Tako i ove godine. Vozimo se automobilom u srijedu poslije podne, dva dana pred svetkovinu, i kod Donjeg Vakufa pozdravljamo putnike – pješake, mlade, vrlo mlade. Stariji nemaju povjerenja u svoje noge ni u igru brzih vozila po cesti, osigurali su sebi mjesta u autobusima. A ovi mirno idu rubom ceste, ne broje kilometre koje su prešli od Bugojna, Rame, Hercegovine, Banjaluke. Idu u grupama, braća i sestre, rođaci, školski drugovi, vojnici na dopustu. Svi će oni u Podmilačju odložiti svoj umor u podnožju kipa sv. Ive, „proroka, više nego proroka“. Oni, međutim, ne idu njemu nego Onome na koga Ivan tako sigurno i točno upućuje stoljećima u Podmilačju.

Podne je, dan uoči svetkovine. Prividno, ništa se još ne događa. U dolini Tabašnici, između crkve i župnog stana, kojom grglja Vlaški potok, nadsvođen betonom, trava, svježa i njegovana, čeka da bude pogažena, žrtvovana za opće dobro. Prigrijava, bit će kiše, ali i to je dobro, jer, kako kaže fra Leon, kapelan u Podmilačju, kiša usmjerava čovjeka prema ozbiljnosti.

Dok još nije počeo »program«, obilazim oko crkve, tražim sudbine. Pitam mladića uz ogradu, zašto se osamio i zašto mu je teško srce. »Potegao« je iz Austrije, iz Feldkircha, ovamo da vidi sa svetim Ivom što je s njim, zašto ga tišti melankolija i svijet ga ne može obradovati. Razgovaramo, vidim, duša je načeta, čovjek je bolestan, kad mu je duša bolesna. Pravoslavni je, iz Korduna, još kao dijeta nije trpio psovku u svojoj obitelji, patio je zbog toga. Vidjet ćemo se još nekoliko puta gore kod oltara na vrhu doline. Jesu li se ublažili ožiljci na njegovoj duši, jesu li, ne znam.

Počinje ispovijedanje u 14 sati. To je dragocjenost Podmilačja. Čovjek uz svog čovjeka, vjernik uz svećenika, sjedi uz njega na istoj klupi, otvara dušu koja je na hodočasničkom putovanju rasla, zorila; sad se rješava otrova zemlje – grijeha.

Molitva za snagu

Kip svetog Ive nosi se u procesiji iz crkve do sjenice i postavlja ondje da ga obilazili zavjetnici. I tada baš počinju liturgijski obredi proslave Boga i sv. Ive, svete mise gore na oltaru, pod svodom drvenog križa i betona. Pod »vedrim nebom« koje nije ravnodušno razapeti su mu oblaci kao plahte od brda do brda, neće nas pustiti da ne mislimo na njih i da ih se ne pribojavamo. Uz oltar su već bolesnici, bolesna djeca i njihovi roditelji koji sad mole za zdravlje djece ali i za snagu da im i dalje mogu služiti. Zaboravili su sad na znanost i pustili je da i dalje vodi svoju borbu s bolešću a oni, dostojni čuda, ne misle da je Bog predradnik u servisu za ozdravljenja, mole samo za snagu.

Uto se pod misom u 17 sati odjednom rasplakala djeca pa se rasplakalo nebo, kišobrani su naglo sunuli uvis i raširili svoja krila nad dolinom. U natjecanje s kišom upustio se misnik fra Gabrijel, propovijeda, riječi tople, iz duše tople, brišu suze, brišu kapljice kiše s kose i kišobrana. Vidim, odoše oblaci neobavljena posla.

Zatim misa za bolesnike u 18 sati. Dramatičan susret molitve i nevolje. Svećenici polažu ruke nad djecu, roditelji polažu ruke. Svi pjevaju: Gospodin je moja snaga. Trenutak uzvišen, novozavjetni. Čovjek je sad tako blizu samom vrhu Golgote, visi na križu svoje patnje, na istom križu s Kristom i vidi da mu je tu mjesto do smrti, do uskrsnuća.

Pitaju: hoće li biti film? Nema ove godine filma, ove spomen-godine otkupljenja nema filma. Ali neće biti ni sna. Ima Liturgija svjetla. U 21,30 sati pale se u rukama hodočasnika svijeće, mnoštvo svijeća oko križa i povorka kreće od crkve prema oltaru na vrhu doline obavljajući pobožnost križnog puta. Zvučnici zvonko prenose poruke križnih postaja do duša koje prožima blaga jeza, jer nikad ovako u noći, ovako blizu križu nisu išle za Kristom i pratile ga na putu njegove muke.

Ono noći što je još preostalo, proveli su hodočasnici u autobusima ili u crkvi. Crkva nije bila zatvorena kao inače, jer noć je bila hladna, trava je bila vlažna i nije se na nju moglo spustiti da bi se prespavao koji sat. Nego u crkvi, u klupama, uz pobožnu pjesmu, molitvu i komadić sna. A vani, na livadama uz rijeku Vrbas nije bilo bučnog života kao prije kad je iz skoro svake šatre prodavača treštala jeftina glazba s otrcanih vrpci i pozivala na ustanak protiv mira i razuma. Za to treba zahvaliti župniku i općinskim vlastima u Jajcu koji su zabranili točenje alkoholnih pića (osim piva) i pjevanje. Tako ova noć nije bila zagađena nepristojnim pjesmama i cikom pijanih šetača nego se sačuvao dostojanstveni mir i atmosfera prošteništa a bilo je omogućeno i onoj petorici mladića koji su dopješačili iz Međugorja u Hercegovini da se odmore.

Nisi sam

Dan svetog Ive dočekali smo svi budni i predani poslu. Već u ranu zoru pristizali su hodočasnici autobusima i odmah tražiti priliku za ispovijed i druge pobožne aktivnosti. Dan se razvijao mimo do pola desetog sata, do početka mise za bolesnike. To je uvijek vrhunac stavlja. Bolesnici su stiješnjeni oko oltara, svatko bi htio još bliže, zdravi se priključuju pjesmi u slavu sv. Ive, čekaju da na njih dođe red i da pjevaju pripjev: Zazivamo tebe danas, sveti Ivo, moli za nas. Misliš, pretijesna je ova dolina i za pjesmu i za molitvu ovih tisuća duša. A nije bila pretijesna, nisu bile tisuće, bila je samo jedna duša. Jedna u tisućama. Željna zdravlja, željna sigurnosti. Brda okolo miruju, nebo je blizu, priroda bi htjela biti svjedokom obnavljanja krsnog zavjeta ovog naroda Božjega. Ne možeš ostati po strani, moraš se svom dušom prikloniti ruci Božjoj i poljubiti je. Pristati s posvećenom strašću na poziv fra Šimin u propovijedi da odemo s ovoga mjesta s više vjere, više nade i ljubavi i, osobito, s više spremnosti na opraštanje. U tom smo času svi osjetili da smo zato i došli ovamo svetom Ivi a ne »da se nagledamo čuda«. Ne znam, je li se što izvanredno dogodilo, kako se inače može pročitati u župnoj kronici i čuti od svećenika, svjedoka pojedinih izvanrednih zbivanja na tijelima i dušama ljudi. Sve je to tako osjetljivo i neobjašnjivo, nepristupačno ispitivanju i ne treba to naglašavati. Čudo je, a opet je sasvim prirodno, da čovjek ima Boga.

Nakon mise kao da smo sišli s Brda preobraženja opet na zemlju. Prepoznajemo se, pozdravljamo, mislimo na odlazak. Zadovoljni što nas je bilo mnogo, što ima pravo ona pjesma: »Nisi sam, nisi sam…«. Mnogo svećenika, mnogo svjetovnih svećenika iz Hrvatske koji su zajedno s fratrima tako zdušno i strpljivo satima ispovijedali. Pogledao sam u župnom uredu u knjigu: stotinu i jedanaest prijavljenih župniku. A koliko nije!?

Oko podne počela je »akcija spašavanja«. Stizali su autobusi, svatko je žurio svome, ulazio, našao mjesto pa onda možda primijetio da je ušao u pogrešan, izlazio, tražio dalje… Prometnici u plavome imali su ugleda i stekli su novi u tim satima. Jednom su rukom brisali znoj, drugom pokazivali pravac vozačima i pješacima i na kraju, kad se sve sretno svršilo, odahnuli duboko.

Nije bilo sportskih novinara da »odoka« procijene broj prisutnih. A vi to možda želite znati. Pitao sam iskusne sudionike. Nitko nije siguran jer je ogroman prostor. Tko voli brojeve i statistike, neka barem zabilježi ovo: do devetnaest tisuća pričesti, skoro tri stotine autobusa. Mnogo tegobe s putovanjem i tokom noći, malo spavanja, neprilike s kišom, stiska pri obilasku kipa svetog Ive, nitko nezadovoljan. Veliko mnoštvo braće i sestara, nahranjenih kruhom utjehe u ispovijedi, kruhom života u pričesti u ova dva sveta dana, u Podmilačju, u našem praprošteništu.

(Svjetlo riječi, 1983)

Objava Podmilačje naše praproštenište pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tako pokucam na vrata profesorske zbornice u Gimnaziji (mi smo je zvali isusovačkom) i zamolim direktora za razgovor. Izložim mu svoju situaciju i zamolim za razumijevanje. – Dobro, možete polagati maturu, samo pokažite svjedodžbu završnog razreda na gimnaziji. Pokažem mu svjedodžbu osmog razreda visočke gimnazije (tada je gimnazija imala osam razreda a osnovna škola četiri). Pogleda je, ugleda pečat naše škole i, kako je poznavao zakon, kaže: – Ovo ne vrijedi. – Što da radim? – Morate polagati gimnaziju. Sva četiri razreda. – Dobro, polagat ću. Mogu li to kod vas učiniti? – Možete. Samo, potrebno je da pokažete svjedodžbu osmog razreda osnovne škole. Izvadim iz torbe svjedodžbu četvrtoga razreda gimnazije, što odgovara osmom razredu osnovne škole, i pružim mu je.

Dobro ste prošli. Samo, ni ovo vam, nažalost, ne vrijedi. Morate najprije završiti državnu osnovnu školu. Ja imam na pameti što su mi naredili starješine. Zainatim se i kažem: Završit ću i to! Ali, kad sam se vratio u samostan u Guču Goru, nisam bio sretan. Kako da preživim to službeno ponižavanje i diskriminiranje naše škole u kojoj su tada predavala tri doktora. Nije li ispit provjera znanja, što je uvjet za prijelaz u viši stupanj školovanja? I to se moglo mirno provjeriti na jednom ispitu, na maturi. Ipak, iz redovničke poslušnosti odlučim se za polaganje ispita viših razreda osnovne škole. Odem opet i istu zgradu travničke gimnazije gdje se u prizemlju nalazila osnovna škola „Dušan Košutić”. Dok sam se na hodniku upoznavao s nastavnicima i dogovarao se s njima o redoslijedu ispita, prolazi pokraj nas mali Tane iz Guče Gore, kojega sam inače poučavao u vjeri, i glasno me hrabri: Ujače, ne bojte se, iv sve znate! Tako ohrabren, započnem s ispitima.

Na ispitu iz povijesti sa mnom je polagao i policajac P. Š. iz sela Sovića kod Gruda u Hercegovini. Njega je zapalo pitanje o Ljudevitu Posavskom, hrvatskom knezu iz devetoga stoljeća koji je podigao ustanak protiv Franaka i dugo se hrabro držao. Moj je policajac oštroumno pričao o Ljudevitu Posavskom, kako se on u partizanima hrabro borio protiv fašista, bio proglašen narodnim herojem. Kasnije čujem da je P. Š. iz Sovića prošao „tricom”. Samo još o polaganju ispita iz hrvatsko-srpskog jezika. Teško je bilo sjesti u klupu koja svojim dimenzijama nikako nije odgovarala volumenu tijela odrasla čovjeka, a kad sam se namjestio, uzeo je nastavnik čitanku, otvorio stranicu s jednom pripovijetkom francuskog pisca Victora Huhoa i da mi zadatak da je pročitam prvi odsjek i da ga analiziram. Bio je malo duži, s jednom glavom i nekoliko zavisnih rečenica. Dok sam čitao, pripomene mi nastavnik pokroviteljski da podignem glas gdje je zarez, a gdje je točka da spustim glas. Nakon toga trebao sam pokazati koje su zavisne rečenice i kako se zovu. Pa počnem: ovo je kondicionalna, ovo je koncesivna, ovo je temporalna… A sve pogrešno, jer sam bio uvjeren da nastavnik ne zna značenje ovih latinskih naziva. A znao je to jedan profesor kojega su iz Gimnazije zamolili da pred njim polažem njemački jezik. Znao je to i vidio te kaže nastavniku: Pusti čovjeka, vidiš da je neugodno i njemu i tebi. Tako sam u dva dana završio s osnovnom školom i bio promoviran u gimnazijalca. I sad je trebalo polagati razred po razred, predmet po predmet. Znači, četiri puta matematiku, fiziku i kemiju – predmete za koje sam od rođenja tipični antitalent te mi i dan-danas dolaze na san. Tako je to onda išlo: svakoga tjedna barem po jedan ispit, godinu dana. I svaki put putovati iz Guče Gore, često pješice, tih devet kilometara u jednom smjeru.

Zanimljivo je bilo polaganje ispita iz zemljopisa u prvom razredu. Ispitivao me nastavnik H. Č., danas pokojni. Njemu je politička vlast dodijelila ulogu „žbira” u Gimnaziji, pa pazi što đaci rade i što profesori govore, pa im zato nije bio drag. I pita me nešto iz tzv. matematičke geografije, odnosa Zemlje prema drugim nebeskim tijelima, osobito prema Suncu. Pitanje je glasilo: Kako se zovu trenuci kad je u godini dan najdulji, kad je noć najdulja i kad su jednaki. Kažem: zimski solsticij, ljetni solsticij, proljetni i jesenski ekvinocij. – Neće biti ekvinokcij. – Hoće. Proljetni i jesenski ekvinokcij. – Ne! To se zove ekvinocij. – Zove se i ekvinocij, ali u „istočnoj” varijanti. U zapadnoj je ekvinokcij.  U prepirku se uključuje i profesorica za hrvatsko-srpski jezik i potvrđuje da nastavnik ima pravo. – Oprostite, vi ste profesorica za hrvatski jezik i sigurno ste čitali dramu Ive Voinovića „Equinozio”. Ali, to je talijanski. Završili smo ipak miroljubivo. Sutradan ulazim u profesorsku zbornicu, pa kroz nju u tajništvo, i ondje vidim: moj nastavnik H. Č. sjedi u fotelji a na koljenima mu enciklopedija Leksikografskog zavoda. Primijeti me, pogleda i kaže: – Imali ste i vi pravo!

Kako je bilo na ispitu iz povijesti umjetnosti? Nije bilo predmetnog profesora pa me ispitivao B. B., profesor povijesti, koji je kao, lani bio u Rimu pa je to htio pokazati. Prvo pitanje: Gdje je podignut Pantheon, hram svih božanstava? Dobro sam učio povijest umjetnosti kod prof. fra Ignacija Gavrana u Visokom, znam da je taj hram u Rimu, ali sam ga htio točnije locirati na jedan od rimskih brežuljaka, no nisam bio siguran. Kažem da je Pantheon sagrađen u blizini Eskvilina. – Nije na Eskvilinu. Rekao sam da nisam siguran, ali tako mi je ostalo u pamćenju. – Nije na Eskvilinu. Pantheon je u Rimu. (Znači, nije na Baš-čaršiji nego u Sarajevu!) Drugo pitanje: – Koji je najveći spomenik baroka, smjera u umjetnosti? Crkva Il Gesu u Rimu. – Koji? – Crkva u Il Gesu. – Da, da. Treće je pitanje zahtijevalo da navedem predstavnike ekspresionizma i glavne značajke ovoga smjera u umjetnosti. Vidio sam da moj profesor povijesti nije stručnjak za umjetnost pa sam u ekspresionizam stavio i impresionizam i dadaizam i sve tamo do realizma, od Moneta, Picassa do Kokoschke. I – dobro sam prošao. I da završim s maturom.

U travničku gimnaziju upravo je sa studija u Zagrebu došao novi profesor Smiljan P., moj susjed sa Slimena, i tako me zapalo da kod njega polažem pismeni iz hrvatskog jezika. Tema je bila: Slika Bosne u djelima Ive Andrića. To je bila sreća. Šest godina ranije polagao sam maturu u Visokom i imao istu temu, a kako sam predviđao da će me nešto takvo zapasti, spremio sam se ranije temeljito i na maturi sam je znao napamet. Kasnije jedanput tražio sam ovaj svoj maturalni rad od profesora fra Rastka Drljića jer je trebalo nešto malo pomoći jednoj osobi, a on mi veli da ga je poslao u Beograd Ivi Andriću da njime odloži vatru. Predao sam rad profesoru i malo pripomogao jednoj mladoj dami  koja je morala imati maturalnu svjedodžbu da bi u Kaknju mogla predavati u učiteljskoj školi. Profesor ogleda na brzinu moj rad, koji mu se, čini se, svidio, približi mi se i veli: – Vi se sprdate s našom školom. – Može biti. Ali tko se više sprda? Ja s Vašom školom ili Vaša škola sa mnom? Zar je sve ovo bilo potrebno? Zar nismo to mogli uraditi elegantno, jednim maturalnim ispitom, jer, kao što znate, ispit je provjera znanja a ne godina školovanja? – Žao mi je što je do toga došlo. Moglo je i drugačije. Tako je završilo moje „dopunsko” školovanje; otišao sam dalji i nisam imao problema, a dosta je mojih nastavnika i profesora iz moga „dopunskog” školovanja otišlo – na drugi svijet.

Objava Na „dopunskom” školovanju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

I drugi je kršćanski svijet ovoga kraja imao običaj zaustaviti se pred Jurakovom kućom, pogledati gore u Gospin kip u prozoru, uokviren rukotvorenim bijelim zastorima, pokloniti se i prekrižiti. Tako je to bilo kako ja znam, još prije „onoga“ rata, drugog svjetskog, vrlo brzo nakon onoga dana kad je moj djed Ivo s jednoga putovanja donio ovaj kip i postavio ga u prozor. Donio ga je iz Kasindola kod Sarajeva. ondje su časne sestre gradile nešto za sebe pa se i on tamo našao i zarađivao kruh. Ivo je kod njih vidio jedan bijeli Gospin kip i zamislio kako bi mu najbolja plaća bila da ga ponese kući, postavi u duboki stari prozor s pogledom na cestu i moli se pred njom sa svojom obitelji. I kako je bio bogobojazan i nije pri poslu i govoru psovao, sestre su mu na rastanku darovale ovaj kip, a kad su im drugi prigovorili što njih time zapostavljaju, rekle su im da su i oni dobro radili ali i dobro psovali pa to nisu zaslužili.

Godinama je tako Jurakova Gospa gledala s prozora tko prolazi ovom cestom, i kome treba poželjeti sretan put, a i mi smo gledali nju, prekrižili se i na brzinu poklonili i mislili: blago ovoj kući s Gospom u prozoru! U ratu je djed izgubio tri sina u borbama ili blizu njih, ali kad se četvrti oženio, počela su djeca dolaziti na svijet i rasti i kuća je postajala sve manjom. Moralo se misliti najprije na obnovu a zatim i na gradnju nove na starim temeljima. Najprije su na staroj kući promijenili drveni krov kroz koji je između šindri komotno prolazilo sunce a po njegovu se zrcalu igrali trunci prašine. Onda su napravili nove pregrade, gostionicu u prizemlju pretvorili u kovačiju s još jednom sobnim dodatkom, ali kako je svima postalo tijesno, sagradili su novu kuću, djelomice na starim temeljima. U novoj kući prozori nisu bili tako duboki i Gospu su morali ukloniti. Otišla je s prozora ali je ostala u kući kao dragocjena baština i kako je život prolazio, tako je i ona kao dar prelazila s oca na sina, i eno je prije ovoga zadnjega rata u novoj kući najstarijega djedova unuka sa sinovljeve strane. Prolaznicima u početku nije bilo pravo što su Gospu uklonili s prozora, zaustavljali su se , pogledali u prozor, a kasnije su se navikli pa pomalo i zaboravili. Boja njezina plašta je od prašine i dodira posivjela, pa s u je prebojili u plavo i crveno, ali to je za ovaj kip bilo prejako pa je Gospa izgubila svoje prvotno dostojanstvo. Ipak, ukućanima je ostala ista i uvijek je imala počasno mjesto u kući.

Danas Jurakove Gospe nema na prozoru kuće pokraj ceste. Gotovo da nema ni nove kuće u kojoj je zadnjih godina boravila. izgradio je djedov unuk Ivica tu novu kuću novcem iz Njemačke kamo se otisnuo prije više od dvadeset godina, a za njim i ostali njegovi. Dolazili su, gradili za sebe i za djecu i nadali se mirnom i osiguranom životu u starijim godinama i uvijek se nakon odmora vraćali na posao, živjeli brzo i neopazice zalazili u godine. Tako su nastale dvije nove kuće a i stara je obnovljena i u njima je samo za praznike i godišnji odmor bilo živo. I roditelji su povremeno odlazili djeci ali im gore nikad nije bilo tako prostrano kao pod Brizikom. I tako, rastrgani između djece koja su se gore dobro snašla i svoje kuće u kojoj se vlaga sve više uvlačila u zidove jer nije imao tko jutrom otvarati prozore, roditelji su i žurili kući od djece i žurili djeci od kuće, stalno se opraštali i pozdravljali s njima. I baš u proljeće godine 1993. pred početak sukoba s Muslimanima u Travniku, sve tri su kuće ostale prazne, preporučene rodbini na čuvanje. Ali kad je u lipnju te godine došlo do sukoba s Muslimanima oko Travnika, nitko se na tu preporuku nije obazirao. Najviše su stradale upravo kuće. Ni vlastite se nisu mogle sačuvati. Bježalo se pred silom i prijetnjom kako se znalo, samo s odijelom na sebi i kojom vrećicom ili torbom u rukama. Jurakove su sve tri kuće stradale u plamenu i u njih se više nije moglo. Kuće se nisu mogle izmicati vatri iz oružja i iz ljudskih ruku niti pobjeći, nego su strpljivo umirale, svirajući pucketanjem užarena drveta same sebi opijelo. Ostali su mrtvi kosturi zidova i pokoji dimnjak, što je i inače jadni ostatak mnogih spaljenih kuća po Bosni. Izgubio se i kip Jurakove Gospe, zameo mu se trag. Je li izgorio, slupan, bačen, razbijen? Odnesen vjerojatno nije jer on onoj drugoj strani u sukobu na ovom komadu zemlje nije značio ništa. Možda će jednoga dana isplivati iz kakva smetišta, kao što se već dogodilo s nekoliko crkvenih zvona i križeva, pa će ga prijateljske ruke očistiti, za njega napraviti novi prozor i postaviti ga ondje da se pononovno susreće s prolaznicima i misao im povede prema Bogu.

Objava Gdje je „Jurakova Gospa”? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.