U izvještaju o stvaranju čovjeka i o istočnom grijehu u Knjizi Postanka čovjek je prikazan kao prvina stvorenja, prije bilo kojega živog stvora. Zemlja je neplodna sve dok Bog ne da kišu i dok je čovjek ne obradi (Post 2,5).
Bog je prikazan kao kakav lončar koji čini čovjeka od praha zemaljskoga. Edenski vrt smješten je na istoku, gdje se obično smještao izvor mudrosti. Vrt je uređen za čovjeka da bi ga on obrađivao i čuvao (2,15), a čovjek pritom ima slobodu ali i odgovornost (2,16). Dva se stabla spominju u tom vrtu: stablo života i stablo spoznaje dobra i zla (2,9).
Stablo života
Ideja stabla života poznata je i iz izvanbiblijskih tekstova, posebice iz drevnoga mezopotamskog Epa o Gilgamešu, gdje glavni junak u dubokom bunaru nalazi biljku koja u starosti daje mladost. Ovdje bi, prema ostalim biblijskim tekstovima, stablo života bilo znak punine života.
Tako se u Knjizi Mudrih izreka o samoj mudrosti kaže: „Njezini su putovi putovi miline i sve su njene staze pune spokoja. Životno je drvo onima koji se nje drže i sretan je onaj tko je zadrži” (Izr 3,17-18). Život je, dakle, sama mudrost. I život i mudrost imaju svoje izvorište u Bogu. Čovjekovo pravedno i mudro postupanje za njega postaju put u život, pa u istoj knjizi čitamo: „Plod je pravednikov drvo života, i mudrac je tko predobiva žive duše” (11,30). Prema tome, čovjek koji crpi život s izvora života, to jest od Boga, sposoban je svojim postupcima taj život darovati i drugima. Zato u nastavku i kaže: „Ispunjena želja drvo je života” (13,12). Čovjek može imati različite želje, no sve su one odraz ona jedine prave želje koja mu je od Boga usađena, a to je želja za spasenjem, za zajedništvom s Bogom. Kad mu je ta želja ispunjena, čovjeku se otvara raj koji je istočnim grijehom bio izgubljen. Imati pristup drvetu života znači imati pristup u raj. Drvo života omogućavalo je čovjeku da u Edenu živi životom koji bi bio u skladu s tim vrtom.
Život izgubljen grijehom
S druge je strane stablo spoznaje dobra i zla koje se pojavljuje samo u izvještaju o stvaranju i prvome grijehu. Često je postavljano pitanje što je zapravo spoznaja dobra i zla, a na njega se pokušalo na različite načine odgovoriti. Neki tu vide poslušnost i neposlušnost zapovijedima, no ako je riječ o svojstvu vlastitom samo bogovima (Post 3,5.22), onda to ne bi moglo biti njegovo značenje. Drugo je tumačenje da označava moralno razlučivanje, no nije moguće zamisliti da bi Bog stvorio čovjeka bez takve sposobnosti, jer onda ne bi bilo slobode. Treće tumačenje ovdje prepoznaje seksualno poznavanje, ali nema nikakve naznake da bi takvo poznavanje bilo pridržano samo Bogu, a zabranjeno čovjeku. Četvrto tumačenje govori o sveznanju koje pripada samo Bogu i tako bi se moglo činiti prema 3,6, no ljudi poslije ipak nisu stekli sveznanje, nego samo stid i prepoznavanje vlastite golotinje. Konačno, kao peto i najvjerojatnije tumačenje, u spoznanju dobra i zla prepoznaje se mudrost, jer ono daje poseban uvid (3,6). Postoji naime mudrost koja je pridržana samo Bogu (usp. Job 15,7-9.40; Izr 30,1-4). Tražiti mudrost zanemarujući objavu, znači tražiti onu autonomiju, neovisnost od Boga koja je za čovjeka pogubna jer strah je Gospodnji početak znanja (Izr 1,7; usp. Ez 28).
U Bibliji se ni na koji način ne razlikuje život od života. Svaki je život jednako vrijedan i svaki pripada Bogu. Dapače, Bog se uvijek izravno stavlja u zaštitu života ljudi koji su na bilo koji način zakinuti
Bog je čovjeku zapovjedio: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti” (Post 2,16-17). Jasna je povezanost između stabla spoznaje dobra i zla i stabla života. Točnije, okusiti s prvoga stabla, znači izgubiti plodove drugoga stabla.
Ovi redci imaju oblik saveza u kojem je sadržana jedna pozitivna i jedna negativna odredba, te posljedica za onoga koji se saveza ne bude pridržavao. Zabrana (2,17) je po svojoj gramatičkoj strukturi slična zabranama iz Deset zapovijedi.
Neprijatelj života
U nastavku čitamo: „Zmija bijaše lukavija” (3,1). Riječ „lukav” u Bibliji je dvoznačan pojam koji može označavati krepost koju valja gajiti (usp. Izr 12,16; 13,16), ali ako je zlouporabljena, postaje pogubna (usp. Job 5,12; 15,5). Zmija je u istočnim kultovima bila simbol plodnosti i besmrtnosti s magičnim sposobnostima. U židovstvu zmija je na osobiti način nečista životinja (usp. Lev 11; Pnz 14). U Epu o Gilgamešu zmija junaku krade biljku života i ostavlja ga u smrtnoj opasnosti. Jasno je da je ovdje riječ o stvorenju, a ne o nekom neovisnom duhu, ali opet i da nije riječ o običnoj zmiji. U svakom slučaju, ona je neprijateljska prema Bogu (usp. Mudr 2,24; Otk 12,9). Ona preuveličava Božju zabranu, spominjući da je Bog zabranio ljudima jesti sa svih stabala, a ne samo s jednoga (Post 3,1). Za ljude je, čini se, prava kušnja ovdje da budu kao Bog (3,5). U svjetlu gore rečenoga, poznavati dobro i zlo značilo bi imati vlast odrediti što je dobro i što je zlo. U konačnici, ljudi otkrivaju svoju golotinju, odnosno svoju slabost, krhkost i nezaštićenost. Djelovanje zmije ljudima oduzima život i uvodi ih u smrt.
Stoga je za čovjeka uvijek pogubno kad ne prihvaća Božju odredbu o tome što je dobro, a što zlo. To vrijedi i za pitanje života i smrt. Jasno je u cijelom Svetom pismu da je život svet i nedodirljiv. Život, naime, pripada Bogu i zato ga čovjek ne smije nikome oduzeti. Čak i kad kolje životinju koja mu treba za hranu, prema starozavjetnim tekstovima, to treba učiniti u obliku žrtvenoga obreda, jer kad se životinji ispušta krv, nje se lišava života, a život je u Božjoj vlast.
Život pripada Bogu
To je osobito vidljivo u izvještaju o potopu (Post 6 – 9). Božji blagoslov na kraju potopa (9,1-7) podsjeća na onaj s početka Knjige Postanka gdje Bog blagoslivlja prve ljude (1,28-29). Blagoslov nakon potopa glasi: „Plodite se i množite i zemlju napunite. Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao što vam dadoh zeleno bilje” (9,1-3). No odmah u nastavku dolazi i jasna zabrana: „Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv” (9,4). Hebrejska riječ koja je ovdje prevedena „duša”, može se prevesti i „život”, pa se tako može zaključiti da je u krvi život. To je posljedica ljudskoga iskustva po kojem se istjecanjem krvi gasi i život. Već je u životinja život sveti nepovrediv. Još više to vrijedi za ljude: „A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život” (9,5). Baš zato što život pripada Bogu, on se osobno uključuje u obračun s onima koji drugima oduzimaju život.
Život je u čovjeku nešto božansko i usko je vezan uz ideju o čovjeku kao Božjoj slici. Zato pred kraj blagoslova sveti pisac u poeziji kaže: „Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek” (9,6).
Moglo bi se još postaviti pitanje štiti li Bog svaki ljudski život ili samo onaj život koji čovjek može proživjeti dostojanstveno. U Bibliji se ni na koji način ne razlikuje život od života. Svaki je život jednako vrijedan i svaki pripada Bogu. Dapače, Bog se uvijek izravno stavlja u zaštitu života ljudi koji su na bilo koji način zakinuti. Temeljem tekstova o svetosti života i činjenice da život pripada Bogu, ne postoji ni jedan kriterij koji bi čovjeku omogućio da odluči kako mu je u nekom trenutku dopušteno drugome oduzeti život.
U perspektivi Knjige Postanka, oduzeti nekome život, pa kakav god to život bio, značilo bi umjesto Boga odlučiti što je dobro, a što zlo. Ako je Bog odredio da je oduzimanje života zlo, ne postoji nijedan drugi autoritet koji bi mogao reći da je u nekim okolnostima oduzimanje života dobro. Kad bih to učinio, okusio bih plod sa stabla spoznaje dobra i zla, te bih sâm izgubio život.
