernici, na neki način potrudimo ako od nas traže duhovni savjet, duhovnu pomoć. Ne trebamo mi pametovati političarima kako će i što će oni raditi. Niti ću ja tražiti od političara da mi kažu kako ću slaviti misu ili kako ću biti biskup.

S druge strane, ako se netko bavi politikom, trebao bi biti odgovoran i svjestan da iza svake riječi ima jedna velika težina i da iza svake riječi stoji odgovornost. I mi i oni se ne trebamo tako lako razbacivati riječima i puno pametovati, nego svi malo zasukati rukave i raditi svi zajedno.

Svećenik nije političar, ali jest moralni glas u društvu. Papa Leon XIII. jasno je istaknuo: „Ljudsko društvo ne može opstati bez poštivanja moralnog zakona koji proizlazi iz prirodnog prava i Božje objave.” Crkva mora ukazivati na moral, poštenje i pravednost, ali ne zauzimati stranačke stavove. Naša zadaća je osigurati da savjest svakoga čovjeka bude vođena istinom i ljubavlju prema bližnjemu.

Rođeni ste u Gustom Grabu u Busovači, školovali se u Bosni i Hercegovini i u Italiji gdje ste proveli veći dio svoje svećeničke službe, bili ste župnik, gvardijan, duhovnik bogoslova, provincijski definitor, prorektor za Svetu zemlju,… zaista ste puno toga prošli i postigli do ovog trenutka imenovanja za biskupa. Je li mladi Miro iz Gustog Graba mogao sanjati ovakav put? Što biste mu danas rekli?

Mladi Miro iz Gustog Graba je sanjao da bude građevinski tehničar. To sam sanjao i to sam htio biti iako sam u srcu krio redovnički poziv. Htio sam nakon osnovne škole ići za fratra, ali nije bila takva prilika, nije se moglo, to sam ostvario malo poslije.

Mladom Miri bih rekao da se raduje i da zahvali svome selu gdje je odrastao, živio s obitelji i radio. Mogu mu samo reći: fra Miro, zahvali dragom Bogu gdje si rođen i gdje si odrastao. Ostani vjeran molitvi i ljudima; sve ostalo Bog vodi svojim putem, a On uvijek zna bolje nego mi.

Kada bih trebalo birati, a dosta sam svijeta prošao i obišao i u Americi i u Europi, ja bih opet izabrao svoj Gust Grab.

Koju biste poruku, na početku svoje službe vojnoga biskupa, željeli uputiti ne samo vojnicima nego i cijelom društvu u Bosni i Hercegovini?

Da možemo ostvariti lijepo i dobro društvo i da to društvo ostvarujemo ne po rukama drugih i po žrtvama drugih, nego po svojim rukama i žrtvama svakoga od nas. To je moja poruka.

Poručio bih svima: ne bojte se biti graditelji mira. Bosna i Hercegovina ima bolnu prošlost, ali i bogato iskustvo suživota. Papa Franjo nas podsjeća: „Mir je plod pravednosti, a pravednost je plod bratstva i dijaloga.ˮ Ako svi budemo gradili društvo po ovim principima – poštovanja, dijaloga i moralne odgovornosti – tada će Bosna i Hercegovina postati dom u kojem svaka osoba može živjeti s dostojanstvom i nadom.

Objava Mons. Miro Relota: U službi Bogu i domovini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sa suprugom Vesnom već 22 godine organizira Koncert sv. Eufemiji u Rovinju. Redovito zajedno animiraju nedjeljnu večernju misu i klanjanja u župi sv. Eufemije. Dugi niz godina zajedno su vodili zbor mladih, surađivali sa Stepinčevom mladeži iz Koprivnice i mnogim drugim glazbenicima. Kao poslužitelji u Kući susreta Tabor već 17 godina animiraju seminare. Član je župnoga vijeća i OFS-a Bratstva sv. Elizabete iz Rovinja.

Gospodine Terziću, Vi ste glazbenik i Vaša autorska djela uglavnom imaju duhovni karakter. Što Vama znači vjera u životu?

Vjera usmjerava vaš život, vjera vam daje snagu da se trudite iz dana u dan biti bolji čovjek, suprug, otac, prijatelj. Otvara vrata onome kamo svaka duša žudi, za spoznajom i smislom ovozemaljskoga postojanja. Daje vam snagu u trpljenjima i veselje u zajedništvu s Bogom i ljudima.

Što Vas je potaknulo da se bavite uglavnom duhovnom glazbom?

Kad sam 2000. godine izdao svoj prvi album Dijelovi duše, sve se polako okretalo prema vjeri. Početak obraćenja obilježila je pjesma Hvala kojom sam nastupio na Uskrsfestu 2002. Slijede nastupi na mnogim festivalima: Krapinafest, Framafest u Sarajevu, Marijafest u Molvama, na kojima nastupam autorskim skladbama. Godine 2005. izdajem svoj drugi samostalni album Put povratka.

Odgovor na Vaše pitanje nalazi se u jednoj od mojih skladbi Ti si Bože sve čiji stihovi glase: „od kad Te upoznah pjevam samo Tebi Onom kojem sve zahvaljujem…”.

Vaša supruga Vesna također piše pjesme. Koliko Vam je u životu važna obiteljska podrška?

Da nema te podrške, ne bi ni bilo ovako bogatoga stvaralaštva ni s Vesnine ni s moje strane. Vesna je pjesnikinja, članica DHK Istarskog ogranka, tekstopisac i skladatelj. Surađujemo i upotpunjavamo jedno drugo kako u glazbi tako i u životu. Svoj smo život podredili vjeri i svjedočenju. Zajedno nastupamo diljem Hrvatske i inozemstva.

Više od 17 godina smo poslužitelji u Kući susreta TABOR gdje redovito glazbeno animiramo seminare. Pet godina s fra Zvjezdanom Linićem i dvanaest godina s fra Ivanom Matićem.

U braku smo 46 godina, roditelji dva uspješna i nadasve dobra sina Kristiana i Gracijana. Oba su glazbenici i često surađujemo. Kristian je mnoge naše sklade aranžirao, a Gracijan otpjevao.

Napisali ste i uglazbili mnogo pjesama. Postoji li neka koja Vam je posebno na srcu, ili možda više njih?

Vjerujem da svaki autor podjednako voli sve svoje skladbe, no ako moram izabrati onda je to već spomenuta skladba Hvala koja je označila prekretnicu u mom i Vesninu životu. Znakovite su riječi prof. Ivančića koji je o njoj napisao: „rijetko obraćenik u svojoj prvoj pjesmi piše zahvalu Bogu…”.

Utjecaj duhovne glazbe

Nastupali ste na najznačajnijim festivalima duhovne glazbe u Hrvatskoj i BiH gdje su većinom nastupali mladi ljudi. Kako ste Vi doživljavali te festivale i mladost koja nastupa?

Kad sam krenuo putem duhovne glazbe, susreo sam se s mnogim glazbenicima koji su već dugi niz godina stvarali i nastupali. Bilo je to iskustvo koje je urodilo mnogim prijateljstvima. Festivali su u mnogome pridonijeli bogatom stvaralaštvu duhovne katoličke glazbe na kojima su se pojavili novi mladi glazbenici. S nama su nastupali naši mladi iz Rovinja, mladi iz Koprivnice. Vesna je pisala za mnoge izvođače: Patriziju Sfettina Jurman, Eleonoru Dobrović, Martinu i Maurizzija Ferrara, Sinišu Česija, vlč. Ljubu Vukovića. Mnogobrojna publika koja je zdušno pratila festivale pronalazila je i učvršćivala svoju vjeru. Mi autori možemo zahvaliti Hrvatskom katoličkom radiju, Radiju Mariji, Radiju Miru Međugorje što je duhovna katolička glazba pronašla svoj put do mnogih ljudi .

I sami ste pokrenuli jedan festival duhovne glazbe, onaj u Rovinju. Koliko takvi festivali pridonose evangelizaciji u današnjem društvu?

Kako smo Vesna i ja nastupali na mnogobrojnim (danas nažalost većinom ugašenim) festivalima, osjetili smo potrebu da našim sugrađanima u Rovinju, a tako i ljudima Istre, približimo stvaralaštvo duhovne glazbe. Odlučili smo pokrenuti koncert u čast naše zaštitnice sv. Eufemije, koji je ove godine doživio svoje 22. izdanje. Na festivalima bismo nastupili samo s jednom pjesmom, stoga smo osmislili koncert na kojem će naši glazbenici predstaviti svoje stvaralaštvo izvođenjem više skladbi. Više od petsto izvođača iz Hrvatske i inozemstva nastupilo je u Rovinju tijekom svih ovih godina.

Kad kažemo da je pjevanje dvostruka molitva, onda zasigurno ona evangelizacijski djeluje, pogotovo kad se izvodi na trgovima, kao što je to kod nas.

Svaki umjetnik doživljava različite reakcije publike. Postoje li neke reakcije koje su Vas posebno dirnule?

Svaki nastup, svaka promocija albuma, a bilo ih je pet dosad, donosi posebnu interakciju s publikom. Možda su najznakovitiji oni trenuci kad vam ljudi iskreno kažu da su uz vaše pjesme pronašli vjeru, vratili se vjeri. Kad u vašim stihovima pronađu i prepoznaju sebe. Duhovna glazba proizlazi iz dubokoga predanja. Nadahnućem Duha Svetoga ona dopire i dodiruje ljude.

Koliko čovjeka glazba, a napose duhovna glazba, može ispunjavati i poticati na promjene, na bolje?

Svaka pozitivna riječ izrečena u pjesmi zasigurno potiče na promjene nabolje. Ne samo slušatelje već i autora da bude predaniji molitvi, iskreniji u odnosu s drugima. Glazbom uranjate u sebe. Pronalazite ono lijepo u duši i u dušama koje vas okružuju.

Za sve što imam, zahvaljujem Bogu

Franjevački red ovih godina slavi velike i važne obljetnice događaja iz života sv. Franje Asiškog. Koliko je Vas u životu i radu nadahnuo primjer sv. Franje?

Život i ostavština sv. Franje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Jednako djeluje na život ne samo vjernika nego i onih ljudi koji još nisu upoznali Isusa. U jednoj od svojih skladbi napisao sam: „Kad bih samo mogao poput Franje Asiškog sa sebe sve skinuti ka Tebi se vinuti…” Sve je to i utjecalo na Vesnu i mene te smo 2012. godine dali doživotne zavjete u Franjevačkom svjetovnom redu, u bratstvu sv. Elizabete u Rovinju.

Ove godine obilježavamo 800. godina od nastanka Pjesme brata Sunca koju je spjevao sv. Franjo. Kako Vi kao svjetovni franjevac trećoredac i glazbenik doživljavate ovu obljetnicu?

Toliko bogata porukom potiče na razmišljanje i djelovanje. Shvaćamo da sve što imamo zahvaljujemo Bogu. Rado se vraćam na svoje tekstove. Tako u pjesmi Dar pišem: „Dan mi je život za življenje, Ljubav dana za Ljubljenje, molitva Sina za spasenje, darovan mi je svaki dan. Sve što imam od Tebe je, sve što tražim Ljubav je, sve što činim za tebe je, sve što tražim kod tebe je. Zahvaljujem za svaki tren života svog.”

Sv. Franju pjesma je pratila cijeli život, pa čak i u trenucima bolesti, napuštenosti i tjeskobe. Njega je pjesma oslobađala, otvarala njegov duh divljenju, vraćala mu mladost i radost srca. Ima li istinske radosti u današnjem društvu u kojem živimo?

Živimo u vremenu u kojem je čovjek sve udaljeniji od Boga, a samim time i od sebe. Okrenuti svojim problemima ne vidimo onoga do sebe, nemamo vremena poslušati drugoga. U neprestanoj žurbi i želji za boljitkom zaboravljamo na osnovno, a to je Ljubav. Tada nedostaje i radost zajedništva, davanja, djelovanja.

Bolestan, zabrinut i čovjek s velikom nutarnjom boli obično ne vidi više ljepotu prirode. Ali kod sv. Franje to nije slučaj. On hvali Boga po svjetlosti „brata Sunca”, zahvaljuje za majku Zemlju i za njezine plodove. Kako nas proslava velikoga franjevačkog jubileja (Pjesme brata Sunca) može potaknuti na veću pozornost i brigu za prirodu i sve stvoreno?

Prepoznali su to i oni kojima Bog nije na prvom mjestu pa je Franjo zaštitnik ekologije. Puno se priča i piše o zagađenosti i uništavanju svega što nam je darovano. No osim te postoji i zagađenost u našim odnosima. Javni prostor pun je negativnosti a ponekad i netrpeljivosti. Nedostaje dijalog među onima koji drukčije razmišljaju. Nedostaje nam vrijeme da poslušamo potrebe drugih. Često u prolazu upitamo „kako si?”, no ne dočekamo odgovor jer nastavljamo svojim putom…

Sv. Franjo je u stvorenjima otkrio ljepotu i radost susreta sa živim Bogom. I Vi ste u svom životu iskusili tu radost susreta s Bogom. Koja je Vaša poruka ljudima, posebno mladima?

Usprkos svim teškim stvarima koje nas okružuju uvijek postoji svjetlo i to Svjetlo s velikim S. Sve veći broj mladih okreće se vjeri, u našim crkvama sve ih je više. Nemamo se čega bojati kao što se i oni ne trebaju bojati za svoju budućnost. Uz Boga sve je moguće.

Objava Davor Terzić: Uz Boga sve je moguće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegova obitelj se već više od 20 godina bavi uzgojem stoke u sustavu krava – tele. U tom poslu postigli su jako dobre rezultate i prepoznati su u kantonu ali i šire. Ima još jednoga brata koji pohađa srednju školu i sestru koja studira u Zagrebu. Posao vode zajedničkim snagama, oslanjajući se na vlastiti rad i trud. Jedan je od pozitivnih primjera mladih ljudi u Bosni i Hercegovini koji je odlučio ne napustiti svoje ognjište nego stvarati i raditi sa svojom obitelji na rodnoj grudi.

Gospodine Tunjiću, mnogi mladi iz BiH otišli su u svijet tražeći bolje životne uvjete. Zašto ste Vi odlučili ostati u svome selu i u njemu raditi a ne u gradu ili negdje u inozemstvu?

Smatram da mladi u posljednje vrijeme prate globalni trend iseljavanja i odlaska iz Bosne i Hercegovine. To više nije problem samo ruralnih sredina nego su poprilično ispražnjene i gradske jezgre. Brojke koje nam pokazuje statistika svakako su zabrinjavajuće. Kao što sam već spomenuo, mislim da je riječ više o praćenju trenda nego o stvarnoj potrazi za boljim sutra. Odrastao sam na selu i vjerujem da je moja generacija jedna od posljednjih koja je djetinjstvo provela bez mobitela i interneta, uz prave dječje igre i radosti. Kao dijete sam počeo raditi uz roditelje na obiteljskoj farmi koja je u tom razdoblju bila tek na svojim počecima. Odrastajući u takvom duhu i okruženju, odlučio sam ostati, upisati studij u Sarajevu i paralelno graditi život kod kuće, iako je bilo prilika i ponuda za odlazak vani.

Koji su izazovi i problemi za život mladoga čovjeka u Vukanovićima?

Sigurno da nije lako ni jednostavno. Smatram da je najveći problem demografska slika stanovništva. Ako se nastavi ovakvim ritmom, sela će jednostavno nestati. Škola koja je nekada bila puna danas je zatvorena. U takvom okruženju mladima je teško zasnovati vlastiti život. Svi ostali problemi donekle su zanemarivi u današnje vrijeme.

Slobodno mogu reći da je putna komunikacija u dobrom stanju. Danas većina ljudi posjeduje automobile, a ako uzmemo u obzir da nam do Sarajeva, glavnoga grada države, ne treba ni sat vremena vožnje, to dovoljno govori o veoma dobrom položaju Vukanovića, za koje mnogi kažu da su „Bogu iza nogu”. Većina ljudi koji žive i rade u europskim zemljama svakodnevno prelaze i znatno veće relacije kako bi stigli na posao. Ipak, u selu postoje i infrastrukturni problemi koji su pomalo nerealni za 21. stoljeće. Još uvijek nema javne rasvjete, o kojoj se godinama govori, a u ljetnim mjesecima, kada je selo puno ljudi, javljaju se i problemi s vodoopskrbom.

Dobrom voljom do ciljeva

Vi ste i student. Kako spajate život i studij u Sarajevu s radom na svojoj farmi?

Nekada zna biti teško i zahtijeva dosta odricanja, ali dobrom organizacijom vremena sve se može postići. Fakultetske obaveze nastojim planirati unaprijed kako bih se uspješno organizirao i kako bi sve funkcioniralo.

Kako uopće izgleda jedan Vaš radni dan?

Moj radni dan uvelike ovisi o godišnjim dobima. U ljetnim mjesecima imam više vremena za rad kući jer nemam studentske obveze. Tada smo fokusirani na pripremu stočne hrane za zimsko razdoblje, a oko stoke nema puno obveza jer su na ispaši. Zimi je stoka smještena u štale, tada ima dosta posla oko njih, čišćenje i hranidba zahtijevaju po nekoliko sati predanoga rada, a uz to i studentske obaveze su u samom jeku.

Ukratko, u zimskom razdoblju zna biti dana kada po tri puta mijenjam odoru: ujutro na farmu, popodne fakultet pa predvečer opet farma. Sve se može postići ako postoji dobra volja. Uz sve to, uvijek se može naći i vremena za sebe, iako je to vrsta posla koja zna zahtijevati 0/24 pozornost i prisutnost.

Je li težak život i rad na farmi? Koliko Vam je bitna obiteljska podrška?

Svaki posao mora se raditi s ljubavlju. Ako radimo ono što ne volimo, siguran sam da i najlakši posao postaje težak. Naša vrsta posla zna biti fizički zahtjevna, ali kada se radi s ljubavlju i pažnjom, ona postaje zadovoljstvo, a ne teret. Obiteljska podrška mi je izuzetno važna u svakom smislu. Smatram da su zdravi obiteljski odnosi i međusobno povjerenje ključ svakoga uspjeha. Postoji razumijevanje kada ja nisam tu i ne mogu stići, ali isto tako sam i ja uvijek na raspolaganju kada oni imaju druge obveze.

Smatrate li da je život i rad na selu samoodrživ? Ili modernim rječnikom govoreći: isplati li se to mladom čovjeku?

Smatram da je svaka vrsta posla samoodrživa i isplativa ako se radi kvalitetno, pošteno i odgovorno. Danas je došlo vrijeme kada svi mogu solidno živjeti ako to zaista žele i ako su spremni raditi. Velika je potražnja za radnicima u gotovo svim sektorima. Zanati su posebno dobro plaćeni jer su postali rijetkost i teško je pronaći kvalitetnoga majstora. Zato mislim da je itekako moguće živjeti, raditi i opstati samostalno, ne samo na selu nego i u gradu. Kada govorimo o selu, to ne mora nužno značiti isključivo poljoprivredu. Postoji čitav niz drugih djelatnosti – od građevinskih zanimanja do mehanike i raznih usluga – koje mogu osigurati pristojan i stabilan život.

Koliko Vas u radu podupire i potiče lokalna zajednica i općina?

U zadnje vrijeme općina ima sluha za ovakve priče. Postoje programi poticaja za poljoprivredne proizvođače. Naravno da uvijek može bolje, ali zaista postoji podrška Općine Kakanj i na tome im zahvaljujem.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Iskreno ne volim previše unaprijed planirati jer nikad ne znamo što nas sutra čeka. Trenutno sam ovdje, imam još jednu godinu fakulteta i nakon toga ćemo vidjeti kako i u kojem smjeru dalje. Iskreno, mogu zamisliti budućnost ovdje, ali isto tako sam svjestan da je kada govorimo o zasnivanju obitelji u ovakvim okolnostima doista teško.

Mladi i odgovornost

Koji su životni ideali današnjih mladih ljudi? Imaju li jasan plan kamo i kuda idu i gdje žele stići?

Mislim da su se stvorili pogrešni ideali u kompletnom društvu. Prate se neke lažne slike i vizije društvenih mreža što doista stvara jedan kalup koji vodi u lošem smjeru. Život je postao previše užurban, bez pravih vrijednosti. Ljudi su se udaljili od Crkve i Boga, pogotovo mislim na veće gradske sredine gdje mladi izgledaju pogubljeno u današnjim „modernim” vremenima.

Sada malo globaliziram, naravno da ima dosta pozitivnih primjera i pravih priča, ali općenito ja nisam zadovoljan slikom, vizijom i planom koji mladi imaju, i ono što svakodnevno čujem i vidim potvrđuje moje sumnje u današnji način života. U razgovoru sa svojom generacijom, po priči svi teže nečemu idealnom i uspješnom, što je naravno za pohvalu, ali ih dosta u takvoj težnji jednostavno zaluta. Ovdje bih iskoristio priliku i pohvalio mlade iz Vukanovića koji se još drže uz Crkvu i Boga što je sigurno jedan ispravan put i dobar temelj za zdrav život.

Jesu li, po Vašem mišljenju, današnji mladi možda previše pasivni u društvu?

Mislim da jesu pasivniji nego ranije generacije, ali ne zato što nemaju potencijala, nego zato što su se okolnosti uvelike promijenile. Danas je velik dio aktivnosti preseljen na internet i društvene mreže, gdje se stvara privid uključenosti i djelovanja, iako u stvarnosti često izostaje konkretan angažman.

Druženja, zajednički rad i inicijative koje su nekada okupljale mlade danas su rijetkost. U našem kraju gotovo da i nema udruga ili sadržaja koji bi mlade potaknuli na aktivnije sudjelovanje u društvu. Tome dodatno doprinosi i demografska situacija, jer mladih jednostavno nema dovoljno. Ipak, smatram da odgovornost ne leži samo na okolnostima, sami mladi trebaju pokazati više inicijative, hrabrosti i volje da se uključe, pokrenu nešto novo i preuzmu odgovornost za zajednicu u kojoj žive.

Vjera kao temelj

U današnjem modernom svijetu od svih vrijednosti čini mi se da se prenaglašeno inzistira na apsolutnoj slobodi ali bez odgovornosti. Koje su Vaše životne vrijednosti?

Slažem se s tim da se odgovornost sve više izbjegava. Sloboda bez odgovornosti ne vodi na dobar put. Svatko bi trebao stajati iza svojih postupaka i biti spreman snositi posljedice. Danas se često čuje poruka: „Radi što želiš, bez obzira na posljedice.” Takav pristup vodi u pogrešnom smjeru. Sloboda bez odgovornosti prestaje biti vrijednost i postaje opravdanje za loše postupke. Moje temeljne životne vrijednosti su vjera te iskren, predan i pošten rad, za koji vjerujem da uvijek donosi dobre plodove.

Što Vam se čini, jesu li mladi ljudi otvoreni za vjeru i duhovnost?

To uvelike ovisi o sredini i obiteljskom odgoju. Prema onome što sam ja upoznao, situacija je znatno bolja u manjim sredinama, gdje nema velikoga jaza između mladih i starijih. Mladi su uz Crkvu, redovito idu na misu i sudjeluju u raznim okupljanjima. U većim gradovima sam, nažalost, upoznao mlade koji u crkvu dođu tek jednom ili dvaput godišnje, najčešće za Božić. Za druge aktivnosti nisu ni čuli.

Koliko ulogu u Vašem životu i radu ima vjera?

Vjera je temelj svega i nešto što me prati otkako znam za sebe. U vrijeme moga ranog djetinjstva u Vukanovićima je bilo više od dvadesetero djece u osnovnoj školi u Vukanovićima i Tršću, a bilo je i nekoliko sjemeništaraca. Odrastali smo u okruženju u kojem su misa, vjeronauk, susreti ministranata, proslave Svetoga Nikole i božićne priredbe bili sastavni dio svakodnevice. Sve je bilo prožeto vjerom i životom Crkve. To me zasigurno oblikovalo kao čovjeka i kao katolika. Danas je, nažalost, situacija drukčija: djece je znatno manje, a velik dio moje generacije danas živi i radi izvan granica domovine.

Za kraj, što biste ukratko poručili našim mladima?

Poručio bih mladima da ne bježe od sebe i svojih korijena u potrazi za nekom idealnom slikom života za koju često čuju od drugih koji imaju potrebu da veličaju život kojim nisu zadovoljni. Nigdje nije savršeno i nigdje nije lako, ali se poštenim radom, strpljenjem i ustrajnošću može izgraditi dostojanstven život i ovdje. Važno je imati hrabrosti preuzeti odgovornost, njegovati prave vrijednosti, ostati uz vjeru i zajednicu te ne zaboraviti tko smo i odakle dolazimo. Budućnost se ne gradi preko noći, raditi se mora, u BiH ili u zapadnoeuropskim zemljama.

Hvala lijepa za ovaj razgovor. Želimo Vam svako dobro i blagoslov u Vašem životu i radu.

Hvala Vama na pozivu, bila mi je čast i zadovoljstvo govoriti za Vaš tisak. Također, i Vama i vašim čitateljima želim svako dobro i Božji blagoslov.

Objava Luka Tunjić: Preuzmimo odgovornost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Recite nam nešto o sebi.

A. T.: Zovem se fra Alexander Tusiime. Dolazim iz Ugande. Odrastao sam u obitelji s tri brata i jednom sestrom. Završio sam filozofiju na Sveučilištu sv. Bonaventure u Lusaki (Zambija) i diplomirao 2022. Sada studiram na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

T. H.: Ja sam fra Theophile Habimana, po nacionalnosti Ruanđanin, rođen u velikoj obitelji od desetero djece (šestero braće i četiri sestre). Nakon završenoga studija filozofije u Africi, poglavar mi je predložio da nastavim studirati teologiju u BiH i tako sam trenutno student na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

F. C.: Zovem se fra Fraser Kizito Chipata.DolazimizMalavija, jugoistočnoga dijela Afrike. Treće sam dijete u obitelji od sedmero djece (tri djevojčice i četiri dječaka).

O. D.: Ja sam fra Olivier Dukunze, franjevac iz Burundija. Burundi je mala država, ali s otprilike 14 milijuna stanovnika. Drugorođeno sam dijete od sedmero djece. Imam tri brata i tri sestre.

Kada i kako ste odlučili da se želite pridružiti baš franjevačkom Redu Manje braće?

A. T.:U franjevački red stupio sam 2015. godine. O franjevcima mi je govorio dijecezanski promicatelj zvanja naše biskupije i o njima sam uvijek razmišljao kao o braći laicima. Posjetio sam franjevce da saznam više o njima i na dan odlaska ispunio sam prijavno pismo za pristup Redu. Nakon nekoliko mjeseci pozvan sam da im se pridružim i započnem formaciju.

T. H.: Sve je bilo potaknuto događajem koji sam iskusio na početku srednje škole. Dok smo išli u župu na misu, prolazili smo pored polja kukuruza u kojem smo čuli glasnu svađu. Prišao sam da čujem o čemu se radi i shvatio sam da je mladić ukrao tri komada kukuruza i vlasnik ga traži da za to plati ukupno šest stotina eura. To me strašno rastužilo, ali ne zbog toga što sam bio na nečijoj strani, već jednostavno jer sam očekivao da će pravda biti zadovoljena milosrđem, a to se nije dogodilo. Vlasnik kukuruzišta bio je kršćanin koji je svaki dan dolazio na misu, pa sam osjetio da čovjek koji je kršćanin ne bi trebao tako grubo tražiti šest stotina eura od mladića koji je objasnio da je kukuruz ukrao zbog gladi. Pomislio sam da bih, da sam župnik ove župe, pokušao vlasnika naučiti kako kao kršćanin treba imati više razumijevanja prema drugima. Budući da nisam imao takav autoritet, jednostavno sam nastavio svojim putom, ali s tako dubokom meditacijom u kojoj sam osjetio želju da budem svećenik jednostavno da bih se nosio s takvim problemima.

Počeo sam čitati o Redu Manje braće čiji je utemeljitelj siromašni sv. Franjo kojega je krasila suosjećajnost i povezao se s njegovim učenjem u kojem sam pronašao motivaciju za pridružiti se Redu. Bio sam potaknut osjećajem suosjećanja prema ranjivom mladiću koji je bio oštro kažnjen i želio sam se pridružiti onima koji žive siromašnim i ponekad ranjivim životom kako bih mogao iskusiti život nalik na život onih među koje sam poslan služiti. Godinu dana nakon završetka srednje škole poslao sam prijavno pismo za pristup Redu i primljen sam u postulaturu godine 2016. – 2017., a svoje vremenske zavjete položio sam 2019. i sada sam u šestoj godini zavjeta još uvijek sretan i svjestan svoje prve motivacije.

F. C.: Od djetinjstva sam bio ministrant na svetim misama i tako sam razvio želju da služim Gospodinu kao svećenik te sam odlučio pridružiti se biskupiji. U našoj župi tada su djelovali fratri kapucini i jedan od njih mi je dao knjižicu o sv. Franji Asiškom. Čitajući je, dobio sam želju da pristupim Redu Manje braće jer sam želio služiti Gospodinu na tragu sv. Franje. Život sv. Franje, a posebno njegova ljubav i briga za siromašne i sve ljude u potrebi, nadahnuo me za dalje istraživanje o braći kapucinima kojima sam se poželio pridružiti. Međutim, roditelji su me savjetovali da pronađem neki drugi redovnički red ili da se pridružim biskupiji. Jedan od fratara kapucina koji je djelovao u mom kraju objasnio mi je da postoji još jedna grupa franjevaca i uputio me na Red Manje braće kojem sam pristupio 2016. godine. Završio sam dvije godine postulature u Tanzaniji, jednu godinu novicijata u Ugandi, tri godine filozofije u Zambiji i sada studiram teologiju u Sarajevu.

O. D.: Dok sam bio dijete roditelji su me vodili na mise i volio sam stajati kraj zbora i promatrati kako pjevaju i bubnjaju tijekom liturgijskoga slavlja. Filijala je bila jako udaljena od župe, oko 30 kilometara. Dakle, rijetko smo imali svećenika nedjeljom. Slavlje su mogli voditi samo katehisti.

Moja teta, koja je bila članica zbora, jednoga me dana povela na vježbe pjevanja i s 12 godina sam postao član zbora, ali sam u srcu osjećao da još uvijek nešto nedostaje. Ubrzo sam postao i ministrant i pridružio se i grupi ljudi koji mole za duhovno zvanje. U srednjoj školi sam u svojoj filijali organizirao ministrante kako bismo mogli služiti misu barem kad dođe svećenik. Nakon što sam školovanje nastavio u Gitegi, počeo sam ići na misu u župu franjevaca u Magarama gdje sam se također pridružio zboru i postao njihov zborovođa. Nakon što sam vidio kako braća u Magarami obavljaju pastoralni rad u župi, zainteresirao me pastoralni rad, blizina koju braća imaju prema svim ljudima, bogatima i siromašnima, napuštenima i nenapuštenima. Bio sam jako dirnut načinom življenja u zajedništvu, u jednostavnosti, dijeleći ono što imaju u miru i poštujući jedni druge, te način na koji jedni druge nazivaju bratom. Kad sam završio školu, zatražio sam da se pridružim i tako uz Božju pomoć moj zahtjev bio je prihvaćen i 2016. sam započeo formaciju. Dvije godine u postulaturi u Mwanzi – Tanzaniji, jedna godina u Kakobi Ugandi, tri godine u filozofiji u Keniji – Nairobi. I sada studiram teologiju ovdje u Bosni i Hercegovini.

Razlikuje li se i na koji način dan jednoga bogoslova u Africi i dan jednoga bogoslova u Bosni i Hercegovini?

T. H.: Jedina razlika koju primjećujem je u fizičkom radu u vrtovima i u procesu čuvanja hrane u kuhinjskom skladištu. Ovdje su radovi u dobroj mjeri uvjetovani godišnjim dobima: promjena godišnjih doba određuje da se u vrtu ili u ostavi treba raditi ovo ili ono. Npr. jasno se zna da se pred kraj ljeta kolju svinje ili da se rakija peče kad kruške sazriju i da se kupus treba dobro posoliti kako bi se ukiselio i dobro čuvao. S druge strane, u Africi je klima umjerena i naše obveze nisu toliko uvjetovane klimatskim promjenama pa možemo slobodno i konstantno obrađivati ​​vrtove i rotirati usjeve koliko god možemo što čini jasnu razliku kako možemo programirati svoje svakodnevne aktivnosti.

F. C.: Dnevni raspored bogoslova u Africi ne razlikuje se toliko od onoga u Bosni i Hercegovini. U našoj istočnoafričkoj Provinciji svetoga Franje i svete Klare dnevni raspored sastoji se od molitvenoga vremena koje uključuje svetu misu i brevijar, zatim različite obroke, školsko vrijeme i slobodno vrijeme. Imamo dva dana u tjednu za različite sportske aktivnosti poput nogometa, odbojke i košarke, a također i nekoliko dana za rad u vrtu ili brigu o raznim životinjama ili generalno čišćenje. Svake nedjelje navečer imamo i rekreacijske igre. Ovo je posebno vrijeme kada se sastajemo kao bogoslovi i okrijepimo se svime što imamo poput hrane i pića i igramo neke igre u zatvorenom. Ponekad smo također pozvani ići služiti i obavljati različite pastoralne aktivnosti u različitim župama.

O. D.: Budući da je red isti, nema puno razlike između studija teologije u Africi i ovdje. Faze formiranja radimo isto. Samo formacija može biti malo drukčija, ovisno o području u kojem netko živi i gdje se formira. U Africi, na primjer, studentima nije dopušteno izlaziti navečer, ali ovdje je to dopušteno uz ograničeno vrijeme. Dakle, svi studenti se ponašaju imajući na umu da imaju zavjete, da im trebaju biti vjerni, jer svi obećavamo poslušnost, siromaštvo i čistoću. Jedina razlika koju sam vidio je u trajanju formacije. U Africi imamo jedanaest godina do svećeništva, dok ovdje imate samo sedam godina. Mislim da bi u Africi trebali razmisliti o prilagodbi godina formacije budući da svi služimo jednom Bogu i dolazimo iz istoga Reda Manje braće.

Bliži nam se svetkovina Isusova rođenja. Na koji način se običaji slavljenja Božića u vašoj kulturi razlikuju od onih ovdje u Bosni i Hercegovini?

A. T.:Kod nas se zborovi i druge skupine u crkvi unaprijed pripremaju za slavljenje Božića. Također, tijekom slavlja svete euharistije ne žurimo i brinemo se da Božić doista bude poseban dan ne samo duhovno nego i u svim drugim aspektima.

T. H.: U Ruandi se svetkovina Isusova rođenja slavi veoma dinamično. Dan Božića je dan koji revno iščekuje svaki kršćanin, toliko ga se cijeni da npr. roditelji djece koja su rođena u rasponu od 1 do 6 mjeseci prije Božića čekaju s krštenjem da bi to onda uradili pred Božić ili tijekom božićnoga bdijenja tako da se krste u blizini maloga Isusa. Tijekom božićnoga bdijenja ljudi dolaze na mise u velikom broju, a pjesme, bubnjevi i uzvici sreće odjekuju posvuda u liturgiji. Također, prije ili poslije mise bdijenja uvijek bude neka zabava i molitva uz pjesme u slavu i zahvalu i dobrodošlicu rođenom Spasitelju. Ljudi jedni drugima čestitaju Božić, a mise se slave i u bolnicama za one koji su bolesni i ne mogu ići u crkvu kao i u zatvorima te im se na isti način pomaže u njihovim uvjetima da proslave i osjete božićni ugođaj.

F. C.: Rođenje Isusa Krista velika je svetkovina za katolike u Malaviju. Mnoge pripreme za ovu svečanost su iste kao i ovdje i uključuju ukrašavanje i čišćenje crkve i crkvenoga kompleksa. Različite skupine u župi potiču se na duhovne vježbe prije 25. prosinca svake godine. Svatko organizira svoje vrijeme za vlastite duhovne vježbe. U ovo božićno vrijeme postoje posebne božićne pjesme koje pjevamo tijekom liturgijskih slavlja poput svete mise. Pjesme su popraćene plesom koji je vid naše hvale i zahvale Bogu. Vrsta plesa razlikuje se od mjesta do mjesta u Malaviju. Božićna sveta misa traje najmanje dva sata, a najviše tri sata. Još jedna posebna stvar koju radimo za vrijeme Božića je gluma koja prikazuje rođenje Isusa. To se čini na dogovorene dane u različitim župama tijekom božićne sezone. To također uključuje i drugo pjevanje i plesanje božićnih pjesama kao dio velikoga slavlja.

O. D.: U Burundiju se kršćani pred Božić duhovno pripremaju pri čemu ih svećenici poučavaju što znači Božić i kako se pripremiti za njega. Ono što je vrlo zanimljivo je da postoje ljudi koji ne dolaze u crkvu tijekom godine, ali dolaze na misu na dan Božića. Ljudi idu na ispovijed i plaćaju godišnji doprinos Crkvi. Također, mnogi kupuju novu odjeću. To kulturno simbolizira novo dijete Isusa. Nova odjeća se oblači za Božić i doček maloga Isusa. Ponekad to uzrokuje problem u obitelji ako muževi ne kupe novu odjeću svojim ženama. Ljudi posjećuju jedni druge, posebno članove obitelji, darivaju se i pripremaju dobru hranu. Za siromašne prehrana u dane Božića ostaje ista, dok oni imućniji pripremaju bogatiju trpezu. Što se tiče liturgije tamo je dobro organizirana, nema žurbe, kršćani dolaze na misu, plešu, plješću rukama, pjevaju, oni koji mogu čak i skaču, tako da su ljudi vrlo veseli. Za vrijeme mise svi sudjeluju. A kao pripremu za Isusovo rođenje ljudi rade generalno čišćenje, čiste korov u blizini kuće i kite kuće cvijećem. S obzirom na to da u selu nema struje, kad padne noć odrasli zapale vatru i zajedno uživaju na mjesečini, a djeca naprave nešto poput zvijezde i s tim prolaze kroz cijelo selo plešući, pjevajući, bubnjajući i plješćući gotovo cijelu noć. Djeca iz bogatijih obitelji dobivaju darove od svojih roditelja, ili rodbine, dok ona iz siromašnih obitelji ne dobivaju ništa niti traže darove i novu odjeću od svojih roditelja. U Burundiji nema običaja blagoslova kuća. Samo ako netko gradi novu kuću, može pozvati svećenika da je blagoslovi. Ovdje u BiH liturgija je drukčija. Iako su kršćani sretni, oni to ne izražavaju za vrijeme liturgije kao u Africi pljeskanjem rukama ili plesom. Kršćani se i ovdje pripremaju za Božić primanjem sakramenta pokajanja, a također sam vidio da ljudi dolaze u velikom broju iz inozemstva gdje rade kako bi došli slaviti zajedno sa svojim prijateljima, obiteljima, susjedima i rodbinom. Djeca ovdje dobivaju darove od svojih roditelja i rodbine čak i u župi. Svidjelo mi se kako se svi nakon mise okupljaju i pjevaju oko zapaljene vatre, svatko donosi različita pića, hranu kao način druženja i dijeljenja onoga što ima. Ukratko, kršćani bilo ovdje u Bosni bilo u Africi, svi doživljavaju Božić kao dan kada se ljudi okupljaju, i sjećaju se dobrih stvari koje su primili u prošloj godini.

Kako se pripremate za Božić? Postoje li posebne aktivnosti ili običaji koje ste uspjeli prenijeti iz svoje kulture ovdje u BiH?

A. T.:Tijekom Božića ljudi napuštaju gradove i druga radna mjesta i okupljaju se u domovima svojih predaka kako bi zajedno kao jedna obitelj podijelili radost Božića. Kuće i putovi do kuća s glavnih cesta ukrašeni su prirodnim cvijećem i zasadima banana. Takvi se ukrasi također rade oko i u crkvama.

T. H.: Čim počne advent, priče o nečem drugom kao da se gotovo ugase i okreću oko Božića. Katolici se u došašću duhovno pripremaju molitvama, ispovijedima, davanjem milostinje, posjećivanjem bolesnika u bolnicama i obiteljima, kao i posjećivanjem zatvorenika u zatvorima i svim potrebitima (onima koje društvo marginalizira). Također, postoji lijep običaj čišćenja putova koji povezuju našu kuću s drugim kućama u susjedstvu i kada svi tako učine cijelo selo bude posebno čisto. Zato i ja dok sam ovdje, za Božić, osjećam kao svoju zadaću da okolo bude čisto na poseban način. To se radi i kao priprema za još jedan običaj gdje nakon Božića svaka obitelj, prema svojim mogućnostima, priprema piće ili obrok, a zatim obilazi obitelj i susjede kako bi zajedno slavili. Kršćani i kod nas postavljaju božićna drvca u crkvama, na tržnicama u gradovima i u obiteljskim kućama, ali kod nas nemamo običaj sijanja pšenice u došašću ili pripremati posebne vrste kolača na dan Božića.

F. C.: Ovdje u BiH pripremam se i slavim Božić na isti način kao što to čine moja braća u našoj zajednici i to mi je sasvim u redu. Iz svoje zemlje nisam prenio nikakve običaje jer se kultura, aktivnosti i mentalitet ljudi potpuno razlikuju pa stvari koje tamo radimo nije lako primijeniti ovdje.

O. D.: Kao student i kršćanin, pripremam se duhovno za doček novoga djeteta u svom srcu, s obzirom na to da sve dobre stvari koje mi je dao u mojoj nevrijednosti, stvari koje kao osoba nisam zaslužio. Jako cijenim poziv da mu služim na oltaru. Moja priprema također počinje dubokom meditacijom o njegovu životu ovdje na zemlji i također mom dok sam još na zemlji. Pripremam se za Božić u miru i nadi, osjećam radost i zahvalnost za razdoblje Božića i također pokušavam meditirati o onima koji bi ga možda željeli slaviti poput mene i koji više ne žive ili se suočavaju s problemima u života, prisjećajući se onih koji proživljavaju rat i onih koji prolaze različite poteškoće. Ne postoji ništa posebno što sam uspio donijeti iz svoje kulture, umjesto toga sam puno naučio ovdje. Jednom mi je u nekoj župi rečeno da otpjevam pjesmu na svom materinskom jezik i vidio sam kako me kršćani prate plješćući rukama nakon što sam im pokazao kako držati ritam i odmah sam poželio naučiti ih više, ali zbog ograničenoga vremena nisam uspio to uraditi. Da sam imao više vremena, poučio bih one koji su mi prišli, jer su neki od njih rekli da je jako lijepo i zanimalo ih je kako bi to zvučalo uz pratnju bubnjeva.

Jeste li stekli nove običaje ovdje koje biste voljeli zadržati nakon povratka kući?

A.T.:Običaj blagoslova kuća je običaj koji bih volio prenijeti iz BiH u Afriku.

T. H.:Jedan vrlo lijep običaj, kršćanska praksa ili pobožnost koja se također poštuje kod nas, ali još nije razvijena i shvaćena kao što sam ja to vidio ovdje u BiH i na koju bih volio potaknuti svoje ljude, jest ukrašavanje božićnoga drvca u obiteljskim kućama. Ovdje sam vidio da gotovo svi katolici vole izrađivati ukrase i ukrašavati ​​božićno drvce i svoje domove.

F. C.: Ljudi u BiH su tako dobri, tako ljubazni i gostoljubivi. Postoji duh prihvaćanja jednih drugih onakvima kakvi jesu i to je najvažnije za suživot.

O. D.: Razgovarat ću sa svojim kolegama kako bih uveo običaj blagoslova kuća i poticao ih da imaju blagoslovljenu vodu i križ u svakoj kršćanskoj obiteljskoj kući. Ovdje sam vidio koliko je svećeniku zanimljivo znati gdje kršćani borave, kakav život žive, a kršćani se sigurno osjećaju dobro kada vide svećenika u svom domu.

Franjevci s naših prostora su tijekom povijesti, a i danas, česti posjetitelji i misionari u Africi. Što biste poručili onima koji razmišljaju o odlasku u Afriku? Ima li neki savjet koji ste Vi dobili od nekoga kada ste dolazili u Bosnu i Hercegovinu, a koji se pokazao kao veoma koristan?

A.T.:Netko tko želi ići u Afriku, posebno u Ugandu treba prvo biti ponizan i skroman. Nadalje, ne treba od sebe praviti hranitelja naroda: Afrikanci nisu lijeni, sami si mogu priskrbiti hranu. Njih treba poučiti i treba im se propovijedati poruka o duhovnom i materijalnom razvoju. Na primjer, u Ugandi imamo povoljno okruženje za gotovo sve koji se žele razvijati. Do otprilike 2000. godine u našem je selu bilo mnogo domova, uključujući i naš, koji su mogli pripremiti dovoljno lokalnoga piva i hrane koja je pozivala ljude da besplatno jedu, piju i plešu. Također, osoba koja ide u Afriku bi trebala izbrisati iz svoga uma svu negativnost prema tom kontinentu koju je stekao od neupućenih ljudi i društvenih medija. Najvažnije, ne bi trebao učiti takozvanu „afričku kulturu” ni od koga. Neka ide i uči o kulturi od ljudi koji tamo žive. Za boravak u Africi je potrebna i ustrajnost i potrebno je potruditi se poznavati brzinu kojom se društvo razvija. Naučite povijest zemlje u koju idete barem 20 godina unazad. To pomaže da se krećete istom brzinom. Bez toga se može ići ispred ili iza vremena.

T. H.: Onim franjevcima koji bi željeli doći u Afriku posebno kao misionari za misije prije svega bih rekao da su dobrodošli i da ih misijske aktivnosti već čekaju. Jednostavno bih im rekao da se ohrabre i ostave strah po strani. Franjevci u Africi i vjernici dostupni su i sretni pomoći misionarima da se prilagode. Oni koji dolaze u Afriku trebaju biti otvoreni, fleksibilni, dovoljno strpljivi da uče od onih kojima idu u misije. Ovo posljednje navedeno je ujedno i ono što je meni rečeno prije nego što sam došao u BiH. Učim i još uvijek sam spreman učiti i zahvaljujem braći franjevcima koji su neumorni i nesebični uvijek mi strpljivo pomažući u učenju.

F. C.: Afrika je dobro mjesto s ljubaznim i gostoljubivim ljudima koji su uvijek spremni ugostiti posjetitelje i spremni ih naučiti svojim kulturama i jezicima. A Katolička Crkva u Africi nastavlja rasti, stoga je potrebno mnogo pastoralnoga rada i mnogo svećenika i volontera. Najvažnija stvar je otvorenost i spremnost za učenje novih stvari kao što su kulture i jezici te prihvaćanje da ste na novom mjestu s drukčijim ljudima, stoga postoji potreba za više razumijevanja jednih prema drugima. To je isti savjet koji je meni dao fra Ivica Perić, OFM, kad sam dolazio ovamo. Uvijek je potrebno biti ponizan i priznati da nešto ne znam kako bih naučio i bio bolji. Nije lako biti misionar ili studirati u potpuno novom mjestu, no uz Božju pomoć i neprestani zagovor Gospine majke Marije i vlastito zalaganje, moguće je.

O. D.: Ljudi u Africi vole misionare koji dolaze. Kad dođe novi misionar, to je blagoslov i ljudi ga na svoj način nazivaju dobrim misionarom, nositeljem Krista. Na misionare gledaju kao na nekoga tko vjernicima donosi nadu, radost, život jer pomažu onima koji ne mogu ići u školu plaćajući njihove školarine, gradeći škole, bolnice, dovodeći vodu, a ponekad i dovodeći struju. Bespomoćni preko misionara dobivaju nadu, oživljavaju svoje živote. Moja riječ ohrabrenja bila bi da će biti toplo dočekani, primljeni, voljeni, osigurani, zaštićeni, posebno oni koji žele doći u našu kustodiju Burundija – Rwanda. Misionar se doživljava kao netko tko drži Krista, tko se kreće s Kristom, kao netko tko zalijeva osušeno drvo i vraća se u život. Doista trebamo više misionara u Africi, pogotovo u našoj kustodiji budući da je još uvijek nova (osnovana je prije nekoliko mjeseci). Prije nego što sam došao ovamo, nisam znao kamo idem, samo su mi rekli da se ne bojim, da ću naći dobre fratre i tako je i bilo. Oni su dobri, brižni, puni razumijevanja, gostoljubivi, vrlo bliski s nama. Kad sam odlazio u BiH, rečeno mi je samo ovo: „Budi dobar, poslušan i lijepo se ponašaj. Dobro nas predstavi, a za ono što ti nije jasno traži pojašnjenje.” I savjeti koje sam dobio još uvijek mi pomažu.

Najkorisniji savjet koji mogu reći onima koji žele ići u misije u Afriku je da prije svega budu oprezni i otvoreni prema svima. Biti komunikativan. Ne slušati što o Africi govore ljudi koji nikad nisu bili u Africi, nego steći vlastito iskustvo. Zbog dobrote koju nađete u Africi kada tamo stignete poželjet ćete tamo ostati, a ako se vratite sigurno ćete poželjeti često posjećivati ​​Afriku. Ukratko, mogu reći da je ključ za uspjeh u misiji sljedeći: slušati, biti ponizan, biti otvoren za sve, voditi dijalog sa svim ljudima, ne udaljavati se od drugih, probleme rješavati slušanjem, dijeliti životno iskustvo s drugima i ne imati predrasude.

Vaša božićna poruka za čitatelje revije „Svjetlo riječi”.

A. T.:Božić je radost. Dijeli ovu radosti s drugima i uživaj u njoj. Sretan Božić!

T. H.: Draga braćo i sestre, mi sada čekamo radosnu vijest o rođenju našega Gospodina Isusa Krista, sina Božjega i našega spasitelja, dok živimo u svijetu loših vijesti koje nas okružuju, u svijetu ispunjenom ratovima i borbama. Dobra vijest o Božiću koji je pred nama je ta da nam, čak i ako se svijet ili naše životne okolnosti nekada mijenjaju na najgore, on uvijek donosi radosnu vijest vrijednu slavlja. Ne dopustimo da nas problemi i izazovi života zavaraju da ne vidimo razlog radosne proslave Božića, nego zahvalimo Bogu za njegovu milost i za to što nas spašava, traži i vraća kad smo izgubljeni. Neka Duh Sveti zapali u našoj duši želju za Bogom i njegovim kraljevstvom sada i zauvijek. Sretan Božić i nova, 2025. godina!

F. C.: Želio bih zahvaliti svim ljudima koji tako marljivo i predano rade na širenju radosne vijesti Isusa Krista u ovoj reviji Svjetlo riječi, a posebno fra Danijelu Nikoliću na ovom razgovoru. A sve čitatelje potičem da nastave čitati ovu reviju kako bi stekli više duhovnoga rasta i znanja. Neka ovo Isusovo rođenje u sve nas unese novo rođenje u naše kršćanske živote kako bismo uspjeli u svemu što radimo. Svima vam želim čestit Božić i sretnu Novu godinu. Kao što kažemo na mom materinskom jeziku Chaka chabwino cha kubadwa kwa Ambuye Yesu! (Sretan rođendan Gospodinu Isusu!)

O. D.: Moja poruka za Božić je da se trebamo dobro pripremiti za doček novorođenoga Isusa, ne računajući koliko ćemo morati potrošiti za Božić, kupiti ovo ili ono, da bismo bili izvanjski sretni. Ne zaboravimo moliti za one koji imaju problema, posjećivati ​​bolesne i starije i pružati ruku potrebitima. Čineći to, dobro ćemo proslaviti Božić. Oni koji ovo čitaju trebaju znati da je to jedan od načina evangelizacije Božjega naroda. Također koristim priliku da zahvalim svim ljudima dobroga srca koji uvijek mole za nova zvanja i misionarima da tako uvijek bude, stoga želim svim Božjim ljudima čestit Božić i uspješnu novu godinu koju ćemo uskoro proslaviti. Neka ovaj Božić 2024. godine promijeni naš život, da dopustimo novom djetetu Isusu da transformira naše živote i krene naprijed putem kršćanstva, u vjeri i dobrom životu. Amen. Blagoslovio Vas Svevišnji Bog! Mir i Dobro! Paix et Bien! (francuski) Amahoro ni Neza! (kirundi)

Objava Afrički franjevci u BiH: Božić je radost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Gospođo Boban, jeste li se već kao djevojčica u Livnu zamišljali kao glumica ili je gluma poslije slučajno postala Vaš životni poziv?

Nikada nisam maštala o tome da postanem glumica, ali ne vjerujem u to da se stvari u životu događaju slučajno. Putovanje od prvog susreta sa pozornicom u osnovnoj školi do studija Glume je bilo sasvim jednostavno, lagano i prirodno upravo zato jer nije bilo slučajnost.

Smatrate li da je umjetnost nešto što nas treba ispunjavati i poticati na promjene, na bolje?

To jeste misija i zadatak prave umjetnosti! Pitanje je koliko istinske, prave umjetnosti postoji u trenutku u kojem živimo.

Koje su vrijednosti koje smatrate temeljnima u svom umjetničkom radu?

Istina, posvećenost, hrabrost, vjernost vlastitim principima po kojima živim svoj život!

Raznovrsnost uloga koje ste glumili kao i medija u kojima ste glumili je zaista velika. Postoji li neka uloga koja je na Vas ostavila posebno dubok dojam, bilo kao umjetnicu, bilo kao osobu?

Obzirom da sam imala sreću u profesionalnom životu birati uloge, mislim da je svaka na svoj način ostavila neki trag.

Je li Vam se ikada dogodilo da neki lik kojega igrate „uđe” u Vaš svakodnevni život, mimo vaše volje? Kako glumac zadržava vlastiti identitet ako cijeli život glumi druge likove?

Kao i u svakom poslu tako i u glumi mora se znati odvojiti osobni život od profesionalnog, a za to je potrebno imati izgrađen vlastiti identitet. Onda nemaš problem ili sindrom „ušao je u lik” ili „ne može izaći iz lika”.

Snaga kazališta

Vi ste dramska umjetnica. U čemu je snaga kazališta ili teatra?

Dobro kazalište trebalo bi biti ogledalo ljudske prirode, čovjekovih vrlina i mana, može izazvati snažne emocije, može postaviti mnoga važna pitanja i potaknuti na razmišljanje. Snaga teatra leži u mogućnosti da se problemima ljudske egzistencije bavi na kreativan i maštovit način.

Mnogi za suvremeno kazalište kažu da je izgubilo vezu s duhovnim dimenzijama čovjeka. Kako Vi gledate na tu „dijagnozu”?

Nije samo suvremeno kazalište izgubilo vezu s duhovnim dimenzijama, čovjek sam gubi vezu sa duhovnim dimenzijama i sve više živi po matrici umjetne inteligencije. Namjerno ovu sintagmu pišem malim slovima.

Još od starih Grka teatar je bio mjesto katarze ili pročišćenja duše. Što Vama kazalište predstavlja danas? Je li ono još uvijek „mjesto katarze” ili je postalo tek još jedan oblik zabave?

Kako vrijeme odmiče, čini mi se da je kazalište još samo u tragovima „mjesto katarze”, ali se nadam i vjerujem da će ovo vrijeme ljudskog postojanja u kojem je zabava najvažnija uskoro proći.

Ima li danas prostora za afirmativno kazalište koje se ne boji govoriti o vjeri, dobru, žrtvi i istini, temama koje su nekada bile srž kazališnoga izraza?

Bilo bi dobro da se kazalište što više počne baviti ovim temama koje su, po mom mišljenju, ne samo srž kazališnog izraza, nego srž života.

Prožimanje kazališta sa životom

Dugo godina zajedno s pokojnom Nadom Đurevskom vodili ste Dramsku sekciju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a vrhunske predstave bile su vrlo posjećene. Kakvo Vam je bilo iskustvo rada sa studentima teologije?

Meni je to bilo iznimno dragocjeno iskustvo. Slobodno mogu reći da je rad na predstavama sa studentima Franjevačke teologije moj najdraži period profesionalnog bavljenja glumom. Bilo je to sretno vrijeme. Zahvalna sam mojoj dragoj kolegici, pokojnoj Nadi Đurevskoj što me pozvala da joj pomognem u radu sa studentima i zahvalna sam Bogu na prilici da se do danas družim sa bosanskim franjevcima.

Koliko su za moderno društvo važna takva i slična amaterska kazališta?

Iznimno su važna, jer se uz odabir dobrih tema i kvalitetnih tekstova, uz dobre i kvalificirane voditelje amaterskih društava i kazališta, na specifičan način njeguje gluma i pruža se mogućnost svakom tko ima želju baviti se glumom da to i ostvari.

Je li danas u suvremenom društvu mnogim ljudima kazalište zapravo cijeli život, kao da stalno glume pred drugima pretvarajući se da su nešto što u biti nisu?

Ne bih ovu negativnu pojavu ljudskog ponašanja vezala uz kazalište. Naime dobar glumac se u kazalištu trudi što više biti likom koji igra, glumac nije dobar glumac ako se pravi da glumi neki lik. Dobro kazalište je ono koje se bavi istinom i dobar je glumac onaj koji istinski razumije i istinom gradi svoj lik. Moderan čovjek pod lošim uticajem društvenih mreža i loših medija bježi od sebe i laže sebe praveći se ili pretvarajući se da je netko drugi.

Za kraj, ako biste općenito kazalište morali usporediti s nekom prirodnom pojavom (npr. oluja, rijeka, vulkan, magla…), koja bi to bila i zašto?

Ponekad se dogodi da kazalište bude oluja, rijeka ili vulkan, u malom i najblažem procentu ovih prirodnih pojava. Dogodi se da odabirom teksta, teme, zanimljivim redateljskim rješenjima i hrabrom glumačkom igrom uzburka javnost i probudi raznorazne uspavane duhove. Nažalost kao i mnogo toga u povijesti ljudske djelatnosti, tako se i kazalište danas češće može usporediti s maglom.

Objava Gordana Boban: Misija umjetnosti je poticati na promjene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovim riječima je Biljana Glibo, voditeljica etno skupine Čuvarice započela naš razgovor i predstavila sebe i rad Čuvarica, a mi smo željeli saznati i više.

Etno skupina Čuvarice poznata je po dubokoj ukorijenjenosti u ramsku tradiciju. Kada ste prvi put osjetili poziv da kroz glazbu čuvate i prenosite baštinu svoga kraja?

Ljubav prema narodnoj pjesmi i tradiciji nosim odmalena. Odrasla sam u obitelji gdje su se njegovali običaji, poštovalo ono što su naši stari živjeli, pjevalo se iz duše i prenosila se vrijednost zajedništva, vjere i pripadnosti. To je nešto što se ne uči nego upiješ s odgojem.

Rama je prostor bogat nematerijalnom kulturnom baštinom, kraj koji ima snažnu i tešku prošlost, ali i kraj koji se nekoliko puta dizao iznova. Vjera običnoga čovjeka je ona koja je bila presudna, jednostavna vjera gdje nema puno pitanja.

U Ramu sam došla 1993. godine, kao izbjeglica. Pet godina poslije, 1998., sam se udala. Moj suprug je iz Donje Vasti, iz župe Uzdol. Upravo tamo, u toj zajednici, sve je počelo dobivati jasniji oblik. Uključila sam se u život župe i postala voditeljica zbora fra Stjepan Barišić Uzdol, što je bio moj prvi angažman u glazbi unutar župe. Nakon toga sam se uključila u rad HKUD-a Uzdol, a poslije i osnovala HKUD Rama, s ciljem da se kulturna baština našega kraja ne samo očuva nego i približi mlađima. Kroz to društvo razvijala se i škola folklora, koja je postala važan prostor za učenje i prijenos znanja o narodnim plesovima, pjesmama i običajima. Sve to me dodatno oblikovalo i vodilo prema onome što danas jesu Čuvarice. Taj put nije bio unaprijed planiran, ali gledajući unatrag, sve se nekako prirodno nadovezivalo. Ništa nije bilo slučajno. Sve je krenulo iz života, iz obitelji, iz Crkve i u svemu tome pjesma je uvijek imala posebno mjesto.

Pjesmom pamtimo i zahvaljujemo

Rama je uvijek prisutna u vašim pjesmama – kao lik, pejzaž, molitva. Kada biste morali opisati dušu Rame jednim mirisom, jednom bojom i jednim zvukom – što biste izabrali?

Zanimljivo pitanje, jer Rama zaista nosi duboku priču i dušu u sebi. Rama je nama mnogo više od mjesta – ona je duhovno ishodište, izvor pjesme i molitve. To posebno osjetim svake nedjelje kada idem na Šćit jer tamo vodim crkveni zbor zadnje dvije godine. Duša Rame miriše na pokošeno sijeno, na oranice koje su se obrađivale, na voćnjake i miris jeseni, na ramsku šljivu i rakiju, na miris domaće pite, na sve ono što se radilo s puno ljubavi i pjesme.

Da je moram obojiti, bila bi crno-bijela poput stare slike koja se čuva generacijama. A njezin zvuk bio bi, ženski glas, onaj što se nekad prolamao planinama dok su žene čuvale ovce i krave, uz pratnju cvrkuta ptica i ljepote netaknute prirode, pjesma bi se širila dolinom kao vjetar. Iako je Rama oduvijek imala bogatu tradiciju, burna povijest često joj nije dopuštala da se ta ljepota čuje naglas. Tek nakon Domovinskoga rata, kad su rane bile još svježe, ali duh slobodan, otvorio se prostor da ponovno pjeva punim glasom.

Čuvarice ne pjevaju samo o Rami, teme naših pjesama su različite. Nama je svaka pjesma čin pamćenja i zahvalnosti onima koji su bili prije nas i onima koji tek dolaze. Pjesmom čuvamo ono što nas je oblikovalo: vjeru, hrvatski identitet, jezik i ljubav prema glazbi.

U kojoj mjeri vjera i molitva oblikuju Vaš rad – ne samo u glazbenom nego i osobnom smislu?

Vjera mi puno znači. Kroz pjesmu osjećam snagu molitve jer, kako se kaže, tko pjeva, dva puta moli. Nama Čuvaricama vjera nije samo riječ nego osjećaj koji povezuje prošlost i sadašnjost. Ona nam daje snagu i mir, ne samo u pjesmama nego i u svakodnevnom životu. Naše probe uvijek počinju molitvom. To nam pomaže da se usredotočimo, da budemo zajedno u duhu i da svaki ton pjevamo s poštovanjem i ljubavlju onako iz srca.

Pjevati nama znači moliti i zahvaljivati. Vjera i molitva su u srcu svega što radimo. Bez njih naša pjesma ne bi imala dušu. Rado pjevamo na euharistijskim slavljima. Božja providnost u radu naše skupine jako se očitovala, nekad je tako prisutna da je možemo dotaknuti. Mislim da je to pokazatelj da smo na pravom putu i da je Gospodin uvijek s nama.

Posebno na što smo ponosne jest da u svom programu rada imamo i Korizmeni hod „Prosti moj Bože”. Gdje se korizmenim pjesmama na poseban način pripremamo za Uskrs. To su koncerti puni emocija, sabranosti i molitve. U ovoj godini posjetili smo 11 župa.

Čuvarice povezuju žene različitih generacija. Koliko je važno kroz svoj rad mladima prenijeti tradiciju, običaje i priče poput one o Divi Grabovčevoj i kako oni to prihvaćaju?

Čuvarice zaista povezuju žene različitih generacija i to nam je izuzetno važno. Kroz skupinu je prošlo mnogo članica i Bogu sam zahvalna za svaku jer svaka je dala nešto svoje. Danas kad se osvrnem znam da je svaka od nas jedan kamenčić u velikom mozaiku koji priča priče kroz naše pjesme bile one autorske ili obrađene tradicijske. Našim radom želimo mladima prenijeti tradiciju, običaje i priče koje oblikuju naš hrvatski identitet poput one o Divi Grabovčevoj koja je dala svoj život radi vjere u doba turske vlasti, i danas je primjer svim djevojkama i majkama. Svake godine hodočastimo na njezin grob na Kedžaru prve nedjelje nakon Svetoga Petra i Pavla, što je za nas poseban čin sjećanja i poštovanja.

Mladi danas možda žive u drukčijem svijetu, ali oni osjete tu snagu priče i prepoznaju važnost korijena. S velikim poštovanjem slušaju, uče i često me iznenade koliko su željni razumjeti i prihvatiti svoje naslijeđe. Za nas je prijenos tradicije most koji povezuje prošlost i budućnost. Pjesmom i pričama gradimo taj most jer vjerujemo da će samo tako naša kultura i vrijednosti živjeti dalje, u srcima novih generacija.

Diva kao trajni izvor inspiracije

Što Vama znači Diva i na koji način njezina priča utječe na Vaš umjetnički izraz?

Diva Grabovčeva nama je simbol čistoće, žrtve, duhovne snage i hrabrosti, sve ono što nastojimo utkati u svoj rad i život. Njezina priča nije samo povijesni događaj nego trajni izvor inspiracije i snage. Kroz njezin lik osjećamo duboku povezanost s našim korijenima i vjerom, ali i s vrijednostima koje su važne i danas: odanost, hrabrost i nepokolebljivost u svojim uvjerenjima. To nas vodi da pjesmom prenosimo te poruke i ustrajemo u očuvanju tradicije.

U umjetničkom izrazu Dive Grabovčeve nema samo patnje ili žrtve nego i nade i snage baš kao što je i naša pjesma poziv na očuvanje vjere, zajedništva i ljubavi prema svome kraju, hrvatskom narodu i domovini.

Vaša autorska pjesma „Diva s Vrana” dirnula je mnoge. Kako je nastala ta pjesma i kako ju je publika prihvatila?

Pjesma „Diva s Vrana” nastala je iz naše potrebe da iskažemo poštovanje prema Divi Grabovčevoj. Kada smo prvi put pjevale misu na Kedžari, došli smo na ideju da bi bilo lijepo da joj napišemo pjesmu. Nekoliko Čuvarica napisalo je različite tekstove o Divi, a iz njih smo zajedno stvorile pjesmu, odnosno tekst Diva s Vrana, a David Glibo, naš najstariji sin, napisao je glazbu. Josip Vukoja uradio je aranžman te se pjesma nalazi na našem prvom albumu „Divojka” koji smo izdali 2019. godine. Od tada, svake godine prije Divina govora uvijek otpjevamo tu pjesmu kao čin sjećanja i časti, ali i kao podsjetnik na snagu vjere i hrabrost koju Diva simbolizira. Publika je pjesmu vrlo dobro prihvatila, a za nju smo snimile i spot.

Da možete sjesti i razgovarati s Divom Grabovčevom – što biste je pitali?

Prije svega bih joj zahvalila. Zahvalila bih joj na njezinoj hrabrosti, na njezinoj nepokolebljivoj vjeri i na tome što je u vremenu tame ostala svjetlo koje i danas svijetli mnogima. Rekla bih joj da njezina žrtva nije zaboravljena, da se njezino ime danas s poštovanjem izgovara, da su njezina čistoća i odanost Bogu postali putokaz mnogima koji traže snagu u kušnjama.Pitala bih je kako je osjećala Božju prisutnost u trenucima kad su joj sve zemaljske sigurnosti bile oduzete, i zamolila bih je da moli za sve nas osobito za mlade koji su često izgubljeni u svijetu bez trajnih vrijednosti. Vjerujem da bi njezine riječi bile blage, ali snažne i da bi nas podsjetila da prava sloboda dolazi jedino kroz vjernost istini jedinomu Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Mnoge djevojke posjećuju grob Dive Grabovčeve i to često odjevene u narodnu nošnju kako bi izrazile neku vrstu pripadnosti i ponosa. Kako Vi gledate na to?

Meni je jako drago vidjeti kako mnoge djevojke posjećuju grob Dive Grabovčeve. Danas ljudi dolaze na Divin grob ne samo iz Rame nego iz cijele Hercegovine, Dalmacije u zadnje vrijeme i iz Bosne, puno je hodočasnika i iz Hrvatske. To nije samo lijep običaj nego snažan izraz pripadnosti, poštovanja i ponosa prema našoj tradiciji i kraju.

Posebno je lijepo što svake godine jedna od djevojaka, odjevena u prekrasnu ramsku narodnu nošnju, izgovori Divin govor. Nekoliko naših članica imale su tu privilegiju da, u liku Dive, izgovore tekst koji je za ovu prigodu napisao fra Mijo Džolan. To su bile Iva-Ines Pavlović, Nada Krešo, Ivana Jozić i Iva Glibo. I same često obučemo narodnu nošnju, posebno na blagdan Velike i Male Gospe koja se uvelike štuje u Rami.

Možemo li reći da su Čuvarice, baš kao i Diva, primjer vrijednosti koje se danas često zanemaruju?

Diva Grabovčeva nam je prije svega primjer ženske snage, ustrajnosti i duboke vjere u zaboravljene vrijednosti. Nije uvijek lako slijediti taj put, ali njezina priča i život nas svakodnevno podsjećaju koliko je važno ostati vjeran sebi i svojim uvjerenjima. Kao skupina, trudimo se čuvati i prenositi tradiciju, vjeru i običaje, baš kao što je Diva hrabro čuvala ono u što je vjerovala. Njezin primjer daje nam snagu da i mi u svojim životima i radu ustrajemo, unatoč svim izazovima i teškoćama s kojima se susrećemo. Zahvaljujući njoj, razumijemo koliko je važno biti hrabar, ponosan i vjeran svojim korijenima, i baš zato Diva za nas nije samo priča iz prošlosti ona je živa inspiracija.

Što biste poručili mladim djevojkama koje možda i same u Divi pronalaze inspiraciju?

Mladim djevojkama poručila bih da ostanu vjerne sebi i svojim vrijednostima, čak i kada se svijet oko njih brzo mijenja. U vremenu punom izazova i neizvjesnosti, važno je pronaći snagu u vlastitoj vjeri i onome što nas čini posebnima. Ako u Divi Grabovčevoj pronalaze inspiraciju, neka joj se ugledaju na hrabrost, čistoću i odlučnost jer upravo one čuvaju vrijednosti koje Diva simbolizira. Neka znaju da je moguće biti vjeran sebi i živjeti dostojanstveno, bez obzira na prepreke. Važno je njegovati ono što nam daje snagu i smisao jer u tome pronalazimo snagu za budućnost.

Obitelj i „Čuvarice” su moj dom

Biti žena danas – u tradicijskoj glazbi, u vjeri, u javnosti – donosi i izazove. Kako ih Vi doživljavate i savladavate?

Biti žena općenito nekad nije lako jer još uvijek živimo u svijetu koji je često muškarcima bliži. Ipak, biti žena je nešto najljepše što postoji jer sam Bog je baš ženi dao čast da bude nositeljica života. Ima li išta ljepše od toga? U tradicijskoj glazbi, vjeri i javnosti, često se susrećem s izazovima, ali me upravo ta misija i ta uloga žene drže snažnom. Uz podršku obitelji uspijevam pronaći snagu da nastavim i da ostanem vjerna vrijednostima koje smatram važnima. Znati da sam dio nečega većeg i da svojim djelovanjem mogu utjecati na druge žene daje mi motivaciju da ne odustajem, bez obzira na prepreke.

Imate li u planu nove projekte? Možemo li očekivati još pjesama koje će oživjeti naše legende i svece?

Kroz naše pjesme uvijek se provlače ljubav, vjera i domoljublje. Na ova dva albuma koja smo do sada izdali, opjevale smo važne povijesne osobe poput Dive Grabovčeve, Mijata Tomića i kraljice Katarine. Pjevale smo o Rami i svemu što ona znači. Ako Bog da, vjerojatno će biti još sličnih pjesama koje će nastaviti oživljavati naše legende i povijest. Želimo da te priče i dalje žive kroz našu glazbu.

Kada ne biste bile „Čuvarice” u glazbenom smislu, čega biste bile čuvarice u svakodnevnom životu?

Glazba je dio moga identiteta, način na koji osjećam svijet i proživljavam vjeru. Teško bih mogla zamisliti život bez nje. Ali kada bih morala odabrati nešto drugo, bila bih čuvarica onih poziva koji također donose život, nadu i utjehu. Rad u medicini doživljavam kao izraz velike plemenitosti u tome vidim služenje čovjeku u njegovim najosjetljivijim trenucima. Divim se ljudima koji s ljubavlju i stručnošću vraćaju zdravlje i dostojanstvo onima kojima je ono narušeno. S druge strane, misijski rad me duboko nadahnjuje na duhovnoj razini. To je služenje koje prelazi granice jezika, naroda i kultura, to je potpuna predanost Bogu i bližnjemu. U tom kontekstu posebno me dirnula životna priča sestre Ane Uložnik, koja svojim životom svjedoči Kristovu ljubav do kraja. Uz to, volim rad s djecom i mladima, kao i istraživački rad koji traži tišinu, strpljenje i predanost. Iznad svega, moja obitelj i moje „Čuvarice” su moj dom, s njima čuvam ono što mi je najdragocjenije: vjeru, zajedništvo i srce koje pjeva. Bez njihove vjere i podrške, teško bi bilo nositi sve izazove koji su pred nama. Rad s njima ispunjava me i daje mi snagu. Često kažem da smo poput obitelji jer samo na temeljima povjerenja, zajedništva i ljubavi možemo opstati unatoč svim teškoćama. Sve što radimo kroz glazbu, vjeru i zajedništvo podsjeća nas koliko je važno biti vjeran sebi, pomagati drugima i nositi u srcu ljubav i nadu. Nadam se da će ova poruka potaknuti svakoga tko je pročita da pronađe snagu u sebi, da voli i vjeruje jer upravo to daje životu pravi smisao. Ljubav iznad svega, a ljubav je Isus Krist.

Objava Biljana Glibo: Ljubav iznad svega pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U današnje vrijeme često se spominje pojam informacijske i medijske pismenosti. Što točno znači to da je netko informacijski i medijski pismen?

Biti informacijski i medijski pismen, u najkraćim crtama, znači posjedovati određene kognitivne, tehničke i socijalne vještine za uporabu tehnologije i medija. Napretkom i uporabom informacijsko-komunikacijske tehnologije, ljudima su postale dostupne nepregledne količine različitih informacija koje treba znati učinkovito selektirati, koristiti, pretraživati, razlikovati stvarne vijesti od lažnih te imati znanja kako se zaštititi od opasnosti na internetu.

Medijska i informacijska pismenost trebala bi omogućiti medijskom korisniku razvijanje kritičkoga pristupa medijskim sadržajima stjecanjem različitih kompetencija, od tehničkih – koje podrazumijevaju sposobnost pristupa medijima, pretraživanje i korištenje informacija i medijskih poruka, kritičkih – koje se odnose na razumijevanje i analizu medijskih sadržaja i na sposobnost njihova tumačenja, pa do praktičnih kompetencija – koje predstavljaju sposobnost stvaranja medijskih poruka i njihovu distribuciju.

Također, digitalizacija kao proces nije samo utjecala na promjene u oblikovanju medijskih sadržaja, niti na tehnološke i ekonomske promjene u medijima već i na promjene očekivanja i ponašanja medijske publike. Ne promatra se više medijska publika samo kroz koncept aktivne ili pasivne publike već kroz koncept aktivne i interaktivne publike. Koncept medijske pismenosti od građana zahtijeva aktivniji i kritičniji odnos prema medijima, a interaktivnost u digitalnom dobu danas se ogleda kroz mogućnost da publika ili medijski korisnici sami biraju sadržaje, imaju mogućnost reagiranja na iste putem komentiranja, dijeljenja, lajkanja, glasanja, analiziranja te imaju mogućnost kreiranja sadržaja koji može dosegnuti do velikoga broja publike na društvenim mrežama, platformama, medijima.

Prema tome, pogrešno je misliti da smo medijski i informacijski pismeni ako smo sposobni primati različite informacije i medijske poruke. To ne znači, nužno, da smo ih u stanju i kritički procjenjivati. Stoga, promišljati medijsku i informacijsku pismenost potrebno je mnogo šire i složenije od tek sposobnosti zadovoljavanja informacijskih potreba i korištenja medija ili informacija. To je cjeloživotni proces koji se neprestano uči, a uvjetovan je kontinuiranim stvaranjem novih tehnologija i mogućnosti da korisnik (o)vlada njima.

Korisničke navike

Koji su negativni, a koji pozitivni učinci intenzivne upotrebe medija i suvremenih komunikacijskih tehnologija za osobu?

Medijske navike korisnika se razlikuju. Rizici kojima smo izloženi ili potencijal medija nerijetko ovisi od toga kako koristimo medije, što pretražujemo te način kako vrednujemo informacije. Neki teoretičari će se složiti s tezom da su mediji onakvi kakvo nam je društvo jer predstavljaju odraz i osluškuju potrebe zajednice, drugi će reći da su mediji nametnuli društvu određene potrebe, stvorili dobre ili loše navike, treći da je sve veća komercijalizacija medija dovela do opadanja kvalitete medijskoga sadržaja, pojava dezinformacija i lažnih vijesti, poremetila tokove ozbiljnih medija i proizvodnje kvalitetnih medijskih sadržaja kojima je isključivi cilj profit, „konzumiranje” vijesti i brzi protok informacija. Sve ovo utječe na krajnjega medijskog korisnika i utječe na stav i dugoročno (ne)povjerenje prema medijima. Međutim, nije problem samo u medijima nego i u našim korisničkim navikama, pristupu informacijama i medijskim potrebama. Svakako valja napomenuti da se medijske navike starije publike uvelike razlikuju od navika djece i mladih. Mladi su puno više izloženi rizicima (poput krađe identiteta, govora mržnje, seksualnoga namamljivanja, online nasilja, propagande…), a da bi se znali adekvatno zaštititi potrebno je ponuditi kvalitetan (medijski) odgoj i obrazovanje temeljeno na vrijednostima koje želimo njegovati u društvu.

Kako pronaći ravnotežu i osigurati se da, u kontekstu življenja u ovako dinamičnom digitalnom okruženju, pozitivne stvari prevladaju negativne?

Vrlo zanimljivo je da je Oxfordov izraz godine za 2024. „brain rot” ili u prijevodu „trulež mozga” što implicira sadržaj niske kvalitete u online prostoru, sadržaj koji upućuje na cenzuru ili pitanje potrage za smislom, stanje pasivnosti, trivijalnosti i latencije svijesti u kojem dominiraju sadržaji i slike koje odvlače našu pažnju. Takvi sadržaji našu svijest opterećuju beznačajnim informacijama i slikama i otupljuju našu sposobnost za traganjem smisla i kritičkim razmišljanjem. Posebno je zabrinjavajuće prekomjerno konzumiranje takvoga sadržaja kod djece i mladih koje dovodi u pitanje posljedice na fizičko, mentalno i duhovno zdravlje. Poslužit ću se ovdje jednim citatom koji kaže: „Ne povijaj se sa svakim vjetrom i ne idi po svakoj stazi.” (Biblija, Sirah 5,9). Proizvodi popularne kulture nameću konstantno neke nove (online) trendove bolje ili lošije kvalitete, ali medijski korisnik uvijek ima mogućnost izbora. Naravno, ne možemo apsolutno pobjeći od informacija i medija, njima smo svakodnevno izloženi. Ono na što možemo utjecati i što možemo mijenjati su naše medijske navike i informacijske potrebe, možemo birati one izvore informacija koji nam nude nova znanja, spoznaje, obogaćuju naše misli i djelovanja.

Prvo se možemo zapitati kakve su naše medijske navike i što nas, svakoga ponaosob određuje, kojim se informacijama izlažemo, koje medije pretražujemo i dobit ćemo odgovor. Nekad nismo svjesni koliko nas informacija iz virtualnoga svijeta i naše medijske i digitalne navike određuju u smislu kako razmišljamo, kako se ponašamo, mislimo, djelujemo. Tek kad postanemo svjesni toga, možemo razmišljati o pokretanju promjena.

Kontrolirani uvjeti

Postoje li informacije o tome koliko vremena djeca i mladi danas u prosjeku provode uz medije i pred različitim ekranima?

Posljednjih desetak godina imamo niz realiziranih kvalitetnih projekata i istraživanja u BiH što upućuje na to da se prepoznaje važnost medijskoga obrazovanja djece i mladih. Izdvojila bih dva istraživanja. Prvo istraživanje je uradila Regulatorna agencija za komunikacije 2020. godine, koje je provedeno na nacionalno reprezentativnom uzorku djece (0 – 18 godina) i roditelja. Ono je pokazalo da roditelji procjenjuju kako njihova djeca u prosjeku pred ekranom, na školski dan, provedu skoro tri sata, a vikendom tri i pol sata. Drugo istraživanje iz 2021. godine koje je provedeno na području Hercegovačko-neretvanske županije pokazalo je da više od 80 % djece u dobi od 12 do 15 godina provodi dnevno, tijekom godine, više od šest sati uz medije. Jednako tako se pokazalo da veća količina vremena koje djeca provedu uz medije dovodi, između ostaloga, i do slabijega školskog uspjeha. Slično je i s drugim istraživanjima u BiH. Mislim da su ovo dovoljni pokazatelji kako se moraju kreirati prioritetne intervencije i dugoročne strategije o uporabi medija i tehnologije kod djece i mladih.

Griješe li roditelji i u kojim segmentima kada je u pitanju sloboda koju ostavljaju djeci pri korištenju suvremenih komunikacijskih tehnologija?

Vjerujem da svaki roditelj nastoji ili teži što bolje odgojiti svoje dijete. Svi mi znamo gdje ponekad griješimo, ali greške treba ispravljati. Na primjer, ako roditelj zna da je dopuštena dobna granica za otvaranje profila na društvenim mrežama 13 godina, a dopušta djetetu da ipak zanemaruje ograničenja, onda griješi. I obratno, ako roditelj kontrolira sadržaj koji dijete konzumira, a ne kontrolira količinu vremena koje provodi uz medije, mora biti svjestan mogućih posljedica. Rano i dugotrajno izlaganje djece medijima, platformama, aplikacijama i medijskim sadržajima dovodi i do slabljenja komunikacijskih vještina, problema s finom i grubom motorikom, socijalnih vještina, simboličkoga razmišljanja, memoriranja… Napominjem da nije dobro ukidati autonomiju djeteta da istražuje svijet medija, ali ona mora težiti kontroliranim uvjetima prilagođenim uzrastu djeteta. Ključ uspjeha je u odgovornosti i umjerenosti u svemu, pa tako i u uporabi medija i digitalnih tehnologija.

Svjedoci smo kako se često među mladima na internetu promovira. Kolika je razina empatije i osjetljivosti na nasilje kod mladih na internetu?

Svjedočimo posljednjih godina jednoj emocionalnoj degradaciji, otupljenosti mladih na online vršnjačko nasilje i općenito na nasilje u medijima. Cyberbullying ili elektroničko nasilje predstavlja oblik komunikacije putem koje bi se pojedinca ili grupu povrijedilo, diskreditiralo, ponizilo, naštetilo bilo slanjem, objavljivanjem i dijeljenjem negativnoga ili lažnoga sadržaja. Tu je ključno stvaranje odgovornosti kod mladih, a odgovornost je povezana sa socijalnom i emocionalnom inteligencijom. Jako malo se govori o važnosti emocionalne inteligencije u životu djece i mladih. Iz emocionalne inteligencije proizlazi kompetencija odgovornosti i donošenja odgovorne odluke. Detektiranje i razumijevanje vlastitih i tuđih emocija vodi prema razvoju zdravoga odnosa i ljubavi prema sebi i drugima. Ako je odgovornost jasna, jasno postavljena, onda imamo i ograničenja. Ako se osoba ne odgaja prema osnovnim društvenim vrijednostima koje upućuju i društvene odgovornosti, onda ne zna ni koja su joj ograničenja. Dijete koje u mladosti nije znalo o empatiji, neće znati ni u zreloj dobi, prema tome ključan je kvalitetan odgoj u obitelji i obrazovanje koje uključuje odgovornost u stvarnom kao i u virtualnom svijetu.

Odgovornost

Na kome je najveća odgovornost za razvoj informacijske i medijske pismenosti među novim generacijama?

Velika odgovornost je na roditeljima, ali to ne smije biti isključivo i samo briga roditelja. Roditelji jesu ti od kojih se očekuje da poučavaju djecu o pravilima ponašanja i sigurnosti na internetu, prateći njihove online aktivnosti i navike, usmjeravajući ih na prikladne i uzrastu prilagođene sadržaje i internetske stranice. To je ispravan način da stvaraju sigurne i odgovorne korisnike. Međutim, treba istaknuti kako očuvanje sigurnosti djece u digitalnom svijetu, stvaranje kvalitetnih i zdravih (medijskih) navika nije samo i ne smije biti isključivo briga roditelja. Ono zahtijeva i traži zajednički i koordinirani međunarodni i nacionalni odgovor, zahtijevajući aktivno uključivanje i potporu velikoga broja interesnih strana i aktera. Iako medijska pismenost postavlja kritičko pitanje o utjecaju medija i tehnologije na pojedinca, ona nikako nije shvaćena antimedijski u smislu da se odupiremo medijima. To bi trebao biti savez pojedinaca i organizacija (poput onih koji proizvode i distribuiraju takve sadržaje, pružaju usluge, kreiraju obrazovne i druge javne politike) koji teže razumijevanju promjenjivoga medijskog okruženja i sudjeluju u kreiranju obrazovne i odgojne strategije mladih za suvremene tehnologije i medije.

Kome se obratiti za pomoć u slučaju da se osoba suočava s nekim od negativnih utjecaja suvremenih komunikacijskih tehnologija?

Prije svega, bilo bi poželjno da se dijete obrati svojim roditeljima, odgojiteljima ili stručnoj službi škole. Također, roditeljima i djeci dosta mogu pomoći i obiteljski liječnici, pedijatri, socijalni radnici, psiholozi, psihijatri.

Prije nepune četiri godine iz tiska su izišle Smjernice o korištenju medija, informacijsko-komunikacijskih tehnologija i vremenu koje djeca provode pred ekranom koje su namijenjene upravo roditeljima i odgojiteljima. Ova publikacija postoji i u online izdanju i besplatna je za preuzimanje. U njima su opisane konkretne preporuke i savjeti roditeljima o tome kako mogu kreirati zdrave medijske navike djece.

Također, u BiH postoji nekoliko kvalitetnih organizacija koje se bave zaštitom i podrškom djece i mladih na internetu i zaštitom od zlouporabe djece posredstvom informacijskih i komunikacijskih tehnologija poput Plavoga telefona, savjetodavne linije za djecu i mlade gdje se mogu obratiti i chat-savjetovanja na adresi www.plavitelefon.ba ili organizacija Sigurno dijete, dostupna na stranici www.sigurnodijete.ba.

Za kraj, Vaša poruka mladima?

Za kraj ću se poslužiti jednim citatom. „Mediji su moćan alat za učenje i povezivanje, ali treba zapamtiti, prava snaga dolazi od Vaše sposobnosti da filtrirate i koristite informacije za rast, a ne za distrakciju.” Kao što treba voditi brigu o svom tijelu, treba brinuti i o svojem mentalnom i duhovnom zdravlju. Birajte sadržaje koji Vas educiraju, podupiru i inspiriraju, a ne one koji Vas prazne i zbunjuju.

Objava Prof. dr. sc. Ivana Sivrić: Odgovornost i umjerenost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Janko je rođen u Pirama, u župi Novi Šeher, 23. listopada 1967., gdje je završio i osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a filozofsko-teološki studij pohađao je u: Sarajevu, Canterburyju (1993.) i na Heythrop Collegeu u Londonu (1994.) gdje je postigao Postgraduate Diploma in Pastoral Theology na temu Kriza vjere među mladima s obzirom na njihov psihološki razvoj. Za svećenika je zaređen u Samoboru 1993. Službovao je u Zenici, Novoj Biloj, Kiseljaku i Dobrinji (Sarajevo). Bio je provincijski asistent Frame Bosne Srebrene (2000. – 2003.), voditelj Franjevačkoga studentskog doma u Sarajevu (2005. – 2009.), tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene (2003. – 2006. i 2009. – 2012.) i definitor provincije (2012. – 2022.). Bio je član Uredničkoga vijeća FMC-a Svjetlo riječi (2003. – 2006.), autor i urednik radioemisija Bosna Srebrena i Svjetlo riječi (2000. – 2006.), urednik provincijskoga glasila Bosna Srebrena (2009. – 2012.) i glavni urednik revije Svjetlo riječi (2016. – 2022.). Skladao je pjesme, aranžirao i pisao tekstove. Izdao je singl kazetu Dawning Hope (London, 1993.) i samostalni album Rijeka života (Zenica – New York, 1996.). Također je bio suautor na albumima VIS-a Jukić – Uhapšen u svojoj magli (Sarajevo, 1991.), VIS-a Novo Nebo – Snaga ljubavi (Zenica, 1997.) i autor je knjige Kraljevstvo za osmijeh (2023.).

Od 2012. ravnatelj je FMC-a Svjetlo riječi, a od 2022. obnaša i službu vikara Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Poštovani fra Janko, Franjevačka provincija Sv. Križa – Bosna Srebrena pravno postoji od lipnja 1340., odnosno danas već 685 godina, iako su fratri na našim prostorima prisutni stoljeće ranije. Ako pravimo usporedbu, kakva je njihova uloga bila onomad, a kakva je ona sada?

Bosanska vikarija je formalno osnovana 4. lipnja 1340., ali je počela funkcionirati već 5. listopada 1339. Kao što ste rekli, franjevci su bili prisutni u Bosni puno ranije. Već 23. ožujka 1291. papa Nikola IV., franjevac i bivši provincijal u Dalmaciji, šalje pismo provincijalu hrvatske provincije s naredbom da u Bosnu pošalje „dva franjevca, uzorna života i učena u bogoslovnom nauku, koji znaju jezik bosanskih Hrvata. U slučaju da oni zbog bolesti ili kojeg drugog razloga napuste Bosnu, provincijal mora poslati drugu dvojicu“. Iz toga razloga ova se godina smatra službenim početkom djelovanja franjevaca u Bosni.

Nemamo pisanih izvješća o načinima djelovanja prvih franjevaca u Bosni. Pretpostavljamo da su se držali standardnog načina evangelizacije putujućih propovjednika, bez stalnih nastambi i samostana. No, uspjeh njihova rada ne moramo pretpostavljati budući da su franjevci do dana današnjega ostali aktivni u BiH, bez obzira na kompleksne društvene okolnosti i turbulentne političke mijene koje ni u jednom stoljeću nisu štedjele Provinciju Bosnu Srebrenu. To samo pokazuje da se vjerski, kulturni i društveni angažman franjevaca nije u bitnom mijenjao tijekom svih ovih stoljeća. Načini djelovanja prilagođavali su se vremenu i prostoru, ali osnovno polazište njihova rada i života uvijek je ostajalo isto: Obdržavati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći (Pravilo Reda Manje braće).

Jednom prigodom, pišući o Bosni Srebrenoj, a posluživši se Nekrologijem Bosne Srebrene od 1356., došli smo do približne brojke kako je na ovome tlu djelovalo i svoj smiraj pronašlo oko 3 140 (podatak iz 2017.) franjevaca. Koga biste od subraće u ovom mozaiku posebno izdvojili i zašto?

Provincija ima, hvala Bogu, značajan broj znamenitih, ali i svetih fratara koji su u ovoj zemlji, gotovo po pravilu, krčili i utirali put, ne samo katoličkoj vjeri, nego i općenito kulturi, književnosti, odgoju, obrazovanju, medicini itd. Zaista je velik niz franjevaca koji su ostavili pečat svoga rada, počevši od: fra Juraja Dragišića, fra Matije Divkovića, fra Filipa Lastrića, fra Mate Nikolića, fra Martina Nedića, fra Ivana F. Jukića, fra Grge Martića, fra Julijana Jelenića pa sve do fra Šime Šimića, fra Ignacija Gavrana i mnogih drugih. Istina, njihova se imena ne nalaze u bosanskohercegovačkima udžbenicima i povijesnim knjigama, ali njihov rad, vođen jedino dobrom povjerenim im vjernika i bližnjih, ostavio je duboke i neizbrisive tragove u pamćenju bosanskohercegovačkog čovjeka, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. U tom kontekstu, zaista mi je teško izdvojiti bilo kojeg franjevca iz ovoga sedmostoljetnog mozaika Bosne Srebrene, ali bih ovdje naglasio važnost svakog pojedinog fratra koji je u svom vremenu i okolnostima s ljubavlju radio na duhovnoj i tjelesnoj dobrobiti povjerenog mu puka. Na kraju krajeva, ključ našeg višestoljetnog ostanka i opstanka u BiH nije zasluga pojedinaca, koliko god ona u sebi bila velika i važna, nego je to samozatajan i ustrajan rad cijeloga provincijskoga bratstva.

Fratri su uvijek bili uz narod: u radosti i žalosti, dobru i zlu, miru i ratu… Kako iz perspektive Franjina nasljedovatelja, baštinika Bosne Srebrene, vidite aktualnu situaciju bh. države?

Bosna i Hercegovina je kao država bila i ostala složena cjelina, teško razumljiva ljudima sa strane, a nama koji u njoj živimo uvijek nedovršena i nedorečena. Razumljivo je to zbog niza povijesnih okolnosti koje su na nju udarali, ali još više zbog onih koji su se ovdje međusobno sudarali, tako da je uvijek bila, što se u narodu kaže, i svačija i ničija. Svačija, jer na nju svi polažu pravo, a ničija, jer nitko to pravo ne može do kraja realizirati. Zbog ovoga vjerskog, društvenog i političkog rascjepa, BiH kontinuirano stagnira, ne samo u političkom, nego i u kulturnom, gospodarskom i demografskom pogledu. Svjedoci smo kako se ovdje politički predstavnici mogu složiti jedino u tomu da se ni u čemu ne slažu. Svi polažu pravo na teritorij Bosne, neki čak konstruiranjem povijesnih činjenica, ali nitko zdušno ne radi na njezinoj izgradnji i prosperitetu, i to samo zato što kao država ne pripada jednom narodu i jednoj vjeri. A to ostavlja mnogo sivog prostora od koga imaju mnogostruke koristi samo pojedinci. Kako bi se takvo stanje što dulje održalo, stalno nas međusobno zavađaju pričama o kataklizmičkoj ugroženosti i opasnosti drugih i drugačijih. A to je, u najmanju ruku, šteta jer je ova naša bosanskohercegovačka zemlja još uvijek rodna i darežljiva, bez obzira na to što su svi stoljećima od nje samo uzimali. S malo autentičnog i bogobojaznog liderstva mogli bismo od nje stvoriti, ne samo dostojno, nego i uzorno mjesto za život.

Koliko je ostalo od toga da su „franjevci čuvari Bosne“?

Definirati bosanske franjevce kao „čuvare Bosne“ znači opće svesti na partikularno, odnosno staviti franjevaštvo u ideološki, a ne u vjerski i redovnički kontekst. Zato ne bih mogao reći koliko je točno ostalo od toga da su franjevci „čuvari Bosne“, jer osobno ne znam otkud se taj izraz pojavio i zašto. Kad god naiđem u medijima na ovaj izraz, uvijek pomislim kako bi zvučalo, na primjer, kad bi se fratri u Njemačkoj nazvali „čuvarima Njemačke“? Istina, kontekst BiH kao države je potpuno drukčiji od svakog drugog, ali to ne znači da su franjevci ovdje da čuvaju bosanskohercegovačku državu i njezinu državotvornost. Mi smo svećenici i redovnici, a to prvenstveno znači da smo uvijek bili i ostali navjestitelji i čuvari katoličke vjere, ponosni na svoj hrvatski nacionalni identitet koji njegujemo i čuvamo u svojoj domovini BiH. A kad nas netko doživljava i kao „čuvare Bosne“, to bi ponajprije moglo biti zbog toga što smo uvijek smatrali da u BiH mora biti mjesta za sve ljude i sve narode, a ne samo za svoj vlastiti. Možda se varam, ali mi se čini da smo po tom pitanju poprilično usamljeni.

Bosna Srebrena donedavno je bila jedna od rijetkih provincija koja je imala svoje sjemenište, novicijat i teologiju. Nažalost, svjedoci smo kako je ove 2025./’26. akademske godine, zbog daljnje nemogućnosti afiliranosti Zagrebačkom sveučilištu, integrirana u Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Što to „u praksi“ znači?

Proces ujedinjavanja katoličkih učilišta morao je jednom doći i u BiH. Taj proces je već odavno počeo diljem Europe, ponajviše zbog konstantna pada svećeničkih i redovničkih zvanja. Integracija Franjevačke teologije Sarajevo u Katolički bogoslovni fakultet Sarajevo još je jedan od pokušaja da u ovom izazovnom vremenu krize svećeničkih zvanja obostrano učinimo hrabar iskorak koji će nas još više približiti i ujediniti u istoj misiji evangelizacije naših prostora. A koliko je u nama bosanskim franjevcima žilavosti i ustrajnosti, sama za sebe najbolje govori činjenica kako je naša Franjevačka teologija Sarajevo, za razliku od drugih u okruženju, samostalno opstala sve do ove godine.

Europski kontinent ne može se, posljednjih godina, pohvaliti velikim brojem duhovnih zvanja. Osjeti se to i u visočkom sjemeništu već godinama (travničkom također), a i na svim trima bogoslovijama u gradu Sarajevu… Kako danas nekoga oduševiti za nasljedovanje Isusa po primjeru Sv. Franje?

Teško se danas nosimo s krizom zvanja, najviše zbog toga što je to potpuno nova situacija u kojoj smo se našli, pa mogu reći, iznenada. Ako bismo ostavili po strani objektivne poteškoće kao što su nedavni Domovinski rat, poraće i surova emigracija stanovništva, moramo priznati da smo i sami sporo hvatali ritam suvremena načina percepcije života i postojanja. Oko nas se sve prebrzo mijenja tako da je u tim okolnostima najlakše upasti u dvije krajnosti: ostati statičan ili postati previše adaptivan. I jedna i druga krajnost kriju u sebi opasnosti monotonije, odnosno konfuzije. Posljedica toga je mlakoća u kojoj kao vjernici nismo ni studeni ni vrući (Otk 3,17). Zato je autentična radost življenja evanđelja jedini put privlačenja i oduševljavanja mladih za ovaj poziv i način života, bez obzira na okolnosti i svekolika tehnička iznašašća. Sv. Franjo je svakim svojim korakom svjedočio kako radost nije odsutnost patnje i žalosti, nego posvemašnja Božja prisutnost. Kad imaš Boga u sebi, sve imaš.

Pod svojim okriljem Bosna Srebrena ima i članove Franjevačkog svjetovnog reda, čija je članica bila i bosanska kraljica Katarina, te framaše. Kolika je snaga i kakva je njihova uloga u širenju i življenju evanđelja?

Velika je snaga i uloga članova Frame i OFS-a u širenju i življenju evanđelja. I sām sam u mlađim danima, kao provincijski asistent Frame, sudjelovao u kreiranju života i rada mladih i starih koji su željeli obogatiti i osmisliti svoje živote u Kristu po primjeru uvijek aktualnog Sv. Franje Asiškog. Onda kad sebe mijenjamo postajući boljima i sadržajnijima, mijenjamo i društvo u komu živimo i radimo. Zato Definitorij Bosne Srebrene uvijek stavlja veliki naglasak na rad s mladima određujući fratre koji će ih oduševljavati našim franjevačkim pogledom na stvarnost u kojoj živimo. A to uvijek završi kao dvosmjerna ulica: koliko god oni oduševljavaju mlade, toliko i mladi oduševljavaju njih svojim angažmanom i vjerom u bolji svijet. Nekad je samo dovoljno promijeniti kut gledanja da perspektiva života postane potpuno nova.

Na što se, u budućnosti, trebati staviti naglasak u Bosni Srebrenoj?

Rekao bih da se Franjevački red općenito čini u svim vremenima aktualnim i izazovnim, ali iznad svega privlačnim i inspirativnim, upravo zbog toga što su njegovi članovi uvijek spremni na milost početka, odnosno milost ponovnog početka. Današnjim modernim rječnikom rečeno, uvijek smo otvoreni za mogućnost resetiranja, svježeg doživljaja našeg franjevačkog života i poslanja, jer je voda na izvoru najbistrija. Svake tri godine sazivamo Provincijski kapitul, najviše upravno tijelo provincije, na komu analiziramo prethodno trogodište i na osnovu toga stvaramo zaključke i smjernice za iduće trogodište. U ovom smo trogodištu stavili naglasak na proces integracije Franjevačke teologije u KBF Sarajevo i potaknuli smo subraću na otvorenost za nove vidove pastoralnog rada. Posebno smo naglasili rad na promociji, odnosno pastoralu redovničkih i svećeničkih zvanja.

Što su fratri Bosni, a što je Bosna fratrima?

Moram priznati da ste me malo zatekli ovim pitanjem, jer dosad nisam razmišljao o tome u ovom kontekstu. Jednostavno živiš i radiš na tlu iz koga si izrastao, ne pitajući se za razloge, pogodbu i cijenu, a tada ti je sve samorazumljivo. U najkraćim crtama bih rekao da je BiH naša domovina i kao takva vrijedna svake radosti, zalaganja, muke i napora. Ova je zemlja uvijek bila lijepa, ali jednako tako i opora, prkosna, siromašna i štura. U tom kontekstu, mislim da je ponajbolje ovu zemlju i franjevce opisao čuveni hrvatski književnik A. G. Matoš: „Užasne prilike, (…) harahu kod nas tri vijeka, a u Bosni šest stoljeća, ujak, samo ujak, gvozdenim disciplinama opasani franjevački fratar, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočnik poprosjačenog naroda, mogaše izdržati vječnosti tih paklova. Narodni ti pastiri ne bijahu mirnjačine i licemjerni bogomoljci, odbijeni od svoga plemena, već junaci i narodnjaci kakve ih još danas viđamo.“

Neka nas sve prati Božji blagoslov mira i dobra!

(Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik)

Objava Političke mijene ni u jednom stoljeću nisu štedjele Provinciju Bosnu Srebrenu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od 2010. do 2015. godine bio je pročelnik katedre za medijsku kulturu Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Danas, u zvanju docenta, na istoj visokoškolskoj ustanovi drži predavanja iz područja etike, religije, kulture i teorije medija. Granična pitanja filozofije, teologije, religije, kulture, medija i sociologije predstavljaju uže područje njegova znanstvenog interesa.

Osim fakultetskih obveza, Šola je djelatan i kao prevoditelj te kao novinar i publicist. Povremeno piše komentare za tjednik Globus i dnevnik Novi list. Vanjski je suradnik HRT-a u emisiji Otvoreno i drugim posebnim emisijama vezanim uz religijske sadržaje i društvene fenomene. Djelatan je i kao prevoditelj. Bio je suradnik revije Svjetlo riječi od 2014. do 2016. godine, pišući retke kolumne Oltar i tribina.

U novije vrijeme termin „ljudska prava” je najrastezljiviji pojam. Očigledna je hiperprodukcija dokumenata i konvencija o ljudskim pravima. Stvaraju li zaista bolju sliku ljudskih prava i sloboda ili samo o njima govore?

Ljudi ne razlikuju ljudska prava od, recimo socijalnih, građanskih, političkih i drugih prava, koja, istinabog, svoj ontološki izvor imaju u ljudskim pravima. Ljudska prava su samo dva, pravo na život i pravo na slobodu. Neplaćeni godišnji odmor, ili trinaesta plaća, besplatno zdravstvo, promjena spola ili brak za sve…, nisu ljudska prava, već stvar društvene konvencije. S političkim ili socijalnim pravima čovjek se ne rađa, ali s ljudskima da. I za razliku od socijalnih i inih, ljudska prava, pravo na život i slobodu, država ne daje čovjeku, ona ih samo priznaje ili ne priznaje. Ako ih ne priznaje, onda se radi o zločinu protiv ljudske osobe, jer ljudska osoba prethodi državi i ne može nijedna vlast određivati tko smije živjeti, a tko ne, tko smije biti slobodan, a tko ne, osim kada se radi o osobama opasnim po društvo, kriminalcima.

Tamo gdje nestane ideja Boga i naravnoga poretka utemeljena u stvaranju nastaje i manipulacija ljudskim pravima. Nije stoga čudno da američka Deklaracija o nezavisnosti iz 1776. godine kaže kako (ljudska) prava, život i sloboda, „proizlaze od Stvoritelja” i stoga su neotuđiva. Paradoksalno, ljudska prava mogu biti ljudska samo ako ontološki nisu ljudska, tj. ako nadilaze čovjeka, pa ih čovjek ili država ne može davati niti uskraćivati. Na zapadu se ljudska prava rađaju unutar kršćanstva, u Salamanskoj školi (Salamanca u Španjolskoj), u kontekstu pitanja Indijanaca u novootkrivenim svjetovima, utemeljena na ideji Boga i naravnoga poretka. U tom smislu, smrt Boga i naravnoga poretka jest i smrt ljudskih prava. Onda ona postaju pitanje moći i manipulacija. U tom smislu, živimo u najmračnijem razdoblju zapada u povijesti, u najperverznijoj epohi gdje, kada se ubije transcendencija, u ime slobode se guše slobode (politička korektnost), a u ime života se ubija život, u smislu da se najslabijima, od majčine utrobe pa nadalje oduzima život, poradi „slobode izbora” ili „kvalitete života” (starci, invalidi…) te svima koji nisu „korisni” (eutanazija, eugenetika, prenatalna dijagnostika…).

Romano Guardini u tom smislu, gledajući sumrak metafizike, sumrak ideje Boga (namjerno pišem „ideje”), rekao je proročki da će jedino pitanje kojim se danas valja baviti jest odnos prema moći. Gomilanje internacionalnih  dokumenata o raznim vrstama prava je inflacija istine o čovjeku koji, ako u njemu nema ništa više od čovjeka, dovodi do hiperprodukcije moći delimitirane bilo kojim kriterijem osim vlastite volje. Ako samo čovjek odlučuje o čovjeku, onda je to loše za čovjeka. Tako se i (ljudska) prava ne daju, već samo priznaju. Mi o ljudskim pravima tako govorimo kao o nekakvoj baštini novovjekovlja, iluminizma, a previđamo da je u jeku iluminizma Mirabeau u govoru pred Nacionalnom skupštinom u Parizu 17. kolovoza 1789. predložio biblijski Dekalog kao preambulu deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Naime, Dekalog je prva „deklaracija” ljudskih prava u povijesti proizišao iz vjere pisana u negativnoj formi (NE ubij, NE ukradi, NE…). Dekalog nije, kao ni ljudska prava, etnička niti tribalna ploča vrednota, već univerzalni (!) moralni fundament u kojem su prava definirana na način dužnosti. Jer, kako veli Simona Weil, da biste nekome pripisali pravo, netko mora prethodno preuzeti dužnost. Ova dijalektika, prava koja kao uvjet mogućnosti imaju preuzimanje dužnosti, danas je nestala.

Prava se danas temelje na načelu individualne želje. Ako ja nešto želim (narcistička kultura), država mi to mora osigurati, bez obzira na razum i naravni poredak. Želim abortus, OK; želim biti muško iako sam žensko OK; želim kao istospolni par dijete, OK; želim… i sve to umotano u (ljudska) prava, a zapravo se radi o zloporabi moći i legaliziranju posvemašnjega patološkog narcisizma u kojem tavori naša zapadna kultura. Ne zagovaram nikakvu restauraciju, niti nostalgiju za nekakvim izgubljenim rajem, samo se bojim da je proces infantilizacije kulture i zloporabe moći pod krinkom prava ireverzibilan.

Ne treba smetnuti s uma, kada su ljudska prava u pitanju, da su se sva velika zla činila u ime visokih riječi i ideja. U vjerskim ratovima ubijalo se u ime istine, komunizam u ime dobra i jednakost. Danas su ljudska prava, kako je siva eminencija američke politike Kissinger jednom rekao, fantastična legitimacija agresija, ratova i zločina, volje za moć nad drugim.

Jesu li njihova značenja i primjene poprilično selektivni? Pitam Vas to jer često možemo svjedočiti jednoj vrsti zapadne hipokrizije kad je u pitanju njihova primjena. Npr. ono što važi u Europi ne mora nužno važiti u Aziji kao što je, recimo, jedna od temeljnih ljudskih prava i sloboda, a to je sloboda vjeroispovijesti.

Zapadni sekularizirani svijet i islam su, kada su ljudska prava u pitanju – identični! Islamski svijet nije potpisao Deklaraciju o ljudskim pravima jer ih smatra ideološkom kolonizacijom zapada. Pritom muslimani nisu protiv ideje prava, već protiv autonomizma jer takva prava nisu utemeljena u Bogu, Alahu. No u islamskom svijetu, kako je vidljivo iz Deklaracije potpisane 1990. godine u Kairu, prava pripadaju čovjeku ukoliko je vjernik. Islamski, dakako. Nema tu razuma ni naravnoga poretka. Čisti monoteistički voluntarizam. I koja je onda bitna razlika između narcisističkoga voluntarizma sekulariziranoga zapada (princip želje) i teološkoga voluntarizma islama kada su (ljudska) prava u pitanju? U biti, nikakva. I jedna i druga koncepcija iracionalne su. Pravo je pitanje – jačega, pitanje moći kako je prorokovao Guardini.  Pitanje volje za moć. Uostalom, nije li Roger Scruton odavno ljudska prava ovako koncipirana nazvao sekularnom religijom?

No islam je tu pošteniji, on sebe definira kao pokornost. Zapadni sekularizam je podmukliji jer ti pokorava život i slobodu u ime slobode, šerijatom koji se kod nas zove politička korektnost, kojoj je u izvoru kulturološki relativizam, potom moralni relativizam sa šlagom na torti koji se zove izjednačavanje volje, želje i zakona. Selektivnost je u takvoj paradigmi prirodan nusprodukt.

Kada smo kod ljudskih prava, evo i još jedan paradoks, nije vic, istina: Ako ste zabrinuti za stanje ljudskih prava u svijetu, nemojte više. Od 2016. godine sve manjine, diskriminirani, progonjeni zbog vjere ili uvjerenja, pa i kršćani, dobili su dostojnoga zaštitnika: Saudijsku Arabiju! Nije šala, saudijski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Faisan bin Hassan tada je izabran za šefa Vijeća UN-a za ljudska prava, pa će njegova zemlja predsjedati jednim od najvažnijega tijela ove važne međunarodne institucije. Saudijska Arabija godišnje dekapitira više ljudi nego ISIL-ovci, kamenovanje žena je nacionalni sport, homoseksualca se ubija, a prava manjina na tako visokoj razini da ih za prijestupe ne ubijaju, samo javno bičuju i razapinju. O slobodi govora ne treba ni zboriti…

U svojoj knjizi „Teološka bilježnica” govorite, između ostaloga, i o stanju kršćana u islamskom svijetu. Kako žive kršćani u islamskom svijetu?

Oni ne žive, oni preživljavaju. I to u zemljama u kojima je kršćanstvo nastalo. Nema ih. Ni Papu nije briga za njih, on se bavi ekologijom i pravima migranata, a kamoli će onda biti briga sekularni zapad.

Ne mogu pobjeći od sarkazma jer je duboka bol nad jednim od najvećih genocida uopće, ovim nad kršćanima u islamskom svijetu pa predlažem rješenje: Neka se kršćani i kršćanke u islamskom svijetu deklariraju kao homoseksualci i lezbijke, neka im muška djeca promjene spol, neka postanu rodno osviješteni. Cijeli zapad će se dignuti na noge da ih spasi.

Što očekivati?

Slažete li se kako se danas pod krinkom ljudskih prava čine eksperimenti čije smo dugoročne posljedice već počeli žeti? Na primjer – rodna ideologija. Kamo nas to vodi i što još možemo očekivati?

Trenutno se bavim teorijom limita Ricarda Petera. Kada se sloboda okačena jedino o samu sebe proglasi jedinim kriterijem u kontekstu snažne autonomije, onda je sve fluidno, identiteti posebno. Zapad je uslijed toga izgubio važnu ideju, ideju granice, ideju limita. Mi smo „no limits” kultura. A ono što nema granice, rekao bi Peter, nije „ensreale”, to je ili čudovište ili ništavilo.

Najprije je Nitzsche izbrisao granicu između istine i laži, pa kaže da ne postoje činjenice samo interpretacije, dijagnosticiravši da je istina tek pitanje sklonosti, pitanje prijateljstva. Potom eto brišemo granice Marakeškim sporazumom koji žestoko zagovara i Papa, pri čemu i protuzakonite (!) migracije imaju status ljudskih prava, pa onda slijedi brisanje razlike među spolovima, pa onda striptiz kultura i brisanje razlike između privatnoga i javnoga, što je smrt staroliberalizma. A onaj tko briše ili ne poštuje granice zove se barbar. Da, mi smo barbari!

Što mislite o današnjim migracijama stanovništva koje su prvotno nazvane izbjegličkom krizom?

To nisu migracije, to je invazija. Kada negdje želite otići, lijepo uzmete dokumente, sjednete u neko prometalo i kada dođete tamo gdje ste htjeli, poštujete pravila kuće u koju ste došli. Ove masovne migracije to nisu. Ako pak netko bježi od rata ili bilo koje velike nevolje, onda razumijem, primit ću ga u svoju kuću. Ali ovdje se radi o ljudima koji dolaze bez dokumenata iz zemalja u kojima nema niti rata niti gladi. Zato stvari treba nazvati pravim imenom – invazija.

Ovi koji preko Srbije dolaze u Baranju i do moje kuće, lijepo su odjeveni mladići, tehnološki veoma opremljeni, koji napadaju hrvatsku policiju, a onda lažu obrnuto. Onda razne nevladine organizacije u globalnim izvješćima napadaju našu policiju „zbog lošega tretmana migranata”. To gledam svaki dan. A ono što mediji pišu me ne zanima pored zdravih očiju…

U tome kontekstu, tko je inicirao Marakeški sporazum i što želi njime postići?

To je jedan od manifesta ideologije globalizma, kojem je ideologija europeizma jedna od inačica. Srž ideologije globalizma je da su (jaki) identiteti izvori nasilja, zato ih treba obrisati, ili oslabjeti, ponajprije miješanjem rasa na matrici kulturnoga relativizma, a potom sve iznivelirati ideologijom (globalnoga) tržišta pri čemu se ljudsko biće pretvara u konzumenta, i ništa više. „Otvoreno društvo” zapravo je poziv na borbu protiv ljepote razlika među ljudima i kulturama, a Marakeški sporazum tek je jedan od instrumenata. Puno važniji instrument, onaj koji mu je prethodio, jest okupacija sveučilišta na zapadu od strane pseudoznanstvene kulturmarksističke ljevice te preodgoj čovjeka počevši od sveučilišta, pa kapilarno, preko filma, kulture općenito, pa sve do osnovnoškolskih nastavnih programa.

Nema tu, kako bi netko rekao, nikakve „teorije zavjere”, svi dokumenti su dostupni na stranicama Ujedinjenih naroda, pa kome se da, neka čita… Posebnu ulogu u tom procesu ima stvaranje orwellovskoga novogovora i raznih neologizama sa sufiksima „-fobija”, jer tko vlada jezikom, vlada i glavama ljudi, stvara nove i do sada neviđene oblike cenzure, mentalnoga inženjeringa i ideološke kolonizacije pod krinkom znanosti koja je metodologiju, posebno na području humanistike i društvenih znanosti, zamijenila ideologijom.

U jednom od svojih razmišljanja govorite o fenomenu „obrnute integracije” u Europskoj uniji. O čemu je riječ?

O tome već desetljećima pišu sociolozi religije. Radi se o fenomenu koji je dvostruk, na razini osoba i na razini kulture. U kvartovima po europskim gradovima gdje su imigranti iz islamskoga svijeta mnogi Europljani prelaze na islam. Motivi su im različiti. Na razini kulture najbolji primjer obrnute integracije je slučaj kardinala Reinharda Marxa koji je ustao protiv nakane svjetovnih vlasti u Bavarskoj da u javne institucije stave križeve. Omiljeni Papin kardinal Marx rekao je, među inim, da time možemo uvrijediti druge. Križ nije samo religijski simbol, on je u bitnome kao simbol stvarao određenu kulturu koja se, eto, mora „integrirati” u čušpajz zvan multikulti.

Koliko je situacija apsurdna, evo i primjer iz Hrvatske. Osnovne škole dobile su naputak od države da se u kvoti tzv. migranata koje Hrvatska mora zbrinuti njihovoj djeci u školama osigura prostor za molitvu. I tome se plješće, a istovremeno se vodi žestoka kampanja za izbacivanje vjeronauka iz škola.

U jednom ste tekstu citirali Karla Bartha kako kršćanstvo „postaje podstanar u vlastitoj kući”. Već je dokumentirano da je danas kršćanstvo najprogonjenija religija u svijetu. Koji su razlozi današnjega progona i pokolja kršćana?

Uskrsni broj magazina Der Spiegel na naslovnici je donio sliku uskrsloga Krista uz ogroman naslov: Wer glaubt denn sowas? Dakle, tko još vjeruje u ovakvo nešto, u ovakvu izmišljotinu, sugerirajući subliminalno – samo budale, kao da se radi o bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka.

Ta slika, jedna od mnogih, jasno govori ne samo da smo podstanari u Europi već da kao podstanari vjerujemo, iako odrasli, u Zubić Vilu, a ne u Živoga Boga, da smo nenormalni.

Francuski predsjednik Macron nakon požara u katedrali Notre Dame nabrojio je kako je ona francuska povijest, književnost, dio psihe, mjesto sjajnih događaja, epidemije, ratova, sloboda, epicentar života. No, nijednom riječju nije spomenuo ono što je ona na prvom mjestu – katolička crkva i mjesto molitve. Kako to komentirate?

Macron je samo simbol prosječnoga Europljanina koji ne zna što bi s religijskim kao takvim, bilo da se radi o kršćanstvu, islamu ili židovstvu, svejedno. Tehnološko konzumeristički duh zapada jednostavno je osakatio ljude za onostrano, čovjek je postao je invalid svojih viših snaga kako je rekao filozof Helmuth Plessner.

Molitva, žrtva, grijeh, spasenje… te pojmove  skoro više nitko ne razumije, a dobili smo mnoštvo fenomena zamjenske transcendencije, od panseksualizma, konzumerizma općenito, preko tehnologije i ideje napretka kao samootkupljujućega procesa.

Odgovor Crkve

Kako službena Crkva odgovara na današnje burne društveno-političke događaje? Konkretno papa Franjo.

Ukratko: papa Franjo provodi ideologiju globalizma na svim razinama, od ekologije do Marakeša, instrumentalizirajući evanđelje u političke svrhe. Evanđelje je poruka spasenja, a ne migracijska politika. Jedno je moj osobni odnos prema bližnjemu, kao i odnos Crkve, ali se ne može time interferirati u djelokrug svjetovne vlasti po pitanju migracija. Čisti klerikalizam.

Sveti Franjo i Pjesma stvorova jest hvala Bogu i udivljenje, molitva pred svijetom kao Božjim djelom, a ne ekološki program niti aktivizam. Katolička inačica kršćanstva pod ovim papom pretvara se u neku soft-religiju koja se dodvorava globalnom „mainstreamu” na svim razinama. U Katoličkoj Crkvi na djelu je šizma, samo se to nitko ne usudi izustiti…

Kako ocjenjujete stanje ljudskih prava u Hrvatskoj i BiH?

Nakon svega što sam izrekao u ovom razgovoru, skočio bih sebi u usta kada bih ocjenjivao „stanje ljudskih prava” bilo gdje. Rado bih da konačno prestanemo nasjedati na taj mentalitet i početi prosuđivati stanje ljudskih dužnosti. Tek potom možemo o stanju ljudskih prava jer, da biste nekome pripisali bilo koje pravo, prije toga, kao uvjet mogućnosti, netko mora prihvatiti dužnost. Mi smo sve okrenuli naopako, eksplozija prava, a sumrak dužnosti. To je put u propast „hrama”, Europe koju je izgradilo kršćanstvo.

Ima li nade? Kako da ne! „Netko” je jednom rekao: Srušite ovaj hram i u tri dana ću ga podići…

Objava Ivica Šola: Ljudska prava nisu ljudska pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.