Početna stranica » Zgrada Teologije na Kovačićima u Sarajevu

Zgrada Teologije na Kovačićima u Sarajevu

598 pregleda

Zadnju informaciju koju imamo u Bosni Srebrenoj jest da je 1947. godine zgrada samostana i Teologije u Kovačićima s crkvom i svim nekretninama presudom Vrhovnoga suda NR BiH prešla u vlasništvo Državnog Erara uz naplatu ratne dobiti, na koji je bio osuđen Provincijalat. Imovina je procijenjena na 5,060.666 dinara!

Budući da nema dostatnih izvora o ovoj temi, prikaz ću bazirati na člancima donesenim u brojevima provincijskog glasila Bosna Srebrena i iskazima dvaju svjedoka koji su iskusili “izgon iz vlastite kuće”. To su dr. fra Vitomir Slugić[1], glavni i odgovorni za gradnju Teologije na Butmiru i dugogodišnji profesor na Teologiji – “legenda” grada Sarajeva, kako ga se posebno spominju vjernici župe Sv. Franje s Dobrinje iz prošlog rata, i pokojni dr. fra Mijo Bobetić[2]. Fra Vitomirov se članak nalazi u Svjetlu riječi[3], a fra Mijino pismo u Biltenu.[4]

            Cilj gradnje ovoga velikog kompleksa bio je da se na jednom mjestu školuju svi franjevci s južnoslavenskih područja. U vrijeme gradnje radilo se i na reorganizaciji studija teologije na Kovačićima, a rektor je Teologije tada bio fra Ljudevit (Lujo) Franjičević.[5] Godine 1945. proglašen je u istoj zgradi teološki fakultet, zajedno s medicinskim fakultetom.

U početku franjevci Bosne Srebrene nisu imali vlastiti teološki studij te su bogoslovi svoj filozofsko-teološki studij završavali na raznim učilištima u inozemstvu (Italija, Austrija, Mađarska, Hrvatska). Od 1853. do 1876. svi bogoslovi iz Bosne studirali su u biskupijskom učilištu u Đakovu. Austrougraska je vlada, prijeteći oduzimanjem fondacije Josipa II., prisila Provinciju godine 1876. da svoje bogoslove premjesti iz Đakova u Ostrogon (Mađarska). Tu su ih na silu odgajali u mađarskom duhu. Zbog takve situacije, uprava provincije Bosne Srebrene vraća svoje bogoslove u Bosnu god. 1880., ali već nakon tri godine bogoslovi su prisiljeni vratiti se opet u Mađarsku, ali sada u Pečuh. Ovaj su put mađarske tendencije glede ucjepljivanja mađarskog duha bile još jače i stanje se pogoršalo. Čak su prva tri godišta bogoslova prešla u mađarski svjetovni kler. Zbog toga je general Reda odlučio četvrto godište bogoslova (5 bogoslova) 25. 1. 1898. vratiti u Bosnu.

            Studij su potom nastavili u Bosni, po našim samostanima (Livno, Plehan, Kraljeva Sutjeska, Guča Gora, Petrićevac), pa i u biskupijskom seminariju, ali su pritisci bili jednako jaki. Zbog toga je uprava Provincije u proljeće 1903. na Kapitulu donijela odluku da se osnuje teološki zavod u Sarajevu koji bi imao vlastite franjevačke profesore i lektore. Vrlo kratko razdoblje bogoslovi su proboravili u Gučoj Gori. Godine 1905. bogoslovi, koji su ostali u Bosni, po prvi put su okupljeni svi zajedno u samostan Gorica u Livnu. No i ondje su ostali tek četiri godine, jer su životni uvjeti u Livnu bili slabi, a politička, društvena i crkvena gibanja sve zamršenija. Odlučeno je da se Teologija premjesti u Sarajevo, u samostan sv. Ante. Tadašnji sarajevski nadbiskup Stadler, jozefinistički orijentiran, htio je da franjevački bogoslovi studiraju u njegovom biskupskom seminariju, ali se fratri nisu dali ponovno “opržiti”. U jesen 1909. u samostan sv. Ante stigla su 24 bogoslova i 4 profesora – lektora.

            Budući da je samostan sv. Ante bio tijesan za veliki broj bogoslova, fratri su se složili da se u Sarajevu izgradi vlastita zgrada Teologija. Na drugoj Definitorijalnoj sjednici održanoj 23. travnja 1937. iznesen je problem gradnje nove zgrade Teologije. Međutim, tadašnji je vizitator Provincije, fra Anto Cikojević, iznio svoj prijedlog: 1. da se produži Gimnazija u Visokom, gdje bi se smjestila dva tečaja bogoslovije, odnosno filozofije, 2. da se bogoslovi pošalju u inozemstvo, 3. da se bogoslovija razdijeli u dva samostana: Kr. Sutjesku i Guču Goru. Definitorij, naravno, nije prihvatio ovaj prijedlog, nego je izričito tražio da se pravi nova Bogoslovija i to isključivo u Sarajevu.[6] Na Definitorijalnoj sjednici održanoj u Sarajevu 25. kolovoza 1937. raspravljalo se o gradnji nove zgrade za Teologiju. Za lokaciju je usvojen prijedlog zemljišta na Kovačićima.[7] Cijena je zemljišta bila oko 400 000 dinara, a za pregovore oko kupnje zemljišta uzet je u službu trgovac Jurišić. Slijedećeg je dana (26. kolovoza) usvojen prijedlog da se uzme zajam od 2 milijuna dinara za gradnju Teologije. Pet je fratara bilo za, a samo 1 protiv.

Svetište je podignuto na nogometnom travnjaku kluba SAŠK na Kovačićima

            Na osmoj plenarnoj sjednici, održanoj 14. prosinca 1939., fra Emil Orozović, delegat, iznio je plan financiranja: mora biti puna suradnja svih dijelova Provincije, u prvom redu samostana. Ukupna svota svih samostana godišnje treba iznositi oko 220 000 dinara, svaka župa treba dati 600 dinara (ili 1 dinar po glavi župljanina). Zatim: Glasnik sv. Ante, Treći Red, Franj. Mis. Unija, suficit Provincijalata, jednokratni prilog Banovine, sarajevske općine, Kr. Vlade, ministarstva Šuma u građevnom materijalu, itd. Tako je ukupna svota u prvoj godini bila 1. 377 000, a u pojedinoj slijedećoj do 887 000 dinara. U akciji prikupljanja novca svi su složno sudjelovali.[8] Odbor za skupljanje milodara i agitaciju[9] u dogovoru s provincijalom odlučio je da se zamole svi gvardijani da pomognu gotovinom i bankovnim knjižicama.[10]

            Na sjednici koja je trajala od 22. do 27. travnja 1940. odlučeno je da se izrada planova i proračuna povjeri arhitektu Lovrenčiću, čija je skica na kapitulu i usvojena. Od 24. do 30. svibnja provincijal je s ekonomom i tajnikom Provincije boravio u Beogradu obilazeći nadležne da bi se postigao zajam od 4 milijuna dinara, za gradnju Svetišta s Teologijom. Taj je zajam i dobiven svesrdnom pomoći dr. Juraja Šuteja, ministra financija.[11]

            Godine 1940. ministarstvo prosvjete izdalo je uredbu o katoličkim bogoslovijama: sve bogoslovije koje imaju slušatelje s maturom i čija nastava traje najmanje 8 semestara, koje daju visoku bogoslovsku naobrazbu, stoje na stupnju fakulteta. Te su bogoslovije: Franj. Bogoslovija u Makarskoj, Sarajevu i Mostaru, zatim bogoslovije u: Mariboru, Splitu, Đakovu, Senju, Dubrovniku (dominikanska) i Sarajevu. Diplome ovih bogoslovija izjednačuju se s diplomama sveučilišta.[12]

            Već 1942. godine zgrada na Kovačićima dobila je prve stanovnike – svi su se profesori uselili, ali u zgradi je još mnogo toga nedostajalo. Bogoslovi, njih 46, došli su 30. rujna, a predavanja su počela 5. listopada.[13] Ekonomsko je stanje bilo veoma teško, izdaci ogromni, te je tadašnji provincijal fra Krunoslav Misilo[14] bio prisiljen zabraniti da se u samostanu Bl. Nikole Tavelića na Kovačićima primaju gosti![15] Što se tiče školstva jedan je od najvećih problema bio manjak školskih priručnika koji se nisu mogli nabaviti iz inozemstva.

            U Narodnim novinama od 12. srpnja 1944. donesen je tekst zakonske odredbe o osnivanju Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu koju je proglasio poglavnik Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelić i potpisao državni prabilježnik dr. Andrija Artuković. Tekst navodi da taj fakultet “služi prvenstveno izobrazbi svećeničkog podmlatka hrvatskih provincija reda Male braće, i to: Provincije Bosne Srebrene, Provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, Provincije Presvetoga Otkupitelja, Provincije Svetog Jeronima i Provincije Svetog Ćirila i Metoda, a može primati i pripadnike ostalih redova kao i svećenički podmladak svjetovnog klera”.

            Rimokatolički bogoslovni fakultet u Sarajevu započeo je nastavu sa zimskim semestrom školske godine 1944/45. Također je imenovano povjerenstvo za provedbu ustrojstva fakulteta u slijedećem sastavu: dr. fra Petar Grabić, dr. fra Teofil Harapin, dr. fra Vitomir Jeličić[16], dr. fra Jerko Mihaljević i dr. fra Bonifacije Perović. Dužnost je izabranoga povjerenstva: 1. brinuti se za ustrojstvo i uređenje novoosnovanoga fakulteta, 2. predlagati nacrt ugovora s provincijalatom Bosne Srebrene za dobivanje potrebnog prostora, namještaja i znanstvenih pomagala, 3. brinuti se da novoosnovani fakultet dobije priznanje Generala Male Braće i Sv. Stolice, 4. sastavljati prijedlog proračuna ovog fakulteta, 5. predlagati imenovanje dekana ovog fakulteta i 6. predlagati u sporazumu s dekanom imenovanje prvih deset profesora fakulteta.[17]

            Fakultet je otvoren 21. studenog 1944., bez ikakve vanjske svečanosti, kao i dan prije medicinski fakultet. Na otvorenju je govorio novoimenovani dekan fakulteta dr. fra Vitomir Jeličić i provincijal fra Krunoslav Misilo. Potonji je zaželio da fakultet bude ono što se od njega očekuje: rasadištem znanja i discipline.[18] Nedugo nakon osnutka fakulteta, imenovan je i profesorski zbor. Redovni su profesori: dr. fra Vitomir Jeličić (dekan fakulteta), dr. fra Krsto Kržanić (dodekan fakulteta), dr. fra Bonifac Badrov. Za izvanrednog je profesora imenovan dr. fra Kruno Panžić, za docenta dr. fra Ignacije Gavran, a uz to i stanovit broj pomoćnih profesora.[19] Ubrzo je kao redoviti profesor za katedru biblijske filologije imenovan dr. fra Anto Jadrijević, iz provincije Presvetog Otkupitelja.[20] Međutim, nisu svi profesori mogli doći u Sarajevo. Redovita su predavanja držali: fra Bonifac Badrov, fra Kruno Panžić, fra Ignacije Gavran i fra Julijan Jakešević. Nisu mogli doći: fra Krsto Kržanić, profesor povijesti filozofije i fra Anto Jadrijević, profesor biblijske filologije.[21]

            Školska godina 1944/5. protekla je u velikim teškoćama. Naime, zbog loše je ishrane u mjesecu lipnju među gotovo svim bogoslovima zavladala epidemija tifusa.[22] Te godine za profesora glazbe došao je fra Nenad Dujić[23], a za rektora Teologije imenovan je fra Bonifac Badrov.[24] Iduće godine, za vikara samostana i prvoga meštra bogoslova imenovan je fra Nenad Dujić, a za drugoga meštra fra Ignacije Gavran.[25] Dr. fra Ignacije Gavran jest dugogodišnji profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom. Objavljuje brojne članke u raznim časopisima, a od većih djela navodim: Lucerna lucens?, Svjetlost, Visoko – Sarajevo 1978.; Putovi i putokazi I, Svjetlo riječi, Sarajevo 1988.; Putovi i putokazi II, Svjetlo riječi, Livno 1993.; Putovi i putokazi III, Svjetlo riječi, Sarajevo 1998.; Suputnici bosanske povijesti, Svjetlo riječi, Sarajevo 1990. Usp. Gavran, I., u: A. S. Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, str. 135-140.

            Budući da je odlukom državne vlasti zaplijenjena zgrada Bogoslovije, dana 3. svibnja 1947. cijela se zajednica samostana Bl. Nikole Tavelića u Kovačićima – svi profesori, bogoslovi i časne sestre – preselila ponovno u samostan sv. Ante na Bistriku. Također je prenesen sav namještaj, crkveno ruho i ostali predmeti potrebni za bogoslužje. U samostanu sv. Ante trebalo se mnogo toga popraviti za smještaj profesora i bogoslova, ali je sve proteklo u najboljem redu i rad Bogoslovije ponovno je otpočeo redovitim tijekom.[26] Zadnju informaciju koju imamo u Bosni Srebrenoj jest da je 1947. godine zgrada samostana i Teologije u Kovačićima s crkvom i svim nekretninama presudom Vrhovnoga suda NR BiH prešla u vlasništvo Državnog Erara uz naplatu ratne dobiti, na koji je bio osuđen Provincijalat. Imovina je procijenjena na 5,060.666 dinara![27]

Svetište danas

            Na ovo bih sada nadovezao sjećanje fra Vitomira Slugića i pokojnoga fra Mije Bobetića. Fra Vitomir donosi podatke kako su već u travnju 1945. članovi bosanske partizanske vlade planirali u taj kompleks smjestiti sva ministarstva. Plan im ipak nije uspio, ali nakon oduzeća zgrada je pretvorena u Poljoprivredni i Šumarski fakultet. Vrijednost je zgrade po novom proračunu bila mizerna, a da ironija bude što veća, tadašnji je provincijal fra Vitomir Jeličić čak morao nadoplatiti još 120 000 dinara da bi fratri mogli prenijeti studentske i profesorske krevete u samostan sv. Ante na Bistriku!

            Također je važan podatak da je Franjevačka teologija na Kovačićima bila zavjetno svetište blaženog Nikole Tavelića. To je bilo prvo i jedino svetište ovoga franjevca u Bosni. Kako crkva nije bila do kraja dovršena, nakon oduzimanja pretvorena je u fakultetsku dvoranu.

            Fra Mijo Bobetić je na zamolbu fra Miroslava Cvitkovića opisao kako su franjevci napustili novoizgrađenu zgradu godine 1947. On i pokojni brat fra Franjo Pejkić bili su posljednji koji su napustili Kovačiće. Nakon što su svi otišli, njih su dvojica ostali u kući još oko 3-4 tjedna. Na jutarnjoj misi, posljednjoj misi u već oduzetoj kući, skupilo se puno svijeta. “Čulo se je glasno jecanje i plač…” Već oko 10 sati ujutro dolazi predstavnik vlasti s jednim pratiocem, nimalo intelektualnog profila, kojega fra Mijo u pismu naziva “bum”.[28] Tražio je telefonsku centralu i banje, koje su navodno bile odnesene. Kad su zatim otišli u ured fra Eduarda Žilića[29] da vide kasu, koja je bila ugrađena u zid, pratioc je opsovao Boga s popratnim komentarom: “Gledaj gdje su sakrivali židovska zlatna zubala!” U crkvi su na glavnom oltaru i na tornju bili predivni križevi, koje je fra Mijo htio uzeti da ih se upotrijebi u nekoj drugoj crkvi, ali je provincijal fra Vitomir naredio da se ostave – vjerojatno kao svjedoke vremena ili misleći kako će se uskoro vratiti. Kad je sve završilo, fra Mijo i fra Franjo su se sa svojim zavežljajima uputili pješke prema Bistriku.

            Oduzimanje zgrade Teologije, bila je, kako fra Vitomir Slugić kaže u svom stilu, prva “smrt” zgrade Teologije. Međutim, i u ovom zadnjem ratu doživjela je svoju drugu “smrt”, devastiranje zgrade na Butmiru od srpskih vojnika. Nakon posljednjeg rata, obje su zgrade bile neupotrebljive, ona na Kovačićima pogotovu. Fratri su odlučili popraviti tu staru zgradu, iz prkosa zlu, ali više kao simbol uskrsnuća. “Dvije smrti – dva uskrsnuća!”, zaključimo s fra Vitomirom.

(Darko Rupčić, Bilten Franjevačke teologije – din God XXIX., broj 1-2 (2001./2002))


[1] Dr. fra Vitomir Slugić bio je dugogodišnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Objavljivao je članke u Kalendaru sv. Ante, Dobrom Pastiru, Nova et vetera, Bosni Srebrenoj, Mariji među nama, Biltenu Franjevačke teologije, Đakovačkom vijesniku, Jukiću i Svjetlu riječi. Vodio je gradnju sadašnje zgrade Teologije. Njemu u čast posvećen je zbornik radova Verbi minister et omnis creati cultor, Franjevačka teologija – Sarajevo 1998. Usp. Slugić, V., u: A. S. Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlost, Sarajevo 1991., str. 294-296.

[2] Dr. fra Mijo Bobetić (1921.-1998.), filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu (1941.-1946.), studij fizike u Zagrebu (1949.-1953.). Bio je profesor fizike i matematike na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom 1953.-1960.), kratko je vrijeme radio u Njemačkoj (1960.), a onda se nastanio u SAD. Dvije je godine (1961.-1963.) djelovao kao asistent dvostrukog nobelovca J. Bardeena na Sveučilištu Illinois u Urbani, kao profesor matematike u Kanadi na Regina Mundi Collegeu u Londonu Ontario (1965.-1966.), te kao asistent na odsjeku za primijenjenu matematiku na Sveučilištu u Waterloou Quebec (1967.-1970.). Godine 1971. doktorirao je na Department of Mathematics temom “Međuatomske sile i svojstva kristaličnih plemenitih plinova argona i kriptona”. Bio je asistent i izvanredni profesor na Concordia University u Montrealu (1971.-1976.). Usp. Bobetić, M., u: A. S. Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, str. 78-80.

[3] Usp. dr. fra V. Slugić, Dvije smrti i dva uskrsnuća, u: Svjetlo riječi, 20 (svibanj 2002.), 230, str. 68-69.

[4] Usp. Fra M. Bobetić, Kako smo napustili zgradu Bogoslovije u Sarajevu 1947. godine, Iz pisma fra Miroslavu Cvitkoviću, 6. 12. 1997., u: Bilten Franjevačke teologije Sarajevo, 25 (1997./98.) 2, str. 350-351.

[5] Fra Ljudevit je bio zaslu an za reorganizaciju školstva, a sam je bio rektor Bogoslovije u više navrata i više godina: 1929./30., 1932./33.-1938./39. Usp. “Fra Ljudevit (Blaž) Franjičević”, u: M. Vrgoč, “Livanjski profesori na Franjevačkoj bogosloviji Bosne Srebrene od škol. god. 1904./05. do 1991./92.”, u: Livanjski kraj u povijesti, Split-Livno 1994., str. 220-221.

[6] Usp. X. Annales (Ljetopis) Provinciae O.F.M. Bosnae Argentinae 1936., str. 18.

[7] Provincijal je tada bio fra Marijan Jakovljević, kustod fra Marijan Marić, definitori: fra Jozo Markušić, fra Jako Pašalić, fra Zvonko Mikić, fra Lujo Zloušić. (Usp. X. Annales (Ljetopis) Provinciae O.F.M. Bosnae Argentinae 1936., str. 29.)

Zanimljivo je da je u glasilu Vreme od 17. studenog 1938. izišao članak pod dosta provokativnim naslovom “U Sarajevu će biti podignuta Franjevačka bogoslovija i prva crkva svetitelju Nikoli Paveliću”. Tadašnji kroničar provincijskog Ljetopisa pita se je li ova pogreška u naslovu slučajna ili namjerna. (Usp. X. Annales (Ljetopis) Provinciae O.F.M. Bosnae Argentinae 1936., str. 61.)

[8] Usp. Provincijski kapitul provincije Bosne Srebrene 1939/54., str. 22-25.

[9] Izabran je odbor je u slijedećem sastavu: fra Jako Pašalić i fra Lujo Zloušić (starješinstvo), fra Mato Matošević i fra Lujo Franjičević (Sarajevo), fra Gavro Gavranić (Visoko), fra Arkanđeo Grgić i dr. fra Srećko Perić (iz Provincije). (Usp. X. Annales (Ljetopis) Provinciae O.F.M. Bosnae Argentinae 1936., str. 29.)

[10] Kr. Sutjeska: knjižica Polj. banke 123 000 dinara (od toga čisto 90 000), dat će 20 000 do nove godine i gotovih 50 000, Fojnica: Ljubljanska banka – kredit (9 000) i Trgovačka banka (60 000), do nove godine 20 000, Kreševo: Polj. banka (50 000) i do nove godine 20 000, Guča Gora: ne treba dati ništa jer je u dugu 300 000, Livno: poslat će knjižicu i do nove godine 20 000, Plehan: u dugu je, ali će ipak do nove godine poslati 20 000, Tolisa: Hrv. Šted. Vukovar (50 000) i do nove godine 20 000, Petrićevac: Praštediona (18 000) i do nove godine 20 000, Jajce: u dugu je, ali će ipak do nove godine dati 20 000, Rama: dat će 20 000. (Usp. X. Annales (Ljetopis) Provinciae O.F.M. Bosnae Argentinae 1936., str. 29.)

[11] Usp. X. Annales (Ljetopis) Provinciae O.F.M. Bosnae Argentinae 1936., str. 114.

[12] Usp. X. Annales (Ljetopis) Provinciae O.F.M. Bosnae Argentinae 1936., str. 114-115.

[13] Usp. N.N., Iz naših samostana i župa, u: Bosna Srebrena (1942.) 1, str. 12, 22, 38.; Usp. N. Vujica, Preseljenje Teologije iz Livna u Sarajevo 1909. godine, u: Bilten Franjevačke teologije Sarajevo, 26 (1998./99.) 1, str. 184-189.

[14] Fra Krunoslav Misilo (1903.-1971.), završio je filozofsko teološki studij u Sarajevu i Paderbornu (1923.-1927.), klasičnu filologiju, arheologiju, umjetnost i njemački jezik u Beogradu (1928.-1934.). Bio je profesor u Visokom (1934.-1942.), direktor Sjemeništa (1946.-1947.), provincijal Bosne Srebrene (1942.-1945.). Vodio je Tamburaški zbor “Napredak” i “Dom fra Grge Martića”. Zaslužan je za osnivanje Franjevačkog teološkog fakulteta u Sarajevu, za uređenje knjižnice u Kreševu i Martićeve ostavštine. Dok je bio provincijal, posebno se brinuo za progonjene Židove. (Usp. Misilo,K., u: A. S. Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, str. 258-259.)

[15] Usp. Fra K. Misilo, Odredba o posjećivanju samostana Bl. Nikole T. u Sarajevu: broj: 1713/1942, u: Bosna Srebrena (1942.) 1, str. 7.

[16] Dr. fra Vitomir Jeličić (1898.-1980.), filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu (1919.-1920.), Zagrebu i Beču. U Beču je 1925. doktorirao na temu Christologia Petri Apostoli iuxta Scripta Novi Testamenti. Bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1924.-1933., 1942.-1945.) i na Antonianumu u Rimu (1933.-1942.). Bio je tajnik (1942.-1945.), provincijal (1945.-1949.) i kustos Provincije(1950.-1951.), generalni definitor (1951.-1952.), ekonom Antonianuma i direktor tiskare “Pax et bonum” (1950.-1964.), provnicijalov konzultor (1964.-1967., 1973.-1974.) i tajnik Reda (1967.-1973.). Sudjelovao je u organizaciji prigodom otvaranja Franjevačkog teološkog fakulteta u Sarajevu. Napisao je preko stotinu raznih priloga u periodičnim publikacijama. Usp. Jeličić,V., u: A. S. Kovačić, Biobliografija franjevaca Bosne Srebrene, str. 170-173.

[17] Usp. Odredbe dr avnih oblasti, u: Bosna Srebrena (1944.) 3, str. 88-90.

[18] Usp. Iz naših samostana i  upa, u: Bosna Srebrena (1944.) 3, str. 123-124.

[19] Usp. Odredbe dr avnih oblasti, u: Bosna Srebrena (1945.) 4, str. 9.

[20] Usp. Iz naših samostana i  upa, u: Bosna Srebrena (1945.) 4, str. 22-23.

[21] Usp. Iz naših samostana i  upa, u: Bosna Srebrena (1945.) 4, str. 34.

[22] Usp. Iz naših samostana i  upa, u: Bosna Srebrena (1945.) 4, str. 71.

[23] Fra Nenad Dujić (1911.-1966.), filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu (1932.-1937.), glazbu na Konzervatoriju (nastavnički smjer) u Zagrebu (1938.-1942.). Bio je profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom (1942.-1945., 1951.-1953.) i na Teologiji u Sarajevu (1945.-1948.). U Zagrebu je studirao kod vrhunskih profesora i pedagoga: Pozajnić, Dugan, Odak. Zbog svećeničkih poslova i slabog zdravlja nije stvorio veća glazbena djela, ali je mnogo doprinio efektnim skladbama i izvrsnim harmonizacijama (harmonizirao je mnoge bosanske pučke popijevke, zatim adventske, božićne, korizmene, uskrsne i druge liturgijske pjesme za mješovite i muške zborove). Ostavština mu se čuva u arhivu fojničkog samostana. Usp. Dujić, N., u: A. S. Kovačić, Biobliografija franjevaca Bosne Srebrene, str. 119-120.

[24] Usp. Promjena služba i premještaji, u: Bosna Srebrena (1945.) 4, str. 82, 96. Dr. fra Bonifac Badrov (1896.-1974.), filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu, Kalocsi (Mađarska) i Fribourgu. U Fribourgu je 1924. doktorirao na temu La notion de la vie d´apr s Bergson. Od 1921. do 1924. predaje njemački i francuski, a poslije toga francuski i filozofiju sve do 1941. na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Zbog manjka profesora predaje istodobno i filozofiju na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu, gdje preko trideset godina djeluje kao redovni profesor (1941.-1973.). Bio je rektor Bogoslovije 1941.-1942., 1945.-1948.), definitor Provincije (1955.-1958.). Zanimao se tada suvremenim filozofima (M. Blondel, E. Stein, M. Heidegger, P. Sartre, K. Jaspers, N. Berdejev, L. Lavell, G. Marcel, S. Kierkegaard, D. von Hildebrand), piše studije o pojedinim knji evnicima, istaknutim  enama, istaknutim pojedincima iz naše prošlosti, mnoge skripte (iz kozmologije, pedagogije, povijesti filozofije, teorije spoznaje, etike, metafizike, psihologije, filozofije religije i teodiceje). Usp. Badrov,B., u: A. S. Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, str. 46-48. Njegovi su radovi skupljeni i posthumno objavljeni u: B. Badrov, Sabrana djela I-III, Franjevački samostan “Gorica”-Livno, Livno – Sarajevo 1997.

[25] Usp. Izmjene u osobnom stanju, u: Bosna Srebrena (1946.) 5, str. 105.

[26] Usp. Iz naših samostana i župa, u: Bosna Srebrena (1947.) 6, str. 37.

[27] Usp. Iz naših samostana i župa, u: Bosna Srebrena (1947.) 6, str. 21-22.

[28] Riječju “bum” fra Mijo naziva vucibatine i pijandure.

[29] Dr. fra Eduard Žilić (1905.-1971.), filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu (1923.-1925.) i Parizu (1925.-1929.), gdje je doktorirao na temu La morale chretienne et la fonction social de la proprieté. Bio je profesor na Teologiji u Sarajevu (1929.-1945.), definitor i ekonom Provincije (1942.-1945.). Objavljivao je članke u raznim publikacijama. (Usp. Žilić, E., u: A. S. Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, str. 335-336.)