Davne, 1953. godine, išli smo iz novicijata u Kraljevoj Sutjesci u Borovicu na blagdan Preobraženja Gospodinova, 6. kolovoza, koji se ondje svečano slavi kao glavni župni patron. Bilo je lagano uz Milankovac jer je ravnica, ali se to ubrzo pretvara u blagu uzbrdicu kroz neveliko naselje Ratanj putom uz rijeku Trstionicu, koja se sad malo približava putu, sad malo udaljava jer se pokorava svojim pravilima toka i nizbrdice. Prošli smo i tzv. Drljepanovu stijenu, koji se, vjeran tradiciji iz Ratnja, pijan s nje strovalio. Sada se taj put asfaltira i doći će asfalt i do Borovice uskoro, akobogda! Prošli smo uz Kopijare, gdje je onda bilo mjesta za još domaćinstava, a danas je ratni potres izdržala samo zemlja i uporno i željno čeka svoje bivše gospodare ili njihove potomke. Sad se više ne može govoriti o nekakvu britkom usponu, svaki korak koji centimetar. Stigli smo i do glasovite Radakove stijene ispod koje izvire čista voda i stoljećima priča laži o događajima koji su povezani s čovjekom ovoga imena za kojega povijest ne svjedoči ni da je postojao, a kamoli da je učinio djelo za koje ga stoljetna tradicija okrivljuje.

Dakle, sultan Mehmed Osvajač je 1463. godine namjerio zadati razdrobljenom Bosanskom Kraljevstvu posljednji udarac nakon što su ga on i njegovi predšasnici gotovo jedno čitavo stoljeće osvajali što oružjem što “na vjeru”. Povijest svjedoči da su se turske čete na čelu s Ishak-begom zajedno s vojskom nekih bosanskih velikaša sukobile s mađarskom vojskom kod Dobor grada 1415. godine za vladanja dijelom Bosne kralja Tvrtka II. Bitka je donijela pobjedu bosanskoj strani, a od toga su profitirali i Turci kao saveznici pobjednika. Bili su sve bliže Sarajevu koje onda nije značilo bogznašto. Turci su znali da je glavna prepreka Bobovac. To je bio najutvrđeniji grad u kraljevskom posjedu, na oštrom brdu Visu, koji opkoljavaju dvije rječice i ispod njega se jedna, Mijakovica, ulijeva u Bukovicu. Izgrađen je gotovo jedno stoljeće ranije za banova Kotromanića i u njemu se čuvala kruna triju kasnijih kraljeva i bio im je i grobnica. Međutim, Turci nisu mislili tako. Dok su branitelji očekivali pomoć mađarskog kralja Matijaša Korvina, koju je trebao ugovoriti i osigurati papinski legat biskup Nikola Modruški, Turci su započeli opsjedanje i služili se topovima koje je inače pravio i njima slao Nijemac Jörg iz Nürnberga. Upotrijebili su i rezervne snage i za tri-četiri dana sve je bilo gotovo. Sada je na scenu stupio biskup Nikola.

Biskup obmanuo povijest

Nije uspio u svom pokušaju nagovora kralja Matijaša da priteče u pomoć Bosni, a da bi opravdao svoj neuspio pothvat, pustio je u promet priču o izdaji Bobovca. Navodno, načelnik grada Radak je bez borbe predao Bobovac turskoj vojsci nadajući se kakvoj dobroj nagradi. Ali sultanov vojskovođa Muhamed ga je odveo na visoku stijenu, ispod koje je bio obilni izvor i rekao mu: “Kad si mogao izdati kralja svoje vjere, kako ne bi vladara druge vjere” (to je riječ koja se ponekad upotrebljava za opis povijesnih događaja i ne mora jamčiti točnost) i dao mu odrubiti glavu, a njega baciti sa stijene. Tako je papin poslanik, biskup Nikola Modruški oprao sebe, a zatrovao svu povijest i tradiciju koja se plela oko tvrdog Bobovca. Ovu je povijesnu prevaru istražio hercegovački fratar dr. dr. fra Serafin Hrkać i izlažući ovu problematiku na doktorskom ispitu stekao drugi naslov doktora.

Mi više nismo bili žedni, a bili smo i blizu cilja, kamo su s nekoliko strana pristizali vjernici, najviše iz smjera Vareša, preko Peruna i kroz muslimanska sela Mijakoviće i Dragoviće, nekoć katolička, zaključujući po imenima. Išli smo laganim koracima, nije nam se žurilo jer nam je Borovica bila na vidiku a još nije zvonilo ni drugo zvono kao poziv na spremanje za misu. Neposredno pred zadnji rat Borovica je imala osam svećenika, 26 redovnica, tri studenta bogoslovije, osam sjemeništaraca i tri kandidatkinje. To je broj kojim se, koliko ja znam nijedna župa u Bosni ne može pohvaliti. A po broju župljana manja je od većine naših župa, imala je najviše 1.500 župljana. Nije ni stara, nema, kao župa, tradicije; odvojila se od Kraljeve Sutjeske 1920. godine, jer je ljudima na vrh glave izašlo putovanje nedjeljom i blagdanom gotovo 20 km do Sutjeske i isto toliko, činilo se i mnogo više, natrag jer se stalno moralo gaziti uzbrdicom. Bila je prilično gusto nastanjena, bilo je mnogo ljudi a premalo zemlje, dok je danas, nakon što je u ratu bila gotovo sasvim porušena, opustošena i iseljena, previše zemlje a premalo ljudi. Većina je u bijelom svijetu dosta sita kruha a gladna svoje Borovice. Najbolje im je organizirana Zavičajna zajednica u Zagrebu, koja jednom godišnje, za Preobraženje Gospodinovo, patron Borovice, organizira posjet Borovici i najzaslužnija je za izgradnju nove župne crk­ve. Pomogla je vjerojatno i koja crk­vena organizacija preko našega ordinarijata i drugi donatori iz inozemstva, a najviše sami Borovičani, koji su se snašli i dobili priliku za to, a venu za svojom Borovicom. I oni osjećaju kako nada nikada ne umire. Samo je čudno kako se na snimkama, do kojih mogu preko računala doći, vidi kako im poslije mise i molitve za pokojne u prsa navre opuštenost i čitavu godinu zapretana radost koja tada progovori u pjesmi i kolu – moravcu. Čudno, moravac u Borovici! A to sve zatre i preda zaboravu bezglasna tuga i nijema žalost kad nakon nekoliko trenutaka zaborava i gubljenja svijesti o stvarnosti, ona ponovno ulazi bez kucanja na vrata duše, otvara ih i smješta se u nju. Godine 2001. Borovica je imala 57 katoličkih obitelji.

A kad smo mi išli na svetkovanje Preobraženja Gospodnjeg u Borovicu bilo je drukčije. Jest da smo išli umornim koracima a ne taksijem, kako sada idu na brdo Preobraženja Tabor hodočasnici u Isusovoj domovini, ali bili smo osvježeni tobože izdajničkom vodom vojvode Radaka, a zapravo “kraljevskom” vodom, jer je njoj takvo povijesno ime, ostalo nakon kraljeva koji su sa svojom svitom dolazili ovamo na izlet i osvježenje i zaboravljali svoje svakidašnje poslove, glavobolje i sukobe koje su im priređivali neposlušni velikaši koji su i sami htjeli biti jači i veći od kralja i svojom su pohotom najviše pripomogli slomu bosanskog kraljevstva. Bili smo već blizu stotinu-dvije koraka od župne crk­ve u Požeblju s pogledom na golemo mnoštvo vjernika kojima je sada jedino do molitve i mira. Svijet se natiskao u crk­vi i oko crk­ve, teško je reći gdje ga je bilo više, a veliki je nedostatak što nije bilo ozvučenja kao danas u svakoj crk­vi pa je predvoditelj mise a istodobno i propovjednik morao galamiti što ga je grlo nosilo. Mi smo bili u habitima, pa su nas nekako gurali naprijed i davali nam “časnija” mjesta. Dakle, smjestili smo se nekako, udobno za ljutu muku. Propovjednik je davao sve od sebe da mu glas i riječi dopru i do onih i izvan crk­ve. Nastojao je jasno naglasiti razliku između Staroga i Novog zavjeta.

Marljivi prakaratur

Viknuo je citirajući Isusa: “Starima je rečeno: oko za oko, zub za zub, a ja vam kažem…”, a odmah zatim kao nastavak rečenice čuje se u istom stilu: “za oluke!” glas prakaratura koji nije brinuo ni znao što je propovjednik rekao, iskoristivši njegov predah da dođe do daha. Činilo se to povezano, kao da je Isus rekao: “A ja vam kažem: za oluke.” Prakaratur je prerano počeo kupiti milostinju bojeći se da neće stići do svih misara jer ima ih dosta izvan crk­ve a novi su oluci na crk­vi ljuta potreba. Nema se odakle namaknuti novaca, općina ne pomaže jer njoj ne trebaju crk­veni oluci, milostinja je najsigurnije sredstvo za pokriće troškova. A trebaju novi oluci, stare je deformirao i “izravnao” snijeg jer crk­va nema štitnika na krovu ni na zvoniku. Prakaratur se najprije začudio zašto su se ljudi nasmijali kad je on glasno rekao: za oluke!, a kad se dosjetio da se to slučajno složilo s propovjednikovim povikom: a ja vam kažem, utišao je glas i nastavio dalje kupiti milostinju.

A kako je u to doba bilo uobičajeno da se drže podugačke propovijedi, prakaratur je uspio do kraja mise završiti svoj posao i kasnije župniku ponosno predati šubaru s novcem za oluke. Nakon mise ljudi su dali oduška svome raspoloženju i radosti, išli svojima koji žive u Borovici ili su na zemlji punoj svježe trave rasprostrli svoje deke i namjestili se da svetkovinski blaguju, a nakon toga se primaknu bliže kolu koje se zavitlalo na poziv harmonike i umiješali se u njega jer im noge nisu mogle oduprijeti pozivu svirke. Mi smo neko vrijeme stajali okolo, a prije toga zahvalili župniku da s njim i njegovim gostima podijelimo blagdanski ručak jer nas je bilo malo više od dvadeset a nismo bili najavljeni i zadovoljni smo krenulo nizbrdo svojoj kući.

Sad se Borovica svim silama bori ne bi li nastavila živjeti pod krovovima četinara i bukava ondje gdje se i rodila, na padinama Zorkovice, Javorja i Lipničkog brda. Za to se brinu najviše oni koji su u njoj, pod zaštitničkim krovovima lisnatih bukama ili igličastih četinara ugledali svjetlo dana, a pomažu im i drugi potaknuti novozavjetnim porivima. Već je 1998. jedna američka isusovačka dobrotvorna organizacija izrazila želju da napravi četiri nove kuće u Borovici za pristojno stanovanje, a za njima su krenuli i neki drugi, u isto vrijeme humanitarna organizacija CRS, i sada se izvija sve više novih i toplih dimova iz tek osušenih domova, novih domova. Kao znak obnove i učvrš­ćene organizacije pastoralnog života je uvođenje novog stalnog župnika obredno u posao i proslava toga događaja. Novi župnik je Milan Blaha a svoj posao obavlja od 2013. godine.

Dogodine u Borovici!

Malo prije napuštanja Borovice nakon jednodnevnog razgovora sa svojom majkom planinom, Borovičani bi trebali usvojiti višestoljetni običaj Izraelaca. Kad se oni iz cijeloga svijeta nađu u domovini, onda prije odlaska jedan drugoga pozdravljaju ne riječima zbogom ili doviđenja nego se zaklinju i zavjetuju izrazom: Dogodine u Jeruzalemu! Tako bi Borovičani trebali, kad napuštaju svoju grudu na blagdan Preobraženja, pozdraviti jedan drugoga riječima: Dogodine za patron u Borovici! Dok se ne ostvari njihova žudnja da gore trajno i skladno žive i umiru u miru.

Objava Hodočaš­će u Borovicu jedne godine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

A kakva je to bila kuća! Katnica. Otac ju je gradio za onoga tamo rata, Drugog svjetskog. Žurio je s gradnjom jer se obitelj ravnomjerno godišnje povećavala za jednoga člana i trebalo im je životnog prostora. S troje djece i njihovom majkom najprije je otišao iz sela u grad, ondje unajmio jednu staru kuću preko puta kuće nobelovca Andrića i svakog dana nakon posla u gostionici u centru grada odlazio na gradilište, gradio i nadgledao gradnju. Nije studirao arhitekturu, a znao je kako se kuća gradi. Gdje je sve smogao sredstva za gradnju tako velike kuće, sam Bog zna. Prije useljenja stanovali su kratko vrijeme kod majčinih roditelja preko puta i strpljivo čekali da se nađu u svojoj novoj kući.

Tada je zapravo i počela povijest ove obitelji, a bio je rat. U prizemlju nove kuće bilo je obilje prostora pa su ga otac i majka preuredili za prodavaonicu živežnih namirnica za onaj kraj. A kad je dobro zagustilo, počela nestašica i jelo se jedanput dnevno, odnijeli su što se našlo u prodavaonici, smjestili to na tavan i tako ova obitelj nije osjećala gorku nestašicu i glad koja je tada zavladala.

Malo nakon izgradnje kuće otac je na nju prislonio aneks, lijepu zatvorenu verandu s drvenim stubama kojima se penjalo na kat, i nusprostorijom, što je tada bila prava rijetkost u tom naselju. Krov verande bio je položen pod kutom od 90 stupnjeva prema glavnom krovu i pod njim je upravo bila ta ratna ostava za živežne namirnice. Taj se prostor s brašnom, mašću, grahom, solju i drugim namirnicama vezao za glavni tavan jednim otvorom koji se uvijek nakon korištenja zatvarao polaganjem opeka. Tako se dogodilo da su jednoga dana došli partizani, vidjeli brojnu obitelj i strogo zatražili od oca da im pokaže od čega žive. Popeli su se na tavan, zavirili u veliki sanduk s nekoliko kilograma pšenice na dnu, bili na korak do složenih opeka i da su ih samo dotaknuli puškom ili čime drugim, vidjeli bi da se radi o suhom zidu koji se vrlo lako demontira i složi. Ali nisu. Otišli su čudeći se kako se ta obitelj prehranjuje i sastavlja kraj s krajem.

Kako je bilo ugodno stanovati u novoj kući! Na katu pet soba u koje se ulazilo iz prostranog predsoblja; zvali su ga ganjak. U sobi prema cesti bila je kuhinja i dnevni boravak sa sećijom uz prozor na kojoj je majka ponekad sjedila, džezvu s kavom držala na prozoru i polako pila umačući kocku šećera u kavu i gledala na cestu otpozdravljajući poznanicima i susjedima koji su išli u grad po svom poslu. U ovoj se prostoriji obitelj skupljala uvečer i nakon večere slušala stroge očeve prodike i pouke kako se treba spremati za pošten i koristan život. Dobro je predviđao što će tko biti u životu: Ti ćeš biti inženjer, ti učiteljica, ti svećenik, ti dobar majstor, a ja ću vas svojim radom školovati, proricao je. I gotovo sve pogodio. A kad bi bio dobrog raspoloženja, ljuljuškao bi koje dijete na koljenima ili bi naložio kojemu od već opismenjene djece da uzme Kačićev Razgovor ugodni i čita njegove pisme. Djeca su tada ulazila u svijet razigrane mašte, jahala konje zajedno sa serdarom Stojanom Jankovićem i drugim junacima onoga doba i uvijek bila na strani naših.

Djeca sa školom nisu imala problema. Ne zna se kad je majka ustajala, ali su ih uvijek čekale očišćene cipele, čista odjeća i spreman doručak. Njihovo je bilo kući donijeti dobre ocjene, najprije od učiteljica časnih sestara, a kasnije iz gimnazije. Nedjeljom su djeca išla na ranu misu u osam sati, a kad su se svečanim korakom vraćala, kod kuće ih je čekalo strogo očevo pitanje: Po kojem je svecu bilo evanđelje? Tko nije znao, nije se mogao radovati blagdanskom doručku i uživati u slatkoj bijeloj kavi, ponekad s kolačima.

Lijepo djetinjstvo, koje je proteklo gotovo neopazice, dok se na čelu i licu roditelja nisu počele pokazivati prve bore i životni ožiljci, a djeca počela ozbiljno razmišljati o svojoj budućnosti. Kuća se malo po malo praznila; netko je otišao u sjemenište, netko u tvornicu, otac u zatvor jer su se, navodno, u njegovoj gostionici pjevale ustaške pjesme. Osuđen je na tri godine, ali je pametna i požrtvovna majka otišla u Beograd, ravno u kabinet predsjednika države, ondje bila primljena i ocu je oproštena jedna godina. Onima koji su ostali kod kuće bilo je teško, jeli su posno ali nisu gladovali. Nekoliko godina nakon toga otac je umro, a tužitelji nikad nisu priznali svoju podlost, gorki plod otrovne zavisti.

I što je ostalo od obiteljske kuće? Ništa, osim toplih uspomena na zbrinuto djetinjstvo i brigu roditelja koju su djeca razumjela tek kad su postala ljudi.

Objava Obiteljska kuća pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.