Početna stranica » Uskrs u vrtu

Uskrs u vrtu

145 pregleda

Kad je riječ o izvješćima o Isusovu uskrsnuću, koja nalazimo u kanonskim evanđeljima, poznato je da ne postoji nijedan tekst koji bi opisao kako je izgledao sam trenutak uskrsnuća. Navještaj o Isusovu uskrsnuću polazi od vijesti o njegovim ukazanjima prvim učenicima. Ova pak ukazanja često su obilježena kasnijim promišljanjima kršćanske zajednice i samih evanđelista.

U ovom članku osobito ćemo se zaustaviti na tekstu Ivanova evanđelja koji na simboličan način povezuje Isusovo uskrsnuće sa stvaranjem prvoga čovjeka. To, naravno, nije jedinstven slučaj u kršćanskom promišljanju o uskrsnuću.

U jednoj drevnoj homiliji na Veliku i svetu subotu čitamo Kristove riječi upućene staromu Adamu: »Radi tebe sam ja koji prebivam nad nebom došao na zemlju i čak pod zemlju. Radi tebe, čovjeka, postao sam kao bespomoćan čovjek ubrojen među mrtvace. Radi tebe koji si iz vrta istjeran ja sam u vrtu predan Židovima i u vrtu razapet.«

Novi Eden

Ivan u svome Evanđelju piše: »Na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle… polože Isusa« (Iv 19,41-42).

Na Uskrs tražimo Gospodina uz njegov grob koji se nalazi u vrtu.

Na početku Knjige Postanka čitamo: »Gospodin, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio« (Post 2,8). Nakon grijeha »istjera čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog« (2,24). Riječ je o Bogu koji sve priprema za čovjeka: cijeli Eden i Vrt ondje imaju svoj smisao u vidu čovjeka kojega će Bog u njemu nastaniti. Čovjekova je tragedija u činjenici da ono što je za njega pripremljeno, zbog grijeha, ostaje njemu nedostupno.

Ipak, čovjek nije napušten. Prorok Izaija, u vrijeme nevolje, ohrabruje: »Jest, Gospodinu se sažalio Sion, sažalile mu se njegove razvaline. Pustaru će njegovu učiniti poput Edena, a stepu poput Vrta Gospodnjega. Klicanje i radost njim će odjekivat, i zahvalnice i glas hvalospjeva« (Iz 51,3). Slično čitamo i kod proroka Jeremije: »Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire i čuva ga k’o pastir stado svoje! Jer Gospodin oslobodi Jakova, izbavi ga iz ruku jačeg od njega. I oni će, radosno kličući, na vis sionski da se naužiju dobara Gospodnjih: žita, ulja, mladog vina, janjadi i teladi, duša će im biti kao vrt navodnjen, nikad više neće ginuti« (Jer 31,10-12). Obnova se događa u svijetu koji postaje Vrt Gospodnji, novi Eden, a i svatko tko je Božji postaje poput navodnjena, plodna vrta.

Nastavljajući takvo razmišljanje, prorok Ezekiel donosi Božje riječi: »A kad vas očistim od svih bezakonja vaših, napučit ću opet vaše gradove i sagraditi razvaline; opustjela zemlja, nekoć pustinja naočigled svakom prolazniku, bit će opet obrađena. Tada će se reći: ‘Evo zemlje što bijaše pusta, a postade kao vrt edenski! Gle gradova što bijahu pusti, same razvaline i ruševine, a sada su utvrđeni i napučeni!’ I narodi oko vas koji preostanu znat će da ja, Gospodin, razvaljeno opet gradim, i što bî opustošeno, opet sadim. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!« (Ez 36,33-36).

Može se reći da na temelju ovih starozavjetnih tekstova možemo govoriti o predviđanju buduće obnove zemlje koja će opet biti slična nekadašnjem Edenskom vrtu. Čovjek nije nepovratno izgubio priliku života u Vrtu. Gospodin je to rekao i učinit će! Njegova je riječ čvrsta!

U Pjesmi nad pjesmama

No, ne treba misliti samo na Edenski vrt iz Knjige Postanka i iz prikazanih proročkih tekstova. Na Veliku subotu i za vazmenog bdjenja nalazimo se u vrtu, uz grob gdje je pokopan izmučeni Pomazanik koji je jučer visio na križu. Ovdje smo poput Marije Magdalene i ostalih žena, koje su krenule da bi još jednom iskazale poštovanje svome učitelju. Ovdje smo u vrtu koji sliči vrtu iz Pjesme nad pjesmama.

Zaručnica ondje kliče: »Ustani, sjevernjače, duni, južni vjetre, duni nad vrtom mojim, neka poteku njegovi mirisi. Neka dragi moj dođe u vrt svoj, neka jede najbolje plodove u njemu« (Pj 4,16). Zaručnik pak odgovara: »Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto, berem smirnu svoju i balzam svoj, jedem med svoj i saće svoje, pijem vino svoje i mlijeko svoje« (Pj 5,1).

Zaručnica dodaje: »Ja spavam, ali srce moje bdî. Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca: ‘Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja, glava mi puna rose a kosa noćnih kapi’« (Pj 5,2).

Kad ju prijateljice njene pitaju gdje je taj njezin dragi, ona odgovara: »Dragi je moj sišao u svoj vrt, k lijehama mirisnog bilja, da pase po vrtovima i da bere ljiljane. Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni, on pase među ljiljanima« (Pj 6,2-3).

I kršćani se vide u vrtu u kojem je grob našega Zaručnika. I kršćani čekaju da on pokuca, da svakome pojedinom kaže: »Otvori mi, glava mi je puna rose, a kosa noćnih kapi.« Bit će rana zora, kad to kršćani čuju. Dotad, zajedno sa Zaručnicom oni mogu reći: »Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni.« I zajedno sa Zaručnicom mogu srcem bdjeti.

Ovakav blizak odnos Zaručnice i Zaručnika iz Pjesme nad pjesmama i njihovo međusobno iščekivanje u vrtu zasigurno je utjecalo je i na nastanak izvješća Ivanova evanđelja o uskrsnom jutru.

Uskrsno jutro

Ujutro je u vrtu Marija Magdalena. Ona traži svoga Gospodina i ne može ga naći.

Prema Ivanovu evanđelju, prva osoba koja je na uskrsnu nedjelju krenula prema Isusovu grobu bila je Marija Magdalena (Iv 20,1). Ipak, Ivan tako slaže svoj izvještaj da prvotno svjedočanstvo čuva za Petra. Stoga Marija Magdalena ne ulazi u grob, nego odmah odlazi »k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio« (20,2). Obično se drži da je taj »drugi učenik« sâm evanđelist Ivan, a poneki znanstvenik misli i da pod nazivom ljubljenog učenika Ivan podrazumijeva svakoga vjernika. Nakon što su primili vijest o praznom grobu, Petar i ovaj drugi učenik kreću prema grobu. Trčanje izriče njihovu ljubav prema Isusu, onu ljubav koju će kasnije Petar triput morati potvrditi (usp. 21,15-17). Premda na grob najprije stiže drugi učenik, on dopušta Petru da uđe prvi (20,5-6). Evanđelist opet tako raspoređuje pripovijedanje da Petar bude prvi i najizvrsniji svjedok, ali i onaj koji treba prosuditi o čemu je riječ (20,4-5). U grobu nalaze »povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu« (20,6-7). Sve što je uz Isusa bilo u grobu i dalje je stajalo ovdje, samo tijela nije bilo. Činjenica da je ubrus bio napose, a ne uz povoje govori da se dogodio neki pokret unutar groba. Nakon Petra u grob ulazi i onaj drugi učenik »i vidje i povjerova« (20,8). To je svrha kršćanskoga svjedočenja čiji je prvi uzor Marija Magdalena. Ovaj »drugi učenik« potrčao je na svjedočenje Marijino, želeći i svojim očima provjeriti sadržaj njezina svjedočanstva, premda ni sama Magdalena još nije vjerovala. Ivan je vidio isto što i Marija, no on je povjerovao. Evanđelist tumači: »Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih« (20,9). Ivan je povjerovao i postaje svjedok, pa i Evanđelje koje mu je pripisano nastaje kako bi svjedočilo o uskrsnoj vjeru. Zato će u prvom zaključku njegova Evanđelja i pisati: »Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu« (20,30-31). To je smisao Kristova uskrsnuća. Naglašavanje, da učenici još nisu upoznali Pisma, može značiti da im je kao svjedok bio dovoljan sâm Isus čije su djelovanje pratili od samoga početka (usp. Iv 1,10-51). Svjedok je za njega kroz Evanđelje bio i Otac i Pismo i Abraham i Ivan Krstitelj i Isus sâm. Sada je na učenicima da nastave svjedočiti.

Kad je riječ o Mariji Magdaleni, njoj u vrtu netko prilazi, a ona misli da je vrtlar. Kad je pozove po imenu, ona shvaća: To je moj Gospodin! Jasna je aluzija na traženje Zaručnice i Zaručnika iz Pjesme nad pjesmama. Kad je Zaručnik u vrtu u isto vrijeme prikazan i kao vrtlar, on podsjeća s jedne strane na Boga-vrtlara iz Knjige Postanka koji priprema Edenski vrt za čovjeka, a s druge strane i na Adama-vrtlara koji, nakon svoga stvaranja, treba taj Vrt obrađivati. Tako susret Uskrsloga i Marije Magdalene u isto vrijeme prikazuje Isusa kao Boga, ali i kao novoga čovjeka. Istovremeno, u ovom je tekstu riječ i o novom stvaranju koje je očito iščitano u Isusovu uskrsnuću i s njim bitno povezano. Ovo nije povratak u stari Eden, nego opis stvaranja novoga, drugačijega, boljega, vječnoga Edena.