Premda je prosvjed bio miroljubiv, na kraju radnog dana skupina radnika nasrnula je na štrajkolomce, a policija je otvorila vatru ubivši dvojicu radnika.

To je potaknulo lokalne anarhiste da organiziraju novi skup 4. svibnja, tiskajući letke s porukom: „Radnici, naoružajte se i pojavite u punoj snazi!” Skup je započeo mirno, no pri kraju noći netko je bacio improviziranu bombu na policajca.

Policija je uzvratio pucanjem u gomilu, a do kraja noći poginulo je sedam policajaca i četiri radnika. Desetci su bili ozlijeđeni, a događaj je ostao upamćen kao masakr na Haymarketu.

Međunarodni dan radnika

Taj je događaj raspirio napetosti, pa je 1889. Međunarodna socijalistička konferencija proglasila 1. svibnja „Međunarodnim danom radnika” u spomen na masakr. Svake sljedeće godine 1. svibanj dobivao je sve veće značenje — nazvan je „Praznik rada” i korišten kao dan radničkih prosvjeda diljem svijeta.

1. svibnja 1894. u Clevelandu u državi Ohio izbili su novi nasilni neredi, što je Međunarodnu socijalističku konferenciju dodatno potaknulo na snažno zalaganje za prava radnika. Od tada se 1. svibanj kontinuirano koristio kao platforma za promicanje radničkih prava i postao je povezan s rastućim socijalističkim pokretom u Europi.

Šezdeset godina kasnije, usred Hladnog rata, papa Pio XII. prepoznao je rastuće napetosti u svijetu i nastojao suprotstaviti se nasilju vraćanjem kršćanskog dostojanstva rada. Na Trgu svetog Petra obratio se Kršćanskim udrugama talijanskih radnika 1. svibnja 1955. te ih pozvao da ne nasjedaju lažnim glasovima koji tvrde da je Crkva protiv radnika:

Koliko smo puta govorili i objašnjavali ljubav Crkve prema radnicima! Pa ipak, široko se propagira gnusna kleveta da je „Crkva saveznik kapitalizma protiv radnika!” Crkva, majka i učiteljica sviju, uvijek je iznimno brižna prema djeci koja se nalaze u najtežim uvjetima i dala je dragocjen doprinos postizanju poštenog napretka koji su već ostvarile razne kategorije radnika.

Kako bi još snažnije iskazao stav nasuprot rastućim radničkim pokretima, papa Pio XII. ustanovio je novi blagdan u crkvenom kalendaru, posvetivši 1. svibnja „Svetom Josipu Radniku”:

[Kao] Kristov namjesnik, želimo na ovaj dan, 1. svibnja, svečano potvrditi … dostojanstvo rada te nadahnuti društveni život i zakonodavstvo, utemeljene na pravednoj raspodjeli prava i dužnosti … [Odlučili smo] ustanoviti liturgijski blagdan svetog Josipa Radnika, odredivši ga upravo za 1. svibnja … jer ponizni nazaretski obrtnik ne utjelovljuje samo dostojanstvo radničke ruke … on je uvijek i zaštitnik vas i vaših obitelji.

Proglasivši ga katoličkim blagdanom, Pio XII. vratio je 1. svibnju kršćanski smisao. Kršćanskim radnicima prikazan je uzor za nasljedovanje u liku svetog Josipa i podsjetnik na njihovo dostojanstvo.

Naposljetku, Crkva je uvijek učila da radnici trebaju biti pravično nagrađeni za svoj trud, no poziva ih da se uteknu Josipu umjesto da nasilnim rušenjem društvenog poretka pokušavaju izboriti svoja prava.

Rad ima veliko dostojanstvo — ali nasilje ne opravdava sredstvo kojim se osiguravaju prava radnika.

Sveti Josipe Radniče, moli za nas!

Objava Zašto postoji blagdan svetog Josipa Radnika? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

PRIOPĆENJE

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine osjeća potrebu ponovno naglasiti svoja temeljna stajališta u vezi s aktualnim društvenim i javnim raspravama koje opterećuju odnose među narodima i vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini.

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine izražava duboko žaljenje zbog sadržaja i tona priopćenja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u kojem se, bez ikakvih konkretnih dokaza, Katoličku crkvu i neimenovane “crkvene krugove” dovodi u vezu s navodnim projektima podjele Bosne i Hercegovine.

Odbacujemo takve tvrdnje kao neutemeljene, neodgovorne i štetne za međureligijski dijalog i ukupne odnose u društvu. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, kroz Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine i svoje ustanove, dosljedno zagovara mir, pravdu, dijalog i jednakopravnost konstitutivnih naroda i građana, bez ikakvih skrivenih političkih agenda.

Posebno zabrinjava pokušaj da se povijesne tragedije i sudski utvrđeni zločini instrumentaliziraju za dnevnopolitičke obračune i diskreditaciju drugih vjerskih zajednica. Takva retorika ne doprinosi suočavanju s prošlošću, nego produbljuje nepovjerenje i nepotrebno podiže tenzije.

Bosna i Hercegovina je, sukladno svome ustavnom poretku proizašlom iz Daytonskoga mirovnog sporazuma, država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. Takvo ustavno uređenje nije puka formalnost, nego temelj stabilnosti, ravnoteže i mira. Nedopustivo je da se bilo kojem konstitutivnom narodu, neovisno o njegovoj brojnosti ili teritorijalnoj rasprostranjenosti, niječu, umanjuju ili preglasavanjem od strane većinskoga naroda oduzimaju prava koja mu pripadaju.

Velika je nepravda i nemoralno je svako nastojanje da se prava bilo kojega naroda relativiziraju, ograniče ili praktično onemoguće i predstavlja izravno odstupanje od daytonskog ustavnog okvira i otvara prostor novim nestabilnostima. Oduzimanje ili nijekanje prava ne može biti put prema pravednom društvu, nego vodi produbljivanju nepovjerenja i političkih napetosti.

U tom smislu, radi izgradnje društvene pravde i sloge Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine zahtijeva reformu svih loših zakona, posebice izbornoga, te osobito naglašava potrebu pune i dosljedne zaštite prava hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u Bosni i Hercegovini, uključujući njegovo legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost u svim institucijama i na svim razinama vlasti.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ostaje čvrsto opredijeljena za mir, dijalog, međusobno poštovanje i jednakopravnost svih naroda i građana. Istodobno, držimo da nema istinske jednakopravnosti bez dosljednoga poštivanja ustavne strukture zemlje i pojedinačnih i kolektivnih prava.

Pozivamo Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini i sve njezine predstavnike, kao i sve društvene čimbenike na odgovornost u javnom govoru, na suzdržanost od neprovjerenih tvrdnji te na iskren dijalog utemeljen na poštivanju ustavnoga poretka i dostojanstva svakoga naroda i svakoga čovjeka.

Bosna i Hercegovina ne treba nove optužbe i podjele, nego ozbiljan i iskren razgovor svih njezinih naroda i zajednica.

Katolička crkva će u tome i dalje sudjelovati otvoreno, jasno i bez skrivanja iza političkih konstrukcija.

Sarajevo, 29. travnja 2026.

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Objava BK BiH: Zahtijevamo reformu svih loših zakona, posebice izbornog pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevačka klasična gimnazija je otvorena za sve učenike i učenice bez obzira na vjeroispovijest i narodnost. Stoga pozivamo da nam se jave učenici 9. razreda koji se žele školovati u našoj Gimnaziji.

Učenicima i učenicama iz udaljenih mjesta osiguravamo adekvatan smještaj u đačkom Konviktu.
Svim svojim učenicima i učenicama Gimnazija osigurava besplatne udžbenike.

Za upis u Gimnaziju dostaviti sljedeće dokumente:

● Originalne svjedodžbe o uspjehu od 6. do 9. razreda OŠ

● Zahtjev za upis u I. razred – popunjava se pri upisu

● Rodni list

● Liječničko uvjerenje

Za prijavu u Konvikt:

● Zahtjev za prijem u Konvikt – popunjava se pri upisu

Za prijavu u Sjemenište:

● Zahtjev za prijem u Sjemenište – popunjava se pri upisu

Informacije

fra Stipo Alandžak – 063 448 117 (Gimnazija i Konvikt)
fra Josip Mrnjavac – 063 290 499 (Sjemenište)

Objava Upis u Franjevačku klasičnu gimnaziju i Sjemenište pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sve je počelo sada već daleke 2005. godine. Iako su se kroz godine generacije smjenjivale, a broj članova varirao – od rekordnih devedeset framaša 2008. godine do današnjih četrdesetak – žar je ostao isti. Posebno emotivan trenutak za župu bio je 19. listopada 2025., kada je uz obred Primanja i Obećanja Frama Podmilačje proslavila i svoj veliki 20. rođendan. Bio je to dan zahvale za svako prijateljstvo rođeno u bratstvu i za svaku milost primljenu u njemu.

Duh zajedništva u Podmilačju oduvijek se održavao i kroz razna natjecanja. Starije generacije framaša s ponosom se sjećaju vremena kada su dvorane odjekivale njihovim navijanjem i igrom. Frama Podmilačje godinama je bila jedna od najjačih Frama na sportskim susretima i raznim turnirima. No, nije se pobjeđivalo samo na terenu. Glazba je oduvijek bila neraskidiv dio našeg bratstva. Često se sjetimo naših nastupa na Framafestu, gdje su naši mladi glazbenici svojim glasovima i autorskim pjesmama svjedočili ljepotu poziva. Ta tradicija i danas živi kroz našu glazbenu sekciju i bend „Johana” koji svojom pjesmom animira svete mise i klanjanja, pretvarajući svaki susret u mali djelić neba.

Osim glazbene u našoj Frami aktivne su i druge sekcije. Humanitarna sekcija je naša najaktivnija sekcija. Oni su ti koji za Božić i Uskrs našim župljanima u potrebi dijele pakete pomoći. Ova sekcija uči nas kako je prava radost ona koju podijelimo. Članovi liturgijske sekcije tijekom svakog adventa prave i prodaju adventske i božićne vijence župljanima. Oni također čitaju na misama svake nedjelje i tijekom korizme na pobožnosti Put križa, te uređuju crkvu kada god je to potrebno. Nasljeđujući uspjehe starijih generacija i danas s istim žarom članovi sportske sekcije brane boje naše Frame na turnirima. Sport nas uči disciplini, ali i tome kako dostojanstveno prihvatiti i pobjedu i poraz.

Djelovanje framaša najviše dolazi do izražaja u tišini služenja. U prosincu 2025. godine sudjelovali smo i na manifestaciji „Advent u Jajcu” gdje su framaši našim građanima nudili razna slana i slatka jela. No, ono što je ovu manifestaciju učinilo posebnom jest njezin humanitarni karakter. Bili smo izrazito ponosni kada smo dio sredstava donirali udruzi „Vodopad ljubavi”, to nije bila samo financijska pomoć, već poruka djeci i roditeljima te udruge da u svojoj borbi nisu sami.

Vrhunac godine za svakog župljanina, a tako i za nas framaše, jest lipanj – mjesec kada se Podmilačje pretvara u duhovno središte cijele regije. Dok se deseci tisuća hodočasnika slijevaju prema našem svetištu, framaši postaju „produžena ruka” sv. Ive. Naša uloga u tim danima daleko nadilazi puko održavanje reda, mi smo tu da budemo prvi osmijeh koji hodočasnik sretne nakon dugog i napornog puta. Posebno smo ponosni na naš angažman s bolesnicima. Mnogi hodočasnici dolaze s teškim životnim križevima, tražeći utjehu i ozdravljenje. Naši framaši su tu da im pruže ruku podrške ili jednostavno slušaju njihovu priču. Osim izravne pomoći hodočasnicima, framaši su neumorni u pripremi samog svetišta. Od uređenja prostora oko crkve i vanjskog oltara, do prodaje suvenira, a svaki taj zadatak obavljamo s osmijehom na licu. Također, bliska suradnja sa svećenicima tijekom ispovijedi i svetih misa omogućuje nam da izbliza vidimo kolika je važnost sakramenata i zajedništva.

Nije rijetkost da framaši u tim danima rade od ranog jutra do kasno u noć, zanemarujući vlastiti umor. Gledajući rijeke ljudi kako odlaze iz Podmilačja utješeni i duhovno okrepljeni, znamo kako smo i mi ugradili mali kamenčić u taj mozaik milosti. To iskustvo služenja sv. Ivi ostaje urezano u srce svakog framaša dugo nakon što hodočasnici odu, podsjećajući nas kako je najveća čast zapravo biti sluga onima koji trpe.

Put mladog čovjeka pun je pitanja, a na tom putu framaše vjerno prate njihovi duhovni asistenti. Od fra Nikole Neimarevića, koji je od 2019. ponovno udahnuo život bratstvu nakon kratke pauze, pa sve do današnjeg duhovnog asistenta fra Antona Selitaja i župnika fra Filipa Karadže. Njihova podrška daje nam sigurnost, a njihovi savjeti mudrost.

Frama Podmilačje nastavlja svoju priču, nadamo se, još dugi niz godina. Kroz molitvu, igru, smijeh i rad, oni su živa razglednica svoje župe i najljepši ukras svetišta sv. Ive. Jer, kako sami kažu, biti framaš nije samo obveza – to je milost koja ti promijeni srce zauvijek.

(Ana Bagarić, predsjednica Frame Podmilačje)

Objava Frama Podmilačje: Dvadeset godina služenja pod zagrljajem sv. Ive pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Misno slavlje predvodio je nacionalni duhovni asistent Frame fra Antonio Baketarić, uz koncelebraciju četvorice svećenika. U svojoj propovijedi naglasio je važnost života svetog Franje, njegovog odnosa prema stvorenjima, te potaknuo mlada da unatoč uzburkanom moru i životnim nevoljama ne gube zanos i oduševljenje nasljedovanja i življenja za ideale.

Svetu misu animirao je zbor mladih župe Gračac, uz prisustvo framaša susjednih župa. Nakon svete mise nastavljeno je zajedničko druženje ispred crkve.

Ovo je zasigurno veliki događaj za našu župu, jer po prvi put imamo Framu.

(Marko Cvitković)

Objava Osnovana Frama Doljani pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Župa Komušina nalazi se u sjevernoj Bosni. Smještena je uz rijeku Usoru, a pripada općini Teslić u Republici Srpskoj. Prije rata ovaj kraj bio je pun naroda. Danas župa ima tek 120 stalnih žitelja. Većinom su to stariji ljudi i povratnici.

Prva pričest u župi nakon 14 godina

Stoga je prva pričest za ovu župnu zajednicu uistinu bio velik, pa čak i povijesni događaj. Prvopričesnica je bila Ana Babić.

Prva pričest posljednji put održana je prije 14 godina, točnije 27. svibnja 2012. Tada su prvopričesnice bile Janja Babić i Anabel Balukčić. Ova priča tim je zanimljiva i vrjednija jer je jedna od prvopričesnica prije 14 godina bila Anina starija sestra Janja.

„Od tada nije bilo prve pričesti jer, osim Anine obitelj, kod nas nema obitelji s djecom. Ana je treći razred osnovne škole, a njezina sestra je studentica“, kaže nam komušanski župnik, vlč. Boris Salapić.

Veliko slavlje za župu i obitelj

Na sam dan prve pričesti župnik je predvodio svetu misu.

„Danas je veliko slavlje u župnoj zajednici, kada naša prvopričesnica Ana Babić prvi put pristupa stolu Gospodnjemu i prima Presveto Tijelo Gospodina našega Isusa… Ana se za ovaj sakrament pripremala više godina, ovdje je marljivo učila i slušala te čekala današnji dan otvorenim srcem. Sretni smo svi, a posebno mama i sestra kao i oni koji nisu danas ovdje jer ih je prerani odlazak spriječio. Nadamo se da su s nama i da nas gledaju s neba“, rekao je na misi 12. travnja.

Naime, Anin otac Zoran preminuo je 2018. godine kada je ona imala oko dvije godine.

Na svetoj misi župnik je istaknuo ulogu majke i obitelji u odgoju i vjeri.

„Obitelj, posebno mama, ima pravo biti radosna u današnjoj sreći svoga djeteta jer je izvršila veliku zadaću koju joj je Bog povjerio, a to je odgoj djece u vjeri. Želio bih podsjetiti mamu, baku, djeda te rodbinu da je način na koji svi mi u obitelji i u župnoj zajednici svakodnevno prakticiramo svoju vjeru ono što će utjecati na našu djecu. Baka i djed se raduju djetetu koje se kao zora diže u život, dok se oni bliže kraju svoga puta. A roditelj sada ne osjeća teškoću i žrtve koju je podnio za svoje dijete jer je uspio.

Današnji dan sve pokriva i teškoće baca u zaborav. Štoviše, prvopričesnicom je posvećena cijela obitelj jer dolazi božanski Gost, a za župu je radost jer je ovo velika proslava Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu“, istaknuo je.

Župa nekada i danas

Koliko je velik ovaj događaj za župnu zajednicu govore statistički podaci. Stalnih župljana je 120 u 80 obitelji. Postoji i kategorija „privremenih“ župljana, onih koji u župi provode četiri do osam mjeseci godišnje. Takvih je u Komušini 19 u 10 obitelji.

„Prije rata župa je brojala 3315 župljana, katolika koji su za vrijeme Domovinskog rata svi morali izbjeći. Otišli su u razne zemlje – Hrvatsku, Sloveniju, Njemačku… Poslije rata se vratio jedan broj uglavnom starijih osoba“, kaže vlč. Salapić.

Župnik dodaje kako se broj od 120 vjernika održava već 10-ak godina.

„Oni koji su se prvi vratili, Božjim pozivom odlaze, a otprilike imamo po jednu-dvije obitelji, uglavnom su to umirovljenici, koji se vraćaju za stalno pa se tako taj broj održava“, objašnjava.

Ističe kako je jako puno onih koji u Komušinu dolaze nekoliko puta godišnje za Božić, Uskrs, Svi Svete, Veliku Gospu… Za njih ne postoji evidencija pa se ne zna koliko ih je. No, mnogi ipak obnavljaju i posjećuju svoje kuće.

Iz povijesti Komušine

Prvi spomeni ovog područja sežu daleko u prošlost. Vlč. Salapić ističe kako su novija istraživanja otkrila da se Gospina slika prvi put spominje 1768. godine u izvješću biskupa fra Marijana Bogdanovića, koji je obilazio župe. Tada se spominje i crkva.

Dodaje kako se Komušina kao mjesto prvi put spominje 1489. godine u defterima (op. koristi se i naziv tefteri). To su porezni zapisi stanovništva u Bosni i Hercegovini koje je radila turska uprava.

„Turska uprava ovdje se koristila arabicom, arapskim pismom koji dosadašnji autori, koji su se bavili Komušinom, nisu poznavali, ali se u novije vrijeme prevode ti dokumenti. Tako je otkriveno da se Komušina spominje u defterima turske uprave daleke 1489.“, dodaje.

Ono što je bitno istaknuti iz povijesti župe jest da su njeni žitelji protjerani tijekom Domovinskog rata u BiH. Prema podacima, u obrani Komušine i hrvatskih mjesta u općini Teslić svoje živote je dalo 60, a ranjeno 220 branitelja.

Najveće Marijansko svetište

Ono po čemu je župa najpoznatija jest da se u njoj nalazi najveće marijansko svetište u Bosni – Nadbiskupijsko marijansko svetište Gospe Kondžilske.

„Svetište je naširoko poznato, a središnji lik ili, možemo reći, naše najveće blago uz gospoda Isusa, koji je prvi domaćin u svakoj crkvi, jest slika Gospe Kondžilske“, kaže nam vlč. Salapić.

Slika potječe s kraja 16. stoljeća i djelo je venecijanskog umjetnika slikarstva. U Komušinu je došla u posebnim okolnostima.

Slika se, pojašnjava župnik, prvotno nalazila u jednom drugome mjestu koje se zove Mrkotić. Ono je od Komušine udaljeno oko pola sata i nalazi se u općini Tešanj. U to vrijeme tamo se nalazila jedna crkva i u njoj Gospina slika.

„Međutim, uslijed tih povijesnih zbivanja, odnosno osvajačkih ratova crkva je srušena. Ali je jedna obitelj mještana (op. a. muslimanska obitelj) tu sliku uzela i stavila u svoj ambar i tako je sačuvala. I ta obitelj je odgovorno i čestito sliku čuvala. Ipak se za to doznalo te je jedan islamski učenjak šeh (op. služba u islamu) savjetovao obitelj da sliku dadne nekoj katoličku crkvi, kojoj ona i pripada“, govori vlč. Salapić.

Obitelj je poslušala savjet. U to vrijeme (prije oko 200/300 godina) crkva u Komušini bila je najbliže tome selu gdje je živjela obitelj te je dogovoreno da slika dođe tamo.

„Ljudi odavde odlaze u to mjesto i za određenu ‘sumu’ sliku otkupljuju i donose je u Komušinu. Tako se u Komušini formira svetište zahvaljujući dolasku slike Gospe, koju zovemo slika Gospe Komušanske ili Gospe Kondžilske. Oba naziva su ispravna zato što prvi označuje mjesto i župu (širi pojam), a drugi zavjetno brdo na kojemu se nalazi svetište“, pojašnjava župnik.

Život u Komušini

Ovo svetište danas posjećuju mnogobrojni hodočasnici. Središnja proslava jeste za Veliku Gospu 14. i 15. kolovoza kada se redovito okupi oko 30 tisuća hodočasnika. Slika se tada, po zavjetu predaka, iz crkve u Komušini nosi na brdo Kondžilo, gdje se nalazi svetište i udaljeno je tri kilometra od župne crkve. Formira se velika procesija, moli se krunica i pjevaju marijanske pjesme. Kada slika stigne u svetište, slavi se sveta misa nakon koje se procesija ponovno vraća u župnu crkvu gdje se tijekom cijele godine čuva slika Gospe Kondžilske.

Osim za Veliku Gospu, slika se u procesiji na Kondžilo nosi i za neke druge velike dane. Jedan takav je Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije koje se uvijek organizira zadnji petak i zadnju subotu Gospinog mjeseca svibnja. Okupljaju se stotine mladih iz cijele nadbiskupije, a organiziran je bogat duhovni program. Ove godine održat će se 55. po redu Dan mladih.

Uz Veliku Gospu i Dan mladih, postoji i zahvalno hodočašće koje se održava u listopadu, točnije zadnju subotu toga mjeseca. Tada se u Komušini najviše okupljaju vjernici iz usorskog i žepačkog kraja, ali i mnogi iz Središnje Bosne kako bi zahvalili Gospi.

Osim velikih hodočašća, svakodnevno župu obilaze razne hodočasničke grupe, posebno iz drugih dijelova BiH, Hrvatske i Slovenije. Župnik tu ističe dobru suradnju sa Zdravstveno-turističkim centrom Banja Vrućica gdje redovito dolaze gosti iz susjednih država pa tako posjete i Gospino svetište.

Zaključno

Ova nekada velika zajednica kroz povijest je, kao i cijela BiH, doživjela brojne nedaće. Domovinski rat zadao je veliki udarac. I kada su svi mislili da je gotovo, nesalomljivi duh komušanskog čovjeka, uz blagoslov Gospe, vratio se na svoje ognjište.

Taj duh danas najbolje je oslikan upravo u liku malene Ane, čija se obitelj unatoč svim teškoćama nikada nije predala, a njena prva pričest donijela je radost i nadu u bolje i sretnije sutra cijeloj zajednici.

(Magdalena Bilkić Barić)

Objava Prva pričest u župi Komušina nakon 14 godina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Susret je započeo euharistijskim slavljem u sarajevskoj katedrali Srca Isusova koje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s kardinalom Vinkom Puljićem, nadbiskupom vrhbosanskim u miru, vojnim ordinarijem u Bosni i Hercegovini mons. Mirom Relotom, OFM te uz koncelebraciju brojnih svećenika među kojima su bili provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić i generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić.

Liturgijsko pjevanje animirali su svi nazočni svaćenici uz orguljarsku pratnju vlč. Marka Stanušića.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Vukšić podsjetio je na evanđeoski prizor uskrsloga Krista koji učenicima dolazi usred njihova straha te im daruje mir.

“Draga braćo svećenici, zahvalni smo uskrslom Gospodinu Isusu što svojim dolaskom među učenike nalazi načina kako ih ohrabriti, otvoriti zaključana vrata zbog njihovih strahova i darovati im mir. Hvala mu što među svoje učenike ponovno dolazi također svaki put kad se vrši Euharistijsko slavlje, što se ukazuje pod prilikama kruha i vina i spreman je otvoriti vrata duša, zatvorena grijehom i strahovima, i osloboditi ih istim pozdravom: Mir vama!“, kazao je nadbiskup Tomo te pozvao okupljene da mole da Krist „ključem svoga milosrđa“ otvori njihove duše kako bi u njima ojačao njegov mir.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup Vukšić je srdačno pozdravio okupljene svećenike zahvalivši im za dolazak i sudjelovanje na Saboru, ali i za njihovo svakodnevno služenje i svjedočenje narodu Božjemu. Polazeći od naviještenih biblijskih čitanja, osobito odlomka iz Evanđelja po Ivanu (Iv 3,16-21), istaknuo je temeljnu istinu kršćanske vjere: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, naglasivši kako je upravo ljubav Božja razlog utjelovljenja Sina Božjega.

„Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“, podsjetio je nadbiskup, pojasnivši kako je program Kristova djelovanja, a time i svećeničke službe, usmjeren na spasenje svijeta. Naglasio je da se to spasenje ostvaruje vjerom u Sina Božjega te življenjem istine i dobra, pri čemu vjera u „Svjetlost koja je došla na svijet“ i činjenje djela koja nisu zla predstavljaju temeljna pravila kršćanskog života.

Govoreći o odnosu svjetla i tame, istaknuo je kako se u moralnom smislu razlikuju oni koji žive u svjetlosti od onih koji se opredjeljuju za tamu, dodavši kako je riječ o trajnoj stvarnosti čovjekova života i svijeta.

U drugom dijelu propovijedi, osvrćući se na odlomak iz Djela apostolskih (Dj 5,17-26), nadbiskup Vukšić istaknuo je primjer apostola koji, unatoč progonima, ostaju vjerni svom poslanju. „Poruka je nama prezbiterima: Ako je Isusov apostol i njegov svećenik, po naravi svoje službe, ‘drugi Krist’ u svijetu, također kušnje križa i nerazumijevanje okoline su barem ponekad sastavni dio i njihova poslanja“, kazao je, dodavši kako svećenik treba ostati vjeran Božjoj volji i u izazovima.

Ukazao je i na dvoličnost predstavnika vlasti koji mijenjaju ponašanje prema apostolima ovisno o okolnostima, nasuprot postojanosti apostola, iz čega proizlazi pouka o važnosti duhovne slobode i neovisnosti u naviještanju Evanđelja.

Zaključno je istaknuo kako je temeljna poruka Kristova poslanja „da se svijet spasi“, naglasivši da je to ujedno sadržaj i svrha djelovanja Crkve i svakog svećenika. „Budući da je Bog toliko ljubio svijet, također svećenik, koji je ‘drugi Krist’, treba ljubiti svijet i zemlju, njihove sinove i kćeri, prostore, ljepote, rane, izazove i muke“, poručio je nadbiskup, potaknuvši svećenike da ne osuđuju svijet, nego da ga, slijedeći Kristov primjer, strpljivo i milosrdno prosvjetljuju.

Radni dio Sabora nastavljen je u dvorani Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije. Na samom početku pozdravne riječi uputili su nadbiskup Vukšić i provincijal fra Zdravko Dadić.

Pozdravljajući okupljene, nadbiskup Vukšić izrazio je radost zbog zajedništva i susreta te zahvalnost za doprinos svećenika životu Crkve: „Draga braćo, još jednom najsrdačniji pozdrav svima koji ste došli. Radujemo se vašemu dolasku, radujemo se molitvi koju smo obavili i vašim doprinosima koje ćemo čuti nakon izlaganja. S molitvom da dragi Bog blagoslovi ovo naše okupljanje i sa zahvalnošću, kao što sam u katedrali kazao, za sve one doprinose, sudjelovanja i molitve koje su naša braća, a i mi mnogi možda i od početka do danas, dali i darovali na ovim našim susretima.“

U kontekstu jubileja istaknuo je i obljetnicu povezanu sa svetim Franjom: „Ovo je prigoda, s obzirom da se nalazimo u jubilarnoj godini od smrti svetoga Franje, da braći fratrima najsrdačnije čestitamo osam stotina godina i da Bog da svi do jednog po uzoru svetoga Franje postali sveti i nasljedovali Kristov primjer. Ne mora baš u obliku rana, ali u obliku svetosti neka bude.“ Zahvalio je pritom franjevcima za njihov doprinos: „Neka sve to traje s Božjim blagoslovom, naravno uz veliku zahvalu za doprinos u pastoralnom djelovanju i uopće ustrojstvu naše nadbiskupije.“ Na kraju je zahvalio i predavačima te sudionicima: „Naravno, zahvaljujem i predavačima koji će nam se danas obratiti svojim izlaganjima, prosvijetliti nas svojim idejama i naravno svima koji će poslije toga, u mjeru koji to bude moguće i bude bilo vremena, iznijeti svoja zapažanja.“

Riječi pozdrava uputio je i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić istaknuvši važnost zajedništva i nadahnuća svetim Franjom: „Preuzvišeni nadbiskupe Tomo, uzoriti kardinale Vinko, dragi biskupe fra Miro, dragi generalni vikaru Slađo, draga braćo svećenici, ja vas lijepo i od srca pozdravljam. Ja sam htio, zapravo dok vas sve pozdravljam, skrenuti pozornost da je ovo jubilejska godina svetoga Franje, pa je dobra prigoda da u vašim promišljanjima imate pred sobom lik svetoga Franje, čovjeka koji je neizmjerno ljubio Krista, koji je neizmjerno ljubio svakog čovjeka i sva stvorenja.“

Naglasio je i aktualnost franjevačke poruke: „To je ono što je zapravo u ovom trenutku u svijetu u kojem se mi nalazimo možda i najvažnije, da smo međusobno braća, i evo želim da se upravo u našoj Vrhbosanskoj nadbiskupiji osjeti  to zajedništvo.“ Ujedno je podsjetio na događaje vezane uz jubilej: „Skrećem pozornost da je samostanska crkva u Gučoj Gori proglašena posebnom crkvom u ovoj jubilejskoj godini. Završetak jubilejske godine svetog Franje će također biti u Gučoj Gori na svetog Franju.“ Pozvao je svećenike na sudjelovanje: „Govorim zato što bi bilo dobro da svi oni koji mogu taj dan odvojiti, da dođu u Guču Goru da zajednički proslavimo tu jubilejsku godinu na završetku. A misu će predvoditi naš nadbiskup, to je onda prigoda za još jedan ovakav svećenički ‘sabor’ u ovoj godini.“ Na kraju je sudionicima poželio plodonosan rad: „Ja vam želim uspješan rad na ovom svećeničkom Saboru.“

U nastavku radnog dijela Sabora o temi „Izjave i odluke Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije“ izlagao je doc. dr. Ljubo Zadrić koji je teološki predstavio sadržaj sinodskog dokumenta naglasivši da njegova jasnoća proizlazi iz trostruke službe Crkve – navjestiteljske, posvetiteljske i upraviteljske – utemeljene na Kristovoj proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj službi. Istaknuo je kako dokument polazi od gesla „Sve obnoviti u Kristu“ te od vjere cjelokupnog Božjeg naroda, naglašavajući zajedničku odgovornost svih vjernika u poslanju Crkve.

Govoreći o prvom dijelu dokumenta, posvećenom službi naviještanja,  vlč. Zadrić je istaknuo da je temelj crkvenog života i djelovanja navještaj Isusa Krista, pri čemu vjera i evangelizacija ne mogu biti shvaćene kao osobni projekt, nego kao sudjelovanje u zajedništvu koje vjeruje, svjedoči i ispovijeda. Posebno je naglasio važnost zajedništva i suodgovornosti, pastoralne brige za obitelj, katehetske formacije te nužnost prisutnosti Crkve u digitalnom prostoru, upozorivši na potrebu odgovornog i pripravljenog djelovanja u javnosti.

U izlaganju o službi posvećivanja i upravljanja istaknuo je središnje mjesto euharistije i sakramenata u životu Crkve kao i važnost župe kao temeljne zajednice vjernika. Ukazao je i na izazove s kojima se nadbiskupija suočava, osobito u pogledu demografskih promjena i potrebe restrukturiranja župa, naglasivši kako je nužan zajednički i odgovoran pristup u organiziranju pastoralne skrbi. Zaključno je upozorio da sinodski Dokument, iako bogat poticajima i smjernicama, traži konkretno zauzimanje svih – biskupa, svećenika i laika – kako bi predložene inicijative zaživjele u praksi.

U nastavku izlaganja o sinodskom dokumentu, njegov pravni vid predstavio je izv. prof. dr. Ilija Marković istaknuvši da „pravna snaga sinodskih odluka ne izvire iz glasovanja u sinodskoj dvorani, nego iz pastirskoga autoriteta biskupa i čina službenoga proglašenja“, podsjetivši kako je Sinoda, nakon dvanaestogodišnjeg hoda od savjetodavnog procesa postala dio krajevnoga prava koje je stupilo na snagu na svetkovinu Rođenja Gospodnjega 2025. godine. Naglasio je da dokument integrira pravne norme u teološko-pastoralni okvir slijedeći trostruku službu Crkve – naviještanja, posvećivanja i upravljanja – te da „dok ‘izjave’ donose doktrinarno čitanje i promišljanje stvarnosti mjesne Crkve, ‘odluke’ usmjeravaju vjerničku i kleričku praksu prema autentičnijem crkvenom djelovanju“, uvijek imajući za cilj „ostvarenje vrhovnoga zakona Crkve – spasenje duša (salus animarum)“.

Govoreći o konkretnim pravnim odredbama, istaknuo je kako dokument razlikuje stroge pravne norme, programatske smjernice i pastoralne poticaje, pri čemu formulacije poput „Neka se…“ ili „Poziva se…“ ne umanjuju njihovu obvezatnost, nego ih smještaju u širi pastoralni kontekst. U području službe naviještanja naglašena je obveza trajne formacije svećenika, zabrana neprimjerenog svjetovnog angažmana te potreba pravnog uređenja odnosa s redovničkim zajednicama i odgovornog djelovanja u digitalnom prostoru. U službi posvećivanja izdvojio je normiranje sakramentalne prakse – od obvezne priprave za sakramente, preko liturgijskog dostojanstva ženidbe, do zaštite euharistijske žrtve – istaknuvši kako se „crkvena praksa jasno razgraničuje od neovlaštenih i pastoralno upitnih oblika djelovanja“. U dijelu o upravljanju naglasio je obvezu osnivanja nadbiskupijskog Ureda za pastoral, uvođenje financijske discipline te jasnije vrednovanje i uključivanje vjernika laika u crkvene službe.

Zaključno je poručio da dokument predstavlja „dovršen i cjelovit okvir krajevnoga prava“, ali i trajni pastoralni poziv, naglasivši kako „formalno poznavanje normi tek je polazište“, dok će se njegova prava snaga očitovati tek u konkretnoj primjeni u životu nadbiskupije, „u autentičnome slavljenju otajstava, razboritome upravljanju župom i radosnome uzajamnom služenju klerika, Bogu posvećenih osoba i vjernika laika“.

Pastoralni vidik sinodskog dokumenta predstavio je dr. sc. Ante Vrhovac istaknuvši da je riječ o „sredstvu i putokazu u ostvarivanju pastoralnog djelovanja Vrhbosanske nadbiskupije i vlastitog poslanja svakog njezinog vjernika“, pri čemu pastoral ne promatra prvenstveno kao program, nego kao darivanje života. „Pristupam riječi pastoral kao davanju života, a ne programa. Isus Krist reče za sebe da je pastir dobri koji daje život za svoje ovce, i to život u izobilju“, kazao je dodajući da svako pastoralno djelovanje mora biti usmjereno na konkretne osobe i njihovo sudjelovanje u životu Crkve.

Govoreći o adresatima pastorala, istaknuo je da sinodski dokument obuhvaća čitav narod Božji – laike, posvećene osobe i prezbitere – s posebnim naglaskom na obitelji, mlade, starije i bolesne, kao i na različite društvene skupine i osobe na rubovima. Naglasio je potrebu jačanja pastorala zvanja te većeg uključivanja laika u život Crkve kao i važnost usklađenog djelovanja redovničkih zajednica s nadbiskupijskim programima. Posebno je izdvojio trajnu formaciju svećenika istaknuvši da ona „pomaže uvijek iznova otkrivati vlastiti identitet, jačati vjernost službi, produbljivati smisao poziva te usavršavati pastoralnu ljubav“.

U nastavku je naglasio temeljna obilježja pastorala koja proizlaze iz dokumenta, ističući „pedagogiju praćenja, tj. strpljive i zauzete blizine kroz prisutnost pastira u raznim razdobljima i situacijama života vjernika“ kao i potrebu aktivnog uključivanja laika kao „punopravnih nositelja pastoralnog djelovanja“. Time se, kako je rekao, ostvaruje prijelaz s „servisnog“ na evangelizacijski pastoral koji potiče osobni susret s Kristom i zajedništvo. Zaključno je podsjetio da, unatoč mogućim nedostatcima, dokument ostaje vrijedan putokaz,jer „ako Bog može sa svakim od nas kao nedostatnim oruđem u svojim rukama ipak djelovati, onda i mi možemo i s ovim dokumentom, iako nedostatnim, ipak davati drugima Kristov život“.

U završnom dijelu uslijedilo je izlaganje vlč. Josipa Markovića na temu „Digitalizacija župne administracije“ u kojem je predstavio konkretan projekt digitalne transformacije administrativnog rada u župama. Naglasio je kako digitalizaciju ne treba promatrati kao tehnološki izazov, nego kao sredstvo koje olakšava svakodnevni pastoralni i administrativni rad, ističući da se desetljećima rad temeljio na knjigama, bilježnicama i ručnom vođenju evidencija.

U tom kontekstu predstavio je gotovo dovršenu aplikaciju zamišljenu za primjenu na razini cijele Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Sustav bi obuhvaćao vođenje matica u digitalnom obliku, izdavanje potvrda, evidenciju sakramenata, upravljanje matičnim podacima obitelji i pojedinaca te financijsko poslovanje, osobito u zahtjevnijim razdobljima pastoralne godine.

Istaknuo je kako je cilj aplikacije rasteretiti svećenike i unaprijediti preglednost i učinkovitost rada, počevši od jednostavnih zadataka poput čitljivosti dokumenata, čime bi se izbjegle poteškoće koje nastaju pri tumačenju rukom pisanih zapisa, a u konačnici omogućilo suvremenije i sustavnije upravljanje župnom administracijom.

Nakon izlaganja uslijedila je rasprava u kojoj su sudionici iznijeli svoja promišljanja i iskustva.

Program je moderirao mons. Slađan Ćosić, a susret je zaključen zajedničkim ručkom u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.

Objava Održan XXXII. Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sudionici prosvjeda poslali su snažnu poruku i simboličnim činom na terenu, rasporedivši se tako da su svojim tijelima ispisali riječ “NE”, jasno izražavajući protivljenje nastavku radova.

Današnje okupljanje uslijedilo je nakon što su mještani prije nekoliko dana fizički blokirali radove i zaustavili tešku mehanizaciju, tvrdeći da se na terenu izvode zahvati koji nadilaze ranije najavljena geološka istraživanja.

Prema ranijim navodima predsjednika Planinarskog društva “Cincar” Darka Laštre, na terenu su angažirani teški strojevi, zbog čega mještani sumnjaju kako je riječ o pripremi pristupnih putova, odnosno početku ozbiljnijih građevinskih radova.

Ističu kako institucije reagiraju presporo, zbog čega su, kako navode, bili primorani sami izaći na teren i pokušati zaustaviti radove.

Jedan od ključnih razloga nezadovoljstva, tvrde organizatori, jest izostanak javne rasprave o projektu, kao i činjenica da koncesijsko područje obuhvaća i privatno zemljište.

Upozoravaju i kako projekt prelazi administrativne granice, odnosno da zahvaća i područje Livna, koje, prema njihovim riječima, nije odgovarajuće uključeno u proces odlučivanja.

Zbog svega navedenog, mještani traže žurnu reakciju nadležnih institucija i potpunu provjeru zakonitosti svih izdanih dozvola i koncesija.

Današnji prosvjed protekao je mirno, ali uz jasnu poruku da lokalno stanovništvo neće odustati od protivljenja projektu.

Organizatori su najavili kako će i u idućim danima nastaviti aktivnosti na terenu, sve dok se ne razjasne sve okolnosti povezane s izgradnjom vjetroelektrane Čadilj.

Objava “NE” izgradnji vjetroelektrane Čadilj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo su posjetili dvorac Gutenberg u mjestu Balzersu. Fra Zlatko Ćorić, misionar HKK Chur poželio je gostima dobrodošlicu na prostore svoje misije i predstavio im taj dvorac. On je predvodio svetu misu u katedrali sv. Florina (podignuta 1874., postala je katedralom 1997.) u Vaduzu u 10.30 sati. Koncelebrirali su fra Iko Skoko i fra Vlado Buntić. Julijan i Vesna Ivelj obilježili su 33. obljetnicu braka. Nakon mise u katedrali su bila dva kraća izlaganja. Gospođa Inge Bϋchler govorila je o karitativnom radu u Lihtenštajnu, te posebno o povezanosti vodećih ljudi Kneževine s Međugorjem. Blagica Alilović je govorila o Kneževini, te o ljudima i životu u njoj. 

Nakon duhovnog dijela slijedio je kulturni dio. Posjetili su Nacionalni muzej, koji prikazuje povijest, kulturu i prirodu Kneževine. Na povratku bio je organiziran ručak u restoranu Flora i posjet poslovnom centru u Landquartu. 

Objava Izlet Emaus u Kneževinu Lihtenštajn pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Nikola je u homiliji govorio na temu „Koga tražimo?“. Mi kršćani u životu tražimo Krista. Sv. Ante Padovanski je u svome životu pronašao Krista i slijedio ga svim svojim bićem. Pozvao je vjernike koji su sudjelovali na pobožnosti i svetoj misi da  poput sv. Ante slijedimo Krista. 

Ove godine Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji slavi 100. obljetnicu utemeljenja. 

Objava Kustos fra Nikola Pašalić predvodio sv. misu u Zűrichu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.