Početna stranica » Uz vas sam! Niste sami!

Uz vas sam! Niste sami!

401 pregleda

Ovim prilogom želimo osvježiti sjećanja i izraziti zahvalnost ovom svetom papi koji je toliko toga učinio za hrvatski katolički puk kao i za sve druge narode s kojima žive – od zalaganja za međunarodno priznavanje njihove neovisnosti do zauzimanja da se zaustave ratne tragedije koje su pogodile njihove narode

Katolici u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj oduvijek su iskazivali poštovanje, ljubav i naklonjenost Svetome Ocu. Sveti Ivan Pavao II. njihovu je vjernost pozdravio i nagradio time što im je kao prvi papa u povijesti upućivao brojne govore i to na njihovu materinskom, hrvatskom jeziku, a nedugo zatim nekoliko puta je posjetio i BiH i Hrvatsku. Stoga želimo ovim prilogom osvježiti sjećanja i izraziti zahvalnost ovom svetom papi koji je toliko toga učinio za hrvatski katolički puk kao i za sve druge narode s kojima žive – od zalaganja za međunarodno priznavanje njihove neovisnosti do zauzimanja da se zaustave ratne tragedije koje su pogodile njihove narode. Neka ovaj prilog Svjetla riječi produbi svijest povezanosti s Petrovom Stolicom i Rimokatoličkom Crkvom kojoj su Hrvati vjerni od kneza Branimira i 7. stoljeća do danas.

U Tebe se, Gospodine, uzdam!

Papa Ivan Pavo II. je tri puta pohodio Hrvatsku, a njegov prvi pohod, 10. i 11. rujna 1994., bio je vezan uz 900. obljetnicu osnutka Zagrebačke nadbiskupije. Osim toga, imao je za cilj učvrstiti već postojeće veze između Petrove Stolice i katolika u Hrvatskoj. „Danas sam ovdje, u hrvatskoj zemlji, kao goloruki hodočasnik Kristova evanđelja koje naviješta ljubav, slogu i mir”, rekao je Papa odmah po dolasku u zračnu luku. U to vrijeme kada je trećina hrvatske države bila pod srpskom okupacijom, Papa je bio ključna osoba za međunarodno priznanje Hrvatske. Naime, sveti Ivan Pavao II. neumorno je upućivao apele međunarodnoj zajednici tvrdeći kako oružano nasilje nad Hrvatskom obeščašćuje ne samo Europu, nego i svijet. Bezbroj je puta tada pozvao na pomirenje i mir ističući kako je nužno promicati kulturu mira nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti. Tom je prilikom uputio i poseban pozdrav Bosni i Hercegovini u kojoj je bjesnio rat. Uputio je vapijući poziv na mir i pomirenje, a građane ohrabrio kako je u mislima s njima u teškom vremenu.

Već prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, pomolio se na grobu kardinala Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali, a tijekom misnoga slavlja na poseban se način obratio svećenicima, sjemeništarcima, redovnicima i redovnicama podsjetivši ih na njihov poziv da u suvremenom svijetu obnavljaju službu Krista proroka, svećenika i kralja: „Potrebni ste ne samo Crkvi, nego i društvenoj zajednici, koja treba svećenike i Bogu posvećene osobe. Doista, današnji čovjek, iako to može drukčije izgledati, osjeća u sebi na osobit način, živu potrebu za Bogom. Samo materijalna dobra nisu dostatna. Srce je čovjekovo nemirno i u neprestanom traženju onoga što može dati smisao i vrijednost ljudskome životu. Svećenici su potrebni svijetu, jer je Krist potreban svijetu. Bogu posvećene osobe potrebne su, jer čovjek mora biti neprestano pozivan na duhovne i vječne vrijednosti”, poručio je tada Sveti Otac.

Sutradan je upriličen prijam kod tadašnjega hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. U znak zahvalnosti Papa mu je poklonio mozaik koji predstavlja baziliku i Trg svetoga Petra rekavši mu kako tim darom želi istaknuti duboke veze koje je hrvatski narod stoljećima gaji s Apostolskom Stolicom, ali i na podršci koju ima od Rima. U tom duhu je zamolio predsjednika da potiče miran suživot sa susjednim narodima naglasivši kako su Hrvati već s papom Agatonom sklopili jednu vrstu saveza obvezavši se upravo na miran suživot: „Cijeloj naciji od srca želim mir koji mora uključivati opraštanje”, poručio je Papa.

Istoga je dana s oko milijun vjernika slavio svečano euharistijsko slavlje na zagrebačkom hipodromu pozivajući Crkvu u Hrvatskoj da bude apostol obnovljene sloge: „Tražiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred vama. To je, predraga braćo i sestre, predaja 900. obljetnice kršćanstva koju danas slavite. Pozvani ste da budete dostojni nasljednici vjernika, svojih prethodnika, ugledavši se na svoje mučenike i svece.” Obraćajući se mladima tijekom molitve Anđeoskoga pozdrava, rekao im je: „Vi, mladi, posebno budite Kristovi svjedoci i graditelji mira. Pozvani ste u prve redove u izgradnji mira.” Tijekom opraštanja i odlaska u zračnoj luci ohrabrio je Crkvu i hrvatski narod   da u Kristovoj riječi uvijek znaju pronaći svjetlost i snagu za gradnju svoje budućnosti.

Neostvareni pohod u BiH

Ivan Pavao II. još je u rujnu 1994. planirao posjetiti Sarajevo. Iako su pripreme za njegov dolazak bile obavljene, taj posjet nije se realizirao jer Papi i hodočasnicima nitko nije mogao jamčiti sigurnost. Papa je stoga bio prisiljen odgoditi put, ali je i time fokusirao svijet na Bosnu i Hercegovinu izrekavši u Castel Gandolfu već pripremljen govor za neostvareni pohod bosanskohercegovačkom katoličkom puku. Svi pripremljeni govori objavljeni su u listu L’Osservatore Romano i Insegnamenti, a bili su upućeni civilnim i crkvenim vlastima, biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, bh. muslimanima i pravoslavcima. Govor je prenosila bosanskohercegovačka televizija, a papa se obratio vjernicima kao da je u Sarajevu poručivši im: „Uz vas sam! Niste sami!” Upravo je ta njegova rečenica tri godine poslije postala glavnom porukom njegova prvoga posjeta Sarajevu.

Srušite zidove nerazumijevanja

Iako je i ovaj posjet označen kao događaj visokoga rizika, ovaj put papu ništa nije moglo spriječiti u pastirskomu pohodu. Predlagali su mu da se umjesto papamobilom u Sarajevu vozi helikopterom, no Papa nije htio ni čuti za mogućnost da se ne susretne s narodom.

Posjet Ivana Pavla II. Sarajevu 1997. godine ostao je u živom sjećanju mnogim stanovnicima Bosne i Hercegovine, tim više što je realiziran u vrijeme kada se ova država još uvijek oporavljala od četverogodišnje ratne kalvarije.

Papa u Splitu

Bilo je to 12. i 13. travnja spomenute godine kada je papa Ivan Pavao II. u Sarajevu objavio svoj prvi pastirski pohod Bosni i Hercegovini. Mnogi su Papin dolazak označili kao tračak nade za ratom napaćenu i razrušenu zemlju, a ni on nije skrivao svoju radost zbog konačnoga ostvarenja njegove želje za dolaskom u BiH. Izrazio je to i prvim riječima u sarajevskoj zračnoj luci rekavši: „Moja prva misao u ovome trenutku u kojemu mi je dano zakoračiti na bosanskohercegovačko tlo leti k Bogu koji je danas uslišao moju dugo iščekivanu želju da se ostvari ovo hodočašće.” Ljubav i poštovanje prema patnjama mlade države pokazao je odmah poljubivši zemlju i blagoslovivši sve njezine stanovnike pozivajući ih pritom na trajno zalaganje za mir: „Mir će pobijediti ako svi budu znali raditi u istini i pravdi, idući istovremeno ususret zakonitim očekivanjima stanovnika ovih krajeva koji u svojoj složenoj raznolikosti mogu postati znakom za cijelu Europu.”

Potom je u katedrali Presvetoga Srca Isusova slavio večernju svetu misu tijekom koje je Vinku kardinalu Puljiću predao Svjetiljku mira. Nju je Papa tijekom rata u Bosni i Hercegovini dao zapaliti i postaviti u bazilici sv. Petra pred likom Gospe od pomoći kako bi svi posjetitelji bazilike zastali i barem na trenutak se pomolili za mir na našim prostorima. Svjetiljku je kardinalu Puljiću predao uz popratne riječi: „Uslišana je ustrajna i žarka molitva koju je označavala ova svijeća zapaljena u bazilici sv. Petra u vrijeme strašnih ratnih dana. Sada tu svijeću povjeravam vama kako bi u ovoj katedrali nastavila gajiti pouzdanje u majčinsku pomoć Presvete Djevice Marije podsjećajući sve na obvezu neumornoga rada u službi mira.”

Sutradan j sveti Ivan Pavao II. pred 50 tisuća hodočasnika na stadionu Koševo predvodio svečano euharistijsko slavlje u koncelebraciji s osam kardinala, velikim brojem biskupa iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih europskih zemalja, ali i iz Sjedinjenih Američkih Država i velikoga broja svećenika. Dok su se nebom izmjenjivali sunce i oblaci praćeni povremeno jakim vjetrom i snijegom, Papa je i ovoga puta pozvao na mir, praštanje i pomirenje podsjećajući kako su istina i pravda osnovni temelji pomirenja. Pritom je Sarajevo istaknuo kao simbol suživota, tolerancije i zajedničke budućnosti.

 „Ne može se zaboraviti da je Sarajevo postalo znak patnji cijele Europe u ovome stoljeću. Sarajevo je to bilo na samom početku 20. stoljeća jer je u njemu započeo Prvi svjetski rat, a znak patnje ponovno je postao onda kada su se ratni sukobi ponovili samo u ovim krajevima, a Europa je u tome sudjelovala kao svjedok. No, moramo se upitati je li uvijek bila i potpuno odgovorni svjedok”, istaknuo je Sveti Otac tijekom jednoga obraćanja. Potom je poslao još jednu snažnu poruku koja je, možemo slobodno reći, bila i srž njegova apostolskoga pohoda ovim krajevima: „Glasno i jasno valja reći: ‘Nikada više rata!’ Potrebno je svakodnevno obnavljati napor susretanja s drugima ispitujući vlastitu savjest ne samo po pitanju vlastite krivnje nego i snage koju je svatko spreman uložiti u izgradnju mira. Osim toga, potrebno je priznati prednost etičkih, moralnih i duhovnih vrijednosti braneći pritom pravo svakoga čovjeka da živi u miru i slozi. Potrebno je osuđivati svaki oblik nesnošljivosti i progonstva koji svoje korijene imaju u ideologijama koje gaze osobu i njezino nepovredivo dostojanstvo.”

Bit ćete mi svjedoci!

Nastavljajući svoje „hodočašće vjere, ufanja i mira”, papa Wojtyla u Hrvatsku dolazi ponovno, 2. – 4. listopada, 1998. godineželeći da njegov novi pohod pridonese da se Hrvatska, sastavni dio Europe, izgrađuje na trajnim vrijednostima što je naglasio odmah po dolasku u zagrebačku zračnu luku. Tijekom svoga pohoda Sveti Otac se i ovoga puta obratio narodu i mladima potaknuvši ih da i uvijek ostanu vjerni Kristu prateći riječi apostola Petra: „Uvijek budite spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3,15).

Ovaj će pohod ostati duboko urezan u sjećanjima Hrvata jer je tom prigodom Sveti Otac pred više od pola milijuna vjernika blaženim proglasio kardinala i mučenika Alojzija Stepinca. Bio je to povijesni događaj ne samo u životu hrvatskoga puka nego i u životu Crkve. Bio je to veliki duhovni poticaj za napaćeni narod koji se tada vraćao na svoja porušena ognjišta.

Osim Zagreba i Marije Bistrice, papa Ivan Pavao II. je tijekom svoga drugoga pohoda Hrvatskoj posjetio i Split u kojemu je, 4. listopada, na splitskom Žnjanu predvodio svečano euharistijsko slavlje tijekom kojega je uputio homiliju nadahnutu izrekom kasnijega blaženika Ivana Merza: „Katolička je vjera moje životno zvanje!” Ovom je izrekom hrvatski puk okupljen u Splitu želio podsjetiti kako ni u najtežim vremenima naše burne povijesti nije nedostajalo muževa i žena koji su životom svjedočili i živjeli svoju vjeru u Trojedinoga Boga: „Neka ovaj puk nošen vjerom u Oca i Sina i Duha Svetoga zna izgrađivati vlastitu budućnost na starim korijenima koji potječu još od apostolskih vremena!”

Papa u Sarajevu

Ovom prigodom Papa je zagovoru Presvete Bogorodice Marije povjerio hrvatske obitelji i sve koji pate od posljedica rata. Uputio je poruku hrvatskim biskupima tijekom susreta s njima u splitskome nadbiskupskom dvoru potaknuvši ih da novu evangelizaciju koriste kao sredstvo protiv pada čovjeka, obitelji i društva u zamku komunizma i hedonizma. Istoga je dana, prije Papina povratka u Vatikan, upriličen susret s vjeroučiteljima, nastavnicima i predstavnicima crkvenih pokreta u Solinu.

Na povratku iz Hrvatske, na općoj audijenciji papa Ivan Pavao II. je umjesto redovne kateheze cijeli svoj govor posvetio  je  pohodu Hrvatskoj i novom blaženiku isti….: „U liku kardinala Alojzija Stepinca sažeta je cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovoga stoljeća… U njemu blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima i jedinstvo s Crkvom.”

Obitelj – put Crkve i naroda

Treći pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, koji je istovremeno bio i njegovo jubilarnoputovanje u inozemstvo, bio je vremenski najduži i sadržajno najbogatiji. Tijekom svoga trećega posjeta od 5. do 9. lipnja 2003. godine već star i onemoćao Ivan Pavao II. je praktički obišao cijelu Hrvatsku i na otvorenom predvodio četiri mise – u Osijeku, Rijeci, Zadru i Dubrovniku. Svojim pohodom hrvatskim biskupijama želio je podsjetiti na stare kršćanske korijene ove zemlje, natopljene krvlju brojnih mučenika. Svečanost dočeka upriličena je u zračnoj luci Omišljaj na Krku.

Tijekom svetoga misnoga slavlja u Dubrovniku 6. lipnja, Papa je blaženom proglasio Mariju Propetoga Isusa Petković. Tijekom homilije, nadahnut likom i djelom nove blaženice posebno se obratio hrvatskim ženama, suprugama i majkama: „Mislim na tebe, ženo, jer svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima”, poručio je tada Papa. (Pismo ženama, 2). Vrtoglavi tijek suvremenoga ljudskoga života može dovesti do zamagljenja ili gubitka onoga što je ljudsko, te je u tom kontekstu Sveti Otac poručio kako je našemu dobu kao nijednome drugomu u povijesti možda najpotrebnija ona „umnost” žene koja će jamčiti osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi: „Hrvatske žene, nastavite gledati na svaku osobu očima srca. Vaša je nazočnost prijeko potrebna u obitelji, društvu, u crkvenoj zajednici.” Potom je pozvao one žene koje žive posvećenim životom poput Marije Petković da nastave živjeti nepodijeljena srca te da ustraju nasljedovati Krista u čistoći, siromaštvu i poslušnosti.

Podjeljujući blagoslov gradu Dubrovniku i cijeloj Hrvatskoj, Papa je otkrio kako je dugo vremena želio posjetiti Dubrovnik, te da je neizmjerno sretan i Bogu zahvalan što je njegov san postao stvarnost.

Sutradan, 7. lipnja, Papa je slavio svetu misu s narodom okupljenim u sportskoj zračnoj luci u Čepinu kraj Osijeka poručivši da je kršćaninov poziv svetost koja svoje korijene ima u sakramentima: „Ustrajte u takvoj svetosti, a ja vas povjeravam Djevici Mariji koju toliko štujete u svetištima u Aljmašu i Voćinu.” Papa je tada posjetio i đakovačku katedralu.

Papa u Zagrebu

„Neka vas ispuni Duh Sveti kako biste bili znak Božje ljubavi prema čovječanstvu”, bila je srž poruke pape Ivana Pavla II. tijekom svečane svete mise za hrvatske obitelji u Rijeci na Duhove, 8. lipnja 2003. godine. I ovoga puta je Papa iskoristio prigodu da se obrati mladima uz molitvu Kraljice neba potičući ih da izaberu Isusa za sudruga na životnome putu. Ovom prigodom Sveti Otac je posjetio i najstarije hrvatsko marijansko svetište na Trsatu gdje su ga dočekali franjevci i redovnice iz ovoga svetišta te redovnici Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz cijele Hrvatske.

Svoj pastirski pohod je završio u Zadru gdje je poručio: „Od Marije naučite biti vjerodostojni svjedoci i velikodušni apostoli”, poručio je sveti Ivan Pavao II. tijekom molitve Srednjega časa u Zadru 9. lipnja na kraju svoga trećega apostolskoga pohoda Hrvatskoj. Opraštajući se od ljubljenoga hrvatskoga puka, kako ga je Papa sam nazivao, rekao je kako se sjeća njihovih patnji, strahota i stradanja kroz koje su prošli, ali da mu je daleko poznatija njihova snaga, hrabrost i ufanje. Radosnoga srca i sa žarkom ljubavlju prema Hrvatskoj otišao je s riječima: „Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!” Papine riječi zahvale opetovano su isprekidane pljeskom i radosnim usklicima hodočasnika: „Ivane Pavle”, „Mi smo Papini, Papa je naš”, „Volimo te, Sveti Oče” i „Ostani s nama!”

Blaženi čista srca

„Sljedeće nedjelje uputit ću se u Bosnu i Hercegovinu da učvrstim u vjeri tamošnju katoličku zajednicu, zauzetu na važnom putu pomirenja i sloge” – ovim je riječima papa Ivan Pavao II. na općoj audijenciji u Vatikanu 18. lipnja 2003. godine, najavio svoj drugi apostolski pohod Bosni i Hercegovini.

Iako teško narušena zdravlja, Ivan Pavao II. realizirao je svoj pohod posjetivši ovoga puta Banja Luku. Stigavši u zračnu luku Mahovljani, 22. lipnja 2003., na svečanosti dočeka Papa je izjavio kako je svom dušom zahvalan za primljeni poziv i da se vraća u Bosnu i Hercegovinu poslije šest godina zahvalan Bogu što mu je ponovo dopustio susresti pučanstvo oduvijek tako blizu njegovu srcu.

Istoga je dana na misi u franjevačkom samostanu na Petrićevcu proglasio blaženim Ivana Merza rekavši: „Ime Ivana Merza za cijeli jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!” Lik novoga blaženika opisao je kao pravednika uronjena u božansku svjetlost koja postaje svojevrsna baklja što svijetli i grije, a u tom duhu podsjetio je na teške trenutke koje je doživjela naša domovina i Crkva u njoj, a na kojima sada valja raditi kako bi se život ponovno u potpunosti pokrenuo na svim područjima: „Budućnost ovih krajeva ovisi i o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi teškoću, nego zlo odlučno priječite snagom dobra. Poput blaženoga Merza tražite osobni susret s Kristom koji rasvjetljuje život novom svjetlošću.”

Na kraju mise beatifikacije Papa je mladima predao križ sa željom da u središte svoga života stave Vazmeno otajstvo baš onako kako je to učinio novi blaženik: „Primite u svoj život Kristov slavni križ! Po primjeru blaženoga Ivana budite svjedoci ljepote kršćanskoga bogoštovlja i svojim životom očitujte ono što ste u vjeri primili. Neka vam na vašem hodočašću prema kraljevstvu Božjemu križ bude uvijek svjetlo i putokaz.”

U svom završnom pozdravu Ivan Pavao II. uputio je srdačan pozdrav svim narodima bez razlike na njihovu etničku, kulturnu ili vjersku pripadnost. BIH je napustio riječima: „Zemljo Bosno i Hercegovino, Papa te nosi u svojemu srcu i želi ti dane napretka i mira!”

Malo se zemalja u svijetu poput BiH i Hrvatske može pohvaliti činjenicom da su je nekoliko puta otkako su stekle međunarodno priznatu neovisnost, posjetili poglavari Katoličke Crkve. Svi pohodi imali su primarno mirotvorni karakter u čijem su središtu bile poruke hitnosti pomirenja, suživota i gradnje svjetlije budućnosti, ali glavna je poruka bila i ostala ta da smo ipak mi sami glavni graditelji svoje budućnosti. Bogata ljudska, vjerska i kulturna baština je ono što čini postojanost našega naroda po kojoj je prepoznatljiv. Svaki početak traži žrtvu i ustrajnost, a uz to nužno idu vještine sijanja i umijeće strpljivosti i zato nije lako početi iznova, ali je moguće. Uzdajući se u višestoljetnu vjeru i Božju pomoć ovih zemalja, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, njezini žitelji ne trebaju se bojati budućnosti bez obzira na patnje i teškoće s kojima će se neizbježno susretati.