Početna stranica » Priroda je znak Božje ljubavi

Priroda je znak Božje ljubavi

413 pregleda

Što smo postajali „civiliziraniji”, „napredniji” i „pametniji”, to smo više prirodu uništavali, a danas smo otišli korak dalje pa se nad njom iživljavamo. Svakim je danom sustavno (!) uništavamo malim hidrocentralama, izgradnjom neplanskih turističkih naselja bez potrebne infrastrukture, neprimjerenim sječama, namjerno izazvanim požarima, prekomjernim sakupljanjem ljekovitoga bilja, krivolovom itd.

Kada netko kaže da je priroda lijepa, time ne kaže ništa posebno i bitno, jer je sama riječ poput kapljice koja dodiruje površinu oceana. Međutim, kada kaže da je upravo ovo drvo lijepo, baš ovaj slap predivan, kako su ova kap vode, list, cvijet, travka jednostavno neodoljivi u svojoj jedinstvenosti, time kaže sve jer je u njima prepoznao cijelu prirodu, njezinu darežljivost, plemenitost i veličinu koja i u komadiću reflektira cjelinu. U jednoj kapljici prepoznati cijeli ocean znači razumjeti kako je sve povezano i važno te da smo kao ljudi, koji su kruna Božjega stvarateljskog zahvata, pozvani i poslani živjeti u skladu s prirodom.

Međutim, što smo postajali „civiliziraniji”, „napredniji” i „pametniji”, to smo više prirodu uništavali, a danas smo otišli korak dalje pa se nad njom iživljavamo. Svakim je danom sustavno (!) uništavamo malim hidrocentralama, izgradnjom neplanskih turističkih naselja bez potrebne infrastrukture, neprimjerenim sječama, namjerno izazvanim požarima, prekomjernim sakupljanjem ljekovitoga bilja, krivolovom itd. A što činimo svojim rijekama i jezerima jednostavno prelazi svaku granicu pakosti koju samo čovjek može demonstrirati. Mogu li se više uopće na prste jedne ruke nabrojiti naše nezagađene rijeke i jezera iz kojih se donedavno moglo piti? Nisu ovo samo pojedinačni tragovi ljudske nebrige i nehaja nego opetovano i, ponavljam, sustavno unakazivanje i uništavanje tla i njegove flore i faune. Da stvar bude još poraznija, to se ne čini radi osnovnih životnih potreba i preživljavanja, nego radi nezajažljiva hedonizma i bezobrazno enormnoga bogaćenja pojedinaca.

Zašto to činimo prirodi? Zato što je nikad nismo upoznali i zavoljeli, zato što ne živimo s njom nego pored nje i zato što ne znamo da voljeti nju znači voljeti Boga, sebe i ljude.

Sveti Franjo Asiški, svojim rodbinskim odnosom prema svemu stvorenom, najbolja je paradigma istinske brige i zauzetosti za skladan život s prirodom kao i očuvanje njezinih darova. On s jednostavnošću i lakoćom sve stvoreno naziva bratom i sestrom jer ih doživljava kao darove čiste Božje ljubavi. Takvim odnosom prema prirodi, ali i prema ljudima, sigurno bismo unijeli tako potrebni mir u danas goruća ekološka i društvena pitanja jer bismo, slijedeći Franjin primjer, postali svjesni zajedničke sudbine, pripadnosti i sveopćega bratstva i sestrinstva. Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim svojim stvorenjima!