Priznanja su im u subotu 17. listopada uručena u ime grada Ostrogona i Franjevačke srednje škole s internatom „Sveti Anto“. Svečanost je održana u prisustvu fratara, profesora, učenika i djelatnika škole, a priznanja je uručio ravnatelj Vajk Bahindi.

Priznanje je dodijeljeno za doprinos međusobnom upoznavanju, razumijevanju i suradnji učenika i profesora franjevačkih škola koje njeguju isti franjevački identitet. Posebno je istaknut doprinos međunarodnoj suradnji između Bosne i Hercegovine i Mađarske, Visokog i Ostrogona, kao i njegovanju zdravog sjećanja na zajedničku franjevačku i državnu prošlost.

Ova današnja suradnja među franjevačkim školama ujedno je nastavak višestoljetne franjevačke povezanosti Bosne i Mađarske. Još u ranijim razdobljima mladi franjevci iz Bosne odlazili su na studije i obrazovanje na mađarska učilišta, među kojima je bilo i ono u Ostrogonu. Znanje i iskustva stečena u Mađarskoj potom su se vraćala u Bosnu i ugrađivala u franjevački odgoj, obrazovanje i djelovanje. Današnji susreti učenika i profesora zato predstavljaju nastavak jedne dublje tradicije povezivanja franjevačkih sredina.

U obrazloženju priznanja posebno se vrednuje i stvaranje profesionalnih i osobnih veza koje nadilaze granice pojedinih škola i država. Upravo kroz susrete učenika i profesora, razmjenu iskustava i zajedničke aktivnosti, franjevačke škole grade prostor za bolje upoznavanje, razumijevanje i prijateljstvo.

Ravnatelj Vajk Bahindi istaknuo je važnost takvih susreta i suradnje za očuvanje franjevačkog identiteta, ali i za povezivanje mladih ljudi iz različitih zemalja. Naglasio je da veze koje se stvaraju među učenicima i profesorima imaju vrijednost koja nadilazi jedan susret ili pojedinačni projekt, jer stvaraju trajne profesionalne i osobne odnose te pridonose boljem razumijevanju zajedničke prošlosti i sadašnjosti.

Priznanja fra Antoniju Baketariću i Robertu Kepiću posebno su značajna i zato što su profesori geografije i biologije, područja koja prirodno otvaraju prostor za upoznavanje različitih krajeva, ljudi, kultura i prirodne baštine. Njihovo priznanje nije samo osobno priznanje njihovom radu, nego i priznanje Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, njezinim učenicima, profesorima i djelatnicima te vrijednostima koje škola godinama promiče kroz odgoj i obrazovanje.

Svečanost u Ostrogonu još jednom je potvrdila da franjevačka obrazovna tradicija može biti snažan most između ljudi i naroda. Povezanost Visokog i Ostrogona tako se nastavlja graditi kroz učenike i profesore, zajedničke vrijednosti, prijateljstva i suradnju koja ima međunarodni karakter.

Objava Fra Antonio Baketarić i Robert Kepić dobitnici priznanja u Ostrogonu u Mađarskoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Monografija je svečano predstavljenja u utorak, 13. listopada u crkvi sv. Ante Padovanskog, a o samoj knjizi govorili su umirovljeni beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar i prof. dr. Stipo Kljajić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Uz brojne vjernike, goste, predstavnike Srpske pravoslavne Crkve, svečanost predstavljanja monografije svojim prisustvom uzveličali su kardinal Ladislav Nemet, beogradski nadbiskup i metropolit, mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i trajni apostolski upravitelj trebinjsko–mrkanjski, mons. Fabijan Svalina, srijemski biskup, fra Zdravko Dadić, provincijal, tridesetak braće franjevaca iz same provincije, svećenici Beogradske i Đakovačke nadbiskupije, dok je u ime Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Srbiji nazočio zamjenik veleposlanika dr. Ivan Zeko Pivač, a u ime Hrvatskog nacionalnog vijeća Marin Piuković te u ime Gradske općine Zvezdara zamjenik predsjednika općine Radoica Svorcan.

Predstavljajući samu monografiju i govoreći o odnosu povijesti i historije te njihovom značenju, prof. Kljajić je istaknuo kako mnogi misle da su ta dva pojma sinonimi, no da oni ne označavaju istu stvarnost, već da povijest treba gledati kao ono što se doista zbilo, a historiju kao istraživanje, tj. izučavanje o tim stvarnim događajima. Dodao je kako se svaki povijesničar, ali i svaki čovjek, izučavajući povijest susreće s poteškoćom istinoljubivosti, ali i fragmentarnosti. Postavio je pitanje žele li upravo svi koji se bave prošlošću kroz istinoljubivost doista znati što se dogodilo ili je ta želja opterećena najčešće ideološkim i političkim ograničenjima te može li se zbog nedostataka podataka – fragmentarnost – zadobiti potpuna i cjelovita slika svih povijesnih činjenica i događaja. Naglasio je kako autori ove monografije, premda su se bavili poviješću, istu su nastojali objektivno i istinito prikazati bez obzira na brojne nedostatke u pronalaženju podataka, a posebice u nedostatku zapisa samostanskih kronika. Posebno je istaknuo kako su autori opisom i onih malenih događaja u proteklih stotinu godina povijesti franjevačkog samostana i župe u Beogradu uspjeli vjerno prikazati život, djelovanje i rad franjevaca u Beogradu.

Nadbiskup Hočevar, kao svjedok gotovo četvrt stoljeća obnovljene franjevačke prisutnosti u Beogradu, zahvalio je franjevcima na svjedočenju „serafske“ ljubavi sv. Franje podsjetivši na pravo i valjano čitanje znakova vremena posebice u gradu koji spaja istok i zapad, sjever i jug, koji se nalazi na ušću rijeke Save i Dunav gdje se nekada i nalazio franjevački samostan do osmanlijskog osvajanja Beograda. Naglasio je kako elementarnost konkretnog života franjevaca koji donosi sama monografija jest upravo najrječitija premda je i sam, kako je rekao, očekivao da će na izradi monografije raditi „veliki“ povijesni stručnjaci. Uz franjevački karizmatski duh koji su unijeli u sam Beograd, ali i cijelu Beogradsku nadbiskupiju, nadbiskup Hočevar je naglasio da su franjevci ostavili i veliki trag u umjetnosti i sakralnoj baštini Beograda gradeći upravo crkvu sv. Ante Padovanskog koja je djelo slovenskog arhitekta Jožeta Plečnika, a u kojoj je sama monografija i predstavljena. Dotaknuo se i tolikih međusobnih odnosa i susreta u samoj crkvi i samostanu rekavši kako i danas postoji nada da će na samom Balkanu „zavladati snaga pomirenja i stvaralačke konstruktivnosti“ što je franjevački duh na ovim prostorima kroz povijest to već i potvrdio.

Riječi zahvale svima, a ponajprije beogradskim franjevcima gvardijanu i župniku fra Iliji Alandžaku, vikaru samostana i župe prof. dr. Ivanu Šarćeviću te ekonomu samostana prof. dr. Benediktu Vujici, kao i svim autorima same monografije, ali i okupljenima, izrekao je provincijal Dadić. Naglasio je kako stoljeće obnovljene franjevačke prisutnosti u Beogradu nije samo povijesna činjenica već da je ono ponajprije „svjedočanstvo ustrajnosti, vjernosti poslanju i spremnosti da se, u duhu sv. Franje Asiškoga, bude blizu čovjeku, da se gradi mir i da se njeguje susret među ljudima različitih iskustava, kultura i vjerskih pripadnosti“. Izrazio je vjeru da je upravo odgovor franjevaca na sve izazove mjesta i vremena u kojem se nalaze sadržan u samom franjevačkom pozivu da oni sami budu „ljudi vjere i nade, ljudi dijaloga i mira, ljudi koji ne odustaju od dobra niti onda kada ono zahtijeva strpljivost, žrtvu i ustrajnost“.

Riječi zahvale uputio je i sam gvardijan Alandžak, rekavši kako su franjevci ovom monografijom na skroman način pokušali prikazati da „sadašnjost nikada nije naš cilj: prošlost i sadašnjost naša su sredstva; samo je budućnost naš cilj“. Program su glazbeno obogatili Muški ekumenski zbor, Stefan Simonovič, Višnja Dimitrijević i Slovenska pojoča družba.

Sama monografija djelo je četvorice autora koji su život i rad franjevaca sagledali kroz četiri vidika. O samim povijesnim događajima pisao je dr. Vujica, a sve franjevce koji su djelovali u samostanu i župi prikazao je fra Tomislav Brković, dok je o umjetničkom značenju crkve sv. Ante pisao gvardijan Alandžak, a o važnosti i bogatstvu gajenja crkvenoga pjevanja kroz razne zborove župljanin Ivan Debeljak. Monografiju je uredio dr. Šarčević, dok su recezenti prof. Kljajić i Jozo Džambo, a grafički ju je oblikovao Branko Ilić. Otisnuta je u Caritasovoj tiskari u Valjevu, dok je njezinu realizaciju financijski potpomogao Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Prije samoga predstavljanja monografije zahvalno euharistijsko slavlje u crkvi sv. Ante Padovanskog predvodio je nadbiskup Hočevar u zajedništvu s biskupima Palićem i Svalinom te provincijalom Dadićem i ostalim svećenicima, a kao spomen na završetak franjevačkih jubileja, ponajprije 800. godišnjice preminuća sv. Franje, u samostanskoj kapelici postavljeni su vitraji koji prikazuju susret sv. Franje s gubavcem, stigmatizaciju sv. Franje, prve jaslice te Franjinu Pjesmu stvorova, a djelo su umjetnika Vladimira Blažanovića. Vitraje je, koji su dar brojnih dobročinitelja, svečano blagoslovio biskup Palić.

fra Ilija Alandžak

Objava Predstavljanjem monografije završena proslava 100. obljetnice obnovljene franjevačke prisutnosti u Beogradu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Priču o kapelici donosi i dokumentarni film Bolje je u Pougarju, autora Mire Aščića, novinara HTV-a. U filmu se, među ostalim, govori o ovom jedinstvenom mjestu koje već desetljećima svjedoči o vjeri, ustrajnosti i povezanosti ljudi s rodnim krajem. Isječak filma je dostupan na https://www.youtube.com/watch?v=Q2CQ17tyfQ4

Posljednjih godina kapelica je gotovo u potpunosti obnovljena, a obnovljeno je i njezino zvono koje se na tornju nalazi još od 1936. godine. Time je sačuvan vrijedan dio duhovne i kulturne baštine Pougarja, ali i mjesto koje za potomke njezinih graditelja ima posebno značenje. Povodom obilježavanja 90. obljetnice, spomenuti novinar ponovno nas vodi do ove teško pristupačne kapelice, gdje se okupljaju potomci onih koji su je prije devet desetljeća sagradili. Njihov povratak nije samo posjet mjestu iz kojega potječu, nego i susret s vlastitim korijenima, obiteljskom poviješću i vjerom koju su im u nasljeđe ostavili njihovi preci.

Film je dostupan na https://www.youtube.com/watch?v=y2S65JiLb7o&t=74s

I. A.

Objava 90 godina kapelice Srca Isusova u Pougarju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pokora

Prije obraćenja Franji su se gubavci gadili. No kada je počeo razmatrati kako se Krist ponizio uzevši ljudsko tijelo (usp. Filipljanima 2,6–8), Franjo je počeo drukčije gledati na svijet i drukčije se prema njemu odnositi. Jednoga dana na putu je susreo gubavca. Prvi mu je poriv bio pobjeći od unakaženoga čovjeka, jer se, kao i gotovo svi u to doba, gnušao blizine gubavaca. Umjesto toga, Franjo mu je prišao i zagrlio ga. U tom se trenutku ono što mu se prije činilo „gorkim” pretvorilo u „slatkoću duše i tijela”, kako je zapisao njegov životopisac. Sam se Franjo u svojoj Oporuci, napisanoj nedugo prije smrti, prisjetio da ga je Gospodin doveo među gubavce i da je ondje „počeo činiti pokoru”. Taj je susret bio presudna prekretnica njegova obraćenja.

Siromaštvo

Jednoga dana, na misi na blagdan svetoga Matije, Franjo je čuo evanđeoski odlomak u kojem Krist potiče svoje učenike da „ništa ne nose na put” (usp. Matej 10,9–10). Odmah je uskliknuo: „To je ono što želim, to je ono što želim svim srcem!” Od tog se trenutka odrekao svega što je posjedovao i nastojao slijediti Krista u potpunom oslanjanju na Boga. Nije želio nemati ništa samo radi siromaštva. Želio je isprazniti sebe kako bi ga ispunio jedino Bog i ono što mu Bog želi dati. Time je ujedno živio i Kristov poziv bogatom mladiću: „Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima… pa dođi i slijedi me!” (Matej 19,21). Za razliku od bogatoga mladića, koji je otišao žalostan, siromaštvo je Franju i njegove sljedbenike učinilo slobodnima i radosnima.

Molitva

Toma Čelanski zapisao je da je sveti Franjo „cijelo svoje biće usmjeravao prema onom jednom što je molio od Gospodina, i to ne toliko moleći koliko i sam postajući molitvom”. Kao da je utjelovio biblijski poticaj: „Bez prestanka se molite!” (1 Solunjanima 5,17). Iako je molio gdje god se nalazio, Franjo se često povlačio u špilje i pustinjaštva, ponekad i na više tjedana. Ondje je Bogu izlijevao cijeloga sebe. Molio je cijelim bićem: srcem, umom, osjećajima, pa i tijelom. Molitva ga je postupno preobražavala. Na drugom mjestu Toma Čelanski piše da je Franjo nakon duboke molitve bio „promijenjen gotovo u drugoga čovjeka”. Molitvom je Franjo postajao sve sličniji Kristu.

Mir

Iz njegova života pokore i molitve proizlazi još jedno obilježje Franjine baštine: mir. Franjo je često pozdravljao druge i započinjao propovijedi riječima: „Mir i dobro!” Mir nije samo odsutnost sukoba nego prisutnost dobrote koja dolazi od Boga. Kršćanski je mir doista dar Duha Svetoga, a ne nešto što možemo steći vlastitim naporima. Franjo ga je primio predajući se Bogu: prihvaćajući pokoru i siromaštvo, služeći siromasima i odbačenima, opraštajući drugima i tražeći Boga u molitvi. Takvim je načinom života Franjo primio unutarnji mir kakav svijet ne može dati. Taj je Božji mir zatim, kao mirotvorac, nosio u sebi u nasilan i podijeljen svijet.

Suobličenje Kristu

Ako se u Franjinoj baštini nešto posebno ističe, onda je to njegovo suobličenje Kristu. U svemu što je činio Franjo je nastojao postati sličan Isusu. To se na najizvanredniji način pokazalo 1224. godine, samo dvije godine prije njegove smrti, kada je na gori La Verni primio stigme, rane raspetoga Krista, na vlastitom tijelu. Sveti Bonaventura protumačio je taj događaj upravo kao suobličenje, napisavši da je „prava ljubav prema Kristu preobrazila ljubitelja u samu sliku Ljubljenoga”. Ipak, stigme su bile vrhunac cijeloga života nasljedovanja Krista. Franjo se već prije preobražavao u Kristovu sliku po Evanđelju, molitvi, siromaštvu, grljenju gubavca, služenju siromasima i primanju Krista u euharistiji. U svim tim djelima Franjo se postupno svlačio staroga čovjeka i sve se više preobražavao u Kristovu sliku.

Osamsto godina nakon smrti Franjo i dalje progovara Crkvi i svijetu. Pokret koji je utemeljio stoljećima je donosio obilne plodove po braći, sestrama i laicima koji nastoje slijediti njegov jedinstveni način života. Ipak, njegova baština pokore, siromaštva, molitve i mira u konačnici upućuje dalje od samoga Franje. Ona vodi Kristu. Upravo bi to moglo biti njegovo najveće naslijeđe: pokazao nam je put k Bogu. Svetost na kraju vodi pobožanstvenjenju, kada dopustimo Kristu da nas sve više preobražava u sebe

Objava Razumijevanje baštine sv. Franje Asiškog pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nadbiskup Vukšić je u propovijedi kazao da su u nasljedovanju primjera Isusa Krista brojni su kršćani u svom životu uspijevali primijeniti Evanđelje te biti Kristova produljena ruka u povijesti i sjati kao odbljesak Božje dobrote u svojim djelima i poštivanju stvorenja te ih je Crkva postavila za uzore cijeloj zajednici i svakom pojedincu.

Istaknuo je da se Crkva rado, s ponosom i zahvalnošću sjeća svih miljenika Božjih, koji su ponajprije dokaz da je u ljudskom životu svetost ostvariva.

„Sveci, kao ostvarene duhovne slike Boga, svi su jednako miljenici Božji. No među njima ipak postoje oni, koji su ostavili tako dubok trag u kršćanskoj duhovnosti, da je uvjerenje vjernika o njihovoj sličnosti s Kristom postalo opće. Jedan o takvih miljenika Božjih svakako je sveti Franjo iz Asiza, koji je u svom životu ostvario ne samo duhovnu sliku Boga samoga, nego je u njegovo tijelo Bog utisnuo i fizičku sličnost Kristu tako što ga je obdario znakovima rana Spasitelja svijeta.“

Vrhbosanski nadbiskup je napomenuo da se ove godine navršilo osam stotina godina od preminuća svetoga Franje, pa je u povodu te obljetnice papa Lav XIV. za cijelu Crkvu proglasio posebnu jubilejsku godinu.

„Blaženi prijelaz svetoga Franje Asiškog iz ovozemaljskoga života u nebesku domovinu dogodio se 3. listopada 1226. To je povod za ovaj jubilej, koji je vrhunac i ispunjenje nekoliko prethodnih slavlja u čast ovoga sveca: obljetnice postavljanja prvih jaslica, sastavljanja hvalospjeva ljepoti stvorenja, poznatoga kao Pjesma stvorova, te primanja svetih rana na brdu La Verni, svojevrsnoj Franjinoj Kalvariji. Jubilej je, naravno, i poziv svima u Crkvi da, kao pojedini udovi i kao zajednica Tijela Kristova, ostvarimo svetost u svom životu i tako u suvremenom svijetu budemo znakovi prisutnosti svoje svete Glave, Krista Gospodina,“ kazao je mons. Vukšić.

Dodao je da je naše doba vremenski čak osam stotina godina daleko od Franjina, ali sadržajno po mnogočemu slično je onomu u kojemu je živio ovaj svetac. „U tom smislu, Franjino učenje je na društvenoj razini također danas suvremeno, korisno, potrebno i valjano te je razumljivo, što ga treba nasljedovati i širiti kao vrlo odgojan i poticajan primjer djelatne kršćanske ljubavi prema svim Božjim stvorenjima i, s druge strane, istovremeno kao lijek protiv mržnje, nemorala, nesloge, sukoba, nasilja, privilegija, korupcije, nepravednog bogaćenja, bijede, zaostalosti, manipulacija, dominacije, loših zakona te drugih oblika industrije nepravde i ponižavanja čovjeka. Naime, cijela Crkva općenito i svi kršćani pojedinačno ne časte svece zbog njihove prošlosti, nego radi svoje sadašnjosti i budućnosti,“ kazao je vrhbosanski nadbiskup.

Dodao je da je na crkvenoj razini sveti Franjo uvijek suvremen i važan, posebice za one koji su izabrali u životu izbližega slijediti njegovu karizmu, nauk i primjer te odlučili živjeti u zajednicama, koje se ponose njegovim imenom.

„Primjer svetoga Franje zaista je mnogostruko koristan, ali i vrlo zahtjevan. Njegova je osnovna poruka, da svako novo dobro i svaka svetost na nov način počinju osobnom obnovom i obraćenjem. Odnosno, da svaki kršćanin treba sa sebe svući staroga čovjeka, to jest Adama, i obući se u novoga čovjeka, to jest Isusa Krista. Točno onako kako veli sveti Pavao kada piše, da Isusovi učenici trebaju „odložiti prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine“. (Ef, 4,22-24),“ kazao je na kraju propovijedi mons. Vukšić.

Na kraju misnog slavlja vrhbosanski nadbiskup je udijelio potpuni oprosta onima koji su ispunili uvjete.

Objava Nadbiskup Vukšić predslavio misu u prigodi 800. obljetnice smrti sv. Franje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je fra Zdravko Dadić, provincijalni ministar Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Tom je prigodom izložio relikvije i blagoslovio kapelicu, koja će postati trajno mjesto molitve i susreta s franjevačkom duhovnošću.

U propovijedi se fra Zdravko osvrnuo na 800. obljetnicu smrti sv. Franje, govoreći o značenju njegova života i prijelaza iz ovozemaljskog života. Podsjetio je i na važnu ulogu samostanske crkve sv. Ante u životu Sarajeva te na dugu prisutnost i poslanje franjevaca na Bistriku.

Uređenje kapelice nastavit će se i u narednom razdoblju. Umjetničkim oblikovanjem nastojat će se stvoriti skladan prostor koji će dostojno odgovoriti svojoj liturgijskoj i duhovnoj namjeni, a središnje mjesto u njemu zauzimat će relikvije Asiškoga Siromaška.

Njihova trajna prisutnost na Bistriku znak je povezanosti sarajevskih franjevaca i vjernika sa sv. Franjom i njegovom duhovnom baštinom. U kapelici će se vjernici moći zaustaviti u osobnoj molitvi pred svecem čiji život i nakon osam stoljeća nadahnjuje porukom jednostavnosti, bratstva i mira te pozivom na potpuno nasljedovanje Krista.

U godini velikoga franjevačkog jubileja Bistrik tako dobiva novo mjesto duhovnosti — prostor koji će čuvati spomen na sv. Franju, ali prije svega pozivati da se evanđelje i danas živi jednostavno, radosno i potpuno.

Objava Relikvije sv. Franje Asiškoga trajno izložene u crkvi sv. Ante na Bistriku pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Obred posvete crkve, u nazočnosti misionara fra Mire Babića i drugih franjevaca iz misije Donja Subukia, drugih svećenika, redovnica i brojnoga naroda Božjega, predvodio je mons. Cleophas Oseso, mjesni biskup biskupije Nakuru.

Teško je riječima opisati što je posveta nove crkve značila vjernicima ovoga kraja koji će od sada imati prelijepu crkvu u kojoj će se okupljati i slaviti Gospodina.

Posebnost ove crkve je što je jedna hrvatska obitelj nakon posjeta fra Miri u Keniji, vidjevši u kakvim skromnim i trošnim građevinama tamošnji narod slavi svetu misu, odlučila najvećim dijelom financirati izgradnju nove crkve. Božji blagoslov neka prati ovu obitelj i sve dobročinitelje, te našega misionara fra Miru koji je toliko dobra učinio za narodu kojemu službi. Neka je sve na veću slavu Božju!

Objava Posveta nove filijalne crkve sv. Ivana Krstitelja u župi Donja Subukia – Kenija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tim povodom u župi sv. Marka u mostarskom naselju Cim misno slavlje s početkom u 11 sati predvodit će predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji je ujedno i predsjednik Vijeća za sredstva društvenog priopćivanja BK BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski.

Bit će to prigoda za molitvu za izgradnju zajedništva među ljudima, kao i za zajednički molitveni susret medijskih djelatnika u toj mostarskoj župi. Svi medijski djelatnici koji će nazočiti ovom misnom slavlju mogu svoj dolazak najaviti Tajništvu Biskupske konferencije na e-mail: tajnistvo@bkbih.ba.

Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija je dan kada su svi vjernici u biskupijskim zajednicama u BiH pozvani moliti za medijske djelatnike, razmišljati o ulozi medija u njihovim životima te o Poruci Svetog Oca koju upućuje svake godine za tu prigodu. Uz Dan medija, kako je to uobičajeno, Vijeće za sredstva društvenog priopćivanja BK BiH izdalo je i prigodnu knjižnicu s tekstovima posvećenim ovogodišnjem Svjetskom danu sredstava društvenih komunikacija: predgovor potpisuje nadbiskup Vukšić; potom slijedi Poruka pape Lava XIV.; predložak ovogodišnje homilije napisao je vlč. Dražen Kustura, a predložak molitve vjernika fra Danijel Nikolić; o medijima i obitelji prema pastoralnoj pobudnici pape Ivana Pavla II. „Familiaris consortio“ promišlja don Milenko Krešić, a prigodni tekst na temu „Naglasci Pastoralnog naputka Communio et Progressio“ priredio je vlč. Josip Vajdner.

Objava 60. Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija u BiH pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na početku nove školske godine ta je poruka posebno važna. Pred svakim djetetom nalaze se novi zadaci, nova iskustva, obveze, susreti i izazovi. Ponekad se može pojaviti strah – hoćemo li uspjeti, hoćemo li biti dovoljno dobri, kako ćemo se snaći u nečemu novom? No, poruka koju smo toga dana čuli podsjetila nas je da nismo sami. Bog je blizu i onda kada nam je teško, kada se bojimo i kada ne znamo što nas čeka, donosi web stranice Male škole.

Fra Janko je djecu ohrabrio da budu hrabri i da imaju povjerenja u Boga, ali i u ljude koji su im blizu. Hrabrost ne znači da nikada nemamo strah, nego da unatoč strahu možemo napraviti korak naprijed, pokušati ponovno, potražiti pomoć i vjerovati da možemo svladati ono što je pred nama. Posebno je istaknuo važnost prijateljstva i međusobne pomoći. U životu nitko ne može uvijek sve sam. Zato je važno znati biti prijatelj, primijetiti kada je drugome teško, pružiti ruku, ohrabriti, saslušati i pomoći. I najmanji znak pažnje može nekome biti velika pomoć i razlog da se osjeti manje sam.

Upravo je zato početak školske godine bio prilika da se ponovno podsjetimo kako zajedništvo nije samo biti zajedno u istom prostoru, već znači brinuti jedni za druge, imati razumijevanja, čuvati prijateljstva i biti spreman pomoći. Poruka „Ne boj se, ja sam s tobom“ tako nije ostala samo lijepa biblijska rečenica, nego je postala svojevrsni poticaj za sve što je pred nama. U novu školsku godinu želimo krenuti s više hrabrosti, povjerenja i otvorenosti prema drugima, svjesni da na našem putu nismo sami.

Neka nas ta poruka prati kroz cijelu školsku godinu – u učenju, prijateljstvima, izazovima i svakodnevnim malim koracima. Ne bojmo se novih početaka. Budimo hrabri, vjerujmo, čuvajmo jedni druge i ne zaboravimo pomoći onome kome je naša pomoć potrebna. Novu školsku godinu tako smo započeli upravo onako kako želimo i živjeti dane koji su pred nama – zajedno, u vjeri, prijateljstvu, hrabrosti i povjerenju u Boga koji nam govori: „Ne boj se, ja sam s tobom.“

Susret toga dana nastavili smo u blagovaonici uz zajednički večeru i druženje.

Objava Mala škola u Varešu: Sveta misa za početak školske godine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Za župnu zajednicu u Kiseljaku ova je proslava imala posebno značenje. Jubilej od stoljeća i pol prilika je za prisjećanje na generacije vjernika, svećenika i dobročinitelja koji su tijekom proteklih desetljeća gradili i čuvali život župe. Istodobno, posveta crkve i oltara predstavlja važan trenutak u povijesti župne zajednice i njezina bogoslužnog prostora.

Uz nadbiskupa Vukšića, u koncelebraciji su sudjelovali Vinko kardinal Puljić, mons. Miro Relota, provincijal fra Zdravko Dadić te brojni svećenici iz okolnih župa i gosti iz drugih krajeva, koji su svojim sudjelovanjem uveličali ovo veliko zajedništvo.

Uvodeći u sveto misno slavlje, nadbiskup Vukšić govorio je o značenju obreda posvete crkve i oltara. U sklopu obreda blagoslovljenom vodom poškropio je okupljene vjernike, oltar i zidove crkve. Tim činom prostor je simbolično označen i posvećen služenju Bogu, slavljenju svetih otajstava i okupljanju vjerničke zajednice.

Oltar, kao središnje mjesto euharistijskog slavlja, zauzima posebno mjesto u životu svake crkve. Njegova posveta podsjeća na središte kršćanskog života – slavljenje svete mise i zajedništvo vjernika. Posveta cijele crkve, s druge strane, označava da je taj prostor namijenjen molitvi, bogoslužju i susretu čovjeka s Bogom.

Svečanom slavlju nazočili su brojni župljani, vjernici iz Kiseljaka i okolnih mjesta, predstavnici crkvenog i društvenog života te gosti koji su svojim dolaskom uveličali ovaj važan događaj. Župna zajednica prethodno se za proslavu pripremala kroz višednevni duhovni program.

Obilježavanje 150. obljetnice i posveta crkve i oltara tako su objedinjeni u jednu veliku proslavu vjere, zajedništva i zahvalnosti. Jučerašnji događaj ostat će zapisan kao jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti Župe sv. Ilije Proroka, ali i kao poticaj budućim generacijama da nastave njegovati vjernički život i zajedništvo u Kiseljaku.

Objava U Kiseljaku posvećeni župna crkva i oltar, proslavljeno 150 godina župe sv. Ilije Proroka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.