Početna stranica » Voljeti do boli

Voljeti do boli

5 min

U psihijatrijsku ambulantu ljudi dolaze zbog različitih problema. Često je to trenutak kada više ne mogu sami savladati iscrpljujuću unutrašnju patnju koja im remeti neki od važnih životnih područja, radnu ili školsku efikasnost, odnose s drugima, svakodnevni život, hranjenje, spavanje, osjećaj gubitka životne snage.

Patnja umara i iscrpljuje, psihički i tjelesno. Tjelesna bol se jasno određuje uzrokom, a dovodi i do psihičkoga lošeg osjećanja. Psihička, duševna patnja ili „duševna bol” može postojati i bez postojanja očitoga tjelesnoga uzroka, iako ga može izazvati. To je mučan osjećaj kojim se različito opisuju uglavnom negativne emocije. Takvi su na primjer osjećaji potištenosti, jada, tjeskobe, ustrašenosti, žalobnosti, neraspoloženja, nezadovoljstva, nemogućnosti uživanja, osjećaj smanjenja životne radosti. Ponekad je to osjećaj razočaranja, stida, uznemirenosti, srdžbe, ogorčenosti, osjećaj „povrijeđenosti osjećaja”, krivnje, frustracije, neuzvraćene ljubavi. Doista je moguće voljeti toliko da zaboli srce, a što se može objektivno i dokazati internističkom obradom (tzv. „sindrom slomljenoga srca”).

Osjećaj patnje

Nije lako opisati osjećaj patnje, niti ga je lako procijeniti. Psihijatar ili psiholog pokušava odrediti takozvane „parametre emocija”. Pri tome se prvo procjenjuje kvalitativno, tj. opis osobe i značaj koji ona pridaje upravo tom osjećaju i stanju koje izaziva. Ne reagira svatko jednako, već je odnos prema svemu izrazito osoban, subjektivan. Zatim se pokušava odrediti kvantitetu, tj. objektivni utjecaj koji osjećaj patnje ima na ostale psihičke funkcije poput pažnje, opažanja, svijesti, mišljenja, koncentracije, volje ili na objektivne tjelesne manifestacije tih emocija, koje su zapravo popratne pojave, kao što su disanje, rad srca, glavobolja, vid, bolovi kralježnice. Procjenjuje se koliko osoba trpi zbog osjećaja patnje, koja ometa u svim aspektima života, zahtijeva dodatnu energiju u njezino otklanjanje ili potiskivanje i ulaganje dodatnoga napora kako bi se obavile neke uobičajene dnevne aktivnosti, navike, hobiji, rutinski radni zadaci. Procjenjuje se uzrok patnje, koliko osoba trpi, dinamika patnje i njezino trajanje. Ponekad je uzrok patnje traumatsko iskustvo, neki neugodan događaj, najčešće neki gubitak ili povreda vrijednosti u koje se „emocionalno investira”, „naveže”, tj. uloži emocije, nade, želje „cijeloga sebe”. Takvi događaji modeliraju doživljavanje kod svih, a patnja osobito dolazi do izražaja. Drugi put je to neka frustracija, nemogućnost promjene neke situacije ili nemogućnost dosezanja željenoga objekta ili okolnosti.

Osobe čije su ličnosti neurotski strukturirane doživljavaju jače i trajnije smetnje nego bi se očekivalo u odnosu na uzrok. Takozvani „zdravi neurotici” zapravo stalno pate zbog nečega bez obzira na to mogu li utjecati na događaje. Oni pate zbog bubuljice, kilograma viška ili manjka, zbog toga što im je koža prebijela ili pretamna, pate zato što se zacrvene kada im je neugodno, pate jer kasne ili su došli prerano, jer je previše sunčano ili previše hladno, jer pada kiša, jer se klima promijenila, jer su se kitovi nasukali, jer umiru ribice koje stvaraju koraljne otoke, zbog pravde i zbog nepravde koja se događa drugima ili njima. Ponekad je patnja tako intenzivna da dolazi do takozvanoga „bijega u bolest”, to jest pojave različitih psihičkih poremećaja ili tjelesnih simptoma kojima osoba ostvaruje primarnu ili sekundarnu dobit, odnosno štiti svoj osobni integritet i psihičku ravnotežu, a postiže i suosjećanje okoline. To ne mogu osjećati niti dobiti osobe s poremećajem ličnosti, takozvani „psihopati” koji ne mogu osjećati patnju, niti suosjećati s drugima. Oni ne pate, ali pate svi oko njih. Oni nemaju „tremu”, anksioznost, niti im je neugodno. Suprotno od njih, neurotici pate zbog drugih i za druge. Ponekad je razina suosjećanja tolika da dolazi do identifikacije s drugim koji pati i preuzimanjem identičnih simptoma koje taj drugi ima pa i na tjelesnoj razini.

Patiti i voljeti

Osoba koja može patiti, može i voljeti. Jednako duboko. Patnja nastaje tamo gdje je kao u kišnoj šumi, toplo i ugodno, tako da može cvasti najljepše cvijeće. Patnja je ono što vodi u promjenu jer stalno traži razrješenje, izlaz, a to dovodi do stvaranja, pjesama, kipova, slika, života. Tko bi čitao roman o sretnoj ljubavi? Čita se roman o patnji sve do njezina okončanja sretnim krajem („happy end”) od kojega „su živjeli sretno i zadovoljno sve do smrti”… Patnja tako postaje dio nas i zapravo dodaje ljepotu postojanju. Ponekad se čini kako upravo patnja daje smisao životu i da je to zapravo njezin smisao. Kako bi rekao sv. Ivan Pavao II. izrazom spasonosno trpljenje (apostolsko pismo Salvifici doloris). Naime, od prvoga daha čovjek se bori za ublaženje patnje, žrtvuje se i pati kako bi njegovi voljeni što manje patili. Vjera daje silnu snagu za trpljenje patnje i nadu u vječni život oslobođen patnje, kao i načine kako je ublažiti. Koliko god je netko u stanju osjetiti patnju, toliko može pomoći drugima lakše se nositi s njom.

I liječnici su tu kako bi pomogli ublažavanju patnje. Čini se to na različite načine, ponekad samo suosjećajnim slušanjem, razumijevanjem, podrškom. Drugi put lijekovima, koji na tren ublažuju patnju ili psihoterapijskim tehnikama, kojima se može pronaći uzrok patnje i naučiti načine njezina ublaženja ili prestanka. Doista postoje načini kako putovati kroz život uz patnju, a bez potpunoga nestanka duševne boli.

Uostalom, kako bi to izgledalo kada bi svima bilo svejedno, kada bi svi mogli mirno spavati dok susjed pati, kada bi bili bez ikakvih osjećaja, bez strasti. Bi li doista bilo lakše, živjeti kao stalno anestezirani? Oboljeli zbog različitih bolesti ovisnosti koji uporno pokušavaju tako se zaštititi od patnje dobar su primjer uzaludnosti te borbe. Slično bi bilo kada bi prevladali tzv. psihopati, koji ne osjećaju druge ljude i njihove boje. Svijet bi se pretvorio u apatično sivo i dosadno mjesto, bez slika i pjesama, bez cvijeća i romantičnih gesti. Jedino oni koji prihvate patnju, uspijevaju stvoriti nešto u životu poput umjetnosti ili u drugima probuditi tople emocije sve do ljubavi. Onaj tko nije spreman na patnju, ne može doživjeti osjećaj ljubavi ni prema biljkama, ni prema životinjama, ni prema sebi, niti prema drugima. Također ga ne može ni primiti. Ljubav i vjera se rađaju i rastu u patnji, a s njima i ono što nas čini dostojnima biti, ono što čini naše dostojanstvo i osjećaj časti biti čovjekom.