Obitelj – Crkva u malom

Što više društvo u kome živimo uspavljuje našu savjest to nam je Sveto pismo potrebnije. Ono smanjuje jaz koji postoji između Boga i nas grešnika. Nepoznavanje Svetoga pisma može se pokazati pogubnim za naše spasenje jer u propast vode i moralni grijesi i oni umski poput hereza i šizmi. Zato je prevažno da djeca često slušaju navještaj Riječi Božje u crkvi te da sama steknu naviku da čitaju i proučavaju Bibliju. Crkva je najbolja životna škola za odgoj djece koja postoji. Njoj treba nadodati i odgoj koji im pružamo kod kuće, osobito kada je riječ o posve maloj djeci. Svaka obitelj mogla bi biti mala Crkva, mala vjernička zajednica koja djeluje kao produžena ruka odgoja u Crkvi. Jer i sami se roditelji u prvom redu hrane Riječju Božjom, euharistijom i spoznajom volje Božje koju primaju u Crkvi, a onda tu istu hranu dijele sa svojom djecom.

Roditelji su prvi savjetnici svoje djece kada se ona nađu pred životnim odlukama. Osobito onim važnim odlukama poput odabira škole, zanimanja, prijatelja, momka ili djevojke. Takve odluke je najbolje donositi u molitvi i čistoći srca, imajući kao krajnji cilj svih svojih želja i nastojanja Boga samoga. Ako nam je srce ispunjeno raznoraznim drukčijim željama, tada nećemo moći jasno razabrati i odabrati onaj pravi put koji najbrže vodi u život vječni. No ako nam je krajnji cilj Bog, sigurno nećemo donositi životne odluke poput onih kojima je cilj bogatstvo. Tko teži za Božjom slavom i moći, neće ujedno težiti za vlastitom slavom i moći. Ako nam čista savjest predstavlja veću vrijednost od popularnosti, zabave i užitaka, onda ćemo se znati oduprijeti napastima i grijesima. Onaj kome je spoznaja nebeske zbilje važnija od poznavanja ovosvjetskih stvari, svoje vrijeme i pažnju će prvenstveno posvetiti upoznavanju i motrenju Boga.

Roditelji i odgojitelji su prije svega uzori moralnoga života. U odgoju su djela puno učinkovitija od riječi. I zato, ako se ranije nismo potrudili da steknemo određene kreposti, učinimo to sada, radi svoje djece, kako bismo im svojim dobrim primjerima pružili najbolji odgoj. Najučinkovitiji odgoj je kada djeca imaju pred sobom uzore razboritih, pravednih, umjerenih, jakih, poniznih roditelja. Tako na molitveni život djece najsnažnije utječe uzor očeva molitvenoga života. Slika oca koji sabrano i ponizno moli svoga Boga ostaje neizbrisivo urezana u dječje pamćenje i spontano u njima budi povjerenje i ljubav prema Bogu Ocu.

Svi koji su uključeni u odgoj djece trebali bi u svemu i posvuda biti uzorna ponašanja, pa čak i kada se radi o onim manje bitnim stvarima, poput načina na koji hodamo, gledamo, govorimo, stila odijevanja, držanja tijela i sl. Djeca sve vide i upijaju, pa čak i kada šutimo, jedemo, odmaramo se. Na nama je da odlučimo hoće li u nama vidjeti ono dobro ili zlo, kreposti ili mane, pobožnost ili svjetovnost. Biti kreposnima ne znači biti slabićima ili mlakonjama. Naprotiv! Krist je bio ispunjen svakom blagošću, ali i odlučnošću i jakošću. Njegova je riječ bila duhovno snažna te je predstavljala autoritet i čvrsti oslonac svima onima koji su težili za istinom, milosrđem i pravdom. Tako i pouka u vjeri, u Crkvi, školi ili u kući, treba biti prenošena na način da istina Božje riječi bude razumljiva djeci i sposobna utemeljiti kreposne i svete živote, učeći ih da poštuju svoje roditelje i vršnjake. Tijekom obiteljskih obroka roditelji tako mogu zapodjenuti razgovor o misnim čitanjima ili nekom drugom biblijskom ulomku. Maloj djeci mogu prvo prepričati zgodu i potom im je razjasniti njima razumljivim jezikom. Potrebno je potaknuti djecu da postavljaju pitanja, da žele što bolje upoznati svoga Boga i njegova čudesna djela u svijetu i u njihovim dušama. Tijekom sljedećega obroka djeca mogu ponoviti što su zapamtila i naučila, da bi potom roditelji nastavili s daljnjom poukom.

Ispravan poredak vrijednosti

Danas se u našem društvu snažno promoviraju i šire raznorazne ideologije koje izokreću naglavačke kršćanski moral. Roditelji se mogu osjetiti obeshrabrenima i nemoćnima pred silinom te psihološke invazije. No iako se oruđa koja nam Bog nudi mogu doimati neznatnima u usporedbi s neprijateljskom sofisticiranom mašinerijom, najvažnije je da zadržimo vjeru da je Isus već pobijedio svaku laž i grijeh te da njegova milost i istina nužno ostvaruju svoj cilj. I iako su čistoća i čednost gotovo pa nestali iz našega društva, nastojmo svojoj djeci omogućiti da se druže s najljepšim uzorima kršćanskoga života, osobito onima iz svećenstva i posvećenoga života, kao i drugim našim kreposnim prijateljima. Neka barem naše kuće i crkve postanu oaze u kojima se ništa nečednoga i ispraznoga ne može susresti. Omogućimo svojoj djeci da upoznaju i živote svetaca uzora čistoće, poput Djevice Marije, sv. Marije Goretti ili sv. Male Terezije. Umjesto kiča i šunda koje im nude industrije zabave, ponudimo im da otkriju i upoznaju najljepša djela kršćanske i svjetske umjetnosti. Prava umjetnost je u prvom redu duhovna jer ljepotom izričaja prenosi istinu koja se obraća našem razumu i usmjerava našu volju k dobru, i tek preko njih oblikuje i oplemenjuje naše osjećaje i djelovanja.

Isus je svoje učenike poučio da traže najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravednost, a da će im se sve ostalo nadodati (usp. Mt 6,33). No kršćanski roditelji su oduvijek, još od prvih stoljeća, bili napastovani da kraljevstvu nebeskom pretpostave zemaljske blagoslove. Zato se znaju grčevito boriti da svojoj djeci pruže najbolje obrazovanje, zatim da ostvare uspješne karijere i steknu utjecajne pozicije, bogate supružnike, velike lijepe kuće, utjecajne društvene veze i slično. No time riskiramo da u duše svoje djece utisnemo dvije velike mane, dvije tiranske ljubavi koje porobljavaju duše: ljubav prema novcu i ljubav prema ispraznoj slavi ili društvenom statusu. To postaje put perverzije uma i srca od duhovnih dobara k onim materijalnima, kada se čak i mane poput oholosti, nepravednosti, grubosti ili lukavosti doživljavaju kao kreposti, a preziru se poniznost, pravednost, blagost, čednost. Zato je ispravni poredak dobara ili vrijednosti pretpostavka svakoga dobrog odgoja u krepostima i pobožnosti. I taj poredak ponajprije treba vladati u srcima roditelja i odgojitelja da bi ga oni potom mogli prenijeti djeci koju im je Bog povjerio.

Objava Kršćanski odgoj (II.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dobro je istina

Prema tradicionalnom nauku Crkve, istina je ono što jest, zbilja stvari koju dosežemo vlastitim razumom ili Božjom objavom. Bog nas je stvorio s razumom kao duhovnom sposobnošću koja nam omogućava da dosegnemo zbilju stvari koja nadilazi ono što nam se samo pričinja. To znači da je istina neovisna o našem umu, odnosno da je objektivna i da je naš razum može dosegnuti. Ta zbilja, ta istina ne određuje samo stvari u njihovoj objektivnosti već ujedno tvori normu našega djelovanja, određuje ono što je dobro. Jer istina je nešto dobro, a dobro je nešto istinito. Moć kojom tražimo istinu naziva se razum, a moć kojom smo usmjereni k dobru, kojom težimo k dobru kao svojoj svrsi, kao k onome što nas privlači i pobuđuje našu ljubav naziva se volja. I po tome se te dvije duhovne moći razuma i volje razlikuju.

Mladi čovjek koji stječe naviku da se služi vlastitim razumom kako bi dosegao istinu stvari postaje sposoban shvatiti zašto su stvari takve kakve jesu i da one trebaju biti to što jesu. On uči poštivati narav stvari i služiti se njima u skladu s tom naravi. On propitkuje stvari prije no što počne nad njima djelovati i na taj način istina postaje norma njegova djelovanja, njegova ponašanja. A on sȃm postaje sposoban zahvaćati i istinu i dobro, i u toj usmjerenosti prema istini i prema dobru ili ljubavi počinje motriti, kontemplirati Božji poredak i da je taj poredak dobar.

Navedene tvrdnje nam se mogu činiti sasvim jednostavnima i samorazumljivima, ali upravo protiv njih se danas vodi najžešći duhovni boj s ciljem da nas se zavede i odvrati od objavljene Božje istine i Božjih zapovijedi. Kako bismo bolje razumjeli ta ključna mjesta duhovnoga boja, osvrnimo se na njima protivne stavove. Danas se možemo susresti s ljudima koji odlučno suprotstavljaju znanost i moral, zajedno s ekonomijom i politikom. Oni drže da shvatiti istinu stvari više ne znači shvatiti po čemu istina može tvoriti normu ponašanja ili djelovanja. Istina prema njima više nije dobro, a dobro istina. I sam razum pritom biva modificiran: više se ne pita o naravi stvari, već samo o tome kako nešto funkcionira, i više ne motri zbilju u njezinoj kakvoći, već tek preračunava količinu. Tako shvaćena znanost više ne poštuje narav stvari, već proučava stvari isključivo kako bi ih mogla modificirati i koristiti. Čovjek se prestaje zanimati za zbilju kako bi motrio istinu, već to čini isključivo radi vlastite koristi. Na taj način i sȃm ljudski razum postaje puki instrument u vidu iracionalnih sila moći, bogatstva i osjetilnih užitaka. S druge strane, ljudsko ponašanje, moral i religiju se pokušava svesti na razinu subjektivne percepcije, osjećaja ili htijenja. Svaki pojedinac se danas može proglasiti suverenim počelom određenja dobra i zla te zahtijevati da njegova subjektivna norma postane njegovo pravo, a onda i društvena norma i zakon.

Sada lakše vidimo koliko su takva tumačenja istine i dobra utemeljena na idejama koje se izravno protive tvrdnjama svetoga Ivana iz njegove Prve poslanice. Ivanovskoj tvrdnji o ljudskoj grešnosti, krhkosti i malenosti pred Božjom svemoći i svetosti suprotstavlja se ideja da je čovjek sam po sebi sposoban spasiti sebe i cijeli svijet, da je čovjek ili čovječanstvo sȃm svoj bog. Ivanovskoj tvrdnji o ljudskoj zrelosti u plodnosti kroz darivanje samih sebe suprotstavlja se ideja sebične i narcisoidne sterilnosti. I ivanovskoj tvrdnji o rastu u istini i dobru kako bi se pobijedilo Zloga suprotstavlja se ideja apsoluta ljudske slobode u određenju istine i dobra. Slobodu se umjesto kao mogućnost činjenja dobra predstavlja kao mogućnost opravdanja zla. I čovjek pritom više ne uspijeva vidjeti da postaje ovisnikom o svim mogućim porocima, a kroz svoje ovisnosti i manjak samokontrole postaje robom financijskih sustava, a na koncu i samoga Zloga.

Isus Krist, Sin Božji, sa svojim je učenicima otvoreno razgovarao o tome da postoje ljudi koji ga žele ukloniti s ovoga svijeta. On je jasno identificirao svoje neprijatelje i svojim je učenicima ukazao na metode laži i izokretanje Božjih zapovijedi kojima se služe. Potrebno je da i mi danas identificiramo svoje neprijatelje kako bismo se znali i mogli obraniti od njihovih zlih planova i živjeti po Božju u svojim obiteljima i u društvu. Wilhelm Reich, autor knjige Seksualna revolucija, još je sredinom 20. stoljeća razradio veoma učinkovitu taktiku kvarenja morala bogoslova i vjernika koja ih je spontano dovodila do zaborava Boga i Crkve. Nakon što je uočio da su ateisti uglavnom usredotočeni na filozofsko i znanstveno argumentiranje protiv kršćana, i da na toj razini razuma ne uspijevaju osporiti istine vjere, došao je do ideje da bojišnicu s razine istine i razuma valja prebaciti na razinu morala, emocija i užitaka. I ta se taktika promoviranja nemorala, nažalost, pokazala veoma učinkovitom.

Savjeti svetaca i naučitelja

Osvrnimo se stoga na nekoliko konkretnih savjeta mladima za rast u istini i dobru, i to savjeta koje im nude najizvrsniji članovi Crkve: sveci i naučitelji. Sveti Augustin je prvi uočio da postoji paralela između evanđeoskih blaženstava i sedam darova Duha Svetoga. U svom djelu O Gospodnjem govoru na gori izložio je Isusovu pouku o savršenom ljudskom životu, o životu koji doseže najuzvišeniju mudrost. Na njegove se misli oslonio i Toma Akvinski u svom djelu Izlaganje Evanđelja sv. Mateja. Prema toj dvojici autora, evanđeosko blaženstvo siromaha duhom odnosi se na ponizne i bogobojazne ljude koji se klone zla i čiji se duh ne uznosi. To prvo blaženstvo je povezano s darom straha Gospodnjega koji je početak mudrosti jer čini da budemo podložni božanskom autoritetu i izbjegavamo sve što vodi k vječnoj kazni. Strah, osobito onaj sinovski, čini da poštujemo Boga, a onda i preziremo bogatstva. Oholice, naprotiv, traže i ljube zemaljska dobra, i njihova je oholost početak svakoga grijeha. Ožalošćeni su oni koji dopuštaju nepravde i ne opiru se zlu već ga pobjeđuju dobrom. Njih karakterizira dar znanja jer su zahvaljujući Svetom pismu naučili koja su zla počinili te se usmjeravaju k onom najboljem, a ujedno znaju i oplakuju tuđe bijede. Duh Sveti je utješitelj krotkih koji, gubeći zemaljska dobra, kušaju ona vječna. Svojstven im je dar pobožnosti jer kada čovjek pobožno traži, on časti Sveto pismo i ne kritizira ono što još ne shvaća te se stoga i ne opire.

Blaženstvo krotkih je povezano s darom pobožnosti i zbog toga što oni koji se srde pokazuju svoje nezadovoljstvo Božjim planom. Hrana gladnih i žednih pravednosti je vršenje volje Očeve (Iv 4,34), a svoje piće nalaze na izvoru vode koja struji u život vječni (Iv 4,14). Zato im je neophodan dar jakosti kako bi se udaljili od zarobljujućih užitaka i postigli radost u istinskom dobru, tj. kako bi ostvarili pravednost. Milosrdni su oni koji pomažu zlosretnima, oni koji čine dobro te će i sami biti oslobođeni od zla. Njima je najpotrebniji duh savjeta jer da bismo u opasnostima ovoga svijeta mogli slijediti milosrđe, potreban nam je poseban tip mudrosti. Jedini način na izbjegnemo tolika zla jest da opraštamo kao što nam je oprošteno i da pomažemo drugima koliko god možemo, kao što bismo htjeli da se nama pomogne. Čisto srce je jednostavno, svjesno dobrih djela i može vidjeti ono što je nevidljivo prostom oku. Boga ne vidimo tjelesnim očima nego srcem, a to znači smirenom i čistom umnošću. Blaženstvo čistih srcem odnosi se stoga na dar umnosti jer srce u Svetom pismu znači razum, sjedište misli. Mirotvorci se nazivaju sinovima Božjim jer se u njima ništa ne opire Bogu i zato što sliče svome Ocu. Kada je u čovjeku sve podložno razumu, a razum poslušan Bogu, u njemu vladaju mir i red. Takav je život savršena mudraca. Mudrost je motrenje istine, što daje mir cijelom čovjeku i čini ga sličnim Bogu, čini ga djetetom Božjim. Spomenuta blaženstva čistih srcem i mirotvoraca tiču se djelovanja zahvaljujući kojima se usmjeravamo k onom najboljem: gledanju Boga i ljubavi. Budući da nikakvo zlo ne može nauditi tako solidno izgrađenom čovjeku, Isus na koncu kaže: blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko.

Čovjek po daru Duha Svetoga – koji nas vodi u kraljevstvo nebesko, daje nam baštinu, tješi nas, hrani, milosrdan je prema nama, čisti nas i daje nam mir – postaje sposoban radi istine i pravde podnositi izvanjska progonstva. Pritom nije dovoljno tek trpjeti nevolje i biti strpljiv, već ih trebamo podnositi poradi Krista, i to radosno. Na taj način osmo blaženstvo predstavlja savršenstvo prethodnih sedam blaženstava. Sva blaženstva imaju jednu jedinu nagradu, iako se ona različito naziva prema razlikama u blaženstvima: kraljevstvo nebesko, utjeha, baština, sitost, milosrđe, gledanje Boga, sličnost s Bogom. Svi ti izričaji kazuju da je Bog sȃm nagrada onima koji ga služe.

Djelovanje Duha Božjega

Djelovanje Duha Božjega će nam postati još jasnije kada ga usporedimo s duhom ovoga svijeta. Umjesto blaženstva siromašnih zahvaljujući daru straha Božjega, današnji svijet nas uči da sreću tražimo u bogatstvu, u gomilanju imetka. Umjesto da poštujemo najuzvišeniju Božju svetost i ne bojimo se ničega doli toga da ga uvrijedimo svojim grijesima, uči nas se da se bojimo siromaštva, neuspjeha, bolesti, starosti, tuđih mišljenja. Uči nas se da zaboravimo staru razliku između onoga što nam je potrebno i onoga što nam je suvišno na način da se i ono suvišno propagira kao potrebno, kao nužno. Blaženstvo ožalošćenih kroz dar znanja zamijenio je revolucionarni duh ili pobuna protiv svih oblika nepravdi i potlačenosti, pa makar one bile tek izmišljena ili preuveličana propaganda. Uči nas se da se ne nadamo i ne pouzdajemo u Božju pomoć i da na sebe ne gledamo kao na Božje suradnike, već kao na jedine i isključive aktere u uspostavljanju ljudske pravde i mira. Umjesto božanskoga znanja kojim stvorenja vrednujemo u odnosu na vječno spasenje, to jest prema njihovu odnosu s Bogom, postajemo nesposobni razlučivati svrhovito od nesvrhovitoga, ispraznoga. Uči nas se gledanju nemoralnih emisija i čitanju nemoralnih sadržaja. Zasljepljuje nas se za činjenicu da Božja providnost bdije nad ovim svijetom i nad svakim od nas, pa čak i u nedaćama i protivštinama koje samo Bog može okrenuti na naše istinsko dobro.

Blaženstvo krotkih i dar pobožnosti je duh ovoga svijeta izokrenuo u govor da se svaki autoritet protivi našem ljudskom razvoju te da ga se stoga moramo otarasiti. Uči nas se da su naš nebeski Otac i naš zemaljski otac krivci za sve naše probleme i da umjesto poštovanja i ljubavi koje dugujemo Bogu, roditeljima, svećenicima, domovini i starijima trebamo upravo prezirati iste kao one koji nas otuđuju od našega prirodnog ‘ja’. Uči nas se da su naslijeđeni vjernički obredi i životni običaji tek izvanjski, nazadni ili čak praznovjerni čini koje kao prosvijetljeni ljudi možemo mijenjati po vlastitom htijenju. Uči nas se da je vjera stvar osjećaja koju onda svaki subjekt ima pravo birati, prosuđivati i modificirati prema svom nahođenju i koristi. Umjesto blaženstva gladnih i žednih pravednosti zahvaljujući daru jakosti uči nas se da tražimo samo zabavu, užitke i lagodni život. Ustrajnost i strpljivost u životnim poteškoćama zamijenilo je okrivljivanje drugih za naš manjak kreposti. Ne uči nas se da budemo spremni suočiti se s tegobnim zadacima i opasnostima, da ne mrmljamo, da budemo spremni na mučeništvo poradi Boga, već da olako odustajemo od svojih ideala istine, dobra i ljepote kako bismo se podčinili ljudskim silama koje nas nadilaze i plaše. Blaženstvo milosrđa i dar savjeta zamjenjuje prezir prema unesrećenima i slabima, ponajprije nerođenoj djeci, siromasima i našim starima.

Duh ovoga svijeta nas uči da slijepo vjerujemo u medije i u opće mišljenje kako bi nam se reklo što je istina, a što je laž, što je dobro, a što je zlo. Od nas se pokušava učiniti ljude koji su na zbilju nesposobni gledati Božjim očima i služiti se vlastitom zdravom pameću. Gubimo dar razlučivanja koje informacije dolaze od izvora koji nas odvode od Boga, a koji ih vode k Bogu. Blaženstvu čistih srcem zahvaljujući daru umnosti duh ovoga svijeta suprotstavlja ludost podčinjavanja vlastitim emocijama i najnižim strastima. Umjesto za svetošću težimo za slavom ovoga svijeta, za popularnošću. Umjesto za čednošću težimo za zavodljivošću. Umjesto vjernosti vrednujemo romantičnu ljubav. Umjesto požrtvovnosti traže se užici. Umjesto napornoga i ozbiljnoga rada priželjkujemo laku zaradu. Umjesto zdrave pameti i zdravoga srca uči nas se da su istina i moral relativni. Duh ovoga svijeta nas pokušava spriječiti i da živimo blaženstvo mirotvoraca kroz neposlušnost Bogu. Navikava nas se da više ne vrednujemo čovjeka, već čovječanstvo, uspjehe i dosege čovječanstva. Zbog toga nas se uči da se pouzdajemo u ljudske izvore moći, novca i znanja. Umjesto neodvojivosti znanja i ljubavi prihvaćamo nauke koji znanost pripisuju hladnoj racionalnosti, a ljubav svode na sebične emocije. Umjesto božanske objave kao apsolutne istine radije prihvaćamo materijalističke svjetonazore prema kojima je materija krajnja zbilja, a čovjek mjera istine i pravde. Umjesto poslovne suradnje gradi se društvo uništenja konkurenata, to jest stalno stanje rata. A blaženstvu progonjenih zbog pravednosti se suprotstavlja danas općeprihvaćeni konformizam sa svijetom. Jer duh ovoga svijeta našu kršćansku nadu u kraljevstvo nebesko zatomljuje mitom o raju zemaljskom.

Čovjeku je, kako bi živio, potrebna pomoć koja nadilazi ljudsku moć. Ta pomoć mu je potrebna na razini svih naravnih zbilja, kako naše osobe tako i naše obitelji i društva. Jer i društvo je naravna zbilja, iako ga se danas tumači i pokušava izgraditi kao puki ljudski konstrukt koji ovisi isključivo o ljudskim čimbenicima. No povijest nas uči da su društva izgrađena na ateističkim ideologijama najneljudskija društva. Za razliku od toga, objava i sveci nas uče da smo slabi kao ljudska bića, ali Božja milost nadomješta našu slabost. I upravo u tome leži tajna jakosti kojom mladi ljudi pobjeđuju zlo, kojom se odupiru ljubavi prema bogatstvu i svom svojom snagom ljube svoga Boga. Zato im je još davnih dana sv. Ivan apostol mogao reći, a i mi danas zajedno s njime ponoviti: Napisah vama, mladići, jer ste jaki i riječ Božja u vama ostaje i pobijedili ste Zloga (1 Iv 2,14).

Objava Mladi, pobijedili ste Zloga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nerazrješivost kršćanskoga braka

Kršćanski brak je po svojoj naravi nerazrješiv. To je nekima od nas gotovo pa samorazumljivo kao već dobro prihvaćena i življena istina. Drugima pak prihvaćanje takvih apsoluta i obveza koje iz njih proizlaze može predstavljati poteškoću. Trećima je opet u potpunosti neprihvatljivo. Zato je dobro razmotriti razloge zašto Katolička Crkva već dvije tisuće godine naučava da je brak nerazrješiv.

Navedenu je istinu moguće sagledati s nekoliko različitih gledišta. Prvo koje ćemo razmotriti jest sama definicija braka. Ona kazuje da je brak nerazdruživo jedinstvo muža i žene koji ispunjaju uvjete da sklope sakrament braka. Prema definiciji braka, nerazrješivost tvori sȃmu njegovu bȋt ili pripada onome što brak jest. Supružnici se jedan drugome trajno predaju, iz čega slijedi da se ne mogu razvesti. Zato bez nerazrješivosti ne može ni biti sakramenta braka.

Drugo gledište koje ćemo razmotriti jest prvotna svrha braka. U prethodnom smo članku vidjeli da je brak ustanovljen radi rađanja djece i njihova odgoja. Muž i žena su ujedinjeni u tom cilju na način da oboje djeluju kao jedan jedinstveni uzrok rađanja i kako bi zajedno podizali djecu. Budući da djeca na taj način predstavljaju zajedničko dobro svojih roditelja, nužno je i da njihovo bračno zajedništvo bude nerazdruživo. Djecu je najbolje odgajati i obrazovati unutar sigurne i određene obitelji. Zato je jasno i nerazdruživo jedinstvo muža i žene preduvjet dobroga kršćanskog odgoja. Brak u kome je uz majku prisutan i otac, koji se s ljubavlju brine za svoju obitelj i proviđa za njezine potrebe, predstavlja najizvrsniji naravni način za izgradnju zdrave slike o Bogu Ocu. Stoga je prisutnost očinske figure posebno važna za odgoj u kršćanskoj vjeri. Trajna bračna veza ujedno predstavlja najčvršći temelj za izgradnju osjećaja stabilnosti i sigurnosti, za stjecanje identiteta, za učenje dužnosti, za razvoj samopouzdanja, brižnosti i zauzetosti. Međusobni odnos roditelja i djece ne traje samo nekoliko godina, nego cijeloga života. Zato nije moguće opravdati raskid braka koji bi uslijedio nakon što djeca dosegnu zrelu životnu dob i odu iz očinskoga doma.

Treće gledište se tiče drugotne svrhe braka. Riječ je o prijateljstvu supružnika i uzajamnom pomaganju u zajedničkom kućanstvu. I s toga gledišta možemo vidjeti da je ljudskoj naravi svojstveno izgrađivati trajna prijateljstva, dok njihovo prekidanje uvijek predstavlja jedan gubitak i odustajanje od svjesnih osobnih odluka i obećanja. Ujedno možemo vidjeti koliko je odanost u zajedničkim pothvatima važna ljudska kvaliteta.

S odanošću je povezana i krepost vjernosti, koju ovdje navodimo kao četvrto gledište. Vjernost spada pod kardinalnu krepost pravednosti. Zahvaljujući nerazrješivosti braka supružnici mogu rasti u kreposti vjernosti, a onda i pravednosti. Takav trajni životni odabir predstavlja put posvećenja. A kao i svi ostali putovi posvećenja, on često zna biti uzak i trnovit, ali znamo da vodi u život vječni.

Peto gledište koje ćemo razmotriti jest brak kao sakrament. Svi sakramenti su po svojoj bȋti nerazrješivi. Iako sakrament ženidbe ne utiskuje duhovni karakter kao što to čine krštenje, potvrda i svećenički red, ipak se može reći da utiskuje određeni karakter, i to onaj tjelesni. Sakrament ženidbe supružnicima predaje moć za vršenje tjelesnih čina. Muž prima moć nad tijelom svoje žene, a žena nad tijelom svoga muža, na način da se jedno drugome ne mogu uskraćivati doli po dogovoru. Nerazrješivost braka upravo proizlazi iz toga tjelesnog karaktera sakramenta ženidbe.

Šesto gledište koje ćemo uzeti jest brak kao znak otajstva zajedništva Krista i Crkve. Sveti Pavao piše o tom velikom otajstvu u 5. poglavlju Poslanice Efežanima. Jedinstvo Krista i njegove Crkve je vječno. Ono je življeno u nesalomljivoj vjernosti jer je Bog uvijek vjeran, dok bi u protivnom zanijekao samoga sebe (2 Tim 2,13). Kako bi jedno ljudsko zajedništvo moglo biti znak tako neizmjernoga i silnoga otajstva, nužno je da bude nerazrješivo. Zato su uzajamna vjernost, ljubav, poštovanje i požrtvovnost muža i žene znak Kristove ljubavi prema Crkvi, i pobožnosti Crkve prema svome Bogu i Spasitelju.

Možemo se osvrnuti na još jedno, sedmo gledište, koje se tiče pitanja obiteljskoga nasljedstva. Roditelji po naravi nastoje steći dobra kako bi ih predali svojoj djeci. Njihova djeca onda po naravi i pravu postaju nasljednicima tih dobara (2 Kor 12,14). Budući da su djeca zajedničko dobro oba roditelja, najbolji način da muž i žena svojoj djeci pruže odgovarajuće nasljedstvo jest taj da ustraju u zajedničkim nastojanjima.

Jednost ili jedinstvo kršćanskoga braka

Sveto pismo nas već o prvih stranica poučava o jednosti ili jedinstvu braka. Tako čitamo da je Bog od samoga početka utisnuo u poredak ovoga svijeta da jedna žena pripada jednome muškarcu (Post 2,24). Takav ustroj kazuje da je brak po svojoj naravi jedinstven. U ovom tekstu ćemo se više osvrnuti na slučaj mnogoženstva jer je puno učestalije, ali navedena svojstva podjednako vrijede i za slučaj mnogomuštva. Dakle, ako bi muškarac imao više žena, bilo bi im onemogućeno neometano pravo na njegovo tijelo jer on se ne bi istodobno mogao dati nekolicini žena ako bi svaka od njih istodobno zatražila bračni odnos. Također, muž koji bi imao više žena zasigurno ne bi htio da i njegova žena ima više muževa, iz čega slijedi da se mnogoženstvo protivi zlatnome pravilu koje kazuje da ne činimo drugima što ne želimo da drugi nama čine. Ujedno se protivi i naravnom osjećaju ljubomore koji nas uči da je braku svojstveno da se osoba s kojom smo vjenčani ne dijeli s drugima.

Slično kao što smo učinili kada smo razmotrili pitanje nerazrješivosti braka, i pitanje njegova jedinstva možemo sagledati tako da razmotrimo svrhe braka. Mnogoženstvo ne predstavlja zapreku za ostvarenje prvotne svrhe braka koja se tiče rađanja djece jer je dovoljan jedan muž kako bi nekoliko žena rodilo djecu. Što se tiče njihova odgoja, naravne potrebe nas uče da je za djecu najbolje da su i otac i majka što više dostupni i prisutni. Mnogoženstvo ne uništava potpuno ni drugotnu svrhu braka, koja se sastoji u dijeljenju poslova nužnih za život, ali ono predstavlja veliku zapreku za miran, zadovoljan i pravedan brak.

Na taj se način mnogoženstvo dijelom ne protivi naravnom zakonu, dok se drugim dijelom protivi. Zato ga naravni zakon ne zabranjuje izravno i odmah u svojim prvotnim načelima, već u onim drugotnima. Tako i u Starom zavjetu čitamo kako je kroz određena razdoblja mnogoženstvo bilo dozvoljeno. Stoga je za uspostavu prvotnoga Božjeg poretka bilo potrebno da ga zabrane i Božji i ljudski zakon. Kada je Bog stvorio prve ljude, stvorio ih je bez ikakve mane ili nedostatka, pa tako i onih koje se odnose na brak. Kako bi Adam i Eva bez ikakve zapreke mogli ostvariti sve svrhe braka, Bog je providio da se njihova bračna zajednica sastoji od jednoga muža i jedne žene.

Što se tiče treće svrhe braka, koja se sastoji u tome da brak bude znak Krista i njegove Crkve, možemo reći da je mnogoženstvo u potpunosti uništava. Krist je jedini Zaručnik Crkve i Crkva je njegova jedina Zaručnica. Stoga tek kada razmotrimo koliko se mnogoženstvo protivi Božjoj nakani o braku kao sakramentu Kristove vjernosti Crkvi, možemo u potpunosti vidjeti koliko je ono ozbiljno zlo i uvreda protiv Boga.

Živjeti u kršćanskome braku nije ni lako ni jednostavno, i to pogotovo u današnjem svijetu kada je čovjek svojim uplitanjem u Božji poredak proizveo zle situacije za koje ne postoje ljudska rješenja. No ni takva situacija nije izvan Božjega promisla i mudrosnoga vodstva. Možemo je iskoristiti kako bismo još ustrajnije tražili Božju pomoć i oslanjali se na Božju milost te kako bismo se osobno još snažnije zauzeli oko stjecanja bračnih kreposti. Krepostan i složan brak jedno je od najvećih ljudskih dobara, a ujedno predstavlja dobar uzor za druge ljude. Snagu i mudrost za nadvladavanje slabosti i teškoća kršćanski supružnici u prvom redu traže od Boga i od svetaca koji su prije nas prošli kroz slična iskušenja. Svijest o vlastitim slabostima i o Božjoj milosti nam omogućuje da razlučimo ideologije koje nam promoviraju ideje o savršenim, idiličnim, romantičnim brakovima u kojima čovjek živi blaženstvo već na ovome svijetu. Krist nam je objavio istinu da je blaženstvo rezervirano za onaj svijet, dok ga na ovome svijetu živimo u vjeri i nadi. Takvo stanje stvari ne umanjuje našu radost, već je upravo čisti i posvećuje. Jer naša radost je Gospodin, naše blaženstvo je sȃm naš Bog kojega nastojimo nasljedovati u svojim bračnim zajednicama, i čiji znak želimo biti kroz življenje bračne vjernosti i jedinstva te kroz kršćanski odgoj djece.

Objava Svojstva kršćanskoga braka (2) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Temelj kršćanskoga odgoja

Kršćanski odgoj temelji se na činjenici da je ljudska narav razumska i da su djeca stoga religiozna i moralna bića. Zato kršćanski odgoj kao krajnji cilj nema tek onaj ljudski cilj koji se sastoji u podizanju dobrih članova obitelji, dobrih učenika, radnika i dobrih građana, već mu je cilj u nasljedovanju Isusa Krista i obnavljanju sličnosti s Bogom. U prošlosti su roditelji i Crkva bili zaduženi za cjelokupni ljudski i vjernički odgoj i obrazovanje djece. U naše doba država si je prisvojila ulogu pružatelja odgoja i obrazovanja te ulogu instance koja određuje vrijednosti, mjeri istinu i prosuđuje mišljenja. Uloga roditelja i Crkve se s jedne strane svela na tek usko područje odgoja i obrazovanja, a s druge se strane znatno otežala i proširila zbog društveno-kulturnoga stanja koji se protivi vjeri i moralu. Budući da vječni život djece ovisi o svetom i pobožnom življenju, prepuštanje svjetovnim i bezbožnim utjecajima može biti izjednačeno s ubojstvom njihove duše. Roditeljima postajemo po rađanju djece, ali roditeljima ostajemo po valjanom odgoju djece. Roditi svoju djecu na život vječni je neizmjerno važnije nego ih roditi na ovaj život. A ujedno je najbolji dar koji možemo pružiti svojoj djeci i na ovom životu jer dobro odgojeni ljudi su najbolji prijatelji, supružnici, građani, djelatnici i roditelji.

Tijekom prvih stoljeća kršćanstva vjernici su živjeli u multikulturalnim, multinacionalnim i multireligioznim društvima. Robovi i slobodnjaci, siromasi i bogataši, svi su težili stjecanju bogatstva, moći i socijalnoga statusa. Preljubništva, razvodi, pobačaji, obiteljska nasilja, neodgovorno roditeljstvo, pomama za zabavom i novcem predstavljali su kulturnu sredinu iz koje su dolazili novokrštenici i od koje su svoju djecu nastojali očuvati zreli kršćani. Roditelji su se često nalazili pred teškom odlukom je li bolje poslati svoju djecu u dobre škole i time im osigurati uspješne karijere ili ih očuvati od nemorala koje su tadašnji učitelji prakticirali sa svojim štićenicima. Zato su roditelji najozbiljnije shvaćali svoju dužnost da svojoj djeci prenesu vjeru i moral, kao i da im pruže primjer kreposnoga i pobožnoga življenja.

Kršćanski odgoj ne podrazumijeva da roditelji moraju sve znati. Oni su u svojoj dužnosti okruženi širom zajednicom Crkve, kao i obitelji. Najvažnije je da djecu nauče da mogu razaznati da im je Bog u središtu života, da je Kristovo otajstvo ono koje daje smisao i usmjerenje svemu što rade. Vjeronaučni sadržaj poprima svoje puno značenje tek kada je nacijepljen na osobno iskustvo unutarnjega života u odnosu na Boga i na druge ljude. Usmjeravanje na otajstvo Boga i na Isusova otajstva Utjelovljenja i Otkupljenja predstavlja srce pravoga kršćanskog odgoja. Istodobno, roditelji ne bi smjeli zanemariti da i sami napreduju na putu poznavanja vlastite vjere. Što je određeno znanje važnije, to je veća i naša obveza da ga steknemo. Neznanje onoga što je naša dužnost da naučimo i znamo u školi, na poslu, u prometu i drugdje predstavlja našu krivnju koja se u društvu sukladno sankcionira. Na sličan način, kada roditelji ne steknu, u skladu sa svojim mogućnostima, znanje o dobrim moralnim običajima i o istinama vjere, oni su krivi za vlastiti manjak toga najuzvišenijeg i najvažnijeg znanja koje čovjek može steći i o kome ne ovisi samo njihovo osobno spasenje već i spasenje njihove djece. To najvažnije znanje uključuje i spoznaju da vjernici ne vrše Božje zapovijedi tek njihovim izvanjskim opsluživanjem, već ih povrh svega vrše tako da žive u skladu s nakanom koju Bog ima kada nešto zapovijeda. Na taj se način razlikuju tri razine vršenja Božjih zapovijedi. Prva razina se tiče samoga zapovjeđenog čina, poput onoga da ne ubijemo ili ne ukrademo. Druga razina vršenja Božjih zapovijedi uključuje moralne kreposti. Riječ je o tome da ne ubijamo ili ne krademo zato što smo rasudili da je to zlo i zato što smo stekli ili dobili kreposti zahvaljujući kojima možemo kreposno živjeti. Treća razina se tiče nakane božanskoga zakonodavca. Ona se sastoji u tome da zapovijedi vršimo iz ljubavi prema Bogu. Zato je božanska ljubav krajnji cilj zapovijedi, odnosno vršenje zapovijedi se ispunja u ljubavi koju s vjerom i nadom dobivamo po daru Božje milosti.

Konkretno, temelj kršćanskoga odgoja je u tome da naučimo djecu da se klanjaju svome Bogu. Da otkriju njegovu prisutnost i moć te da je Bog zaista Bog, sa svime što to znači. Klanjanje omogućuje stjecanje stvarne autonomije. Autonomije u razlučivanju istine uslijed laži i zavodljivosti ovoga svijeta, i autonomiju u suđenju sudom Božjim o onome što je dobro a što zlo, a ne sudom slijepih i zavedenih ljudi. Zato je uz klanjanje Bogu važno hraniti svoju vjeru Božjom riječju. Ona bi u svakoj kršćanskoj obitelji trebala biti kao dio nasljedstva koje nas povezuje s našom tradicijom i koje se prenosi budućim naraštajima. Treće mjesto kršćanskoga odgoja su sakramenti i kršćanski blagdani koje slavimo sa zajednicom vjernika, Crkvom. Kršćanski odgoj nije usmjeren na obitelj kao na naravnu tvorevinu, već na Crkvu kao nadnaravnu zajednicu spašenika.

Biti kršćanski roditelji

Crkva pruža svojim članovima sredstva spasenja i rasta u svetosti. U svojoj mudrosti Crkva nikada nije idealizirala djecu kao nevina bića. Naša djeca su zasigurno manje grešna od nas, ali to ne opravdava nemare u odgoju. Djeca još nisu uspjela steći krepost razboritosti zahvaljujući kojoj znamo odabrati najbolja sredstva za postizanje dobroga cilja. Djeca su nadalje sklona ljutnji, taštini, samovolji, zavisti, osvetoljubivosti. Mogu patiti i od oholosti, lijenosti, neposluha, nemara i drugoga. Što su djeca mlađa, to je naporan put stjecanja kreposti lakši. I zato roditeljski nemari u odgoju uvećavaju i produžuju dječju patnju.

Jedna od najvažnijih lekcija kršćanskoga života koju djeca uče tako da promatraju primjer svojih roditelja, osobito svojih očeva, jest odgoj u pobožnosti. Roditeljska pobožnost u molitvi, sakramentalnom životu, poštovanju prema svećenicima i vlastitim roditeljima usmjerava djecu na putu pobožnosti i budi u njima težnju za Božjom blizinom i za krepostima. Djeca tako uče da je sam Bog njihovo pravo blago, i da je u stjecanju kreposti mudrost života i ures duše. Sveti Ivan Zlatousti je zapisao: „Trebamo paziti da djeci pružimo pobožnost i sve vrline, a ne srebro i zlato. Kod mladih ljudi ne bismo smjeli poticati ​​ ovisnost o bogatstvu i slavi, jer će ih porobiti. Stvarno je bogat samo onaj kome ništa ne treba.” Najbolja ostavština i blago koje možemo ostaviti svojoj djeci jest da ih naučimo da budu baštinici Božji i nasljedovatelji Kristovi u djelima milosrđa, osobito prema siromasima. Jer na taj će način naučiti stjecati istinsko, nepropadljivo blago Božje dobrote i milosrđa koje vodi u život vječni i njih i one kojima će jednoga dana svjedočiti o Božjoj ljubavi i zaštiti.

Biti kršćanskim roditeljima je najplemenitiji, ali i najodgovorniji zadatak. Zato je tijekom povijesti Crkve Djevica Marija pratila roditelje na njihovu putu nadahnjujući ih svojim primjerom, zagovarajući za njih kod Boga i vodeći ih svojim savjetima.

Objava Kršćanski odgoj (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dobro je istina

Prema tradicionalnom nauku Crkve, istina je ono što jest, zbilja stvari koju dosežemo vlastitim razumom ili Božjom objavom. Bog nas je stvorio s razumom kao duhovnom sposobnošću koja nam omogućava da dosegnemo zbilju stvari koja nadilazi ono što nam se samo pričinja. To znači da je istina neovisna o našem umu, odnosno da je objektivna i da je naš razum može dosegnuti. Ta zbilja, ta istina ne određuje samo stvari u njihovoj objektivnosti već ujedno tvori normu našega djelovanja, određuje ono što je dobro. Jer istina je nešto dobro, a dobro je nešto istinito. Moć kojom tražimo istinu naziva se razum, a moć kojom smo usmjereni k dobru, kojom težimo k dobru kao svojoj svrsi, kao k onome što nas privlači i pobuđuje našu ljubav naziva se… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba     

Objava Mladi, pobijedili ste Zloga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.