Svjetlo riječi

Ljubav i vjernost II.: Od osjećaja do odluke – rađanje duhovne ljubavi

2026-04-17T13:29:32Z

U prethodnom članku, naslovljenom „Od strasti do osobne predanosti”, bilo je rečeno da se ljubav koja želi biti istinska ne može zadržati na razini osjećaja ili prolazne strasti, nego mora sazrijeti u osobnu predanost i vjernost. Vjernost nije vanjska obveza nametnuta ljubavi, nego njezin unutarnji zahtjev i oblik u kojem se ljubav produbljuje, pročišćuje i postaje plodna. U ovom ćemo tekstu razmatrati kako se u čovjeku rađa i odgaja ljubav koja ne reagira, nego izabire. Jer samo ljubav koja je voljna jest istinski duhovna. Sveti Ivan nas uči: Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom (1 Iv 3,18). Tek takva se ljudska ljubav može ukorijeniti u Božjoj vjernosti, u njegovu daru milosti, i postati trajno „da” Bogu i bližnjemu, donositi radost i postati put svetosti.

Tri stupnja hoda ljubavi

Ljubav započinje u osjećaju, ali ne završava u njemu. Na svom putu prema zrelosti ona mora prijeći iz sfere nagona i emocije u prostor slobodne odluke i duhovne odgovornosti. U mladosti često mislimo da je dovoljno „osjećati”; da je ljubav toplina srca i privlačnost koja nas pokreće, da se mjeri razinom ugode i zadovoljstva. No s vremenom se pokaže da ljubav koja se ne preobrazi u odluku ne može preživjeti ni prve oluje života. Kršćansko iskustvo nas uči da ljubav sazrijeva kao čovjek: polako, kroz borbe i kroz rast, kroz svjetlo i tamu, u vjernosti svakodnevnom darivanju.

U tom hodu ljubav prolazi tri stupnja: osjećaj, odluku i milost. Ta tri koraka ne poništavaju jedan drugoga, nego se nadograđuju – kao tri razine pokreta ljudskoga srca. Ljubav raste kada je vođena umom oblikovanim umskim krepostima i kada se učvrsti u volji. To je put na kojem se pročišćava i postaje duhovna, a kao takva sposobna dosegnuti svoju svrhu i puninu u predanju Bogu.

Prvi stupanj ili korak jest ljubav osjećaja. Svatko od nas poznaje onu prvu iskru ljubavi, koju tako lako rasplamsa ljepota koja nas privuče, pogled koji nas dotakne, prisutnost koja u nama pobudi radost. Riječ je o ljubavi na razini osjećaja, ljubavi koja nas zahvaća u dubinu osjetilnosti i osjećajnosti. Može biti nevina i čista, i često je obilježena određenom spontanošću. Ona je dar stvaranja, poput materijalnoga odraza ljepote i životnosti koje nas nadilaze. Njezina sposobnost da bude privučena lijepim i dobrim, njezina sposobnost da omekša ljudsko srce i učini ga sposobnim za primanje, čini je u tom smislu bližom božanskoj ljubavi, koja je privučena Dobrom, nego voljnoj ljubavi vođenoj isključivo razumom.

Ali osjećajna ljubav, ako ostane sama, brzo izgubi snagu. Osjećaji su poput vjetra: pokreću jedra, ali ne određuju smjer. Oni su početak, ali ne i cilj. Bez razuma i volje, osjećaj lako postane imanje, želja da drugoga posjedujem, a ne da mu pripadam. Zato je potrebno da ljubav osjećaja bude pročišćena i usmjerena. Da bi postala osobna, u skladu s ljudskom naravi, mora se otvoriti istini o drugome i njegovu istinskom dobru, a ne samo vlastitom užitku. Tu započinje odgoj srca ili askeza ljubavi – proces kojim osjećaj prerasta u sposobnost darivanja i sebedarja. Ne radi se tu o potiskivanju osjećanja, nego o tome da ih se nauči stavljati u službu istinskoj ljubavi. Ta ljubav se ne protivi osjećajima, nego ispravlja njihovu sklonost ka zlu i vodi ih k punini, gdje se više ne traži posjedovanje, nego zajedništvo.

Drugi stupanj ili korak jest ljubav odluke. Ona je čin volje – volje slobodne da se daruje. Više je ne rađa dojam, nego izbor, odluka. U njoj čovjek otkriva da ljubiti znači htjeti dobro drugome, pa čak i onda kada osjećaji utihnu ili kada nas navode na mržnju i osvetu. „Hoću voljeti” – te dvije riječi čine granicu između nezrelosti i zrelosti.

Danas se rijetko govori o volji. A i kada se govori, najčešće je to u iskrivljenom značenju ili s negativnim stavom. Prema tradicionalnom katoličkom nauku, volja nije puka sposobnost djelovanja, nego duhovna težnja prema dobru koje razum spoznaje. Ona je, zajedno s našim umom, duhovna moć naše besmrtne duše. Kad volimo voljom, ljubav postaje osobni slobodni čin. To je trenutak kad ljubav dobiva moralnu i duhovnu dimenziju: ona postaje izbor dobra, a ne odgovor ili reakcija na privlačnost.

Zato ljubav volje ne isključuje osjećaje, nego ih usklađuje s istinom. Tada srce i razum djeluju zajedno: srce daje toplinu, razum pokazuje smjer, a volja čini da ljubav postane postojana. Tko voli voljom, uči ostati i kad osjećaji izblijede, jer zna da ljubav nije raspoloženje nego vjernost.

To je trenutak ljudskoga sazrijevanja osobe, u tom pojavku i rastu osobne ljubavi – ljubavi koja prepoznaje drugoga kao neponovljivu osobu, vrijednu po sebi, i želi njezino dobro bez traženja vlastite koristi. To je trenutak kad „ja” i „ti” postaju „mi”, ali bez gubitka slobode. U toj dinamici ljubav počinje nalikovati na prijateljstvo: slobodnom daru koji želi i gradi zajedničko dobro.

Treći stupanj ili korak jest božanska ljubav. To je duhovna ljubav u kojoj božanska milost preobražava ljudskost. Ona nadilazi čovjeka jer izvire iz Boga. Ova duhovna ljubav nije tek snažnija ljudska odluka, nego sudjelovanje u Božjoj ljubavi. Sveti Pavao piše: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!” (Rim 5,5).

To znači da istinska ljubav nije samo ono što činimo mi nego ono što Bog čini u nama. Božja milost nije puki dodatak našim ljudskim naporima niti tek pomoć ondje gdje naša volja slabi, nego snaga koja zahvaća cjelokupnu ljudskost – duh, dušu i tijelo. Tada ljubav prestaje biti samo ljudski napor i postaje dar Duha Svetoga. Ona nas uči da istinski ljubiti znači sudjelovati u samom Božjem načinu postojanja: biti dar.

Zato duhovna ljubav ne gleda više samo lice drugoga, nego u njemu prepoznaje Stvoriteljev trag. U njoj ljubav i vjernost postaju jedno, jer Duh Sveti čini da čovjek ostane u onome što ljubi. Kad ljubimo u Bogu, ljubav postaje poput molitve: ne traži da bude shvaćena, nego da se daruje. To je ljubav koja ne prestaje jer je ukorijenjena u Onome koji je vječan.

Ljubav sazrijeva u predanju

Put od osjećaja do odluke, a zatim do milosti, put je rasta u slobodi. Na početku ljubav prima; na kraju se daruje. Na početku traži da bude voljena, a na kraju postaje sposobna ljubiti i onda kada ne prima odgovor. U tom sazrijevanju ljubav sve više nalikuje na Krista: ona ne čeka povoljne uvjete, nego se daruje do kraja (usp. Iv 13,1).

Takva je ljubav najčišći izraz slobode. Ona se ne boji obveze jer zna da je svaka vjernost plod slobodnoga „da”. I zato ona više ne govori mnogo o sebi, nego šuti i djeluje: u svakodnevnoj službi, u postojanosti malenih gesta, u tihoj prisutnosti. Tada ljubav postaje djelotvorna istina, djelo koje ostaje za život vječni (usp. Iv 6,27).

Put predanja kao put rasta u ljubavi izrazito je osoban. Ne postoje dva identična sveca, jer Bog voli raznolikost: svatko od nas odražava nešto od njegove ljepote i dobrote, ne iscrpljujući je nikada potpuno. Ipak, postoje određene zakonitosti duhovnoga rasta koje su svima zajedničke, jer dijelimo istu palu ljudsku narav i isti poziv na vjernu ljubav. Te su zakonitosti opisali velikani katoličke duhovnosti sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa, pokazujući kako se ljubav čisti, produbljuje i učvršćuje u vjernosti kroz kušnje. Isus ih je sažeto izrekao riječima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24) – jer samo ljubav koja ostaje, i kad boli, postaje istinski slobodna i zrela.

Objava Ljubav i vjernost II.: Od osjećaja do odluke – rađanje duhovne ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mirta (smirna)

2026-04-17T13:31:40Z

Tema ove kolumne je mirta (smirna). Latinski, stručni naziv je Commiphora myrrha.Smirna ili mirta je drvo od kojega se dobiva mirisna smola koja se izrađuje od različitih drveća koja rastu u Arabiji, Jemenu, sjevernoj i istočnoj Africi, Somaliji i Sudanu, ali i na čitavom Mediteranu pa i kod nas na južnom i srednjem Jadranu, Kvarnerskim otocima i u Istri kao tipični predstavnik makije. Za proizvodnju ove smole, smirne, koristi se uglavnom drvo mirta koje je naša tema.U narodu se naziva još i mrča, mrčica a u Dalmaciji mrtina.

U grčkoj mitologiji pripadala je božicama Afroditi i Demetri, a u rimskoj – Veneri. Kod Židova je ona jedna od 4 svete biljke. Kod nekih europskih naroda i u Ukrajini cvijet mirte se nosi na vjenčanjima. Na Mediteranu je ona simbol ljubavi i besmrtnosti. Raste do 6 metara visine, a osim što je impresivna svojim rastom, zanimljiva je zbog svoje sposobnosti izlučivanja guste gumenaste smole nakon što joj se zareže kora. Ta smola, bogata i aromatična, odiše snažnim, slatkastim mirisom koji je stoljećima cijenjen u mnogim kulturama. Iz ove smole se dobiva i ulje. Tijekom tisuća godina, smirna, smola se koristila za izradu parfema i u liječenju. Ima mirisne kožaste listove i bijele zvjezdaste cvjetove koji se javljaju od travnja do kolovoza. Plod joj je mnogosjemena tamnoplava bobica.

Mirta je začinska i ljekovita biljka. Od listova se dobiva eterično ulje koje se primjenjuje u aromaterapiji, a od bobica se prave razni likeri, želei, začini. Bobice su se, u doba gladi, sušile i mljele te upotrebljavale kao zamjena za brašno. Sušene, mljevene bobice služe kao zamjena za papar, a cijele se stavljaju kao začin umacima. Listovi, također, služe kao začin koji mesnim jelima daju poseban okus.

U Sv. pismu čitamo da su tri kralja donijeli Isusu za poklon tri dara: zlato, tamjan i smirnu. O tome piše sv. Matej, evanđelist: „Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu.” Evanđelist Marko piše kako su vojnici Isusu, dok je visio na križu, nudili namirisano vino. On piše doslovno: „I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze.” Poznato je da su u to vrijeme vinu dodavali malo smirne, da bi dobili lijep miris. I evanđelist sv. Ivan piše u svom Evanđelju ovako: „A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloje. Uzmu dakle tijelo Isusovo, poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.” Moramo znati da je kod starih Egipćana, u Rimskom Carstvu i u Izraelu mirta bila glavni sastojak za balzamiranje mrtvih. Evanđelist Luka u svom Evanđelju, piše kako je grešnica Marija Magdalena došla do Isusa koji je bio u kući kod jednoga farizeja: „Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.” Poznato je da su u to vrijeme pravili pomasti od smirne.

U Isusovo vrijeme, a i prije njegova vremena, koristila se smirna ne samo u Izraelu nego i u Rimskom Carstvu, Egiptu, Indiji i Kini, za kađenje, ali i kao dodatak hrani, zatim kao lijek, a osobito u liječenju rana i kožnih bolesti. Redovito se pravila mast, a glavni sastojak je bila smirna.

Ulje od smirne dobiva se iz listova ove biljke. U njezi kože ona djeluje tako da zateže kožu, zaustavlja krvarenje i potiče prokrvljenost. Ona djeluje kao antiseptik, uništava gljivice, dezinficira i sprječava upale te potiče zacjeljivanje rana. Uz to ima vitalizirajuća svojstva te jača kožu. Odlična je kao sastojak u proizvodima za njegu jer je vrlo djelotvorna kod kožnih problema i ekcema te u proizvodima protiv starenja kože, pa i u vodici za usta kod problema sa zubima. Budući da smirna ima općenito vrlo dobra njegujuća svojstva, koristi se i u ostalim mnogobrojnim proizvodima za njegu i zdravlje tijela. Njezini ljekoviti sastojci imaju antibakterijska svojstva, čineći ju idealnim prirodnim lijekom za borbu protiv različitih kožnih bolesti ili infekcija. S obzirom na to da smirna ima poticajni utjecaj na maternicu, potrebno ju je izbjegavati tijekom trudnoće! Ljekoviti sastojci smirne, znanstveno je dokazano, čuvaju srce, smanjuju loši kolesterol, a poboljšavaju dobri kolesterol. U nastavku dijelim desetak savjeta na koji način se može iskoristiti velika ljekovitost ove biljke.

Tinktura. Tinkturu ćete napraviti tako da u teglu stavite svježe listove mirte, do polovice boce i onda prelijete dobrom rakijom (ponajbolja je prepečenica loza). Dobro zatvorite i ostavite 6 – 8 tjedana na toplom ili suncu. Nakon toga procijedite i ulijte u tamnu bocu. Ova se tinktura čuva u podrumu ili na tamnom mjestu i može se koristiti godinama. Stimulira organizam, zagrijava ga i zato je vrlo korisna kod umora i iscrpljenosti. Veoma je djelotvorna kod bronhitisa, astme, tuberkuloze, prehlade i katara. Također jača srce i snižava loš, a poboljšava dobri kolesterol. U prehrani potiče apetit, poboljšava probavu, čisti otrove iz crijeva i tijela, crijevne infekcije i razne parazite. Naglašavam da žene u vrijeme trudnoće ne smiju koristiti ovu tinkturu! Uzima se s vodom ili na koricu kruha, ujutro i navečer: odrasli po 20 kapi, djeca po 5 kapi, a mladi po 10 kapi.

Vanjska upotreba tinkture. Vrlo je djelotvorno ako u čašu stavite 50 ml tople vode i 30 kapi tinkture od smole mirte i grgljate. Grgljati je potrebno ujutro natašte i navečer prije spavanja, a dobro bi bilo da se to učini i nekoliko puta tijekom dana. To osobito djeluje kod grlobolje, upale grla i krajnika, upale desni i svih upala u usnoj šupljini. Razrijeđenom tinkturom s vodom u omjeru 1:1, mogu se ispirati rane i afte. Time brzo zaraste tkivo, ubrzava se oporavak i ublažava bol. Čini se ovo svaki dan sve dok spomenuti problemi u ustima ne prođu.

Smola i tamjan za kađenje. Smola koja se dobije od mirte, zarezivanjem kore drveta je cijenjena radi svojih aromatičnih kvaliteta i tisućama godina se koristila za mumificiranje pokojnika, ali se koristila i u ljekovite svrhe. Tamjan se isto dobiva zarezivanjem kore biljke Boswelia i sušenjem toga soka. Miješanjem ovih dviju smola, dobivamo smjesu koja je vrlo korisna i djelotvorna ako ju palimo za kađenje u prostoriji. Tamjan se najviše koristi kod liječenja gihta, zaustavljanja krvarenja i obradu čireva i rana. Smola mirte je osobito korisna kod zaraznih bolesti i infekcija, za želučane tegobe, jačanje srca, smanjenje kolesterola u krvi, čišćenje te u regulaciji metabolizma. Dokazano je da spajanje Mirte i tamjana pojačava njihovu pojedinačnu ljekovitost i djelovanje. Mješavinu ove dvije smole je najbolje zapaliti na peći gdje ložite drva ili ju paliti na neki drugi način. Izgaranjem ove mješavine, širi se miris u čitavoj prostoriji koji mi udišemo. To puno djeluje na psihu i raspoloženje, ubija viruse i bacile, djeluje na bronhije, astmu itd.

Čaj od listova. Listovi mirte su puni eteričnoga ulja i drugih ljekovitih sastojaka. Jednu veliku žlicu usitnjenih suhih listova mirte stavite u 2 dl vrele vode, dobro promiješajte, ostavite 10 – 15 minuta poklopljeno pa nakon toga procijedite. Popije se ova količina od 2 dl ujutro, a ista količina pripremi se prije spavanja i popije. Pije se svakodnevno tijekom 3 tjedna, napravi se pauza od tjedan dana i kura se ponovi. Ovaj čaj smiruje probavne tegobe, a osobito djeluje kod dišnih smetnji, gornjih i donjih dišnih infekcija kao i mokraćnih infekcija. Nažalost, suhe, a i svježe listove mirte i kao i njezine plodove je vrlo teško nabaviti u prodavaonicama ili ljekarnama, samo u posebnim ponudama. Ja uvijek naberem sebi listove i plodove kod moga brata fra Stipe koji je župnik na otoku Hvaru u mjestu Sućuraj.

Čaj od sušenih bobica. Čaj se može pripremiti i od suhih, u mikseru usitnjenih bobica mirte. Naberu se bobice, dobro osuše i izmiksaju u mikseru. Zatim u 200 ml vrele vode stavite 2 velike žlice bobica mirte, dobro promiješate, poklopite i ostavite 15 minuta poklopljeno. Nakon toga procijedite. Popije se ova količina od 2 dl ujutro i ista količina se pripremi i popije navečer prije spavanja. Pije se svakodnevno tijekom 3 tjedna, napravi se tjedan dana pauze i kura se može ponoviti. Čaj je vrlo djelotvoran za probavni sustav.

Ulje od mirte. Od listova mirte se u posebnim radionicama, koje su specijalizirane za destilaciju ulja, proizvodi ulje, koje je vrlo djelotvorno. Ono se može dobiti u ljekarnama i nekim prodavaonicama. Ovo ulje sadrži osobito agresivni miris cineola. Vrlo je djelotvorno. Može se koristiti za unutarnju i vanjsku primjenu. Unutarnje se koristi tako da se u čašu tople vode stavi deset kapi ulja i popije ujutro natašte i navečer prije spavanja. Može se u zdjelu vrele vode staviti po 10 kapi ulja mirte i mente, nagne se glava iznad zdjele, pokrije se ručnikom i udiše se 5 minuta miris ovih biljaka. To je vrlo djelotvorno za dišne organe, ali i za živčani sustav ako se udiše kroz nos. Vanjska upotreba je da namažemo ovim uljem ulaz u nos i onda dišemo kroz nos. Također može se u malo tople vode dodati 10 kapi ovoga ulja i grgljati i ispirati grlo i usta ako patimo od upale grla ili usne šupljine. Također na bolna mjesta (zglobove, leđa i mišiće) kapne se nekoliko kapi ovoga ulja i dobro se umasira pa se preko toga stavi prozirna folija i na to ručnik te se drži preko čitave noći. Čini se to sve dok bolovi ne prestanu.

Ulje za masnu kožu. Možete sami sebi napraviti ulje za masnu kožu. Uzmite 50 ml dobroga, maslinova, hladno prešanoga ulja, 10 ml ulja jojobe i 20 ml eteričnoga ulja mirte. Sve zajedno stavite u malu bočicu od 100 ml i dobro promućkajte, dobro zatvorite i ostavite na tamnom mjestu, podrumu ili u ormaru. Na masnu kožu, osobito ako je na glavi ili licu stavi se nekoliko kapi ovoga ulja i dobro se lagano utrlja. Činite to navečer prije spavanja, svaki dan sve dok se koža ne normalizira.

Vino od mirte. Rimski specijalitet myrtidanum, vino od bobica mirte, proizvodi se u Italiji. Na Sardiniji prave čak dva likera od mirte – od crvenih bobica se radi Mirto Rosso, a od svijetlih Mirto Bianco koji svojim mirisom i više podsjeća na mirtu. Priprema je vrlo jednostavna, u dobro bijelo vino doda se šaka suhih bobica mirte, zatvori se i ostavi 4 tjedna da odstoji. Nakon toga se procijedi, dobro se boca zatvori i čuva na tamnom i hladnom mjestu. Ovo vino je vrlo ukusno, korisno i ljekovito.

Zaključak. Naglašavam da kod svih zdravstvenih problema i za njihovu prevenciju morate šetati na čistom zraku u prirodi, najbolje je u borovoj i jelovoj šumi, baviti se laganim sportom i puno se moliti i meditirati kako bi smanjili stres na minimum. Molim vas sviju, preporučite ovu kolumnu i svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni mogli iskoristiti moje savjete i ovu biljku i tako pomoći sebi ali i svojim prijateljima i poznanicima.

Objava Mirta (smirna) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Carl Gustav Jung i priča o licu

2026-04-17T05:27:47Z

Nedavno sam posjetio grob Carla Gustava Junga i zapalio svijeću. A nakon toga posjetio sam i njegov dom, u kojem i danas žive njegovi potomci, naime, jedan dio kuće služi kao otvoreni muzej za posjetitelje. Ovaj veliki švicarski psiholog i psihijatar dao je da mu se na vratima njegove kuće u Küsnachtu u Švicarskoj ureže ova rečenica na latinskom jeziku: Vocatus atque non vocatus Deus aderit. U prijevodu na hrvatski ta rečenica glasi: Pozvan ili ne, Bog će uvijek biti prisutan. Jung je duboko vjerovao da je Bogu nemoguće zabraniti da bude prisutan; bez obzira na čovjekovu udaljenost i odmicanje, Bog je uvijek tu. A zašto je Jung baš te riječi ugravirao na ulazna vrata svoje kuće? Ta kuća smještena tik uz Ciriško jezero nije bila samo njegov dom već i mjesto gdje je primao pacijente iz cijeloga svijeta. Ta kuća ujedno je postala i mjesto Jungove prakse i liječenja ljudi. Želio je da njegove pacijente odmah na ulazu dočeka ohrabrenje. Jung je itekako bio svjestan činjenice da mnogi i česti neurotični poremećaji kod ljudi imaju korijene u duhovnoj praznini ili pogrešnoj slici o Bogu u ljudskoj psihi pa svoje duboko iskustvo iz prakse potkrepljuje riječima: „Među svim mojim pacijentima u drugoj polovici života nije bilo nijednog čiji problem u konačnici nije bio religiozan.” Jung je bio mišljenja da svećenici kroz svoj rad i zauzimanje mogu uvelike pomoći mnogim njegovim pacijentima. Upravo su svećenici i osposobljeni pomoći, posebno kroz sakrament ispovijedi, duhovno vodstvo te brigu za konkretnoga čovjeka, ali njihov govor ne smije biti prožet moralom bez milosti i vjerom bez osobnoga iskustva. Jung je svojedobno izjavio zanimljivu rečenicu: „Kad bi svećenici radili predano svoj posao, više od polovice ljudi sa psihijatrije mogli bi biti otpušteni i živjeti u miru.”

Jung je najbolju praksu stekao na svome prvom radnom mjestu – u Psihijatrijskoj klinici Burghölzli, gdje je s radom počeo 1900. godine i radio sve do 1909. godine. To je jedna od najuglednijih psihijatrijskih ustanova u svijetu, koja se danas jednostavno zove PUK. U tome ogromnom kompleksu ponad Züricha danas rade i hrvatski liječnici. Jung je poslije nastavio raditi u vlastitom domu gdje je živio sa suprugom Emmom i petero djece. Iako nije imao problema s primanjem pacijenata u vlastitom domu, mora se priznati da Jungovi pacijenti nisu bili opasni ni nasilni ljudi; većinom je primao bogate pacijente koji su dolazili iz Sjedinjenih Američkih Država, ali i Švicarske. Čak nedaleko od kuće u Küsnachtu nalazio se još do nedavno i hotel gdje su odsjedali Jungovi pacijenti. Kuća, koja je ujedno postala mala klinika, zbilja izgleda prekrasno. Jung je ondje imao svoju radnu sobu, koja je često bila u mraku. Osim što je primao pacijente, Švicarac je ondje i stvarao svoja djela.

Za razliku od Sigmunda Freuda, Jung nije imao kauč u klinici, već dvije stolice. Tu se krije i glavna razlika njihova razilaženja, koliko god to čudno zvučalo. Pacijent bi kod Freuda ležao izlažući svoj monolog, a kod Junga isti bi sjedio na stolici. Tijekom razgovora Jung bi promatrao pacijenta, posebno gestikulaciju lica. Jung je toliko bio blizu pacijenta da bi se njihova koljena čak i sudarala. Važno mu je bilo vidjeti lice, posebno promjene na licu dok razgovaraju o određenim temama iz života. Želio je vidjeti što dotiče pacijenta.

Jung je veoma volio i priče. One su bile bitan dio njegova rada i prakse. Švicarac je duboko vjerovao da se istina o čovjeku može lako otkriti kroz simbole i naraciju. Jung je također jako volio i biblijske priče, u njima je vidio arhetipske slike duše. Dojmljiva je biblijska priča o borbi Jakova s Bogom (usp. Post 32). Jung u toj priči vidi čovjekovu nutarnju borbu s Bogom: Jakov je ranjen i on šepa nakon toga susreta. Jung zaključuje da čovjek ne može rasti bez rane. Ranjenost je prilika za rast. Jung je tražio od roditeljȃ da svojoj djeci često čitaju biblijske priče, jer će u njima pronaći odgovore na brojna životna pitanja. Život je satkan u priči, a priča je lijek za čovjekovu dušu, za njegovu psihu.

Objava Carl Gustav Jung i priča o licu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Izložba Petra Šibenika u Firenci

2026-04-16T13:50:55Z

U Firenci, od 11. do 22. travnja, održava se umjetnička izložba u kojoj sudjeluje i hrvatski slikar Petar Šibenik, izvještava portal moja-domovina.net.

“Medijski prostori puni su nam ratova i nemira. Upravo iz tog razloga mi je drago što sam dio kulture i mira. Želja mi je da bude što više vijesti gdje se vide stvaralaštva nadahnuta Duhom Svetim”, kaže Petar. “Cilj mi je Krista vratit u modernu umjetnost i zato sam naslikao sliku Isusa punog boje. Današnji sajmovi umjetnosti i mnoge izložbe u svijetu su bez slike Krista. Vraćam ga na scenu moderne umjetnosti, a kako ja Njega vraćam, tako i On mene.”

Sudjelovanjem sa svojim radovima na izložbama Petar želi poslati poruku: “Tužno je da u modernoj umjetnosti nema na čast jedinom Spasitelju ljudskog roda Isusu Kristu slika. Čak se čini kao da ga se stalno uklanja s porukom nemoj to slikati, to nije moderno. Sve ide u tom pravcu da Njega nema na umjetničkim sajmovima i modernim izložbama. Imam čak osjećaj da je tretiran kao nepoželjan gost. On koji je sve stvorio i Krvlju svojom predragocjenom otkupio kao što veli Riječ Božja k svojima dođe a njegovi ga ne primiše. (Iv 1,11-12)”

Objava Izložba Petra Šibenika u Firenci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Održan XXXII. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

2026-04-16T05:37:44Z

XXXII. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije održan je 15. travnja 2026. u prostorijama Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu. Na 32. Sabor okupilo se oko 120 dijecezanskih i redovničkih svećenika iz različitih dijelova nadbiskupije koji djeluju u pastoralu ili obnašaju druge službe, kako bi, zajedno sa svojim nadbiskupom Tomom Vukšićem, molili i promišljali o aktualnim pitanjima života mjesne Crkve vrhbosanske kao dijela sveopće Crkve.

Susret je započeo euharistijskim slavljem u sarajevskoj katedrali Srca Isusova koje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom vrhbosanskim u miru, vojnim ordinarijem u Bosni i Hercegovini mons. Mirom Relotom, OFM te uz koncelebraciju brojnih svećenika među kojima su bili provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić i generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić.

Liturgijsko pjevanje animirali su svi nazočni svaćenici uz orguljarsku pratnju vlč. Marka Stanušića.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Vukšić podsjetio je na evanđeoski prizor uskrsloga Krista koji učenicima dolazi usred njihova straha te im daruje mir.

“Draga braćo svećenici, zahvalni smo uskrslom Gospodinu Isusu što svojim dolaskom među učenike nalazi načina kako ih ohrabriti, otvoriti zaključana vrata zbog njihovih strahova i darovati im mir. Hvala mu što među svoje učenike ponovno dolazi također svaki put kad se vrši Euharistijsko slavlje, što se ukazuje pod prilikama kruha i vina i spreman je otvoriti vrata duša, zatvorena grijehom i strahovima, i osloboditi ih istim pozdravom: Mir vama!“, kazao je nadbiskup Tomo te pozvao okupljene da mole da Krist „ključem svoga milosrđa“ otvori njihove duše kako bi u njima ojačao njegov mir.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup Vukšić je srdačno pozdravio okupljene svećenike zahvalivši im za dolazak i sudjelovanje na Saboru, ali i za njihovo svakodnevno služenje i svjedočenje narodu Božjemu. Polazeći od naviještenih biblijskih čitanja, osobito odlomka iz Evanđelja po Ivanu (Iv 3,16-21), istaknuo je temeljnu istinu kršćanske vjere: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, naglasivši kako je upravo ljubav Božja razlog utjelovljenja Sina Božjega.

„Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“, podsjetio je nadbiskup, pojasnivši kako je program Kristova djelovanja, a time i svećeničke službe, usmjeren na spasenje svijeta. Naglasio je da se to spasenje ostvaruje vjerom u Sina Božjega te življenjem istine i dobra, pri čemu vjera u „Svjetlost koja je došla na svijet“ i činjenje djela koja nisu zla predstavljaju temeljna pravila kršćanskog života.

Govoreći o odnosu svjetla i tame, istaknuo je kako se u moralnom smislu razlikuju oni koji žive u svjetlosti od onih koji se opredjeljuju za tamu, dodavši kako je riječ o trajnoj stvarnosti čovjekova života i svijeta.

U drugom dijelu propovijedi, osvrćući se na odlomak iz Djela apostolskih (Dj 5,17-26), nadbiskup Vukšić istaknuo je primjer apostola koji, unatoč progonima, ostaju vjerni svom poslanju. „Poruka je nama prezbiterima: Ako je Isusov apostol i njegov svećenik, po naravi svoje službe, ‘drugi Krist’ u svijetu, također kušnje križa i nerazumijevanje okoline su barem ponekad sastavni dio i njihova poslanja“, kazao je, dodavši kako svećenik treba ostati vjeran Božjoj volji i u izazovima.

Ukazao je i na dvoličnost predstavnika vlasti koji mijenjaju ponašanje prema apostolima ovisno o okolnostima, nasuprot postojanosti apostola, iz čega proizlazi pouka o važnosti duhovne slobode i neovisnosti u naviještanju Evanđelja.

Zaključno je istaknuo kako je temeljna poruka Kristova poslanja „da se svijet spasi“, naglasivši da je to ujedno sadržaj i svrha djelovanja Crkve i svakog svećenika. „Budući da je Bog toliko ljubio svijet, također svećenik, koji je ‘drugi Krist’, treba ljubiti svijet i zemlju, njihove sinove i kćeri, prostore, ljepote, rane, izazove i muke“, poručio je nadbiskup, potaknuvši svećenike da ne osuđuju svijet, nego da ga, slijedeći Kristov primjer, strpljivo i milosrdno prosvjetljuju.

Radni dio Sabora nastavljen je u dvorani Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije. Na samom početku pozdravne riječi uputili su nadbiskup Vukšić i provincijal fra Zdravko Dadić.

Pozdravljajući okupljene, nadbiskup Vukšić izrazio je radost zbog zajedništva i susreta te zahvalnost za doprinos svećenika životu Crkve: „Draga braćo, još jednom najsrdačniji pozdrav svima koji ste došli. Radujemo se vašemu dolasku, radujemo se molitvi koju smo obavili i vašim doprinosima koje ćemo čuti nakon izlaganja. S molitvom da dragi Bog blagoslovi ovo naše okupljanje i sa zahvalnošću, kao što sam u katedrali kazao, za sve one doprinose, sudjelovanja i molitve koje su naša braća, a i mi mnogi možda i od početka do danas, dali i darovali na ovim našim susretima.“

U kontekstu jubileja istaknuo je i obljetnicu povezanu sa svetim Franjom: „Ovo je prigoda, s obzirom da se nalazimo u jubilarnoj godini od smrti svetoga Franje, da braći fratrima najsrdačnije čestitamo osam stotina godina i da Bog da svi do jednog po uzoru svetoga Franje postali sveti i nasljedovali Kristov primjer. Ne mora baš u obliku rana, ali u obliku svetosti neka bude.“ Zahvalio je pritom franjevcima za njihov doprinos: „Neka sve to traje s Božjim blagoslovom, naravno uz veliku zahvalu za doprinos u pastoralnom djelovanju i uopće ustrojstvu naše nadbiskupije.“ Na kraju je zahvalio i predavačima te sudionicima: „Naravno, zahvaljujem i predavačima koji će nam se danas obratiti svojim izlaganjima, prosvijetliti nas svojim idejama i naravno svima koji će poslije toga, u mjeru koji to bude moguće i bude bilo vremena, iznijeti svoja zapažanja.“

Riječi pozdrava uputio je i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić istaknuvši važnost zajedništva i nadahnuća svetim Franjom: „Preuzvišeni nadbiskupe Tomo, uzoriti kardinale Vinko, dragi biskupe fra Miro, dragi generalni vikaru Slađo, draga braćo svećenici, ja vas lijepo i od srca pozdravljam. Ja sam htio, zapravo dok vas sve pozdravljam, skrenuti pozornost da je ovo jubilejska godina svetoga Franje, pa je dobra prigoda da u vašim promišljanjima imate pred sobom lik svetoga Franje, čovjeka koji je neizmjerno ljubio Krista, koji je neizmjerno ljubio svakog čovjeka i sva stvorenja.“

Naglasio je i aktualnost franjevačke poruke: „To je ono što je zapravo u ovom trenutku u svijetu u kojem se mi nalazimo možda i najvažnije, da smo međusobno braća, i evo želim da se upravo u našoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji osjeti to zajedništvo.“ Ujedno je podsjetio na događaje vezane uz jubilej: „Skrećem pozornost da je samostanska crkva u Gučoj Gori proglašena posebnom crkvom u ovoj jubilejskoj godini. Završetak jubilejske godine svetog Franje će također biti u Gučoj Gori na svetog Franju.“ Pozvao je svećenike na sudjelovanje: „Govorim zato što bi bilo dobro da svi oni koji mogu taj dan odvojiti, da dođu u Guču Goru da zajednički proslavimo tu jubilejsku godinu na završetku. A misu će predvoditi naš nadbiskup, to je onda prigoda za još jedan ovakav svećenički ‘sabor’ u ovoj godini.“ Na kraju je sudionicima poželio plodonosan rad: „Ja vam želim uspješan rad na ovom svećeničkom Saboru.“

U nastavku radnog dijela Sabora o temi „Izjave i odluke Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije“ izlagao je doc. dr. Ljubo Zadrić koji je teološki predstavio sadržaj sinodskog dokumenta naglasivši da njegova jasnoća proizlazi iz trostruke službe Crkve – navjestiteljske, posvetiteljske i upraviteljske – utemeljene na Kristovoj proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj službi. Istaknuo je kako dokument polazi od gesla „Sve obnoviti u Kristu“ te od vjere cjelokupnog Božjeg naroda, naglašavajući zajedničku odgovornost svih vjernika u poslanju Crkve.

Govoreći o prvom dijelu dokumenta, posvećenom službi naviještanja, vlč. Zadrić je istaknuo da je temelj crkvenog života i djelovanja navještaj Isusa Krista, pri čemu vjera i evangelizacija ne mogu biti shvaćene kao osobni projekt, nego kao sudjelovanje u zajedništvu koje vjeruje, svjedoči i ispovijeda. Posebno je naglasio važnost zajedništva i suodgovornosti, pastoralne brige za obitelj, katehetske formacije te nužnost prisutnosti Crkve u digitalnom prostoru, upozorivši na potrebu odgovornog i pripravljenog djelovanja u javnosti.

U izlaganju o službi posvećivanja i upravljanja istaknuo je središnje mjesto euharistije i sakramenata u životu Crkve kao i važnost župe kao temeljne zajednice vjernika. Ukazao je i na izazove s kojima se nadbiskupija suočava, osobito u pogledu demografskih promjena i potrebe restrukturiranja župa, naglasivši kako je nužan zajednički i odgovoran pristup u organiziranju pastoralne skrbi. Zaključno je upozorio da sinodski Dokument, iako bogat poticajima i smjernicama, traži konkretno zauzimanje svih – biskupa, svećenika i laika – kako bi predložene inicijative zaživjele u praksi.

U nastavku izlaganja o sinodskom dokumentu, njegov pravni vid predstavio je izv. prof. dr. Ilija Marković istaknuvši da „pravna snaga sinodskih odluka ne izvire iz glasovanja u sinodskoj dvorani, nego iz pastirskoga autoriteta biskupa i čina službenoga proglašenja“, podsjetivši kako je Sinoda, nakon dvanaestogodišnjeg hoda od savjetodavnog procesa postala dio krajevnoga prava koje je stupilo na snagu na svetkovinu Rođenja Gospodnjega 2025. godine. Naglasio je da dokument integrira pravne norme u teološko-pastoralni okvir slijedeći trostruku službu Crkve – naviještanja, posvećivanja i upravljanja – te da „dok ‘izjave’ donose doktrinarno čitanje i promišljanje stvarnosti mjesne Crkve, ‘odluke’ usmjeravaju vjerničku i kleričku praksu prema autentičnijem crkvenom djelovanju“, uvijek imajući za cilj „ostvarenje vrhovnoga zakona Crkve – spasenje duša (salus animarum)“.

Govoreći o konkretnim pravnim odredbama, istaknuo je kako dokument razlikuje stroge pravne norme, programatske smjernice i pastoralne poticaje, pri čemu formulacije poput „Neka se…“ ili „Poziva se…“ ne umanjuju njihovu obvezatnost, nego ih smještaju u širi pastoralni kontekst. U području službe naviještanja naglašena je obveza trajne formacije svećenika, zabrana neprimjerenog svjetovnog angažmana te potreba pravnog uređenja odnosa s redovničkim zajednicama i odgovornog djelovanja u digitalnom prostoru. U službi posvećivanja izdvojio je normiranje sakramentalne prakse – od obvezne priprave za sakramente, preko liturgijskog dostojanstva ženidbe, do zaštite euharistijske žrtve – istaknuvši kako se „crkvena praksa jasno razgraničuje od neovlaštenih i pastoralno upitnih oblika djelovanja“. U dijelu o upravljanju naglasio je obvezu osnivanja nadbiskupijskog Ureda za pastoral, uvođenje financijske discipline te jasnije vrednovanje i uključivanje vjernika laika u crkvene službe.

Zaključno je poručio da dokument predstavlja „dovršen i cjelovit okvir krajevnoga prava“, ali i trajni pastoralni poziv, naglasivši kako „formalno poznavanje normi tek je polazište“, dok će se njegova prava snaga očitovati tek u konkretnoj primjeni u životu nadbiskupije, „u autentičnome slavljenju otajstava, razboritome upravljanju župom i radosnome uzajamnom služenju klerika, Bogu posvećenih osoba i vjernika laika“.

Pastoralni vidik sinodskog dokumenta predstavio je dr. sc. Ante Vrhovac istaknuvši da je riječ o „sredstvu i putokazu u ostvarivanju pastoralnog djelovanja Vrhbosanske nadbiskupije i vlastitog poslanja svakog njezinog vjernika“, pri čemu pastoral ne promatra prvenstveno kao program, nego kao darivanje života. „Pristupam riječi pastoral kao davanju života, a ne programa. Isus Krist reče za sebe da je pastir dobri koji daje život za svoje ovce, i to život u izobilju“, kazao je dodajući da svako pastoralno djelovanje mora biti usmjereno na konkretne osobe i njihovo sudjelovanje u životu Crkve.

Govoreći o adresatima pastorala, istaknuo je da sinodski dokument obuhvaća čitav narod Božji – laike, posvećene osobe i prezbitere – s posebnim naglaskom na obitelji, mlade, starije i bolesne, kao i na različite društvene skupine i osobe na rubovima. Naglasio je potrebu jačanja pastorala zvanja te većeg uključivanja laika u život Crkve kao i važnost usklađenog djelovanja redovničkih zajednica s nadbiskupijskim programima. Posebno je izdvojio trajnu formaciju svećenika istaknuvši da ona „pomaže uvijek iznova otkrivati vlastiti identitet, jačati vjernost službi, produbljivati smisao poziva te usavršavati pastoralnu ljubav“.

U nastavku je naglasio temeljna obilježja pastorala koja proizlaze iz dokumenta, ističući „pedagogiju praćenja, tj. strpljive i zauzete blizine kroz prisutnost pastira u raznim razdobljima i situacijama života vjernika“ kao i potrebu aktivnog uključivanja laika kao „punopravnih nositelja pastoralnog djelovanja“. Time se, kako je rekao, ostvaruje prijelaz s „servisnog“ na evangelizacijski pastoral koji potiče osobni susret s Kristom i zajedništvo. Zaključno je podsjetio da, unatoč mogućim nedostatcima, dokument ostaje vrijedan putokaz,jer „ako Bog može sa svakim od nas kao nedostatnim oruđem u svojim rukama ipak djelovati, onda i mi možemo i s ovim dokumentom, iako nedostatnim, ipak davati drugima Kristov život“.

U završnom dijelu uslijedilo je izlaganje vlč. Josipa Markovića na temu „Digitalizacija župne administracije“ u kojem je predstavio konkretan projekt digitalne transformacije administrativnog rada u župama. Naglasio je kako digitalizaciju ne treba promatrati kao tehnološki izazov, nego kao sredstvo koje olakšava svakodnevni pastoralni i administrativni rad, ističući da se desetljećima rad temeljio na knjigama, bilježnicama i ručnom vođenju evidencija.

U tom kontekstu predstavio je gotovo dovršenu aplikaciju zamišljenu za primjenu na razini cijele Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Sustav bi obuhvaćao vođenje matica u digitalnom obliku, izdavanje potvrda, evidenciju sakramenata, upravljanje matičnim podacima obitelji i pojedinaca te financijsko poslovanje, osobito u zahtjevnijim razdobljima pastoralne godine.

Istaknuo je kako je cilj aplikacije rasteretiti svećenike i unaprijediti preglednost i učinkovitost rada, počevši od jednostavnih zadataka poput čitljivosti dokumenata, čime bi se izbjegle poteškoće koje nastaju pri tumačenju rukom pisanih zapisa, a u konačnici omogućilo suvremenije i sustavnije upravljanje župnom administracijom.

Nakon izlaganja uslijedila je rasprava u kojoj su sudionici iznijeli svoja promišljanja i iskustva.

Program je moderirao mons. Slađan Ćosić, a susret je zaključen zajedničkim ručkom u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.

Objava Održan XXXII. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

3. uskrsna nedjelja: Otvoriše im se oči kod lomljenja kruha

2026-04-15T05:54:15Z

Braćo i sestre, danas, na treću uskrsnu nedjelju, sveta Crkva podsjeća nas na neke snažne argumente, kako bismo ojačali svoju vjeru u uskrslog Krista.

Prije svega, u prvom čitanju _{(Dj 23, 4. 22-33)} sveti apostol Petar podsjeća nas da smrt nije mogla držati pod svojom vlašću Isusa, Davidovog potomka, kojega je nebeski Otac predodredio da bude vladar cijelog svemira i dao mu vječno Kraljevstvo. David je umro, ali Bog je treći dan uskrisio Isusa od mrtvih i uzvisio ga sebi zdesna na nebu.

I u drugom čitanju _{(1 Pt 1, 17-21)} sveti Petar podsjeća nas da nismo otkupljeni propadljivim, materijalnim stvarima – srebrom ili zlatom, nego neprocjenjivom Krvlju Isusa Krista, Sina Božjega, raspetoga i uskrslog, koja vrijedi više od svih bogatstava svijeta. Stoga moramo uvijek ostati vjerni Kristu, našem Otkupitelju.

Evanđelje _{(Lk 24, 13-35)} nam donosi ukazanje uskrslog Krista dvojici njegovih učenika na putu za Emaus. Zanimljivo je da su ta dva učenika bila vrlo dobro obaviještena o svim događajima koji su se tih dana dogodili u Jeruzalemu, ali nisu ništa razumjeli.

Vrlo dobro su znali sve što je Isus rekao. Nadali su se da će on spasiti svoj narod, ali nisu mogli prihvatiti njegovu smrt. Štoviše, čak i kad su čuli da su neke žene bile na grobu i nisu pronašle Isusa, te da su im čak i anđeli Gospodnji rekli da je Isus uskrsnuo, nisu mogli ni razumjeti ni povjerovati…

U tom trenutku Isus je uzeo riječ i objasnio im da su se njegovom smrću i uskrsnućem ispunila sva proročanstva Starog zavjeta koja su govorila o njemu. Njihova su srca gorjela od ljepote njegovih riječi, ali još uvijek nisu razumjeli da im to govori Isus.

Napokon su im se otvorile oči i prepoznali su ga u lomljenju kruha. – Isus im je lomio kruh na isti način na koji im ga je lomio i na svojoj Posljednjoj večeri. Ali u tom trenutku Isus je nestao iz njihova vidokruga.

Sada ga više nisu trebali ni vidjeti, jer su sada vjerovali u njegovo uskrsnuće. Ta vjera i ta radost, kojom ih je ispunio osobni susret s uskrslim Kristom, dala im je hrabrost da odmah ustanu i vrate se u Jeruzalem, kako bi svojim prijateljima objavili radosnu vijest da je Isus uskrsnuo i da su ga susreli i razgovarali s njim. Ostali učenici su ih pak učvrstili u vjeri, jer su i oni čuli za njegovo uskrsnuće, a neki su ga čak i susreli.

Zašto nam Crkva nudi ova čitanja na razmatranje?

Zato što i mi prepoznajemo raspetoga i uskrslog Isusa Krista jedino, ili najbolje, u svetoj Misi, kad slušamo njegovu riječ i razmišljamo o njoj i kad se hranimo njegovim presvetim Tijelom i Krvlju u svetoj Pričesti. Sva ostala učenja i svjedočanstva nisu dovoljna za našu vjeru, ako osobno ne susretnemo našeg Otkupitelja u njegovoj riječi, koju slušamo na svetoj Misi, i ako se ne hranimo njegovim Tijelom i Krvlju u svetoj Pričesti.

Ljudske riječi mogu biti vrlo dobre i vrlo dragocjene, ali nas ne mogu uvjeriti, osim ako ih ojača živa riječ Kristova i ako njegov Duh Sveti ne prosvijetli naše umove i srca da prihvatimo svjedočanstva njegovih vjernika, koji riječju i životom svjedoče za svog i našeg Gospodina, za svog i našeg Otkupitelja, koji nas je svojom smrću na križu spasio od vječne smrti i dao nam vječni život svojim uskrsnućem od mrtvih.

Budimo uvijek zahvalni Bogu za sva ta svjedočanstva vjere, koja nam pomažu da ostanemo vjerni uskrslom Kristu, koji i nas voli i ne dopušta da izgubimo svoje duše, kao što nije dopustio ni da ona dva učenika iz Emausa izgube svoje živote daleko od njega, nakon što je on umro i uskrsnuo za njihovo otkupljenje.

Neka nam ovo uvjerenje pomogne da ustrajemo u molitvi i za sve one ljude koji su se okrenuli od Krista, od Crkve i od vjere, jer je Isus Krist umro i uskrsnuo i za njihovo spasenje. On se ne slaže s gubitkom nijednog od njih, ali traži naše plemenito, velikodušno, čisto i postojano svjedočanstvo, kao i našu molitvu, da se i njima otvore oči i da ga prepoznaju kao svog Spasitelja, jer zaista, bez vjere u Njega takvi ljudi nemaju nade u spasenje.

Dao Bog da se i u naše dane ponove čuda obraćenja svijeta svom Spasitelju i pravom Bogu, kako nitko od onih za koje je naš Gospodin Isus Krist prolio svoju Krv, ne bi bio izgubljen. Amen.

Objava 3. uskrsna nedjelja: Otvoriše im se oči kod lomljenja kruha pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

“NE” izgradnji vjetroelektrane Čadilj

2026-04-14T07:37:58Z

Na visoravni Kruzi između Livna i Glamoča u subotu, 12. travnja, održan je mirni prosvjed mještana i predstavnika više udruga protiv izgradnje vjetroelektrane Čadilj, projekta koji posljednjih dana izaziva sve veće nezadovoljstvo lokalne zajednice, izvješćuje bljesak.info

Sudionici prosvjeda poslali su snažnu poruku i simboličnim činom na terenu, rasporedivši se tako da su svojim tijelima ispisali riječ “NE”, jasno izražavajući protivljenje nastavku radova.

Današnje okupljanje uslijedilo je nakon što su mještani prije nekoliko dana fizički blokirali radove i zaustavili tešku mehanizaciju, tvrdeći da se na terenu izvode zahvati koji nadilaze ranije najavljena geološka istraživanja.

Prema ranijim navodima predsjednika Planinarskog društva “Cincar” Darka Laštre, na terenu su angažirani teški strojevi, zbog čega mještani sumnjaju kako je riječ o pripremi pristupnih putova, odnosno početku ozbiljnijih građevinskih radova.

Ističu kako institucije reagiraju presporo, zbog čega su, kako navode, bili primorani sami izaći na teren i pokušati zaustaviti radove.

Jedan od ključnih razloga nezadovoljstva, tvrde organizatori, jest izostanak javne rasprave o projektu, kao i činjenica da koncesijsko područje obuhvaća i privatno zemljište.

Upozoravaju i kako projekt prelazi administrativne granice, odnosno da zahvaća i područje Livna, koje, prema njihovim riječima, nije odgovarajuće uključeno u proces odlučivanja.

Zbog svega navedenog, mještani traže žurnu reakciju nadležnih institucija i potpunu provjeru zakonitosti svih izdanih dozvola i koncesija.

Današnji prosvjed protekao je mirno, ali uz jasnu poruku da lokalno stanovništvo neće odustati od protivljenja projektu.

Organizatori su najavili kako će i u idućim danima nastaviti aktivnosti na terenu, sve dok se ne razjasne sve okolnosti povezane s izgradnjom vjetroelektrane Čadilj.

Objava “NE” izgradnji vjetroelektrane Čadilj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjo otkriva evanđelje

2026-04-14T05:56:46Z

Tijekom dvije i pol godine Franjo, kao obraćeni mladić, bio je u očekivanju da spozna koji je smjer Bog želio dati njegovu životu, sve dok jednoga dana u Porcijunkuli nije čuo evanđelje o poslanju učenika:

Kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo evanđelje o tome kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio i kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru, odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.” (1Čel 22)

Nakon toga usklika pun radosti se izuva, oblači jednostavnu tuniku opasanu užem i tako, postavši čovjek evanđelja, „s velikom gorljivošću duha i radošću srca počeo je svima propovijedati pokoru” (1Čel 22-23). Pojavio se pred ljudima „sasvim drugačiji nego prije, novi čovjek” (1Čel 23,36.82).

Franjo je sada imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu li i oni pozvani na isti život. Otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu Evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo. O tom u Oporuci govori: „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje” (Opor 14).

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u samotištu u Rivotortu te izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen od najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. I s tim je ona prva grupa krenula na put do nogu pape Inocenta III. tražiti potvrdu za svoj način života: život po evanđelju. Franjino temeljno opredjeljenje jest živjeti evanđelje. To potvrđuje kategorički u svoja dva Pravila:

Pravilo i život ove braće jest… slijediti nauku i stope Gospodina našega Isusa Krista… Držimo čvrsto riječi, život i nauku i sveto Evanđelje Isusa Krista. (NPr 1,1; 22,41)

Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista… Postojani u katoličkoj vjeri, obdržavamo siromaštvo i poniznost i sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista što smo čvrsto obećali. (PPr 1,1; 12,4)

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu. Djelovanju i propovijedanju prethodi povlačenje, osama i kontemplacija evanđelja. Međutim, za Franju nije samo evanđelje bilo fokus pažljivoga čitanja i meditacije, nego je to bilo čitavo Sveto pismo: „Premda ovaj blaženi čovjek nije studirao nikakve znanosti, ipak je naučio onu mudrost koja dolazi odozgor, od Boga i bio je obasjan sjajem vječnoga svjetla te nije bio neupućen u Sv. pismo. Od svake ljage čist um ulazio je u ‘sakrivenost otajstva’ (Kol 1,26) i gdje je učiteljska znanost ostajala vani, ulazila je žarka ljubav onoga koji ljubi” (2Čel 102). A njegovo traganje nastavilo se sve do konca njegova života, o čemu Toma Čelanski također svjedoči: „Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ” (1Čel 91).

Objava Franjo otkriva evanđelje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mijatov prolaz ili Hajdučka vrata

2026-04-13T07:20:13Z

Mijatov prolaz ili Hajdučka vrata je skoro potpuno pravilan kameni prsten i jedan je od najljepših vidikovca u zemlji, a prema legendi je simbol otpora i slobode. To je ujedno i najpoznatija točka Parka prirode Blidinje. Taj kameni prolaz naziv je dobio po poznatom hajduku iz ovoga područja Mijatu Tomiću.

Prolaz se nalazi na 2000 metara nadmorske visine, visoko iznad kanjona Neretve koja je tu na nepunih 200 m nadmorske visine i manjega povremenog potoka Grabovice. Potok Grabovica duboko ispod prolaza izvire u vrhu velikoga vapnenačkog amfiteatra poznatoga kao Diva Grabovica. Do samoga prolaza dolazi se iz više pravaca, a najbolje i najlakše je dužom šetnjom iz pravca Muharnice, te ga posjete samo odvažni koji se usude na jedan takav put. Taj put vodi prvo kroz prelijepe šume obične jele, koje lagano prelaze u munikove šume. Na kraju munikove šume prelaze u skoro nepregledne šume bora krivulja koji osvaja svaki slobodni dio, a iz tih borova tu i tamo još raste poneka munika. Nekad je ovo bila staza ovčara koji su vodili nebrojena stada ovaca iz doline Neretve na velike livade Dugog polja.

Sve je to smješteno na istočnom dijelu planine Čvrsnice iznad zelenih dolina i kamenih goleti, odnosno na obroncima Čvrsnice poznatim kao Plasa. To je vapnenačko područje gdje dominiraju jurski vapnenci posloženi u velikim slojevima koji se dobro vide pored rijeke Neretve. Neretva je svojim tokom usjekla jedan od najljepših svjetskih kanjona, a razlog je poroznost i topivost tih stijena, što je utjecalo i na nastanak Mijatova prolaza.

Mijatov prolaz je kameni prsten (otvor) u stijeni, čiji se promjer kreće oko 5 metara, a nastao je raznim prirodnim djelovanjima. Sve je počelo od urušavanja pećinskoga stropa. Potom su na to došla razna djelovanja veoma surove planinske klime koja je dala konačni oblik prolazu, te na kraju i raznih tipova erozije koje ga i danas oblikuju. Zbog toga je ovo veoma osjetljiv prolaz koji se lako može urušiti, ako se ne bude čuvao.

Prolaz je okružen niskom šumom bora krivulja, koja je kod nas vezana samo za visoke planine gdje vlada subalpska klima, s kratkim vegetacijskim razdobljem i dugim zadržavanjem snježnoga pokrivača. Pored bora krivulja, u okolini prolaza možemo naći i nekoliko veoma rijetkih endemskih vrsta, od dalmatinskoga i hercegovačkog zvonca pa nadalje.

Dolazak do prolaza nam omogućava jako lijep pogled na susjedni Prenj, dolinu Neretve i Dive Grabovice. Također se dobro vide i dijelovi Čvrsnice od stijene Velikog Kuka, Mezića stijene, Pešti brda, te u daljini i vrhovi planine Čabulje.

Ovaj prirodni fenomen od 1985. ima status spomenika prirode.

Legenda o Mijatovom prolazu kazuje da je kameni prsten stvoren iz ničega i da je tu bilo mjesto gdje su se okupljali hajduci koji su se borili protiv Osmanlija. Tako su prema legendi svi hajduci koji su prolazili kroz krug postajali otporni na metke.

Mijat Tomić(1610. – 1656.) bio je hajduk koji je svoje skrovište nalazio na Čvrsnici, gdje se sklanjao od progona osmanske vlasti. Ubijen je izdajom, a grob mu se nalazi u selu Doljani. Po njemu je geološki fenomen na Čvrsnici dobio svoj naziv.

Objava Mijatov prolaz ili Hajdučka vrata pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Izlet Emaus u Kneževinu Lihtenštajn

2026-04-13T05:49:22Z

Hrvatska katolička misija Zϋrich organizirala je izlet Emaus u Kneževinu Lihtenštajn u subotu, 11. travnja 2026. Sedamdeset i pet putnika u novom autobusu pošli su s Autobusnog kolodvora Zϋrich u 8 sati prema jednoj od najmanjih država u svijetu (oko 40.000).

Prvo su posjetili dvorac Gutenberg u mjestu Balzersu. Fra Zlatko Ćorić, misionar HKK Chur poželio je gostima dobrodošlicu na prostore svoje misije i predstavio im taj dvorac. On je predvodio svetu misu u katedrali sv. Florina (podignuta 1874., postala je katedralom 1997.) u Vaduzu u 10.30 sati. Koncelebrirali su fra Iko Skoko i fra Vlado Buntić. Julijan i Vesna Ivelj obilježili su 33. obljetnicu braka. Nakon mise u katedrali su bila dva kraća izlaganja. Gospođa Inge Bϋchler govorila je o karitativnom radu u Lihtenštajnu, te posebno o povezanosti vodećih ljudi Kneževine s Međugorjem. Blagica Alilović je govorila o Kneževini, te o ljudima i životu u njoj.

Nakon duhovnog dijela slijedio je kulturni dio. Posjetili su Nacionalni muzej, koji prikazuje povijest, kulturu i prirodu Kneževine. Na povratku bio je organiziran ručak u restoranu Flora i posjet poslovnom centru u Landquartu.

Objava Izlet Emaus u Kneževinu Lihtenštajn pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.