Pougarje je zajednički nazivnik za 18 sela uz lijevu stranu rijeke Ugar. Ovaj pretežito brdsko-planinski i šumoviti kraj na izrazito nepristupačnom mjestu, s prosječnom nadmorskom visinom iznad 1.000 metara, proteže se od sjeverozapada prema jugoistoku na površini nešto većoj od 100 četvornih kilometara. Nalazi se na obroncima manje poznate planine Ranče u srednjoj Bosni, dvadesetak kilometara sjeverno od Jajca. Iz većine pougarskih sela prema sjeveroistoku pruža se prekrasan pogled na Vlašić, jednu od najvećih bosanskohercegovačkih planina. Župna crkva nalazi se na nadmorskoj visini od 1.175 metara što je, uz Korićane, čini najvišom župom u jugoistočnoj Europi.
Zbog svoga geografskog položaja područje Pougarja se ranije zvalo Vrhovine i to sve do druge polovice 18. stoljeća kada je župi promijenjen naziv u Dobretići. Župa je dobila ime po najbrojnijem i najpoznatijem prezimenu na tome području u to vrijeme, odnosno po najznačajnijoj povijesnoj osobi s ovog područja, franjevačkom provincijalu i bosanskom biskupu fra Marku Dobretiću. Ovo je prezime izravno povezano sa srednjovjekovnom bosanskom vlastelinskom obitelji Dobreta koja je doselila u Pougarje šezdesetih godina 15. stoljeća. Ta porodica je, doista, stup postojanja Pougarja. Oko toga stupa veže se mnogo što drugoga, ali uvijek je stup u sredini. To je stup stabla porodice Dobreta, čije žile još kucaju u Pougarju, a iz njegova staroga panja još izbijaju jake mladice pod raznim prezimenima.*
Crkva iz 12. stoljeća
S obzirom na prve pisane tragove ne može se točno utvrditi od kada na ovom području započinje život te odakle i zašto su doselili prvi ljudi na nepristupačnu ali za autohtoni život pogodnu planinsku visoravan. Naime, ovo područje izrazito karakteriziraju četiri prepoznatljiva godišnja doba, velika razlika u nadmorskoj visini te bogatstvo flore i faune. Sve nabrojano je utjecalo na odluku o doseljavanju stanovnika, odnosno o ostanku određenog broja njihovih potomaka.
Među najstarije crkve u Bosni ubrajaju se one koje spominje povelja hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. iz 1244. godine, a ban Matej Ninoslav priznaje, da su i ranije spadale pod bosansku biskupiju. Među njima je i župa Melna, s crkvom sv. Kuzme i Damjana.*
Pretpostavlja se da je crkva koju spominje Bela IV. izgrađena u vrijeme pojave dubrovačkih kolonija u srednjoj Bosni krajem XII. stoljeća, kada dolazi veliki broj trgovaca iz Dubrovnika, Splita, Trogira i drugih dalmatinskih gradova. Treba napomenuti kako je u to vrijeme u Bosni dolazilo do migracije stanovnika u nešto većem broju, smjerom sjever-jug i obratno, isključivo iz gospodarskih razloga.
Stoga, mišljenje velikog dijela Pougaraca kako su njihovi korijeni vezani za Dubrovnik vjerojatno su i točne. Slučajno ili ne, naziv jednog od najstarijeg pougarskog sela je Orašac, a selo s istim nazivom nalazi se u neposrednoj okolici Dubrovnika. Poznato i vrlo rijetko žensko dubrovačko ime Ore donedavno je bilo često i u Pougarju. Ikavica se, kao rijetko gdje u Bosni, zadržala do današnjeg dana.
Gotovo dva puta više katolika nego u Sarajevu
Koliko je stanovnika živjelo na ovome području prije nastanka Jajačke banovine teško je reći, ali se može pretpostaviti kako je bilo daleko više stanovnika nego sedamdeset godina poslije njezina pada te ponovne turske okupacije. Prema procjenama početkom 17. stoljeća, na području Pougarja živjelo je oko 500 stanovnika. Crkveni izvještaji iz 1630. godine pokazuju kako je krizmano 156 osoba.
Od treće četvrtine 17. stoljeća franjevci fojničkog samostana opslužuju i župu Vrhovine, koja se 1672. godine odvojila od jajačke župe. Zabilježeno je da u njoj živi 670 katolika a iste godine je krizmano čak 415 osoba.
Biskup fra M. Delivić 1737. godine krizmao je 317 osoba te u svome izvještaju navodi kako u to doba u Pougarju nema nikakve crkve niti župnog stana a evidentirano je samo 595 stanovnika.
Koliko se obitelji i generacija iselilo iz Pougarja nakon Bečkog rata (1683-1699) možemo samo pretpostavljati. U to je vrijeme u Pougarju živjelo oko 3% od ukupnog broja katolika u BiH. Prema statističkom pregledu za župu Vrhovine 1742. godine (vizita biskupa fra Pave Dragičevića), u pet pougarskih sela živjelo je 753 stanovnika. Za vrijeme drugog pohoda biskupa fra Marka Dobretića svom rodnom kraju 1777. godine u Pougarju je živjelo 1.219 stanovnika. Koliko je ovo velika i značajna brojka potvrđuje i podatak da je te godine u Jajcu živjelo 1.765, u Banjoj Luci 800 a u Sarajevu samo 624 katolika. U svom trećem pohodu zavičaju dvije godine kasnije, biskup Dobretić je zabilježio da je u Pougarju od zadnje vizite kršteno 94 djece, vjenčan 21 par a umrlo 38 osoba. Ukupno 1.083 stanovnika živjelo je u 121 kući.
Više od polovice stanovnika djeca
Godine 1813, odnosno za vrijeme vizite biskupa fra Augustina Miletića, u Pougarju su djeca činila više od polovice ukupnog broja stanovnika. Koliko je u ovom kraju živjelo mladeži potvrđuje i podatak iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je gotovo svaki peti stanovnik pohađao neki od razreda osnovne škole odnosno 40% stanovništva u Pougarju bili su mlađi od 18 godina. A danas? Samo sedam učenika (do četvrtog razreda) pohađa školu u Dobretićima a pet ih svakodnevno putuje u petnaestak kilometara udaljene Divičane. Da je ovaj impresivni podatak zabilježen na nekom drugom području, vjerojatno bi taj bio u udarnim vijestima svih medija. No, Pougarje je posebna priča koja dospije u javnost samo kada se radi o crnim kronikama ili u nekim socijalnim izvještajima.
Prema popisu stanovništva, odnosno stanju duša iz 1894. godine, Pougarje je imalo 1.599 stanovnika što predstavlja pad u odnosu na 1877. godinu, kada je živjelo 1.632 stanovnika. Naime, te godine selo Korićani (prije Zecpolje) se odvojilo od župe Dobretići u čijem je sastavu bilo oko 200 godina i postalo samostalnom župom. Glavni razlog tome je prevelika udaljenost i teška pristupačnost (duboki kanjon rijeke Ugar) središtu župe. Kako u trenutku postanka župom ona ne bi bila bez crkve, kao što je to bilo slučaj s njezinom majkom, odnosno župom Dobretići, u Korićanima je 1874. godine izgrađena manja crkva.
Kad su se Korićani odijelili, imali su 50 kuća, za razliku od godine 1737, kada je bilo svega devet katoličkih kuća i pedeset stanovnika.
Prva crkva u Dobretićima
Zbog zbivanja u Europi, što se osjetno održavalo i na Bosnu, najistureniju pokrajinu Osmanskog Carstva prema zapadu, ta feudalna tvorevina pokušavala je svom zastarjelom sustavu udahnuti nešto života, kako bi očuvala vlast i spriječila nemire. Odatle sultanovi ukazi o ravnopravnosti građana bez obzira na vjeru i narodnost, pokušaji pravednijih agrarnih odnosa, izmjena poreznog sustava, bar po imenu, ulazak predstavnika kršćana u lokalne vlasti, dopuštanje gradnje novih crkvenih objekata, izgradnja važnijih prometnica, makar silom i nekvalitetno, nabava tiskara i drugo. Ta nastojanja su bila iskrena, ponekad u izvedbi gruba – kao kod sloma janjičara – ali su imala malo uspjeha u duboko ustaljenom mentalitetu povlaštenog muslimanskog pučanstva (Andrija ZIRDUM, Jako Baltić, predstavnik svoga vremena, u: Jako BALTIĆ, Godišnjak od događanja i promine vrimena u Bosni 1754-1882, str. 30).
Kao posljedica navedenoga je izgradnja novog župnog stana 1850. godine te prve crkve 1860-62. Godine 1892. podignuta je nova crkva koja je služila svojoj svrsi oko osamdeset godina. Sadašnja je crkva po projektu fra Pija Nuića izgrađena 1971-73, a nova župna kuća 1983-1988.
Fra Ilija Glavočević je 1798. godine podigao malu kapelicu i novi župni stan u Brnjićima, rodnom mjestu fra Marka Dobretića.
Komunističke prljave igre
Do 1963. godine područje Pougarja je bilo u svojoj bogatoj prošlosti trajno vezano uz susjedno kraljevsko Jajce. No, te je godine, bez volje i znanja najvećeg dijela Pougaraca, a zbog dobro poznate ondašnje jugokomunističke politike, to područje prešlo u sastav novoformirane općine Skender-Vakuf. Deseci kilometara u jednom smjeru morali su se prevaliti pješice ili na konju ne bi li se i najsitniji dokument ovjerio. Ceste nije bilo. Desetak godina kasnije izgrađen je makadamski put preko susjedne općine gdje nisu živjeli Hrvati, tako da je ta udaljenost bila oko 44 kilometra. Javnog prijevoza nije bilo. Osobni automobili bili su Pougarcima nepoznanica. Posljedica toga je i velika smrtnost novorođenčadi samo 1967. godine, kada je u Pougarju umrlo gotovo svako treće novorođenče, odnosno čak 75 djece. Da je bilo kakve medicinske usluge, smrtnost bi bila daleko manja.
Nakon odvajanja, naziv središnjeg i najpoznatijeg mjesta, odnosno Dobretića, promijenjen je u Dobratiće bez ikakva poštivanja dvjestogodišnje tradicije.
Koliko se ova općina s velikim udjelom hrvatskog stanovništva brinula o svome području pokazuje i broj zastupljenih Hrvata u općinskim vlastima i drugim državnim poduzećima na području te općine. Broj radnika se mogao nabrojiti na prste jedne ruke. Zbog toga su brojni Pougarci morali tražiti posao u drugim ondašnjim republikama ili državama i plaćati porez drugima. Većina pougarskih sela dobila je tek makadamske ili šumske putove te struju osamdesetih godina prošlog stoljeća. Do nekih ova infrastruktura, nažalost, nikada nije niti došla. U 28 godina, koliko je egzistirala takva općina, samo je jedanput jedan Hrvat bio predsjednik općine, i tada samo figurativno i spletom posebnih okolnosti. Nakon oslobođenja Pougarja i potpisivanja daytonskog sporazuma 1995. godine područje Pougarja pripalo je Jajcu, a poslije se osamostalilo i dobilo samostalnu općinu pod nazivom Dobretići. Ona je jedna od najmlađih i najmanjih općina, te ujedno i jedna od najsiromašnijih u cijeloj Bosni i Hercegovini.
* Fra Miroslav Džaja, Pougarje i njegova okolica
(Ivo AŠČIĆ, Kalendar sv. Ante 2007.)
