Ali, morali bismo imati i nekakav kršćanski životni program. Kako bi trebao on izgledati?

Jednom je Isus sa svojim učenicima izbio na jedan brežuljak gdje ga je čekalo mnoštvo naroda. Sjeo je i održao svoj glasoviti Govor na gori. Započeo je nabrajanjem ljudi za koje je rekao da su blaženi, to jest sretni, jer ih očekuje nagrada Božja, kraljevstvo nebesko. To su ljudi koji nam mogu biti uzorima, prema kojima bi trebalo napraviti kršćanski program, ne samo za novu godinu nego za čitav život.

1. Isus najprije kaže: Blago siromasima u duhu jer njihovo je kraljevstvo nebesko!

Tko su siromasi u duhu? To su ljudi koji se osjećaju siromašnima pred Bogom, prose njegovo bogatstvo, darove i milosti. Eto nam programa za život: tražiti od Boga duhovne darove i milosti jer program našega života ne smije biti zemaljsko bogatstvo, koje je i opasno jer s njim čovjek zaboravi Boga. Isus nije uzalud rekao: „Lakše će deva proći kroz iglene uši nego bogataš u kraljevstvo nebesko.”

2. Zatim Isus kaže: Blago tužnima, oni će biti utješeni!

U svijetu ima mnogo tuge i boli, čak se govori i o svjetobolju (Weltschmerz). Najčešće se tuguje nad samim sobom, svojim neuspjesima i razočaranjima, ali i nad bijedom u svijetu. Bog će utješiti one koji se u njega uzdaju. Tuga koja se svima preporučuje jest žalost zbog grijeha koje smo počinili. Unesimo u svoj životni program borbu protiv grijeha  i odluku što prije primiti sakrament pomirenja (ispovijed) ako smo teško sagriješili.

3. Sada Isus kaže: Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju!

To je upravljeno protiv agresije i nasilja. Isus osuđuje nasilne i agresivne ljude jer oni razaraju ono što blagi svojom strpljivošću stvaraju. Eto nam programa za čitav život: vježbati se u blagosti. Sam nas Isus na to poziva kad kaže: „Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca!” (Mt 11,29).

4. Isus nastavlja: Blago gladnima i žednima pravednosti jer se će nasititi!

To nije samo poziv da se zalažemo za pravdu u svijetu, nego i poziv na kršćansku savršenost, jer je najveća pravda vršenje volje Božje i u tome je i kršćansko savršenstvo. Opet točka programa za čitav život: ispunjavati volju Božju na što savršeniji način. Volja je Božja izražena u zapovijedi ljubavi, a ono što ta zapovijed traži izraženo je detaljnije u Dekalogu, tj. deset Božjih zapovijedi.

5. Dalje Isus kaže: Blago milosrdnima jer će postići milosrđe!

Milosrđe je sućut i pomoć onima koji su u nekoj nevolji ili zbog nečega pate, osobito dragocjen izraz milosrđa jest praštanje. Isus je rekao da ćemo biti suđeni po tome jesmo li gladna nahranili, žedna napojili, gola odjenuli, bolesnika i zatvorenika posjetili (Mt 25,2-46). Pomoć nije samo materijalni dar nego i svaka dobra riječ, pa i prijazan smiješak razumijevanja i solidarnosti. Eto točke programa: budimo milosrdni da i nama nebeski Otac bude milosrdan.

6. Slijedi Isusova riječ: Blago čistima srcem jer oni će Boga gledati!

Čista srca su oni koji zlo ne smišljaju, ne planiraju, izbjegavaju ga jer su usmjereni na Boga. U takvim srcima sja svjetlo Kristovo. Ljudi takva jednostavna i svijetla srca već ovdje na zemlji otkrivaju tragove Božje i gledaju ga u njegovim djelima, a neposredno gledanje ostvarit će se u vječnom životu. Čistoća srca, bezazlenost i jednostavnost moraju biti bilo našega životnog programa.

7. Zatim Isus kaže: Blago mirotvorcima jer će oni sinovima Božji zvati!

Nemir razdvaja ljude a mir i sloga ih spajaju. Biti mirotvorac znači govoriti i raditi ono što ljude spaja, ujedinjuje, ne agresivno ni fanatično, nego mirno i uvjerljivo, s ljubavlju. Da bi čovjek bio mirotvorac, mora imati mir u sebi, mir s Bogom i mir sa svojim bližnjim, a bližnji je svaki čovjek – bio on blizu ili daleko. Stvaranje mira nije samo politička akcija i agitacija; zadatak i dužnost svakoga čovjeka jest da se, u okviru svojih mogućnosti, zalaže za mir, barem da izmiri svoje najbliže kad ratuju pogrdnim i uvredljivim riječima. Uzmimo u svoj program miroljubivost, izbjegavanje svađe, brzopletih osuđujućih sudova, neljubaznih i lažnih riječi, budimo pripravni zamoliti oproštenje.

8. Isus završava ovako: Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko!

Može se dogoditi da čovjeka čista srca, plemenitih namjera, miroljubiva čovjeka koji pokušava nasljedovati Isusa upravo zbog toga ljudi progone, ismijavaju ili muče. Onaj tko usprkos progonima, nedužan i vjeran Isusu ide ustrajno svojim putom, mučenik je koji za to treba zahvaliti Bogu jer mu je blizu kraljevstvo nebesko. Zato u našem životnom programu mora stajati i ovo: biti vjeran Kristu i ne prezirati nikoga.

Kad bismo sve točke ovoga programa vjerno proveli u život, bilo bi to na slavu Božju, ostvarenje našega ljudskog dostojanstva i dobro za našu okolicu. Bilo bi ostvarenje zapovijedi ljubavi i ostvarenje kršćanskog savršenstva. A trebao bi to biti cilj i program ne samo u ovoj novoj godini, nego plan koji kršćani ostvaruju čitava života.

Objava Životni program pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sasvim je jasno da slušanje i šutnja idu zajedno i da slušati najprije znači smiriti se. Tišina je naš doprinos koji omogućava Bogu da nam dođe, slikovito rečeno, kao po vodi. Naravno, ta su tišina i šutnja samo drugi način govora. Sveti Ivan od Križa kaže: „Otac izgovara Riječ u vječnoj tišini, zato i duša treba da u tišini prihvati Riječ.” Usto moramo biti prirpavni prihvatiti riječ Božju. U Ivanovu Otkrivenju kaže Isus: „Evo stojim na vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (3,20). To nas podsjeća i na Isusovu priču o deset djevica u kojoj se kaže: „Slušajte, zaručnik stoji pred vratima i kuca.” Tko sluša, mora biti pripravan da mu otvori vrata i da ga primi. Što u našem slučaju znači da će riječ Božja unići u onoga tko je ne samo sluša, nego i prima. Zašto je Isus rekao da će bogataš teško ući u kraljevstvo Božje? Prvo, zato što od silnih briga nema vremena da posluša riječ Božju, a drugo, ako je i posluša ne prima je, jer od njega traži da svoje bogatstvo stavi na raspolaganje siromasima. Zašto apostola Pavla nisu htjeli slušati u Ateni koja je u ono doba bila kulturan i tolerantan grad? Jednostavno zato što nisu bili pripravni prihvatiti njegovo propovijedanje o uskrsnuću mrtvih.

Kod slušanja riječi Božje traži se, osim pripravnosti da ju prihvatimo, i da joj otvorimo srce, tj. da se prepustimo djelovanju Božje milosti. Možemo poslušati riječ Božju s namjerom da ju prihvatimo, ali zato nam je potrebna milost Božja. U Djelima se apostolskim priča kako je Pavao propovijedao ženama, a tada se kaže: „Jedna bogobojazna žena, prodavačica grimiza iz grada Tijatire, po imenu Lidija, slušala je također i Gospodin joj otvori srce te ona prihvati ono što je Pavao govorio” (16,14). Slušati riječ Božju znači dakle smiriti se, biti pripravan primiti što Bog kaže i to uz pomoć njegove milosti.

Kad smo čuli riječ Božju, tada treba o njoj razmišljati ili razmatrati da bismo je razumjeli. Francuski pjesnik Paul Claudel kaže: „Mnogi kažu da je dovoljno čuti da bismo shvatili, ali to nije točno. Mi ne slušamo samo ušima i razumom, nego svim svojim bićem.” Riječ koju smo čuli sliči sjemenu koje padne na zemlju da bi donijelo plod. Ali Isus, u svojoj priči o sijaču kaže da je zemlja na koju sjeme pada različita. Ondje gdje nema dobre zemlje, istina, iznikne ali brzo uvene. Neko je tlo tvrdo i ne primi sjemena pa ga pozoblju ptice. Ali ima i dobre zemlje koju Isus tumači ovako: „To su oni koji su riječ čuli i čuvaju je u dobru i plemenitu srcu i plod donose u strpljivosti” (Lk 8,15). Evanđelist Marko donosi i Isusovu prispodobu o sjemenu koje samo raste, a Isus kaže da su faze toga rasta najprije klijanje, zatim stabljika, na stabljici klas, u klasu zrno.

Što zapravo znači razmatrati? Znači li to zatvoriti oči, nabrati čelo i pokušati iščupati nešto iz riječi koje smo čuli? Na hebrejskom jeziku razmatrati ili meditirati znači mrmljati, sam sebi govoriti, tihim glasom ponavljati. Riječ koju smo čuli nije neka dragocjenost, koja se iza debelog stakla čuva u nekom muzeju. S njom treba postupati kao zemljoradnik koji vrši žito i odvaja zrno od pljeve. Treba iz nje izvući ono što je bitno za naš život, za našu spoznaju Boga i njegove volje u riječima koje smo poslušali. Kad, naprimjer, razmišljamo o Isusovim riječima, tada se miješamo među Isusove slušatelje, ili u situaciju u kojoj govori, i to kao da se sada događa i kao da joj mi pribivamo.

Najjednostavnije značenje razmatranja kaže da razmatrati znači baviti se nečim, istraživati i to putem razmišljanja. Znači, baviti se istinama i zahtjevima vjere na putu prema savršenosti i svetosti. U njemu sudjeluju razum i volja i osjećaji pa i fantazija. Radi se o intelektualnom izlaganju i afektivno-voljnom prihvaćanju riječi Božje.

Razmatranju pripisuju veliku važnost redovnici i svećenici, ali je ono veoma korisno i običnom kršćaninu koji također razmatra, možda doduše ne baš svjesno ni sustavno. Razmatranje treba razlikovati od kontemplacije koja je poseban dar Božje milosti, koja čovjeka prenosi u duhovnu aktivnost koja je nedostižna ljudskim metodama.

Meditacija ili razmatranje sigurno je odlično sredstvo da molimo i tako napredujemo na putu prema savršenosti i svetosti. Riječ Božju treba poslušati, o njoj razmišljati da bismo je shvatili i tako shvaćenu primijenili u životu. Cilj je riječi Božje da se od nje i po njoj živi.

Ovaj tekst objavljen je u knjizi Suočenje s Bogom, u koju su ukoričena gotovo svakodnevna razmišljanja o Bogu. Ona u sebi nose obilježja krš­ćanske vjeroispovijesti. U tišini svoje sobe autor se suočava s Bogom postavljajući pitanja i tražeći odgovore na temeljima vjere i biblijskoj pozadini.

Objava Suočenje s Bogom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što je zapravo cilj i smisao našega života? Kakav cilj i smisao ljudi daju svome životu? Freud tvrdi da ljudi u životu idu samo za užitkom kao ciljem svoga života. Ali što se događa, jesu li zadovoljni? Sjetimo se pjesnika koji kaže da ljudsko srce nikad zadovoljno nije, jer kad ispuni jednu želju, sto mu drugih opet u srcu klije. Ili riječi svetoga Augustina: Neumorno je naše srce. Mi ne možemo iz samoga života zaključiti što je njegov smisao, smisao životu daje onaj koji ga je stvorio, tj. Bog stvoritelj.
Isus jednom reče: Gdje je tvoje blago, ondje je i tvoje srce. Gdje je naše srce? To je zapravo pitanje: Što ja tražim, što želim, što me pokreće, što me goni, što je zapravo moja najveća želja? Čovjeka pokreću njegove želje, on je svežanj želja, kao neka centrala koji proizvodi želje. Čovjek se nikada ne umara u svojim željama, on uvijek nešto hoće, a to je znak da nikad nije sasvim i potpuno zadovoljan.

Moramo biti svjesni svojih želja, uvesti reda u njih, njima gospodariti, inače mogu biti razorne i za nas i za druge. Srediti svoje želje jedan je od zadataka onoga tko se odlučio ići putem savršenosti i svetosti. Treba se pitati: Jesu li moje želje u skladu s onim što je najvažnije u mom životu? Ili: Jesu li u skladu s mojom savješću? Ili: Jesu li možda moje najbolje želje sakrivene pod pepelom? Ili: gušim li ja ili potiskujem svoje najdublje želje? Sjetimo se riječi psalma: Moja duša žudi za tobom, Bože. I tada će nam biti jasne riječi planinara: Moje je srce već tamo. Kao i Isusove riječi: Gdje je tvoje blago, ondje je i tvoje srce.

Da bismo napredovali na putu savršenosti i svetosti, potrebno je vrlo često povući se u sebe, svoju dušu i srce. Ima mnogo kršćana koji misle da se sav naš vjerski život sastoji u karitativnom angažmanu u skladu s Isusovim riječima da treba gladna nahraniti, žedna napojiti, gola odjenuti, bolesnika i zatvorenika posjetiti. Oni kažu: To je glavno u vjeri, a tko želi biti pobožan, neka bude, ali to nije bitno. O pitanju akcije i kontemplacije, mnogo se raspravljalo u kršćanstvu i ustanovilo se da to dvoje idu zajedno. Teolog Hans Urs von Bathasar kaže ovako: Tko lice Božje nije upoznao u kontemplaciji, neće ga upoznati ni u akciji, čak ni onda kad mu to lice dođe u susret u liku poniženih i uvrijeđenih.
Vjera nije samo caritas, ali nije samo ni pobožnost. To dvoje čini jedinstvo koje se ne može rastaviti. Što se netko više povlači u razmatranje postaje time i aktivniji, čak se kaže i nešto što u prvi mah izgleda nevjerojatno: Što je netko više mistik, time je sposobniji za ppolitiku. Primjer je Trigve Li, političar, tajnik Ujedinjenih naroda, a kad su poslije njegove smrti objavljeni njegovi spisi, pokazalo se da je bio kršćanski mistik. I u Crkvi je bilo mistika koji su imali puno posla i muke s politikom i političarima.
za duhovni je život vrlo važno povlačiti se u šutnju i samoću, ili slikovito rečeno, u pustinju, ali to ne znači povući se od ljudi, njihovih pitanja i potreba. Tu nam primjer može biti Isus, koji je stalno među ljudima, uči ih i pomaže im, ali se rado povlači u samoću da bi razgovarao sa svojim nebeskim Ocem.

Ljudi koji se povlače u sebe žele naći mir, svoje unutarnje jedinstvo i jedinstvo s Bogom. Žele otkriti Boga u skladu s riječima svetoga Augustina: Bože, tražio sam te vani, a ti si bio unutra, u meni. Čovjek koji se u šutnji povlači u sebe, nalazi ne samo istinu o sebi, nego i o svijetu i o Bogu. U našem se srcu vodi najtvrđa, najoštrija i najuzbudljivija borba između svjetla i tame, istine i laži, mržnje i ljubavi, vodi se vrlo oštra borba protiv naše lude oholosti i sramotnog egoizma koji su uzrok mnogih naših nevolja, čak ratova. Naravno, ne smijemo zaboraviti karitativnu, društvenu pa i političku aktivnost, jer bi cilj i politike trebao biti uspostava mira, pravde, slobode i ljudske solidarnosti. Samo, ne smijemo nikada zaboraviti da je najviše i osobnih i povijesnih tragedija proizašlo iz pokvarenog ljudskog srca. Isus nas nije otkupio time što je osnovao neki politički pokret, nego ljubavlju svoga srca spremnog na žrtvu. Isus kaže: Kraljevstvo je Božje u vama. Iz ljudskog srca svakog pojedinca trebala bi krenuti preobrazba svijeta i povijesti. Ljudi koji se povlače  u osamu i šutnju ne stoje na periferiji društva kao neke rubne figure. U svijetu se vodi borba za čovjeka a ishod te borbe zavisi od toga koliko u njoj sudjeluju ljudi koji se povlače u šutnju i tišinu da bi u borbu ušli puni Duha Svetoga.
iz šutnje dolazi novi čovjek koji se oslobodio kompleksa, straha, oholosti i egoizma. Moramo se povlačiti u šutnju naše unutarnjosti. Velika je šteta ako se i na taj način ne brinemo za svoj duhovni život. možda mislimo da je sve u redu s nama, ali ćemo po svoj prilici otkriti da baš i nije sve u redu, možda ima još neka mala rana koju treba izliječiti. Još jedan prostor koga treba uresiti. Ne smijemo biti zadovoljni sami sa sobom, jer Bog želi da budemo sve savršeniji. Isus čak želi da budemo savršeni kao naš nebeski Otac. Naravno, Božju savršenost nećemo nikada doseći, ali to je ideal prema kome treba ići.

Ovaj tekst objavljen je u knjizi Suočenje s Bogom, u koju su ukoričena gotovo svakodnevna razmišljanja o Bogu. Ona u sebi nose obilježja krš­ćanske vjeroispovijesti. U tišini svoje sobe autor se suočava s Bogom postavljajući pitanja i tražeći odgovore na temeljima vjere i biblijskoj pozadini. Knjigu možete nabaviti u Svjetlu riječi pozivom na broj 033 726 200 ili nam pišite na redakcija@svjetlorijeci.ba. 

Objava Suočenje s Bogom: Moje je srce već tamo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.