Psalam 8, nakon niza individualnih tužaljki, predstavlja se kao himan hvale te se može podijeliti u tri strofe.
Božja slava za čovjeka
Prva strofa izriče Gospodinovu slavu (Ps 8,2-3), a ta je slava sadržana u njegovu svetom imenu. Psalam na hebrejskom jeziku i započinje svetim tetragramom, onim slovima JHVH za koje ne znamo točno kako su se izgovarala jer su židovi vrlo rano ovo sveto Božje ime počeli zamjenjivati naslovom Gospodin ili Bog. Toliko je to ime za njih bilo sveto da ga nisu htjeli ni izgovoriti. Već cijeli Psalam 6, ponavljajući osam puta to ime, pokazuje kolika je njegova snaga; Psalam 7 pokazuje da je u tom imenu pravda, a ovaj Psalam progovara o njegovu veličanstvu. Zapravo, prema pravilima paralelizma u hebrejskoj poeziji, na samom početku Psalma zemlja i nebo predstavljaju cijeli svemir, a Božje divno ime nalazi se u paralelnom odnosu s imenicom ‘veličanstvo’. Tako da Božje ime jest veličanstvo. U sljedećem retku suprotstavljena su djeca i dojenčad s jedne strane i neprijatelji, mrzitelji i zlotvori s druge (8,3). Hrvatski prijevod govori o ‘hvali’ koja je pripravljena u ustima djece i dojenčadi. U hebrejskom izvorniku stoji riječ koja znači ‘snaga’ ili ‘utvrda’, dok je ‘hvala’ prisutna u grčkom prijevodu. Moguće je da psalmist želi podsjetiti na snagu Božjega imena koje je prisutno ‘na ustima’ malenih, pa bi to bio prvi način očitovanja veličanstva Božjega imena. Dovoljno je da maleni i slabi izgovore Božje ime i već su neprijatelji pobijeđeni. Budući da cijeli Psalam govori o Božjem stvoriteljskom djelu i podsjeća na opis stvaranja u Knjizi Postanka (Post l,1 – 2,3), možda i ‘snaga’ ili ‘utvrda’ izriče Božju čvrstoću i stalnost u odnosu na sile kaosa koje u Knjizi Postanka predstavlja bezdan, i pustoš i praznina (usp. Post 1,2). U tom smislu neprijatelje, mrzitelje i zlotvore trebalo bi shvatiti kao sile zla u toj vjekovnoj borbi.
Druga strofa usmjerena je na čovjeka i na Božji plan za čovjeka (Ps 8,4-9). U prvom dijelu te strofe psalmist promatra veličinu Božjega stvoriteljskog djela nasuprot kojem primjećuje vlastitu malenost i malenost i neznatnost cijeloga čovječanstva. Čovjek se po svojoj krhkosti ne može mjeriti s Bogom, pa ne zaslužuje ni da mu Bog pristupi. Ljudska je snaga slaba. Ipak, odmah u nastavku vidi se koji je Božji naum s čovjekom i što je Bog zapravo učinio s njime: „Ti ga učini malo manjim od Boga” (8,6). To je tekst koji odgovara hebrejskom izvorniku i koji se nalazi u hrvatskom prijevodu u Bibliji. U hrvatskim liturgijskim prijevodima ovoga Psalma stoji: „Ti ga učini malo manjim od anđelā”. To se može naći u aramejskom prijevodu, grčkom prijevodu Septuaginte te u latinskom prijevodu Vulgati. Pretpostavlja se da je do te promjene došlo zbog osjećaja poniznosti pred Bogom zbog kojega je prevoditeljima bilo nezamislivo za čovjeka reći da je tek malo manji od Boga. Ipak, to je ono što govori hebrejski tekst. Bog je čovjeku dao svoju slavu i čast, a ona se očituje u vlasti koju mu je predao (8,7). Sve svoje stvorenje Bog je podložio čovjeku, što podsjeća na sličnu ideju iz Knjige Postanka (usp. Post 1,26-30) gdje je čovjek slika Božja i zato mu je Bog dao da vlada nad svim stvorenjem. Tako, nakon početnoga kaosa koji se protivi Bogu, Bog uređuje cijeli svemir, a na vrh svoga djela postavlja čovjeka. To je sastavni dio Božjega reda. Čovjek je dobio ne svoju nego Božju snagu, ne svoje nego Božje veličanstvo, ne svoju nego Božju slavu.
Treća strofa zapravo je kratko podsjećanje na uvodni redak (Ps 8,10; usp. 8,2). Ponovljeno je Božje sveto ime i ponovno je naglašeno da je to sveto ime divno po svoj zemlji. Ovakav postupak u kojem se na kraju nekoga teksta ponavlja izraz, rečenica ili ideja s njegova početka naziva se inkluzija, a označava koja je glavna tema toga teksta. Prema tome, glavna je tema ovoga Psalma slava i veličanstvo Božjega imena. Obično ono što je u središtu takva teksta dodatno objašnjava glavnu temu, a ovdje je u središtu čovjek kojega je Bog načinio tek malo manjim od sebe.
U židovskoj predaji
U židovskoj tradiciji ovaj Psalam čitan je unutar promišljanja o tome kako je Bog dao Mojsiju Zakon na brdu Sinaju. Talmud pripovijeda da se Mojsije uspeo na brdo, no tada su anđeli pitali Boga: „Gospodaru svega svijeta, što ovaj rođen od žene radi ovdje među nama?” Bog im je odgovorio: „Došao je primiti Zakon.” Tada su anđeli odgovorili da je Zakon skriveno blago koje je Bog sakrio prije stvaranja svijeta, pa kako ga sada daje ovomu čovjeku, jer: „Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?” (Ps 8,5). Još su dodali i početne riječi Psalma: „Bože, Gospodine naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ” (Ps 8,2). Iz toga su anđeli zaključili da je pravo mjesto za Zakon nebo (Shabbat 88b:7). Bog se tada obratio Mojsiju i tražio od njega da anđelima pokaže razloge zbog kojih bi trebao primiti Zakon, a Mojsije pokazuje da se sve ono što piše u Zakonu odnosi na ljude, a ne na anđele. Zato na kraju Psalma piše samo: „Divno je ime tvoje po svoj zemlji” (Ps 8,10), a nema više spomena veličanstva kojim natkriljuje nebo. Židovska predaja, dakle, promatra ovaj Psalam pod svjetlom dara Zakona koji je uspoređen s divotom Božjega imena, toliko vrijedan da je stvoren prije stvaranja svijeta, ali namijenjen čovjeku. Vjerojatno je takvo tumačenje prouzročeno aramejskim prijevodom retka u kojem se kaže da je čovjek stvoren malo manjim od anđela, pa je cijela rasprava odraz zavisti anđelā u odnosu na čovjeka.
U kršćanskom čitanju
U kršćanskom čitanju valja prepoznati kako je Božje ime, to jest kako je sâm Bog proslavljen nad nebom i zemljom, a ta se proslava događa u čovjeku. Čitajući Psalam 8 u svjetlu Božjega stvoriteljskog djela, Bog je onaj koji stoji na početku svega i koji u svemir unosi red. Nasuprot kaosu koji mu se protivi, a to znači nasuprot neprijateljskim silama, pojavljuju se djeca i dojenčad, to jest maleni, neznatni i krhki. Njihova je snaga u Božjem imenu koje im je na usnama. Molitva omogućava čovjeku, koliko god slab i malen bio, da nadvlada sile zla. U Matejevu evanđelju Isus kaže: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko”, a kasnije djeca viču u Hramu pred Isusom: „Hosana Sinu Davidovu!”, priznajući ga tako kao Mesiju. To je poziv kršćaninu da bude kao dijete, da se u svemu oslanja na Boga, da samo o njemu ovisi i da njemu daje hvalu. Tu će naći čvrstu utvrdu protiv neprijatelja i zlih sila.
Kad promatra Božju veličinu u njegovu stvorenju i ljudsku malenost i krhkost, kršćanin se odmah mora sjetiti početka Poslanice Hebrejima. Ondje je Bog prikazan kao onaj koji je sve stvorio i kojemu nitko ne može biti ravan, ali i kao onaj koji Isusu kaže: „Ti si sin moj, danas te rodih” (Heb 1,5; usp. Ps 2,7), što nije rekao nijednom od anđela. Dapače, anđeli su opisani kao „služnički duhovi što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje” (Heb 1,14). Tako čovjek nije manji od anđela, nego anđeli služe čovjeku, a vrhunska je slika čovjeka Isus Krist, Božji Sin. Takvo čitanje nastavlja se i dalje u Poslanici Hebrejima gdje se za Isusa kaže: „Kad mu, doista, sve podloži, ništa ne ostavi što mu ne bi bilo podloženo” te da je „zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčan da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio” (Heb 2,8-9). Ljudi su, pak, prikazani kao Isusova braća. To su ona djeca koja „imaju zajedničku krv i meso” (2,14). Kršćanin u ovome razumije svoje veliko dostojanstvo. Ono ne dolazi od čovjekove snage ni od njegovih sposobnosti, nego iz Božjega nauma o čovjeku, a taj je naum nerazdvojno vezan uz Isusa Krista.
