Objava Tijelovo: Isus nas uvijek čeka u tabernakulu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pogledamo li svijet oko sebe ili se prisjetimo svojih životnih iskustava u prošlosti, uočit ćemo i pronaći mnogobrojne lidere koji su pomicali granice, oduševljavali nas i činili ovaj svijet boljim mjestom za život u svim sferama života. Često su to bili obični ljudi iz naše svakodnevice. Prepoznavali smo lidere u našem razredu u osnovnoj školi. Bile su to kolege koje su imale inicijative, ideje i smjernice za svaku situaciju. Njima smo se okretali kad smo imali pitanja, jer su nam njihovi odgovori davali jasan smjer. Uočavali smo lidere u obitelji ili među našim susjedima – divili se mudrosti starih ljudi, koji možda čak nisu bili ni pismeni, ali njihova riječ se s posebnom pozornošću slušala… Oni su znali što, kada i kako treba napraviti snalazeći se i u nemogućim okolnostima. Lideri su nam bili pojedini učitelji, župnici, profesori… Na poslu smo uočavali lidere i liderice, ne samo u menadžmentu već i među običnim radnicima, administraciji, tehničkim službama… Oni su drukčije promatrali svijet i organizaciju, vidjeli su prilike tamo i gdje su drugima bile nevidljive, inspirirali i pokazivali drukčije mogućnosti. Uz njih su se drugi uvijek okupljali kako bi se nadahnuli ili jednostavno dobro osjećali. Često u gradu, u nekim neobičnim situacijama, uočimo lidere – koji vide ono što drugi ne vide, koji iz čista mira drugima pomažu, usmjeravaju, rješavaju probleme… Jedan prijatelj mi je u mladosti rekao kako bolji svijet za njega počinje kad vidi nečiji srušen bicikl na ulici ili na parkiralištu pa ga podigne… Dugo sam razmišljao o tome jer mi se tada činilo banalnim. Poslije sam ga vidio kako uspješno slaže velike korporativne sustave da budu bolji… Takvi ljudi su često na prvim linijama i u slučaju veće nevolje. Oni vide potrebe i reagiraju. Potiču druge i daju im motivaciju. Neki od takvih ljudi prvi prepoznaju čak i povijesne lomove i trenutke kad narodi ispisuju povijest i dolaze u prve redove… Svi smo mi pozvani biti lideri, odnosno biti ljudi na koje se drugi mogu osloniti, koji će biti uzor i primjer drugima. Ljudi koji inspiriraju, motiviraju, pokreću i vode.

Osobine dobrog lidera

Ali što čini dobroga lidera? O tome su napisane mnogobrojne pametne knjige i održano je mnoštvo predavanja. Svjetski poznati guru liderstva Brian Tracy smatra kako se nitko ne rađa kao lider, već se vodstvo u nama neprestano razvija. On navodi 10 osobina, koje mora imati lider 21. stoljeća bez obzira na to je li riječ o menadžmentu ili politici. To su: vizija, hrabrost, učinkovito ponašanje tijekom krize, ispunjavanje obećanja, osjećaj za realnost, dosljednost, preuzimanje odgovornosti, sposobnost predviđanja, kooperativnost i izvrsnost. I drugi relevantni autori i istraživanja dolaze do zaključka kako vođe imaju viziju kojom mogu zamisliti i vidjeti budućnost. Sposobni su predodžbu te vizije prenijeti na druge i potaknuti ih na njezino ostvarenje. A najvažniji dio vizije su vrijednosti za koje se netko zauzima, i iza kojih čvrsto stoji. Drugi dio vizije je cilj, pri čemu je važna i jasnoća postavljenoga cilja. Treći dio vizije je namjera, odnosno razlog zbog kojega djelujemo, smisao našega rada, životna misija… Ako je namjera povezana s vrijednostima koje ljudi dijele i poštuju, onda nastaje poštovanje prema lideru. Onda ga doživljavaju svojim i rado slijede bez zadrške… Hrabrost znači sposobnost da napravi korak naprijed i da se suoči s opasnošću, da donese teške odluke, posebno u nepovoljnim trenucima, da čvrsto stane iza svojih vrijednosti i načela. Hrabrost je najprepoznatljivija osobina velikih vođa. To je sposobnost riskiranja, u kojoj drskost igra značajnu ulogu. Ako netko želi postati vođa, mora biti spreman na neuspjeh, protivljenja i neizvjesnost. Smjelost je simbol odlučnoga vođe. To znači neprestanu ofenzivu, izazov napredovanja, stvari dovesti do kraja, a ne čekati da se pomaknu same od sebe. Najhrabrije vođe ustrajavaju do kraja, čak kad nema rezultata i kad drugi odustaju. Sjetimo se samo prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana i prepoznat ćemo niz tih osobina! Mnogi – opterećeni svim ovim karakteristikama koje stručnjaci navode – govore kako zbog svih tih očekivanja lider mora biti beskompromisan, isključiti emocije, zauzeti distancu prema ljudima, jer je to jedini način da pokaže snagu, odlučnost i dođe do cilja… Mnogi zapravo tako i dolaze do uspjeha. Mnogima su važni samo ciljevi, a ne put do njih. Važniji su im rezultati nego ljudi i njihovi osjećaji. No, smatram da je to krivi put.

Zapitajmo se što je naš kapital koji posjedujemo i koji unosimo u sustave u kojima radimo i u odnose s drugima? To su: materijalna imovina (ako smo imali sreće biti rođeni u dobrostojećoj obitelji ili smo dovoljno do sada zaradili); znanje (ako smo bili uporni i vrijedni pa završili škole, fakultete, čitali, učili, pohađali seminare…); socijalna mreža (s kakvim ljudima smo okruženi, koliko ljudi poznajemo, vole li ljudi rado s nama popiti kavu ili nas izbjegavaju). Jedna uzrečica kaže: „Prvorazredni se druže s prvorazrednima, a drugorazredni s trećerazrednima” te simbolična moć ili karizma – to je ono nešto što nas čini privlačnima, vrijednima povjerenja… Materijalna imovina dođe i prođe. Dobar je preduvjet ako ju mudro koristimo, ali nam ne daje nužno stratešku prednost. I ne moramo ju posjedovati kako bismo uspjeli. Ona obično dođe kao posljedica ako imamo ove druge elemente. Socijalna mreža i znanje su se pokazali najvažnijima. A karizma dodatna vrijednost. Švedski autori čuvene knjige s početka ovoga stoljeća „Funky Business” Kjell Nordstrom i Jonas Ridderstråle napisali su kako netko vrijedi na tržištu onoliko koliko ima znanja, vještina i sposobnosti pomnoženo s brojem kvalitetnih ljudi s kojima je umrežen.

Izvori autoriteta

Svojedobno je skupina znanstvenika istraživala izvore autoriteta u organizaciji. Najčešći autoritet, odnosno onaj na koji se najviše i najradije pozivamo je položaj, funkcija, dužnost (Ja sam direktor i moja će biti zadnja!). Međutim, takav izvor autoriteta je ujedno najslabiji. Daleko su moćniji i važniji bili – obrazovanje i karizma. A najmoćnijim se pokazao – odnos prema ljudima! Autoritet lidera ne dolazi od titule, već od utjecaja, povjerenja i osobnih kvaliteta poput zajedničkih vrijednosti i autentičnosti. Vodstvo je usmjereno na ljude i vođeno svrhom. Vođe motiviraju i usklađuju druge oko stvarnoga cilja, stvarajući emocionalnu povezanost i mobilizirajući njihov trud, inicijativu, kreativnost… Dakle, zaposlenici su kvalitetu svojih menadžera promatrali kroz komunikaciju i odnos prema njima, a tek onda kroz njihovu učinkovitost i sposobnosti. Dakle, s ove točke gledišta nije bila presudna matematička inteligencija. Do izražaja su došle socijalna i emocionalna inteligencija. Socijalna inteligencija kao sposobnost mudroga ponašanja u međuljudskim odnosima (a što je vidljivo kroz ljubaznost, obazrivost, aktivno slušanje…) te emocionalna inteligencija kao sposobnost prepoznavanja, razumijevanja, izražavanja i kontroliranja vlastitih (ali i tuđih) emocija, kako bismo mudrije upravljali osjećajima, bili samouvjereniji, odgovorniji, empatičniji prema drugima… Kako bismo bili okruženi kvalitetnim ljudima, u odnose treba ulagati. A tu opet do izražaja dolazi komunikacija.

A kad je komunikacija u pitanju svi smo uvjereni kako znamo komunicirati i kako vjerojatno dobro komuniciramo. Međutim, statistike nas opovrgavaju. Jeste li znali da čak 95 % ljudi u poslovnom sektoru izgubi posao zbog nekvalitetne komunikacije s nadređenima, kolegama ili klijentima? Najčešći uzrok naših poslovnih problema je problem s ljudima. Čak 85 % vaše karijere i poslovnoga uspjeha ovisi isključivo o vašoj komunikaciji i stavu! Dobrom komunikacijom možemo postići bilo koji cilj u životu.

Objava Komunikacija čini lidera pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Taj uži Božin zavičaj njegovim se ulaskom u Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu proširio na čitavo područje plehanskoga regionalnog samostana, tzv. distrikta. Kao čovjek plehanskog srca doživio je drugu katastrofu svoga šireg zavičaja u 20. stoljeću, katastrofu devedesetih, s jednakom boli kao i onu užeg zavičaja četrdesetpete. U „Pismu svetoga Marka protjeranim Plehančanima” on se preko usta ovog evanđelista obraća prognanicima iz plehanskoga kraja riječima ohrabrenja: „Evo […] stavljam ponovno pred vas [uskrsnu poruku] da vas razdrmam, da vas ohrabrim, da vas pozovem da i vi potvrdite svoju privrženost životu ovdje na ovim prekrasnim brežuljcima. […] Poručujem vam u ime […] uskrsloga Isusa da povjerujete u moć života, da povjerujete u moć uskrsnule ljubavi, da povjerujete u moć novoga početka, da povjerujete u ovo što vam pišem.”

Duhovna stremljenja

Njegov obrazovni put započinje u njegovu zavičaju, da bi se nastavio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje su mu se, kako poslije piše, „uz dobre profesore otvorili novi putovi spoznaje i novi vidici života”, gdje je „naučio udisati zrak multikulturalnosti i multikonfesionalnosti” te istinski „zavolio teologiju”. Bilo je to dinamično pokoncilsko vrijeme, vrijeme studentskih nemira u svijetu, vrijeme, konačno, hrvatskog proljeća. I u Crkvi i u društvu osjećala su se nova gibanja nadahnuta potrebom za više slobode i željom za aktivnijom ulogom mladih u crkvenom i društvenom životu. Ta nova duhovna stremljenja našla su svoga odjeka i u Provinciji i na Teologiji. Zahvaljujući nekim mlađim tadašnjim profesorima, studenti su imali prilike upoznati se s novijom teologijom koja je nadilazila razinu dotadašnje neoskolastičke udžbeničke teologije i nudila primjernije odgovore na izazove novoga doba. Iz studentskih nastojanja proizašao je njihov časopis Jukić kojemu je glavni i odgovorni urednik od 1975. do 1981. godine bio Božo Lujić, a odgovorni od 1982. godine do smrti i u kojemu je i sam objavljivao svoje priloge. Časopis je tada svojom mladenačkom teološkom i kršćanskom otvorenošću u crkvenim krugovima izazvao poprilične kontroverze i otpore, ali se ipak održao. Zanimljivo je kako je skupina od deset studenata, među kojima je i sam bio, za vrijeme ljetnih ferija išla u Njemačku raditi kako bi osigurali novčana sredstva za prvi broj časopisa. Usto je zahvaljujući studentskim nastojanjima pokrenut i Bilten Teologije u kojemu je također surađivao.

Nakon završetka studija na Franjevačkoj teologiji nastavlja poslijediplomski studij u Ljubljani, gdje doktorira 1982. godine. U toj poslijediplomskoj dekadi od 1974. godine, kada je završio studij na Franjevačkoj teologiji, pa do 1984. godine, kada je diplomirao njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, fra Božo je obavljao razne službe u Zajednici: nakon svećeničkog ređenja bio je 2 godine kapelan, od 1977. godine počinje predavati na Teologiji, jedno vrijeme je pomoćnik magistra bogoslova, potom gvardijan samostana na Nedžarićima, istodobno angažiran oko misnih slavlja i tribina za vanjske studente, kao i u ispomoći na župama. Ta generacija pripravnika za profesore na Teologiji sedamdesetih godina (M. Vrgoč, I. Bubalo, M. Babić, M. Karamatić) svjesno je – prije svega pod utjecajem V. Jarka – s teorijskim studijem povezivala praktični angažman u životu Zajednice i pastoralni rad po župama. Prof. Jarak (kojemu je Božo poslije „s poštovanjem i zahvalnošću” posvetio jednu od svojih važnih knjiga) upozoravao je na opasnost da se mladi ljudi, posvećeni isključivo studiju negdje izvan Provincije, otuđe od Zajednice i njezina života te po povratku ne dadnu onaj doprinos kršćanskom životu povjerenih im vjernika koji su mogli dati da su studirali „uz rad” ili radili uz studij. Pri tome je uvijek postojala mogućnost, koju je i Božo poslije izvrsno iskoristio, da se svatko po vlastitoj želji na kraće ili dulje vrijeme na odgovarajućim inozemnim učilištima po potrebi stručno i znanstveno dalje usavršava, a neki su usto, kao i Božo, završavali srodne paralelne studije na državnim fakultetima.

I bez većeg truda lako je uvidjeti kako je Božo postigao izvanredne rezultate na raznim područjima svoje djelatnosti. Živio je svoj franjevački i svećenički poziv s uvjerenjem i spremnim angažmanom, kao profesor biblijskih disciplina djelovao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, vodio više od stotinu hodočašća u Svetu zemlju, trajno bio u dodiru s vjernicima i njihovim potrebama. Zahvaljujući intelektualnim talentima koje je svojom iznimnom radinošću i smislom za red iskoristio na najbolji način bio je jedan od naših najplodnijih teoloških pisaca s preko 25 objavljenih knjiga i tristotinjak znanstvenih i stručnih članaka te manjih priloga. Njegovi tekstovi, pisani dotjeranim stilom i razumljivim jezikom, nadahnuti temeljnom biblijskom porukom o mogućnosti čovjekova definitivnog spasenja na Kristovu putu, djeluju uvjerljivo na širok krug čitatelja i u tom je smislu on i danas aktualan i široko prihvaćen teološki pisac.

Kršćanska nada

O tome zašto se u svom znanstvenom radu posebno posvetio temi proroka Jeremije fra Božo piše u Predgovoru svoje knjige Starozavjetni proroci. Jednog mu je dana u djetinjstvu u ruke dospjela ilustrirana biblijska povijest Janka Oberškog, koju je „otvorio”, veli, „i počeo čitati na mjestu gdje je bila ilustracija, ispod koje je pisalo otprilike ovako: Prorok Jeremija oplakuje rušenje voljenog grada. […] Ta me se slika toliko dojmila da sam se kasnije u svome postdiplomskom studiju odlučio za obradu teoloških tema Knjige proroka Jeremije, a zatim i za izučavanje pojave, značenja i interpretacije starozavjetnoga proroštva. Nisam ni slutio da će se sve ono što se tako nemilosrdno sručilo na proroka Jeremiju i na njegov narod, samo nekoliko godina kasnije, sručiti i na moj narod i osobno na mene: razrušeni zavičaji, protjerani ljudi, mučenja i ubijanja, logori i ponižavanja, eksplozija zla i mržnje, ruševine kuća i crkava, pljačkanja i otimanja, ali i neopisiva razaranja u ljudima.”

Dok čitam ove retke, spontano mi na um padaju Jeremijine riječi: „Smrt se ušulja kroz prozore naše, uđe u dvore naše” (Jr 9,20), kojima je naslovljena 10. postaja plehanskoga Križnog puta koji je u bakru izradio kipar Zdenko Grgić. Kao kontrapunkt toj tragičnoj zbilji stoji naslov zadnje, 24. postaje: opet Jeremijine riječi, ali ovaj put pune nade: „Po opustošenim ulicama jeruzalemskim opet će se oriti poklici radosti” (Jr 33,10). U istom duhu, kao kontrapunkt svome vlastitom tragičnom iskustvu, i Božo u tekstu pod naslovom „Uskrs u mom kraju” upućuje riječi nade vjernicima svoga kraja: „I ponovo će se kao nekoć slaviti Uskrsi u mom kraju. I ponovo će biti života i ozbiljne radosti na išaranim brežuljcima i ponovo će se čuti smijeh djece. I ponovo će odjekivati zvona nade po selima i zaselcima moga kraja. I ponovo će starci umirati u nadi da život u mom kraju ide dalje. Vjerujem ipak da će konačno doći Uskrs u moj kraj.”

O nadi je dakle riječ, o abrahamovsko-pavlovskoj „nadi protiv svake nade” – s onu stranu plitkog optimizma i lijenog pesimizma. Riječ je o kršćanskoj nadi.

(Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava O nadi protiv svake nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zapravo, cijelo je čovječanstvo po grijehu palo u nesreću prokletstva. Palo je tako duboko, da se više nije moglo osloboditi vlastitom snagom. Koliko god se čovjek trudio, težina grijeha je mnogo veća od vrijednosti njegovih dobrih djela. Za spasenje čovjeka bila je potrebna Božja intervencija. Samo je Bog mogao spasiti čovjeka. I učinio je to: poslao je svog jedinog Sina, Isusa Krista, koji je na sebe preuzeo teret svih grijeha cijelog čovječanstva i, umirući na križu za nas, uništio je grijeh, oslobodio nas prokletstva i pomirio nas s Bogom.

Ostaje činjenica da se čovjek ne može spasiti sam, već se mora osloniti na Isusa Krista, mora vjerovati u Njega da bi bio spašen. – Dakle, ne može se spasiti isključivo na temelju svojih vlastitih ljudskih djela. U tom smislu, apostol Pavao s pravom govori Rimljanima da smo opravdani vjerom u Isusa Krista, bez obzira na djela Zakona – jer su svi ljudi sagriješili i nitko se ne može osloniti na djela Zakona.

Ova tvrdnja vrijedi i danas. Svatko tko misli da se samo vlastitom snagom može ostvariti, biti sretan u ovom životu i u vječnosti – teško se vara i osuđen je na prokletstvo, gubitak Božjeg blagoslova i obećane sreće. To je stalno uvjerenje i učenje Katoličke Crkve. Dobra djela imaju svoju vrijednost – ali ipak bez vjere u Isusa Krista, bez oslanjanja na opravdanje koje nam je On ostvario, nitko se neće spasiti.

Ovdje sada imamo dvije krajnosti: jednu krajnost protestantizma, drugu krajnost islama.

Protestanti kažu: vjerujte u Isusa Krista i spasit ćete se, bez obzira na djela. Djela nisu važna. Sve što je potrebno, jest vjera. Dakle, ako vjerujte u Isusa Krista, sve je u redu!

Islam naprotiv kaže: Ne vjerujte u Krista. Dovoljno nam je vjerovati u Alaha i biti dobri muslimani, biti dobri ljudi, postiti Ramazan, moliti se pet puta na dan, prema zakonu, poštivati islamske tradicije – i spasit ćemo se, iako ne vjerujemo u Krista.

Čak i među katolicima, uz uravnoteženi centar, imamo i krajnje desničarske i ljevičarske ekstremiste.

Ekstremni desničari misle da mogu raditi što god hoće: ići u crkvu ili ne, raditi ili ne, moliti ili ne, biti pošteni ili bezobrazni, jesti svoj kruh u znoju lica svoga ili biti paraziti, lopovi i kradljivci – za njih je sve relativno: oni misle da su dobri, jer su katolici, vjeruju u Krista, nikada nisu zanijekali svoju vjeru. Stoga su sigurni da će se spasiti. Takvi katolici nisu ništa bolji katolici od protestanata.

Ekstremni ljevičari kažu: mi ne znamo ništa o Bogu. Bog možda i postoji, a možda ga i nema. Mi ne kažemo ni da, ni ne. Ne miješamo se u to. Neka se svećenici i biskupi bave vjerom. Nama je dovoljno raditi, uzdržavati svoju obitelj, biti dobri i pošteni, a što se tiče vjere: ima toliko religija, da nitko nije siguran koja je religija prava, a koja kriva. Stoga: radi, poštuj zakone, budi dobar čovjek i to je dovoljno! Takvi katolici nisu ništa više katolici od muslimana.

Pravi katolik je uravnotežen: on vjeruje i poštuje vjeru. Daje svoj život za vjeru. Ali ne dokazuje svoju vjeru toliko riječima, koliko djelima. Jer, „vjera bez djela je jalova” – štoviše, čak i mrtva, kako kaže sveti Jakov apostol _{(usp. Jak 2, 20. 26).}

Konačno, i sam Isus Krist kaže to isto u današnjem Evanđelju _{(Mt 7, 21-27),} ali s posebnim naglaskom, rekavši: „Neće u Kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima”. Treba li nam jači dokaz da je vjera bez djela mrtva? Ipak, Isus Krist potkrepljuje ovu tvrdnju i dodatkom: „Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!”

Kakve strašne riječi! Čak i da imate dovoljno jaku vjeru da činite čudesa – a bili ste licemjeri, niste djelovali na temelju vjere, nego na temelju svojih ljudskih načela – bit ćete osuđeni! Jer samo dobra djela, temeljena na vašoj vjeri u Isusa Krista, na ljubavi prema njemu, izvršena na osnovu Božje volje i njegovih zapovijedi, samo ona dokazuju da imate vjeru, tj. da iskreno vjerujete u Krista.

Mnoge propovijedi, mnoge riječi, vjerske knjige, velika propaganda – sve to može biti samo prazna, varljiva demagogija, ako te riječi ne potvrđuju dobra djela.

Uistinu, nerazuman je čovjek koji misli da će dobro proći i s polovičnim poslom: bilo da misli da je dovoljno samo vjerovati, bilo da misli da je dovoljno samo djelovati. Pokušavaju letjeti s jednim krilom. Takvi ljudi grade svoju kuću na pijesku. Ona će se uskoro srušiti, riskirajući da urušavanjem ubije svog vlasnika.
– Naprotiv, oni koji biraju teži put, oni koji lete s oba krila: vjerom i djelima, samo oni grade svoju kuću na stijeni, kuću koja će čvrsto stajati do vječnosti.

Stoga, pozivamo sve ekstremiste katoličke vjere – i one desne (koji misle da su dobri vjernici čak i bez djela), kao i one lijeve (koji misle da su u redu, iako se ne ističu po vjeri) – da se vrate i postanu pravi Kristovi učenici, birajući Božji blagoslov i za ovaj život, i za vječnost.

Ali također, u ime Božje, pozivamo i sve one koji su izvan Katoličke Crkve, da ne misle da se može letjeti jednim krilom ili voziti lađu samo jednim veslom. To je uzaludan posao, kojim se vrtimo ukrug, sami oko sebe. Samo vjera, prava i cjelovita vjera u Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja – zajedno s djelima utemeljenim na toj vjeri i na ljubavi prema Isusu Kristu Gospodinu, samo to dvoje zajedno nam osigurava spasenje i vječnu sreću.

Nije svejedno kojoj religiji pripadate. Nije dovoljno vjerovati u nešto. Nije dovoljno okružiti se maglom i tamom. Potrebno nam je istinsko svjetlo i istinsko spasenje, koje je isključivo Božji dar, po Isusu Kristu.

Dao Bog da svi imamo takvu vjeru, dokazanu djelima i nagrađenu vječnim životom u nebeskom Kraljevstvu. Amen.

Objava 9. nedjelja kroz godinu: Riječi i djela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.