Zbornik sadržava 17 naučnih radova autora iz BiH, Hrvatske i drugih evropskih zemalja,koji se, s različitih disciplinarnih polazišta, bave dugoročnim posljedicama osmanskog osvajanja Bosanskoga Kraljevstva 1463. godine.

Objava Predstavljanje zbornika „Posljedice nestanka Bosanskoga Kraljevstva” u Kraljevoj Sutjesci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Među franjevcima fojničkoga samostana bilo je redovnika koji su se posebno isticali na polju crkvenoga pjevanja. Uz one koji su u inozemstvu uz bogoslovni studij stjecali znanja iz glazbe (pjevanje, orguljanje), bio je popriličan broj onih koji su zahvaljujući osobnom trudu i zalaganjima stekli određene glazbene vještine. Takvi su redovnici rjeđe sudjelovali u vođenju zborova ili sviranju u liturgiji, a češće su se bavili prepisivačkom djelatnošću.

U monografiji „Franjevački samostan u Fojnici”, u poglavlju „Znamenitija braća samostana”,iz skupine od 44 redovnika, Batinić posebno ističe Vicu Vicića i Paulusa (Pavao) Alaupovića. Oni su po svojim sposobnostima, glazbenim vještinama i zauzimanju za unaprjeđenje crkvene liturgijske glazbe u fojničkom samostanu ostali zapamćeni u narodu, a iza sebe ostavili pisani trag u svojim kantualima.

Vice Vicić /Gjevrić/^[1] (1734. – 1796.) rođeni je Fojničanin, a njegova djelatnost obilježila je 18. stoljeće u Bosni i jedan je od važnijih franjevačkih glazbenika i pjesnika svojega vremena. Zapamćen je kao skladatelj, voditelj crkvenoga zbora i orguljaš. Osnovnu naobrazbu stekao je u Fojnici, a filozofsko‑teološki studij pohađao je u Italiji, gdje se usavršavao i u glazbi. Zahvaljujući lijepom glasu i solidnom glazbenom obrazovanju po povratku iz Italije, uz redovite svećeničke obveze, postavljen je i za zborovođu crkvenoga zbora u fojničkom samostanu. S uspjehom ga je vodio desetak godina. Najduže je svećeničku službu vršio u Fojnici, a kraće u Dobretićima i u Bihaću. Umirovljeničke dane svojega života provodio je u Fojnici u predanosti glazbi i pjesništvu. Tada se bavio sastavljanjem kantuala, sadržaja jednoglasnoga i rjeđe dvoglasnoga misnog ordinarija, a piše i „Pisme razlike na posct:[enje] Boxie B. D. M. i svihu Svetij.”[2] Prvi je u osamnaestom stoljeću u Bosni uveo nelatinski jezični liturgijski tekst u okviru Katoličkoga crkvenog pjevanja. U franjevačkom samostanu u Fojnici pohranjen je njegov rukopisni kantual sastavljen 1785. g. koji sadrži 8 latinskih misa, 6 Credo zapisa, 3 pjesme i u drugom dijelu zbirku Pisme razlike.

Pisme razlike

Njegove Pisme razlike pripadaju onom sloju rukopisne ostavštine koja je bila zapažena i predstavljena kulturnoj javnosti razmjerno rano, što predstavlja raritet na bosanskom prostoru. Prvi je na njih upozorio Ivan Franjo Jukić. Njegovom su zaslugom Vicićeve Pisme razlike^[3] tiskane u Splitu već 1844. godine. Ovo je ujedno prva knjiga tiskana Gajevom grafijom, a Jukić je za nju u Fojnici 1843. napisao opširan predgovor.^[4] Hrvojka Mihanović-Salopek ga, uz redovnike Tomu Babića, Matiju Divkovića, Filipa Grabovca, Antuna Kanižlića, Nikolu Krajačevića i još neke, svrstava u skupinu „tvoraca i sakupljača pučke izvanliturgijske duhovne poezije na narodnom jeziku”, smatrajući da je njihova poezija bila na tragu starijih hrvatskih pjesnika. U istom djelu u podnaslovu „Rasprostranjenost prosvjetiteljskih izdanja himnodijskih zbornika i pjesmarica” autorica uspostavlja obrazac prilagodljivosti narodnim masama i utvrđuje tri gradbena postupka za hrvatsku himnodiju s kraja 17. stoljeća. Među navedenim „najistaknutijim” autorima i zbirkama navedene su i „Pisme razlike” Vice Vicića iz 1785.

Kantual A

O Viciću kao glazbeniku ponajviše možemo zaključivati upravo zahvaljujući njegovoj ostavštini. S obzirom na Vicićevu ulogu u vođenju crkvenoga pjevanja i na njegovu aktivnost s područja skriptorske, a dijelom i skladateljske djelatnosti, toga je franjevca s pravom moguće smatrati jednim od najaktivnijih i najplodnijih franjevačkih glazbenika 18. stoljeća u Provinciji Bosne Srebrene. Njegov iluminirani kantual iz 1785. godine moguće je uspoređivati s najljepšom rukopisnom ostavštinom toga vremena, pa tako i s kantualima Filipa Vlahovića-Kapušvarca[5] iz glazbenog arhiva franjevačkih samostana u Našicama i Cerniku. Njegov doprinos razvoju crkvene glazbe u Fojnici, a potom i Bosni i Hercegovini, danas se može gledati kroz njegovu rukopisnu, skriptorsku i skladateljsku, a dijelom i spisateljsku ostavštinu. Njegov Kantual A bio je dugo u uporabi, o čemu svjedoče i riječi fra Pave Alaupovića (1785. – 1835.) iz predgovora kantualu C: „Na početku moga trećeg dijela najprije stavljam Kyrie i ostalo iz knjige koju je napisao blažene uspomene poštovani otac fra Vice Đevrić, odnosno Vicić, iz Fojnice, hvale vrijedni ravnatelj zbora, i bit će veoma poželjno da se ta ista njegova knjiga brižljivo čuva.”

Kantual A sastoji se od dva dijela, prvi dio sadrži osam latinskih misa i šest zapisa Credo, dok se u drugom dijelu nalaze Vicićeve duhovne pjesme. Drugi dio koji nosi naslov „Pisme razlike na posct:[enje] Boxie B. D. M. i svihu Svetij” sadrži 33 teksta duhovnih pjesama, bez nota, dok su njihovi pojedini notni zapisi, zajedno s tekstovima svih pjesama zabilježeni u drugoj knjizi, Kantualu B.

Rukopis Kantuala A je čist i jasan, s ukrašenim početnim slovima stiha, najčešće ispisanim crvenom i crnom bojom. Inicijali slova oblikovani su na dva načina. Prvi način je jednostavniji te prema tome i više prisutan u kantualu budući da je drugim načinom iluminacije najčešće ispisivano samo inicijalno slovo stavka. Sastoji se od majuskulnih slova koja se od ostalih razlikuju u veličini i boji. To su najčešće crno i crveno obojena slova, s tim da su rubovi crni, a unutrašnjost slova crvena. Druga su inicijalna slova posebna jer podsjećaju na folklorne elemente koji su prisutni kao motivi u narodnim vezovima i odatle preuzeti. To su najčešće različiti cvjetni uzorci, a potom i plodovi grožđa i kupina. Od ostalih motiva Vicić upotrebljava kružiće, raznovrsne listove pa čak i zmije, kao npr. inicijalno slovo riječi Patrem na str. 75. kantuala A.^[6]

Notno pismo kojim se Vicić služi kvadratna je koralna notacija na petocrtnom crtovlju, od ključeva upotrebljava C­­‑ključ i F‑ključ. Crtovlje je izvučeno crnom, a taktne crte crvenom tintom. Na nekim su stranicama s lijeve ili desne strane margine, crvenom tintom jasno ubilježene kraće napomene pjevačima.

U Vicićevu kantualu A osim jednoglasnoga liturgijskog pjevanja prisutno je i dvoglasje, a najčešći oblik dvoglasja pjevanje je u paralelnim tercama. Povremeno se u takvom dvoglasju pojavljuje i imitacijski postupak kanonskoga tipa u primi, a rjeđe je prisutno i pojavljivanje vođenja glasova u protupomaku. Ovakav stil liturgijskoga višeglasja iz glazbenih kodeksa pojavljuje se između 13. i 18. stoljeća, a prepoznaje se kao jednostavno višeglasje i stavlja ga se u europski kontekst. Breko Kustura ustvrđuje da su ovakvi primjeri „(…) važan sastavni dio jednog specifičnog fenomena povijesti zapadnoeuropske crkvene glazbe koji početke razvoja bilježi u doba dominacije polifonih glazbenih oblika pariške škole Notre Dame. U cjelokupnom repertoaru provenijencijom iz hrvatskih kodeksa dominiraju ciklusi dvoglasnog misnog ordinarija”te dodaje da su „(…) u najvećem broju drugih europskih regija primjeri jednostavnog liturgijskog višeglasja ograničeni uglavnom na tek pojedinačno notirane stavke misnog ordinarija (Kyrie ili Sanctus)”te da su njegovi nositelji i nominalno poznati autori „(…) pripadnici monastičkih zajednica benediktinaca, dominikanaca i franjevci”.^[7] Sve naprijed navedeno dovodimo u vezu s dvoglasnim liturgijskim dijelovima Vicićeva Kantuala A.

Zahvaljujući provedenoj analizi i opisanoj tradiciji cantus fractusa^[8], bosanski se franjevački samostani priključuju europskoj franjevačkoj tradiciji svojim rukopisnim kantualima u mozaik izvora cantus fractusa 18. stoljeća. To se ponajprije ostvaruje zahvaljujući fra Vici Viciću i njegovu Kantualu A, koji je dragocjen i zbog njegove zbirke liturgijskih pjesama na narodnom jeziku i njezine povezanosti s istim težnjama europskoga franjevačkog fenomena.

(Mirna Marić)

[1] U predgovoru izdanju Pisme razlike na poštenje Božije B. D. Marie i sviu svetihFranjo Jukić uz prezime Vicić dodaje iliti Gjevrić. Pavao Alaupović u predgovoru Kantualu C navodi o. fra Vice Đevrić, odnosno Vicić.

[2] U daljnjem tekstu zbirku naslovljenu Pisme razlike na posct:[enje] Boxie B. D. M. i svihu Svetij fra Viczo Vicich 1785.navodit ćemo i skraćeno kao Pisme razlike.

[3] Pisme razlike na poštenje Božije B. D. Marie i sviu svetih, sastavljene od o. F. Vice Vicića godine 1785., sad pako na svitlost dane po I. F. Jukiću, Oliveti i družbenice, Split, 1844.

[4] Predgovor pogledati u prilogu ovom radu.

[5] Filip (Philippus) Vhaović Kapušvarac (a Caposvar, Kapošvarac, Kapusvar), rođen je oko 1700. godine u hrvatskom dijelu mađarskoga gradića Kapošvara ili njegovoj okolici. Član Franjevačke provincije Bosne Srebrene postao je u drugom desetljeću 18. stoljeća.

[6] Zmija je upotrijebljena kao simbol zla. Bogorodica se u baroku predstavlja s polumjesecom i zemaljskom kuglom te edenskom zmijom pod nogama, koju gazi kao simbol pobjede nad zlom.

[7] H. BREKO KUSTURA: Primjeri jednostavnoga liturgijskog višeglasja iz Hrvatske u europskom kontekstu, 4.

[8] Usp. H. Breko Kustura: Sinjski kantuali fra Petra Kneževića (1767.) u kontekstu fenomena „polifonia semplice” i „cantus fractus” – konkordanca s talijanskim izvorima, 139.

Objava Skladatelj, voditelj crkvenoga zbora i orguljaš pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovi sveci primjer su da se dijalog može voditi sa strpljenjem, empatijom te otvorena uma i srca unatoč neslaganju sa sugovornikom.

Sv. Majka Terezija iz Kalkute

Ova poznata svetica 20. stoljeća posvetila je život služenju najsiromašnijima među siromašnima i obrani dostojanstva svakoga ljudskog života. Kao gorljiva zagovornica temeljnoga ljudskog prava na život, s evanđeoskom je vještinom znala suočiti se i s moćnicima.

Njezin je uspjeh bio toliko velik, čak i u očima sekularnoga svijeta, da je 17. listopada 1979. dobila Nobelovu nagradu za mir kao priznanje za svoj humanitarni rad. Novčani iznos nagrade i troškove svečane večere koja se trebala održati njoj u čast darovala je u dobrotvorne svrhe.

Norveški Nobelov odbor na svojim je mrežnim stranicama napisao:

„Prema mišljenju Norveškoga Nobelova odbora, konstruktivni napori za uklanjanje gladi i siromaštva te za osiguravanje sigurnije i bolje svjetske zajednice u kojoj će se čovječanstvo moći razvijati trebali bi biti nadahnuti duhom Majke Terezije, poštovanjem vrijednosti i dostojanstva svakoga ljudskog bića.”

Sv. Ivan XXIII.

„Dobri papa” imao je dvije važne osobine koje su mu omogućavale iznimnu sposobnost vođenja dijaloga: dobrotu i smisao za humor. One su mu osobito dobro služile u suočavanju s teškim situacijama.

Imao je bogato pastoralno iskustvo. Knjiga Dnevnik duše otkriva nam životni put čovjeka koji je posjedovao urođenu sposobnost vođenja osjetljivih i delikatnih razgovora.

Bio je tajnik bergamskoga biskupa Giacoma Radinija-Tedeschija, a tijekom Prvoga svjetskog rata služio je kao vojni kapelan. Poslije je u Bergamu osnovao Dom za studente, u kojem je primao mladiće iz ruralnih krajeva, te bio zadužen za duhovno vodstvo u sjemeništu.

Ubrzo nakon toga papa ga je imenovao nadzornikom djelovanja Kongregacije za širenje vjere u Italiji. Na toj je dužnosti posjetio sve talijanske biskupe, nastojeći pridobiti njihovu potporu misijama. Potom ga je papa Pio XI. zaredio za biskupa i imenovao apostolskim vizitatorom u Bugarskoj, zemlji s većinskim pravoslavnim stanovništvom, gdje je morao rješavati niz vrlo osjetljivih i spornih pitanja.

Služio je i kao apostolski delegat u Turskoj i Grčkoj, gdje je u određenoj mjeri uspio premostiti goleme razlike između Vatikana te pravoslavnih i muslimanskih vjerskih poglavara.

Sve prethodno navedeno daje nam naslutiti njegovu osjetljivost i sposobnost povezivanja s ljudima različitih podrijetla i uvjerenja. Također, kao papa imao je zahtjevnu zadaću voditi Crkvu kroz reformu koju je donio Drugi vatikanski koncil.

Sv. Pavao VI.

Giovanni Battista Montini studirao je kanonsko i građansko pravo, služio kao ataše u Apostolskoj nuncijaturi u Varšavi, surađivao s papom Pijem XII. te sastavio poziv na mir koji je Sveti Otac uputio uoči Drugoga svjetskog rata.

Kao milanski nadbiskup bavio se problemima radničkoga svijeta, imigracije i predgrađa te poticao izgradnju brojnih novih crkava.

Nasljednik svetoga Ivana XXIII. suočio se s teškim izazovom. Morao je uspješno privesti kraju Drugi vatikanski koncil, što ne bi bilo moguće bez njegovih diplomatskih sposobnosti i osjećaja za posredovanje. Koncil je zaključen 8. prosinca 1965.

Osim što je priveo kraju Koncil, papa Pavao VI. uspostavio je nove strukture za dijalog s nekršćanima i nevjernicima. Utemeljio je Biskupsku sinodu te proveo reformu Svetoga oficija, danas Dikasterija za nauk vjere.

Njegovi spisi, uključujući enciklike, odražavaju želju za dijalogom u svim područjima života. Uveo je i novu tradiciju u papinskoj službi češćim apostolskim putovanjima. Među njima se posebno ističe posjet New Yorku 1965. godine, kada je održao povijesni govor pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda.

Osim toga, imenovao je brojne kardinale koji nisu bili Talijani te ustanovio Svjetski dan mira, koji se od 1968. godine obilježava svake godine 1. siječnja.

Sv. Ivan Pavao II.

Naravno, mogli bismo spomenuti i mnoge druge svece, ali ovaj bi kratki popis bio nepotpun bez svetoga Ivana Pavla II. Tijekom njegova 27-godišnjeg pontifikata u brojnim situacijama se pokazala njegova sposobnost vođenja dijaloga sa svim ljudima svijeta. Ta sposobnost, združena s njegovim apostolskim žarom, bila je jedan od ključnih čimbenika u okončanju komunističke vlasti u njegovoj rodnoj Poljskoj i simboličnom padu Berlinskoga zida.

Njegova umjetnička osjetljivost bila je bitan dio njegove karizmatične osobnosti. Omogućila mu je duboko razumijevanje ljudske duše te prenošenje kršćanske utjehe i nade.

Plodovi njegove sposobnosti povezivanja s ljudima vidljivi su u brojnim apostolskim putovanjima, među kojima su bila 104 putovanja u inozemstvo i 146 putovanja unutar Italije. Ljubav prema mladima potaknula ga je da 1985. godine pokrene Svjetski dan mladih, na čijem je obilježavanju sudjelovao 19 puta, kao i Svjetski susret obitelji, koji je pokrenuo 1994. godine.

Njegova blizina Božjemu narodu i svjetskim čelnicima, milijuni vjernika koji su hrlili u Rim ili sudjelovali u njegovim pastoralnim pohodima, međureligijski dijalozi i brojne druge aktivnosti mnogo govore o nevjerojatnoj sposobnosti komunikacije koju je imao.

Neka nam ovi veliki sveci svojim primjerom i zagovorom pomognu njegovati dijalog ispunjen poštovanjem i ljubavlju prema bližnjemu, kako u vlastitim obiteljima tako i s ljudima s kojima se svakodnevno susrećemo, čak i onda kada nam to nije lako.

(Aleteia)

Objava Četiri sveca i njihovo umijeće dijaloga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Euharistijskim slavljem predsjedao je fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, u koncelebraciji sa fra Danijelom Nikolićem, meštrom bogoslova, fra Zoranom Mandićem, domaćim župnikom župe Vitez, te u zajedništvu s okupljenom braćom franjevcima, svećenicima, redovnicima i vjernicima. Posebno svečanom ozračju pridonijela je činjenica da je fra Filip Jakov svoje svečane zavjete položio upravo u rodnoj župi, pred svojom obitelji, rodbinom, prijateljima i župljanima koji su ga pratili na njegovu duhovnom i redovničkom putu.

Liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor sv. Juraja iz Viteza pod ravnanjem s. Ankice Garić, uz sudjelovanje franjevačkih bogoslova iz Sarajeva. Svojim su pjevanjem pridonijeli molitvenom ozračju slavlja i svečanosti ovoga važnog događaja za mladoga franjevca, njegovu obitelj i cijelu franjevačku zajednicu.

Polaganjem svečanih zavjeta fra Filip Jakov Šero učinio je važan korak na svome redovničkom putu, potvrđujući spremnost da svoj život stavi potpuno u službu Boga, Crkve i ljudi, nasljedujući Krista po primjeru sv. Franje Asiškoga, nastojeći živjeti evanđelje u bratstvu, molitvi, služenju i ljubavi prema svim ljudima. Za župu sv. Juraja u Vitezu ovo je slavlje bilo i poseban razlog za zahvalnost Bogu za duhovni poziv jednoga od njezinih sinova.

Nakon euharistijskoga slavlja za uzvanike je upriličen svečani ručak, tijekom kojega je nastavljeno druženje u ozračju radosti, zajedništva i zahvalnosti za ovaj značajan događaj.

Objava Fra Filip Jakov Šero položio svečane redovničke zavjete u Vitezu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U središtu broja nalazi se tema „Bolest i smrt sv. Franje Asiškog”, o kojoj piše fra Marinko Pejić, dok u razgovoru pod naslovom „Gospodin vam dao mir” generalni ministar Reda Manje braće fra Massimo Fusarelli govori o Franji, franjevačkom poslanju i poruci mira koju Asiški svetac ostavlja današnjem svijetu.

Franjin život i duhovnost iz različitih perspektiva promatraju i fra Danijel Nikolić u tekstu „Franjino odricanje od svega”, don Damir Šehić u tekstu „Svece ne treba braniti, treba ih nasljedovati” te Stjepan Lice u tekstu „Franjine oči”. Boris Beck u tekstu „Franjo – između umirućeg i novog” donosi promišljanje o Franji između kraja jednog i početka drugog svijeta, dok Marija Tomić roditeljima i djeci piše o svetom Franji kao prijatelju svih stvorenja.

Posebno mjesto zauzimaju i tekstovi s polja književnosti, umjetnosti i kulture. Ivan Prskalo piše o Nikoli Šopu, svetom Franji i gospođi Siromaštini, fra Goran Azinović o Carlu Carrettu i njegovu „spaljenom šalabahteru”, Estera Nižić s čitateljima dijeli tekst „Ples s vukovima”, a fra Emanuel Josić piše o skladbi „O križu blagoslovljeni” kao glazbenom tragu ljubavi prema Bosni Srebrenoj.

Listopadski broj vodi čitatelje i na različita mjesta. Fra Damir Pavić predstavlja Gospu od Knocka i čudesni događaj na Zelenom Otoku u Irskoj, dok reportaža o Župi sv. Franje Asiškog u Zoviku govori o zajednici koja brižljivo čuva svoja sjećanje, ali istodobno gleda prema budućnosti. U rubrici posvećenoj životu franjevačkih zajednica predstavljamo OFS Bugojno, a fra Ivica Perić, kroz tekst naslova „Franjin put počinje malim korakom”, nastavlja svoju priču o iskustvima misijskog rada u Africi podsjećajući da velike promjene često počinju jednostavnim, svakodnevnim djelima.

Ni ovaj broj ne zaobilazi važne društvene, povijesne i suvremene teme. Don Josip Mužić piše o suvremenoj apostaziji, Božo Skoko nastavlja tekst o doprinosu duhovnih pastira napretku Hrvatske i Hrvata, a Dražen Janko analizira pad Bosne – između mača, izdaje i legende, dok Maja Herman Duvel i Ankica Baković nastavljaju promišljanja o obitelji, braku i odgoju.

Tu su i uvijek zanimljive rubrike „Prirodni fenomeni BiH” autora Dalibora Balliana koji u ovom broju predstavlja kupreške japage, te rubrika „Biljna ljekarna” u kojoj fra Juro Marčinković ovoga puta piše o aftama u ustima, kao i Vijesti, Humor i Nagradna križaljka koje nas istovremeno informiraju, inspiriraju, ali i zabavljaju.

Novi broj revije potražite u župnim uredima ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu te u direkciji Svjetla riječi u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18., a možete ga naručiti i pozivom na broj telefona 033 726 200 ili e-mailom na pretplata@svjetlorijeci.ba.

Širimo svjetlo.

Objava Što donosi listopadski broj revije „Svjetlo riječi”? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveta misa prikazana je za nedavno preminulog zamjenika načelnika Postaje granične policije Gvozd, za sve preminule djelatnike PGP-a Gvozd i Ispostave Bojna i Policijske uprave sisačko-moslavačke, za preminule hrvatske branitelje iz redova Ministarstva unutarnjih poslova te za sve civilne žrtve rata.
U propovijedi je vlč. Ivan Blaževac u središte stavio svetoga Mihaela arkanđela, zaštitnika hrvatske policije, povezujući njegovu borbu protiv zla s pozivom policajca da štiti čovjeka, njegov život, sigurnost i dostojanstvo.

Polazeći od biblijskih riječi iz Knjige Otkrivenja: „Nasta rat na nebu“, govorio je o stvarnosti borbe dobra i zla koja se očituje i u konkretnom ljudskom životu. Prisjetio se i teških dana Domovinskoga rata, kada su hrvatski policajci, vojnici i branitelji, unatoč nadmoćnijem i bolje opremljenom neprijatelju, stali u obranu hrvatske domovine.

Posebno se obratio policijskim službenicima, istaknuvši kako biti policajac u današnjem vremenu nije nimalo lako. Potaknuo ih je da u zahtjevnim i opasnim trenucima svoje službe, uz stručnost i raspoloživa sredstva, ne zaborave zazvati Gospodina i svetoga Mihaela arkanđela da ih štiti i prati.
Govoreći i iz vlastitoga iskustva rada u policiji, vlč. Blaževac naglasio je kako se uz ulaganja u tehničku opremljenost policije nikada ne smije zaboraviti ono najvažnije – čovjek koji nosi odoru. Posebno je pozvao odgovorne da vode brigu o ljudima koji su im povjereni, njihovim obiteljima, uvjetima rada, opterećenosti službom i mogućnosti dostojanstvenoga života.

„Vi koji ste voditelji, dobro pazite na one koje imate“, poručio je, naglasivši kako je pomoći čovjeku da može dostojanstveno živjeti i da ne bude opterećen do iscrpljenosti jedno od najvećih umijeća odgovornoga vodstva.

Policijsku službu slikovito je usporedio sa službom čuvara. Policajac građaninu ponekad može zasmetati kada ga zaustavi, upozori ili provodi zakon, ali kada se čovjek nađe pred nasiljem, nepravdom ili opasnošću, upravo policiju zaziva i od nje očekuje zaštitu.

Na kraju propovijedi vlč. Blaževac poželio je policijskim službenicima da ih njihov nebeski zaštitnik, sveti Mihael arkanđeo, prati u njihovoj budnosti i djelovanju te u svemu što čine za dobro čovjeka i zajednice.

Misno slavlje u Gvozdu bilo je tako prigoda za zahvalnost djelatnicima policije za njihovu svakodnevnu službu, ali i za molitveno sjećanje na njihove preminule kolege, hrvatske branitelje i sve civilne žrtve, uz poruku da se u služenju čovjeku, zaštiti mira i obrani njegova dostojanstva uz ljudsku odgovornost ne zaboravi pouzdanje u Božju pomoć.

(Župa sv. Petra i Pavla – Gvozd)

Objava U Gvozdu slavljena misa za policijske službenike, branitelje i civilne žrtve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz pastoralni rad i djelovanje u Osnovnoj školi Gvozd, gdje fra Marko djeluje kao učitelj i razrednik, proteklih su godina pokrenuta i održana brojna događanja: proslava svetih Petra i Pavla, okupljanja na Petrovoj gori, proslava sv. Nikole za svu djecu, žive jaslice, adventski i božićni koncerti te brojni drugi kulturni i društveni sadržaji. U Gvozdu su tako gostovali i istaknuti hrvatski glazbenici i umjetnici, među kojima Kvartet Rucner, Miroslav Škoro i Klapa sv. Mihovil.

Posebno mjesto zauzima i trajno umjetničko oblikovanje župne crkve, u kojemu sudjeluju neka od najznačajnijih imena hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnosti – akademik Luko Paljetak, akademski slikar Tihomir Lončar, akademik Kuzma Kovačić i akademik Zlatko Ugljen.

Nastavlja se i nastojanje oko očuvanja povijesne i kulturne baštine Petrova kraja. Tako će se 25. listopada 2026. na Petrovoj gori, kod obilježja hrvatskom kralju Petru Svačiću, ponovno okupiti vjernici i građani kako bi se čuvalo sjećanje na hrvatsku povijest i molilo za sve stradale hrvatskoga roda, hrvatske branitelje i nevine žrtve.

Nagrada „Osoba godine“ prije svega je priznanje da su građani Općine Gvozd prepoznali trud, rad i nastojanje da Gvozd bude mjesto u kojemu se gradi, okuplja, stvara i povezuje.

Hvala Općini Gvozd na dodijeljenom priznanju, a osobito svim ljudima s kojima sam tijekom ovih pet godina surađivao i koji su svojim radom, pomoći i povjerenjem bili dio svega učinjenoga.

Neka ovo priznanje bude još veći poticaj da zajedno nastavimo raditi za dobro Gvozda i svih njegovih ljudi.

(Župa sv. Petra i Pavla u Gvozdu)

Objava Nagrada općine Gvozd: fra Marko Hrgota osoba godine 2026. pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svetu misu, uz koncelebraciju samostanskih svećenika i s nekoliko livanjskih župa, predvodio je papinski nuncij u Bosni i Hercegovini Francis Assisi Chullikatt, kojeg je papa Franjo imenovao 1. listopada 2022. predstavnikom diplomatske misije Svete Stolice u BiH.

U svojoj propovijedi je naglasio da je život svetoga Franje neiscrpno nadahnuće kroz čitavu povijest te je govorio o prijelazu svetoga Franje s ovoga svijeta k Ocu. „Za svetoga Franju smrt je bila prag iza kojeg se otvara očeva kuća. Zato ju je mogao prihvatiti riječima dobro mi došla sestrice smrti. Od neprijateljice učinio ju je sestrom, od tame napravio je svjetlost” kazao je nuncij. Istaknuo je važnost poniznosti u životu svakog vjernika te da je potrebno služiti a ne vladati, učiniti se malim i poput svetog Franje, prepoznati se u svakom siromahu i bolesniku.

Monsinjor Francis posebno je govorio o franjevačkoj baštini u Bosni i Hercegovini, franjevcima kao čuvarima tradicije koji više od sedam stoljeća dijele sudbinu hrvatskog naroda u BiH, čuvajući vjeru i jedinstvo s, kako je kazao, upaljenom svjetiljkom Evanđelja. „Poput svetog Franje pokazali ste svijetu da nisu dovoljne riječi. Isusa je potrebno svjedočiti životom”, kazao je i dodao da bez korijena nema stabla i da je upravo franjevačka baština najdublje korijenje u BiH iz kojeg će niknuti novo proljeće crkve u ovoj plodonosnoj zemlji. Želeći mir i dobro svim okupljenim vjernicima, cijeloj franjevačkoj obitelji, pozvao je na hod s pogledom prema vječnosti kako bi svi, poput svetoga Franje, smrt mogli prihvatiti kao sestru.

„Pjesmu stvorova”, poznatu i kao Pjesma brata sunca, čiji je autor sveti Franjo, kao i ostale pjevane dijelove obreda u crkvi svetih Petra i Pavla, pjevali su članovi Goričkog zbora pod ravnanjem Ilirije Popović i uz glasovirsku pratnju Katarine Džeko. Ulomke tekstova, čitanja i Posljednicu čitali su gorički ministranti, čitači, sestre franjevke i framaši.

Na koncu misnog slavlja obratio se gorički gvardijan fra Marko Ešegović te je u ime sve samostanske braće i župa livanjskog distrikta čestitao veliki blagdan a posebno nasljednicima svetoga Franje, trećoredcima, framašima, časnim sestrama i svim koji gaje pobožnost prema svetome Franji. Poželio je da nas ovaj veliki svetac nadahne da poput njega budemo pronositelji mira i dobra u ovome svijetu. Posebno je zahvalio ap. nunciju Chullikattu na dolasku i predvođenju sv. mise i Transitusa, te mu čestitao imendan.

(Silvija Brčić)

Objava Na Gorici proslavljen blagdan sv. Franje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Mile Babić rođen je 1947. godine u Družnovićima kraj Prozora. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu, Innsbrucku i Zagrebu, gdje je stekao doktorat iz teologije. Doktorirao je i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a diplomirao je i povijest jugoslavenskih književnosti i hrvatsko-srpskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

 Od 1977. do 2025. godine radio je kao profesor filozofije i teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova iz filozofije, teologije, međureligijskog dijaloga, mira i ljudskih prava. Jedan je od utemeljitelja i dugogodišnji glavni urednik časopisa Jukić, a sudjelovao je i u pokretanju Svjetla riječi. Za svoj znanstveni, kulturni i društveni rad primio je brojna priznanja, među kojima nagradu Isa-beg Ishaković za znanost i nagradu Sloboda Međunarodnog centra za mir.

Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Odjeljenje humanističkih nauka izabran je 2018. godine.

Osim fra Mile Babića, među redovne članove ANUBIH-a izabrani su još Fikret Čaušević (ekonomija i finansije), Blagoje Govedarica (arheologija), Marina Katnić-Bakaršić, (lingvistika/stilistika), Rifat Hadžiselimović (genetika i bioantropologija), Hazim Hrvatović (geologija), Isak Karabegović (nove tehnologije i robotika), Izet Smajević (energetika), Slobodan Blagojević (književnost) i Radivoje Mandić (arhitektura).

Objava Fra Mile Babić izabran za redovitog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svaka nova godina donosi nove susrete, nova pitanja i nove početke, a s njima stiže i novo izdanje godišnjaka Kalendar sv. Ante. Želja nam je da i ovoga puta bude knjiga kojoj će se čitatelji rado vraćati i to ne samo zbog kalendarija koji prati ritam crkvene godine, nego i zbog brojnih tekstova koji obogaćuju, potiču na razmišljanje, bude uspomene i otvaraju nove vidike.

Putovanje kroz knjigu započinje preglednim vodičem kroz liturgijsku godinu s katoličkim kalendarom za 2027., važnijim datumima pravoslavnoga, hebrejskoga i islamskoga kalendara te drugim korisnim kalendarskim podacima.

Središnja tema ovogodišnjega Kalendara posvećena je svetačkim likovima Bosne Srebrene. Tekstovi fra Stjepana Topića i mons. fra Marka Semrena donose priče o franjevcima koji su svojim životom, ustrajnošću, služenjem i svjedočanstvom vjere ostavili dubok trag u povijesti Bosne. Uz njih, stranice posvećene franjevaštvu donose tekstove o jaslicama, milosrđu u spisima sv. Franje Asiškoga i sjaju duhovnosti sv. Klare.

Rubrika Pučka pobožnost vodi čitatelja kroz različite običaje i oblike vjere ukorijenjene u životu našega naroda, od kužnih groblja fojničkoga kraja i štovanja fra Lovre Milanovića do ukopnih običaja i blagoslova polja u Bosni i Hercegovini. Ljudi i krajevi donosi priče o radu, životu hrvatske katoličke zajednice u Wiesbadenu i ljudima koji svojim djelovanjem čuvaju i grade zajedništvo.

Posebno mjesto imaju i priče iz naših misija. Čitatelji će zaviriti u život misionara u Boliviji i drugim misijskim krajevima te upoznati ljude i zajednice kojima se nada gradi obrazovanjem, radom i svakodnevnim susretom.

Kalendar donosi i niz tekstova posvećenih obitelji i odgoju. Među njima su promišljanja o obitelji kao temelju ljubavi i zajedništva, utjecaju pametnih telefona na generacije koje stasaju te pitanju tko danas zapravo odgaja našu djecu.

Tu su i rubrike Riječ o Bibliji i Vjera i život, koje otvaraju pitanja biblijskoga milosrđa, razumijevanja Svetoga pisma, kršćanskoga poziva, ljepote i vjere. Povijesne crtice i tekstovi o važnim obljetnicama podsjećaju na ljude koji su obilježili crkvenu, kulturnu i društvenu povijest. Među njima su fra Pavao Dragičević, fra Ivan Frano Jukić, fra Miron Kozinović, fra Vjekoslav Šunjić Kreševljak, fra Petar Anđelović i fra Ivan Kramar, kao i umjetnici Frano Kršinić i Zdenko Grgić.

Za one koji vole otkrivati i učiti, Kalendar donosi i odgovore na različita pitanja: od procesa proglašenja svetim i značenja boja liturgijskoga ruha do zanimljivosti iz prirode i narodnih vjerovanja. Duhovne stranice, poezija i proza, savjeti o zdravlju i kulinarski prilozi zaokružuju sadržaj i čine ga prikladnim za različite trenutke tijekom godine.

Kalendar sv. Ante već desetljećima nastoji biti više od kalendara. On želi biti vjeran suputnik kroz godinu kao knjiga koju ćete otvoriti kad tražite zanimljivu priču, odgovor na pitanje, riječ ohrabrenja, savjet ili jednostavno nekoliko trenutaka za sebe. Zato ga nemojte ostaviti samo na polici. Neka vas prati kroz cijelu 2027. godinu, dan po dan, stranicu po stranicu. Kalendare možete naručiti pojedinačno ili u kompletu pozivom na broj telefona 033 726 200, e-mailom na prodaja@svjetlorijeci.ba ili ih potražiti u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu te u našem uredu u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18.

Objava Sadržaj kalendara sv. Ante za 2027. godinu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.