U govoru o Isusovu uskrsnuću nedostaju nam riječi, nedostaje nam ljudsko iskustvo koje bi nam pomoglo bolje i dublje shvatiti što se dogodilo u uskrsno jutro. Da, ostao je prazan grob. No, prazan grob, koji nije mogao zadržati uskrslo tijelo, negativan je dokaz Isusova uskrsnuća. Grob, mjesto smrti, truleži i raspadanja, ostao je prazan. Grob poručuje: njegovo tijelo nije ovdje. No, gdje je? Odgovor nam pružaju svjedoci očevici, oni kojima se Uskrsli ukazao poslije uskrsnuća. Iz Novoga zavjeta doznajemo da se uskrsli Krist ukazao Petru, potom više puta apostolima, potom velikoj skupini učenika, kojih bijaše oko pet stotina, napokon ukazao se i Savlu (usp. 1 Kor 15,5-8).

Zanimljiva je psihološka preobrazba Isusovih učenika. Za vrijeme njegova uhićenja i mučenja postupili su kao kukavice; ostavili su ga sama u rukama mučitelja. U strahu od onih koji su im ubili Učitelja kriju se u Jeruzalemu, moleći Boga da ih se nitko ne sjeti i ne potraži. Psihički izmučeni zbog vlastitoga kukavičluka, a neki i zbog zatajenja, manji su od makova zrna te vjerojatno smišljaju kako iz Jeruzalema pobjeći glavom bez obzira. No, nakon kratkoga vremena vidimo tu istu skupinu Isusovih učenika kako javno svjedoči da je Isus uskrsnuo, da je živ, da im se ukazao i dao nalog da svjedoče za njega do na kraj zemlje. S psihološkoga gledišta nemoguće je protumačiti taj zaokret u njihovu ponašanju, osim ako je doista istina to što tvrde, a za tu su istinu oni – prijašnji kukavci – bili spremni podnijeti bičevanja, mučenja, čak i samu smrt. Zdrav i normalan čovjek ne umire za tlapnju, za maštanje, za „stvar svoga Učitelja”, kako su to govorili oni koji su nijekali Isusova ukazanja. Jedino je uskrsli Učitelj mogao utješiti njihova, zbog kukavičluka i zatajenja, slomljena srca te ih svojim ukazanjima ohrabriti i okrijepiti da mu budu snažni i vjerni svjedoci. Među svjedocima se nalazi i onaj koji je progonio one koji su Uskrsloga svjedočili prije njega.

Slično su iskustvo susreta s uskrslim Kristom tijekom povijesti imali brojni drugi sveci i svetice koji su se poslije toga susreta radikalno promijenili te čitav život posvetili služenju Bogu i ljudima. U Krista uskrsloga i mi vjerujemo zbog svjedoka očevidaca, ali i zbog darovane nam vjere po kojoj je i nama omogućeno uvijek iznova susretati uskrsloga Gospodina. Vjerujemo, ali se ipak pitamo: što se dakle dogodilo u Isusovu uskrsnuću?

Uskrsnućem od mrtvih Isus je pobijedio smrt; više ne može umrijeti; i u svome ljudskom tijelu postigao je stanje neraspadljivosti; njegovo uskrslo tijelo ušlo je u prostore božanskoga. Između povijesnoga, zemaljskoga Isusa i Uskrsloga postoji određeni kontinuitet, ali i diskontinuitet: On je isti, ali je i različit. Isti je jer učenicima pokazuje probodene ruke i noge te ranu na grudima. Različit je jer dolazi kroz zatvorena vrata, jer se iznenada pojavljuje i nestaje. Nad Uskrslim fizički zakoni koji vladaju svijetom, kakvoga mi poznajemo, više ne vrijede. Uskrsli Isus je u višoj dimenziji; možemo je nazvati četvrtom ili, još bolje, božanskom. Ušavši u svome proslavljenom tijelu u prostore božanskoga, Isus postaje suvremenik i životni suputnik svakom novom naraštaju kršćana, svakom kršteniku koji je s njime po sakramentu krštenja sjedinjen. Drugim riječima, za Isusa više ne postoje granice prostora i vremena. On je Gospodar svjetova i vjekova! Što to znači za nas, za kršćane, štoviše za sve ljude?

Budući da je Isus, kako molimo u Vjerovanju, „radi nas i našega spasenja sišao s neba”, to znači da je i otajstvo njegova uskrsnuća i uzašašća k Ocu također radi nas. Uskrsnuvši od mrtvih, Isus je postao, kako ga naziva sv. Pavao, Prvorođenac od mrtvih, prvina usnulih (usp. 1 Kor 15,20). Drugim riječima, Pavao želi reći da je Kristovo uskrsnuće jamstvo i zalog našega uskrsnuća; kao što je on u svome tijelu uskrsnuo od mrtvih, tako će i naša smrtna tjelesa uskrsnuti na život. I to je velika nada nas kršćana; nada koja nam kaže kako nijedna muka nije isprazna, nijedan križ nije besmislen; nada koja nas krijepi jer je Kristovo uskrsnuće konačna pobjeda dobra nad zlom; nada koja nam otkriva kako je veliko ljudsko dostojanstvo, kako je velik čovjek ne samo u svojoj duhovnoj dimenziji nego i u svojoj tjelesnosti, jer je i tijelo određeno za buduću slavu.

Objava Uskrs pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zanimljivo, Sveto nam pismo otkriva kako i u Bogu postoji „igra”: „Ja mudrost… bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova” (Izr 8,30-31). Za kršćansku tradiciju Mudrost iz knjige Izreka jest Logos-Riječ, Druga božanska osoba, koja je predstavljena kao igrač, a stvaranje kao njegova igra. Bog stvara, igrajući se! Bog ne stvara svijet iz neke nužnosti, nego iz preobilja bogatstva vlastita života i ljubavi koju želi podijeliti sa svojim stvorenjem. Ako igru shvatimo kao nešto što postoji radi sebe te što istodobno izaziva ugodu (tako igru definira Toma Akvinski) te je primijenimo na Boga, tada doista možemo doći do zaključka kako je Bog igrač te da je u Bogu sve igra, i to u najuzvišenijem smislu riječi. Bog jednostavno jest. Nema nečega višeg ili većeg čemu bi on služio. Njegova opstojnost nije služna, nije radi nečega ili nekoga. Bog je samo postojanje. Božje postojanje istodobno je radosno postojanje. U Bogu se odvija vječna prijateljska igra; igra koja je radosna te izaziva zadovoljstvo i ugodu. Iz preobilja unutar trojstvenoga božanskog života Božja se dobrota, u činu igre stvaranja, prelijeva izvan Boga, u stvorenja. Božja se igra od čina stvaranja pretvara u igru sa stvorenjem. Naravno, ne na način da se Bog poigrava sa stvorenjem, nego se igra na način da želi čovjeka kao partnera u svojoj igri. Želi čovjeka kao suigrača. Deus ludens želi uz sebe homo ludensa.

Ako se od Boga igrača spustimo do čovjeka igrača, tada se sport, igra, dakle ono neslužno i ugodno u ljudskom životu, predstavlja kao liturgija nenužnosti. Kroz igru, kroz sport slavimo vlastitu stvorenost, vlastito „biti-stvorenje”. U sportu, u igri, bez obzira sudjelujemo li u njemu kao igrači ili navijači, nalazimo se sami pred sobom, pred svojom stvorenošću koja u sebi nosi ograničenost, ali je istodobno svjesna svoje slobode. Sport i igru pratimo te joj se radujemo ne zato što će nas učiniti zdravijima ili bogatijima ili možda sretnijima; neće nas približiti ni Bogu ni drugima. No, to nije ni svrha sporta i igre. Naravno da igrači vjernici mogu svojom sportskom izvedbom dati slavu Bogu ili mu zahvaliti na sportskim uspjesima, ali to nije ono najdublje u sportu i igri. Boga se slavi u crkvenim liturgijskim slavljima, a na sportskim „liturgijama” slavi se čovjeka i njegove uspjehe. Slobodno možemo reći kako se u sportu Bog povlači natrag kako bi oslobodio prostor za čovjeka te mu omogućio da bude on sam za sebe, u svojoj stvorenosti i nenužnosti. U igri se nalazimo između Boga i ništavila. A Bog se raduje nad igrom svoje djece, jer igrom iskazuju radost postojanja, radost da i oni jesu.

Sport volimo jer je sport prije svega i nadasve igra. Sport nema svrhe izvan sebe samoga; ne služi nečemu drugomu izvan onoga što jest i što označava. Iskazujući ljubav prema sportu, ukoliko je igra, otkrivamo svoje djetinje lice, svoju želju za vječnom mladošću, za vječnim djetinjstvom; željeli bismo da igra nikada ne prestane. Ljubavlju prema sportu intuitivno doživljavamo kako smo svi zajedno dionici jedne velike, čudesne igre koja prožima svako živo biće, čak cjelokupni svemir. Sudionici smo igre koja se zove život, a htjeli bismo da nikada ne prestane, da nikada ne dočekamo zadnji zvižduk.

Gospodin Isus nas upozorava da ako ne postanemo kao djeca, nećemo ući u kraljevstvo Božje. Ljubavlju prema sportu, prema igri u nama se budi ono djetinje, ono nešto duboko za što smo vjerovali da je nepovratno izgubljeno, a i mi s njime. Sport uvijek iznova otkriva i vraća ono izgubljeno, ono duboko zapretano u nama; raspiruje vatru zapretanu ispod nanosa pepela proteklih događaja i umrlih osjećaja; budi zatrpane izvore te na površinu, u osjećaje, u srce, u riječi, u krik, vapaj i molitvu donosi nekad potok, nekad rijeku. Kroz ljubav prema igri opet iznova, makar nakratko – toliko kratko koliko traje utakmica – postajemo djeca. A postati dijete znači biti na putu u kraljevstvo Božje, u vječnu suigru s božanskim Igračem.

Objava Kršćani i sport pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.