Zdrav kontakt s prirodom jedna je od osnovnih potreba u razvoju osobe. Izlaganje mladih prirodi najbolji je oblik prevencije, ali i liječenja različitih psihičkih poremećaja. Depresivnost se ublažava, anksioznost nestaje i prelazi u smirenost, ublažava se i poremećaj nedostatka pažnje, „popularni” ADHD.
Boravak u prirodi dovodi do sabranosti i sprječava tzv. disocijaciju, odvajanje od sebe i okoline, koje lako može dovesti do gubitka osjećaja stvarnosti, derealizacije. Izravna povezanost s prirodnim svijetom od životne je važnosti, jer sterilna igrališta, ograđena dvorišta i igre u zatvorenom prostoru, kod kuće ili u igraonicama, dovode do gubitka sposobnosti za komunikaciju, kreativnost, istraživanje, maštu i meditaciju. Dovode i do suvišnih kilograma tjelesne težine, što je postala opća opasnost.
U prirodi se liječi i nespretnost. Jednostavnim hodanjem, penjanjem po drveću, šetnjama šumom, planinarenjem, promatranjem ptica, ribica ili samo vode, uzgojem biljki, plivanjem, pričanjem priča oko logorske vatre. Sva osjetila se probude, a s njima i pročišćeni um. Onaj koji boravi u prirodi ne može je zagađivati, već je štiti i čuva. Nikako i nikada elektronička igrica ne može zamijeniti boravak u prirodi. To je samo takozvano „sekundarno iskustvo”, iz druge ruke, a ono vodi ka osjećaju nestvarnosti. Razvija se specifičan poremećaj ponašanja, pa i poremećaj ličnosti, neka vrsta autizma koji se može liječiti jedino drvećem i livadama. Još nedavno se češće sretao u urbanim sredinama, kod gradske djece okružene betonom, no danas već nema razlike u odnosu na djecu sa sela. Nestvarni svijet jednako je dostupan svima. Kao da je provedena svojevrsna „denaturacija”. Od ranoga djetinjstva uz elektroničke ekrane provodi se i više od radnoga vremena. Socijalne, psihološke i duhovne posljedice vidljive su na svima, a najviše na okolišu. Blijede osjećaji, izolacija i usamljenost su svakodnevica. TV program i crtani lik Dora postali su čuvari djece, s njima jedu, s njima putuju, s njima uče. S njima su „sigurni”. Djeca su često preuzbuđena, pasivna, imaju problema s koncentracijom, sa spavanjem, nedovoljno su razvijenoga govora. Nedovoljno kisika, nužnoga za razvoj i rad mozga i mišića.
Nove znanstvene discipline poput ekopsihologije i socijalne ekologije, koje proučavaju sve te pojave, dokazale su kako se boravkom u prirodi razvija ljubav prema životu i drugim živim sustavima, iskonski osjećaj povezanosti s prirodom i drugim živim bićima. Naša ljubav prema prirodi i životu odražava život. Strah i izbjegavanje prirode može dovesti do različitih fobičnih strahova i paranoidnosti, poremećaja pažnje, autizma. Boravak u prirodi znatno povećava kvalitetu života i sprječava razvoj psihičkih poremećaja.
U dječjoj razvojnoj dobi višestruko je važnija povezivanje s prirodom, razvoj osjećaja pripadnosti okolini i odgovornosti prema njoj, nego insistirati na preuranjenom apstraktnom mišljenju, što može dovesti do disocijacije i osjećaja odvojenosti od emocija i prirode. Matematika se može možda i bolje učiti u prirodi, a ne samo uz zadatke iz Učilice.
Čovjeku je kao vrsti povjereno čuvanje i upravljanje svijetom i prirodom koje je nemoguće bez uvažavanja i suradnje sa samom prirodom. Od ranoga djetinjstva svakoga treba uporno podsjećati na tu važnu ulogu koju svatko od nas ima. Možda ćemo takvim odgojem uspjeti sačuvati i spasiti što se spasiti još da pa nećemo morati gledati strašne prizore prašuma koje gore i ledenih polova koji se otapaju, uragana koji ruše sve pred sobom i vjetrova koji isušuju mora.
Svaki put kad u televizijskim programima vidim malu Gretu Thunberg, osjećam duboko poštovanje prema njezinim naporima i uspjehu koji je postigla u osvještavanju potrebe za očuvanjem prirode u cijelom svijetu. Njezina generacija nju je čula i razumjela. No, isto tako osjećam i veliku tugu dok je gledam i slušam. Naime, do sada nisam nikada vidjela da joj se ikada potkrao, bar maleni, sitni osmijeh. I to je, nažalost, njezina generacija razumjela.
Ljubav dolazi u najrazličitijim oblicima. Osjećaj topline i osmijeh možda nisu obavezan dekor, no nisu naodmet. A oni dolaze iz srca. Ili ih ima ili ih nema. Ne može ih ni biti bez prirode. Zato treba djelovati odmah. Nema se više što čekati. Vrijeme nam je i tako već prošlo. Pobornici takozvane dendroterapije – liječenja drvećem, preporučuju povremeno otići u šumske kupke, što znači u šetnji zagrliti neko dobro stablo i razmijeniti energiju i vibracije s njim, udahnuti eterična ulja stabala, izložiti se fitoncidima, zatvoriti oči i poslušati šuštanje lišća i pjev ptica. Bez obzira na koronu i sve oko nas. Najbolji je početak svakoga zdravog i kvalitetnoga života izići van, na pola sata ili sat, svaki dan. Pola sata ili sat šetnje kroz zelenilo, biti izložen prirodnoj svjetlosti i zraku, to je osnova zdravlja svih tjelesnih sustava, psihičkoga zdravlja i ljubavi prema sebi i cijelome svijetu.
