Za vrijeme Franjina boravka u Egiptu i Svetoj zemlji (1219. – 1220.), dvojica vikara kojima je on sam povjerio upravljanje Redom za vrijeme njegova putovanja na Istok počela su uvoditi strože odredbe po uzoru na tradicionalne monaške zajednice. Na Generalnom kapitulu 1219. donesene su nove konstitucije koje su naglašavale stroge postove i organizacijska pravila, suprotno Franjinu shvaćanju evanđeoske jednostavnosti. Istodobno pojedina su braća bez njegova znanja od Rimske kurije ishodila različite povlastice i dopuštenja, dodatno narušivši jedinstvo bratstva.

O svemu tome Franju izvještava brat Stjepan iz Narnija koji je samoinicijativno i hitno došao u Svetu zemlju do Franje jer je to izazvalo ozbiljne probleme u bratstvu. Slušajući potresne riječi brata Stefana iz Narnija, Franjo je dobro shvatio što se događa u Asizu, i to ne samo u pitanjima posta. Shvatio je da nemiri koji su se već pojavili tijekom Kapitula na rogožinama, održanoga na Duhove 1219., nisu uopće utihnuli te da se tijekom njegove odsutnosti pokušava franjevačko bratstvo uskladiti s pravilima bližim provjerenoj monaškoj tradiciji. Također je izvijestio da je brat Ivan iz Campella zatražio i dobio od Rima dopuštenje da osnuje vlastiti, samostalni red, okupljajući neke nezadovoljne fratre i pojedine muškarce i žene dovodeći ih u Asiz iz cijele Umbrije.

S obzirom na težinu događaja i sukoba koji su se razvili u bratstvu, Franjo se u prvim mjesecima 1220., nakon više od šest mjeseci boravka na Istoku, vratio u domovinu, najprije u Veneciju pa u Bolognu. No u grad Bolognu nije želio ući jer je bio obaviješten o lijepoj kući od opeke i kamena koju su Manja braća, od kojih su neki bili i sveučilišni profesori, izgradila sebi u samom središtu grada, a što je Franjo smatrao odstupanjem od ideala siromaštva. Potresen razvojem svih tih događaja, nije pokušao silom vratiti stanje na prijašnje, nego se obratio papi Honoriju III. Zatražio je imenovanje novoga kardinala zaštitnika Reda te je tu službu preuzeo kardinal Hugolin, budući papa Grgur IX.

Dok se Franjo vraćao u Porcijunkulu razmišljajući o vlastitom odreknuću, papa Honorije III. izdaje 22. rujna 1220. bulu Cum secundum consilium, kojom Manjoj braći nameće godinu novicijata i zabranu napuštanja Reda, što se, čini se, kod nekih događalo prilično olako. Isti je papa već je 29. svibnja 1220. izdao bulu Pro dilectis, u kojoj je Franjino bratstvo postalo Ordo fratrum minorum (Red Manje braće).

Franjo je uvidio da brojno narasli Red više ne može voditi na način koji je smatrao evanđeoskim, ono njegovo sine glosa. Osjećao je da nije pozvan upravljati ljudima, donositi kazne i nametati autoritet, nego prije svega biti ponizni sluga i primjer nasljedovanja Krista. Bolest, iscrpljenost i sve veće neslaganje među braćom dodatno su učvrstili njegovu odluku.

Konačno, na Generalnom kapitulu 29. rujna 1220. odrekao se službe poglavara Reda i vodstvo predao Petru Kataniju, kanoniku i stručnjaku za pravo, koji je postavljen za vikara Reda. Okupljenoj braći izgovorio je znamenite riječi: Amodo sum mortuus vobis (lat. Od sada sam mrtav za vas) te se u znak poslušnosti poklonio svom poglavaru. Time je pokazao da mu je jedinstvo bratstva važnije od osobne vlasti. Siromah iz Asiza povukao se na svoj način, s poniznošću. Povjesničari ističu kako je Franjo odricanjem želio izbjeći sukob s dijelom Reda i Rimskom Crkvom. Svjestan da više ne može upravljati zajednicom isključivo osobnim autoritetom i primjerom, prepustio je pravno vodstvo drugima, dok je sam ostao duhovni uzor braći.

Nakon smrti Petra Katanija 1221. službu vikara preuzeo je brat Ilija. Ipak, prvi službeno izabrani generalni ministar Reda postao je tek nakon Franjine smrti brat Ivan Parenti na generalnom kapitulu u Porcijunkuli 30. svibnja 1227. godine. Generalni ministar Ivan Parenti obavljao je tu tešku službu sve do 1232. godine, kada je, protiv svoje volje, ponovno ustupio mjesto bratu Iliji, koji je tako postao drugi izabrani generalni ministar Reda.

Franjino odricanje označilo je prijelomni trenutak u povijesti franjevačkoga pokreta. Od tada se oblikuju dvije razine vodstva: pravna i upravna, koju vodi Red u okviru Crkve, te duhovna, čiji je trajni uzor ostao sam brat Franjo. Njegovo najveće svjedočanstvo nije bilo upravljanje, nego autentično življenje poniznosti, malenosti, poslušnosti, siromaštva i evanđeoske ljubavi, pa čak i onda kada je zbog toga ostao neshvaćen među vlastitom braćom.

Franjo tako nije stekao mučeništvo u Damieti, nego na povratku u Umbriju, među tolikom svojom braćom koji ga više ne razumiju i ne žele slijediti u njegovoj zadaći autentičnoga i radikalnog svjedočenja nasljedovanja Krista.

Objava Odricanje od vodstva Reda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koliko je dosad iz dostupnih povijesnih izvora poznato, ovaj je kraj tijekom svoje duge i na trenutke burne povijesti dao Katoličkoj Crkvi brojne svećenike, redovnike i redovnice, njih barem oko 350. Fra Miro Vrgoč u svojoj knjizi Leksikon franjevaca Bosne Srebrene iz livanjskog kraja navodi čak 205 samo franjevaca provincije Bosne Srebrene.

Među mnoštvom tih redovničkih i svećeničkih osoba koje su pripadale ili još uvijek pripadaju različitim redovničkim provincijama i biskupijama u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj nekoliko je provincijala i provincijalki, provincijskih vikara, dva biskupa, četrdesetak profesora i odgojitelja, više spisatelja, urednika listova, društvenih i kulturnih djelatnika te uopće vrlo uglednih, poštovanih i priznatih osoba…

Nije pretjerano kazati kako bismo fra Alojzija Ištuka mogli svrstati u skupinu onih najuglednijih. Među našim suvremenicima duhovnoga staleža bio je zasigurno bez premca! Takav status zaslužio je on svojim ljudskim i redovničkim autoritetom te činjenicom da je u svojoj zajednici, bosanskoj franjevačkoj provinciji, dugi niz godina svjesno i savjesno obnašao nekoliko vrlo važnih i odgovornih službi.

Rođen u brojnoj obitelji

Neveliko selo Žirović u župi Ljubunčić kod Livna nije po mnogočemu osobito poznato. Najpoznatije je dosad bilo po tome što je u njemu 1800. rođen a 1875. mučenički ubijen fra Lovro Karaula. No, nećemo zacijelo pogriješiti ako ustvrdimo kako sadašnji žitelji ovoga sela mogu biti ponosni i isticati kao osobitu vrijednost da je u njemu rođen i fra Alojzije Ištuk.

Rođen je 24. travnja 1926. u obitelji koja se među drugim žirovićkim Ištucima razlikuje po nadimku Džaja pa su i njega mnogi nerijetko zvali Marko Džajin. Ime Marko dali su mu na krštenju roditelji Juro i Janja rođ. Gelo. Svakako je zanimljivo da je istom rodu pripadao i onaj Juro Ištuk, jedan od nekoliko čobana koji su u Žirovićkom lugu, iz prikrajka, promatrali kako se odvijalo ubojstvo fra Lovre Karaule; upravo se Juro „prikučio u neposrednu blizinu za jedan grm, odakle je mogao sve vidjeti i čutiˮ te je potom javio u selo što se zapravo u lugu dogodilo.

Marko je rođen i odrastao u brojnoj obitelji. Njegovi su roditelji, naime, osim njega, imali još šestero djece, tri sina i tri kćeri. Volio je svoj rodni Žirović i često se u njega (s)vraćao. A dolazio je jer je kao malo tko bio privržen svojoj mnogobrojnoj obitelji. Volio je podjednako sve njezine članove, i one bližnje i one malo dalje, kao što su i članovi obitelji voljeli i poštovali njega, smatrali se počašćenim što je njihov. S mnogima je bio u stalnoj usmenoj ili pisanoj vezi. Jer, koliko je mogao, kao čovjek, fratar i svećenik, svima je rado pomagao svojim savjetom i svima bio silna moralna potpora kako u radosnim tako i u onim teškim životnim situacijama. Za sve njih bio je on naš fra Alojzije!

Primjeran učenik i student

Mlađahni je Marko osnove pismenosti stekao u susjednom Ljubunčiću, gdje je od 1934. do 1938. svršio četverogodišnju osnovnu školu. U ovoj se školi 1942. smjestila neka crnogorska brigada čiji su partizani oko škole razbacali i uništili sve ono što su našli u učionici a učenicima i učiteljima je služilo za odvijanje nastave. Na primjer, školski pribor, predratne dnevnike rada, popise učenika s ubilježenim njihovim ocjenama itd. To je razlog da u arhivu ove škole nije bilo moguće provjeriti i zabilježiti bilo kakvu pojedinost koja je važna za fra Alojzijevo školovanje u njoj; recimo, tko ga je učio, koje je ocjene dobivao u prva četiri razreda svoga školovanja itd. Tek jedna pronađena svjedodžba, koju je potpisao upravitelj škole Ivan Badrov, kaže da je 4. razred završio s vrlo dobrim uspjehom.

Stoga je to više vrijedno svjedočenje koje je o Marku dao Božo Papić, zvani Boško, iz Lusnića, koji je tih godina bio njegov školski kolega i o njemu je kazao: „Marko je bio izrazito miran i odličan učenik. Uzoran u svom ponašanju. Iako nismo generacija, on je tri godine stariji od mene, išli smo zajedno u razred jer su svi učenici od 1. do 4. razreda tada išli zajedno. Učitelj mu je dao zadatak da nam iz fučije metalnim lončićem dijeli vodu.”

Nakon svršetka osnovne škole odlučio je Marko biti franjevac i svećenik te je otišao u Franjevačko sjemenište u Visokom. Njegovu „odlasku u fratre” radovali su se i drugi članovi obitelji. Posebice se to odnosi na njegova djeda Tomu koji se svakodnevno tako glasno molio za unukovu ustrajnost na tom putu da se često čulo i do susjedove kuće. A molio je otprilike ovako: „Prigovorit ćemo 3 Očenaša, 3 Zdravomarije i 3 Slavaocu za našega Marka da mu dade Isusova majka da dobro sluša i uči te postane Božji misnik.”

U Visokom je 1. rujna 1938. upisan u 1. razred gimnazije i tu potom završio šest razreda. Dva zadnja razreda gimnazije s maturom polagao je privatno nekoliko godina poslije u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu.

Na ovom mjestu svakako vrijedi zabilježiti kako su ga, kao devetnaestogodišnjaka i sjemeništarca, 11. veljače 1945. uhitili partizani u rodnom selu gdje se skrivao nešto više od mjesec dana. A razlog skrivanja bili su njegova želja da nastavi školovanje i strah od mobilizacije, odnosno upućivanja na ratište. Što se s njim događalo nakon uhićenja – kamo su ga, vezana kao najvećega zločinca, odveli, kako su ga ispitivali i mučili te što su tražili da prizna, kako su ga tukli u zatvoru i na kraju pustili – sam je fra Alojzije, istom pedesetak godina kasnije, vrlo detaljno zabilježio na papir. Tekst je, s naslovom Dječak u partizanskom zatvoru, objavljen u Kalendaru svetog Ante za 2001. godinu.

Godinu dana obveznoga redovničkog novicijata započeo je 23. srpnja 1947. u Kraljevoj Sutjesci i tada je uzeo redovničko ime fra Alojzije. U novicijat ga je primio i obukao u fratarski habit tadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Vitomir Jeličić. Zajedno s fra Alojzijem obuklo se još 17 njegovih kolega. Svečane zavjete položio je 8. prosinca 1951. u Sarajevu u ruke još jednoga velikog bosanskog franjevca, tadašnjega provincijala fra Josipa Markušića.

Završivši srednju školu daljnje je školovanje nastavio u Sarajevu, gdje je 21. rujna 1948. upisan na Franjevačku teologiju. U cjelini bio je redovito među najboljim studentima, a u svom tečaju najčešće najbolji. Kao ilustraciju spomenimo samo da je u školskoj godini 1951./52. bio među tri najbolja studenta na Teologiji; osim njega odlični studenti bili su još fra Leonardo Oreč i fra Karlo Selak. Ili: Od ukupno 85 ispita koliko ih je polagao za vrijeme studija na Teologiji čak pedeset je položio s odličnom ocjenom, s desetkom!

U svom redovitom izvješću Upravi bosanske franjevačke provincije o vladanju klerika-bogoslova za njega je gvardijan u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, gdje je bila Teologija, fra Vlado Karlović napisao: „Radnik u svakom pogledu. Potpuno odan. Ako ima godina, ima i dovoljno ozbiljnosti, premda mu uvijek ne uspije savladati se u potrebnoj mjeri. Veoma dobar i za život u zajednici bit će veoma koristan.”

Za svećenika ga je zaredio vrhbosanski nadbiskup dr. Marko Alaupović u crkvi sv. Ante na Bistriku 20. travnja 1952. Mladu misu proslavio je 4. svibnja iste godine u Ljubunčiću.

Fra Alojzije je jedan od 25 bosanskih franjevaca koji su studirali u Beogradu. Ni na tamošnjem Filozofskom fakultetu nije bilo moguće pronaći puno podataka o fra Alojzijevu studiranju u glavnom gradu Srbije. Jedino je u Matičnoj knjizi diplomiranih studenata zabilježeno da je na ovaj fakultet upisan školske godine 1953./1954. na Grupi za istoriju te da je diplomirao 25. lipnja 1958. s prosječnom ocjenom 8,3.

U provincijskim službama

Kada je završio studij u Beogradu, namjestila je Uprava Provincije fra Alojzija u Visoko gdje je potom dugi niz godina obnašao službu profesora povijesti i odgojitelja sjemeništaraca. Stoga i nije djelovao u župnom pastoralu u klasičnom smislu, kao župnik ili župni vikar (kapelan). No, vrlo rado je odlazio na ispomoć u župe kad god bi ga neki od župnika zamolio da dođe, ne samo u livanjski kraj nego i u druge župe svoje franjevačke zajednice i izvan nje.

Profesor i odgojitelj. Na službu drugoga prefekta imenovan je na izvanrednom definitorijalnom kongresu Bosne Srebrene održanom 16. rujna 1959. u Sarajevu i tu je službu obnašao punih sedamnaest godina, od 1959. do 1976. godine. Čitavo to vrijeme dijelio je on svoj život s đacima. Blagim i jednostavnim riječima, poput roditelja, učio ih moliti te poučavao u čestitosti, jednostavnosti, mudrosti, redu i marljivosti. Redovito ih je vodio na šetnju put Banjera, Jezera, Visočice i stadiona Velepromet. K tomu, dijelio im je potrebni školski pribor. Hercegovački franjevac fra Vendelin Karačić se toga prisjeća ovako: Mi smo u njegovu sobu, gdje nas je prijazno dočekivao, dolazili pojedinačno s popisom stvarčica koje nam trebaju. Razloga za uskratu i nije bivalo, osim što su pojedinci znali prekomjerno trošiti pastu za zube ili su uzimali koji žilet više pa bi ih fra Alojzije upozorio na umjerenost, ili bi s gojencem, uz neku zgodnu šalu, podijelio radost izbijanja prvih brčića.

Kao prefekt, fra Alojzije je iza sebe ostavio mnoge osobe koje su danas ponosne da im je upravo on bio odgojitelj. Pomalo to može nekoga i iznenaditi budući da on i nije bio baš blage naravi i da je đacima tada, iz njihove mladenačke perspektive, izgledao vrlo strog. No, ono što se i danas rado među njima prepričava jest da je svoju službu obnašao vrlo odgovorno i pravedno te da je za svakoga ipak imao lijepu riječ i očinski savjet.

Profesorom u Gimnaziji u Visokom imenovan je fra Alojzije na zasjedanju Uprave Provincije u kolovozu 1958. Te prve godine njegova profesorskoga djelovanja u Gimnaziji bilo je ukupno 115 đaka u pet odjeljenja od V. do VIII. razreda (u VIII. razredu bila su dva odjeljenja). Ukupno je bilo 12 profesora franjevaca i dva honorarna civilna nastavnika (za fiskulturu i predvojničku obuku). Fra Alojzije je, predajući u svim tim razredima i odjeljenjima povijest, imao ukupno 15 sati nastave tjedno. Poslije je predavao i predmet Državnog uređenja SFRJ i vjeronauk te tjedno imao i do 20 sati predavanja pa čak i 23 sata.

Svoj predmet je predavao s puno takta i mudrosti a da pri tome ne dovede pod udar državnih vlasti rad Gimnazije. „Kada bi mi”, piše bivši sjemeništarac Slavko Jeličić, „mladenački neiskusni reagirali na neke nelogičnosti ili na neke dijelove iz novije povijesti koji su očito bili pisani za dnevnopolitičku upotrebu, da nas previše ne opterećuje znao bi reći: Ah, to tako sada piše”.

A fra Stjepan Pavić, također profesor u Gimnaziji u Visokom, svjedoči kako bi se fra Alojzije „usprotivio ako bi ga tko i u šali nazvao povjesničarom. Ja sam samo nastavnik povijesti, govorio bi”.

Član Uprave (definitor). Na provincijskom kapitulu bosanske franjevačke provincije održanom u Sarajevu od 7. do 14. svibnja 1973. izabran je za provincijala fra Šimo Šimić, dugogodišnji odgojitelj pitomaca u sjemeništu i profesor latinskoga i grčkoga jezika. Fra Šimo je potom, na trogodišnji mandat, izabrao članove uprave među kojima je bio i fra Alojzije.

Iako neku franjevačku provinciju vodi i redovitom vlašću njom upravlja provincijalni ministar (provincijal), a svoju vlast on može vršiti posve samostalno, uloga člana Uprave (definitora), rekli bismo tako, nije samo formalna i „ukrasne naraviˮ. Jer, provincijal se vrlo često savjetuje s članovima provincijske Uprave, a za neka pitanja je i dužan tražiti njihovo mišljenje, tako da odluke Uprave najčešće nisu samo provincijalove nego zajedničke, a i odgovornost za njih je zajednička.

Fra Šimo je službu poglavara bosanske franjevačke provincije obnašao tek malo više od pet mjeseci jer je, zbog zdravstvenih razloga, dao ostavku; naslijedio ga je fra Stjepan Vrgoč. Osim ovoga nesvakidašnjeg slučaja s provincijalom, ovo je trogodište (1973. – 1976.) u životu Bosne Srebrene obilježilo još nekoliko događaja. Spomenimo samo kako su postojali i određeni problemi na relaciji Provincija – Vrhbosanski ordinarijat. Nije ih bilo previše, ali su za rad i život ove franjevačke zajednice bili vrlo važni (osnivanje novih župa, /ne/ređenje bogoslova za svećenike, izostanak suradnje na planu upravljanja i pastoralnoga rada u župama itd…).

Služba provincijala Bosne Srebrene. No, ove ukratko opisane tri godine sa svojim poslovima i problemima u kojima je sudjelovao kao član Uprave bile su, rekli bismo, samo uvod te svojevrsna priprava i dobrodošlo iskustvo za puno važniju i odgovorniju provincijsku službu koja je uskoro očekivala fra Alojzija. Naime, na Provincijskom kapitulu održanom u samostanu na Bistriku u Sarajevu 13. svibnja 1976. on je izabran za provincijala Bosne Srebrene i potom šest godina na svojim ramenima za opće dobro svoje zajednice nosio teški križ poglavara. Tako je postao 153. provincijal bosanske franjevačke provincije u njezinoj više od sedam stoljeća dugoj povijesti.

Istodobno kad je fra Alojzije izabran za provincijala fra Anđelko Barun je bio izabran za jednoga od šest članova provincijske Uprave te je tijekom tri godine bio njegov najbliži suradnik. O tom vremenu njihova zajedničkoga upravljanja Provincijom je, kao gvardijan goričkoga samostana, u svom oproštajnom govoru na fra Alojzijevu pokopu kazao: Vrijeme od šest godina fra Alojzijeva provincijalstva spada među teža razdoblja kroz koja je naša Provincija prolazila tijekom svoje povijesti. Fra Alojzije je trebao braniti Provinciju od napadaja iznutra i izvana. Provincija u sebi na dvije ideološke struje podijeljena morala se suprotstavljati nepravednim optužbama mjesnog ordinarija, Generalne kurije i njezinih izaslanika, rimskih kongregacija i komunističkih vlasti. Samo fra Alojzijeva dobrota, strpljivost i razboritost uz svestranu Božju pomoć uspjela je ranjenu Provinciju sačuvati i zaliječiti. Koliko je fra Alojzije tada proveo neprospavanih noći, koliko je sati proveo u molitvi klečeći pred Presvetim i s kakvom osjećajnom ljubavlju je pristupao svakom subratu, to najbolje znamo mi njegovi najbliži suradnici u tim mučnim godinama njegova provincijalstva.

Sam fra Alojzije je više puta znao priznati da mu je, osim onoga vremena koje je proveo u komunističkom zatvoru i bio raznoliko mučen, drugo najteže razdoblje u životu bilo vrijeme provincijalstva. Zašto je to bilo tako fra Mijo Džolan je prigodom fra Alojzijeva ukopa ovako objasnio: U tom periodu se za našu Crkvu dogodio jedan dalekosežno štetan sukob oko uspostave župe Haljinići usred župe Kraljeva Sutjeska, doživljen kao sukob formalnog prava i kršćanske pravednosti. Fra Alojzije nikad nije mogao razumjeti niti prihvatiti kao konačno stanje u Crkvi one odnose, koji bi doveli do toga da formalno pravo istisne kršćansku pravednost i koji su mogli dovesti do ekskomunikacije pok. fra Šime Šimića, jer ga je poznavao kao čovjeka koji svim bićem diše za Crkvu, kao i kažnjavanje druge braće, osobito odbijanje ređenja završenih franjevačkih teologa

Gvardijan franjevačkoga samostana u Visokom. Nakon službe provincijala, fra Alojzije je devet godina, kao gvardijan, vodio franjevačku zajednicu u visočkom samostanu (1982. – 1991.). Fra Vitomir Silić svjedoči kako ju je „mudro i zdušno vodio. Nije bio škrt ali ni rasipan”.

U svim projektima, kojih nije bilo malo i na pastoralnom i na građevinskom području, sudjelovao je i gvardijan fra Alojzije te osobno nemalo pridonio u njihovim ostvarenjima. Fra Alojzijevo upravljanje visočkom franjevačkom kućom i uopće sudjelovanje u životu cijele Provincije već spomenuti fra Stjepan Pavić ovako sažimlje: Da je fra Alojzije u samostanu bio kod kuće, pokazuje – osim službe zajednici – njegovo zanimanje za sve što se u zajednici događalo. Sudjelovao je na svim kapitulima na rogožinama, na sastancima profesora i odgojitelja, na simpozijima, priredbama i predavanjima. Rado je posjećivao subraću za imendane, zanimao se za bolesne fratre i pohodio ih u bolnici i samostanu, a na sprovode je išao uvijek kad je bio na nogama. U svemu tome bio je, rekao bih, jedan od najrevnijih u cijeloj Provinciji.

S molitvom u smrt

Među brojnim visočkim profesorima i odgojiteljima fra Alojzije je jedan od onih malobrojnih koji su i umrli na svom radnom mjestu, doslovce i metaforički na nogama, radeći i moleći. Za njega bismo, u andrićevskom smislu, s punim pravom mogli reći da je visočku franjevačku gimnaziju volio kao dušu svoju i da nijedan posao, ako se ticao nje, nije odbijao i nije mu bio težak. U ovom svjetlu može se promatrati i njegov spreman odziv provincijalu fra Miji Džolanu da i dalje, u svojoj 75. godini, nastavi đacima predavati povijest iako je bio već odavno poslan u mirovinu; pristao je ostati u Visokom jer su to od njega zahtijevale potrebe Gimnazije i Provincije.

Iako je bio u već poodmaklim životnim godinama fra Alojzije je, smijemo tako kazati, neočekivano umro 5. prosinca 2004. u Visokom. Tek što su fratri, prema svom redovničkom dnevnom redu, ušli u samostansku crkvu i u 17,45 započeli moliti večernju molitvu, njegovo je srce zauvijek prestalo kucati.

Umro je u 78. godini života, 56. redovništva i 52. svećeništva. Pokopan je na groblju sv. Mihovila na Gorici u Livnu 7. prosinca.

Završna riječ

Nadam se da ću podijeliti mišljenje s onima koji su više ili manje poznavali fra Alojzija ako na kraju ovoga teksta ustvrdim kako je on bio doista nesvakidašnji i velik čovjek! Svoju ću tvrdnju, uz sve što sam dosad kazao, potkrijepiti i jednom njegovom osobinom, izvučenom iz vlastitoga iskustva, koja se ne susreće kod običnih ljudi nego tek kod onih velikih. Bio je, naime, čovjek koji se neskriveno radovao uspjelu nastupu i najmlađega đaka te svakoga svog subrata, mlađega i starijega, podložnika i poglavara… Za razliku od većine nas, fra Alojzije nije štedio na pohvali drugoga. Nije se bojao da će on biti manji ako drugi bude veći. I po tome pripada jednom svijetu kojega, nažalost, više nema, ili ga sve manje ima.

(Kalendar sv. Ante 2026)

Objava Fra Alojzije Ištuk: Nesvakidašnji veliki čovjek i fratar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Monografija je svečano predstavljenja u utorak, 13. listopada u crkvi sv. Ante Padovanskog, a o samoj knjizi govorili su umirovljeni beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar i prof. dr. Stipo Kljajić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Uz brojne vjernike, goste, predstavnike Srpske pravoslavne Crkve, svečanost predstavljanja monografije svojim prisustvom uzveličali su kardinal Ladislav Nemet, beogradski nadbiskup i metropolit, mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i trajni apostolski upravitelj trebinjsko–mrkanjski, mons. Fabijan Svalina, srijemski biskup, fra Zdravko Dadić, provincijal, tridesetak braće franjevaca iz same provincije, svećenici Beogradske i Đakovačke nadbiskupije, dok je u ime Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Srbiji nazočio zamjenik veleposlanika dr. Ivan Zeko Pivač, a u ime Hrvatskog nacionalnog vijeća Marin Piuković te u ime Gradske općine Zvezdara zamjenik predsjednika općine Radoica Svorcan.

Predstavljajući samu monografiju i govoreći o odnosu povijesti i historije te njihovom značenju, prof. Kljajić je istaknuo kako mnogi misle da su ta dva pojma sinonimi, no da oni ne označavaju istu stvarnost, već da povijest treba gledati kao ono što se doista zbilo, a historiju kao istraživanje, tj. izučavanje o tim stvarnim događajima. Dodao je kako se svaki povijesničar, ali i svaki čovjek, izučavajući povijest susreće s poteškoćom istinoljubivosti, ali i fragmentarnosti. Postavio je pitanje žele li upravo svi koji se bave prošlošću kroz istinoljubivost doista znati što se dogodilo ili je ta želja opterećena najčešće ideološkim i političkim ograničenjima te može li se zbog nedostataka podataka – fragmentarnost – zadobiti potpuna i cjelovita slika svih povijesnih činjenica i događaja. Naglasio je kako autori ove monografije, premda su se bavili poviješću, istu su nastojali objektivno i istinito prikazati bez obzira na brojne nedostatke u pronalaženju podataka, a posebice u nedostatku zapisa samostanskih kronika. Posebno je istaknuo kako su autori opisom i onih malenih događaja u proteklih stotinu godina povijesti franjevačkog samostana i župe u Beogradu uspjeli vjerno prikazati život, djelovanje i rad franjevaca u Beogradu.

Nadbiskup Hočevar, kao svjedok gotovo četvrt stoljeća obnovljene franjevačke prisutnosti u Beogradu, zahvalio je franjevcima na svjedočenju „serafske“ ljubavi sv. Franje podsjetivši na pravo i valjano čitanje znakova vremena posebice u gradu koji spaja istok i zapad, sjever i jug, koji se nalazi na ušću rijeke Save i Dunav gdje se nekada i nalazio franjevački samostan do osmanlijskog osvajanja Beograda. Naglasio je kako elementarnost konkretnog života franjevaca koji donosi sama monografija jest upravo najrječitija premda je i sam, kako je rekao, očekivao da će na izradi monografije raditi „veliki“ povijesni stručnjaci. Uz franjevački karizmatski duh koji su unijeli u sam Beograd, ali i cijelu Beogradsku nadbiskupiju, nadbiskup Hočevar je naglasio da su franjevci ostavili i veliki trag u umjetnosti i sakralnoj baštini Beograda gradeći upravo crkvu sv. Ante Padovanskog koja je djelo slovenskog arhitekta Jožeta Plečnika, a u kojoj je sama monografija i predstavljena. Dotaknuo se i tolikih međusobnih odnosa i susreta u samoj crkvi i samostanu rekavši kako i danas postoji nada da će na samom Balkanu „zavladati snaga pomirenja i stvaralačke konstruktivnosti“ što je franjevački duh na ovim prostorima kroz povijest to već i potvrdio.

Riječi zahvale svima, a ponajprije beogradskim franjevcima gvardijanu i župniku fra Iliji Alandžaku, vikaru samostana i župe prof. dr. Ivanu Šarćeviću te ekonomu samostana prof. dr. Benediktu Vujici, kao i svim autorima same monografije, ali i okupljenima, izrekao je provincijal Dadić. Naglasio je kako stoljeće obnovljene franjevačke prisutnosti u Beogradu nije samo povijesna činjenica već da je ono ponajprije „svjedočanstvo ustrajnosti, vjernosti poslanju i spremnosti da se, u duhu sv. Franje Asiškoga, bude blizu čovjeku, da se gradi mir i da se njeguje susret među ljudima različitih iskustava, kultura i vjerskih pripadnosti“. Izrazio je vjeru da je upravo odgovor franjevaca na sve izazove mjesta i vremena u kojem se nalaze sadržan u samom franjevačkom pozivu da oni sami budu „ljudi vjere i nade, ljudi dijaloga i mira, ljudi koji ne odustaju od dobra niti onda kada ono zahtijeva strpljivost, žrtvu i ustrajnost“.

Riječi zahvale uputio je i sam gvardijan Alandžak, rekavši kako su franjevci ovom monografijom na skroman način pokušali prikazati da „sadašnjost nikada nije naš cilj: prošlost i sadašnjost naša su sredstva; samo je budućnost naš cilj“. Program su glazbeno obogatili Muški ekumenski zbor, Stefan Simonovič, Višnja Dimitrijević i Slovenska pojoča družba.

Sama monografija djelo je četvorice autora koji su život i rad franjevaca sagledali kroz četiri vidika. O samim povijesnim događajima pisao je dr. Vujica, a sve franjevce koji su djelovali u samostanu i župi prikazao je fra Tomislav Brković, dok je o umjetničkom značenju crkve sv. Ante pisao gvardijan Alandžak, a o važnosti i bogatstvu gajenja crkvenoga pjevanja kroz razne zborove župljanin Ivan Debeljak. Monografiju je uredio dr. Šarčević, dok su recezenti prof. Kljajić i Jozo Džambo, a grafički ju je oblikovao Branko Ilić. Otisnuta je u Caritasovoj tiskari u Valjevu, dok je njezinu realizaciju financijski potpomogao Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Prije samoga predstavljanja monografije zahvalno euharistijsko slavlje u crkvi sv. Ante Padovanskog predvodio je nadbiskup Hočevar u zajedništvu s biskupima Palićem i Svalinom te provincijalom Dadićem i ostalim svećenicima, a kao spomen na završetak franjevačkih jubileja, ponajprije 800. godišnjice preminuća sv. Franje, u samostanskoj kapelici postavljeni su vitraji koji prikazuju susret sv. Franje s gubavcem, stigmatizaciju sv. Franje, prve jaslice te Franjinu Pjesmu stvorova, a djelo su umjetnika Vladimira Blažanovića. Vitraje je, koji su dar brojnih dobročinitelja, svečano blagoslovio biskup Palić.

fra Ilija Alandžak

Objava Predstavljanjem monografije završena proslava 100. obljetnice obnovljene franjevačke prisutnosti u Beogradu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pitomi prijevoj Goleši u selu Pire, župa Novi Šeher, s kojega puca pogled prema Žepču i s druge strane prema Usori i Posavini, dugo je u povijesti bio mjesto predaha, okrepe i molitve za brojne putnike, trgovce, istraživače i svećenike koji su svojim poslom išli iz Bosne prema Posavini i obratno. U prošlim su stoljećima katolici na ovom mjestu dočekivali fratre iz Kreševa i Fojnice koji su od ranoga proljeća do kasne jeseni obilazili vjernike po Bosni i s njima slavili svete mise pod vedrim nebom ili u sjeni velikih hrastova jer nije bilo crkava i kapela.

Samo mjesto Goleši okruženo je katoličkim selima u kojima se čuva uspomena na grob koji posjećuju mladom nedjeljom brojni vjernici i čine zavjete za svoje potrebe. S generacije na generaciju prenosi se svjedočenje o grobu u kojemu su tajno sahranjene katoličke mučenice iz turskoga vremena.

Mjesta molitve i sjećanja

Širom Bosne posijani su brojni grobovi poznatih i nepoznatih osoba, koje su umrle na dugim putovanjima, ubijenih od razbojnika, nasilnika ili poginulih vojnika. Takve su pokojnike pobožni katolici našli i sahranili na mjestu smrti i obilježili znakom križa. Nije to bilo samo izvršavanje tjelesnih djela milosrđa: „Gladna nahraniti, žedna napojiti, putnika primiti… pokojnike sahraniti i za njih se Bogu moliti”, važnije je u tome čitati povijesne okolnosti koje su tražile mudrost sačuvati sjećanje, prenositi istinu s generacije na generacije i o njoj ne govoriti glasno dok su progonitelji i nasilnici na vlasti.

Sve donedavno šutnja o zločinima iz turskoga vremena, do strašnih zločina Drugoga svjetskog rata i poraća bila je svojevrsna mudrost preživljavanja, a skrivana se istina tiho prenosila odraslim članovima obitelji ili povjerljivim prijateljima. Pred djecom se o tome nije govorilo. Isto je pravilo vrijedilo i za grob mučenica na Golešima.

Lijepi prirodni prijevoj Goleši zrači smirujućom energijom dodira neba i zemlje. Tu je bio grob ograđen tarabama kao mali cvijetnjak koji vjernici obilaze u molitvi sa svojim zavjetima i zahvalama. Utabana zemlja, natopljena molitvom vjernika opijajućim mirom zrači i grije molitelje. Uz osobne zavjete i molitve, tu su roditelji dovodili djecu i bolesnike koji su bolovali od padavice ili teških glavobolja, od kojih se tu ozdravljalo, o čemu i danas ima više osobnih svjedočanstava.

Što čuva mali cvijetnjak?

Dio tajne groba na Golešima otkrio je Anto Marinović „Meša”, vlasnik njive na kojoj se grob nalazi i koji je dozvolio da se na njegovoj zemlji izgradi kapela i uredi grob. U razgovoru 1995. prije gradnje nove kapele i uređenja groba u obliku velikoga kamenog sarkofaga s križem, Anto je svjedočio kako je taj dio zemlje pri šumi obrađivan i prilikom jednoga oranja pored cvjetnjaka njegov je otac izorao prst s lijepim ženskim prstenom. Uhvatio ga je strah i vratio je prst s prstenom u cvijetnjak u kojemu je bio križ i zasađene bijele ruže. Taj pronalazak potvrdio je ono što se dugo prenosilo šapatom s generacije na generaciju, kako su tu sahranjene tri djevojke koje su na Veliki petak išle uvečer po vodu na obližnji izvor, te večernju molitvu kod križa na hrastu. Tu su ih sačekali turski vojnici, pokušali obeščastiti i kada su to one hrabro odbile, mučene su tu i ubijene. Na tom su mjestu i sahranjene. Njihov grob i mučeništvo nije zaboravljeno, nego se časti sve do danas kao grob mučenica.

Nova kapela znak uslišanja ratnoga zavjeta

Na mjesto stradanja djevojaka na Golešima uvijek je bio vidljiv neki kršćanski znak koji je govorio o posebnosti ovoga mjesta. Kako je bilo zabranjeno na takvim mjestima graditi veće spomenike tijekom dugih desetljeća, tek je 1975. župnik fra Gabrijel Tomić zagradio zvonik s malom poluotvorenom kapelom-brvnarom. Od tada se tu slavi i sveta misa svake mlade nedjelje.

U povijest Goleša upisan je i poseban noviji događaj. Za vrijeme oslobodilačke ratne operacije „Oluja” u ljeto 1995. u kojoj je sudjelovala i žepačka 111. xp brigada nedaleko od Jajca, zarobljen je vojnik Anto Ćuro, otac šestero djece koji je išao na izvor po vodu. Odveden je u Banju Luku i s njim je preko njihove televizije obavljen javni prisilni razgovor koji su vidjeli Pirani i njegova obitelj. Znali su prije što se dogodilo. Obradovala ih je vijest da je živ, ali i uhvatio strah za njegov život. Tada je počela molitva obitelji i rodbine za njegovo oslobođenje u kapeli na Golešima. Jedne je večeri na molitvu došao i župnik fra Drago. Padala je kiša, ljudi su se tiskali u kapeli i oko nje mokri i na koljenima. Molili su glasno i s vjerom. Poslije molitve svi su se zavjetovali i dalje moliti i na tom mjestu sagraditi doličnu kapelu Kraljici mira u zahvalu. Nedugo iza našega zavjeta događa se čudo, zarobljeni vojnik, odveden je u Doboj gdje je razmijenjen te živ i iscrpljen vraćen obitelji.

U znak zahvalnosti za uslišane molitve i zavjet, počele su pripreme za gradnju kapele. Na blagdan sv. Franje položen je kamen temeljac, a već sljedeće godine 21. srpnja na Golešima je zablistala lijepa velika kapela i uređen grob, izgrađena uz velike žrtve, ljubav i odricanja vjernika sela Pire i cijele šeherske župe. Blagoslov kapele proslavljen je uz veliki broj vjernika i domaćih svećenika.

(Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Grob na Golešima – sačuvano sjećanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.