Početna stranica » Životinje u pomoć čovjeka

Životinje u pomoć čovjeka

706 pregleda

Kada Biblija ustvrđuje središnji položaj čovjeka, ona mu ne daje pravo da vrši despotsku samovolju nad drugim stvorenjima, nego ga poziva na uspostavu odnosa „saveza” s njima

U ovom broju Svjetla riječi prikazujemo treći naslov drugoga poglavlja Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji koji govori o čovjekovu odnosu prema životinjama (br. 139-149).

Posebnost odnosa između čovjeka i životinja

Stvaranje životinja u Post 2,18-20 povezano je s nakanom Stvoritelja da čovjeku pruži pomoć. Međutim, među životinjama nije se našla za čovjeka „pomoć kao što je on” (2,20).

Poslije potopa Bog je sklopio savez s Noom i njegovim potomstvom (Post 9,8-17), a u taj savez bile su uključene ptice, stoka, zvijeri – svi živi stvorovi na zemlji (Post 9,10).

Kada Biblija ustvrđuje središnji položaj čovjeka, ona mu ne daje pravo da vrši despotsku samovolju nad drugim stvorenjima, nego ga poziva na uspostavu odnosa „saveza” s njima (usp. Post 9,9.12; Hoš 2,20).

Čovjek je odgovoran nadasve za domaće životinje kao što to ilustriraju propisi da se ne zavezuju usta volu kada vrše (Pnz 25,4), ili da subotnjega dana ni vol, ni magarac ni bilo koja druga životinja ne treba raditi, nego se odmarati zajedno s članovima obitelji (Izl 20,10; 23,12; Pnz 5,14). Biblijski propis nalaže članu Božjega naroda da se pobrine o izgubljenom grlu stoke dok se ne pojavi zakoniti vlasnik (Pnz 22,2) i da pruži pomoć tovarnoj životinji koja je pala pod teretom (Izl 23,5).

Korist od životinja

Velika je korist od životinja i čovjek bi toga trebao biti svjestan i zahvalan (usp. Izr 27,23-27). Ne samo da se čovjek hrani mlijekom i mesom, jajima i medom nego također dobiva vunu za svoju odjeću i kožu za različite potrebe. Govedo i magarac pomagali su čovjeku u obrađivanju polja (1 Sam 8,16; 1 Kr 19,19; Izr 14,4), služili su za prijevoz osoba (Br 22,21; Suci 5,10; Zah 9,9) i roba (Post 44,13; 1 Sam 25,18; 2 Sam 16,1), dok su konji upotrebljavani za ratovanje (Izl 15,1; 2 Kr 18,23-24; Hoš 14,4; Am 2,15; Ps 20,8; 33,17). U pripovijesti o Tobiji pas se javlja kao pratilac putnika (Tob 6,1; 11,4). Neke od funkcija koje su nekoć u ratarstvu imale životinje danas obavljaju mehanička sredstva, ipak ljudski život je i danas nezamisliv bez korisne prisutnosti životinja. U njima religiozni čovjek prepoznaje dragocjeni dar svoga Stvoritelja (1 Tim 4,4-5).

Čovjek uči od životinja

Na stranicama Biblije opisano je da se Božji duh mudrosti očituje u životinjama i stoga one mogu biti izvor pouke za čovjeka. Mrav, na primjer, uzor je radinosti (Izr 6,6-11; 30,25). Pčela „je malena među krilatim, ali ona daje slast najslađu” (Sir 11,3). Kvalitete upisane u različite vrste životinja služe biblijskim piscima kao metafore da predoče Božje postupke. Tako je Bog uspoređen s orlom koji na svojim krilima nosi malene (Izl 19,4) i bdije nad svojim gnijezdom (Pnz 32,11). Isus kaže da je htio sakupiti djecu Jeruzalema „kao što kvočka okuplja piliće pod krila” (Mt 23,37). Proroci govore o Pravedniku koji je poput jaganjca odveden na klanje (Iz 53,7; Jr 11,19).

Neke životinje pokazuju sposobnost „raspoznavanja” veću od one ljudske. Tako prorok Izaija ustvrđuje: „Vol poznaje svog vlasnika i magarac jasle gospodareve, ali Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije” (Iz 1,3). Jeremija konstatira kontrast između fleksibilnoga instinkta ptica selica i tvrdokornoga ponašanja stanovnika Jeruzalema: „Čak i roda pod nebom zna svoje vrijeme, grlica, lastavica i ždral drže se vremena kad se moraju vratiti. A moj narod ne poznaje suda Gospodinova” (Jr 8,7).

Promatranje životinja pomaže čovjeku ne samo da stekne pouku o razboritom ponašanju (Mt 10,16) nego i da shvati smisao života. Isus, da bi potaknuo svoje slušatelje na stav razumnoga pouzdanja u Boga, poziva ih da pogledaju „ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih?” (Mt 6,26).

Životinje kao znak djelovanja Božjega

Bog se služi životinjama kako bi pokazao svoju nazočnost i svoj „sud” u povijesti ljudi. Na prvom mjestu Gospodin ih upotrebljava za blagotvorno očitovanje. Tako Bog šalje gavrane da hrane proroka Iliju (1 Kr 17,4-6), nalaže da velika riba proguta proroka Jonu (Jon 2,1) i potom da ga izbaci na obalu (2,11). Bog čini da lavovi poštede Daniela i da se bace na lažne optužitelje pravednika (Dn 6,17-25). Ova pripovijedanja – više legendarne naravi – ilustriraju kako su stvorenja oruđa u Božjoj ruci i u funkciji njegove providnosti.

Životinje imaju kaznenu funkciju u opisu pošasti koje prethode Božjem izbavljenju naroda iz egipatskoga ropstva. Čitamo tako u Knjizi Izlaska da je zbog tvrdokornosti faraona Gospodin poslao žabe da pokriju zemlju egipatsku (Izl 8,1-2), zatim komarce (8,12-13) i obade (8,20), i najposlije skakavce koji su uništili vegetaciju (Izl 10,4-6.12-15). Knjiga Mudrosti spominje te događaje (Mudr 16,1.3.9) i tumači ih kao znak božanske strpljivosti i kao poziv na obraćenje (Mudr 12,8-10.19-21).

Nevjernost i buntovnost Božjega naroda biva također kažnjena pošašću otrovnih zmija (Br 21,6; Jr 8,17; Mudr 16,5) ili rojevima skakavaca koji pustoše polja (Pnz 28,38; Jl 2,25; Am 4,9).

Životinje u drevnom bogoštovlju

Među bogoštovnim prinosima u svim drevnim civilizacijama privilegiran je žrtveni prinos životinje, koja je ponekad spaljivana u vatri kao žrtva paljenica (holokaust), a ponekad je pečena i blagovana u zajedništvu sudionika svetoga obreda.

Za uspostavu odnosa s Apsolutnim u svetom obredu upotrebljava se za posredovanje ono što je smatrano dragocjenim dobrom. To što se „žrtvuje” Bogu nije naime životinja ulovljena u šumi, nije odvratna životinja koju čovjek ne bi jeo, nije osakaćena ili beskorisna životinja (Lev 1,3; 3,1; 22,18-25; Mal 1,8.14), nego je ta žrtvena životinja trebala biti besprijekorna (Izl 12,5) i odabrana upravo da bude dostojan prinos Bogu Svevišnjemu. Njemu se posvećuje prvorođeno od životinje (Post 4,4; Izl 13,1-2.11-12; 22,28-29; Pnz 12,6; 15,19) kao izraz vraćanja Bogu onoga što je On darovao.

Proročka kritika žrtvenih prinosa

Drevni čovjek nije vidio nasilje u žrtvenom prinosu životinja ni kršenje Božjega plana. Ipak, poput svakoga znaka, također onaj životinjske žrtve bio je dvoznačan. Stoga proročki spisi kritiziraju ne žrtveni obred u sebi nego više vanjštinu žrtvenoga čina koji ne proizlazi iz primjerenoga nutarnjeg stava (Iz 1,11-17; 43,22-24; Jr 6,20; 11,15; Hoš 5,6-7; 6,6; Am 5,21-25; Mih 6,6-7). Umjesto da bude izričaj autentične religioznosti, žrtveni prinos postaje lažna maska, zamjena za angažiranje srca, čak pokušaj potkupljivanja Boga (Sir 35,11-12). Samo obilje prinosa (Am 4,4-5), kao što su tisuće paljenica i potoci ulja (Mih 6,7), otkriva činjenicu da se gubila iz vida simbolička vrijednost koju primjerenije izriče ponizni prinos dviju grličica (Lev 12,8; Lk 2,24). To što Gospodin očekuje od molitelja jest prije svega skrušenost srca (Ps 51,18-19), jest duh spreman vršiti volju Božju (Ps 40,7-9).

Žrtveni obredi posvjedočeni su u cijeloj biblijskoj literaturi i prisutni su također u Isusovo vrijeme. Isus nije osudio religioznu praksu žrtvenih prinosa, ali ju je podredio obvezi prethodnoga bratskog izmirenja (Mt 5,23-24). Zajedno sa svojim učenicima Isus je proslavio posljednju večeru po obrednom blagovanju pashalnoga, žrtvenog jaganjca (Lk 22,14-16).

Ispunjenje žrtvenih prinosa u Isusu

Isus je doveo do punine i ispunjenja proročko shvaćanje žrtvenih prinosa kada je pozvao svoje sljedbenike da po potpunom predanju vlastitoga života posvjedoče istinu da oni žive jedino u Bogu (Mt 16,24-25; Iv 12,25; usp. Rim 12,1).

Po svojoj smrti na križu Isus je jasno pokazao da krv koju treba proliti jest vlastita, a ne ona drugoga živućeg. Krist je tako ustanovio novi obred prinosa, „spomen” koji podsjeća, slavi i aktualizira njegovu žrtvu na križu, u daru svojega tijela i svoje krvi, prinijetim „jedanput zauvijek” (Heb 7,27; 9,12; 10,10) za mnoge (Mt 26,26-28).

I taj novi obred ne samo da dokida zauvijek drevne žrtve nego sugerira također simbolično kraj nasilja, jer Krist je mir (Ef 2,14-18) i u Njemu je sve izmireno i uspostavljeno je idealno harmonično stanje rajskoga, iskonskog (Post 1,29-30) i eshatološkog vremena (Iz 65,25).