Postoje uvrede koje se jednostavno ne mogu zaboraviti. Primjerice, od žrtve nekoga napada ili od roditelja ubijenoga djeteta ne možete tražiti da zaboravi nanesenu štetu ili da zaborave počinitelja. Normalno je da će se sjećati i događaja i počinitelja jer se u nekim slučajevima zapravo radi i o dužnosti „sjećanja”. Znači li to da postoje prijestupi koji se ne mogu oprostiti?
Ne možemo odlučiti izbrisati iz našega života ono što želimo u trenutku kada mi mislimo da to možemo učiniti jer, svi smo iskusili, postoje određene rane, ozbiljne ili blage, koje bismo željeli zaboraviti, ali i dalje ostaju žive u našem sjećanju. A onda kada doista želimo oprostiti onima koji su nas povrijedili, ta nesposobnost da zaboravimo nevolje, iznenadi nas: „Ako nisam zaboravio, to je zato što nisam oprostio”, mislimo. Pa što onda? Znači li to da smo nesposobni iskreno oprostiti samo zato što ne možemo zaboraviti?
„Uskrsnuti ne znači zaboraviti muku koja se dogodila”, kako je jednom rekao francuski kardinal Jean-Marie Lustiger. Na isti način, oproštenje ne znači zaboraviti uvredu. Mnogi su koji misle da je sjećanje na uvredu znak kako nekome nisu oprostili, ali, jednostavno, nije moguće zaboraviti događaj koji nas je povrijedio, ali oprost proizlazi iz naše duboke volje za njim i za životom u miru s drugima.
Isto tako, koliko god bilo dobro i poželjno oprostiti nešto drugima, u to više trebamo oprostiti i sebi. Prečesto nam se u glavi vrte misli kajanja i žaljenja: uzrujani smo zbog toga što nismo nešto učinili, što nismo ispunili svoju riječ, jer smo počinili neku grešku ili čak veliki prijestup s određenim posljedicama. Ako nas prošlost tjera da živimo u miru i da budemo ono što jesmo, to je znak da trebamo oprostiti i sebi i drugima.
Oproštenje se ne sastoji u poricanju povrede i njenom zakopavanju u dubine ljudskoga bića. Baš suprotno, oproštenje je najprije put prema istini, a samim tim i put donošenja stvari i situacija na svjetlo. Kako bismo oprostili, moramo započeti sa sviješću da smo bili uvrijeđeni. Zašto je dobro iznijeti na sunce naizgled zaboravljene rane? Zato što, sve dok ne oprostimo, one će i dalje potiho trovati naše živote. Koliko davnih rana i dalje uznemiruje naše obiteljske odnose koji su posljedica određenih pogreški naših predaka, bez obzira na to što su oni davno umrli i pokopani?
Oproštenje pomaže sjećanju da ozdravi tako što ga utemeljuje u miru. Sjećanje na prijestup koji se tada dobije pretvara se od puta smrti i nemira u put života i blagoslova. Oprost je, uistinu, uskrsnuće: prijelaz iz smrti u život. Uskrsli Isus čini nas sposobnim za ovo putovanje: Onaj koji traži da oprostimo sedamdeset puta sedam, a to znači uvijek.
Krist je ponovno uskrsnuo sa svim svojim ožiljcima, a mi u sebi nosimo i ožiljke naše prošlosti. Zar nam to treba? Umjesto toga, ti ožiljci neka nam postanu znakovi ozdravljenja i spasenja.
