Grčki pojam poiesis označava stvaranje, čudesnu kreaciju duha i govora koji u sebi sadrži vječnost.
Poezija je prihvaćanje izazova u mijenjanju svijeta. Ona je oblik govora koji umire sa svojim tvorcem, ali i oživljava u očima recipijenta. To je snaga kojom upoznajemo sebe, svijet, ono vidljivo i ono nevidljivo, prepuštanje osjećaju koji je nalik na plivanje u rijeci bez ikakva otpora. Treba jednostavno dopustiti da nas stanje duha i tijela, izazvano osjećajem, nosi kao matica rijeku i njezinu vodu. Poezija je hrana odraslih, vrlo često gorka hrana, ispunjena zebnjom, dosadom, beznađem, ljepotom svijeta, izlascima i zalascima sunca, riječima oslobođenim uskih značenja. Ona je i molitva i pjevanje božanskih napjeva, objava Boga, onoga nečega vječnog u nama i svijetu. Ona je i istjerivanje demona, Logos, ekstaza, ludilo, čudesni povratak našem djetinjstvu i djetinjstvu svijeta.
Pjesma je puževa kućica, ona je školjka u kojoj odjekuje svevremenska glazba svijeta. Ona nije samo književni oblik nego je božanstveno mjesto susreta poezije i čovjeka. Ona je verbalni organizam, strastveno biće.
Uzvišenost poezije
Postoji velika opasnost da nas baš ta njezina višeznačnost navede na pokušaj stvaranja idealnoga tipa pjesme. Međutim, upravo tim nastojanjem stvorili bismo čudovište, jer poezija nije zbroj takvih pjesama. Svaka pjesnička kreacija sama po sebi jedinstvena je cjelina i tvorba i upravo zbog svoje jedinstvenosti dovoljna je sama sebi, te se može zaključiti da je svaka pjesma nesvodljiva na bilo koju drugu, neponovljiva: dio jednostavno postaje dio za cjelinu. Stoga se moramo složiti s José Ortegom y Gassetom „da nam ništa ne daje za pravo da istim imenom označavamo različite stvari kao što su Quevedovi soneti, Lafontainove basne ili duhovne pjesme”.
Svaki jezik i svi narodi stvarali su i stvaraju poeziju, i kolektivno i individualno. Nju su diktirali ili diktiraju različiti trenutci, svojstveni upravo stvaralačkoj snazi poezije. Uzvišenost njezina govora kojem je uvijek cilj biti u vezi s božanskim i univerzalnim, za razliku od onoga govora koji je u službi svakodnevnih ljudskih potreba. Nije čudno što su sve svete knjige sviju religija i vjerovanja svijeta pisane stihom, stihom koji se govori i pjeva. Važno je, dakle, poetsku riječ i čuti jer ona govori i svojim zvukom pa čak i bojom. Prisjetimo se samo Rimbaudove pjesme o vokalima u kojoj je: „A crno, E bijelo, I rujno, U zeleno, O modro.” Vokali su istodobno i „vrhovna treska čudesnih trompeta / šutnja Svjetova i Anđeoskog leta” (prev V. Gerić). Zbog toga je vrlo važno ne lišavati svete tekstove, posebice Bibliju, njezine integralne poezije. Ne bi se smjelo depoetizirati je. Naprimjer, stih iz Pjesme na pjesmama: „Kako si lijepa, prijateljice moja”, isto znači kao i ako se napiše kao: „kako si lijepa, moja prijateljice”, ali gdje je onda tu poezija? Nema je. Tako je gotovo s cijelom Biblijom. Stoga je vrlo važno da naši novi prevoditelji Svetoga pisma vode o tome računa jer, kako je zapisao Rubén Darío: „Sva poezija je religiozna” (Toda poesia es religiosa). Stoga se i njezina raznolikost manifestira kao dijete povijesti koja, umjesto da riješi problem poezije, umnožava ga i još više usložnjava.
Biografije i povijest mogu odraziti duh nekoga vremena, ocrtati granice nekoga djela, odrediti osobine stila pa čak i otkriti nam „kako i zašto” neke pjesme, ali ne mogu nam reći što je to ta sama pjesma. Zajedničko svim pjesmama jest da su one djela ljudskoga duha i ruku, kao što su i slikareva platna ili, recimo, dijelovi za bicikl. Pjesme dakle jesu djelo što nastaje na poseban način. Kod njih je alat riječ koja u sebi nosi višeznačnost i slojevitost. Tehnika stvaranja pjesme gubi na važnosti i nestaje njezinim nastankom, kao i njezin tvorac. Umijeće stvaranja pjesme – neprenosivo je, nema propisanoga recepta. Pjesma je izum njezina tvorca, ali u nju je ugrađen izum svih pjesnika prije toga: svaka je pjesma dio beskonačne scritture svijeta. Sve pjesme zato nisu poezija, ali zato svaka poezija jest pjesma.
Pjesma je stvorena od riječi, dvosmislenih bića, koja su, ne samo boja i zvuk nego i značenje. Ona uvijek počinje od organskih bića, riječi koje uvijek nešto znače, a to se značenje pojačava u suodnosu s drugim riječima, u prostoru koji je uvijek metaforičan, u kojem ona i umire i uskrsava.
Pokajna pjesma
Spasi, Gospodine, dušu, moju dušu
od onih koji trnje siju
na stazama bjeline dana.
Gospodine, slugu čuj
u ovoj tamnoj noći duše,
pokaži rane,
biljkama daj, pticama daj da slobodno
dišu pod svodom Tvojim,
da slavi Tvojoj pjevaju, i Tvome Stablu.
Neznatan, ja u prašini svijeta molim Te:
smiluj se ranjivosti mojoj,
i ja sam rođen pod zvijezdom, mili.
Spasi, Gospodine, kosti moje,
ne daj ih želji pohotnika.
Moje kosti i tvoje su kosti.
Tvoj život
Ne bježi, molim te,
nisu to proždrljivi vuci,
to su sjene tvoje moždine.
More se pjeni bez sjene,
mornar ostaje sam.
Ne tražim da mi vjeruješ,
teško je vjerovati.
Ne išćem ništa za sebe,
moj život je moje breme.
Ne skrivaj se, to je tvoj život,
razumi ga, otkrij sebe u sebi.
U tebi sva su stvorenja,
osluhni bez straha.
Budi život svoga života.
Sudbina
Polja su rasplakana,
a moje oči su suhe,
uvukle su se neke zvijeri
u svaku kap, a nisam
ni pomislio na tebe.
Ja, čempres, hodam u magli,
probadam nebo za nâs,
ne dam da mahovina pokrije
naše snove;
novi će snovi pokriti njih.
Ako se rijeke pobune
i počnu uzvodno teći,
doći će u izvor,
ja neću:
doći ću k tebi.
More je naša sudbina.
Ivan Kramar i Luko Paljetak, 24. siječnja 2021.