Nisu okolnosti te koje utječu na to, nego spremnost pojedinca da se žrtvuje za svoje snove. Nijedan posao nije sramotan i ne treba bježati od posla. Mladi danas smatraju da je sve tu zbog njih i da se sve podrazumijeva. Sve žele na brzinu i odmah. Ne poznaju strpljenje. Već smo pisali o pojedinim roditeljima koji ne dopuštaju djeci nikakav trud, pa ni studiranje i pisanje radova. Kad sam se ja patio, ne moraš ti! – čuvena rečenica koja uništava sve oko sebe, a posebice mlade ljude koji ne znaju što bi sa sobom. Mladi jednostavno nisu naviknuti raditi, ali kakva vremena dolaze, uskoro će morati. Sve više mladih ljudi odlazi iz Bosne i Hercegovine i tek će se u drugoj zemlji naučiti raditi i cijeniti sve ono što su ostavili kod kuće. Neće im biti teško dodatno se obrazovati kako bi dobili bolji posao. Tek će se tako naučiti trudu i radu i shvatiti vrijednost obrazovanja.
Kad već roditelji ne odgajaju svoju djecu, odgajat će ih drugi. Često to neće biti ugodno i izazivat će otpor, ali će se morati prilagoditi jer neće biti roditelja da ih zaštite i da ih spriječe u naporima odrastanja. Čovjek se za sve što želi mora potruditi, žrtvovati, učiniti mnoštvo ustupaka kako bi sebi osigurao egzistenciju. Ukoliko se trudom i radom snovi ne ostvare, ne treba odustati. Treba nastaviti i biti uporan, a nipošto krenuti stazom lakih zarada ili kriminalnoga ponašanja. Ništa nam ne pripada samo zato što se tako zovemo, što smo određene nacionalnosti ili obrazovanja. Ništa nije slađe nego nešto sam postići i vidjeti plodove svoga rada. Taj osjećaj je većini današnje mladeži nepoznanica.
Probuditi istraživački duh
Mladi su ti koji će uvoditi promjene u svijet, ali svijet treba razumjeti njihove napore. Mnogi pokušaji mladih i njihov entuzijazam, bilo tijekom školovanja, bilo u vrijeme studiranja, često bivaju prekinuti pri susretu sa službenim autoritetima. Ravnatelji, nastavnici i profesori obično ne razumiju ili ne žele prekidati ustaljeni red i kolotečinu da bi se posvetili novim idejama i pristupima. Slično se događa i s mladim nadobudnim kadrovima gdje god našli posao, tako da brzo odustaju i utapaju se u propise i mlakost. Ne mora sve dolaziti zapovjednim putem i biti propisano od školske uprave, može i pojedinac ubaciti mrvicu promjene, dašak novoga i time zaraziti i ostale. Slijepo slijediti ukočene, umrtvljene puteve ne vodi ničemu.
Svaka jedinka je priča za sebe i svaka nosi svoj kolaž interesa, ljepote i talenata. Zašto ne poduzeti nešto i učiniti svoj posao i rad poželjnom aktivnosti, mjestom gdje svi rado dolaze, a posebice učenici? Velika je tragedija u tome što se život, rad, odgoj i obrazovanje mladih primaju kao zapovijedi koje se nameću, kao trošak, kao nešto što se mora, a ne nešto što nas nadahnjuje, pomiče, vodi i izaziva. U mladima se ne pokreće istraživački duh, želja za učenjem, traganjem i samospoznajom. Ukoliko im se samo sadržaji ulijevaju u glavu i traže odrađeni zadaci, a ubija svaka kreativnost, mladi će ili pružati otpor ili uraditi samo ono što moraju. Naravno da će u tom slučaju škola biti mjesto sprege, terora, nešto neželjeno, mjesto gdje ideš jer moraš, jer te tjera zajednica, roditelji, zakon. Bude li se u školi više slušalo mlade i uvažavalo njihove ideje i potrebe, škola neće biti mjesto od kojega se zazire. Naprotiv, i roditelji će rado dolaziti do te ustanove koja njihovo dijete čini sretnim i o kojoj dijete priča sa zanosom i željom da što prije opet ode u školu. Zašto škole više nisu takve i jesu li ikada bile?
Velika je tragedija u tome što se život, rad, odgoj i obrazovanje mladih primaju kao zapovijedi koje se nameću, kao trošak, kao nešto što se mora, a ne nešto što nas nadahnjuje, pomiče, vodi i izaziva
Postoje alternativne škole koje privlače i djecu i roditelje i iz kojih djeca izlaze sretna i opremljena bogatim znanjem, a otišla su tamo jer su htjela izbjeći uniformnost i suvišne sadržaje. Djeca se u takvim školama uče kreativnosti i njihove se zamisli, ideje, posebnosti vide i cijene. Ne kaže se uzalud da učitelj treba biti onaj koji potiče, usmjerava, izaziva znatiželju. Danas je on još uvijek samo prenositelj sadržaja i netko tko pokušava održati kakvu-takvu disciplinu. Ako učenicima omogući nastavu u kojoj će oni biti aktivniji i upućivani na samospoznavanje, onda će cjelokupna atmosfera u razredu biti pozitivna i kreativna. Školi ne trebaju silni novci za uvođenje ugodnijega i „pametnijega” pristupa u nastavi, nego su joj potrebni pojedinci koji će se potruditi i vratiti djeci ljubav prema školi i učenju. Nije to nemoguće. Sve dok se obrazovanje ne smatra troškom nego investicijom, ovakve ideje su ostvarive.
Primjer odgaja
Škola u kojoj su učenici sabrani oko svojih učitelja i svi čine jednu obitelj ujedinjenu zajedničkim ciljem nije utopija. To nije škola na kakvu se naviknulo, nego je to jedan novi/stari oblik pristupanja odgoju i obrazovanju – škola zajedničkoga života i međusobne suradnje. Učenici sjede na svojim mjestima kada je nastava u tijeku, ali ne tako što će samo slušati kako im se čita s katedre, nego tako što će na postavljeni zadatak uzvraćati svojom aktivnošću, iznositi svoje poglede i davati mišljenje kako bi se problem mogao riješiti. Škola u kojoj vlada obiteljsko ozračje privlači pojedince na suradnju. Oni su slobodni pitati i tražiti rješenja na nedoumice i probleme koji ih zanimaju. To nije škola u kojoj se sjedi po postavljenoj liniji, niti je soba obješenih marioneta, nego je to živ primjer probuđene volje za saznanjem. Takva škola može biti svaka škola i nije ovo nedostižna vizija nego ostvarivo djelo. Odmori u školi ne moraju biti u znaku galame, nego se življi rad može nastaviti i u stankama. Prigode su to za promišljanja nakon dojmova grupnoga rada. Tako se rješavaju i raspravljaju raznovrsna pitanja. Učitelji ostaju zajedno s učenicima u vrijeme odmora kako bi razmjenjivali dojmove ili vježbali na kolokvijima i vježbama.
Škola doista jest mjesto susreta. O nama ovisi u kakvom tonu će ti susreti proticati. Ako pokažemo interes za ono u čemu se učenici ističu, čime se rado zaokupljaju, onda ćemo dobiti i njihovo povjerenje i želju da se bave i sadržajima koji im nisu posebno zanimljivi. Ako im pokažemo kako te sadržaje povezati s onima njima dražima, onda će razumjeti zašto je nama stalo i zašto je uopće stavljeno u školski plan. Znati čemu je nešto korisno, znati zanimljivo predstaviti gradivo koje se većini učenika čini odbojnim, obojiti sivilo i unijeti živost u suhoparnost odlika je samo vrhunskih stručnjaka – onih koji su svoj život posvetili mladima. Kada mladi osjete tu nesebičnost i ljubav kojima ih drugi obasiplju, taj interes kojim se prate njihovi prijedlozi i ideje, kada osjete da su važni i potrebni, uspjeh sigurno neće izostati. U novijoj se pedagogiji od samog teoretiziranja zaboravlja gotovo sasvim, da najuspješniji odgoj ne izvire iz direktne nastave nego kud i kamo iz indirektne metode samoodgoja uzgajateljeva. Neprispodobivo više djelujemo na dijete ovim što sami iz sebe učinismo, nego svim onim, što mu govorimo, zaključuje Jagoda Truhelka.
Prof. dr. sc. Snježana Šušnjara izvanredna je profesorica na Odsjeku za Pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu. Istraživački i nastavni interesi vezani su joj za povijest pedagogije i školstva, specijalnu pedagogiju, metodiku odgojnog rada i savjetodavni rad, temeljna nastavna umijeća, komunikaciju u nastavi i dr. Objavila dvije knjige iz područja povijesti pedagogije i školstva i specijalne pedagogije; autorica je više znanstvenih i stručnih članaka, te sudionica mnogih međunarodnih znanstvenih skupova. Magistrirala u Sarajevu i Finskoj; doktorirala u Finskoj.
