Raspeti je živ: to je kratki, emfatični izričaj s posljedicama: za Boga, za Raspetoga, za ljude.

Prah i pepeo. Prije svega govor o uskrsnuću polazi s terena velike i neizbježne ljudske teme smrti kao zadnje riječi nad životom. I onda još šire: teme propadanja i prolaznosti kao zakona nad postojanjem. Oboje, zakon prolaznosti i zadnja riječ smrti, gospodare poviješ­ću univerzuma i živih bića.

Nemilosrdna je smrt. Ona je činjenica, i to sasvim gruba činjenica. Ljudi oduvijek stoje na distanci s njom. Kako je s drugim živim bićima, nismo sigurni, jer nemaju mogućnosti da nam se priopće ili možda mi nemamo receptore da ih prikladno registriramo. Ipak, opažanje veli da se općenito živa bića ne osjećaju lagodno pred prestankom življenja, da žele izbjeći smrt i što dulje ostati na životu. A opet uzajamna privlačnost je fatalna: i živa bića – svjesna ili nesvjesna svejedno – neprestance idu u susret smrti, dok se ona japanski točno i prema svom redu vožnje do njih dovlači. Dakako njezin red je vrlo nepredvidiv i nije vezan isključivo uz vanjske simptome. Ona ponekad halapljivo proždire, ponekad dugo gušta. Uglavnom, još od prvih živih bića pa sve do zadnjega, ta dama nikad nije nezadovoljna i gladna otišla s poprišta. Niti će otići.

Otkad su ljudi svjesni sebe, postavljaju pitanje o smrti. Otada pokušavaju različite a uzaludne pogodbe sa smrću, podmićujući je žrtvom, prinosom, molitvom. Otada također za nju rezerviraju i posebno carstvo, uglavnom negdje ispod, u tamnim dubinama zemlje, u pećinama iz kojih izlaza nema. Smrt se ugnijezdila usred života i kako stvari stoje tu će i ostati. Usprkos ljudskoj silnoj želji, usprkos više ili manje domišljatim mitskim religioznim objašnjenjima o njezinu nastanku, među koje treba ubrojiti i biblijsko, usprkos znanstvenim postignućima i popularnim eliksirima: ona se sudbinski svezala sa životom kao neki njegov pol i nadopuna. Pa ipak ljudi oduvijek osjećaju strah od njezine prisutnosti, htjeli bi je zaobići i prevariti. A smrt je neprevarljiva i neumorna.

Uskrsnuće mrtvih relativno je kasna tema u Bibliji i više se veže uz pitanje samoga Boga koji je vjeran svojim obećanjima, nego uz pitanje smrti, njezine moći i posebno uz pitanje maštanja o načinu na koji će Bog pobijediti smrt. Religiji – pa i biblijskoj – mašte dakako nikad nije nedostajalo.

Procesi prirode kao što je izmjena godišnjih doba – osobito od zime prema proljeću i od suše prema kišnom razdoblju –, kretanje nebeskih tijela s njihovim mijenama, sijanje i klijanje sjemena, bolest i ozdravljenje te na koncu stanje sna i buđenje: sve to čovjeka asocira na smrt ali i na mogućnost buđenja iz tog stanja. Prirodni ciklusi navode na slutnju – i želju! – kako se također u smrti događa nešto slično spavanju ili procesima rasta. U tome svemu čovjek traži neko pouzdanje da će i njegov život i tijelo poput sjemenke niknuti na novi život, da će se čovjek iz smrti probuditi kao iz sna, da stanje mrtvila nipošto nije konačno, jer doći će proljeće. U tim slikama buđenja, podizanja i ustajanja, rasta i razvoja čovjek je protezao svoju nadu da ipak sve neće nestati u prahu i pepelu, da će nešto ostati, dapače da će ostati ono najvrednije, najbolje, ono što ne bi trebalo propasti kad – činjenično – propadne meso i kost, živci i sluh, mozak i misao, kad nestane slike naših odnosa, kad se pokidaju niti i više se ne vidi dalje…

Smrt je za ljude jednostavno nerješiv problem. Ona donosi kraj ljudskom naporu i umoru, ali i radosti i sreći. Donosi olakšanje od neprijatelja i bolesti, ali i more tuge za djetetom, voljenim, prijateljem. Upravo je zato pobjeda nad smrću jedna od velikih tema svih religija. Možda i jedna od zavodljivih tema, u koje je puno investirano, a s nesigurnim ishodom. Koliko god se upinjale i kakve god tehnike primjenjivale, religije ne uspijevaju pobijediti smrt na važnom području ljudske tjelesnosti, materijalnosti, ljudskog identificiranja s poznatim oblicima.

Možda ipak središte religioznog govora o smrti i nije u – na koncu doista nemogućem – dokidanju i pobjeđivanju smrti, nego u njezinu osmišljavanju i prihvaćanju. Za nas je važno da ni srce krš­ćanske vjere ne pripada smrti niti strahu od nje, nego životu i povjerenju u njega. I opet: ne životu kao odsutnosti smrti, ne životu kao zaokruženom, savršenom i ni u čemu manjkavom, nego životu koji je jednostavno širi, obuhvatniji, smisleni život, kojemu smrt nije fatalna činjenica niti razlog očaja i tjeskobe. O takvom životu govori uskrsnuće, buđenje, podizanje i prihvaćanje na novi život. Ono je metafora za potpuno novi život.

Bog vjerni. Smrt je redovito dovodila u pitanje moć bogova iz različitih panteona čovječanstva. Oni su, doduše, bili besmrtni, ali nisu – osim iznimaka – baš imali efikasno rješenje protiv opće prolaznosti i umiranja. Čak je smrti polazilo za rukom da i ponekog boga privede u svoje carstvo, u kojem se dalje traje bez ikakve radosti, ugode, okusa, sreće. Bez sjećanja. Carstvo sjena nad kojim vlada smrt bilo je izdašna tema za mnogobrojne priče koje su imale svrhu pouke, opomene, popravljanja ili zastrašivanja. O povratku iz tog carstva, uglavnom nije bilo govora. Tek poneki, i u pričama neuspjeli, pokušaj poput onog Orfejeva.

Biblijski Bog nije “od početka” jednoznačno bio samo Bog života. Njemu je pripadala također smrt koja opet nije imala nikakve autonomne ingerencije, ali jest imala svoje područje zvano Šeol. Stari zavjet se uglavnom utječe Bogu za pomoć na zemaljskoj strani života. U ono što slijedi nakon smrti nisu polagane velike nade. Sazrijevanje slike Boga kao i ljudska očekivanja postupno su iznjedrila predodžbu Boga koji će nad smrću imati zadnju riječ i koji kao Bog života nema nikakvog posla – osim, recimo ljudski, neprijateljstva – sa smrću. Dugo je trajao proces ljudskog duha i rasta Božje objave, dok Bog nije postao jedino Bog života, nespojiv sa smrću i njoj apsolutno protivan. Ono što se pri tome pojavljuje jest očekivanje da Bog života svojom božanskom svemoći slomi moć smrti, da podigne i probudi na život one kojima smrt gospodari. Uskrsnuće mrtvih relativno je kasna tema u Bibliji i više se veže uz pitanje samoga Boga koji je vjeran svojim obećanjima, nego uz pitanje smrti, njezine moći i posebno uz pitanje maštanja o načinu na koji će Bog pobijediti smrt. Religiji – pa i biblijskoj – mašte dakako nikad nije nedostajalo.

Upravo je to središnje uvjerenje Biblije: Bog vjerni koji ne ostavlja svoga stvorenja. Da stvorenje prolazi kroz kušnju smrti, da ne biva lišeno najozbiljnijeg i najbolnijeg pitanja o samoći, da prolazi kroz propadanje i promjenu – sve to ostaje zakon kojeg biblijski Bog ne dokida i na koncu tajna u čije pozitivno rješenje smijemo vjerovati. Kad se Biblija služi slikama poput oživljavanja suhih kostiju ili metaforičkim govorom o ustajanju mrtvih, njezina nakana nije da govori o načinu i detaljima tj. da kaže: upravo tako će se to dogoditi, tako će se kosti spojiti, tako će mrtva tjelesa ustati, tako će leševi oživjeti. Biblija ne govori o zombijima, nego o dubokom i iskrenom uvjerenju da Bog svoje stvorenje ne ostavlja ništavilu i propasti, ne prepušta naprosto fiziološko-biološkim zakonitostima – ali niti ih krši – nego oživljava za zajedništvo sa sobom, zajedništvo života kojem smrt nije zadnja instanca i više nije uopće nikakva instanca. Zajedništvo u kojem ništa ne propada, nego sve biva spašeno: svaki trenutak, svaki oblik, svaka uspomena, svaki pogled…

Biblijski Bog pri tome nije tek svemogući Bog koji iz svog ureda čeka pogodan trenutak da jednim potezom, jednom riječju razriješi stvari i probleme. Biblijski je Bog, koji je sasvim jasno i Bog Isusa iz Nazareta, do svake svoje božanske “pore” umiješan u ljudsku povijest i povijest njegova stvorenja. Svoju sudbinu vezao je uz sudbinu svijeta: i to se može sasvim mirno izreći bez bojazni da će se Boga poistovjetiti sa svijetom ili prirodom. On i dalje ostaje Bog i svijet njegovo stvorenje, ali između njih postoji odnos, koji nadilazi odnos nadređenog i podređenog. Taj odnos je nošen uzajamnim zanimanjem, priznavanjem i potvrđivanjem. Bog stoga ne odbacuje i ne reagira nervozno na ljudsku tjeskobu pred izobličavanjem i nestankom poznatog života u smrti, nego se odlučno stavlja na stranu čovjeka obećanjem da neće ostaviti svoga stvorenja, obećanjem koje “traži” povjerenje i ostvaruje se jedino kroz povjerenje. Takav sućutni Bog, ne tek neupitni princip i hladna objektivnost, pokazuje svoju osjetljivost za stvorenje, za čovjeka u vrlo delikatnom trenutku smrti, u situaciji propadanja poznatog svijeta i nevolji samoće. Taj Bog obećava svoju blizinu. Pri tome ne postoji način da se sve to provjeri.

U zanimanju za čovjeka i stvorenje biblijski Bog ne ulaže bilo što, možda par svojih svemoćnih riječi ili neko nezamislivo čudo. On zalaže najvrjednije od svog života, svu svoju svemoć stavlja na kocku pred ljudima i od njih “očekuje” jedino povjerenje, samo vjeru u njega kao Boga koji ne ostavlja, kojem nije nevažna suza u ljudskom oku, koji nadu ne iznevjerava, ljubav ne podcjenjuje, pravednost voli, pravdu želi, raduje se s radosnima, plače sa zaplakanima. Bog koji se do kraja, do kosti, do prašine uključio u ljudsko postojanje sa svim njegovim paradoksima i uzvišenim trenucima. Bog koji u svojoj vječnosti osjeća ljudsku želju za trajanjem života i toj želji izlazi u susret na sasvim nov, a opet poznat način. Odustati od tog Božjeg osjećaja znači odustati od njega kao Boga života.

Sasvim osobna priča. U petak popodne, ili točnije u petak predvečer, dokotrljan je velik kamen na ulaz u grobnicu isklesanu u stijeni. Ona je bila predviđena za jednu drugu smrt, koja još nije stigla i treba biti popraćena s očitijim obredima žalosti, bez žurbe i na nivou dobrostojećih ljudi. U grobnicu Arimatejca Josipa tog petka nepoznate godine, u nijemoj žurbi i užurbanoj tjeskobi, položeno je izmučeno tijelo Nazarećanina Isusa. S tijelom je ipak učinjeno sve što je propisano: povijeno je u čisto platno te uz pobožne molitve i obrede smješteno u grobnicu. Tipični ženski pogledi tuge i osjetljivosti za detalje pratili su polaganje u grob tijela čovjeka kojeg su voljeli i služili mu. Marija Magdalena, Marija Josipova i Jakovljeva, druga Marija, Saloma: stajale su pred grobnicom, spremne da svakog trenutka krenu pod pravila Zakona i u svetkovanje subote. Nisu odustale od Boga života, ali nisu ni očekivale nastavak priče njihova učitelja.

Uskrsnuće Isusa iz Nazareta nije ništa prirodno, što susrećemo u svom svakodnevnom iskustvu. Ako ga se zamišlja kao povratak mrtvoga u život – kako se ni prema evanđeljima ne može shvatiti – ono nije ljudsko iskustvo. Kao buđenje na sasvim novi oblik postojanja, novi oblik života koji uključuje identitet i povijest, ono je stvar vjere i jedino se u tom kontekstu može prihvatiti i razumijevati. Kao i gorućem grmu, i uskrsnuću se uvijek pristupa nogama vjere, one vjere koja ne traži niti može naći dostatne razloge za svoje “iskustvo”. Na koncu, krš­ćanskoj vjeri je doista dostatna i sažeta tajna: Raspeti je živ!

Ljudi redovito na ukopima ne očekuju mnogo. Sam obred zapravo djeluje smirujuće na one koji ostaju iza pokojnika: učinili su što je još jedino preostalo. U slučaju ukopa Isusa iz Nazareta baš je trebalo takvog smirivanja. Izdaja, napuštanje, izručenost bezočnoj sili i laži, mučenje i izrugivanje, na koncu ponižavajuća i prokletnička smrt – sve se to sručilo na njega kojeg su jedni smatrali prorokom, drugi govorili da je Ilija, treći da više sliči Jeremiji. Njegovi učenici smatrali su ga Božjim pomazanikom, Mesijom-Kristom. Sve se to polomilo u kriku ostavljenosti, u samrtnom hropcu proroka koji je stao na žulj funkcionarima Boga i odvjetnicima nacije. Još prije: u optužbi za bogohulstvo, u optužbi da se izjednačava s Bogom, u užasnom razapinjanju na križ, u zadnjoj riječi smrti. Zato se uz osuđenog, mučenog, ubijenog i pokopanog Isusa iz Nazareta nije vezalo mnogo očekivanja, ako ikakvo jest. Vjerojatno ni on nije očekivao uplitanje više instance u njegov slučaj koji nije zabilježen ni u jednom sudskom zapisniku. Isus jest Boga nazivao Ocem, jest govorio o sebi kao sinu Božjemu, ali obračun i pogubljenje bili su po zakonu. Božjem zakonu.

U događanju s Isusom iz Nazareta bilo je u igri kudikamo više od pukih židovskih prepiranja oko slova zakona, oko crtica i točkica. U Isusu je bilo više strasti i energije, nego što se redovito očekuje kod obnovitelja, preporoditelja, navjestitelja nacionalnog i političkog spasenja. S tom straš­ću on je naviještao jednu novost koja se zove Božje kraljevstvo i apelativno govori ljudima o novim odnosima među njima. Božje kraljevstvo ipak nije tek novost ljudskih odnosa u čitavom njihovom spektru, nego novost odnosa s Bogom, čak novost Boga samoga. Isus naviješta Boga koji se raduje povratku grešnih i zalutalih, ali i Boga koji ne odustaje od pravednosti. Njegov Bog se ne drži sitničavo propisa i odredaba, makar se i pozivali upravo na njegovo ime, nego gleda čovjekovo srce u kojem stanuje želja za prihvaćanjem i praštanjem. Navještaj Božjeg kraljevstva otvara novi pogled na Boga i za Boga. Upravo taj novi pogled opet vodi na put prema “centralnoj tajni vjere”: Božjem radikalnom angažiranju u sudbini i za život njegova pomazanika.

Zbog svoje reputacije Bog je u Isusu morao prolomiti zakon koji se poziva na njega dok ubija nevina. Zbog svoje reputacije Bog je Isusu morao otvoriti put u život koji ne može dokrajčiti više nijedna smrt, ne može pogubiti nijedna sila i laž, ne može izručiti nijedna izdaja i zakon. Prema zakonu i samim time prema Božjoj volji ubijen je pravednik. Prema tom istom zakonu, prema svetim pismima, prema Božjoj volji pravednik nije ostavljen u krilu i vlasti smrti. Njegov život pripada svetoj Božjoj vlasti i odatle se očituje, ukazuje kao živi život, kao obećanje koje nije zanemareno i vjernost koja ostaje do kraja. Sve ostalo o načinu i sve ostalo o izgledu, trajanju, mogućnosti uskrsnuća, treba ostati izuzeto iz volje za fantazijom. Središtu krš­ćanske vjere pripada kratka nosiva rečenica: Raspeti je živ. Dokaze koji bi nepobitno to utvrdili nikad nećemo moći imati. Niti to trebamo. Dosta je vjera u Boga koji ne ostavlja i povjerenje u svjedočanstvo onih koji su s njime dijelili život.

Do vjere u takvog Boga stiže se “hrvanjem” s naučenim i tradicionalnim slikama Boga i njegova djelovanja. Osobito pak sa starozavjetnom slikom Boga povijesti, koji na pobjednički način ostvaruje svoje planove. U pripovijesti o uskrsnuću, nama dakako sasvim familijarnoj, ostaje do kraja nešto skandalozno, ostaje mučno rješiva sudbina čovjeka patnika. Nju ne možemo riješiti onako kako mi to hoćemo: da sve na koncu prekrije jedan fini happy end pokrov i Isus sa pobjedničkom zastavom ustane pred svojim neprijateljima. I s ukazanjima i sa stišanim trijumfom i sa svetom Božjom moći – koja se paradoksalno očituje više kao nemoć – uskrsnuće ne može tek tako ostaviti pitanja koja je postavila povijest patnje čovjeka i stvorenja ili, ako hoćemo pomalo tipski, koja je postavio Veliki petak. Ne možemo zaboraviti bezbroj pitanja izviknutih u povijest Božje šutnje.

Uskrsnuće treba vratiti iz svođenja na razinu prirodnih ciklusa i njihova ustrajnog ponavljanja. Uskrsnuće nije pobjeda impulsa života, prevlast sila života u prirodi, s proljećem, s kišama, sa zrakama sunca. Uskrsnuće nije – koliko god folklorna simbolika bila jaka i važna – vezano uz jaje, čak ni veliko jaje svijeta iz kojeg uvijek iznova nastaje život. Uskrsnuće Isusa iz Nazareta nije ništa prirodno, što susrećemo u svom svakodnevnom iskustvu. Ako ga se zamišlja kao povratak mrtvoga u život – kako se ni prema evanđeljima ne može shvatiti – ono nije ljudsko iskustvo. Kao buđenje na sasvim novi oblik postojanja, novi oblik života koji uključuje identitet i povijest, ono je stvar vjere i jedino se u tom kontekstu može prihvatiti i razumijevati. Kao i gorućem grmu, i uskrsnuću se uvijek pristupa nogama vjere, one vjere koja ne traži niti može naći dostatne razloge za svoje “iskustvo”. Na koncu, krš­ćanskoj vjeri je doista dostatna i sažeta tajna: Raspeti je živ!

Objava Uskrs – Tajna vjere pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Posljednja večera samoće

Dok je Isus s učenicima bio za večerom uoči blagdana Pashe, koju je kao vjerni židov slavio sa svojima, nastala je među njegovim učenicima rasprava oko toga tko je od njih najveći. Svaki je imao svoje razloge zašto bi trebao biti najveći, i to ne samo u časti, nego i u vlasti. Pale su te večeri vjerojatno i teške riječi i ozbiljni uzajamni prigovori na prijašnje postupke i djelovanje, kako to već biva među ljudima koji se bore oko položaja i interesa. Toliko su učenici bili zaokupljeni prepirkom i gledanjem ispod oka, da nisu ni primijetili kad je Juda napustio dvoranu i izišao van u noć. Juda, čovjek iz Keriota, otišao je s odlukom da riješi ne samo pitanje svoje veličine i prvenstva, nego da se prije svega pobrine za interes i dobro naroda. Izabranog naroda Izraela.

U zraku je visjelo mučno pitanje: Tko je najveći? Odavno se Isus susreo s njime, još od onog trenutka kada je počeo razmišljati o ljudima i njihovu ponašanju. Tada je u njima opazio nepresušnu želju da vladaju i određuju. Za ostvarenje toga cilja bili su spremni umiljavati se, podmićivati i biti pokorni k’o psi, ali i prijetiti, plašiti, prisiljavati druge da budu poslušni i da ih hvale. Primijetio je također da ljudi posebno vole svoju veličinu podupirati svetinjama poput zakona, hrama, obreda, samoga Boga. Osjetio je toliko puta teret te ljudske želje za vlašću, divljenjem i veličinom. Sam je osjetio njezinu privlačnost. Više puta je odbio njezine zavodljive ponude.

Te večeri u dvorani na katu, dok je sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru, njemu je bilo jasno da će vrlo skoro na naplatu doći stari računi. Znao je kamo ga vodi njegov put i kakvu je mašineriju pokrenuo protiv sebe. Znao je da je dirnuo u srce vlasti koje su iskorištavale čovjeka. Pri tome se jedna pozivala na narodne interese, a druga na služenje Bogu. Raskrinkavajući njihove nehumane i sebične, interese Isus se zamjerio objema. No, i te večeri je, koliko god se bojao i tražio utjehu u razumijevanju i blizini svojih učenika, ostao sebi dosljedan. Nije uzmaknuo, nije kalkulirao, nije pravio kompromise u kojima se čovjek odriče snage svoga zahtjeva i uništava ga uljepšavanjem samo kako bi bio prihvatljiv svima. Svjestan da će ga koštati njegove jasne i odlučne riječi, zanosne slike koje mijenjaju, hrabri čini i potezi. Isus je te večeri posljednji put večerao sa svojim učenicima. Oni su kao i toliko puta dotad bili zabavljeni svojim pričama, raspodjelom ovlasti i određivanjem prvenstva. Te se večeri Isus osjećao tjeskobno i usamljeno.

Dok je lomio kruh, sjetio se koliku važnost kruh ima za ljude. Od kruha oni žive, kruh dijele, za kruh rade i zarađuju. On je također blagoslov i dar. I zato je molio Oca nebeskog da svojoj djeci dadne kruha svagdašnjeg. Razdijelio je svojim učenicima svakom po komadić. Želio je da shvate da njegov život i riječ za njih također mogu biti poput kruha. Želio je da nahranjeni takvim kruhom žive jedni za druge i stvaraju zajedništvo u kojemu će se prvenstvo mjeriti služenjem a ne gospodarenjem. Želio im je reći da je on spreman za njih biti poput kruha, da ih hrani svojim životom i da žive od njegova primjera. A živjeti od Isusa ne znači samo podmiriti dušu i smiriti je u otajstvenom klanjanju. Živjeti od Isusa znači prije svega dopustiti nemir u ljudskim odnosima. Znači ne šutjeti pred zlom pod izlikom pobožne šutnje. Znači ne strepiti pred silom, koja ne može oteti ono najvrednije. Znači ustati protiv nepravde. Isus je htio da kruh koji lomi i dijeli svojim učenicima bude razlogom njihova povjerenja u Boga koji prašta, traži i čeka čovjeka.

Iz čaše su pili više puta tijekom večere. A onda im je pružio čašu u koju je smjestio svu gorčinu i muku svoga života, sve nerazumijevanje i odbacivanje, sav prezir i patnju. To je bila njegova čaša. Učenici su se razbacivali obećanjima da će svaki s njime piti iz čaše, a nisu znali što govore. Još uopće nisu bili spremni shvatiti ozbiljnost njegova puta. Predosjećao je također da će njegov put oni jednostavno izjednačiti s tjelesnom patnjom i izrugivanjem, zaboravivši da je njegov put puno uži i zahtjevniji. Nekoliko im je puta najavljivao da njegov kraj neće biti slavan u ljudskim očima. Oni bi ga tada odvraćali, među sobom se potajice došaptavali, možda čak pomišljali kako se želi ubiti i kako nije sav svoj. Ili bi se jednostavno pretvarali da razumiju o čemu govori. A Isus je te večeri vjerovao u smislenost svoga puta, znao je da pšenično zrno mora pasti u zemlju i istrunuti da bi donijelo ploda. Bilo mu je ipak teško, užasno teško.

Te večeri, dok su se svi natjecali u nastojanju da ga oraspolože i otjeraju tjeskobu iz njegovih očiju, zaklinjući se na vjernost do smrti, Isus je skinuo svoju gornju haljinu, opasao se ubrusom i oprao noge svojim učenicima. I tada ih je morao poučiti da to ne čini reda ni obreda radi, nego radi njihove budućnosti i odnosa među njima. Najveći među njima bit će mjereni najmanjima, uglednici među njima bit će slugama, veličina djela će se mjeriti i samo jednom čašom hladne vode, čašom okrepe i utjehe. Govorio im je još o dobrom Ocu koji je na nebesima i o radosnim znakovima koji prate rast kraljevstva. Zamolio ih je da sačuvaju u svom srcu spomen na ovu večeru. I da je svojim životom ponavljaju ako se žele njega sjećati. I onda su otišli vani moliti psalme.

Nemoćni patnik u tuđem grobu

Naviknuli smo slikati život Isusa iz Nazareta bojama božanske svemoći i shvaćati ga kao glumu sa sretnim završetkom. Pri tome, dakako, ne isključujemo dramatičnost, pa čak i neki predokus tragike. Ipak, mi znamo da je sve unaprijed riješeno i – recimo tako – kao namješteno u božanskom scenariju. Netko bi mogao reagirati da nije tako i upozoriti da su o Isusu slično govorili doketi, sekta iz vremena rane Crkve, čiji je govor odbačen kao krivovjeran. I doista, iz evanđelja je očito da život i djelovanje tesara iz Nazareta, kojemu su poznavali obitelj i podrijetlo, nisu bili lišeni muke ljudskih pitanja, dvojbi i sumnji. Njegov navještaj kraljevstva Božjeg otvarao je, štoviše, niz teških pitanja koja su izazvala Isusove protivnike. Kad ga nisu mogli potkupiti, učiniti svojim čovjekom i iskoristiti za vlastite interese, duboko su ga zamrzili: dovoljno duboko da njihovu mržnju mogne utažiti jedino smrt.

One večeri Isus je na Maslinskoj gori doživio debakl prijateljstva. Oni koje je zvao prijateljima, s kojima je zadnjih godina dijelio dobro i zlo, ostavili su ga iz različitih razloga i na različite načine. Juda je poljupcem izdao Isusa: kršćanska predaja motiv vidi u pohlepi, suvremeni poznavatelji Novog zavjeta više u nacionalizmu. Petar je pokušao Isusu pomoći udarcima mača, zaboravivši da snaga i vlast o kojima je Isus govorio ne proizlaze iz sile i moći kakve imaju vladari i vojskovođe. Ostali su utekli glavom bez obzira prepustivši Isusa uhićenju i zlostavljanju. Sve što se potom događalo bio je dobro montiran sudski proces. Isus je bio uhvaćen u tjesnacu između židovskog, nacionalno-religioznog suda s jedne, i rimskog, političkog suda s druge strane. Prvi je Isusa optužio za vrijeđanje Boga i zavođenje naroda. Drugi je morao reagirati na pobunu, makar ona bila i samo potencijalna. Prvi su Isusa smaknuli sa strašću za Boga i naciju, drugi pak s hladnom računicom velikog i moćnog imperija. Na izlazu iz tjesnaca mržnje i ravnodušnosti stajali su povici: Raspni ga! i Pilatova odredba: Neka se razapne! I vika i odredba unaprijed su bile opravdane i čistih ruku.

Dalje je sve išlo brzo, upravo onako kako ljudi završavaju poslove kad se rješavaju nemoćnog i pravednog čovjeka. Brza osuda. Brza egzekucija. Brzo rješenje. I, dakako, brzi zaborav. Da više nitko ništa ne zna niti se sjeća. Isus je bio osuđen na zaborav, na onu smrt kojom se čovjeka ubija u životima drugih. S opasnom uspomenom na Isusa i na njegovu svijest o poslanju u ime Božje, protivnici su se brutalno obračunali pomoću križa, renomiranog mučila za okorjele zlikovce i bundžije. Židovski zakon je zaboravu i budućnosti bez Boga prepuštao one koji su umrli obješeni na drvo, koji su bili razapeti na križ. Mesija iz Galileje nije više imao nikakve šanse u narodu, jer je prema židovskom zakonu raspeti bogohulnik smatran od Boga prokletim. Tako su Isusovom osudom i smaknućem aristokracija i visoko svećenstvo učvrstili svoju moć i poziciju.

Nama je Isus na križu postao previše domaći, da bi u nama probudio nelagodu. Razapetog smo previše teološki uljepšali, da bi nas još izazivao na teška pitanja Bogu. Na izmučenog i ismijanog proroka iz Nazareta, kojega još jedino prate odane žene, prenijeli smo previše opće muke i nevolje, da bismo doista osjetili strahotu patnje jednog čovjeka. On sam je znao da ga čeka nemilosrdni obračun i smrt. Ali vjerojatno nije očekivao ovoliku okrutnost i ostavljenost. Kasnije će učenici u Isusu vidjeti združeno nebo i zemlju, govorit će o anđelima i izvanrednim čudesima vezanim uz njega. No, na križu je nebo zamuknulo. Ostao je jedino ljudski krik koji se prolomi iz napuštenosti, jauk iz bezdana patnje kojemu su odgovorili bezbrojni jauci patnika ove zemlje. Na razapetom tijelu punom rana nije bilo ništa čudesno niti nadzemaljsko, ništa što bi moglo privući ljudsko oko koje vjeruje u dobro. Isus na križu je bio užasavajući prizor. Takav užas je i sama priroda željela sakriti. Smračilo se. Kasnije će se netko začuditi da je umro tako brzo.

Ljudski ukop i grob nisu samo način i mjesto odavanja počasti čovjeku, nisu samo nešto što ljudi čine iz religioznih ili, grubo rečeno, higijenskih razloga. Ukop i grob su oproštaj od očekivanja i nade. U punini snage prekinut život i svetkovinom požurivana a izvedbom obeščašćena smrt, smješteni su na kraju dodatno još u tuđi grob. Isus je doista bio onaj koji nije imao ništa, čak nije imao gdje ni glavu nasloniti. Na ulaz u grobnicu, uklesanu u stijeni, dokotrljan je teški kamen. Josip iz Arimateje, Nikodem, Marija iz Magdale, Ivana i Marija, majka Jakovljeva, otišli su u predvečerje subote svojim kućama, zatvoreni u Zakon. Poput učitelja u grobu.

Večera prepoznavanja stranca

Oni više nisu mogli podnijeti rezignaciju i vrata zatvorena strahom od osvete prijatelja. Kleofa i njegov prijatelj odlučili su napustili Jeruzalem i otići u Emaus, na selo, vratiti se svakodnevnom i uobičajenom životu. Razgovarali su usput o Isusu pritisnuti teškim teretom bolnih pitanja. Nisu mogli vjerovati da su ga ubili, da su ga tako okrutno i nemilosrdno pogubili. Zar on nije bio prorok silan na riječi i djelu i pred Bogom i pred ljudima? Narod je grnuo za njim, a on ih je tješio, smijao se i plakao s njima, činio dobro i pomagao im da se promjene, da ozdrave u svome životu. Zar nije oživio one koje su svi otpisali? On je govorio o Bogu kao Ocu nebeskom, naviještao radosnu vijest oslobođenja, praštao grešnicima, volio je jesti i piti s prijateljima. Ali zar je to bio razlog glavarima svećeničkim i vijećnicima da ga ubiju? Zašto su ga sramotno razapeli na križ? Zašto su ga učinili prokletstvom? Nije, doduše, spuštao glavu pred moćnicima, nije se skrivao iza Zakona, nije se bojao govoriti pred špijunima, nije propisima dopustio da gospodare čovjekom. Oni su se nadali da će on osloboditi Izraela.

Negdje na pola puta priđe im stranac, s početka pomalo dosadan i čudan. Zapitkivao je o Isusu i dodatno ih mučio. Ipak, nešto ih je vuklo da se ne povuku pred njim u svoju bol i tugu, nešto ih je tjeralo da ga slušaju, da čuju riječi koje su u njima gorjele poput vatre. Sjećaju se da im je otprilike govorio o Bogu koji je tu čak i kad izgleda da je zavladala tama, o Bogu koji je na strani nemoćnika i ne dopušta da zlo i laž imaju zadnju riječ, koji ne napušta patnika, o Bogu koji utjehom hrani žalosne i pravdom poji krotke, koji je jači od ljudske mržnje i zla, jači od smrti. Već se spuštala večer i oni stigli do sela, a stranac nije prestajao govoriti o Bogu malenih i prezrenih, o Bogu ismijanih i ostavljenih. I stalno je ponavljao da je Bog vjeran svojim obećanjima. I kad je već htio produžiti svojim putom, reče da sluga Božji, miljenik Božjeg srca, neće vladati nad drugima silom, nego praštanjem i ljubavlju, služenjem i darivanjem. Ali da ljudi to nisu mogli podnijeti i da su ubili Božjeg proroka i miljenika. No, dobro se ne može ubiti. I pričini se kao da će dalje poći.

Uglas ga zamoliše da ostane i s njima večera te da ujutro nastavi put. Razmišljao je trenutak i onda prihvatio poziv. U sobi mu dadoše malo kruha i on zahvali Bogu za njegove darove, razlomi kruh i davaše ga njima. Tek tada primijetiše u očima stranca duboku tugu, kao da je prošao kroz dolinu smrti, kroz pustinju samoće. Na njegovim rukama vidješe tragove ljudske zloće i okrutnosti. Na njegovu licu vidješe smirenost i radost. I otvoriše se vrata razumijevanja i shvatiše da se Boga ne može zatvoriti u zakon koji poništava čovjeka. Tek tada Kleofa i njegov prijatelj prepoznaše život u komadićima kruha. Ali, prepoznavanje nije za privatnu upotrebu, nego za dijeljenje s drugima, za radost, za zajedništvo.

Za vrijeme večere u Emausu Isusovi su učenici uvidjeli važnu stvar: Učitelja ne treba tražiti u grobu. Njegov grob jest doduše zatvoren i kamenom i zakonom, ali Isusu mjesto nije u grobu, već u životu. Njegovo mjesto nije u prokletstvu šutnje, već u blagoslovu zauzetog i solidarnog sjećanja. On ne pripada smrti, nego Bogu. I to ne bilo kakvom bogu čudesa i velikih sila i lomljavina, nego Bogu iznenađujuće vjernosti. Bez skakanja i buke, namještanja pred objektive kamera i fotoaparata, bez osvete i trijumfa svojim neprijateljima. Božja vjernost je paradoksalna nemoć koju nije lako prihvatiti ni shvatiti. Ona u ljudskim očima može izgledati čak sasvim neprihvatljivo i ludo, može biti nepodnošljivo slaba. Božja vjernost ne ostavlja, i kad sablažnjivo šuti. Dakako, ona ne zanemaruje i ne isključuje pitanja niti briše povijest čovjeka s njegovim Bogom, koliko god ona mogla biti tragična i teška. Božja vjernost daje da i na tijelu prožetom tajnom uskrsnuća ostaju rane patnje i rane jauka bespomoćnih.

* * *

Isus iz Nazareta je za tolike milijune kroz povijest kao i danas jednostavno uporište za život, smislen život čovjeka. Njegov navještaj Božjega kraljevstva unio je u svijet nešto novo, drugačije i izazovno, čega se svijet ne može riješiti a da ne izgubi svoj najljepši dio. Čovjeka koji se do kraja i u potpunosti zauzme za bližnje, ne strahujući da time zanemaruje Boga, vjerni Bog neće i ne može zanemariti. Naprotiv, učinit će ga mjerom ljudskog i – vjeran samom sebi – mjerom božanskog života. Prepoznavati dubinu i značenje Isusova života i sudbine i danas traži otvorene oči. Priča o Isusu iz Nazareta do danas privlači ljude željne slobode, pravde i prihvaćanja. I danas ga susrećemo u lomljenju kruha i dijeljenju s bližnjima.

Objava Dvije večere, smrt i jedna tajna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegova nas čarolija svaki put – gotovo k’o nekom dogovorenom varkom – bar na tren odvodi u krajeve naših uspomena, u dane djetinjstva, mladosti, sreće, u doba kad smo bili sigurni pod kapom nebeskom i kad su anđeli još nesmetano izlazili iz priča i govorili baš onako kako govore u snovima. Zato Božić uvijek donese i neku nostalgiju za prošlim, dobrim stvarima i danima, pomalo smiješnim sitnicama koje s godinama ipak poprime nestvarnu ljepotu i čar. Tada bismo iz zemlje hladne svakodnevnice tako rado otplovili morem vremena u zemlju naših sjećanja: ondje još žive negdašnji običaji, ondje se još sjaji radost jednostavnog darivanja i diše zrak prihvaćenosti i obiteljske zaštićenosti.

A opet ne da se izbjeći čitav niz pitanja: Je li Božić tek neka romantično-idealna priča, izlet – čak bijeg – izvan svakodnevice, nešto zapravo izvanvremensko, pa onda i izvanživotno? Pripada li Božić samo tradicijskim običajima – koji čuvaju više nego što mi pamtimo i nose više nego što naše kršćanstvo hoće – i jedino našim uspomenama na prošlost, na dane djetinjstva? Je li Božić – kao svetkovina „maloga boga“ – zapravo privilegij velikih dječjih očiju koja još vjeruju u bajke i neobične stvari? Jesu li možda djeca, zbog sličnosti s betlehemskim „djetešcem u jaslicama“, stvarni adresati ove svetkovine i njezina sadržaja? Je li Božić danas postao zapovjednom svetkovinom potrošačkog društva i virtualne civilizacije zaborava? Što nam evanđelja govore o Božiću? I još prije: Kako se slavljenje Božića uopće udomaćilo u kršćanstvu?

Kako je Božić ušao u kalendar i donio poneki simbol

S početka kršćani uopće nisu slavili rođendane, čak ni Isusov. Oni nisu imali ni torti sa svjećicama ni svečanih darova ni rođendanskih zabava s prijateljima. Naprotiv, oni su s obzirom na slavlja rođenja bili – iz današnje perspektive gledano – malčice morbidni: kao pravi rođendan slavili su dan smrti, dan rođenja za neprolazni život u Božjoj vječnosti. Osobito su rado slavili smrt mučenika koji su bili nepokolebljivi u ispovijedanju vjere u Isusa. Slavljenje Božića i samu svetkovinu Božića kršćani prva tri stoljeća uopće nisu poznavali. Kroz prvih tristo glavna svetkovina bio je Uskrs, uz dodatak spomena na smrt pojedinih mučenika.

Tek u drugoj polovici četvrtog stoljeća, pošto je kršćanstvo dobilo pravo građanstva u Rimskom Carstvu a onda i ekskluzivno pravo građanstva – kad je postalo državnom religijom – kršćani počinju slaviti Božić. Neki povjesničari kažu da su kršćani svetkovinom Božića zapravo „pokrstili“ jednu rimsku pogansku svetkovinu boga Sunca. Rođendan boga Nepobjedivog Sunca (Sol invictus) slavljen je baš na kalendarski zimski solsticij, na 25. prosinca po julijanskom kalendaru, u onom trenutku kad sunce ponovo počinje jačati. Slično je i s datumom 6. siječnja, na koji se također slavi rađanje boga Sunca, zimski solsticij i Nova godina – samo što je sve to po ondašnjem egipatskom kalendaru. Da bude još zanimljivije, u Egiptu se taj rođendan slavio u špilji i to će u kršćanskoj ikonografiji biti čest moment, iako se u Novom zavjetu spominju samo jasle – pretpostavlja se u nekoj štali – ili kuća kao mjesto Isusova rođenja. S ova dva datuma ipak nije riješena matičarska zbrka u ranom kršćanstvu: kao mogući datumi Isusova rođenja još se spominju 10. siječanj, 26. ožujak i 18. studeni.

Naravno, postojanje izvankršćanskih paralela ne znači odmah da su kršćani to jednostavno preuzeli. Oni su iz svog okruženja, života i običaja uzimali mnogo toga – kao što na koncu i mi uzimamo – i davali stvarima kršćanski smisao. Više ili manje uspjelo. Teolozi su prije nerado govorili o tom utjecaju odnosno sasvim su ga minimalizirali. No, takvih utjecaja puno je rano kršćanstvo: evanđeoska i biblijska poruka „utjelovila“ se u pojmovlju grčke filozofije, kršćanska liturgija u dvorskoj odjeći i ceremonijalu, kao kršćanski liturgijski prostor prihvaćene su bazilike (javne tržnice i sudnice). Stoga su i kršćani onog vremena mogli iskoristiti također poganski kalendar i svetkovinu, a da ne izgube svoj kršćanski identitet. Pri tome su im od velike pomoći bila biblijska mjesta koja govore o „mladom suncu s visine“ i „suncu pravde“, a koja su primijenjena na Isusa.

Uvođenje svetkovine Božića bilo je praćeno i distanciranjem prema poganskim kultovima kao i unutarkršćanskim razračunavanjima. Prihvaćeno je rješenje da se na 6. siječanj – uz taj datum je pristajao Istok – slavi spomen na krštenje Isusovo, čudo u Kani i posjet mudraca s Istoka. Tako je jednim potezom istaknuta dvostruka razina objave Krista: 25. prosinca Židovima koje simboliziraju betlehemski pastiri te 6. siječnja poganima simboliziranima u trojici mudraca koji su kasnije promaknuti u kraljeve. Naravno, tada Božić još nije bio državni praznik niti je bilo školskog odmora.

Prve božićne propovijedi potječu iz druge polovice 4. stoljeća. Ponekad možda mislimo kako su one bile propovijedi o malenom djetešcu, o priprostim pastirima, o razdraganim anđelima ili pak o Marijinoj veličini i Josipovoj skromnosti – od toga ni traga. One su isprva uspoređivale progonjene kršćane s nevinom djecom iz Betlehema te stoga i nudile utjeha u progonu i muci. Ali ubrzo su postale žestoki i strasni obračuni s protivnicima i poganske i kršćanske provenijencije, koji su drugačije mislili, vjerovali, vršili obrede. Kršćanski pisci pri tome često koriste za Krista sliku sunca i svjetla upravo da bi istaknuli kako njihovi protivnici sjede u tami. I osudi.

Iako je malo pomalo zauzimao mjesto i u crkvenom i u društvenom životu – spomenimo da su koncem 4. st. na dan Božića i Bogojavljenja ukinute konjske utrke na hipodromu – ipak je tek početkom 6. st. Božić uveden kao dan „obaveznog“ svetkovanja. To je privi učinio zapadnogotski kralj Alarik II., a ubrzo ga je kopirao veliki Justinijan u Bizantu. Ipak samim zatvaranjem sudnica, škola, trgovina i skupština na dan Božića, nije sve krenulo glatko: kršćanski pisci još dugo će se tužiti na zaostale poganske običaje koji se vežu uz sunčev solsticiji, a u kojima su sudjelovali svi odreda: i pogani i kršćani i Židovi uz pjesme, ples, slobodnije ponašanje i obilne gozbe. Zanimljivo je reagiranje Bonifacija, apostola Njemačke, koji još polovicom 8. st. piše kako se ne može od germanskih divljih plemena očekivati da se ostave svojih tučnjava i veselih pijanki, kad se u Rimu oko crkve Sv. Petra uz Božić slave poganski običaji. Svoje ljutite prigovore Bonifacije upućuje na najvišu moguću adresu: tadašnjeg papu Zahariju.

Daljnju povijest svetkovine Božića obilježava sve bogatiji liturgijski „arsenal“ (broj i vrijeme misa, način i oprema s kojom će biti izvođene, što će se pjevati itd.) kao i integracija brojnih kulturno-religioznih običaja i predodžbi novih naroda, prvenstveno germanskih i slavenskih. Mnogi naši stari božićni običaji imaju tipične „poganske“ crte vezane uz kult plodnosti, vegetacije, štovanja sunca. Kroz visoki srednji vijek evanđeoski opisi Isusova rođenja „obogaćuju“ se u narodnoj pobožnosti mnogim elementima iz apokrifnih spisa: tako su u božićnu priču na mala vrata ušli vol i magarac, a još prije babica koja je pregledala Mariju i kojoj se zbog sumnje u Marijino djevičanstvo osušila ruka. Ruka je doduše zaliječena čime je dodirnula malog Isusa, a babica je dobila dostojnu pouku iz vjeronauka.

Za kasniju tradiciju slavljenja Božića važan je „scenski“ prikaz Isusova rođenja koji je svojom instalacijom u talijanskom Grecciu popularizirao Franjo Asiški i po tome postao planetarno poznat. Jaslice su otada – u bezbroj varijacija – stalna tema božićnog vremena. Kroz stoljeća će buditi maštu i zadivljenost ne samo kod djece, nego kod sveukupnog kršćanskog puka. U 16. st. jaslicama se pridružila jelka, zimzeleno tj. stalno, vječno zeleno drvo, kao simbol života i još više kao simbolična čežnja za novim životom i zelenilom. Polazeći od Alzasa običaj kićenja jelke se proširio prije svega u građanskim obiteljima, da bi prije dvjestotinjak godina postao opći božićni ukras. Ne samo za kuće, nego i za trgove, aute, vrtove. Naravno: i trgovačke centre. Običaj darivanja djece vezan uz sv. Nikolu (6. prosinca), nakon reformacije sve više se veže uz Božić i darove koje donosi mali Isus. Danas i jednog i drugog uspješno zamjenjuju Djed Božićnjak u pobožnoj i Djed Mraz u nepobožnoj varijanti.

Od polovice prošlog stoljeća Božić je u zapadnim zemljama postao tako omiljen da se počinje slaviti već koncem listopada. Nitko se malenom Isusu toliko ne raduje kao trgovci i nitko ga tako zgodno – a bez religiozne obaveze – ne koristi kao današnje reklame. Toplinu, blizinu i razumijevanje koji vas prema bližnjima obuzimaju u tom vremenu, najbolje ćete materijalizirati tako što im kupite lijep i – po mogućnosti – skup poklon. Danas je od „hude zime“ moguće pobjeći u toplije krajeve i tamo naći također dobru božićnu zabavu i lud provod. Na koncu mnogi će također pomisliti da na bitni sadržaj Božića i obaveznu inscenaciju spada i papina čestitka na svjetskim jezicima.

Kako god bilo, ipak se ne može zanijekati ovo: Božić je blagdan u kojem se još uvijek sjećamo posebne ljubavi Božje prema čovjeku. Dar te posebne ljubavi zove se Isus iz Nazareta. Što evanđelja kažu o tome?

Biblijski naglasci

Možda bi nekome moglo zvučati neobično, čak pomalo razočaravajuće, to što opisi Isusova rođenja koje nalazimo na početku Matejeva i Lukina evanđelja, nisu pisani iz biografskih motiva niti su oni biografski podaci u strogom smislu riječi. Oni ne potječu – kako hoće jedna nadasve pobožna linija – iz nekih obiteljskih Marijinih dnevnika ili Marijinih uspomena prenesenih piscima evanđelja. Ti opisi su prije svega teološke refleksije i interpretacije Isusova života i djelovanja, osobito završetka Isusova zemaljskog života, njegove smrti na križu. Tekstovi iz Mateja i Luke u kojima su opisane zgode i nezgode zbog Isusova rođenja, njegovi preci i srodnici, čudesni događaji vezani uz rođenje djeteta: sve je to pisano s namjerom ne da se iznesu detalji o Isusovom životu i eventualne zanimljivosti iz njegova djetinjstva, nego da vjeri prve zajednice u Isusa kao Mesiju dadne utemeljenje i potvrdu od najranijih početaka Isusova života. To je otprilike kao kad o nekom pričamo pa kažemo: takav je on od malih nogu.

No, kršćanski navještaj počinje od jednog drugačijeg „biografskog“ podatka, od iskustva raspetog Isusa, ubijenog patnika kojeg Bog ne ostavlja u vlasti smrti, nego ga svojom svetom božanskom moći podiže na novi i nerazorivi život. Taj razapeti i ubijeni je ispunjen snagom Duha Božjega, on je živ i jedini spasitelj i otkupitelj Izraela, on je Božji Mesija-Pomazanik, on je Sin Božji u eminentnom smislu. Nama to, naravno, zvuči sasvim normalno i prihvatljivo, ali za ondašnje Židove to je bilo sablažnjivo, bogohulno, čak zastrašujuće. Stoga su Isusovi učenici, da bi svoje skrovito i ujedno provokativno iskustvo Uskrsloga prenijeli svojim sunarodnjacima i istovjernicima, morali ukazivati na zajedničku polaznu točku: na Božju riječ zapisanu u Bibliji, u Zakonu i Prorocima, koja upravo govori o takvom Mesiji. Zato ćemo u prva dva poglavlja i kod obojice evanđelista otkriti bilo izravno bilo neizravno utemeljenje u starozavjetnim tekstovima. Zato Matej kao neku mantru ponavlja riječi: „… sve se to dogodilo da se ispuni Pismo…“, a Luka u svom pisanju stalno aludira na velike likove iz starozavjetnog vremena.

Sami opisi rođenja i događaja vezanih uz rođenje i djetinjstvo Isusovo kod Mateja i Luke dosta su različiti. Ono u čemu se slažu jest da je ono bilo u Betlehemu, Davidovom gradu mjestu vezanom uz mesijanske nade Izraela. Iz tog mjesta – prema vjerovanju Židova – trebao je doći mesija Izraela, Božji pomazanik i kralj koji će osloboditi i spasiti svoj narod. Male su šanse bile da bi Nazaret prošao kod Židova kao Isusov rodni grad, jer odatle mesija jednostavno nije mogao doći. A Isusovo dostojanstvo i važnost bivaju pojačani opisom dolaska mudraca s Istoka (kod Mateja) kao i pohodom betlehemskih pastira nakon nesvakidašnje objave s neba (kod Luke). Naša uobičajena slika Božića i zbivanja vezanih uz rođenje Isusa zapravo je spoj dva opisa: kod Mateja nema razgovora Marije s anđelom, popisa stanovništva, pastira, starca Šimuna ni proročice Ane, a kod Luke Josipovih snova, nema Heroda i mudraca niti pokolja betlehemske dječice i bijega u Egipat. Lukin Isus je Nazarećanin koji se rađa na staroj roditeljskoj baštini, Matejev je Betlehemac koji s roditeljima politički azil nalazi u Nazaretu. I kod jednog i kod drugog: to je Isus iz Nazareta, Božji pomazanik i ispunjenje drevnih očekivanja naroda Izraela.

Kad prvi učenici, polazeći od dubokog osobnog i transformirajućeg iskustva raspetog a živog Isusa, za njegovu smrt i odbacivanje prokazuju židovsko religiozno vodstvo, to onda također dovodi do oblikovanja sve autonomnije i sve posebnije zajednice Isusovih sljedbenika. Odbacivanje Isusa kao Mesije od glavne struje religioznog židovstva, nije bilo odbacivanje ideje mesijanstva, nego njezina oblika koji se konkretizirao u Isusovu životu, propovijedanju i djelovanju. Isus je u svom mesijanskom nastupu i zahtjevu u očima židovskog religioznog establišmenta – a znamo da je danas na Bliskom istoku religiozna razina tijesno vezana uz političku – definitivno poražen razapinjanjem na križ i sramotnom smrću rezerviranom za najteže prijestupnike i kriminalce.

Takav odnos židovskih vladajućih krugova, a onda i većine naroda uopće, s obzirom na Isusovo mesijanstvo, evanđelisti Matej i Luka protežu na sam početak Isusova života: od samog početka Isus je u svom narodu neprepoznat kao Božji izabranik i pomazanik i od samog početka njegovu životnu povezanost s Bogom prepoznaju samo jednostavni i otvorena srca, ljudi s ruba poput pastira, stranaca i staraca. Matejeva priča o bijegu u Egipat također se dobro uklapa u ovaj opći okvir: Isus koji je svojima došao, kod njih nije našao prijem i prihvaćanje, već zaštitu i prihvaćanje nalazi u stranoj zemlju, u samom Egiptu, metafori ropstva, neprijateljstva i bezbožnosti.

Ove dvije temeljne stvari vezane uz Isusovo rođenje: ostvarenje starozavjetnih riječi s jedne te odbacivanje od strane židovskih religioznih (i političkih) vodećih krugova s druge strane, uokvirene su o osnovnu teološku poruku koja pokazuje da je križ Isusov zapravo polazišna točka opisa polaganja novorođenčeta u jasle. Danas možda teško možemo razumjeti razloge koji su prve kršćanske pisce nagnali na ovakvu teološku interpretaciju Isusova rođenja. Pitanje Mesije patnika čiji su lik prvi učenici prepoznali u Isusu i njegovu mesijanstvu, bilo je pitanje Božjeg djelovanja u njegovu narodu. Mesijanizam je uključivao stoljetnu nadu i intenzivno očekivanje da će Bog „rukom ispruženom i mišicom jakom“ slomiti i uništiti neprijatelje i tlačitelje Izraela, da će svom narodu donijeti mir i blagostanje, da će mu stvoriti uvjete za savršeno održavanje Božjeg zakona i svetih propisa. Već u Starom zavjetu, osobito kod proroka, to očekivanje dobiva značajne varijacije: Božja objava preko njegova pomazanika, preko njegova Krista, ne mora nužno biti velika oslobodilačka akcija u političkom smislu, nego će Božji pomazanik donijeti pravo i pravdu, objaviti Božju nakanu spasenja i blizine ne samo s narodom Izraela, nego sa svim narodima. Pri tome je važno da se taj Božji naum neće provoditi bučnom snagom ni vojnom silom, nego povjerenjem u Boga i posluhom njegovoj spasenjskoj volji.

Na križu razapeti i potpuno nemoćni kao i Duhom Božjim oživljeni Isus s početka kršćanskog navještaja – a s kraja evanđeoskog teksta – jest upravo takav i na početku Matejeva i Lukina evanđelja: Isus kojeg od samog početka u nemoći ne prepoznaju u njegovom sinovstvu Božjem – Isus kojeg u njegovu posebnom odnosu s Bogom prepoznaju stranci i jednostavni, a Božjem djelovanju otvoreni ljudi; Isus koji je izručen na milost i nemilost okrutnoj moći vlastodržaca – Isus kojeg sveta Božja moć ne ostavlja u vlasti nasilja ni smrti; Isus koji svojima dolazi a njegovi ga ne prihvaćaju – Isus kojeg kao Božje lice otkrivaju ljudi s Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga. Taj Isus je od samog početka svog života Božjim Duhom začet i prožet, on je Božji Krist-Pomazanik, navjestitelj radosne vijesti spasenja svim ljudima. O njemu su pisala sveta Pisama naroda kojem je pripadao i on i svi njegovi prvi učenici. U njemu su ta Pisma ispunjena.

Što s Božićem danas?

U naš kulturno-religiozni svijet Božić se sasvim udobno smjestio i bilo bi svakako prazno bez njega. Kraj prosinca još možemo i zamisliti bez snijega, ali ga teško možemo zamisliti bez jelke i darova, bez pjesama Tiha noć ili U se vrime godišta, bez ponoćke i svečana stola. Još teže možemo zamisliti svijet bez božićnog ozračja mira i radosti, bez topline koja se osjeti među ljudima, bez obiteljske blizine i zajedništva. Ipak, u skladu s pitanjima postavljenima na početku, čini se da u Božiću možemo prepoznati dva osnovna tona: religiozno-kulturnu tradiciju sa svim njezinim lijepim i plemenitim elementima od folklora do najviših umjetničkih dosega u slikarstvu, skulpturi, pisanoj riječi i glazbi, te religiozno-kulturnu kritiku u njezinu pozitivnom smislu stvaranja prostora za čovjeka i Boga. Ta dva osnovna tona ne mogu se izolirati, oni su uvijek kroz povijest jedan drugom služili kao kontrast i nadopuna. Naša obaveza je da ne odbacimo bogatu duhovno-materijalnu tradiciju, a naša zadaća je da ostanemo osjetljivi za kritičke momente kojima opisi Isusova rođenja progovaraju našem vremenu.

Slavlje svake kršćanske svetkovine treba biti usmjereno ne samo na prošlo, na ono čega se sjećamo iz slavne i veličanstvene prošlosti, osobito onoga što je sve Bog učinio i rekao u „ono vrijeme“. Kršćanska poruka i time kršćanske svetkovine su uvijek i nužno aktualizacija prošlih događaja i uvijek otvorene za budućnost. Slavlje Božića u tom smislu ne može ostati rezervirano za dirljive, lijepe i pomalo nerazumljive običaje niti za estetski glazbeni, likovni ili televizijski doživljaj. Ono se ne treba zadržati niti na razini folklornog i nacionalnog identiteta, niti na djetinjim, nezrelim i mitološkim predodžbama o Bogu i njegovu odnosu prema ljudima. Božić ne smije biti tek priča o tome kako se na zemlji Bog rodio i kako su anđeli pjevali nebeske pjesme i kraljevi s Istoka na poklon došli. Božić se – kao i svaka biblijska poruka – događa danas i nama, obvezujuće nas uključuje.

U tom smislu Božić pred nas postavlja pitanja koja mogu biti netipično božićna, a to znači mogu pokvariti ugodno i lijepo ozračje, mogu nam čak pokvariti tek i raspoloženje. Božić prije svega pita kršćane kakav je njihov odnos prema ljudskoj moći koja zahtijeva za sebe apsolutni posluh i raspolaganje ljudskim sudbinama i životima. Takav zahtjev kršćani mogu priznati jedino Bogu, dok svaka druga instanca – bila ona državna ili crkvena – ne smije pretendirati na takvo što. Zahtjev jednog moćnika, jedne politike i jedne stranke, da se poradi očuvanja stabilnosti i nacionalno-vjerskih interesa prikloni neetičnom i neljudskom djelovanju, u božićnoj epizodi je odbačen s najviše instance, iz Božjih nebeskih visina i priopćen je čovjeku u snu. U tom smislu Božić je doista poput velikog i svetog sna o Božjoj zaštitničkoj moći i obvezi ljudskog etičnog djelovanja i zaštite ugroženih.

U našim društvima, s njihovom većom ili manjom kršćanskom provenijencijom i sviješću, postavlja se pitanje odnosa prema ljudima koji u neki nezgodan čas – možda baš u trenutku dok se zbrajaju novci od zarade ili siječe slasna pečenka – kucaju na vrata kršćanskog blagostanja i mole za pomoć. Mogu to biti Kinezi, Marokanci, Kurdi, muslimani i budisti. Možda to jest politički osjetljivo pitanje, ali politika je u Božiću relativizirana i postavljena na svoje pravo i dobro mjesto. U njemu je prvenstvo prolaza naprotiv dano ne državnom ili ekonomskom interesu, nego ljudskoj osjetljivosti, sućuti, prihvaćanju i dijeljenju. Neprepoznavanje Boga u nepoznatoj i potrebnoj obitelji, u malom djetetu ili na smrt izmučenom patniku, u kršćanskoj priči nije bez posljedica.

Nadalje, u vrijeme sve ekstremnijeg individualizma i internetskih virtualnih svjetova, u doba kad se ljudi sve više poznaju samo pod anonimnim „korisničkim imenima“, ostaje kršćanima upozorenje da uz njih žive brojni nemoćni, brojni stari i zaboravljeni, brojni konkretni ljudi s licem i životnom pričom. U našim krajevima, bez redovitih mirovina i zdravstvenih osiguranja, to pitanje je ekstremno važno i teško. Isus u jaslama nije samo dijete, on je svaki maleni bez obzira na godine. Globalna umreženost ne pruža samo priliku da saznamo za svaki „event“ u bijelom svijetu – od izbora misica do švrljanja planetarno poznatih sportaša – nego također da napokon otvorimo oči pred strahovitom bijedom naših sestara i braće, pred smrtonosnom gladi milijuna, pred nevoljom koju kamere ne bilježe. Možda pred samoćom staraca u našem komšiluku.

Božić nam sa sobom donosi pred oči obitelji koje su opterećene, rasute, nesigurne. Donosi nam obitelji s velikim materijalnim problemima, ali i velikim duhovnim problemima. Ritam svakodnevice i obaveza mrvi današnje obitelji i čini ih sve manje domom, tj. mjestom gdje se čovjek osjeća zaštićen, prihvaćen i podržan, gdje se zapravo osjeća voljen. Gonjene bičem potrošačkog društva mnoge obitelji više ne nalaze pravu ni autentičnu komunikaciju, nego se najljepši ljudski sadržaji svode na podmirivanje materijalnih stvarnih ili umišljenih potreba.

Božić na koncu sa sobom donosi i bolnu temu crkvenog ophođenja s onima koji su kao djeca – i baš kao nemoćna Božja djeca – bili žrtve crkvenih službenika, žrtve kojima je oduzeto pravo na priču, na bol, na konkretnu ispriku. Koliko smo kao kršćani i crkva vjerodostojni u slavljenju Božića, ako nismo spremni za traženje oproštaja od onih malenih i od onih zavedenih, ako nismo spremni zauzeto pomoći u nevolji samoće i nerazumijevanja? Naprotiv, solidarno djelovanje od nas očekuju i dijete u jaslama i raspeti Nazarećanin.

Božić treba biti i jedno i drugo: lijepa uspomena, iskreni doživljaj, radosno slavlje, ali i zainteresirano sjećanje, zauzeta osjetljivost, autentična solidarnost. Tada ćemo možda usred noći i mi začuti pjesmu o Božjoj slavi u visinama i ljudskoj dobroti na zemlji. I tada ćemo čuti – usred svoje odraslosti i upravo zbog nje – Isusovu oslobađajuću riječ: „Ako ne budete kao dijete…“

Objava Što s Božićem danas? Božićne varijacije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.