Početna stranica » Zaobilaženje i preskakanje

Zaobilaženje i preskakanje

141 pregleda

Hrvatski sport slika je hrvatskog mentaliteta. 

Otkazana je oAvogodišnja Snježna kraljica inače središnji zimski sportski događaj. Dok su Janica i Ivica branili boje Hrvatske, smatrali smo se skijaškom nacijom, navijali, bučili, zvonili. Umuknu i hrvatsko skijaško čudo, Janica je krenula nekim drugim putem, Ivica se zagubio u egzotičnim rezultatima i Hrvatska se zimus preorijentirala na rukomet, zaputila u Poljsku i započela pravi rukometni „slalom“ – Bjelorusija dobro, Norveška uh, ispade nam skija! Island nam je malo popravio krvnu sliku. Makedonija nastavila u tom pravcu. Francuzi nas zasuli snijegom u facu projurivši pored nas. I dok smo već spremali stvari za povratak pognute glave dogodilo se čudo s domaćinima, kakvo se samo nama događa (istina, posložilo se i ponešto sa strane) i nagurasmo umjesto minimalnih i neostvarivih 11 razlike za veliki povratak, čak 14! Dok smo slavili Španjolska nas nekako preskija, ali smo Norvežane dočekali na zadnjim vratima i brončano završili Europsko prvenstvo. Dokazali smo, ponovo, da smo daleko od sportske nacije, definitivno smo samo navijačka. Kontinuiranost u napretku, ulaganje i podrška kad je teško, nama su nepoznate vrijednosti. Gorimo stihijski, ne samo od generacije do generacije sportaša, već i od kruga do kruga istog natjecanja. Kad nam ide najbučniji i najkockastiji, kad ne ide, surovi i pesimistični, bezdušni prema dojučerašnjim junacima. Što je uopće podrška navijača, što sportski duh? Naprijed naši! Dok ide!

Improvizirani Messijev dres

Još jedna priča sa sportskim predznakom, doduše nešto šira od Hrvatske: siromašni afganistanski dječak želio je reprezentacijski dres Lionela Messija. Stariji mu je brat obukao prugastu plastičnu vrećicu na koju je napisao nogometaševo ime i broj deset i ta se fotografija našla na društvenoj mreži. Vidjeli je mnogi i kažu dirnuti, poželjeli ispuniti želju dječaku. Improvizirani dres je vidio i sam Messi, te je poručio da se želi naći s dječakom i osobno mu uručiti svoj dres. Onaj pravi… Zaboravlja se pri tom da nije tragedija kad jedan petogodišnjak nema mogućnost da mu roditelji kupe bilo čiji „originalni dres“, pa se dječji snađe. Tragedija je puno šira od prostora koji može pokriti jedan darovani dres. Tragedija je kad nema školu, niti mirne i čiste ulice kojima bi hodao, zdrav i puna trbuščića, brinući „brige“ većine djece svijeta. S osmjehom od uha do uha. Pri tom je sasvim svejedno čime se igra. Jer sva su djeca, djeca!

Tko je koga cipelario!?

Djeca su u jednoj splitskoj osnovnoj školi dio incidenta. Dvoje učenika sedmog razreda tuklo je nastavnicu na školskom hodniku!? Verzije događaja su različite – tko je koga prvi ošamario (!), a tko je koga zgrabio za jaknu i „cipelario“ (!), kao radi li se o primjerenim ili problematičnim učenicima! Rezultat? Policija odradila svoj dio posla, nastavnica završila na bolovanju, a Schantzov ovratnik stavile i ona i učenica, za svaki slučaj. Obitelj učenice navodno nakon događaja dolazila u školu, prijetila, sindikat prosvjetnih radnika isticao smislenost nove odredbe kaznenog zakona po kojoj u ovom slučaju počinitelja više ne tuži sam oštećeni nastavnik privatnom tužbom, već je to posao državnog odvjetnika po službenoj dužnosti. Upućena i inspekcija u navedenu školu, bez u javnosti iznesenih utvrđenih činjenica nakon provedenog nadzora. Danima se raspravljalo o splitskom incidentu, svatko se smatrao pozvanim dati svoje mišljenje. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, dapače, ističe kako prema upravo provedenom istraživanju 98 posto hrvatskih ravnatelja izvještava o dobrim odnosima između učenika i učitelja, a kao najveći problem u hrvatskim školama učitelji ističu prepisivanje, pa kašnjenje i na koncu „markiranje“. Kao značajan problem u hrvatskom školstvu pojavljuje se i zastrašivanje te verbalno vrijeđanje među učenicima. Besmisleno je još jednom pokušati utvrditi pravu verziju navedenog sraza na školskim hodnicima jer je svaka verzija zastrašujuća na svoj način. Upravo kao i činjenica o nereagiranju promatrača. Za početak je potrebno konačno priznati da poput bumeranga udara otuđenost današnjeg društva i inflacija njegovih vrijednosti. Shodno tome, možda je od najavljivanog povratka školskih kuta ipak izvjesnije uvođenje detektora metala i prigodnih pancirki, ako konačno ne preuzmemo svoj dio odgovornosti. Svi.

Virusna priča zika

Splitske modrice još nisu izblijedjele kad nas je „ošamario“ zika virus. Epidemija se širi Južnom Amerikom, virus prenose komarci. Simptomi su bolovi u zglobovima, visoka temperatura, osip i teške glavobolje. Lijeka ni cjepiva nema, samo se ublažavaju simptomi. No, zaraze li se trudnice posljedice bi mogle biti fetalna deformacija s mikrocefalijom, malom glavom koja sprječava razvoj mozga. U žarištu interesa europske javnosti našao se kad se jedan slučaj pojavio u Velikoj Britaniji i Danskoj.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je kako očekuje da će se virus proširiti na sve zemlje Južne, Srednje i Sjeverne Amerike, osim dvije. Naime, komarac koji prenosi virus živi u svim zemljama osim u Kanadi i Čileu (!). Smatra se kako se brzo širi zato što ljudi još nisu stekli imunitet. Vijest o virusu koliko senzacionalna toliko i brzo potrošena, povukla je za sobom nagađanja o umjetno i namjerno proizvedenom virusu i vječnim farmakološkim urotama. Kao i kod ostalih senzacionalnih „virusnih“ priča, manje glasno se navodi to da je otkriven još 1947., uglavnom harao po Africi, jugoistočnoj Aziji i na pacifičkim otocima. Prošle godine proširio se na Južnu Ameriku i stigavši do Meksika postao prijetnja i Sjevernoj Americi. Kad se buka stišala, i gužva razišla, ogoljela savjest je priznala da je brine samo stanje u vlastitom dvorištu. Samo zdravlje vlastite djece. Izgleda da ni sva djeca nisu djeca.

Nemoj biti sebičan!

I upravo kad se pomisli da su događaji predvidivi, a da ljudi postupaju prema ustaljenim obrascima ponašanja, sliku „neukalupljenog“ čovjeka opet proširi papa Franjo. Susreo se na Kubi sa ruskim patrijarhom Kirilom. Prvi papa koji se sastao s ruskim patrijarhom nakon gotovo tisuću godina od velikog crk­venog raskola i to upravo sada, u vrijeme ruskih prijepora sa Zapadom oko Sirije i Ukrajine. Uputili su zajednički poziv na borbu protiv rastućeg terorizma i pružanje pomoći ugroženima. Ovo veliko približavanje omogućila je Papina neosporna karizma kao i činjenica što je svojim dolaskom jasno naglasio da je najprije rimski biskup, a tek onda Papa, što je u ovim relacijama bitno polazište. Nakon, sada već povijesnog, susreta na Kubi, a tijekom njegovog petodnevnog posjeta Meksiku, dao nam je još jedan povod za razmišljanje svojom, ovom prilikom trenutnom reakcijom. Prilikom susreta s vjernicima jedan od njih uhvatio ga je za odjeću i povukao bliže sebi, toliko jako da je Papa posrnuo preko čovjeka u invalidskim kolicima koji se nalazio između njih. Papa je pri tom prvi put u javnosti iskazao pravednu ljutnju i kritizirao: „Nemoj biti sebičan! Čuješ li? Nemoj biti sebičan!“, ponavljao je krivcu, dok se ispričavao čovjeku ispred sebe. Takvi smo… Čak i Bogu želimo biti bliže na krivi način… Poruka je to i političarima, našim ministrima na dnevnoj bazi, kao i ostalim akterima raznih afera, malverzacija, stručnjacima u zaobilaženju i preskakanju bilo čega na štetu drugoga. Pa i svakome od nas, na svoj način… Poruka velika koliko i protekli susret na Kubi – Nemoj biti sebičan…