U toj tišini čuje se sve ono što je nestalo: smijeh djece na seoskim putovima, brujanje traktora u ranu zoru, zvuk lonaca kada bi se žene okupljale na sijelima, žamor ispred lokalne trgovine koja je danas zatvorena. Svako selo ima barem jednu kuću čije su rolete spuštene posljednji put prije deset ili dvadeset godina. Kuće čiji zidovi pamte glasove koji se više ne čuju. Kuće koje se ljušte, zarastaju, pretvaraju u spomenike jedne epohe koja nestaje u tišini, gotovo bez svjedoka.

Ipak, bilo bi pogrešno reći da u toj tišini nema ničega novog. Upravo suprotno, ispod površine seoske tišine ključa jedan drukčiji ritam. U pukotinama staroga života počinju nicati novi korijeni. Mladi ljudi, koji su prkosno odlučili ostati ili se vratiti u svoje rodne krajeve, donose drukčiju vrstu svjetlosti. Oni ne gledaju na zemlju kao na teret, nego kao na priliku. Ne vraćaju se zbog nostalgije, vraćaju se zbog vizije.

Tiha transformacija

U mnogim selima Bosne i Hercegovine danas se odvija tiha, gotovo neprimjetna transformacija u kojoj se stari koncept poljoprivrede spaja s digitalnim svijetom. U kojoj se marketing i TikTok videi susreću s tradicionalnim znanjem. U kojoj selo, koje se desetljećima prikazivalo kao simbol zaostalosti, postaje upravo ono mjesto gdje se rađaju najhrabrije ideje.

Selo nije samo prostor. Nije samo skup kuća. Selo je emocija, identitet, ritam života. Selo su mirisi pokošene trave, dima, meda, lavande. Selo su prizori djece koja trče ispred škole koja možda više ne radi, staraca koji sjede na klupi pred kućom, tresući glavom zbog vremena, politike ili novih generacija koje se ne snalaze u svijetu koji se mijenja. Selo je i toplina i hladnoća. I sigurnost i izazov. I prostor najdubljih zajedništava i prostor najdubljih usamljenosti.

Zato je priča o selu uvijek složenija nego što se čini. To nije priča samo o putu koji se ne čisti ili ambulanti koja se zatvorila. To je priča o identitetu, o pripadanju, o borbi za dostojanstvo i opstanak. Priča o odluci koja nije samo ekonomska nego i emocionalna: ostati, otići ili se vratiti.

Mladi između dva svijeta

Danas mnogi mladi u Bosni i Hercegovini žive između dva ritma: ritma grada i ritma sela. Jednom rukom drže mobitel, drugom motiku. Jednim okom prate TikTok, drugim nebo: hoće li kiša, hoće li suša, hoće li tržište izdržati? Imaju diplome agronomije, ekonomije, informatike. Govore strane jezike. Putovali su, vidjeli svijet, ali se svejedno vraćaju u svoje doline i brda.

Oni su most između prošlosti i budućnosti. Pokazuju da se danas ne mora birati između tradicije i modernosti, nego da se to dvoje može spojiti u najneobičnijoj ali najplodnijoj kombinaciji. Oni znaju pripremiti hranu za stoku, ali znaju i voditi kampanju na društvenim mrežama. Znaju prepoznati kad je zemlja spremna za oranje, ali znaju i kako se pokreće web shop. Znaju staru mudrost svojih djedova, ali znaju i nove trendove koji dolaze iz svijeta.

Gdje god pogledamo, vidimo kontraste. U jednom selu deset napuštenih kuća. U drugom mladi par gradi novu štalu. U jednoj ulici tišina koja boli. U drugoj zujanje drona koji mapira nasad borovnica. Selo je ogledalo države. Kada selo propada, to nije samo lokalna tragedija. To je šira priča o ekonomskim politikama, o nejednakom razvoju, o demografskim tokovima, o pogreškama koje se ponavljaju. Ali kada se selo budi, kada mladi na brdu podignu plastenik ili pokrenu farmu magaraca, to je dokaz da promjene nisu samo moguće nego da su već tu.

Nova vizija

Da se razumijemo: nije nostalgija ta koja vraća mlade na selo. Nostalgija je tek pozadinska melodija. Lijepa, topla, ali nedovoljna. Ono što ih vraća je kombinacija novih mogućnosti, želje za slobodom i nevjerojatne tvrdoglavosti. Nostalgija može ugrijati srce, ali ne može pokrenuti posao. Ne može kupiti sjeme. Ne može dovesti internet. Ne može otvoriti tržište. Za to je potrebna vizija. I upravo to donosi nova generacija: viziju modernoga sela koje diše starim ritmom, ali razmišlja novim jezikom.

To je slika u kojoj se motika i Wi-Fi ne isključuju. Slika u kojoj se magareće mlijeko prodaje online. Slika u kojoj se polje lavande snima dronom. Slika u kojoj se mladi farmeri pojavljuju na TikToku, a njihovi videi prelaze stotine tisuća pregleda. Slika u kojoj selo više nije zadnja opcija nego prva. To je nova priča koja se tiho piše iza brda, u dolinama, na visoravnima. Jer se o selu mora govoriti sve dok se ne postavi kao prioritet. Jer se u tišini sela krije priča o cijeloj državi. Jer selo otkriva ono što statistike ponekad ne uspiju „prevesti”: tko smo, kamo idemo, i što smo spremni žrtvovati.

A možda i zato što su upravo sela, paradoksalno, danas mjesta najvećih inovacija, najvećih osobnih hrabrosti i najiskrenijega poduzetništva. I zato ovaj uvod nije samo slika jedne tihe zore u bosanskim planinama. To je poziv da pogledamo dublje, iza zatvorenih kapija, iza zaraslih vrtova, iza općih mjesta o „nemogućem životu”. Jer tamo, na mjestima gdje mnogi vide kraj, neki mladi ljudi ipak vide početak.

Alarmantna statistika i korijeni problema

Statistički podaci potvrđuju alarmantno stanje: ruralna područja već godinama bilježe konstantan pad broja stanovnika. U nekim planinskim i teško dostupnim krajevima, poput Glamoča, Kupresa ili istočne Hercegovine, broj trajno zatvorenih kuća prelazi 60 %. Broj mladih koji ostaje ili se vraća u selo je simbolično malen. Prema nekim istraživanjima tek 10 – 15 % onih koji završe srednju školu ili fakultet odluči graditi život u ruralnoj sredini.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, više od polovice sela u određenim regijama ima prosječnu starost stanovnika iznad 55 godina. Mladi masovno napuštaju sela u potrazi za obrazovanjem i poslom, ostavljajući prazne kuće, neobrađene njive i osiromašene zajednice. On je rezultat višedesetljetnoga zanemarivanja sela, zapostavljene infrastrukture, niskih ulaganja u poljoprivredu, lošega pristupa obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, te nedostatka osnovnih uvjeta za dostojanstven život. Dugogodišnja depopulacija stvorila je začarani krug: manje stanovnika znači manje ulaganja, a manje ulaganja dodatno ubrzavaju odlazak mladih. Selo više nije samo prostor proizvodnje hrane, ono je test opstanka kulturnoga identiteta, zajedničkih vrijednosti i održivoga načina života.

Masovni odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine posljednjih godina ostavlja dubok trag u gradovima i selima širom zemlje. Mladi odlaze zbog nesigurnih radnih mjesta, niskih plaća, sporoga birokratskog sustava i osjećaja da se trud i znanje rijetko prepoznaju i cijene. Mnogi u toj odluci ne vide izbor, već nužnost. Ipak, uz te priče odlaska postoje i one koje vraćaju nadu, priče mladih koji odlučuju ostati i unatoč izazovima graditi život u svojoj zajednici. Kroz poljoprivredu, poduzetništvo, turizam i društveni angažman, oni pokazuju da promjene mogu započeti iznutra, malim koracima i velikom upornošću. Njihova energija i vjera u budućnost potvrđuju da Bosna i Hercegovina, iako suočena s brojnim problemima, još uvijek ima potencijal koji mladi mogu pretvoriti u stvarnu priliku za život.

Upornost pojedinca kao svjetlo nade

Ipak, neki mladi ljudi odluče ostati ili se vratiti u selo, ne samo zbog naslijeđa nego i zbog novih tržišnih prilika, održivoga načina života i želje da sami kreiraju svakodnevicu. Njihova upornost i vizija pretvaraju nekadašnje simbole zaostalosti u epicentre inovacija.

Alen Jusupović iz Zavidovića magistar je agronomije. On je odlučio ostati u BiH i pokrenuti jednu od rijetkih farmi magaraca u regiji. Počeo je s jednim magarcem i skromnim šatorom, a danas njegova farma „Mali Farmer” broji više od 80 magaraca, nekoliko konja i raznovrstan asortiman proizvoda od magarećega mlijeka – uključujući prirodnu kozmetiku i kapsule s liofiliziranim magarećim mlijekom. Farme poput njegove postale su i turističke destinacije, dok njegov primjer pokazuje da selo može biti prostor inovacija, poduzetništva i gospodarskoga razvoja.

Sara iz Travnika je na djedovoj zemlji zasadila lavandu i proizvodi prirodnu kozmetiku i eterična ulja. Edukativne ture kroz polja lavande privlače sve više posjetitelja. Video njezina procesa destilacije lavande na TikToku pregledalo je više od 200 000 ljudi, što pokazuje kako digitalne platforme omogućuju promociju lokalnih proizvoda i priča.

Marko iz Fojnice na društvenim mrežama svakodnevno prikazuje proizvodnju kozjega sira, brigu o životinjama i izazove svakodnevnoga života. Direktna komunikacija s kupcima omogućila mu je širenje tržišta bez klasičnih posrednika.

Projekti koji potiču održivi razvoj

Projekt „Najljepša sela Bosne i Hercegovine” udruženja Alterural, uz podršku USAID-a, nije samo estetsko vrednovanje slikovitih sela poput Lukomira, Blagaja ili Umoljana. Cilj inicijative je potaknuti održivi razvoj, očuvanje identiteta i jačanje ruralne ekonomije. Mladi sudionici projekta dobivaju edukaciju o upravljanju ruralnim turizmom, marketingu proizvoda i digitalnim alatima, čime se potiče njihova aktivnost i preuzimanje inicijative.

Selo ne mora biti relikt prošlosti. Uz znanje, strast i jasnu strategiju, može postati temelj moderne, lokalno ukorijenjene budućnosti. Posebnu ulogu u redefiniranju slike sela imaju društvene mreže. Mladi putem platformi poput TikToka i Instagrama razvijaju vlastiti brend, grade povjerenje i plasiraju proizvode direktno do krajnjega potrošača. Digitalne platforme omogućuju da lokalni proizvodi dođu do globalnoga tržišta, a selo dobiva novo lice: digitalno pismeno, tržišno orijentirano i globalno povezano. Ovaj proces također potiče mlade na inovacije i razvijanje kreativnih rješenja za svakodnevne probleme.

Pametna poljoprivreda i strateški pristup

Poljoprivreda više nije samo fizički rad od jutra do mraka. Mladi agronomi i tehnološki obrazovani koriste dronove za nadzor usjeva, senzore za vlagu tla, GPS navigaciju i aplikacije za automatizaciju navodnjavanja. Ti primjeri pokazuju da je poljoprivreda danas kombinacija znanja, planiranja i strateškoga pristupa, što čini posao privlačnijim mladima i ekonomičnijim za zajednicu.

Nezaobilazan uvjet: sustavna podrška institucija. Entuzijazam pojedinca nije dovoljan. Selo zaista može živjeti samo uz: pouzdanu infrastrukturu, dostupnu zdravstvenu zaštitu, kvalitetno obrazovanje, stabilne subvencije i potpore, administraciju koja potiče, a ne guši inicijative. Primjeri uspješnih ruralnih politika iz drugih zemalja, poput Hrvatske ili Slovenije, pokazuju da kombinacija poticaja i edukacije može zaustaviti depopulaciju i oživjeti sela. BiH bi mogla primijeniti slične modele kroz lokalne razvojne planove i međunarodne fondove.

Bijeg u smiraj

Selo u BiH nalazi se na prekretnici: jedna staza vodi prema daljnjem propadanju, druga prema transformaciji. Motika može ostati simbol nazadovanja ili postati alat suvremenoga razvoja ako je u rukama mladih koji spajaju tradiciju i tehnologiju. Motika je možda ostala ista, ali ruke koje je danas drže više ne sanjaju bijeg. Sanjaju rast, povezanost i zajednicu. Sanjaju bijeg iz prenapučenih gradova i iskrivljenih vrijednosti u smiraj sela i čestitost vlastitoga rada.

U kombinaciji motike i Wi-Fi-ja, magarećega mlijeka i TikToka, lavande i dronova krije se ključ opstanka i budućnosti sela u BiH. Ako se mladima da prilika i podrška institucija, ruralni prostor može postati simbol inovacije, održivoga razvoja i životnoga zadovoljstva. Selo nije prostor bez budućnosti – ono je prostor bez granica.

(Anita Kukolj, magistra poljoprivrede)

Objava Budućnost je na selu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U katoličkoj vjeri ta ravnoteža nije nova. Sveto pismo potiče ono što naziva bratskim ispravljanjem – čin vođenja drugoga s ljubavlju, za njihovo dobro, a ne za naše vlastito zadovoljstvo. Isus kaže: „Pogriješi li tvoj brat, idi i ukori ga nasamo.” (Mt 18,15). To je poziv na iskrenost uparenu s poniznošću: opomena koja se daje privatno, osobno i suosjećajno.

To nije uvijek lako. Većina nas ili izbjegava sukobe ili u njih ulazi prebrzo, pogrešno predstavljajući grubost i izravnost kao vrlinu. Prava konstruktivna kritika zahtijeva duhovnu zrelost što znači da govorimo istinu s nježnošću, znajući da nam cilj nije pobijediti u raspravi, već pomoći drugome da raste.

Kako to možemo učiniti u praksi?

1. Provjeri svoj motiv

Prije nego što išta kažeš, zapitaj se: Zašto ovo govorim? Ako odgovor uključuje ponos, nestrpljenje ili želju da dokažeš nešto, bolje je zastati. Iskrena kritika proizlazi iz ljubavi i želje da pomogneš drugome da procvjeta, a ne da se osjećaš nadmoćno.

2. Odaberi pravi trenutak

Vrijeme je ključno. Osoba koja je već uznemirena ili posramljena teško će čuti čak i najblaže riječi. Papa Franjo često je govorio o „apostolatu uha”: umijeću slušanja prije govora. Kada razumijemo nečiju situaciju, naša kritika prirodno postaje blaža, ljudskija i daleko učinkovitija.

3. Govori o dobru

Čak i kada ukazuješ na ono što nije u redu, započni s onim što je dobro. Svi bolje reagiramo kada se prizna naše dostojanstvo. Sveti Pavao bio je majstor u tome; njegove poslanice često započinju pohvalom vjere zajednice prije nego što se dotaknu njezinih propusta. Na sličan način, priznavanje onoga što netko dobro radi otvara vrata da čuje što bi moglo biti bolje.

4. Neka dobrota i ljubaznost budu u središtu

Dobrota i ljubaznost ne znače izbjegavanje istine već znače iznošenje istine s nježnošću i empatijom. Cilj je obnoviti, a ne kazniti. „Sve vaše neka bude u ljubavi!” (1 Kor 16,14) dobar je podsjetnik za svakoga tko je u iskušenju da bude previše grub ili pretjerano izravan.

5. Budi spreman primiti

Davanje kritike s milošću također znači biti spreman primiti je. Kada ponizno prihvaćamo povratnu informaciju, pokazujemo ono što želimo da i drugi učine i pretvaramo kritiku u razmjenu milosti.

U svojoj srži, konstruktivna kritika je djelo milosrđa. Potrebna je hrabrost za govor, poniznost za slušanje i ljubav za ustrajnost. Kada se dobro izvede, postaje čin prijateljstva i to onakav koji pomaže drugima da rastu dok istovremeno tiho pročišćava i naša vlastita srca.

Možda je skriveni dar ljubaznog davanja konstruktivne kritike baš to što pokušavajući pomoći drugome da postane malo bolji i sami postajemo bolji.

(Aleteia)

Objava Kako ljubazno dati konstruktivnu kritiku pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Budimo iskreni: stoljetne navike (namjerna igra riječi: redovničko odijelo habit (eng. navika)) čine se jako udaljenima od današnjih slušalica i playlista, donosi Aleteia. Ali u stvarnosti, svaki red unosi svoj vlastiti ritam u Crkvu, poput božanskog albuma. Dakle, evo našeg pogleda na sedam klasičnih katoličkih redova kao glazbenih raspoloženja. Pritisnite Play.

Franjevci – Indie Folk

Oni su bosonogi. Vole seoski krajolik i prirodu. Folk glazba se uvijek vrti oko autentičnosti („tri akorda i istina“) i oko akustične radosti. Takva je vibra franjevca koji na gitari svira Hvalospjev brata Sunca. I još nešto. Vjerojatno bi kompostirali notni zapis. Zamislite sv. Franju Asiškoga kao originalnog indie folk kantautora, koji propovijeda pticama, ne mareći za slavu, ali potpuno rasprodan na svakom srednjovjekovnom gradskom trgu.

Isusovci – Jazz

Strukturirano? Da. Improvizirano? Također da. Isusovci su glazbeni ekvivalent sola Theloniousa Monka odsviranog u dvorani katoličkog sveučilišta. Čitaju (barem) pet (modernih) jezika i prije doručka ležerno se bore protiv hereza. U osnovi, to je jazz s doktoratom. Ali nemojte se zavaravati – ispod akademskog sjaja krije se duboki, kontemplativni puls. Zamislite Milesa Davisa kako susreće svetog Ignacija: suptilno, intenzivno i onako kako se mijenja svijet.

Dominikanci – Gregorijansko koral susreće izgovorenu riječ i hip-hop

Red propovjednika ne bi se zadovoljio samo jednim žanrom. Nastup bi otvorili srednjovjekovnim koralom, a zatim bi ubacili teološki bujan monolog u besprijekornim stihovima. Zamislite Tomu Akvinskog s mikrofonom. Istina, ali učini je lirskom. Dominikanci su originalni kreatori sadržaja – podjednako su zastupljeni i ljepota i argument. To je liturgijski rep s tamjanom „kapi mikrofona“.

A tu su i Hillbilly Tomisti (američki bluegrass bend) – isti dominikanski DNK, ali s violinama, harmonijama i Dobro gitarom (američka marka rezonantnih gitara) . Ovi fratri koji sviraju bluegrass možda se čine više kao predvorje nego kao propovjedaonica, ali nemojte se zavaravati: oni propovijedaju. Njihovi albumi nalaze se na Billboardovoj ljestvici, a njihove turneje prelaze zemlju poput katekizma na kotačima. Nazovite ih apalačkom iznimkom (planinski masiv na istočnom sjeveru Amerike).

Salezijanci – Pop s mladenačkom energijom

Osnovani za djecu s ulice, voljeni od tinejdžera i pokretani radošću. Salezijanci su pop (doista, „S-pop“) – sa smislenim tekstovima, ritmom za pljeskanje i barem jednom promjenom glazbenog ključa koja zvuči kao nada. Upozorenje: može uključivati improvizirane skečeve. Oni su pop zvijezde vjerskog života s primjesama košarkaškog pastorala i iskrenih životnih savjeta.

Karmelićani – Sveta ambijentalna elektronika

Najtiši red s najglasnijim misticima. Karmelićani žive za samoću i duboki unutarnji život. Njihov žanr bi bio minimalistička ambijentalna pjesma koja polako preuređuje vašu dušu – savršena za kuhanje sa svetom Terezom Avilskom (nikad ne zaboravite da „Gospodin hoda među loncima i tavama“) ili pisanje sa Ivanom od Križa. Ali, oh, iznenađenje, nema teksta – samo odjek božanskog u tišini. To je glazba noćne smjene duše.

Benediktinci – Zborske harmonije

Benediktinci se ne žure. Pjevaju časoslov, kuhaju pivo i nekako čine da „stabilnost“ zvuči poetski. Njihova zvučna podloga? Mirna polifonija, osmišljena za molitvu i eventualno pečenje kiselog tijesta. To je glazba koja je misteriozno kompatibilna sa zavjetom šutnje.

Njihovi životi su u biti Spotifyjeva playlista „Monastic Moods“ – ali 1500 godina ispred algoritma.

Trapisti – Minimalna avangarda susreće svetu tišinu

Ako bi jedna nota mogla trajati 45 minuta, a ipak biti duboka, to bi bila trapistička glazba. Tišina im je (doslovno) ritam, a život im je u osnovi duhovni remiks pjesme “Smiri se i znaj da sam ja Bog” – koji se zauvijek ponavlja. Njihov žanr zapravo nije glazba. To je sveti šum vremena koje prolazi dovoljno sporo da primijeti Boga.

Stoga, sljedeći put kada se mučite s molitvom, razmislite o stvaranju vlastitog duhovnog soundtracka. Jer, da, Crkva pjeva mnogim glasovima – a neki od njih zvuče kao folk, jazz ili božanski lo-fi. Kao što nije sveti Augustin slavno rekao: “Tko ima playliste, moli dvaput.”

Objava Kada bi katolički crkveni redovi bili glazbeni žanr pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ulazak

Prije samog ulaska u crkvu, mobitel treba po mogućnosti ostaviti na prikladnom mjestu, isključiti, ili barem stišati.

Pri ulasku u crkvu trebamo završiti sve započete razgovore. U „Božjoj kući” želimo se sabrati i čuti Boga što nam govori, a to sigurno nećemo moći čuti ako nastavimo međusobno razgovarati.

Kada uđete u crkvu nemojte ostati kod ulaza, osim u slučaju da ne možete dalje.

Neprimjereno je ulaziti u crkvu, a pogotovo biti ispred stola Gospodnjeg, s rukama u džepovima.

Pozdravljanje

Ako, dok idemo na pričest, u blizini primijetimo nekoga poznatog, ne treba se rukovati, pozdravljati, grliti ni mahati toj osobi. Dovoljno je glavom dati znak da smo vidjeli i prepoznali poznatu osobu.

Napuštanje crkve prije otpusta i blagoslova

Nemojmo napuštati bogoslužje prije završnog blagoslova i otpusta, osim u slučaju nužnosti. Nemojmo crkvu tretirati kao kafić u koji možemo doći i iz njega otići kako nam drago. U nekim župama postao je gotovo „običaj” da ljudi nakon pričesti izlaze i u blizini crkve razgovaraju. Svojim prijevremenim izlaskom lišeni ste blagoslova s misnog slavlja.

Odjeća

U svim područjima našeg života, trebali bismo ponuditi naše najbolje za Isusa Krista, a isto vrijedi i u pogledu odijevanja. Na liturgiji trebamo Kristu ponuditi našu najbolju, a ne našu svakodnevnu odjeću. Također, trebamo se obući pristojno, a ne provokativno čime skrećemo pozornost na sebe.

Pjevanje u crkvi

Svima je dopušteno pjevati u crkvi, bez obzira na to imamo li dobar sluh ili ne. Pjevanje u crkvi nije natjecanje u pjevačkim sposobnostima, već čin molitve. Svi smo pozvani sudjelovati, a nijedan iskreni pokušaj nije pogrešan.

Kašnjenje

Ako zakasnimo na misu, trebamo ostati u blizini ulaznih vrata i pričekati trenutak kada je služba u stanci. Tek tada možemo zauzeti mjesto u najbližoj klupi. Na taj način ne ometamo tok obreda i ne stvaramo neugodnosti drugima.

Pokrivala za glavu

Muškarac (mladić, dječak) ulazeći u crkvu u znak poštovanja prema Bogu uvijek treba skinuti kapu ili šešir. Žene (djevojčice, djevojke) kapu ili šešir mogu ostaviti, ali imati na umu da nije lijepo ukoliko njihov šešir zaklanja pogled drugim osobama prema oltaru. Za vrlo malenu djecu ova pravila ne važe.

U blizini crkve

Ako se vozimo pored crkve, nećemo trubiti ili projuriti punim gasom. Nemojmo u blizini crkve stvarati buku dovikivanjem, zviždanjem ili preglasnim smijehom. Možda je baš u tom trenutku zadušnica za nekoga koga njegova obitelj oplakuje, ali i tijekom službe Božje nije ugodno čuti zvukove koji su u neskladu s ugođajem vjerskoga obreda.

U drugom vjerskom prostoru

Ako se nađemo u prilici da smo na službi u bogoštovnom prostoru neke druge vjere, ponašajmo se kao vjernici te vjere. Ako svi sjede i mi ćemo sjesti, a kad ustanu, činimo isto. Dijelove obreda koje zahtijevaju klečanje, klanjanje i križanje nismo dužni slijediti.

Bonton u crkvi nije samo skup pravila, već odraz našeg poštovanja prema svetištu, vjernicima i svetoj misi kojoj prisustvujemo. Ponašanje u crkvi govori više o nama nego što mislimo, stoga neka bude odraz naše unutarnje duhovnosti i pažnje prema drugima.

(Priredila: Ivanela Brković)

Objava Pravila lijepog ponašanja u crkvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glazbu potpisuje David Glibo, tekst Žarko Madžar, a za aranžman je zaslužan Josip Vukoja.

Videospot je realizirala produkcijska kuća Bonk, a produkciju i režiju potpisuju Goran Stojkić i Joško Klarić – dvojac s bogatim iskustvom i zapaženim radom na brojnim uspješnim projektima. Njihova vizualna interpretacija pjesme dodatno je istaknula njezinu snagu i poruku.

Etno skupinu Čuvarice vodi Biljana Glibo, magistra glazbene kulture i etnomuzikologije, koja s predanošću djeluje na očuvanju i promociji nematerijalne kulturne baštine Rame i šire regije.

Veliko hvala svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji ovog projekta. Posebna zahvalnost ide i svima vama koji nas vjerno pratite i podržavate. Zajedno čuvamo ono što nas oblikuje – glazbu, identitet i tradiciju.

Link :https://youtu.be/9jxZVnmox7c?si=1OxeyCRjhs0qYQZ5

Objava “Čuvarice” predstavile novi videospot “Misečino” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

S druge strane, na dohvat ruke nam se nudi jedan potpuno drugi način provođenja našeg odmora koji je dokazano odličan za „punjenje baterija”, pravi odmor koji nas psihofizički odmara i obnavlja, a ne iziskuje velike financijske troškove. Radi se o odmoru provedenom u prirodi – planini, šumi, negdje uz rijeku, jezero ili slično. U znanstvenim krugovima boravak u prirodi danas nazivaju „zelenom terapijom” ili „ekoterapijom”, zbog niza nevjerojatnih učinaka za zdravlje. No, danas je čovjek udaljen od prirode što pokazuje veliki postotak bolesnih ljudi, jer ljudsko biće je kreirano da živi unutar prirode sa svime što ona predstavlja, a ne unutar umjetnih betonskih naselja u kojima je čovjek izoliran i „izvađen” iz svoga prirodnog okružja za koji je namijenjen i kojemu je prilagođen. Poseban problem je današnji način života koji je užurban do te mjere da „moderni” čovjek više ne nalazi vremena niti za samoga sebe, a kamo li za druge, u svakodnevnoj utrci za stjecanjem što više materijalnoga, okružen mnoštvom različitih „pametnih” uređaja, priuštivši sebi na taj način razinu stresa koja je velika vjerojatno kao nikada u dosadašnjoj povijesti.

Šumska medicina

Japanci, kao jedna od najrazvijenijih nacija na svijetu, još su davno spoznali veliki utjecaj šume na cjelokupno zdravlje pojedinca. Još daleke 1981. godine japanska Uprava za šume je na osnovu rezultata istraživanja japanskih znanstvenika utvrdila učinak na zdravlje ljudi koji nastaje udisanjem šumskog zraka u 24 različita šumska područja. Ova tehnika postala je standardna u preventivnim programima zdravstvenog turizma Japana. Zadnjih godina užurbano se razvija nova grana medicine, tzv. „Forest medicine” ili „Šumska medicina”. To je nova grana medicine koja se bavi utjecajem boravka u šumi na ljudsko zdravlje i predstavlja interdisciplinarnu znanost koja obuhvaća elemente alternativne medicine, medicine temeljene  na dokazima iz preventivne medicine. Godine 2011. osnovana je Internacionalna organizacija šumske medicine – INFOM koja objedinjuje napore svjetskih stručnjaka za maksimalno iskorištavanje učinka boravka u šumi na zdravlje ljudi i kvalitetan život. Danas postoji mnoštvo istraživanja širom svijeta, a najviše u Japanu, u vezi zdravstvenih učinaka tzv. kupanja u šumskom zraku. Ta istraživanja su dokazala da boravak i šetnja šumom imaju veliki utjecaj na snižavanje krvnog tlaka, srčani ritam, razinu važnih hormona i normalizaciju živčanih procesa u našem organizmu te mnoge druge funkcije organizma. Samo dva sata provedena u šumi mogu značajno podići imunitet, prema nekim istraživanjima i za 50 posto. Stručnjaci tvrde da se, pored dobrobiti kretanja, tajna krije i u fitoncidima, to su tvari koje „izlaze” iz drveća i biljaka i daju šumskom zraku ljekovita svojstva. Posebno kada je riječ o crnogoričnoj šumi ili šumi bogatoj ljekovitim biljem, dobrobiti su višestruke. Šetnje šumom (barem vikendom), prema istraživanjima mogu značajno utjecati na prevenciju malignih bolesti uz već dobro poznato opuštanje i meditacijsko djelovanje šume na ljude. Neki istraživači tvrde da za nekoliko sati provedenih u šumi „napunimo baterije” za sljedeća dva tjedna. Kada su znanstvenici testirali ljude prije i poslije dvosatne šetnje šumom pronašli su kod njih nakon dvosatne šetnje 50 posto i više tzv. T stanica, a znamo da T stanice čine osnovu imuniteta našeg organizma. Imali su niži krvni tlak, osjećali su smirenost kao i bistrinu u glavi. Japanski znanstvenici su nakon svojih istraživanja došli do zaključka da šumsko drveće i biljke emitiraju u okoliš antimikrobne hlapljive organske spojeve biljnih derivata, koji se, da ponovimo, nazivaju fitoncidi, da bi istrijebili gljivice i bakterije. Šumska stabla su često stotinama, ako ne i tisućama godina stara. Drveće i druge biljke usavršile su zaštitu, odnosno spojeve koji mogu ubijati gljivice, bakterije i ostale štetne uzročnike bolesti.

Potencijal za zdravstveni turizam

Zaključno rečeno, boravak u šumi ima višestruke povoljne učinke na naš organizam od kojih su samo neki opskrba tijela vitaminom D, povoljan utjecaj na vid, prevencija malignih bolesti, bolju kvalitetu sna, povoljan utjecaj na mentalno zdravlje, smirenje i oslobađanje od stresa, opuštanje, jačanje imuniteta, smanjenje depresije, ljutnje, poboljšanje raspoloženja, povećana sposobnost koncentracije, čak i kod djece sa poremećajem pažnje, ubrzan oporavak nakon operacije ili bolesti i mnoštvo drugih povoljnih učinaka na cjelokupno zdravlje organizma. Ovaj vid zdravstvenog turizma bi mogao biti značajna gospodarska grana u našoj zemlji koja obiluje vrhunskim prirodnim resursima.

Stoga je preporuka svima da svoje godišnje odmore ili slobodno vrijeme provedu u prirodi bogatoj crnogoričnom šumom, cvjetnim planinskim livadama, uz šum rijeke ili potoka, miris ljekobilja i eteričnog šumskog zraka, pjev ptica, da osjete ljepotu i spokoj planinske noći sa čarobnim zvjezdanim nebom, te na taj način urone u mirnoću poput naših dalekih predaka koji su znali živjeti sa prirodom i u prirodi. Svatko tko samo jednom osjeti sve nabrojane blagodati boravka u prirodi uvijek će joj se rado i sve češ­će vraćati i na taj način preventivno djelovati na mnoge bolesti ali i svoj život učiniti ljepšim, vedrijim uz osjećaj punine psihičkog i tjelesnoga zdravlja.

Objava Zelena terapija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prisjetio sam se nekih dijelova iz Biblije i priča o Izgubljenom sinu mi se učinila savršenom. Kako bi je moja kći mogla razumjeti i poistovjetiti se s njom, nisam isticao religijsku dimenziju, nego sam je prilagodio njezinom uzrastu. Rekao sam joj da je sin ostavio svoga oca i otišao s velikom sumom obiteljskog novca, kupio je sebi sve igračke koje je ikad želio imati, a zatim je dokasno gledao filmove. Moja je kći shvatila što je učinio i gdje je pogriješio. Priča je bila hit! Vrlo dobro se povezala s njom i izrazila je zaprepaštenost što je sin napustio svoga oca. Ja to nikad ne bih učinila!, uvjeravala me.

No, to nije sve što smo naučili. Kad sam došao do dijela priče u kojem se sin odlučio vratiti ocu, morao sam joj opisati koliko je to bilo teško: osjećao je mješavinu srama i straha od osvete. Pokušao sam povezati ova dva osjećaja, jer sam ih osobno iskusio i mogu ih razumjeti. Mislim da i drugi mogu. Osjećaji koje je proživljavao izgubljeni sin glavni su razlozi zašto se većina nas drži dalje od Boga.

Moja kći nije imala problema s razumijevanjem nesretnoga sina koji se trebao poslije svega suočiti s ocem. Njezin odgovor mi je, međutim, otvorio oči prema jednom aspektu moje vjere koji često zanemarim.

Pokušavajući pronaći rješenje, zastala je i naglas upitala: Je li on imao majku?

Djetetu je bilo sasvim jasno da nam je ponekad mnogo lakše pristupiti prvo majci. Moja je kći instinktivno znala kraj priče o izgubljenom sinu: ponovno će se susresti s ocem i cijela će obitelj biti na okupu.

Posredovanje majke bio je njezin prirodni impuls, a ne nešto što ju je trebalo podučavati.

To je itekako imalo smisla.

Tako me zapravo moja kći podsjetila na važnost Nebeske Majke u našem svakodnevnom životu i potrebama.

Objava Moja me 5-godišnja kći poučila važnosti Djevice Marije u našim životima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala, da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je, zapravo, mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.

“Jedan, dva, tri.” počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti kamo se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njezinih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je Ludost izbrijavala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

“Milijun”, zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su od straha iskočile iz kratera. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.

Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u spaljenoj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.

Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a Ludost je prati kamo god ona ide.

(Godišnjak Kalendar sv. Ante, 2005.)

Objava Priča o ljubavi i ludosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Voda reče:

Mene ćete lako naći, jer me posvuda ima. Dođete li na more, tu sam, na svakom jezeru, u svakoj rijeci prisutna sam. Pristupite li izvor-vodi u planini ili potoku koji odatle nastaje, ili bilo kakvoj bari ili bunaru – i tu sam. Svuda sam prisutna. Samo me pozovite i eto me!

Tako je i sa mnom, reče Vjetar. Lako ćete me naći, ako pođete u planinu, u brda, tu sam skoro uvijek. Na moru isto tako. Ma dovoljno vam je da otvorite u kojojgod kući dva suprotna prozora i ja sam već tu.

Dok su oni tako govorili Dobar glas je tužno stajao po strani i šutio. Kad su Vjetar i Voda navalili na njega da se i on izjasni kako će ga najlakše naći, on tužno uzdahne i reče:

Ja se nikad ne vraćam! Tko mene izgubi, nikad me više neće naći.

(Kalendar Dobri Pastir 1982. godine)

Objava Izgubljeni dobar glas je teško povratiti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Blagoslovljeni koji znaju da mi uši s mukom razabiru riječi.

Blagoslovljeni koji prihvaćaju moj oslabljeni vid.

Blagoslovljeni koji su odvratili pogled kad sam jutros prevrnuo kavu.

Blagoslovljeni koji se sa smiješkom zaustavljaju da bi pročavrljali sa mnom.

Blagoslovljeni koji nikad ne kažu: “Danas ste to već dva puta ispričali.”

Blagoslovljeni koji gledaju u meni biće dostojno ljubavi i poštovanja.

Blagoslovljeni koji pogađaju da nemam više snage nositi svoj križ.

Blagoslovljeni koji svojom ljubavlju uljepšavaju dane što mi još preostaju na ovom putu k Očevoj kući.

(Esther Mary Walker)

Objava Blaženstva za prijatelje starih pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.