Franjo Saleški smatra da svečano polaganje zavjeta siromaštva, kao što to čine redovnici, može pomoći i laicima da lakše napreduju na putu svetosti. On daje nekoliko praktičnih savjeta o nenavezanosti i siromaštvu duhom onima koji ne žive u nekoj redovničkoj zajednici. Kako možemo znati da stvarno imamo duh siromaštva ili samo mislimo da ga posjedujemo? Prije svega, Franjo smatra da je bogatstvo po sebi vrijednost ako je stečeno na pošten način. Bogataš ima pravo i povećavati svoje bogatstvo ako radi pošteno. Važno je da bogataš novac ne drži „u svom srcu”, nego u novčaniku ili banci. Ipak, moramo biti svjesni da bogatstvo može lako dovesti do pohlepe i gramzljivosti. Pohlepa i škrtost dovode do grijeha idolopoklonstva, koji vodi u pakao (usp. Kol 3,5; Ef 5,3-6). Kako možemo provjeriti je li naše srce slobodno od pohlepe i gramzljivosti? Ako dugo, žarko i nespokojno želimo steći ono što nemamo, onda je to znak da nam je srce zatrovano pohlepom. Franjo navodi još jedan pokazatelj o našem odnosu prema bogatstvu. Naime, naše reakcije na gubitak imovine pokazuju gdje je naše srce. Ako zapadnemo u tugu i očaj kad izgubimo novac, to je očit znak da smo navezani na njega. Kao vjernici moramo biti svjesni da mi nismo vlasnici bogatstva koje posjedujemo, nego nam ga je Bog povjerio da se njime služimo po Božjim pravilima. Pravilno služenje novcem u Duhu Svetom uključuje i „darežljivo dijeljenje” potrebnima (usp. Rim 12,8). To znači da dio svoga novca trebamo dati Gospodinu (za evangelizaciju) i bližnjima u potrebi. Zanimljivo, oni koji obilno pomažu bližnjima, imaju veći financijski blagoslov. Ipak, istinska nenavezanost na novac najbolje se pokazuje kada netko iznenada izgubi svoje bogatstvo. Ako i u tim kriznim situacijama sačuva nutarnji mir i stabilnost, onda je stvarno slobodan te može rasti u poniznosti i svetosti. Isto tako, ako se ne žalimo i ne gunđamo kad smo materijalno siromašni, onda je to znak da posjedujemo istinski „duh siromaštva” i da u nama nema „nezasitne želje”.

Na koncu, istaknimo da Biblija naučava da grijeh ne dolazi od posjedovanja novca („srebra”), nego od „ljubav prema novcu”. Štoviše, „srebroljublje” je ne samo grešno i zlo nego je ono „korijen svih zala” (usp. 1Tim 6,9-10). Istinsko zadovoljstvo nije posljedica bogatstva ni siromaštva. Ono dolazi iz povjerenja u Božju providnost i vlast nad okolnostima života. Poput Pavla, koji je znao i oskudijevati i obilovati (usp. Fil 4,12) i mi se potpuno oslonimo za svoga Oca nebeskoga koji se uvijek brine za nas i koji nam je uvijek potreban, i onda kada imamo puno i onda kada imamo malo novca. Upravo ta sloboda, ta nenavezanost i pouzdanje oslobađa prostor Bogu da uđe dublje u naše srce i naše živote.

Objava Nenavezanost na novac i posjede pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Župa Busovača se kao samostalna kapelanija 1840. odvaja od Fojnice, a status župe dobila je 1872. godine. U početku je bila posvećena sv. Marku, evanđelisti, a gradnjom nove crkve patron je bio Preobraženje Gospodinovo. Poslije je bila posvećena sv. Anti Padovanskom.

Već 1886., zahvaljujući revnosti tadašnjega župnika fra Marijana Miličevića, u Busovači je osnovan i Franjevački svjetovni red. Stoga je FSR u Busovači jedan od najstarijih u provinciji Bosne Srebrene.

Prema Glasniku jugoslavenskih franjevaca iz 1889., u Busovači je u veljači 1886. Bratstvu pristupilo 300 župljana, a već u ožujku 233 trećoredaca pristupilo je zavjetovanju. Ovo je za današnje prilike uistinu impresivna brojka. Veliko zanimanje za Franjevački svjetovni red možemo zahvaliti i papi Leonu XIII. koji ga je posebno preporučivao kako bi se preko laičkih pokreta obnovila Crkva.

U matici Franjevačkoga svjetovnog reda u Busovači od 1886. do 2007. upisano je 811 primljenih i zavjetovanih članova.

Još od samih početaka Franjevački svjetovni red u Busovači je uz župnika fra Marijana promicao djela milosrđa, skrbeći za potrebite. Tijekom svoga postojanja bratstvo u Busovači je gajilo temeljne principe reda. To su život u svijetu, socijalna osjetljivost i borba za pravedno društvo te življenje evanđelja u svakodnevnici.

Kao i u većini župa, i u Busovači je u proteklom ratu bratstvo gotovo zamrlo. Tek „nekoliko bakica” držale su bratstvo formalno živim. Međutim, nakon rata bratstvo doživljava revitalizaciju i osvježenje. Poseban datum u životu bratstva bio je 29. kolovoza 2004. kada župni vikar fra Ivo Radman u bratstvo prima 11 mladih župljana i od tada zajednica funkcionira intenzivnijom dinamikom.

Danas Franjevački svjetovi red Busovača uspješno djeluje surađujući s fratrima i Franjevačkom mladeži te aktivno sudjeluje u životu župne zajednice kroz pastoralno i ekonomsko vijeće, župni zbor, prakaraturske službe, župne tribine, cjelodnevna klanjanja, moljenje krunice, sudjelovanja u euharistijskim slavljima, volontiranju na Radiju Marija i sl. Bratstvo ima i posebnu ulogu u organiziranju patrona župe, blagdana sv. Ante Padovanskog, kada u župu dolaze tisuće hodočasnika. Koliko je bratstvo ukorijenjeno u župnu zajednicu govori i činjenica da se župljani u svojim potrebama vrlo često preporučuju u post i molitvu trećoredaca.

Franjevački svjetovni red Busovača djeluje u sklopu Bosanskoga bratstva kraljice Katarine te sudjeluje u svim provincijskim projektima. Također sudjeluje i u Zavičajnim susretima bratstava Franjevačkoga svjetovnog reda Lašvanske doline s trećorecima iz Viteza, Nove Bile, Bučića, Novog Travnika, Doca, Guče Gore, Brajkovića i Ovčareva.

Sastavni dio duhovnoga života bratstva su i sudjelovanja u raznim područnim i nacionalnim hodočašćima. Tako članovi bratstva hodočaste u mjesta važna za njihovu franjevačku karizmu: od Kraljeve Sutjeske, Međugorja, Olova, Marije Bistrice, a neizostavna su i najsvetija mjesta trećoredaca Asiz i Rim.

Pored svih pastoralnih aktivnosti, bratstvo i dalje gaji karizmu djela milosrđa pomoći ugroženima, kako katolicima tako i pripadnicima drugih religija, ne samo u župi nego i u misijskim područjima. Konkretna djela milosrđa ostvaruju se u obilascima bolesnika u vrijeme adventa i korizme, a u suradnji s Framom Busovača redovito se provode razni zajednički projekti, ujedinjujući iskustvo starijih članova i energiju mladih.

Povodom 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškog, u franjevačkoj jubilarnoj godini, Franjevački svjetovni red Busovača želi se još više otvoriti župnoj zajednici. Povodom franjevačke jubilarne godine bratstvo organizira otvorene susrete na kojima se obrađuju franjevačke teme kako bi i drugim župljanima približili karizmu sv. Franje i Franjevačkoga svjetovnog reda.

Bratstvo danas broji 30 članova: jednoga simpatizera, sedam privremeno zavjetovanih, 22 s trajnim zavjetima te jednog online člana koji preko društvenih mreža prati život bratstva. Članove vijeća čine ministra i privremena povjerenica za Framu Gordana Ljubos, doministra Mladenka Relota, tajnica Marica Marić, učitelj formacije Željko Majdandžić te rizničarka Josipa Vujica. Trideset trećoredaca i više od šezdeset framaša danas čine neizostavan dio župne zajednice.

Život članova Franjevačkoga svjetovnog reda Busovača nije zatvoren samo u molitvene okvire. Njihov život i djelovanje se tiho, nenametljivo, ali snažno očituje konkretnim djelima u župnoj zajednici. Bratstvo stalno bdije nad ugroženim župljanima, angažirani su u prikupljanju i podjeli humanitarne pomoći najpotrebnijim obiteljima i pojedincima u župi. Posebna skupina unutar bratstva zadužena je za redovite posjete bolesnim, starijim i nemoćnim župljanima, pružajući im duhovnu podršku i praktičnu pomoć u svakodnevnom životu.

Pored svojih svakodnevnih aktivnosti, bratstvo organizira i sudjeluje u raznim humanitarnim akcijama. Tijekom godine, a posebno uz velike blagdane i franjevačke spomendane, bratstvo organizira javne humanitarne akcije u suradnji s cijelom župnom zajednicom.

Danas bratstvo ne broji impozantnih 300 članova kao u svom početku s kraja 19. stoljeća. Međutim, i u skromnom sastavu današnje bratstvo nastoji živjeti onakvu karizmu kakvu je uz svoga župnika fra Marijana Miličevića Franjevački svjetovni red Busovača živio prije stotinu i četrdeset godina.

(Gordana Ljubos, ministrica OFS-a Busovača)

Objava OFS Busovača: Svjetlo Trećega reda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Današnja misna čitanja daju nam najbolji odgovor na ta pitanja. U prvom čitanju _{(Mudr 12, 13. 16-19)} knjiga Mudrosti naglašava da je Bog svemoguć i da uvijek ima moć u svojoj ruci. Budući da ima punu moć, može kazniti svaki grijeh, ali može i sve poštedjeti. Stoga Božja dobrota ne koristi svoju moć samo za kažnjavanje zla, nego i za strpljenje i oproštenje. Bog nam svojim strpljenjem daje priliku da se obratimo od grijeha, kao i nadu u oproštenje. – Ovakav način Božjeg postupanja s njegovim narodom je spasenje za nas.

U drugom čitanju _{(Rim 8, 26-27)} sveti apostol Pavao nas uči da mi čak ni ne znamo moliti kako bismo trebali, nego Duh Sveti, koji prebiva u nama (po sakramentima krštenja i potvrde), moli za nas kako je to Bogu milo. – Doista, ako bismo molili da Bog ubije grešnike, prvo bi morao ubiti nas, jer je svaki od nas grešnik.

Današnje Evanđelje _{(Mt 13, 24-43)} daje nam potpun i savršen odgovor na pitanje koje smo imali na početku. U ovom Evanđelju Isus nam donosi tri vrlo lijepe prispodobe o Kraljevstvu Božjem – jer je Isusov glavni interes i svrha bila objaviti našeg nebeskog Oca i njegovo Kraljevstvo. Prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju objasnio nam je sam Isus. Bog je vlasnik zemlje, koji je posijao dobro sjeme na svojoj zemlji. Međutim, đavao je također posijao loše sjeme, kukolj. Sluge su mislile da će dobro učiniti ako odmah iščupaju kukolj, ali domaćin se ne slaže s njima, jer bi svojim radom naštetili pšenici, dobrom sjemenu – dok je kukolj ionako u njegovim rukama: u vrijeme žetve bit će sakupljen i spaljen, a da ne našteti pšenici.

Dakle, Bog, štedeći zle, zapravo štedi dobre, jer bi čak i mnogi dobri ljudi bili kažnjeni, kad bi svaki grijeh bio odmah kažnjen. Bog nam daje vremena da se pokajemo i obratimo, a ako se ne pokajemo i ne obratimo, Bog ima dovoljno vremena da nas kazni na kraju našeg života, ili na svršetku svijeta – spaljivanjem kukolja u paklenom ognju.

Druge dvije usporedbe su jednako važne: ona o gorušičinu zrnu i ona o kvascu. Obje govore o Kraljevstvu Božjem, koje je u početku maleno poput zrna gorušice. To može biti samo neka lijepa riječ, ljubazna gesta, prijateljski pozdrav, osmijeh, izraz sućuti i utjehe, iskrena želja, dobra ispovijed, mala žrtva, milostinja, pomoć siromašnima… Drugim riječima, nešto vrlo maleno, što će s vremenom – ako ga posadimo i njegujemo u dobrom duhu – u svoje vrijeme donijeti plod Kraljevstva Božjega. A to znači da na kraju postaje veliko, sa zrelim i dragocjenim plodovima. Stoga ne bismo smjeli nikad podcijeniti nijedno dobro djelo, nijednu riječ, nijednu gestu, jer svaka dobra stvar može biti sjeme Kraljevstva Božjega za nas i za one kojima činimo ta mala dobra djela.

Isto je i s kvascem: malo kvasca dovoljno je da ukvasa puno brašna, tako da kad tijesto nadođe, taj kvasac daje kruhu dobar okus. Isto je i s Kraljevstvom Božjim: bez obzira koliko malo dobrih kršćana ima, koji žive po Evanđelju Isusa Krista, oni mijenjaju svijet tako lijepo, da on malo-pomalo postaje bolji i blagoslovljeniji i istinski postaje sveto Kraljevstvo Božje.

Dakle, Krist nas uči da ne podcjenjujemo ni male stvari, jer i one imaju svoju važnost. Velike stvari su uočljive same po sebi i odmah, ali čak i male stvari imaju svoju vrijednost. Nijedna velika stvar nije postala velika sama od sebe, u tren oka, već je i ona nekad bila mala, a onda je malo-pomalo postala velika.

Stoga moramo njegovati male stvari, koje su dobro sjeme Kraljevstva Božjega, i malo-pomalo cijelo naše društvo postat će Kraljevstvo Božje – ako svatko od nas, nadahnut Duhom Svetim i Evanđeljem Isusa Krista, u sebi njeguje dobro sjeme Kraljevstva Božjega.

Dao nam Bog tu milost po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetih! Amen.

Objava 16. nedjelja kroz godinu: Bog nam daje mogućnost obraćenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rodio se oko 1221. godine u Bagnoregiu u Italiji (dio izvora navodi 1217.). On sam u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Njegova pobožna majka zavjetovala se serafskome ocu za njegovo ozdravljenje. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu u svom rodnom gradu. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Kad mu je bilo 25 godina, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će ući u povijest Crkve i svoga Reda kao sveta, velika i slavna ličnost.

Punih sedamnaest godina bio je Generalni ministar Franjevačkog reda. U ovoj službi posebno se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem, bivajući istovremeno vjeran duhu serafskoga utemeljitelja i otvoren potrebama svoga vremena. Promaknut je za biskupa-kardinala u Albanu. Umro je u Lyonu 1274., u pedeset i trećoj godini života. Sv. Bonaventura je bio plodan pisac, koji je osvijetlio mnoga teološka i filozofska pitanja.

U samo nekoliko rečenica moguće je sažeti njegov životni hod, ali nije moguće sažeti niti u nekoliko knjiga ono što nam je ostavio svojim znanstvenim radom i svetim životom. Ovaj znanstveni rad ne mora biti jasan svakom čovjeku, jer je potrebno predznanje iz filozofije i teologije, ali svakom čovjeku mora biti jasna njegova svetost, jer joj je temelj dobro prepoznatljiva i razumljiva ljubav. A ona u Bonaventurinoj filozofiji i teologiji dominira, ima prednost pred razumom, jer u tami uma ljubav još uvijek vidi – vidi ono što je nedostupno razumu. Ljubav nadilazi razum, vidi više, prodire dublje u Božji misterij. To je, slobodno možemo reći, njegovo franjevačko nasljeđe, jer je sv. Franjo Asiški, u jeku intelektualnih rasprava svoga doba, svojim životom pokazao da ljubavi pripada prvo mjesto. U svojim katehezama papa Benedikt XVI. govori da je sveti Franjo bio slika zaljubljenika u Krista i tako je u svojem dobu uprisutnio Gospodina – nije uvjeravao svoje suvremenike riječima, već svojim životom.

Propovijedati Krista svojim životom! Koliko nam to nedostaje! Koliko je to svima nama i danas lekcija koju još nismo svladali ili o njoj još uvijek čak ozbiljno ni ne razmišljamo! Lako je stajati sa strane i kritizirati druge, lako je teoretizirati druge i njihova djela, upozoravati druge na sitne pogreške, stvarati mentalitet krize, straha i propasti, kao i potpunog promašaja drugih i drugačijih. Upravo nas sveci poput sv. Franje i sv. Bonaventure uče drugačije. Treba prvo sebe mijenjati, treba sam početi drugačije živjeti i djelovati, treba se prvo sam obratiti. Treba postati čovjek širokog i otvorenog srca i uma, koji radije prihvaća druge, pa i one koji drugačije razmišljaju, i koji ih svojim životom, primjerom, a ako baš mora i riječima, korigira. Kristalno je jasno da to uopće nije moguće bez ljubavi. Zato ljubav u vjeri nadilazi spekulativnu razinu ili bilo kakvu računicu i nosi čovjeka, slikovito rečeno, i onda kad on više ne može hodati. Takav život čovjeka čini sretnim i smislenim bez obzira na vanjske okolnosti. Ali što je točno sreća?

Ona danas ima najviše definicija. Na svakom koraku nudi nam se neki oblik sreće, koji je uvijek povezan s materijalnim, a materijalno je uvijek, gle čuda, na prodaju. Naš današnji rječnik je, nažalost, sreću, pa i ljubav, namjerno zamijenio trenutnom nasladom. Sveti Bonaventura oduševljeno tumači da je najprikladnija definicija sreće susret i ujedinjavanje Božje i naše ljubavi. Gdje nema toga spoja, nema ni sreće. Glavni razlog depresije i beznađa modernog društva jest u tome što prihvaća sve osim Boga. A ondje gdje nema Boga, nema ni istine, autentične radosti i mira, jer obmana i laž u liku Zlatnog teleta kratkoročno donose nasladu, ali dugoročno osuđuju čovjeka na nemir, strah i besmisao. Danas je, recimo, veoma popularna filantropija. Ali ako volimo čovjeka samo zbog čovjeka, ta ljubav će imati mnoge prepreke koje nećemo uspjeti svladati, i ona će, pogotovo u životnim olujama, presušiti. Ali ako ljubimo i prepoznajemo Boga u čovjeku, tada ujedinjujemo svoju i Božju ljubav koja nas nosi u svim preprekama i ljudskim ograničenostima. A posebno u teškoćama i nevoljama, jer, kako kaže sveti Bonaventura, upravo u tamnoj noći križa izlazi na vidjelo sva veličina Božje ljubavi.

Zato sveti Franjo i sveti Bonaventura nisu samo voljeli svakog čovjeka, osjećajući pritom neopisivu sreću, radost i mir, nego su prepoznavali Boga u svemu stvorenom te se otvoreno radovali ljepoti Božjeg sveukupnog stvaralačkog čina. Sveti Bonaventura u svom djelu „Put duha k Bogu“, u prvom poglavlju, kaže: „Slijep je… onaj koji nije prosvjetljen tolikim sjajem stvorenih stvari; gluh je onaj koji nije probuđen toliko vikom; nijem je onaj koji ne hvali Boga sa svih tih učinaka. Sva stvorenja govore iz svega glasa o Bogu, o dobrom, lijepom Bogu; o njegovoj ljubavi.“

Cijeli ljudski život, kako kaže sveti Bonaventura, jest put, putovanje – uzdizanje k Bogu. Ali do Boga se nitko ne može uzdignuti svojim snagama. Samo Bog može uzdići čovjeka sebi, a On to uvijek čini u molitvi koja u čovjeku pali i razgara plamen Božje ljubavi. Davno je to David otpjevao u svom psalmu upravo ovim riječima: Samo je u Bogu mir, samo je u Bogu sreća, samo je u Bogu spasenje. Sve je ostalo lakše od daha.

Bog – jedina nada
(Psalam 62)

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.

Dokle ćete na bijednika nasrtati,
obarat’ ga svi zajedno,
k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu?
Urotiše se da me s visa mog obore,
u laži uživaju;
ustima blagòslivlju,
a u srcu proklinju.

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
U Boga je spasenje moje i slava;
Bog mi je hridina silna, utočište.

U nj se, narode, uzdaj u svako doba;
pred njim srca izlijevajte:
Bog je naše utočište!

Objava Sveti Bonaventura: Ljubav iznad svega pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vjernici i poštovatelji povijesti ponovno su se okupili kako bi odali počast nevinim žrtvama, s posebnim naglaskom na gvardijana fra Julijana Jurkovića i vikara fra Viktora Sliškovića. Njihovi životi, ugašeni pod neopravdanim optužbama, ostaju trajan simbol stradanja ramskih franjevaca koji su, unatoč pogibelji, ostali vjerni svom pozivu i svome narodu.

Središnji dio komemoracije bila je sveta misa koju je uz suslavlje velikog broja svećenika predvodio provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Zdravko Dadić. 

Nakon mise upriličeno je otkrivanje spomen-ploče ubijenim fratrima.

Prisutni su se prisjetili gorke ironije povijesti: dok su ideološki nalozi taj čin pustošenja eufemistički nazivali „oslobođenjem“, Rama je tog srpnja izgubila svoju povijest, svoje arhive i kulturno blago za koje se, kako predaja kaže, govorilo da bi se njime moglo popločati dukatima.

Ovaj događaj nije bio tek čin žalovanja za uništenim materijalnim dobrima, već snažna poruka kako se sjećanje na ljude poput fra Julijana i fra Viktora ne smije prepustiti zaboravu. Iako su vatre iz 1942. godine odnijele stoljetni trud franjevačkih ruku, trajna spomen-ploča na Šćitu sada stoji kao nijemi svjedok vremena, opomena za budućnost i vječni znak poštovanja prema onima koji su položili život za svoj samostan i svoj narod.

Ramska povijest, iako nerijetko ispisivana krvlju i pepelom, ovim je činom još jednom potvrdila svoju neslomljivost – čuvajući sjećanje, Rama čuva i svoj identitet.

Objava Na Šćitu obilježena 84. obljetnica spaljivanja crkve i ubojstva dvojice fratara pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Milač istječe i izvire u području Kukavička vrata, s time da dio vode za velikoga vodostaja istječe iz Kukavičkog jezera. Zanimljivo je da rijeka ima tipični ravničarski karakter s obzirom na to da protječe jednom prilično ravnom dolinom Kupreškog polja, te gradi brojne meandre. U zapadnom dijelu Kupreškog polja usred livada ponire u mali kraški ponor kod Gornjeg Malovana, da bi se poslije pojavila nekoliko kilometara jugozapadnije kao rijeka Veliki Stržanj kod Šujice.

Mrtvicu nalazimo u središnjem dijelu polja, a teče zapadno te prima nekoliko stalnih pritoka, a i više periodičnih pritoka koji su aktivni za vrijeme proljetnoga topljenja snijega i velikih padalina. Ponire pod Kurljanjem, odnosno na zaravni ispod masiva Jarma, kod mlina Mate Dumančića-Knezića. Ponor je vapnenački i kada je jako tiho, može se čuti kako voda pada u dubinu kao da je u pitanju veliki vodopad. Voda iz ponora se poslije pojavljuje kao rijeka Mali Stržanj.

Kako rijeka Šujica nema svoj izvor, ona nastaje kada se sastanu vode Velikog i Malog Stržnja, a susreću se nakon kratkih tokova i grade rijeku Šujicu. Rijeka Šujica duga 48,5 km, a svojim tokom gradi sliv površine od oko 730 km².

U klimatskom pogledu rijeka Šujica protječe zonom s izmijenjeno kontinentalnom klimom u gornjem toku, te submediteransko-planinskom u donjem dijelu toka. Inače, njezin tok karakteriziraju topla ljeta s temperaturom do 32 °C, i jako hladnim zimama s temperaturom od –25 °C. Količina padalina je relativno visoka i kreće se oko 1300 mm, s velikim udjelom snijega. Zbog visokih snjegova i snježnih zapuha rijeka se u zimskom razdoblju zna zalediti i izgubiti ispod snijega koji je prekrije.

U Šujičkom polju rijeka Šujica ima svoju malu povremenu pritoku poznatu kao Jaruga. Šujica kroz polje pravi brojne meandre, te ima veoma miran tok, poznat kao meandarski tok. U Duvanjskom polju rijeka dobiva još dvije desne pritoke, jednu povremenu koja dolazi iz Eminova Sela, te drugu koja dolazi zapadno od Tomislavgrada poznatu kao Seget, i jednu lijevu pritoku prije ponora poznatu kao Drina. Za velikih proljetnih topljenja snijega iz pravca Mandinog polja zna se pojaviti još jedan povremeni tok, ali samo nakratko. Inače Šujica po ulasku u Duvanjsko polje već početkom ljeta presuši, a u koritu ostaju povremene lokve i blata.

Ponor u Kovačiću gdje Šujica ponire jest pećina u koju se spušta voda u vidu malih slapova. Tu voda ponire bez obzira na to je li rijeka u polju presušila, a u bistroj vodi prije nego presuši mogu se primijetiti jata malih gaovica. Sva voda koja tu ponire završava u Buškom blatu.

Uz vodotok nalazimo močvarna tla, većinom crnice s dosta sirovoga humusa koji mjestimično prelazi u treset. Na strminama oko rijeke na dolomitima i vapnencima uz rubove polja zemljišta su jako plitka i jako skeletna, s visokom površinskom stjenovitošću što, uz nepovoljne klimatske čimbenike, potencira njihovu suhoću. Inače uz samu rijeku su tla srednje duboka i na njima se odvija trenutna poljoprivredna proizvodnja na manjim površinama. U suhom razdoblju godine veći dio polja uz rijeku se koristi za ekstenzivno stočarstvo.

Fauna je raznolika, a tijekom svojih lutanja i seoba rijeku redovito prolaze mrki medvjedi i vukovi, naročito u kasnu jesen i rano proljeće, u zoni sutjeske između polja. Od drugih zvijeri tu su šakali, koji su se udomaćili na obalama rijeke, a samo za lisice, jazavce i lasice možemo reći da su stvarni stanovnici uz rijeku. U rijeci Šujici su ranije registrirane i vidre, ali o njima nema novih podataka. Tu još možemo spomenuti zeca, u poljima oko rijeke.

S druge strane ornitofauna je brojna, i svodi se na više vrsta močvarica, kao i brojnih grabljivica. Posebno je brojna kada se Šujica razlije poljima, pa s obližnjega Buškoga blata dolaze patke, čaplje i galebovi. Uz rijeku su primijećene i male šljuke. U ornitofauni dominiraju sokolovke koje su stalno prisutne, a nalazimo sivoga sokola, jastrebove, a uz rijeku se pojavljuju i male grabljivice kao eje i vjetruše. Ovdje treba spomenuti i ihtiofaunu, jer u rijeci nalazimo 11 vrsta riba. Među brojnim insektima moramo napomenuti da oko rijeke nalazimo 4 vrste vilinskih konjica.

Od drveća uz rijeku nalazimo stare bijele vrbe, nešto sive johe u gornjem dijelu, te brojne vrste grmlja, od hudike i kaline do crnoga trna i gloga. Sama rijeka je bogata vodenim biljem, a u dijelovima Šujice koji ne presušuju svoje skrovište nalaze potočne pastrve.

Najveća prijetnja ovoj rijeci je neplansko odlaganje komunalnoga otpada kojim se zatrpava korito rijeke, kao i komunalne vode iz mjesta Šujice i Tomislavgrada. Također, prekomjernim nelegalnim izlovom ugrožen je i riblji fond u gornjem dijelu rijeke.

Na svom putovanju iz Travnika prema Jadranu, čuveni bh. putopisac Zuko Džumhur se zaustavio pokraj rijeke Šujice i zabilježio svoj doživljaj rijeke rečenicom:

„Ovo je najkrivudavija rijeka na svijetu. Preko rijeke se u luku pruža rimski most, koji je sagrađen još prije dvije hiljade godina, a ljudi na ovom prostoru u kontinuitetu žive još od prahistorije.”

Zahvaljujući Džumhurovoj putopisnoj zabilješci, opis Šujice kao „najkrivudavije rijeke na svijetu” zadržao se sve do danas.

Objava Prirodni fenomeni BiH: Šujica (Šuica) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.